5. korizmena nedjelja – C
Dobro nam je poznat evanđeoski događaj koji sveta liturgija stavlja pred nas ove pete korizmene nedjelje. Farizeji su iznašli krut i okrutan način kako kušati Gospodina. Pred njega su, naime, doveli ženu zatečenu u preljubu očekujući da on izgovori svoj pravorijek nad njom, to jest osudu. Kao dežurni čuvari ćudoređa, zaboravili su vrlo bitne stvari kad je riječ o grijehu, grješniku i ćudoređu. Doista, izgubili su iz vida temeljni smisao ćudoređa, te je onda njihovo pozivanje na objektivnost Mojsijeva zakona bilo izvitopereno i izopačeno. Neupitna je bila potreba borbe protiv grijeha, ne samo na osobnoj razini, već i na razini javnoga ćudoređa, ali je u tu borbu trebalo ići s posebnih duhom i osjećajem. Ne s osjećajem čistunaca progonitelja koji istražuju tuđe mane i pogreške, jedva čekajući da netko nešto pogriješi da bi se na njemu iživljavali, već s osjećajem istinske skrbi o vlastitoj braći i sunarodnjacima koji najprije sebi čine štetu i zlo kada žive u grijehu. Osim toga, vrlo je neprimjereno koristiti tuđi grijeh u svoje svrhe i svrhe svoje borbe i dokazivanja, pa i onda kad se protiv grijeha doista treba boriti. Jer tko se neprimjereno bori protiv grijeha, vrlo lako iz vida izgubi potrebu osobe koja stoji ispred nas, kao i njezino istinsko dostojanstvo koje treba zaštiti i ponovno izgraditi ako se porušilo, a ne beskrupulozno rušiti.
Uostalom, i sam Gospodin Isus je došao boriti se protiv grijeha, ali na način da je grešnike pozivao na obraćenje, a nije pozivao pravednike da linčuju grešnike. Pogotovo što je dobro znao da svakom čovjeku treba obraćenje kad staje pred Boga ili kad pred Bogom stoji. On je i došao da svim ljudima navijesti Božju blizinu, te da ih u duhu toga pozove da njihov stav pred Bogom bude stav skrušenoga grešnika koji poniznošću srca svjedoči grešnicima da se obratio, te ih vlastitim primjerom poziva na obraćenje. A farizeji su odlučno odbijali njegovu pouku tvrdokorno ustrajući u svojim uvjerenjima i umišljajući si pred Bogom pravednost, uslijed čega nisu pokazivali potrebu da susretnu živoga Boga. Oni nisu pokazivali da imaju ikakva razloga obratiti se, niti da imaju grijeha poradi kojih bi trebali kajati se, čime su osporavali Isusov navještaj i poziv na obraćenje svim ljudima. Pogotovo što su htjeli uhvatiti u nekoj vrsti previda njega koji je propovijedajući obraćenje bio znakom Božje dobrote i milosrđa. Ali i u ovom slučaju o kojem smo čitali u Evanđelju, kada pred njega dovode ženu zatečenu u preljubu, bila je dovoljna jedna njegova rečenica da ih razoruža, postidi i udalji s poprišta: “Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.” Dovoljna je bila ova velika istina o čovjeku, pa da se svi raziđu postiđeni, počevši od starijih.
I kao zaključak nakon svega, doista možemo vidjeti koliko nas Isus poučava s ljubavlju i božanskim autoritetom, te bi bilo loše ne uočiti da nas poziva da uvijek bolje i dublje istražujemo svoju dubinu. Pred svetim i pravednim Bogom nijedan čovjek nije bez grijeha i bez potrebe obraćanje. Ali uz taj osjećaj da smo grešni, slijed i osjećaj radosti i mira, jer Bog je došao ne da nas osudi, već da nas spasi od grijeha, što je njemu vlastito, o čemu svjedoči ono što reče ženi: ”Ni ja te ne osuđujem.” A naposljetku, poziva nas da i svjedočimo o obraćenju i potrebi novoga života u Bogu: “Idi i od sada nemoj više griješiti.” Kad dobro sagledamo ovaj događaj, onda jasno možemo vidjeti da se samo nepokajani grešnici bacaju kamenjem na druge ljude. Oni zlorabe tuđi grijeh da ustrajavaju u svom nepokajanju, jer im je mnogo lakše pozornost prebaciti na tuđu dušu, umjesto da se posvete čišćenju vlastite. Umjesto da ljube ljude, pa i kad su grešnici, ali da im posvjedoče kako se može obratiti, te da ih pozovu u radost novoga života, oni se bezočno poigravaju ljudskim sudbinama. Njima su ljudi, kako se čini iz ovog događaja, bili pokusni kunići na kojima su dokazivali sebe i svoju bezgrešnost, svoje ideje i uvjerenja, svoje stavove i mišljenja, umjesto da bezrezervno ljube i pokažu im put obraćenja i očišćenja od grijeha. Nepokajani grešnici ne traže volju Božju u svome životu, niti razmišljaju sukladno Božjem naumi i misli, već ističu sebe, a vjerojatno žele sebi pripisati i zasluge jer su iz naroda iskorjenjivali javne grešnike. U tom smislu su zlorabili i Sveto pismo i Božji Zakon, jer su ga uzimali u ruke ne kako bi se obraćali i pred Bogom duhovno bogatili živeći po njemu, već kako bi se s drugima obračunavali.
Zato nam je pred Isusom obnoviti sami sebe ove korizme obnavljajući svijest o svojoj slabosti i grešnosti, ali zato i činjenici da smo se obratili i postali pokajani grešnici. A druge grešnike iz svoje sredine možemo odstraniti dajući im vlastiti primjer obraćenja i pokajanja, a ne samo upirući prstom u njih. Grešniku ne možemo pomoći ako i sami nosimo pustoš u duši, već jedino ako u sebi nosimo Boga koji nas je ispunio svojom prisutnošću. Ako to znamo, onda ćemo znati da smisao ćudoređa, osobnog i javnog, nije da se bavimo tuđim ‘poslom’, da tražimo drugima zamjerke, da ih hvatamo u riječi i djelu, da ih pribijamo na stup srama osudama i iživljavanjima, već da im naviještamo obraćenje i novi život u Bogu, kao što je učinio Gospodin s grešnicom. Ako je Bog ostavio nama primjer opraštajući nam, dužni smo svoje iskustvo prenijeti svakome grešniku svjedočeći milost i radost koju nam je živi Bog iskazao.