3. korizmena nedjelja – C
Nije samo naše vrijeme obilježeno kataklizmama, katastrofama i ostalim vrstama tragedija poput potresa koji su zadesile Haiti ili Čile, nego je u svakom razdoblju povijesti bilo takvih mučnih trenutaka i događaja pred kojima je zastajao ljudski um nesposoban protumačiti ih. Jednako zbunjen pred neprihvatljivim i tragičnim povijesnim događanjima bili su i sinovi naroda Izraelova koji su ljudsku grešnost držali mogućim uzrokom nedaća koje zadese pojedinca. Ma koliko se nudila tumačenja, opet je svako od njih podložno nesigurnosti i u traženju mogućih boljih odgovora. Zato u Evanđelju sveti Luka opisuje kako neki ljudi izvijestiše Isusa o tragediji koja se dogodila kad je Pilat pogubio neke Galilejce. S jedne strane su htjeli Isusa obavijestiti jer je i sam bio Galilejac, a s druge ih je zanimalo čuti njegovo mišljenje o samom događaju.
Isus najprije ispravlja njihove zablude koje nisu ni bezazlene. Vjerujući da Bog kažnjava ljude dopuštajući prirodne tragedije i druga zla koja jedni drugima nanose, na krivi su način čitali znakove oko sebe i imali iskrivljenu sliku Boga u kojeg su vjerovali, te je već to bio dovoljan razlog da ih Isus pouči tvrdeći im da spomenuti događaj nije prouzročen nekim posebnim grijesima, pa time nije bio ni kazna Božja.
I kao što je god Isusove suvremenike zanimalo razumjeti i tumačiti događaje, tako i mi danas postavljamo mnoštvo pitanja, koja su još uvijek prožeta velikim nerazumijevanjem. Još uvijek je tajna zašto se mnoga zla događaju čovjeku, a zbog našeg nerazumijevanja i njihove tajnovitosti nismo lišeni napasti prebaciti odgovornost na one kojima se događaju ili čak na samoga Boga. A dotle mi, uza sve to što se događa, nastavljamo živjeti bezbrižno, ne misleći o kakvoći života koji nam je živjeti. Radije postavljamo pitanja o onome na što nećemo lako naći odgovore, umjesto da odgovore tražimo u sebi i svojoj duši. Mi bismo radije da nam Bog polaže račune, nego da se mijenjamo, a samo kad budemo živjeli sukladno njegovoj riječi i volji, razumjet ćemo i pojave i znakove oko nas. Mnogi od nas su sigurno postavili pitanje o tome zašto je Bog dopustio da se dogode potresi posljednjih tjedan. Malo je, doista, onih koji bi mogli dati suvisao odgovor na to pitanje, no mnoštvo ljudi o tome raspravlja i iznosi svoje mišljenje. S druge pak strane ne znam je li se itko obratio kad je čuo za nesreće i tragedije koje se događaju u svijetu, osim što je bilo onih koji su se udaljili od Boga ne mogavši razumjeti što se događa.
Ključno je, međutim, pitanje je li nas ijedan od tih događaja poveo korak bliže obraćenju, to jest prema spremnosti u svakom trenutku stati pred lice Božje. A tko od nas može reći da je potpuno obraćen i da više nema što raditi na sebi i da mu ne treba obraćenje? Tko može reći da mu Bog do sada nije dao dovoljno prigoda za obraćenje? Tko može reći da je iskoristio svaku prigodu i sve svoje snage biti bliže Bogu i spasenju? Međutim, samo ako iz dana u dan stajemo pred lice Božje sa sviješću svoga grešnog stanja i svoje prolaznosti na zemlji, moći ćemo mnogo bolje razumjeti život oko sebe, kao i Božju spasenjsku prisutnost, što će postati preduvjet da u miru stanemo preda nj licem u lice u onaj dan kad se pojavi i kao sudac na koncu povijesti.
Bilo prirodne pošasti, bilo zla koja nanesena ljudskom rukom nepobitna su potvrda i pouka da sigurnost postojanja ne možemo graditi na prirodi niti je polagati u ljude, jer ni priroda ni čovjek nemaju u sebi stalnost niti su izvor stabilnosti. Stabilnost može biti isključivo u Bogu čijem se zajedništvu prepuštamo, Bogu koji u konačnici u svojoj ruci drži i prirodu i ljude, ma kako im dao autonomiju kretanja prema određenim zakonima. Zla koja pogađaju čovjeka, napose ona kojima čovjek zadaje bol, zagorčava i oduzima život čovjeku, kao što je činio Pilat, samo su znak da nismo dovoljno obraćeni. Takva će se zla, bez daljnjega, događati čovjeku i čovječanstvu, jer ih nikakav pravni sustav ni društveni režim ne može apsolutno onemogućiti. Pa i kad bi ih onemogućio kao sustav, događalo bi se ono što se događalo i u vrijeme Rimskoga carstva, da onaj tko je na vlasti, u ime poretka i sustava, uzima sebi za pravo prolijevati krv drugih ljudi ne podliježući nikakvim kaznama i odgovornostima.
Isus je zato htio da iz ovog događaja izvučemo stanovitu pouku koju možemo raščlaniti u nekoliko točaka. Najprije bi nam trebalo biti jasno da su svi ljudi grešnici, uključujući svakoga od nas pojedinačno, bez obzira hoće li se ili neće pogoditi neko izvanjsko zlo poput potresa, prometne nesreće ili nekog drugog oblika ljudske neodgovornosti i zla. Osim što smo grešnici, istina je također da ćemo, prije ili poslije svi umrijeti, ili, kako bi Isus rekao, svi ćemo propasti. No isto tako velika je istina da takva zla koja se dogode čovjeku nisu plod Božje osvetoljubivosti ni sudačke strogosti, nego prije svega nestalnosti svijeta i vremena, ili pak ljudske neodgovornosti. Bog nas nadasve ljubi i želi spasiti, pa je zbog toga strpljiv prema čovjeku kao vinogradar koji se trudi oko besplodne smokve čineći sve što je u njegovoj moći da bi dala ploda. I naposljetku, velika je istina također da bi svaki od nas trebao događanja u svijetu čitati kao znakove upozorenja koji nas vode prema obraćenju.
Bilo bi poželjno stoga čitati događaje oko sebe kao znakove nestalnosti svijeta i vremena. I ne zavaravati se! Ako kao ljudi tražimo sigurnost, više je nego očito da sigurnosti ne može biti u zemaljskim stvarnostima, nego u vječnoj ljubavi samoga Boga. A da, dok smo u povijesti, Bog nije policajac na cesti koji čeka kad ćemo pogriješiti kršeći znakove da nas kazni, svjedok nam je sam Isus koji je došao kao dokaz njegove ljubavi i strpljenja. Došao je među nas da nas pouči čitati Božje znakove dane nam za spasenje i da nas istrgne iz nestabilnosti zemaljskoga učeći nas kako u svakom trenutku biti pod okriljem Božje zaštite i ljubavi. Takvim duhom osnaženi bit ćemo sposobni brisati povijati tuđe rane, kao što je i on činio. Pa i onda kad nije odgovorio izravno zašto se događaju razne nedaće i tragedije u svijetu, neizravno je rekao da nas svih čeka ista sudbina, to jest propast ako se ne obratimo. A s druge strane zajedništvo, ukoliko budemo obraćeni, zajedništvo s Bogom od kojeg nas ne može rastaviti nikakva nedaća. I dok ispovijedamo svoje neznanje o mnogim sadržajima i događajima, pozvani smo ipak graditi sigurnost na nedvojbenim istinama, od kojih je temeljna ona da Bog ljubi čovjeka i čini sve da ga spasi. Obraćenjem pokazujemo da to činimo na ispravan način čitajući znakove oko nas.

2. korizmena nedjelja – C
Današnji evanđeoski odlomak iznosi na površinu jednu značajnu temu i bitan sadržaj duhovnog života, u naše vrijeme vrlo zapostavljen među kršćanima. Radi se o zajedništvu s Bogom koje se ostvaruje živom molitvom, u čemu smo se kao vjernici pozvani vježbati osobito tijekom korizmenog vremena, ali i ne samo tada. Jer ako nam se korizma predstavlja kao put i škola, onda, bez daljnjega, treba biti put i škola molitve. Ne vjerujem da ćemo pogriješiti ako ustvrdimo kako među nama nema onog tko nije prošao razdoblja odbacivanja molitve, ili barem njezina guranja u drugi plan, stavljajući je po strani, a mnogo je i onih kršćana koji su doživjeli svojevrsna razočaranja u molitvu ne osjetivši njezinu njenu djelotvornost. Najčešće se pravdamo kako nemamo vremena moliti, jer je mnoštvo drugih obveza i stvari koje trebamo obaviti. Ako nekad odlučimo i odvojiti vrijeme za molitvu, to je redovito na kraju dana kad smo umorni, pa je molitva doista nedjelotvorna jer je učinjena u nesvjesnom stanju ili smo pak zaspali prije negoli smo i učinili znak križa. Ukoliko smo nekad odlučili izdvojiti koji trenutak usred dana, redovito se nametnu „važnije“ stvari u dnevnom redu, radilo se o ozbiljnim ili neozbiljnim stvarima. Svi nađemo vrijeme u danu za osobne užitke i sitna zadovoljstva, ali za molitvu i ne baš tako lako. Ali zato imamo mnoštvo dobrih izgovora zašto nismo molili: učenik se izgovara dužnošću učenja, student studiranja, a profesori spremanjem predavanja. Radnik polaže pravo ili na obvezu rada ili potrebu za odmorom, a kućanica na neodgodivo obavljanje kućanskih poslova. Takvih je izgovora mnogo, ne samo kao izgovor za nedostatak vremena za dnevnu molitvu, nego čak i za nedjeljnu svetu misu.
S druge strane svi smo imali prigodu susresti i upoznati i one kojima je nedjeljna misa u 10 ili 11 sati prerano, a i vremenski uvjeti im ne idu uvijek na ruku. Tako da je ili hladno ili vruće, a kad je snijeg ili kiša, svakako je nemoguće i riskantno ići u crkvu. Ali kad ta ista obitelj koja ima dobrih pokrića za vjerničku neodgovornost i lijenost nabavi sebi kućnoga ljubimca kojega treba izvesti u 5 ili 6 sati ujutro kako bi obavio nuždu, onda to nije rano. Tada nas u tome ne mogu omesti niti vremenske nepogode, nego se cijela obitelj oko toga zdušno zanima i revno organizira do te mjere da nikome to nije teško. Mnogi od nas su imali prigodu iskusiti kako smo uvečer umorni pomoliti se Bogu, a u isto vrijeme možemo, ako treba, nastaviti gledati televiziju, surfati po internetu ili se zabavljati na računalu i po nekoliko sati duže od zacrtanoga plana za taj dan. Prema molitvi se postavljamo tako kao da je vrijeme molitve izgubljeno vrijeme, ili pak kao da mi nekom drugom, očito Bogu, činimo uslugu kad molimo, a ne sami sebi duhovnu dobrobit.
Iz svega rečenoga vidimo kako vremena imamo napretek za sadržaje koje smo odredili kao prioritete, dok u isto vrijeme za molitvu koja bi trebala biti duhovna hrana i duhovno ispunjenje, baš ne marimo i ne ostavljamo joj dovoljno prostora, niti je stavljamo na dužno mjesto u životu. Međutim, uredno ćemo se uvijek upitati, kad nam nešto zaškripi u životu ili se dogodi kakva nezgoda, gdje je Bog i zašto se nije zauzeo i prema dobrom cilju usmjerio stvari. Ne zaostaju pitanja niti o smislu ni praznina koja nas prati, bilo da se radi o praznini duše i nezadovoljstva životom, do one koja nas prati u međusobnim odnosima koji su također sve siromašniji i siromašniji.
Iznesena problematika stoga nas potiče tijekom ove korizme napraviti radikalni preokret u životu opredjeljujući se za ozbiljni život molitve pred Bogom, na što nas poziva i Isusov primjer u današnjem Evanđelju, dok su, s druge strane, trojica apostola slika naše ljudske slabosti. Isus izabire Petra, Ivana i Jakova da pođu s njime na goru gdje se želio moliti u samoći i dok se on molio, oni su spavali. Dok im je on želio ponuditi primjer molitve, kako bi i sami naučili moliti, i molitvom se promijenili i preobrazili kao što je i sam napravio, oni su bili nesposobni osjetiti njegove poticaje. Vjerojatno im se molitva i uranjanje u Boga i njegov život nije učinilo tako životno bitnim da bi sa žarom pratili Isusa u molitvi, pa su se, uslijed slabosti, prepustili snu. Očito su i sami imali predrasuda o potrebi i koristi molitve, te su je prakticirali samo kad su trebali obaviti svoju vjerničku dužnost, a možda ni tada jer nisu pripadali baš onim gorljivim, i do u tančine vjernim, sljedbama koje nisu propuštale izvršiti nikakvu izvanjsku odredbu Zakona. Međutim, nisu znali da je molitva čin unošenja cijeloga postojanja u zajedništvo i komunikaciju s Bogom, čin prikazivanja sebe i svih svojih sposobnosti Ocu nebeskom i njegovoj svetoj volji, čin klanjanja Bogu i zdušnog prihvaćanja svake njegove riječi, odredbe i zakona, svjesni kako nas samo takav život može učiniti sretnima i ispunjenima. Moliti, kako nam svjedoči Gospodinovo preobraženje, znači ozbiljno stati pred Boga, sa svom snagom i ozbiljnošću do te mjere da nas Božja riječ i volja mijenja i preobrazi. Što se tiče Gospodina, kroz njegovu ljudsku narav se Božja prisutnost samo pokazala prisutna, to jest objavila na izvana, dok je za nas, slabe i grešne ljude, potrebna prije ćudoredna i duhovna promjena života, a tek potom možemo nastaviti hod putem istinskog preobraženja. Stoga u događaju Gospodnjeg preobraženja, Evanđelist opaža kako su se s Isusom ukazali u slavi Ilija i Mojsije i razgovarali s njime. Jer nitko tko ne sluša zauzeto Zakon i Proroke ne može za sebe reći da istinski moli, jer ne može ostvariti pravu životnu komunikaciju s Bogom ako ne sluša njegove riječi koje su bile naviještene po prorocima i ako ne vrši njegovu volju koja se očituje u Zakonu.
Molitva pak koju mi ljudi prakticiramo, najčešće je površno naklapanje riječi i neka vrsta neodređenog sterilnog zajedništva s Bogom, a ne unošenje cjelinom života u božanski život. Korizmeno molitveno vježbanje potiče nas stoga da zauzmemo jasne stavove prema Božjoj pouci i poruci. Potrebno nam se na koljenima izboriti za čvrst stav kojim prianjamo uz Božji nauk. A koliko je samo kršćana koji prihvaćaju dio Božjih zapovijedi, a dio odbijaju, kao da ih Bog nije sve objavio za ljudsku dobrobit. Zato nam i Isusovo preobraženje svjedoči da je poznavanje Zakona i Proroka pravi korizmeni put koji završava Izlaskom, to jest uskrsnim spasenjem. Gospodin nam je naznačio put pozivajući nas svojim primjerom kako učiti istinski moliti idući u susret Ocu u punoj svijesti za njegovu veličinu, dobrotu, ljepotu, žar i sjaj. I kao što se ne možemo izložiti suncu a da ne osjetimo učinke njegove topline i sjaja na tijelu, tako isto i izlaganje u molitvi Ocu nebeskom ne može biti bez spoznaje i primanja blaženog života kojeg se onda dosljedno i vjerno držimo. Kao što se Gospodin preobrazio u molitvi, tako i nas dodir Božjeg bića, kad mu izložimo svoju nutrinu, bez daljnjega mijenja, čini profinjenijima, obogaćenijima, preobraženima. Korizma je prigoda, ne propustimo takvo iznimno vjerničko iskustvo.

1. korizmena nedjelja – C
Događaj opisan u današnjem Evanđelju, na početku korizme, trebao bi nam ponuditi bitnu predodžbu i temeljno poimanje ovog liturgijskog vremena. I kad razmišljamo o činjenicama koje stoje u pozadini uspostavljanja korizme kao svetog vremena priprave za događaj uskrsnuća Gospodnjega, onda je nezaobilazan Isusov primjer i životni stav o kojem danas razmišljamo. Korizma je vrijeme od četrdeset dana, jer je naš božanski Učitelj četrdeset dana proveo u pustinji, čime je potvrdio praksu starozavjetnih proroka i učitelja koji su se također znali povlačiti u četrdesetodnevnu samoću pred Bogom. Evanđelist nedvosmisleno bilježi kako je Isusa Duh vodio četrdeset dana pustinjom, a isto tako veli kako tih dana nije ništa jeo. Upravo na tragu Isusova primjera Crkva je već od starine uspostavila i prakticirala četrdesetodnevnu pripravu za Uskrs u duhu opisanog događa. Kao što se Gospodin povukao u pustinju četrdeset dana, tako i korizmeno vrijeme traje isti broj dana. I kao što Gospodin tih dana nije ništa jeo, tako je i Crkva zamislila da vrijeme korizme bude vrijeme posta, pokore i ozbiljnog odricanja.
Samoća koja se provodila u Božjoj blizini pretpostavljala je svojevrsni odlazak iz svakodnevnice, to jest bijeg od svagdašnjih obveza i susretanja, pa je za takvo što najprikladnija bila pustinja, koju su ljudi inače izbjegavali jer nije pružala pogodnosti i obilje kojem svaki čovjek po naravi teži. U pustinji, nadalje, čovjek zauzima pokorničarski stav pred Bogom koji se sastoji u uskraćivanju i svođenju na minimum osnovnih ljudskih potreba kao što je jelo, piće, spavanje. Stoga se stječe svijest i osjećaj da je korizma vrijeme posta, pokore i odricanja, što nije krivo, ali ni dostatno. Ona je vrijeme kad se manje jede i pije, barem u određene dane, no to još uvijek ne označava njezinu pravu bit.
Dok s jedne strane predstavljamo sebi u glavi korizmu kao odricanje od nečega, zaboravljamo da korizma nije prvenstveno odricanje, nego zajedništvo života s Bogom, život od Boga i život po Bogu. Odricanje, post i pokora izviru iz života koji Bog preporuča i očekuje od čovjeka kao voda iz izvora, kao posljedica iz uzroka. Samo tako odricanje i korizma mogu biti ukrijepljeni u korijenu, te Napasnik ne može ništa takvoj duši koja je uz svoga Boga. Korizma nedvojbeno jest vrijeme pokore, posta i odricanja, ali ukoliko bismo se zadržali samo na izvanjskom vršenju pokorničkih čina, ne ulazeći u dubinu, razloge i značenje, ostali bismo na rubovima vjerskog doživljaja korizme. Uz sve što bismo napravili, ne bismo došli do biti korizmenih pokorničarskih vježbi, niti bismo utemeljili korizmu u njenom božanskom temelju. Pretvoriti korizmu samo u neku disciplinski nametnutu praksu koja traje četrdeset dana, što se pretvara u iščekivanje da što prije prođe, nema previše smisla. Takvo poimanje korizme pretvorilo bi se u trapljenje bez duše, poput kuće bez dobrog temelja ili računa bez pokrića. Takva pobožnost i religioznost Bogu ne treba, a čovjeku ne donosi pravu duhovnu korist kojoj bi trebali biti usmjereni svi ljudski čini. Zato korizma treba biti posebno plodno i bremenito vrijeme nasljedovanja Gospodinova.
Ovu istinu jasno nazrijevamo u Evanđelju, u odgovorima koje Gospodin daje Napasniku. Kod prve ponude da Gospodin kamen pretvori u kruh, čime bi, navodno, dokazao da je Sin Božji, Isus jasno ukazuje napasniku da treba živjeti od svake riječi koja izlazi iz usta Božjih, a ne samo od čudesnih događaja. Kod druge ponude u kojoj ga Napasnik želi opčarati svjetskom moći i bogatstvom, pod uvjetom da mu se pokloni, Isus odgovara, kako se treba klanjati isključivo Bogu svome i njemu jedinome služiti. Kod treće napasti, naposljetku, Sotona izaziva Isusa da učini korak kojim bi povećao ili ostvario svoju slavu mimo Boga. Skokom s Hrama mogao je sebi priskrbiti slavu, usmjeravajući ljude da se dive njemu, a ne da iskazuju slavu Stvoritelju. Isus je jasan i kratko odgovara: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega.
Gospodinovi odgovori napasniku postaju put nama vjernicima kojim nam je ići kroz korizmu, jer samo na njemu možemo ukrijepiti i osmisliti pokorničarski hod. Umjesto da trče samo tamo gdje se spominju i očekuju čudesa, gdje se pojavljuju „čudotvorci“, trebali bi živjeti od svake riječi koja izlazi iz Božjih usta. Umjesto da traže samo najbrže i najlakše načine bogaćenja i stjecanja moći, trebali bi imati želju klanjati se i služiti Bogu svemogućemu. Umjesto da traže svoju slavu i popularnost među ljudima, bilo bi poželjno kad bi vjerom i vjernošću davali slavu Bogu svojemu. Gospodin Isus nas stoga poziva da i sami živimo korizmu težeći pravim duhovnim vrijednostima, to jest da je ukrijepimo prvenstveno kao vrijeme razmatranja Božje riječi, kao vrijeme klanjanja Gospodinu i slušanja njegova glasa, te vrijeme potpunog predanja njegovoj volji. Korizma ukrijepljena u Gospodinovu primjeru, potom će ukrijepiti nas u autentičnom vjerničkom iskustvu i dostojanstvu, snagom kojih ćemo hoditi radosnije prema proslavi uskrsnuća Gospodinova koje i nama jamči uskrsnuće i život vječni u njegovu Kraljevstvu. Amen.

6. nedjelja kroz godinu – C

Evanđelje današnje nedjelje iznosi na vidjelo jednu od najposebnijih Isusovih tema i propovijedi u kojoj se ogleda posebnost njegova nauka. Njegov govor se kreće oko četiri vrlo značajne stvarnosti života oko kojih se trudi svaki čovjek, jer mu o njima ovisi procjena vrijednosti i kakvoće života, pa tako ono što govori Isus postaje vrlo zanimljivo i aktualno i nama danas. Svaki čovjek, kako nekad tako i sad, ima potrebu pronaći u svijetu stanovitu utjehu ili zadovoljenje potreba, potom priskrbiti dovoljno jela, ostvariti zatim ozračje radosti i veselja i naposljetku biti priznat među drugima. Nijednom čovjeku nije u naravi zapisano da mu je svejedno hoće li pronaći utjehu ili neće, biti gladan ili sit, hoće li plakati ili se smijati, te biti priznat ili odbačen u sredini u kojoj živi. Upravo jer nikome nije svejedno što će mu život donijeti ili što će sebi priskrbiti na spomenutim poljima, oduvijek su se ljudi trudili priuštiti sebi što je moguće više utjehe, hrane, smijeha i priznanja među ljudima. Nisu svi, doduše, u tome jednako bili uspješni. Uvijek je postojao dio onih koji su se oko toga bolje trudili i snalazili, dok su mnogi drugi, redovito obespravljena većina, ostajali kratkih rukava, zakinuti za najosnovnija prava, bez obzira u kojem društvenom uređenju živjeli. I u Isusovo vrijeme bilo je mnoštvo onih koji su nastojali nešto steći, zasititi se, koji su se željeli smijati i biti priznati među ljudima u svom ljudskom dostojanstvu, a da u tome nisu uspijevali, kao što je bilo i onih kojima je to polazilo za rukom. Isus se najprije obraća kategoriji neuspješnih, želeći ih svojom riječju utješiti, ohrabriti, obradovati i nahraniti, dajući im do znanja da ih je on primijetio, da će se on zauzeti za njihov slučaj i izboriti se da i oni dođu do ostvarenja svih svojih prava i zasićenja potreba.
Isus, s druge strane, u nekoliko rečenica tako žestoko kritizira one koji su se usredotočili isključivo na to da njima bude dobro, zanemarujući što će biti s golemim mnoštvom, poniženim i pogaženim u svom dostojanstvu i svojim pravima. Isus se na takve obrušava doslovno prijeteći odmazdom koja će se jednom obrušiti na sve one koji su živjeli zadovoljavajući na zemlji svoje potrebe. Zato i izgovara svoje „jao“: jao vama bogataši, jao vama koji ste siti, jao vama koji se sada smijete, jao vama kad vas budu hvalili.
S pravom postavljamo pitanje: Zašto to Isus čini? Je li možda zavidan bogatašima i imućnicima? Smeta li mu ljudska sreća i ostvarenje? Isusa doista nije smetalo što netko zasićuje svoje ljudske potrebe, nego je uočio da u krivim sadržajima i na krivi način traže utjehu. Jer ako bogatstvo samo po sebi može dati utjehu, onda čovjeku ne treba ni Bog ni duhovno bogatstvo kojim ga želi obdariti. Ako mu je dostatno zemaljsko bogatstvo, tada mu ono postaje vrhovna norma djelovanja, te u ime njega odbacuje i Božji i ljudski zakon, to jest nastoji ga zaobići vodeći se isključivim kriterijima bogaćenja. Ako mu je bogatstvo jedini kriterij, tada mu nije stalo do ljudi, pa niti pogledati onoga pored sebe, nego se brine isključivo samo za se, zanemarujući drugoga.
Gospodin Isus vrlo je dobro znao da je istinita ona narodna da „jednome ne svane, dok se drugome ne smrkne“, to jest da se jedan ne smije dok drugi ne počne plakati. Mi ljudi, na žalost, najčešće ostvarujemo svoju sreću preko tuđih leđa, preko tuđe nesreće, svoje bogatstvo stječemo siromašeći drugoga, to jest kradući, varajući i pljačkajući, kako nam to svjedoče brojne afere koje pune stranice tiska posljednjih mjeseci. Iz dana u dan postaje bjelodanije da se nitko nije mogao preko noći obogatiti, a da nije bilo nauštrb drugih, da nije iskorištavao druge ili varao državu, što se opet prebijalo preko leđa običnog čovjeka. Tko je mogao steći ogromne količine novca, a da se nije bavio nečasnim unosnim poslom ili pak poštenim poslom na nečastan način? Potvrdu nam o tome daju tolike kriminalne afere lokalnih moćnika i umišljenih direktorskih veličina koji su se ponašali kao da raspolažu svojim novcem, a ne nečim iza čega stoje žuljevi čestitih ljudi koji su to stekli svojim radom. Čudi i boli što se oni koji upravljaju novcem poreznih obveznika ponašaju kao da je to njihovo, kao da to ne pripada jednom narodu i ljudima koji mukotrpno skrbe o svojim obiteljima. Čudi i boli što takvom lancu zla kao da se ne nazire kraj, dok onaj Nečastivi i Zli likuje što mu je i naš narod pao u vrlo prozirnu zamku.
Eto zašto se Isus tako obrušava na mentalitet ovoga svijeta, jer svaki naš ljudski pokušaj da osiguramo sebi blagodat, uglavnom se odražava negativno na drugoga. Svaki moj „blago meni“, odražava se na drugoga kao „jao njemu“, jer ne znamo zemaljsku blagodat ostvariti nego uglavnom u suprotstavljenosti prema drugome. I što netko stvara veći svoj „blago meni“, to je s druge strane veći i „jao“ drugima kojima sam uskratio mogućnosti i oduzeo zakonita sredstva i prava, što nam potvrđuje i povijest i sadašnjost.
Pa i kad znamo da razmišljanjem o ovom evanđeoskom tekstu nećemo riješiti našu društvenu situaciju, ostalo nam je ipak razumjeti zašto Isus upućuje ove riječi, jer ih ni on ne izgovara samo kao socijalnu pouku za zemaljski život, premda su, bez daljnjega, izvrsna dijagnoza i današnjeg stanja. On ih izgovara da bismo se mi kao vjernici opredjeljivali za život prema nebeskim vrijednostima, to jest da bismo skromno i ponizno živjeli svoje postojanje ne dajući se zavarati programima blaženstava ovoga svijeta u koja nas uvlači i na koja nas navlači Zli. Padnemo li u napast da se ostvarujemo po načelima ljudskih blaženstava, sebi ćemo priskrbiti Isusov „jao“, a ako želimo uživati vječno blaženstvo, to nipošto ne bi bilo poželjno. Neka nam iskustvo i riječ božanskog Učitelja bude jasno svjetlo i orijentir u našim ljudskim lutanjima između „blago“ i „jao“, u protivnom, budemo li kao ljudi birali, izabrat ćemo sebi sigurnu propast koja pridonosi i osiromašenju cijelog ljudskog roda.

5. nedjelja kroz godinu – C
Čovjek je u određenom smislu biće navika. Navikava se na druge ljude tako da i ne zamjećuje njihovu posebnost niti prima poticaje koji mu, jer dolaze od drugih i drugačijih, obogaćuju svakodnevnicu. A to nikad nije dobro, kao što nikad ne bi bilo dobro niti da se navikne roditelj na dijete, a dijete na roditelja, jer bi to značilo da se promatraju zasjenjena pogleda bez bistrine i prodornosti koji u ljubljenima promatra jedincatost. Navikavanje na drugoga donosi, bez sumnje, veliki previd, uslijed čega ne vidimo njegovu posebnost, pa onda i različitost kojom nas obogaćuje.
Navikavamo se tako na svoje navike kojih se ne oslobađamo lako, a i ne trudimo se previše, jer bismo onda izgubili izgovor i pokriće za slabost i uhodan život u kojem nema mjesta za posebne događaje ni ljude. Nije stoga rijetkost da se, onda nužno pokazuje i u svakodnevnici kao bolesno stanje međuljudskih odnosa, jer danas nije uobičajeno da dijete poštuje starije, ne samo na ulici i na trgu, autobusu i tramvaju, školi ili crkvi, već i svoje najbliže ukućane, jer za to u sebi nema velikog razloga. Navikavamo se na bolesnu ravnopravnost s drugima, jer drugi su isti kao i mi. Navikavamo se na naviknutost na druge, gdje nam ništa ne predstavljaju ni nositelji autoriteta, kao što su učitelji i vjeroučitelji, svećenici ili državni poglavari, a čak i na roditelje se zna podići ton i ruka.
I kao što se god navikavamo na ljude, ista takva naviknutost na Boga koja u sebi nosi manjak sposobnosti divljenja i poštivanja događa se u odnosu prema Bogu, te nam onda Bog ništa ne znači i ne govori. Ma koliko bi Božji pojavak u ljudskom životu trebao biti obilježen neponovljivim i neizrecivim darom prisutnosti i milosti, ipak se i nama kršćanima dogodi da se naviknemo na govor o Bogu, pa čak i na sudjelovanje u svetim obredima, a da ne osjetimo njegovo božansko djelovanje koje dira dušu i mijenja život. Gotovo me strah da ne mislimo tako često, duboko i ozbiljno o značenju njegove prisutnosti, niti da se uživljavamo u nenadmašivu i nepogrešivu poruku i pouku koja izlazi iz njegovih usta dajući smjer ljudskim koracima u hodu kroz prostor i vrijeme. Čini mi se da ne mislimo sa svom ozbiljnošću na to tko je Bog, te što bi za nas ljude trebao značiti susret s njime, ovdje na zemlji, gdje nam je iskazao čast i pokazao ljubav utjelovivši se i postavši čovjekom. Kao da smo izgubili osjećaj za sveti strah i poštovanje držeći ili uobičajenim takvo Božje ponašanje, ili ga pak i ne primjećujući. Štoviše, navikavamo se govoriti o Bogu, pa čak izgovarati i njegovo sveto ime, pristupati pričesti i drugim sakramentalnim činima, a da se ne približimo Bogu s dušom na koljenima, puni iskrene zahvalnosti i žarke ljubavi.
Pokazuje se time kako smo se navikli na Boga kao na sebi ravnopravnog građanina ili prolaznika pred kojim smo izgubili divljenje i poštovanje, s kojim se više ne susrećemo, nego samo usputno mimoilazimo. Takva navika nas onda ostavlja ravnodušnima do te mjere da ne vidimo veličinu i neuobičajenost njegove prisutnosti. Umjesto da u nama poraste divljenje što smo otkrili Boga koji je došao među nas ljude, koji nam se približio utjelovivši se u našu životnu stvarnost, zakazujemo potpuno stvarajući naviku unutar koje uspostavljamo odnos s njime. U mnoštvu navika ravnopravnosti i jednakosti, navikli smo se tako i na govor s Bogom i o Bogu, kao sasvim uobičajenom i ne previše bitnom biću, o kojem nešto znamo, ali uglavnom njegovu prisutnost ne doživljavamo. Navikli smo se na rutinski život u kojem nam je sve ravno, u kojem Bog ne čini nikakav zahvat, te ga baš i ne uzimamo ozbiljno u obzir, niti ga držimo moćnijim od nas.
Takvim životom navike živio je i Šimun Petar dok nije susreo Isusa na obali Genezaretskog jezera, kako nas izvještava evanđelist sveti Luka u današnjem odlomku. Živio je životom ribara loveći ribu, pripremajući barku, ispirući mreže. Tako je bilo i onog dana kad ga je Isus zamolio da otisne malo od kraja. Petar nije znao da se na njegovu barku ukrcao sam Bog i vjerojatno je iz puke uljudnosti napravio to što je Učitelj od njega tražio. Nije ni doživljavao ni opažao Božju prisutnost u nekoj iznimnoj mjeri, a napose nije ju tražio u ljudima, premda se ne može reći da nije htio biti iskreni pripadnik svoga naroda. No taj dan mu je bio sasvim neuobičajen u odnosu na sve druge dane njegova života. Riječi pouke što su tekle iz Isusovih usta toliko su ga se dojmile, jer je iz njih strujala božanska snaga, tako da je bio ponukan pozorno slušati istinu koja je zvučala mnogo drukčije nego ikad do tada dodirujući najdublje pore bića. Mogao se čuditi kako već prije nije osjetio takve riječi koje su silazile u dubinu duše i činile da se osjeća posebno, sasvim promijenjen i preporođen samo zato što je ovog Božjeg Učitelja počeo doživljavati iznimnom osobom.
Na temelju Isusova nastupa, a potom i nakon čudesnog ulova ribe, u Petru je sazrjela svijest da Isus nije bio običan čovjek, ma koliko se to u prvi mah moglo činiti. Naprotiv, on je bio iznimna osoba, pa je Petar morao napredovati u toj spoznaji sve dok nije došao do istine da je Sin Božji. Morao se udaljiti od svojih predrasuda i navika kojima je susretao ljude, a napose Čovjeka koji je nosio i naviještao Boga. To je izrazio pokazujući svijest o svojoj neznatnosti kad veli: Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine! Isusove riječi i čudesni ulov ribe dovele su Petra do spasonosne spoznaje i poštovanja za Isusa kao Boga, u svoj neobičnosti i iznimnosti u kojoj se pokazuje, ukazujući Petru kako mora nadići svaku ljudsku predodžbu o Bogu koja bi mirisala na naviku.
Ova spoznaja je postala i preduvjet promatranja ljudi novim očima, očima čovjeka željna da ih privede spasenju promatrajući u njima grešnike poput sebe, ali ne samo grešnike, jer se više nije navikavao da su ljudi isti kao i on. Već je u njima promatrao iznimnu Božju mogućnost koju je Bog u njih stavio i koju je Isus želio iznijeti na vidjelo. Zato je Petar od tada, kad počinje ljude loviti, počeo u ljudima promatrati grešnike pozvane na spasenje, što će biti najveća spoznaja kako čovjek može biti neobičan, biće na koje se, kao i na Boga, ne smije naviknuti, niti u sebi niti u drugima. Ako je Isus u njemu, običnom ribaru otkrio ribara ljudi, ako je on u Isusu iz Nazareta otkrio Boga, onda je doista neophodno poći tim putem razbijanja navika na Boga i na božansko oko sebe i u sebi, te je samo pitanje trenutka kad ćemo u sebi otkriti skrivenu neizmjernost koju Gospodin želi da osjetimo, a da se na nju ne navikavamo.
Dopustimo stoga svome Gospodinu da nas trgne iz naše ljudske uljuljanosti u navike uslijed kojih ne vidimo veličinu Božje svetosti, da bismo kao kršćani uspostavili s Gospodinom odnos istinskog štovanja i klanjanja, kao što je Petar započeo na svojoj lađi na Genezaretskom jezeru. Tko dopusti da mu Krist, na takav način uđe u život, osjetit će se sasvim posebnim, te će dobro razumjeti Petra i njegove prijatelje, koji nakon tog događaja pođoše za Isusom, istrgnuvši ih iz uhodanih obrazaca života vjere, kao i loših navika ophođenja s Bogom i ljudima.

 
4. nedjelja kroz godinu – C
Svi znamo što danas znači liječnik, te da nam život bez dobrog medicinskog sustava ne bi bio ni približno ugodan, siguran i bezbrižan, premda nikad ne može biti u potpunosti, pa da su i ne znam kako opremljene bolnice i vrsni liječnici. Zdravstvo je stoga jedna od bitnih sastavnica našega društva jer nam pruža određenu sigurnost i zaštitu protiv zdravstvenih tegoba i nedaća bolesti i kojekakvih patnja. U vremenu u kojemu živimo mislim da se medicinska znanost može doista pohvaliti i stanovitim uspjesima i dostignućima, te danas nitko više ne ponavlja izreku koju smo čuli u današnjem Evanđelju: Liječniče, izliječi sam sebe! Medicina i liječnici danas imaju takvo iskustvo, kao i mogućnost vježbe i eksperimenta, učenja i usavršavanja, tako da im nije neophodno i prikladno ponavljati tu izreku. Ta izreka je postojala u Gospodinovo vrijeme kad je svaki liječnički zahvat, za razliku od onog što se događa danas, bio u najvećoj mjeri nesiguran. Zbog nedostatka specijalizacija i specijalizanata uspjeh je bio vrlo upitan. Nije imao tko ni čime uspostaviti kvalitetnu dijagnozu, te izvesti potrebni zahvat.
I dok se danas medicinska scena korjenito promijenila u odnosu na Gospodinovo vrijeme, jer su liječnici opremljeniji, osposobljeniji i s više iskustva, dotle nam duhovna „zdravstvena“ scena pokazuje iste simptome kao i nekada. Za razliku od tjelesnog vida, duhovno zdravlje čovjeka se nije nimalo poboljšalo, već bolesno stanje ostaje jednako sporno i bolno, od one prve bolesne zaraze na Adamovu tkivu do posljednjeg rođenog djeteta. Međutim, nije tragedija u tome što se situacija nije mnogo promijenila, već što duhovno bolesni čovjek ne prihvaća dijagnozu. Dok vjerujemo liječnicima i bolničkom osoblju, kliničkim i bolničkim aparatima da su sposobni dati nam pravu dijagnozu, dotle se baš nerado upuštamo u propitivanje duhovnoga zdravlja i duhovne dijagnoze. Dok nam je vrlo stalo da znamo stanje svoga zdravlja, s druge strane kao da se strašimo, ili, štoviše, ponašamo se kao da nam nije u interesu uspostaviti duhovnu dijagnozu. Nadalje, postoji čak prava opasnost da nekome ukažete na duhovnu bolest, taj postaje alergičan smatrajući to neprimjerenim i nedopustivim, povredom osobnih prava i intime.
Što se tiče Isusovih sunarodnjaka, pa onda i reakcije svakog čovjeka koji se opire kad mu netko pokušava „uspostaviti duhovnu dijagnozu“, dijelom su (bili) u pravu, jer nema nijednog čovjeka kojemu ne treba duhovna dijagnoza, te tako se može uzvratiti spomenutom uzrečicom: Liječniče, izliječi sam sebe! No, trebali su priznati da su u zabludi, jer kao prvo on nije bio Josipov sin, bez obzira što u to nisu imali uvida. To ga je razlikovalo od svih drugih ljudi, Adamovih sinova, kojima je najprije trebalo izliječiti sebe, da bi nekom drugom mogli nešto predbaciti. Stoga je, kao drugo, bio liječnik koji nije trebao najprije sebe izliječiti da bi pokazao liječničko umijeće i da bi uspješno postavio dijagnozu. Vjerojatno su ga slušali zadivljeni dok im nije išao ukazati na činjenicu da je i njima donio oslobođenje i vid, to jest da se tu pred njima ispunilo Božje pismo koje su trebali primijeniti najprije na sebi. Bilo im je zanimljivo slušati ga i povlađivati mu dok su držali da on njima povlađuje, ali kad su shvatili da im „uspostavlja dijagnozu“, reagirali su tako oštro da su ga čak htjeli strmoglaviti s litice. Tako se potvrdilo da ljudi vole povlađivati samo onima koji njima povlađuju, to jest koji potom prihvaćaju slušati njihovu volju i ponašati se sukladno njihovim željama. Čim se ne dogodi sukladno njihovim željama, njihova reakcija poprima sasvim suprotan predznak.
Ma koliko negativna njihova reakcija, ona ipak sadržava nekoliko istina: a) svakom je čovjeku potrebno duhovno ozdravljenje; b) duhovno bolestan čovjek nema puno moralno pravo drugome nešto reći jer je i sam u istoj situaciji koja ga očituje kao nemarna za lijek; c) duhovno bolestan čovjek ne može bolesniku do kraja pomoći; d) budući da je svaki čovjek duhovno bolestan čovjek, može mu pomoći samo Bog. Svi spomenuti elementi nam ukazuju onoga tko je bio potpuno zdrav, cjelovit i izliječen, kakvim se Isus i predstavio svojim sumještanima u Nazaretu. Objavio se kao Božji Sin koji je uzao našu ljudsku narav, ali nedotaknutu zarazom iskonskoga grijeha, da bi svojim životom bio liječnik i lijek našim ranama. Možemo reći, upravo nas ovaj evanđeoski događaj poziva pristupiti Gospodinu, ispovjediti svoju nedostatnost i dopustiti mu da nam napravi duhovnu dijagnozu te nas potom svojim životom iscijeli od naše slabosti i grešnosti, kako bi onda i naš život s pravom mogao, poput njegova, postati ljekovit drugima.

3. nedjelja kroz godinu – C
U suvremenom svijetu znanosti i tehnologije, posebno su na cijeni ljudi koji se školuju u inozemstvu, u dobrim školama, velikim i opremljenim učilištima i sredinama gdje se događa golem protok misli i ideja. Naravno, da se od takvoga, kojemu je bilo omogućeno kvalitetno školovanje i stručno usavršavanje, mnogo očekuje kad se vrati u svoju domovinu i svoj kraj. On postaje predmet medijske pozornosti i interesa, te nastaje ozračje iščekivanja što će dotični napraviti da opravda povjerenje. Očekuje se da donese i napravi preokret, to jest raskid s dotadašnjom stvarnošću, budući da sad postoje znanstvene pretpostavke za boljitak, ili zamah u nečem novom što do tada nije bilo poznato ili što eventualno nije imao tko pokrenuti. Zahvaljujući tako složenoj situaciji najveća pozornost je usmjerena na početak rada i djelovanja, na nastupne riječi i poteze koje bi morale odraziti njegove planove i smjernice.
Takvom postupku podložni su ljudi u društvu, bilo da se radi o profesorima ili političarima, o prosvjetnim djelatnicima ili gospodarstvenicima. Upravo za nastupna predavanja i nastupne govore društvo u cjelini, a napose medijska javnost ih prati pozorno ukoliko se od njih očekuju spomenuti pomaci i opća dobrobit. To je kao kad dođe novi profesor na fakultet ili u školu, te održava svoj prvi sat, pa ga đaci ili studenti promatraju mnogo pozornije procjenjujući i njegove osobne odlike, kao i stručne sposobnosti. Ili da premijer ili predsjednik države održavaju svoj prvi govor „naciji“, logično je da su na početku djelovanja izloženi većem zanimanju javnosti, nego u kasnijem radu, jer se svi vodimo logikom da se po jutru poznaje dan. Danas se uistinu mnogo očekuje od onih koji prođu svijetom, te steknu svjetsko iskustvo i svjetsku slavu svojim djelovanjem i otkrićima ili imaju odgovorne uloge u društvu. Vjerojatno od svih drugih, njihov rodni kraj očekuje osobito mnogo, te prati svaki pokret, pamti riječ i procjenjuje sposobnosti i mogućnosti, te se stoga u takvim prigodama ne biraju samo riječi, već i izvanjska dopadljivost, no u konačnici to se svede na varku vrlo vještog prikrivanja unutarnje ispraznosti.
Kao što se događa u svakodnevnom životu u navedenim primjerima, slično se dogodilo i Isusu na početku njegova javnog djelovanja po galilejskim mjestima, a napose u Nazaretu, mjestu gdje je othranjen. Isus je svojim sumještanima bio velika nepoznanica, jer je najvećim dijelom živio skromno radeći posao u poočimovoj tesarskoj radionici, te je djelovao kao i svi ostali Izraelci u kojima nije bilo prijevare ni osobitih životnih ambicija. Međutim, znao bi on naći trenutaka samoće, znao bi se udaljiti od mjesta u određenim razdobljima, kada mu baš i nisu mogli ući u trag, te su mogli vjerovati kako je negdje išao na posebno školovanje, jer mu je čitanje Pisma išlo prilično dobro za okolnosti u kojima je živio u malom mjestu koje se nije moglo pohvaliti obrazovnim mogućnostima. Svaki put kad bi se vratio nakon izbivanja, imao im je štogod novoga reći, pa su mogli pomisliti kako svoje vrijeme koristi za doškolovavanje u nekom od većih gradova gdje se mogao susresti s poznatim učiteljima i pismoznancima. Tako je bilo i ovaj put, s time da nakon izbivanja nije više poučavao i raspravljao privatno i odmjereno sa svojim rođacima i sunarodnjacima u Nazaretu, kako nam opisa sveti Luka u Evanđelju, već se glas o njemu počeo širiti u cijeloj Galileji.
Koliko je novi učitelj privukao pozornosti, svjedoči Evanđelist kad kaže da kad kaze da su ga mnogi slavili, te je i sam mogao doživjeti trenutke euforije nakon takvog dočeka i prihvaćanja riječi koju naviješta, te bi se moglo zaključiti da je i on pobrao vrlo velik uspjeh. No, u njegovu ponašanju ne moze se vidjeti ništa od svega onoga što pokazuju obični smrtnici koji uzimajući društvene uloge promiču, prije svega, sebe, što je i razumljivo ako nastupaju samo kao ljudi.
Isus se predstavlja na potpuno drukčiji način, jer je njemu u prvom planu sasvim nešto drugo, a ne osobna promidžba i ambicija. On se posvetio objavljivanju svoje punine, a ne traženju tehnika za prikrivanje praznine. Zato ukoliko ovaj njegov nastup možemo i usporediti s nastupom neke poznate osobe iz javnosti, ipak se sadržajno razlikuju kao nebo i zemlja. Jer kad se Isus predstavlja, ne hvali se školom, strukom i diplomama, već se predstavlja kao nositelj Božjeg poslanja, kao onaj na kome počiva Duh Sveti. Time je uputio na svoju intimnu bit, koju ne mogu uvećati ni uljepšati privjesci ljudskih ostvarenja, budući da ima ures pomazanja Duha Svetoga od kojeg ne postoji veći ures i veći sadržaj u biti pojedinca. Isus se ne hvali ostvarenjima ni posjedima, nego iznosi na vidjelo sadržaj duše prožete Duhom Svetim. Nakon što je sazrele vrijeme da počne provoditi svoje poslanje, Isus se predstavlja u drugom svjetlu, premda uvijek ostaje i isti. Svojim rođacima, poznanicima i prijateljima u nastupnom govoru mora pokazati dio sebe koji nisu prije toga vidjeli, niti su znali da postoji. Zato su svi u sinagogi bili radoznali vidjeti i čuti njegov nastup i stav prema onima s kojima je do tada dijelio prostor i vrijeme na drukčiji način. Ako su ga do tada prihvaćali talentiranim sinom svoga kraja, od tog trenutka trebali su ga uvažiti kao učitelja. Do sada je bio učenik svoje sinagoge, i to vrlo redovit i nadaren, a sad je u svojstvu učitelja nastavljao svoje djelovanje, do sada je bio slušatelj riječi, a sad je postao njezinim propovjednikom i tumačem, no i u jednom i drugom slučaju gorljivim vršiteljem.
Nadalje, njegov program se ne sastoji od bombastičnih revolucionarnih najava koje bi na umjetan način trebale izmijeniti tijek ljudskog života i povijesti. Ne najavljuje korjenite društvene promjene koje bi se trebale dogoditi reformom sustava, već izlaže program koji zahtijeva promjene u čovjeku koji jedini može donijeti promjenu sustava kao plod i zbroj osobnog zauzimanja svih pojedinaca. Ma kako citirane riječi iz proroka Izaije mogle zvučati poput programa koji poziva na ostvarenje socijalne pravde i jednakosti, čime bi zacijelo draškao uši radoznalaca i podizao očekivanja svih ljudi dobre volje željnih poboljšanja društvenog statusa, njegov program je primarno religiozni i osobni. Bitna Isusova poruka je vraćati vida slijepima koji ne vide zbog oholosti, proglasiti oslobođenje sužnjima grijeha, na slobodu pustiti one koje je tlačila smrt, proglasiti godinu milosti Gospodnje svima onima koji bijahu u nemilosti sotone. Sve zajedno potom postaje preduvjet i zdravih društvenih odnosa u kojima se može ostvarivati željena jednakost i pravda.
Isusov nastupni govor u nazaretskoj sinagogi morao bi i nama kršćanima biti programatski govor koji izvire iz svijesti da smo djeca Božja koja su primila Duha Božjega, iz čega se potom rađa konkretno poslanje u svijetu koje smo pozvani objaviti i oživotvoriti snagom tog istog Duha. Njegovom prisutnošću i djelovanjem bolje upoznajemo sebe, ali i druge sa samima sobom i primljenim poslanjem, čime se osposobljujemo za odgovorni kršćanski život koji neće biti prodavanje demagogije i naviještanje lažne humanosti, već nepatvorena komunikacija s Bogom za odlučniji nastup u svijetu kojemu treba navijestiti novost i radost Evanđelja.

2. nedjelja kroz godinu – C
Možda nam se nikad nije dogodilo razmišljati o nekim jednostavnim životnim istinama, premda smo se sigurno ponašali i ponašamo sukladno njima u svakodnevnom životu. Naime, u stvarima i situacijama u kojima imamo ovlast i moć, sve ono što koristimo i činimo poprima novu i dublju dimenziju. Tako na primjer čokolada ili zlatni lančić koji nekom kupimo za dar u znak prijateljstva i ljubavi, nema samo vrijednost novca ni cijene koju nosi kao prodajni predmet. Čokolada prestaje biti samo čokolada, a lančić prestaje biti samo zlato, te ukoliko je kao dar darovan u iskrenosti duše, nema samo vrijednost koju je imao u dućanu, već poprima daleko veću vrijednost, ovisno o mjeri ljubavi koja je u nje stavljena. Dakle, onaj tko daruje s ljubavlju i poštovanjem, daje dotičnom predmetu i dio sebe, iz čega vidimo da ne određuje novac, već osoba vrijednost predmeta u danoj situaciji. Spomenuti dar dodatnu vrijednost i značenje može poprimiti i stvarno poprima ukoliko je primljen sa zahvalnošću. Uostalom, primiti dar a ne primiti ga i kao znak pažnje i ljubavi, primajući s njim sadržaj darovateljeva srca, sigurno nema velikog smisla.
Sve što je rečeno za predmete, vrijedi i za ljudska djela: djelo nije samo izvanjska radnja, niti vrijedi koliko bi se moglo procijeniti novcem, već vrijedi onoliko koliko je snage i životne prisutnosti u nj unio onaj tko ga je izvršio, kao i onaj kome je bilo upućeno. Štoviše, bilo stvari bilo djela mogu postati prihvatilište Božje prisutnosti i poslužiti svrsi koju je on odredio, te time poprimaju još mnogo veću vrijednost nego je imaju po sebi, pa čak i od onoga što bi im mogli pripisati ljudi. I kao što, gledano već u ljudskim razmjerima, bilo znak bilo djelo može zadobiti dublju znakovitost i očitovati veću svrhovitost, isto vrijedi i kad se Bog njima posluži da u njima očituje svoju prisutnost ili da preko njih izrazi volju ili uputi poruku.
Nešto slično sveti Ivan opisuje u današnjem Evanđelju opisujući Gospodinov početak javnog djelovanja u Kani Galilejskoj gdje je na jednoj svadbi pretvorio vodu u vino, da bi onda ponudio i svoje tumačenje ovoga što se dogodilo veleći: Tako u Kani Galilejskoj, učini Isus prvo znamenje i objavi svoju slavu te povjerovaše u njega njegovi učenici. Isus je učinio znamenje, to jest poslužio se ljudskom stvarnošću unoseći u nju svoju božansku prisutnost, da bi iz toga proizišao čin dostojan Božje veličine takav da u njega povjeruju njegovi učenici. Za njega vrčevi s vodom nisu imali samo vrijednost vrčeva i vode, već ih je znao iskoristiti da i po njima oda slavu Bogu. U njih je unio svoju božansku prisutnost, te je vodu pretvorio u vino, što običan čovjek ne bi ni pokušao, već bi, prizemljeno, posude za čišćenje i vodu koristio isključivo za čišćenje. Isus, naprotiv, zna i takvu stvarnost iskoristiti za svoj božanski plan, uzdižući tako stvorenu stvarnost do te mjere da je preobrazi. Njegovo djelovanje ujedno je postalo i znak božanske prisutnosti, da bi njegovi učenici, kao i svi sustolnici mogli povjerovati u njega. Vidimo, međutim, da sustolnici, ostajući u svom svijetu, i ne znaju da se dogodilo čudo. Pred njihovim se očima u stvari dogodilo božansko darivanje, ali kako su bili zaokupljeni samim sobom i užitcima stola, nisu osjetili niti da je vino bilo pri kraju, te isto tako nisu mogli primijetiti čudo. Jer samo pozoran primatelj dara najbolje uoči vrijednost dara koja nadilazi “prodajnu” vrijednost, ta kao zahvalan primatelj može dodatno uvećati njegovo značenje, kao što se dogodilo i u Kani. Oni koji su promatrali Krista što radi, shvatili su da je pretvorio vodu u vino, dok su drugi ostali zaokupljeni dobrim vinom da nisu ni primijetili čudo koje se dogodilo. Za njih to vino više nije bilo samo vino kojim se utaži žeđ i razveseli srce u slavljeničkim trenutcima, već je postalo znak Kristova božanstva.
Vidjeti čudo mogla je i ona koja je bila budna na sve što je istinski potrebno svakom čovjeku, te je prva i opazila da nema vina, te je odmah i prenijela Isusu, očekujući da on božanskom snagom pomogne riješiti situaciju. Isto tako, mogli su primijetiti čudo znajući da se za stolom dogodilo nešto neobično oni koji su svoju pozornost, poput apostola, usmjeravali na Isusa, na njegove riječi i pojavu, a ne samo na pune zdjele i čaše na stolu. Evanđelist ne spominje na koji su način sluge doživjele ovaj događaj, jer su također imali prigodu biti svjedoci svega što se dogodilo, samo je pitanje je li im dužnost i obveza posluživanja ostavila prostora da se dive i dođu do istog zaključka do kojeg su došli apostoli.
Kao što je pretvaranjem vode u vino u Kani Galilejskoj Gospodin svojim učenicima ostavio znamenje da povjeruju u njega, i nama ostavlja isto znamenje i poruku koliko svaka stvar i čin može imati dublje značenje od onog tvarnog i funkcionalnog. Stvar i događaj mogu postati znakovi bremeniti značenjem i porukom, a najbremenitiju poruku imaju ukoliko postaju znakovi, to jest znamenja koja upućuju na Boga. Ne preostaje nam drugo nego prihvaćati Božje znakove u značenju u kojem ih on daje, kao dobro primatelji Božjih dara, da bismo onda i sami mogli one s kojima dijelimo prostor i vrijeme, preko tih istih znakova obdariti Božjom prisutnošću.

Blagdan krštenja Gospodinova – C
U odrastanju do dobi zrelosti čovjek prolazi kroz različita razdoblja, od kojih svako ima svoje posebnosti i stupnjeve odgovornosti. No svi se slažu da je najdelikatnije mladenačko razdoblje u kojem se događaju pubertetske krize iz kojih bi trebao izići kao odrasla osoba, kao što leptir izlazi iz čahure u sasvim drukčijem svjetlu. U vrijeme mladenačkih kriza jedna od reakcije u mladom čovjeku je i proturoditeljski bunt u kojem želi dokazati svoju zrelost kao netko tko se otrgnuo od roditeljskog gnijezda, to jest paske, nadzora, a time i od ovisnosti. Nakon razdoblja mladenačkog bunta osoba pokaže zrelost kad otkrije veličinu i prihvati roditelje, bilo oca bilo majku, od kojih se u mladenačkom razdoblju i razvoju ponekad udalji želeći se pokazati samostalnim i slobodnim od njihovih ideja, želja i odredbi. Glede toga, međutim, neki ljudi ostaju trajno u mladenačkoj krizi, te se ne mogu nazvati zrelima niti kad imaju 30 ili 40 godina. No njihovoj nezrelosti pogoduje uvriježena svijest o tome kako je čovjek zreo onda kad napuni administrativnu dob zrelosti, to jest 18 godina, pa se mnogi mladi ljudi pozivaju na tu dob, a da stvarno nisu dozreli za život i odnose zrelih ljudi. U toj dobi oni još uvijek dokazuju svoju zrelost na način mladenačkog bunta koji se busa u svoju neovisnost, ali u biti isti mladi ljudi koji se razmeću svojom zrelošću ne bi bili sposobni preživjeti niti par dana bez zaštite i roditeljskog zaleđa. Javljaju se tako nezrele pretenzije za neovisnošću i provođenjem samovolje, no s druge strane nisu praćene ni sviješću o svom identitetu ni odgovornošću za svoj život i čine. Sa zrelošću u ovo naše vrijeme povezano je stjecanje prava u obitelji i svojevrsne samostalnosti, ali ne i potpuno osamostaljenje, jer su današnji „mladi“ uglavnom nesposobni živjeti samostalno dok god su im živi roditelji koje mogu iskorištavati. S njihovom zrelošću danas je povezano stjecanje prava, ali ne i razina odgovornosti koju bi trebali prihvatiti za svoj život, ali isto tako i za živote onih koji ih okružuju. Gledajući spomenute kriterije zaključak je da neki ljudi ostaju trajno u mladenačkoj krizi, to jest trajno nezreli. Zadržali su ovisnost o obiteljskom „gnijezdu“ gdje im roditelji ubace „u kljun“ što im treba, ali se ne nazire ni traga njihove odgovornosti za to isto „gnijezdo“, niti skrbi za roditelje, tako da se osjećaju baš kao slobodne „ptičice“ koje nikom ne polažu račun o svome životu, a s druge strane uživaju sva „prava“ u gnijezdu, koja im služe da mogu zakonito, ili s dobrim izgovorom, iskorištavati svoje hranitelje. Plod takvog procesa mnogi su nezreli ljudi, nesvjesni svoga poziva i poslanja i pred Bogom i pred ljudima.
S pravom se stoga postavlja pitanje što je to zrelost i kad nastupa prava zrelost za čovjeka. Može li to biti administrativna dob od 18 godina koja se uglavnom prihvaća kao dob punoljetnosti i zrelosti, ili bi pak pravom zrelošću trebalo nazvati određene čine i ponašanje koji su dostojni tog imena? U slučaju da se radi o ovom drugome, a doista se radi, mora se postaviti i jedno daljnje pitanje: Koji su to čini koji bi nam mogli potvrditi da je netko stvarno zreo?
Radi se najprije o zrelosti odnosa prema roditeljima. Zreo je onaj ne tko ima određen broj godina, s kojima je mogao steći i više titula, već onaj tko je uspio nadići mladenački bunt i pronaći način suživota i poštivanja roditelja, što od nekog trenutka uključuje neovisnost i ravnopravnost, a što dalje ide i veći stupanj odgovornosti i skrbi za njih. Tko to ne čini, ne može se nazvati zrelim čovjekom, pa da je ne znamo što u životu ostvario i postigao u profesionalnom smislu.
Isto se treba primijeniti i na život vjere. Ne može se smatrati potpuno zrelim onaj tko nije zreo i u vjerskom smislu, a nije zreo u vjerskom smislu onaj tko nije do kraja izgradio odnos prema Ocu nebeskom. Krštenje je prvi korak ulaska u jednu novu obitelj, te pretpostavlja da su nadiđene one mladenačke krize koje čovjeka udaljavaju od Oca, bilo da ga vode u nemoral ili nevjeru ili neki drugi oblik frustriranog i nezrelog odnosa prema Bogu. U obitelj Božju se može ući i sudjelovati na njenom unutarnjem životu samo kad se zauzme jasan stav prema svijetu koji udaljava od Oca i kad se zauzme prema Ocu svjedočki stav. Krštenik je pozvan živjeti tako da i Otac nebeski s radošću može s neba posvjedočiti, kao i u Isusovu slučaju: Ti si sin moj, ljubljeni. U tebi mi sva milina.
Događaj Gospodinova krštenja je putokaza vjernicima na koji način i sami tražiti zrelost života. Isus potvrđuje svoju zrelost sviješću koju posjeduje o Ocu. Stekao je pravo zvati se Sinom Božjim, te Otac to pred svima potvrđuje, te iz toga proizlazi svijest i dužnost poslanja. U svom odrastanju nije imao potrebu za takozvanim generacijskim sukobom, niti sukobom nejednakih strana i različitih po naravi, kako se danas to zna tumačiti u obiteljima u sukobima roditelja i djece, gdje se djeca već od najranije dobi navikavaju ostvarivati svoja prava, ali bez obveza. Isus se kao Sin nije žalo da je neshvaćen, kako to već od djetinjstva tvrde mnoga djeca i mladi u obiteljima, kako ih se ne sluša i ne uvažava, a da oni pri tome sebe ni najmanje ne ispituju slušaju li oni one koje bi trebali, uvažavaju li ih i poštuju. Danas kao da se zrelost i pokazuje najviše u odbijanju odgovornosti i neprihvaćanju dužnosti, što roditelji, na žalost, šutke prihvaćaju. Gotovo kao da vlada pretpostavka životnog automatizma u kojem se sin ne treba djelima potvrđivati sinom dostojnim baštine svoga oca.
Isus je,naprotiv, kreposnim djelima potvrdio svoju zrelost pred Ocem, te je i nama navijestio da je prava zrelost samo prokušan život pred Bogom, što se ne potvrđuje u državnim ili općinskim uredima, već kreposnim vjerničkim ponašanjem. Zrelost pojedinog vjernika ne mjeri se dakle godinama dobi, već isključivo sviješću koju ima o Ocu nebeskom, a u skladu s time su i prava i dužnosti.
Krštenjem otpočinje put zrelosti u svijetu. A put zrelosti za čovjeka nije put potpune samostalnosti i odbacivanja Boga, kako mnogi učine, već, naprotiv, put upoznavanja Oca i njegove ljubavi. Zato je prvi čin Isusova djelovanja u svijetu, prvi čin ulaska u javnosti, priznavanje Oca i, u stvari, dopustiti biti prepoznat od Oca, što se dogodilo prilikom krštenja na Jordanu. Tim činom Isus je priznat i ovjerovljen da može u ime Božje djelovati u svijetu, te pozvati sve ljude na zrelost djece Božje, pa se potrudimo poći tim putem ako želimo prispjeti u vječno zajedništvo s Ocem nebeskim.

Svetkovina Bogojavljenja – 2010.
U suvremenom svijetu vrlo su popularna sučeljavanja osoba iz javnog života, bilo pred televizijskim ekranima, bilo na neki drugi način. Na poseban način pozornost plijene političari, čemu smo bili svjedoci i u posljednjoj predsjedničkoj kampanji, koja još nije završena. Svakome od sudioniku sučeljavanja želja je pokazati što misli i planira, koje sve ideje ima i želi pretvoriti u stvarnost. Premda je pretpostavka sa strane onih koji promatraju sučeljavanje da svaki od sudionika govori ono što misli, ipak smo imali prigodu ustanoviti da najčešće takva sučeljavanja služe za obmanu javnosti koju obmanjuju oni koji sebi dopuštaju dvoličnost, podlost i lukavstvo. U visokim krugovima društva postoje podlaci koji svoje skrivene, zločeste i opasne namjere, umotavaju u celofan lijepih riječi i slatkih obećanja. Takvo ponašanje samo je mamac za neupućene i dobronamjerne ljude koji polaze od pretpostavke poštenja, to jest dosljednosti svakog onog tko u javnosti izgovara riječi i daje obećanja, jer riječi obvezuju poštene ljude.
No nas ovdje ne zanima upoznavati naše sučeljene i sukobljene političare, koje, uostalom, barem se nadam premda bih imao razloga u to i posumnjati videći razvoj događanja na političkoj sceni našeg društva, poznate vrlo dobro. Cilj nam je, naprotiv, poslužiti se idejom sučeljavanja da bolje razumijemo današnju svetkovinu Bogojavljenja kojom slavimo dolazak trojice kraljeva – mudraca u Betlehem da se poklone novorođenom kralju Isusu. Došavši u Jeruzalem, vođeni zvijezdom, ova tri kralja su se morala susresti, suočiti, a potom i sučeliti s kraljem Herodom. Kao svaki lukavac, Herod je u tom sučeljavanju, barem u prvom krugu, izišao kao pobjednik. Naime, od mudraca s kojima se susreo, želio je izvući dragocjene podatke o Mesijinu rođenju, što mu je i pošlo za rukom, s time da su mu pripomogli još i njegovi lokalni „mudraci“, poznavatelji Pisma. Osim što je saznao da se Mesija ima roditi u Betlehemu, saznao je također i vrijeme kad se pojavila zvijezda, što će odrediti kriterij po kojem će potom dati ubiti betlehemske dječake, uvjeren kako će među njima eliminirati i Isusa. U prvom sučeljavanju Herod se poslužio laži i podlošću: Ispitivao je trojicu mudraca o svemu, navodno sa željom da se pokloni novorođenom kralju, ali mu je stvarna nakana bila da ga ukloni. Držeći ga suparnikom u borbi za prijestolje, kasnije nije birao sredstva da dođe do cilja.
U takvim okolnostima, pred čovjekom opasnih namjera, mudraci-kraljevi su prisiljeni uzmaknuti pred nasilnicima poput Heroda, premda su došli kao dobronamjerni i miroljubivi gosti koji ništa drugo nisu htjeli nego se pokloniti Kristu. Zato će njih kasnije anđeo Gospodnji u snu potaknuti da se drugim putem vrate u svoju zemlju, spasivši ih da ih Herod ne iskoristi za svoje ciljeve. Bilo je žalosno ali istinito, da su više mira i dobro židovskom narodu donosili ova tri tuđinska kralja, nego njihov židovski kralj koji je htio izbaciti Mesiju iz svog naroda.
Herod je slovio za narodnog dobrotvora, premda je bio zlotvor, krvnik i ruglo za židovski narod i vjeru. S time da jedan dio naroda to nije smio, a drugi nije htio reći. Bio je prepotentan i moćan čovjek, koji je obećavao blagostanje i napredak svome narodu, te je u ime toga služio moćnim Rimljanima. Malo tko je znao da se on dodvoravao njima radi svojih probitaka, a ne interesa naroda. Jer u biti radilo se o pohlepnom čovjeku koji nije prezao ni od zločina i ubojstava da ostvari zacrtane ciljeve, pa je tako i na nemoćnoj i nevinoj betlehemskoj djeci pokazao koliko mu je stalo do svog naroda, koliko ga voli i što misli o njemu. Njemu nije predstavljalo problem proliti i krv nevinu da osigura svoju vlast.

Ako se to događalo u izabranom Božjem narodu u vrijeme Krista Gospodina, zar bi bilo čudo onda da i na čelo našega naroda zasjednu kojekakvi dvolični Herodi kojima je primarni interes ukloniti Krista iz društva. Ako smo spremni izabrati takve koji se bore protiv Gospodina, koji su uz to kadri uprljati ruke nevinom krvlju, te propisati kojekakve „krvave“ zakone, onda se moramo pitati do čega smo došli u kuda idemo. Ako naš narod ne treba „kraljeve“ – vladare koji se klanjaju Kristu, koji priznaju njegovu kraljevsku vlasti i moć, koji ne žele da im on bude mjera života i rada, onda će mu se dogoditi da će pasti u ruke diktatora kao što je bio Herod, što mu se opetovano dogodilo više puta kroz povijest. Žalosna je istina da su više dobrobiti židovskom narodu donijela tri tuđinska kralja, nego sin njihova naroda. Jer u konačnici plod Herodove politike bila je propast u raznim pobunama, kao što je bilo odbacivanje Božjeg dolaska koji ih je učio drukčijem ophođenju prema drugim narodima, dok je sugestija triju kraljeva mudraca bila da se narod pokloni mironosnom kralju. Narodni poglavar koji se drznuo otvoreno suprotstaviti Bogu, nakon što je iz Pisma razaznao volju Božju, govori samo o velikom prijeziru koju gaji za Božju stvar, a time i za stvarno narodno dobro. Za razliku od Heroda koji se dvolično predstavljao onim što nije i njih koji su izložili sebe i odrekli se određenih dobra da bi obdarili Krista, golema je razlika. Oni su ispovijedili da iznad njih postoji Kralj Kraljeva i Gospodar Gospodara pred kojim će se jednom prignuti svako koljeno i svaki će odgovarati za svoja djela, bilo kralj bilo običan čovjek, što je Herod bio zanemario, dopuštajući sebi odbaciti Boga i počiniti krvoproliće.
Postoji i danas ovakvo sučeljavanje kraljeva, postoje i danas Herodi koji koješta obećaju narodu, ali im je stvarni cilj ukloniti Krista Gospodina kojemu se narod klanja. Na žalost, narod kao narod, nasjeda na laži, podvale, prijevare i lukavstva koja dolaze i to ne bez sotonskog nadahnuća. Malo tko u našem društvu drži da je stvarno dobrobit i napredak za narod onaj poklon i štovanje koje iskazuje svome Bogu i Gospodinu, te malo tko računa na vrijednost dara njegova blagoslova. Nas ova svetkovina i ova trojica mudrih ljudi i upravitelja upozorava ipak na prave vrijednosti života, a to je život od iskazivanja počasti i štovanja Krista, pri čemu ne smijemo dopustiti nijednom moćniku ovoga svijeta da nas u tome spriječi. Ne bojmo se slijediti zvijezdu i putokaze koje nam šalje Gospodin na putu prema Betlehemu, jer nam životna radost i vječni život može zasjati na licu samo ako pronađemo, za svoga zemaljskog života, Dijete u naručju Marije Majke njegove, te mu se ničice poklonimo cijelim svojim životom kao pravom Kralju i Gospodaru. Amen.