5. nedjelja kroz godinu – A
Riječi Gospodina Isusa iz današnjeg evanđeoskog odlomka tiču se same biti kršćanskoga života koju on na genijalan način opisuje tek u nekoliko rečenica. Iz njih možemo iščitati na koji način Isus zamišlja život svojih vjernika, to jest njihovo poslanje u svijetu. U samo tri retka Isus iznosi nekoliko usporedbi kojima prispodobljuje svoje učenike: Govori im da su sol zemlje, svijetlo svijeta, grad koji leži na gori i da su svjetiljka koja svijetli. Svaka od ovih usporedbi je vrlo snažna i znakovita, te zato i poziva da produbimo njihovo značenje u duhu Isusove poruke.
Uočljivo je da Gospodin iz ovih jednostavnih stvarnosti izvlači sadržajnu i razumljivu poruku. Jer nema čovjeka koji ne zna što znači sol ili pak što znači svjetlost, odnosno svjetiljka. Isus stoga postavlja pitanje smisla postojanja to jest načina korištenja. Zato se i pita čemu služi sol ako obljutavi ili pak zašto se užiže svjetiljka i na koji način ju se ispravno treba koristiti. Upravo jer je vrlo jasan odgovor da sol koristi kao začin, a bljutava sol ničemu već jedino da se baci van, to jest da svjetiljka ne služi da se stavi pod posudu, već na svijećnjak da svijetli, htio je skrenuti pozornost i kršćanima da postoji poveznica između imena i djelovanja, to jest identiteta i ispravnog načina življenja. Doista, kao što se iz smisla i biti onoga što neki predmet ili stvarnost jesu u sebi, kao sol ili svjetiljka, izvodi se zaključak o ispravnom načinu korištenja i služenja tim istim stvarnostima.
U tom smislu, kao što se može postaviti pitanje čemu služi soli ili zašto svijeća gori, može se postaviti pitanje zašto kršćanin vjeruje. A kao što nitko ne drži u kuhinji sol radi ukrasa niti pali svijeću radi formalnosti, tako isto ni kršćaninu nije dan dar vjere kao usputni ukras ili formalnost, već kao bitna sastavnica života. Točnije, njegovo kršćansko ime ne bi smjelo biti samo ime, već bi trebalo opisivati identitet koji on potom očituje svojim djelima. Zato ne bi se smjelo dogoditi da kršćanin bude vjernik iz formalnosti, niti mu njegova bit dopušta da bude mlak ili mračan, jer je on kao svjetlo što svijetli i širi toplinu. Kršćaninu je nedopustivo da bude neslan i neukusan, jer je on u svojoj biti kao sol jelu, te ne može ne učiniti ga ukusnim. Kao što svjetiljci nije usputno da svijetli, tako ni kršćaninu da živi vjeru kao usputnu datost ili da se zadovolji da bude njegova privatna stvar.
Uistinu, ako kršćanin ne bi htio biti dosljedan biti svoga života, onda bi bio poput pokrivene svjetiljke i bljutave soli. Takvi smo svi mi onda kad se nazivamo kršćanima, a ne slijedimo Krista i ne razvijamo puno povjerenje u njega. To jest kada smo vjernici samo imenom, a nismo uočljivi svjedoci po jasnim i raspoznatljivim djelima. Bili bismo onda gori od drugih ljudi, jer bismo u tom slučaju primili svjetlo, pa ga svjesno zagušili da nam ne svijetli. Bili bismo poput kuharice koja drži sol u ruci, ali ne želi zasoliti hranu. No najgore od svega što svi mi to na svoj način činimo, jer je svakome od nas mlakost i nedjelotvornost bolna točka.
Počesto živimo kao mehanički i nesvjesno života, napose onog unutarnjeg – duhovnog, što je nedolično. Jer neprimjereno je živjeti a ne upoznati same sebe i ne znati zašto živimo. Tko ne traži dublji smisao života, taj vrlo površno prihvaća i vjeru koja bi ga trebala uvesti u smisao života i smisleno življenje. A onaj tko traži dublji smisao života, po vjeri i u vjeri ga s lakoćom otkriva, te se potom i zauzima da zauzetije i žarče živi samu vjeru. Zna nam se, međutim, dogoditi da očekujemo da se kršćanske vrijednosti nametnu same od sebe u društvu ili da ih nositelji društvene vlasti, koji su im –istina- najčešće protivnici, nametno dekretima i odredbama. Kao da se na silu može obasjati svijet duhovnim svjetlom ili začiniti duhovnim začinima. Mora nam biti jasno da se ništa od toga ne događa, jer kršćanske vrjednote mogu se ‘nametnuti’ u društvu samo svjedočenjem koje privlači, koje je prepoznatljivo i uočljivo kao sjaj svijeće u mraku ili grad sagrađen na gori. Samo je uzaludno, a i dvolično s naše strane, nastojati da kršćanske vrijednosti u društvu promiču bezbožni i beskarakterni političari, ako ih mi kršćani ne živimo i ako nama ništa ne znače. Htjeti da naše vrijednosti budu zakonom štićene i promicane, a da ih mi ne živimo i njima svijet ne obasjavamo, bila bi velika farizejština. Zato je neprimjereno zdvajati nad rasapom kršćanskih vrijednosti u društvu, te trošiti sate i dane u društvenoj borbi da ih vratimo u društvo, kao da se one vraćaju u društvo političkom borbom i odlukama obnašatelja vlasti. I ma koliko i takvo nešto moglo biti korisno u društvu, ipak se kršćanske vrijednosti ne unose u društvo političkom aktivnošću, već kršćanskim svjedočenjem.
Primimo stoga k srcu Isusove riječi, te ih provodimo u život. On od nas očekuje da dar vjere koji nam je dan bude uočljiv u našem cjelokupnom djelovanju, jer ga nemamo pravo skrivati, već na vidjelo stavljati. O uočljivosti našeg svjedočanstva i o vidljivosti našeg djelovanja ovisi također koliko će ljudi prihvaćati Boga kao Oca, te hoditi na putovima njegovim. Zasolimo ujedno svijet božanskim okusom i rasvijetlimo ga nebeskom svjetlošću da bi ljudi mogli vidjeti naš život Bogom prosvijetljen i začinjen, te da bi nakon toga mogli i sami proslaviti Oca nebeskoga novim životom i vlastitim djelima.