Veliki petak

Obredi Velikoga petka vraćaju nas svake godine iznova da promišljamo o događajima onoga petka kad je Gospodin Isus nakon večere sa svojim učenicima bio uhićen, mučen, suđen, razapet i naposljetku umro na križu. Patnje kroz koje je Isus tada prošao bile su doista neljudske i nepravedne. I upravo zato što ih etiketiramo i osudimo kao nepravedne, imam osjećaj da se mi vjernici vrlo lako od njih distanciramo. To jest ne usvajamo njihovu poruku na način na koji je to Isus htio. Zato nam valja uočiti kako se Isus prema njima postavio i što je on u svemu tome htio. A dok čitamo i razmišljamo evanđeoske tekstove, upada u uči jedna zanimljivost: Isus je za sve unaprijed znao. Znao je što ga čeka kada dođe “njegov čas” i da će se na njemu ostvariti starozavjetne proročanstva od kojih je najupečatljivije ono proroka Izaije o Sluzi Jahvinu u kojemu je gotovo do u tančine bilo unaprijed nagoviješteno što će trpjeti Božji Mesija. No ono što je najvažnije u svemu tome, on je sve dragovoljno prihvatio, pa čak i to da umre nečasnom smrću na križu, “među zlikovce ubrojen”, kako kaže Izaija. Prihvaćajući dragovoljno osudu i križ, muku i smrt, to jest posvemašnje poniženje patnjom i bolima, Isus ipak to ne prihvaća kao nametnutu nužnost od koje ne može pobjeći, već svjesno i dragovoljno kao Očev plan spasenja po kojemu će izvojevati pobjedu.

Veliki četvrtak – misa večere Gospodnje

Oni koji običavaju praviti gozbe znaju kako je to odgovoran posao koji zahtijeva mnogo truda. Najprije treba pribaviti sve što je potrebno, pa zatim pripraviti i postaviti jela na stol. Uz toliko posla može se dogoditi da zaboravi pravi smisao i cilj okupljanja, to jest onaj pravi povod radi kojega su uzvanici okupili. A kad zaborave ili ne misle na pravi povod, onda je moguće da zaborave i na sebe, to jest da uzvanici dođu neprikladno pripremljeni za događaj zajedništva koje se kruni obiteljskim stolom i blagovanjem. Opasnost toga je onda da se slavlje pretvori samo u jelo i piće, umjesto da bude istinsko zajedništvo u kojem je blagoslov i bogatstvo imati osobe koje te mogu svojom prisutnošću i obiljem duše razveseliti i obdariti.

Nešto slično se događalo i vezano uz pashalnu večeru koju je Isus namjeravao blagovati sa svojim učenicima u Jeruzalemu. Naime, znamo kako su ga učenici pitali: Gdje hoćeš da ti pripravimo te blaguješ pashu? Na neki način oni su se osjećali odgovornima za onaj materijalni to jest tehnički dio priprava, što im je Isus i prepustio, što su oni i napravili. No pripraviti pashu nije bilo moguće ni dostatno ako sebe ne priprave za taj događaj i obred. A oni su to uzeli zdravo za gotovo, vjerojatno kao jednu formalnost u kojoj su htjeli sudjelovati vjerojatno s religioznim uvjerenjem i osjećajima, ali to sve skupa bi prošlo kao još jedno od slavlja u nizu koje ne donosi nešto novoga ni sadržajnijega.

Cvjetnica – nedjelja Muke Gospodnje

Nedjelja Cvjetnica je dan kada se spominjemo Isusova slavnog ulaska u Jeruzalem nekoliko dana prije nego će podnijeti svoju muku i smrt za spasenje nas grešnika. Gospodinov ulazak u Jeruzalem nije ipak bio stihijski ili slučajan, već je bio ulazak koji je on pomno isplanirao u duhu starozavjetnih proročanstava, kako bi skrenuo pozornost onima koji će biti dionici njegova ulaska. Zato je svojim učenicima i dao vrlo jasne upute: “Pođite u selo pred vama i odmah ćete naći privezanu magaricu i uz nju magare. Odriješite i dovedite ih k meni. Ako vam tko što rekne, recite: ‘Gospodinu trebaju’, i odmah će ih pustiti.” Njegove upute učenicima višestruko su značajne, kako za razumijevanje njegova mesijanskog poslanja, tako isto i za naš duhovni život. Naime, već je evanđelist Matej uočio da je Isus dao takve upute kako bi se na njemu ispunilo mesijansko proročanstvo iz Knjige proroka Zaharije koji je navijestio da će krotki Kralj, osloboditelj Siona, doći ‘jašući na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu’. A kao što je prorok nagovijestio, tako je Isus ostvario, izabirući magare kao životinju koja nije služila za rat, već je pokazivala veliku krotkost i spremnost strpljivog nošenja bremena života.

5. korizmena nedjelja – A

Božja riječ koja nam je ove nedjelje dana za razmišljanje opisuje Lazarovo uskrišenje u Betaniji. Naime, Lazara se teško razbolio, te su njegove sestre Marta i Marija poslale poruku Isusu da ga dođe vidjeti. Isus je najprije svjesno ostao dva dana na tom mjestu gdje ga je zatekla poruka, da bi tek onda pošao put Judeje do svojih prijatelja u Betaniji. Dopustio je da Lazar umre, kako bi očitovao svoju božansku moć i vratio ga iz mrtvih u život. Time je svojim učenicima ostavio očit znak mesijanskoga poslanja, jer su po tom događaju mogli povjeravati u njega da je on onaj najavljeni Mesija koji otvara grobove i izvodi svoj narod iz njihovih grobova, kako je to najavio prorok Ezekiel. Ezekielovo proročanstvo se na određen način, premda ne i na onaj konačni ostvarilo već na Isusovu prijatelju Lazaru koji je bio predokus i pokazatelj budućega uskrsnuća. No osim ovog načina ostvarenje kojem je ovo uskrišenje poslužilo da učenici i ostali prisutni povjeruju u Isusu da je on Mesija, ovo proročanstvo se trebalo ostvariti i na konačan način na svima onima koji vjeruju i koji primaju za svoju vjeru nagradu života vječnoga. U ovoj situaciji Lazarovo uskrišenje je bilo vidljivi znak i dokaz Isusove moći, koja je trebala obuhvatiti cijelo čovječanstvo izvodeći ga iz groba i dovodeći ga u vječni život. Lazar, Isusov prijatelj, samo je predokus pobjede i blaženstva koje je Isus pripremio za svoje prijatelje.

4. korizmena nedjelja – A

Kad se ljudi nađu pred velikim problemima i nedaćama, ili pak teško razumljivom situacijom, pitaju se o uzrocima koji su doveli do toga. Ali osim što se pitaju i traže uzroke, nastojat će ih i verbalizirati i naglas izgovoriti. Nadalje, kako je redovito riječ o neželjenim situacijama, onda redovito otklanjaju mogućnost ljudskog uzroka. A ako čovjek nije uzročnik, onda nema tko drugi biti uzrok, pa i krivac istih, nego sam Bog. Tako mi ljudi mislimo kako Bog možda ima neke svoje razloge da određene nedaće pripusti na čovjeka, ali rijetko kada dovodimo sebe u pitanje i upiremo prstom u sebe kao mogućeg uzročnika bolesti.

Sličnu situaciju doživio je Gospodin Isus u Jeruzalemu sa svojim učenicima pored kupališta Siloam. Naime, prolazeći onuda spazio je čovjeka slijepa od rođenja. A jer je doista bila velika zagonetka kako i zašto je taj čovjek morao trpjeti takvu bolest i biti zakinut za očinji vid, učenici su pokušali od Isusa ishoditi odgovor, s time da su već imali načelno uvjerenje. Bolest je, naime, prema njihovu shvaćanju bila kazna za grijeh, samo nisu konkretno znali tko je sagriješio

3. korizmena nedjelja – A

Razmišljamo danas o Isusovu susretu s jednom Samarijankom na Jakovljevu zdencu kod grada Sihara, o događaju koji opisa sv. Ivan u svome Evanđelju. Isus je oko podneva žedan sjedio na zdencu dok su učenici otišli kupiti hrane. U tom trenutku je došla je jedna žena zahvatiti vode te je Isus iskoristio prigodu da je upita piti, jer on nije imao čime zahvatiti. Nakon što se žena začudila da on kao Židov traži od nje Samarijanke piti, Isus joj je odgovorio jednom znakovitom rečenicom: Kad bi ti znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: ‘Daj mi piti’, ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao vode žive. Upravo ova rečenica je pobudila dodatno zanimanje u ove žene, te je tražeći daljnja pojašnjenja otkrila da je Isus Mesija koji ima doći na svijet.

Svojom otvorenošću dodatnoj spoznaji, ova žena predstavlja svakoga tko iskreno traži Boga,

2. korizmena nedjelja – A

U današnjem Evanđelju čitamo kako je Isus pošao na visoku goru u osamu sa svojim učenicima i pred njima se preobrazio, o čemu nas izvještava sv. Matej u kratkim crtama: Nakon šest dana uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana, brata njegove, te ih povede na goru visoku, u osamu, i preobrazi se pred njima. Isus je izabrao njih trojicu da budu posebni svjedoci ovog događaja, te ih je poveo da idu s njim. Nakon što su došli na mjesto koje je Gospodin izabrao, njihova je prisutnost bila nagrađena vizijom nebeske slave koju im je Gospodin pokazao. A pokazao im je slavu svoga lica za koje znamo da je bilo “odraz slave i otisak bića” Očeva. U svakom slučaju njihova vjernost je bila nagrađena takvim izuzetnim prizorom kao što je bilo njegovo preobraženje.

No preobraženje je plod i njihova hoda za njim, jer Gospodin kruni našu vjernost njegovoj volji i riječima. Kad susreće čovjeka Bog od njega traži da se odvaži ići putem koji Gospodin pozna i koji je on zacrtao za dobro čovjekovo.

1. korizmena nedjelja – A

Događaj opisan u današnjem evanđeoskom odlomku ponekad nas kao ljude iznenadi i začudi do mjere da sebi postavljamo pitanje: Zar je moguće da je i Božji Sin bio izložen sotonskoj kušnji? Zašto je on trebao ići u pustinju da bude kušan ako je bio svet i savršen? Zar je njemu bio potreban boravak u pustinji i četrdeset dana posta? Zašto je dopustio da mu se Sotona približi i kuša ga? Zašto ga je i kako kušao u tri spomenute točke, i još mnoštvo drugih pitanja koja naviru dok slušamo ovaj odlomak iz Matejeva Evanđelja. No nakon toliko pitanja, potrebno se sabrati i krenuti prema odgovorima koje nam sama Božja riječ daje kad o njoj dosljednije razmislimo.

Jer u konačnici ovdje nije u prvom planu riječ o Bogu, već o čovjeku. Utjelovljeni Božji Sin je došao na područje na kojem je čovjek vodio svoje bitke i živio svoj život. I nije bez razloga u prvome čitanju opisano stvaranje i pad prvoga čovjeka stvorenoga od praha zemaljskoga, ali milošću Božjom postavljena u raj zemaljski. U trenutku kada čovjek odbija slušati Boga dovodi sebe u situaciju da ga Bog udaljuje iz raja i dosuđuje mu život na zemlji koja rađa trnjem i korovom i izmiče njegovoj kontroli. Upravo zato dolazi Božji Sin među nas kako bi započeo povratak u raj, to jest omogućio čovjeku da napravi suprotan proces od onoga kojem je bio podložan do toga trenutka. Zato Isus svoju borbu protiv Sotone započinje

7. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem evanđeoskom odlomku slušamo nastavak pouke koju je Gospodin Isus upravio u svome Govoru na gori. I u današnjem tekstu slušamo kako on ispravlja stav ljudi pred Božjim Zakonom, prema može djelovati da ispravlja sam Zakon. Svojim riječima on je došao otkriti pravi smisao Zakona ukazujući kako nije dostatno vršiti ga doslovno, već tražiti pravu nakanu i volju zakonodavca. Ako to ne otkrijemo, ne možemo uopće pogoditi bit odredbi koje su donesene. A ljudi kao ljudi često su u doslovnome tumačenju imali pokriće za svoje jeftine i lagane interpretacije kojima su navodili vodu na svoj mlin, umjesto da se potrude razumjeti dušu onoga koji je propisao Zakon. A jer je svakome čovjeku bilo lakše uzvratiti na nanesenu nepravdu, nego oprostiti, onda su radije isticali kako je pisano: Oko za oko, zub za zub. Ili pak, jer je bilo lakše ljubiti prijatelja, a mrziti neprijatelja, držali su se doslovno jednoga teksta, zanemarujući kako sam Bog ljubi i dobre i zle, pravedne i nepravedne, imajući sa svima strpljenje i želeći da se svi spase. Osim toga, dobar i jeftin izgovor je bio: ponašamo se onako kako se ponašaju svi ostali ljudi. Ne činim ništa što bi bilo gore od drugih, te sebi dopuštam reagirati onako kako i oni reagiraju.

6. nedjelja kroz godinu – A

U naše vrijeme uopće nije problem razumjeti evanđeoski odlomka koji čitamo ove šeste nedjelje kroz godinu, a u kojem Isus govori o svom odnosu prema nauku koji je po Zakonu i Prorocima bio prisutan u Božjem narodu dugi niz stoljeća prije njegova dolaska. Kad je on započeo propovijedati s posebnom snagom i svježinom, mnogi su bili uvjereni kako je on došao donijeti radikalnu novost i prekid sa svime što je bilo prije. Zamišljali su ga kao nadobudnog naprednjaka koji će raskrstiti sa starim, konzervativnim navikama i običajima, te napraviti reformu zakona i odredbi. Istina je da je zakon bio jedno veliko breme, te su ga mnogi htjeli skinuti s leđa. Ponadali su se da je to upravo Isusova zadaća, jer kad je on govorio, onda se riječ Zakon nije često čula na njegovim usnama. Ali kad je osjetio kako ljudi glede reforme koju je on činio imaju kriva očekivanja, odlučio je