15. nedjelja kroz godinu – C
Današnji evanđeoski odlomak je vrlo složen. S jedne strane je Isusova pedagoška metoda sasvim jasna i zanimljiva, a opet s druge strane ostaje neprihvaćena. Na pitanje zakonoznanca što treba činiti da baštini život vječni, Isus ne daje izravan odgovor, već svog sugovornika motivira da sam dođe do ispravnog odgovora. A ovaj, umjesto da zahvali Isusu što mu je dao prigodu da dadne izvrstan odgovor, išao se opravdavati pitajući Isusa da mu objasni tko je njegov bližnji, to jest koga on to treba ljubiti kao sebe samoga. Iz teorije, spustio je razgovor na konkretnu praksu života u kojoj nisu uvijek sve teorijske stvari sasvim jasne i gdje se ne ponašamo dosljedno držeći se papirnatih odredbi, već radije nekog svog praktičnog i pragmatičnog osjećaja za stvarnost. Nastavljajući u stilu dobrog pedagoga Isus mu priča prispodobo o milosrdnom Samaritancu, nakon koje je zakonoznanac opet imao prigodu odgovoriti ispravno na ono pitanje: Tko je moj bližnji? Isus ga je doveo do toga da ispravno zaključi da je bližnji čovjeku koji je upao među razbojnike bio onaj koji mu je iskazao milosrđe, te ga je potom pozvao da ide i da sam čini tako.
No polazeći od ovog evanđeoskog odlomka možemo razmišljati i o svojoj osobnoj situaciji. Slično kao što zakonoznanac svojim upitom zaobilazi prave nakane ili pak kao što svećenik i levit zaobilaze ranjenog čovjeka iz nekih svojih razloga, možemo primijetiti da tako činimo i mi sami. Svaki od nas mnogo puta zaobilazi važne sadržaje. A svaki put kad se to dogodi, možemo reći da se u konačnici radi o zaobilaženju čovjeka. I mi smo ljudi u tome kako zaobići čovjeka vrlo vješti i stručni. Čak to činimo i pod krinkom stručnosti, znanja ili čak same humanosti. Naime, i ovaj zakonoznanac je bio vješt postavljati pitanja, ali i još vještiji u tome da zaobilazi pravi problem, to jest da pokaže svoje nakane. Nije se ni trudio usredotočiti na pravo pitanje kojim bi produbio svoje spoznaje i uvide onih koji su slušali, već je postavljao pitanja tek da kuša Isusa hoće li se snaći i dobro odgovoriti. Dakle, umjesto da bude ozbiljan sugovornik, pa i koristan mnogim slušateljima, on je zaobilazio prava pitanja i potrebe u životu, a posvetio se razmiricama, dosjetkama i podvalama svojim sugovornicima. Kao što je on zaobilazio duhovni rast, a imao je prigodu s Isusom napredovati u spoznaji i svakom duhovnom dobru kojim je mogao biti obogaćenje svima koji su slušali, tako su i svećenik i levit iz prispodobe zaobišli ranjenog čovjeka. Svako zaobilaženje problema i ljudskih potreba je zaobilaženje čovjeka.
U tom smislu se i današnji čovjek bavi zaobilaženjem stvarnih problema u društvu, a sam sebi izmišlja teme i problema kojima će se baviti u javnosti. Tako zaobilazi sebe i svoje duhovno ostvarenje i svoj autentični rast, a bavi se marginalnim stvarima u životu. Danas tako čovjek zaobilazi sama sebe i svoje bitne, spasenjske i vječne potrebe na koje može dobiti odgovor i pomoć u otvornom susretu s Isusom, a posvećuje se tolikim prizemljenim stvarima poradi kojih zaobilazi sebe samoga. Isto tako nije kadar vidjeti niti potrebu drugoga i doći mu ususret kao revan i gorljiv ljubitelj čovjeka. Tako se mi svi slažemo da je Isus dobro odgovorio, da je ispričao jednu super lijepu prispodobu iz koje je sve jasno, no ne vidimo da smo i mi vrlo često dio te prispodobe kao negativci u našoj današnjoj životnoj situaciji. Dok nas sablažnjava ponašanje svećenika i levita koji ne pomažu unesrećenome, te smo uvjereni da se mi ne bismo tako ponašali, ne vidimo da i mi u tolikim životnim situacijama činimo isto. Jer lako nam je zamišljati da bismo se mi ponašali poput Samaritanca u okolnostima te prispodobe, ali ne znamo sami vidjeti da postoje tolike slične okolnosti u kojima mi zaobilazimo čovjeka. Zapuštamo i zaobilazimo i svoje najbliže kojima ne znamo pristupiti i o kojima ne znamo skrbiti na način koji nam je zapovjedio Gospodin, a sanjamo kako bismo mi bili dobri i milosrdni da vidimo čovjeka u nesreći. Zapuštamo čovjeka čim zapuštamo sebe i svoje stvarne duhovne potrebe, a hvalimo se humanom spremnošću pomoći drugima.
Osim toga, u današnje vrijeme većina od nas je sebi zacrtala doći do zemaljskih ciljeva, a često idući i prijekim putem, te ne uočavamo da se tim putem zaobilazi čovjeka. Onaj tko ide prijekim putem do svog zemaljskog cilja, ostvarenja i uspjeha, ne obazire se na potrebe onih ljudi pored sebe. Takav ne zna otkrivati ni probleme i potrebe, te se i ne susreće s ljudima niti im pomaže, jer ima svoje ciljeve i putanje koje mu ne dopuštaju da se zadržava previše i bavi drugim ljudima. Uzeli smo sebi za pravo i zadaću gledati svoje posla i svoj probitak, pa onda više nemamo potrebu otkrivati potrebe onih koji su pored nas. Tako smo i mi poput zakonoznanca koji se slaže s Isusom, ali samo teoretski, no nismo kadri napraviti životni iskorak i učiniti što nam Isus savjetuje. Jednostavno ne vidimo da njegova prispodoba govori nama i o nama, o našoj bešćutnosti i nedostatku vremena za druge, to jest o prioritetima koje imamo u životu a poradi kojih ljude ostavljamo po strani. Na žalost, u ovoj prispodobi ne pronalazimo sebe, a bila bi nasušna potreba to spoznati, jer bismo tako otkrili da nas potiče da mi promijenimo svoj smjer: Idi pa i ti čini tako! Slušajmo glas svoga Učitelja i budimo milosrdni iskazujući drugima milosrđe, pa nas neće mimoići niti baština života vječnoga. Ne zaobilazimo ni Gospodina ni ljude, pa ni nas neće zaobići njegova nagrada spasenja.