Svetkovina Presvetoga Trojstva
Nama ljudima često znaju biti puna usta govora i lijepih riječi o potrebi zajedništva, međusobnog razumijevanja i ljubavi. I nitko ne osporava da je to tako i toliko potrebno. Međutim, sve to padne u vodu kad potom dođe u pitanje probitak, novac i zarada. Tada svatko traži svoje na temelju prava, truda i ostalih kriterija, a govor o ljubi ostaje tek prazna retorika. Kad su novac i zarada u pitanju, tada se više ne govori o zajedništvu i ljubavi, već o pravu na posjed i na zasluženo i zakonito stečenu imovinu. Upravo s obzirom na posjedovanje zemaljskih dobara svi smo na ispitu koliko istinski živimo zajedništvo s drugima, te koliko ih ljubimo i poštujemo. U pristupu zemaljskim dobrima se očituje koliko nam je do nekoga stalo i koliko smo spremni za nekoga učiniti. Pred posjedom zemaljskih dobara ogoljuju se naše namisli i naša djela, to jest pokazuje se koliko su nam riječi samo prazna parole, a koliko odražavaju ozbiljnost stavova. Sposobnost dijeljenja s drugima pokazuje koliko nam je do njih i njihova dobra ozbiljno stalo. Otvorenost srca se ne očituje samo riječima prazne sućuti, već djelima kojima potvrđujemo svoju blizinu i zauzetost oko svoga bližnjega. Doista, tamo gdje nema potpunog dijeljenja dobara i uzajamnog povjerenja u svemu što posjedujemo, ne može se govoriti o pravoj ljubavi i zajedništvu.
Polazeći od ovih promišljanja možemo bolje razumjeti otajstvo Presvetoga Trojstva koje danas ovim liturgijskim slavljem slavimo. Jer trojstveni život je model našeg ljudskog života, a naš život pokazuje koliko uistinu živimo na sliku Trojstva i trojstvenih odnosa. Upravo jednom takvom metaforom uzimanja i darivanja Isus je u današnjem evanđeoskom odlomku progovorio o Trojstvu, pokazujući da je bit trojstvenoga života da Otac, Sin i Duh Sveti jedan od drugoga mogu slobodno i potpuno sve uzimati, jer nijedan od njih nema baš ništa za sebe. Isto tako kada jedan uzima od drugoga, ne uzima za sebe, već da bi time što ima postao dar ljudima. Upravo to znače Isusove riječi kojima govori o Duhu Svetomu: „On će mene proslavljati jer će od mojega uzimati i navješćivati vama. Sve što ima Otac, moje je. Zbog toga vam rekoh: od mojega uzima i – navješćivat će vama.“
Kako vidimo iz tih riječi, među osobama Presvetoga Trojstva postoji potpuno zajedništvo ljubavi koje se očituje u potpunom dijeljenju svega što jesu. Nijedan od njih ne posjeduje nešto samo za sebe, već su im sva dobra zajednička: i ljubav i dobrota i pravednost i vječnost. I toliko drugih božanskih atributa i kreposti. Baš sve im je zajedničko. Samo zato što Otac nije ništa držao za sebe, već je svu svoju božansku moć i snagu, i vlast i čast, povjerio Sinu koji je s pravom rekao da je sve to što ima Otac i njegovo. Otac mu ništa nije uskratio, te je i on u punini Bog, premda je sve primio od Oca. No s druge pak strane, ni on to nije ‘uzeo’, to jest primio na posesivan i isključiv način, već je to primio na način potpune otvorenosti darivanju, pa je to njihova međusobno ‘vlasništvo’ postalo nešto čime raspolaže i Duh Sveti koji isto tako nema ništa svoga, već sve što ima, uzima od Sina. A kako Bog nema neki izvanjski materijalni posjed, već ono što ima isto je ono što jest. On je čista i savršena ljubav, te jedino to ima i to daje u potpunom zajedništvu. Prema tome Sin od Oca prima potpunu, cjelovitu i savršenu ljubav, te jednako tako uzvraća Ocu istom ljubavlju i potpunim predanjem u Duhu Svetomu. Točnije Sin je sve ono što jest, a jest Sin, primio od Oca primajući njegovu ljubav. A da bi ostao to što jest, ako se može našim siromašnim jezikom o tome govoriti, a jest Sin, uzvratio je posvemašnjim predanjem ljubavi Duha Svetoga. Sin ništa nije zadržao za sebe, već je sve uzvratio Ocu na način kako je i primio, u ljubavi Duha Svetoga.
No ove vrtoglave dubine Božjeg otajstva nisu bez značenja za naš ljudski život. Jer ako smo stvoreni na sliku Presvetoga Trojstva, znači ne samo da imamo u svome biću trojstvene tragove, već da je i smisao našega djelovanja takav da se ponašamo poput Trojstva koje svojim odnosima ljubavi oblikuje i definira i naše međuljudske odnose. Božanski odnosi koji su odnosi čiste ljubavi postaju nadahnuće za nas da i sami razvijamo takve odnose. A pokazatelj koliko božanski i trojstveno živimo je u tome da ljubav očitujemo savršenim dijeljenjem svega što jesmo i što imamo. Stvorit ćemo bolje i savršenije društvo onoliko koliko svaki od nas osobno nasljedujemo život Presvetoga Trojstva. Točnije, onoliko koliko svaki od nas prima trojstvenu ljubav, te sam postaje ljubav koja se stavlja na raspolaganje drugima, toliko gradimo pravo zajedništvo i bolju budućnost. Sam Gospodin nas je na to obvezao time što je, kako svjedočio sveti Pavao, svoju ljubav razlio u naša srca po Duhu Svetome koji nam je dan.
Jer trojstveni Bog nije zadržao za sebe ono što je bio i posjedovao, a to je ljubav, već nam je sve dao ispunivši njome naša srca. Njegova ljubav je naš istinski kapital koji nam nije dan da ostane zakopan u našim srcima, već je razliven u nas da ga dalje dajemo. Iz toga izvire jasna obveza zajedništva dobara za nas koji tu ljubav primamo otvorena srca: primiti sve što nam on daje a daje nam ljubav, u ljubav se tako pretvoriti i sve što jesmo i imamo drugima dati postajući za njih dar Božje ljubavi. Za nas kršćane nema uzvišenije ni svetije zadaće, a trojedini Bog koji to živi od vječnosti, poziva nas da ga svjedočimo u vremenu dok i sami ne prispijemo u zajedništvo njegove vječne ljubavi.