26. nedjelja kroz godinu – A
U duhovnom životu nas ljudi nije rijetka mana dvoličnost ili nedosljednost. Dvoličnost je doista pogubna mana koja utječe prvenstveno na duhovni život, ali kada jednom izobliči dušu, onda se potom očituje i na svim ostalim područjima života. Upravo današnja evanđeoska prispodoba stavlja naglasak na dvoličnost kao temeljni kamen spoticanja, jer se ne radi samo o slabosti duše pred Bogom, već se radi o prije svega o proračunatosti, kako nam predočava taj problem Isus u prispodobi u liku drugoga sina. Drugi sin, doista, djeluje kao vrlo proračunat, jer bi se po njegovim riječima reklo da je spreman bez oklijevanja izvršiti volju očevu, a u biti je htio samo ostaviti dobar dojam na oca i na svoje ukućane. Htio se na izvana prikazati nečim što nije u duši, pa se spremno odazvao očevoj zamolbi. A kao da je u duši već unaprijed imao drugi plan, pa zato nije izvršio volju očevu. Iz prispodobe to ne znamo, ali možda je on i bio uvjeren u svoju vrijednosti i svoj ispravan život, možda je bio uvjeren da je bolji od drugog brata, te je vjerojatno i reagirao na takav način. Bio je pun sebe, a da nikada sebi nije zavirio u dušu i nije s iskrenošću i poniznošću preispitao svoj status. Nikada nije ozbiljno pred ocem sagledao svoje poslanje, već je poslanje pretvorio u posao u kojem je pristrano odlučivao što napraviti a što ne.
Ovakvi odnosi i situacije nisu samo iz Isusova vremena, već su svevremenske, jer uvijek je bilo, a i danas ima u Crkvi koji na ovakav način reagiraju. Uvijek ima onih koji se pred drugima prikazuju u boljem svjetlu nego jesu, što je velika boljka naše ranjene ljudske naravi. No nije problematično samo to, već je problematično što neki to rade ciljano i smišljeno: dolaze u crkvu i pojavljuju se u crkvi da bi bili viđeni, jer imaju svoj interes i svoje ciljeve. Prikazuju se dobri, sveti i pravedni, a u biti svojim ponašanjem unose razdor u zajednicu i narušavaju međuljudske odnose. Žive isključivo za sebe, a ne za Gospodina, provode svoju volju, a ne Božju, vođeni su nekom svojom istinom, a ne onom objavljenom, provode neku svoju pravdu umjesto da se drže one uzvišene pravednosti nebeske, te na taj način postaju kao onaj drugi sin koji naizgled sve prihvaća, ali ne vrši ništa od svega što je trebao vršiti. Jer, vukući paralelu s prispodobom, Otac nebeski nas ne zove da vršimo svoju volju niti da u vinogradu radimo po svomu, već da vršimo njegovu volju i za života činimo ono što nam je on povjerio. Ili bolje rečeno, sukladno Isusovu tumačenju, u crkvu idemo da se obraćamo pred Bogom, a ne da se pokazujemo svetijima i boljima od drugih.
Premda se ova prispodoba u prvom redu odnosila na glavare svećeničke i pismoznance, poradi kojih je Isus i priča, ona ipak vrijedi ne samo za njih nego i za sve vjernike, jer u prispodobi naglašava da su carinici i bludnice povjerovali, a dotični nisu. I danas se često tako dogodi da upravo oni koji su na vrhu i koji vode zajednice i čije bi ponašanje trebalo biti primjereno, uopće ne žive sukladno svome pozivu i statusu, bez obzira koliko oni misle da žive ispravno jer navodno ne krše zakon. Takvi su, poput drugoga sina daleko od vlastitog obraćenja i od istinske vjere u Gospodina, a uz to su puni jala i zavisti, svadljivosti i netrpeljivosti, te u svojoj dvoličnosti Crkvu koriste kao poligon za obračune i za promicanje samih sebe i svojoj uvjerenja. Štoviše, oni žive u nekoj vrsti bolesne dvoličnosti pred Ocem, jer izvana i formalno djeluju neporočni i potpuno u skladu s voljom Božjom, ali u svom ponašanju ne vode se njegovom već svojom voljom. Čak su u stanju druge uvjeravati da bi sam Bog trebao misliti onako kako oni misle i ponašati se onako kako se oni ponašaju. I u tome je sadržana njihova drskost i bezočnost, jer oni jasno vide što Gospodin očekuje od njih, na što ih poziva i što im povjerava, ali su tako proračunati da žele spasiti svoj izvanjski izgled pred drugima, a opet provoditi bolesnu samovolju. Štoviše, vrhunac njihove drskosti se očituje u tome, što misle da Boga mogu zavarati previđajući da on vidi ljudska srca, nakane, interese i ciljeve, djela i ponašanje, te da njemu ne može ništa promaći. On dobro zna koga je poslao i pozvao u svoj vinograd, te isto tako zna tko što radi u tom vinogradu. Njegovu pogledu ne promiču naši ljudski puti i naša djela, tako da on savršeno pozna koliko smo zauzeti u naviještanju radosne vijesti i koliko smo energije uložili u spasenja svoje braće, a koliko u provođenju drske samovolje, zanemarujući njegov nauk i povjereno poslanje u zajednici vjernika.
Zato nas danas Gospodin poziva da se oslobađamo takve drske dvoličnosti koja zanemaruje da je kršćanski život ispravan onda kada živimo pred licem svoga Oca, spremni vršiti njegovu volju otvorena srca, jer i tako njemu ne možemo skriti ništa od onoga što je u njemu. A tu drsku i bolesnu dvoličnost možemo pobijediti samo ako iskreno živimo svakodnevno obraćenje upravljajući svoje lice i srce prema Gospodinu, iskreno mu vjerujući i zdušno vršeći njegovu volju. Uz njegovu pomoć sve to možemo i ostvariti, pa neke i današnje Evanđelje bude jedan od poticaja na našemu životnom putu da živimo svoje kršćansko poslanje na zemlji, te zavrijedimo nagradu života vječnoga u nebesima.