4. nedjelja došašća – B

Jedna od važni stvari u životu je vještina planiranja. Ona se tiče kako života u cjelini, tako i svih ostalih aktivnosti i djelatnosti, na poseban način onih važnih životnih događaj ili zahvata. Svakome je od nas jasno da to treba znati pomno isplanirati ako želimo ostvariti naume i postići uspjeh. Upravo zato jer je riječ o važnim stvarima, njih ne priopćujemo svakome, dok ne dođe za to vrijeme, već redovito tražimo osobe od povjerenja kojima možemo reći više nego drugima. Takve osobe trebaju biti sposobne razumjeti što namjeravamo, te također dobronamjerne da nas podrže u svim tim naumima. Ukoliko ne zadovoljavaju ovakve uvjete, sigurno je bolje da im ništa ne govorimo o svojim naumima, jer nam ih samo mogu dovesti u pitanje i upropastiti ih. Uistinu, ako netko nije u stanju razumjeti bit i dubinu našeg plana, on će ga baciti pod noge obezvrjeđujući ga i omalovažavajući ga. Ako je pak osobna zlonamjerna, jedva će čekati da nešto dozna, pa da nam podmeće klipove da ne ostvarimo svoje zamisli. Zato je važno, kad je riječ o planovima, izabrati prave osobe kojima povjeriti, ali isto tako i pravi način i prikladan trenutak za objaviti.

Što vrijedi za nas ljude, vrijedi i za Gospodina koji nam se približavao, očitovao na naš ljudski način i otkrivao nam svoje od vijeka utvrđene planove. Njegov plan otkupljenja i djela spasenja vječan je kao što je vječna i njegova ljubav. No otkrivao ga je postupno, premda tome kako ga je tko mogao slijediti, počevši od prvoga čovjeka, i tako redom.

3. nedjelja došašća – A

Već na prvi pogled jasno je da u današnjem Evanđelju dominiraju pitanja, bilo da ih postavlja sveti Ivan Krstitelj Gospodinu preko svojih učenika, bilo da ih postavlja naš Gospodin okupljenom puku. Sveti Ivan je prvi koji postavlja pitanja šaljući svoje učenike da pitaju Isusa je li on onaj koji ima doći ili da čekaju drugoga. Svojim pitanjem on pokazuje neizmjernu važnost da se pred dolaskom Mesije svi dobro zapitaju o Mesijinu identitetu, jer je neizmjerno važno shvatiti tko je taj što dolazi. Upravo tu činjenicu Ivan je želio prenijeti svojim učenicima, da shvate i da dožive istinu o Mesiji koji je imao doći i koji je došao utjelovivši se kao Isus iz Nazareta. Dolazak obećanog Božjeg Mesije je stvarnost koja svakoga od nas stavlja pred tako važna pitanja na koja trebamo imati ne bilo kakav već siguran odgovor.

No ima doista nešto neobično u ovoj razmjeni pitanja i odgovora između Ivana i Isusa. Nakon što je završio u tamnici, Ivan je čuo za Isusova djela, pa je onda poslao svoje učenike s pitanjem o njegovu identitetu. Djeluje kao da je nakon što je čuo za Isusova djela počeo sumnjati u njega kojega je prepoznao na krštenju na Jordanu kada još nije počeo djelovati. Kao da su ga Isusova djela zbunila, te zato šalje svoje učenike da provjere sve što treba o njemu. Činjenica je, međutim, da je pogodio pravo pitanje u pravom kontekstu, jer je bilo važno identificirati Mesiju na temelju njegovih djela.

2. nedjelja došašća – A

Vrijeme došašća je jedno od razdoblja liturgijske godine koje zovemo jakim vremenima. Kao takvo ima svoja posebna obilježja po kojima je prepoznatljiv, ali isto tako nam i predlaže ciljeve koje bi bilo poželjno ostvariti, ne bježeći da nam pokaže put i ponudi sredstva kojima doći do cilja. Sve ovo nam je dano i zadano u Božjoj riječi koju slušamo na euharistijskim slavljima. Ona nam podiže pogled duha prema Bogu i nadahnjuje nas posebnom vizijom, te nas motivira da prema njoj težimo ne sustajući ma koliko put bio zahtijevan. U tom duhu uočavamo da se jedan važan poticaj današnjeg Evanđelja tiče čistoće srca, što je prvi i neophodni preduvjet plodnosti. Doista, plodnost srca bi trebala biti istinski cilj za ovoga života, jer samo ona omogućuje da se dođe do vječnoga.

U tom duhu razumijevamo i odnos došašća i Božića. Smisao je došašća da nas pripremi za Božić koji je cilj našeg duhovnog hoda kroz ovo vrijeme. To znači da je vrijeme došašća vrijeme ostvarenja duhovnih pretpostavki bez kojih nema dolaska do cilja. Točnije, došašće je vrijeme čišćenja da bismo mogli uživati puninu plodova Božića koji se ostvaruju osjećajem da je Božji Sin došao među nas i rodio se kao čovjek poradi nas i našega spasenja. Čišćenje srca je zato neophodna aktivnost oko koje se trebamo zauzeti u došašću, jer je preduvjet dobrodošlice i gostoprimstva Sinu Božjemu u naš ljudski svijet. Jer do plodnosti Božića, to jest do neizmjernog dara kojim nas Bog želi obdariti ne dolazimo bez dužnog napora u ovom milosnom vremenu.

1. nedjelja došašća – A

Mi ljudi smo ne samo ograničena, već i ranjena bića. Umjesto da težimo za neograničenošću, sukladno Božjem planu, opredjeljujemo se za pragmatičnost i praktičnost ljudskoga života. Tako smo sebi nanijeli duboke duhovne rane i oslabili vlastitu narav. Stvoreni smo da Boga gledamo, ali smo oslabili vlastiti vid i potonuli smo u tamu svoga duha. Boga koji nam se davao smo potisnuli i odgurnuli od sebe kao suvišno, pa i nepoželjno biće. Umjesto da napredujemo u spoznaji, ispunjavajući smisao vlastitoga postojanja, postali smo žrtve vlastitog razuma koji nam nije dao pravi uvid u istinu. Pa ipak, unatoč svim samoubilačkim potezima ljudskog duha, Božja prisutnost je tako snažna da je čovjek nije mogao do kraja izbrisati niti onda kad se oko toga trudio. Tako je u čovjeku ostala slutnja Boga i njegove svete prisutnosti koja mu je ostavljala u nekoj mjeri otvoren put prema Bogu. Ili pak, još bolje, otvarala je put Bogu da dođe do njega i da ga obaspe svojim znanjem i prosvijetli svojom istinom. U čovjeku je ostala slutnja o Bogu, pa i kada nije jasno vidio njegovo lice, što ga je nukalo da živi po savjesti koja je odraz Božje prisutnosti. Kreposnim životom je potvrđivao svoje slutnje i u njima se utvrđivao kao uporišnim točkama života. Tako ga je slutnja vodila do onog praktičnog ćudorednog znanja prema kojem je ravnao vlastiti život.

Krist Kralj

Dok slavimo svetkovinu Krista Kralja svega svijeta razmišljati nam je o značenju ove svetkovine za nas danas. Kao pomoć u tome služi nam Božja riječ koju smo čuli i koja nas prosvjetljuje i nadahnjuje u shvaćanju Kristove kraljevske službe. U evanđeoskom odlomku iz Lukina Evanđelja čitamo opis njegova razapinjanja na križu, te komentara i razgovora koji se vode oko toga. Svjetina i vojnici se izruguju i pozivaju ga da spasi s križa čime bi dokazao da je kralj židovski ili pak da je Krist Božji, Izabranik. Pogrđuje ga i jedan od dvojice raspetih zločinaca pozivajući da spasi ne samo sebe, već i njih dvojicu, ako je uistinu Krist. Jedini tko se u toj situaciji ponaša razborito i dolično je drugi raspeti razbojnik koji prekorava svoga kolegu: „Zar se ne bojiš Boga ni ti, koji si pod istom osudom? Ali mi po pravdi jer primamo što smo djelima zaslužili, a on – on ništa opako ne učini.“

Ovaj čovjek je iznio nekoliko velikih istina prije nego je Isusa zamolio da ga se sjeti kada dođe u svoje kraljevstvo. Istine koje je on izrekao, temeljne su istine o ljudskome rodu. Dok je opisivao stanje njih trojice raspetih na križu, rekao je da su pod osudom. Njihova osuda slika je osude pod kojom se nalazi svaki čovjek i cijeli ljudski rod. Radi se o smrtnoj osudi poradi grijeha koja ne mimoilazi nijednoga čovjeka. Ali desni razbojnik je osjetio da je Isus došao da oslobodi ljude te osude, te da ništa opako nije učinio. No isto tako mu je bilo jasno koliko je bio ponizan da se odlučio kao čovjek staviti pod ljudsku osudu. Time kad je postao čovjekom i sam je prihvatio usud smrtnosti ljudske naravi, te je u tom duhu prihvatio biti razapet na križu ali se nije htio odreći nas ljudi i našega spasenja. I kao što nam je svima mrijeti i doći na Božji sud, tako je i on prihvatio umrijeti, ali da nas oslobodi osude i uvede u vječni život. Prihvatio je usud smrtne ljudske naravi, da nas spasi od propasti i smrti, te da nas obdari neprolaznim životom. Smrti se podložio da kao moćni kralj oslobodi one koji su smrti podložni.

33. nedjelja kroz godinu – C

Isusova pouka u današnjem evanđeoskom odlomku bila je motivirana komentarima ljudi koji su se divili ljepoti hrama i zavjetnih hramskih darova. Isus, svjestan da su ovi ljudi podlegli prividnom dojmu, poučava svoje učenike da se ne daju zavesti izvanjskim blještavilom, jer ništa od izvanjskog nije određeno za dugotrajnost. A po prolaznosti izvanjskoga nema smisla da se ljudi ravnaju, te niti da se nadahnjuju ljepotom koju ono pruža. Tako je i Hram u svemu svome blještavilu mogao biti zavodljivi znak na način da su se ljudi divili izvanjskome, umjesto da traže nadahnuće za ono unutarnje i neprolazno. Ljudi su mogli ostati u uvjerenju da su divno kamenje i raskošni zavjetni darovi ostvarivali smisao Hrama, pa su se ljudi divili tome kao da je svaki taj kamen sam Bog osobno oklesao i uzidao u hramsko zdanje. Njima je izvanjsko blještavilo bilo znakom da je tu Bog prisutan i da boravi u svom Hramu. No Isus nije dijelio njihovo mišljenje, poučavajući ih da se ne dive izvanjskome, jer ono neće opstati ni potrajati. Radije je htio da se usredotoče na ono unutarnje, to jest na činjenicu da moraju biti spremni suočiti se s povijesnim izazovima kojih nikada nije nedostajalo niti će nedostajati.

U tom trenutku oni su htjeli drugi znak. Ako im hramska ljepota nije mogla biti znakom ni jamstvom mira, napretka i blagostanja, sad ih je zanimalo da im on ukaže na znakove koji će pokazati da je došlo vrijeme uništenja i propasti. Isus, međutim, ni u tom trenutku ne daje svoj pristanak, hrabreći ih da se ne prestraše, a niti da budu lakovjerni: “Pazite, ne dajte se zavesti. Mnogi će doista doći u moje ime i govoriti: `Ja sam` i: `Vrijeme se približilo!` Ne idite za njima. A kad čujete za ratove i pobune, ne prestrašite se. Doista treba da se to prije dogodi, ali to još nije odmah svršetak.” Kako vidimo iz Isusovih riječi, ljudi mogu biti zavedeni na dva načina. S jedne strane da se previše užive u ovo zemaljsko, da se na nj oslone i u nj ufaju, te da ih tako zavede blještavilo, sila i moć. S druge strane mogu biti zavedeni na način da počnu prezirati sve zemaljsko, jer je bilo onih koji su ih uvjerili da se je primakao svršetak svijeta i sveopća propast.

Posveta Lateranske bazilike

Kad je naš Gospodin Isus započeo svoje javno djelovanje, iz Galileje se spustio u Judeju, u Jeruzalem da tamo slavi Pashu. Došavši u Hram zatekao je stanje kakvo je sigurno mogao vidjeti i za svojih prethodnih dolazaka u Jeruzalem, no ovaj put je odlučio da neće više trpjeti bezumlje i besmisao koji se ondje događao. Zato je i u Hramu započeo svoje djelo pročišćavanja štovanja Boga i davanja smisla svemu što je u Jeruzalemu postojalo i što je se ondje događalo. Jedna važna uloga Hrama je doista bila da priprema vjernike za susret s Bogom kroz čišćenje i prinos žrtava, da bi se potom mogli susresti s njime na tom posebnom mjestu njegova prebivanja. No isto tako, u Hramu su hranili svoju nadu da će Bog u potpunosti ispuniti svoja obećanja i doći kako Mesija. Međutim, ni slutili nisu da je Hram bio mjesto koje je bila slika budućeg ostvarenja prema kojem je sam Bog htio za ljude sagraditi hram kao mjesto svoga prebivanja među njima, kako je nekoć obećao Davidu. Štoviše, treći korak nakon toga je trebao biti da do te mjere posveti ljude da oni budu njegov sveti hram, to jest mjesto njegova posebnog prebivanja na zemlji.

Svojim utjelovljenim životom naš Gospodin je ostvario vječni Očev plan da će izgraditi nenadmašnu kuću Očevu na zemlji kakve do da tada nije bilo. I ne samo to, već je sebi pritjelovio one koji su u njega povjerovali tako da su postali udovi njegova tijela, te i sami kao takvi su postali ono što je bio on: sveti Očev hram. Upravi time što je omogućio da prime Duha Očeva i da Očeva prisutnost prebiva u njima, ostvario je taj naum da je postao hramom Božjim na zemlji, to jest da je okupio zajednicu koja je ne samo izvanjski već i njegov duhovni hram.

Spomen svih vjernih pokojnika – Dušni dan

Uz svetkovinu Svih svetih i vjeru Crkve da je mnoštvo onih nepoznatih svetaca koji nisu imali čast da ih Crkva proglasi blaženicima i svecima, danas se sjećamo svih naših vjernih pokojnika koji se možda nisu istaknuli osobitim krepostima, ali za koje držimo da su živjeli u vjernosti svome Gospodinu, te da su na tragu ostvarenja života vječnoga u njegovu kraljevstvu, makar još uvijek trebali proći i razdoblje čišćenja prije ulaska u nebesku slavu. Zato se danas naše misli i pogledi, naše riječi i molitve usmjeravaju prema našim dragim pokojnicima koji su nam prethodili, ne samo u vremenu, jer su bili prije nas, već za koje vjerujemo da su nas prethodili jer su svoje zemaljsko postojanje i putovanje hodočastili putujući prema životu vječnome i domu Oca nebeskoga.

No bilo bi nedostatno da se naše misli i molitve usmjere samo prema njima, te da im iskazujemo samo neku ljudsku vrstu poštovanja i sućutnog sjećanja, već nas Crkva danas poziva da svoj pogled, misli i molitve uzdignemo prema Bogu živomu. Naše sjećanje nije samo neka vrsta ljudske sućuti i oplakivanja naših dragih koji su umrli, već je ovo uzdizanje srca i duha prema Bogu koji nas je pozvao u zemaljski život i koji nas obdaruje onim vječnim. Jer i oni koji ne vjeruju u Boga sjećaju se svojih pokojnika s poštovanjem i sućuti, ali njihovo sjećanje staje s nekom vrstom ljudske zahvalnosti koja ne ide dalje od zemlje i ljudske povijesti, to jest ne ide dalje od groba. Naše pak sjećanje i zahvalnost idu dalje od zemaljskog obzorja, to jest nije zatvoreno u grob, niti mu je smrt konačna zapreka. Naprotiv, naše sjećanje i molitva za drage pokojnike na današnji dan prodiru kroz grob i pobjeđuju smrt, jer snagom vjere slutimo i ćutimo da smrti više nema, već da ostaje samo život.