33. nedjelja kroz godinu – C
Isusova pouka u današnjem evanđeoskom odlomku bila je motivirana komentarima ljudi koji su se divili ljepoti hrama i zavjetnih hramskih darova. Isus, svjestan da su ovi ljudi podlegli prividnom dojmu, poučava svoje učenike da se ne daju zavesti izvanjskim blještavilom, jer ništa od izvanjskog nije određeno za dugotrajnost. A po prolaznosti izvanjskoga nema smisla da se ljudi ravnaju, te niti da se nadahnjuju ljepotom koju ono pruža. Tako je i Hram u svemu svome blještavilu mogao biti zavodljivi znak na način da su se ljudi divili izvanjskome, umjesto da traže nadahnuće za ono unutarnje i neprolazno. Ljudi su mogli ostati u uvjerenju da su divno kamenje i raskošni zavjetni darovi ostvarivali smisao Hrama, pa su se ljudi divili tome kao da je svaki taj kamen sam Bog osobno oklesao i uzidao u hramsko zdanje. Njima je izvanjsko blještavilo bilo znakom da je tu Bog prisutan i da boravi u svom Hramu. No Isus nije dijelio njihovo mišljenje, poučavajući ih da se ne dive izvanjskome, jer ono neće opstati ni potrajati. Radije je htio da se usredotoče na ono unutarnje, to jest na činjenicu da moraju biti spremni suočiti se s povijesnim izazovima kojih nikada nije nedostajalo niti će nedostajati.
U tom trenutku oni su htjeli drugi znak. Ako im hramska ljepota nije mogla biti znakom ni jamstvom mira, napretka i blagostanja, sad ih je zanimalo da im on ukaže na znakove koji će pokazati da je došlo vrijeme uništenja i propasti. Isus, međutim, ni u tom trenutku ne daje svoj pristanak, hrabreći ih da se ne prestraše, a niti da budu lakovjerni: “Pazite, ne dajte se zavesti. Mnogi će doista doći u moje ime i govoriti: `Ja sam` i: `Vrijeme se približilo!` Ne idite za njima. A kad čujete za ratove i pobune, ne prestrašite se. Doista treba da se to prije dogodi, ali to još nije odmah svršetak.” Kako vidimo iz Isusovih riječi, ljudi mogu biti zavedeni na dva načina. S jedne strane da se previše užive u ovo zemaljsko, da se na nj oslone i u nj ufaju, te da ih tako zavede blještavilo, sila i moć. S druge strane mogu biti zavedeni na način da počnu prezirati sve zemaljsko, jer je bilo onih koji su ih uvjerili da se je primakao svršetak svijeta i sveopća propast.
I pred nama danas stoji isti zavodljivi znakovi, jer hramsko blještavilo je bilo simbol ljudske potrebe da gradi izuzetno lijepa zdanja koja su plod ljudske genijalnosti. Po njima ljudi mjere napredak svoga društva, te ih smatraju jamstvima budućnosti svoga naroda. Ali ima i onih koji su u strahu od svega ljudskoga, pa neprestano zagovaraju apokaliptički scenarij strašeći ljude propašću čovječanstva ukazujući na ratove i pošasti koji se dosta često obrušavaju na ljude u različitim krajevima svijeta. Jedni su oni koji se prepuštaju blagodatima ovoga svijeta i u njima pronalaze svoje ispunjenje, a drugi su oni koji njima prijete Božjom kaznom i straše ih propašću. Jedni su uljuljani u zemaljskim dobrima, a drugi su nesigurni glede života u svijetu. Isus, naprotiv, svojim učenicima daje ispravan okvir življenja. Sprema ih na izazove i progone, na ratove i pošasti, ali od njih očekuje snagu i odgovornost da izdrže u svim tim iskušenjima kao pravi njegovi svjedoci.
A izdržati može samo onaj tko se ne da zavesti ljudskim načinom razmišljanja, bilo da naginje na jednu ili na drugu stranu. Ljudska povijest je puna izazova, bilo ona opća, bila pojedinačna. Da to dočara, Isus svojim učenicima reče da će ih progoniti i na njih dizati ruke, te će ih čak i njihovi roditelji i braća, rođaci i prijatelji predavati pred kraljeve i upravitelje da ih sude. No on ih hrabri da se ne daju ni zavesti ni zastrašiti. Jedino prema čemu trebaju biti usredotočeni jest svjedočenje za Božju istinu o čovjeku i njegovoj povijesti u koju je ušao Bog. Zato se ne trebaju diviti onome što nije vrijedno Božjega divljenja, niti se trebaju strašiti onoga što Boga ne može zastrašiti. Jednostavno, trebaju imati snagu nositi njegovo ime i poradi njegova imena trpjeti. Dok je on prisutan u njihovim srcima, ne treba im nikakva druga zaštita niti ikakva druga obrana. On im iznutra nadahnjuje sve što im je činiti i govoriti, te je jamstvo da im neće ni vlas pasti sa glave. Samo njegove riječi nisu zavodljive, a niti su riječi od kojih se treba strašit, premda im je navijestio da će biti progonjeni, pa čak i ubijani. To je i nama danas nit vodilja i svjetlo i snaga koja nas vodi i krijepi u izazovima našeg današnjeg trenutka. Zato trebamo biti vjerni svjedoci, ustrajni u svemu što radimo u perspektivi vječnoga spasenja. Dok se držimo njegove riječi i neprolaznih vrednota, ne može nas zavesti blještavilo ovoga svijeta, niti ustrašiti zloguki glasovi koji naviještaju propast. Nama se boriti da ljudima navijestimo spasenje i da ih pozovemo da se osvijeste od zabluda ovoga svijeta kako bi unatoč svim izazovima otkrili pravi put spasenja i ne njemu ustrajali do vječnosti.