11. nedjelja kroz godinu – B
Wheat field in early sunlight.
U današnjem evanđeoskom odlomku čitamo Isusovu pouku o tihom, neupadljivom i nenasilnom dolasku kraljevstva Božjega. No ono što još odlikuje kraljevstvo koje Isus naviješta je neka vrsta sporosti kojom se ono kreće, dolazi i uspostavlja. Isus njegovo djelovanje uspoređuje s rastom sjemena koje padne u zemlju te klija i raste, a da nitko ne zna kako, pa niti onaj koji ga je posijao. Štoviše, on ne može na silu promijeniti njegov ritam i zakonitosti rasta, te zato Isus kaže: „Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste.“ Postoji doista nešto što nije u njegovoj moći, te je kao čudo koje je prisutno u srcu sjemena, kao neka čudesna snaga koja se iznutra aktivira i određuje smjer i brzinu razvoja sjemena koje prelazi u stabljiku, pa u klas koji daje puno sjemena. Jednako kao što je čudo da od zrna gorušice nastane stablo, što čovjek u samom početku, kada vidi zrno gorušice kao sitno sjeme, nije nikako mogao pretpostaviti. I ono što je posebno zanimljivo, svatko tko želi doživjeti ovo čudo da od sjemena dođe do ploda ili do stabla, mora ostaviti prostora ritmu kojim se bilo sjeme pšenice bilo zrno gorušice razvija i raste da ostvari sve svoje mogućnosti i postane ono što treba biti.
No danas, na žalost, ovaj poučak zrna i sjemena koji nam upućuje Isus nije samo jer nas želi uputiti u tajne sjetve i žetve, što ljudi dosta dobro znaju, već zato što tim prispodobama on prispodobljuje ljudski život. A kako je Isus uočio opasnosti kojima je izložen ljudski život, htio je nas ljude poštedjeti štetnih posljedica i upraviti prema ispravnom načinu života. To vrijedi i danas, jer naš naraštaj nije ništa bolji od nekadašnjeg, već naprotiv. I danas ljudi žele sve postići odjednom, na brzinu, preskačući dužni proces, koji je najčešće mukotrpan. Tako ljudi žele plodove bez potrebnoga roka rasta i sazrijevanja, jednako kao što žele uspjeh bez napora, diplome bez učenja, a plaće bez rada. Jednom riječju, preinačujući evanđeosku prispodobu, htjeli bismo žetvu bez sjetve. Danas se odgajaju naraštaju koji su naučili dobiti sve na gotovo, sve kupljeno u trgovini, a da nisu upoznali proces u kojem dolaze plodovi. Današnje društvo i današnji čovjeku su doista takvi, da bi htjeli žeti plodove, a da ne poštuju dužni ritam rasta koji je neophodan da dovede do zrenja i ploda.
Na poseban način se to očituje u duhovnom životu, što potom vodi i prema svim ostalim dimenzijama i segmentima života. Danas ljudi nemaju strpljenja izgrađivati se u kreposti, jer to je njima naporno i zamorno, sporo i nefunkcionalno. Zato se ne posvećuju sijanju sjemena kraljevstva Božjega u vlastito srce, jer ne vjeruju da od Božje prisutnosti ima velike koristi. A Bog nas uči da budemo ponizni i strpljivi, samozatajni i ustrajni, ako želimo vidjeti plodove i donijeti blagoslov svome društvu i narodu. Jer i danas sanjamo boljitak naroda kroz prizmu brzih intervencija i ulaganja, kroz brze učinke koje potiču neki drugi ljudi, a malo računamo na strpljiv i krepostan rad i napor koji donosi pravi napredak. Kao da smo zanemarili strpljivo podmetati leđa pod breme života, te isključivo tražimo brza ‘gotovinska’ rješenja izvana, novac koji nismo zaradili, te si umišljamo da ćemo ga dobiti, a da ga ne trebamo odraditi. Pa čak ako bi to i moglo u zemaljskim okvirima, u onim nebeskim ne može, te zato Isus upozorava da smo pozvani primiti navještaj kraljevstva Božjega. Isto tako, primajući navještaj pozvani smo učiti od njegova kraljevstva i izgrađivati se za taj način života na koji Isus ukazuje.
Slušajući Isusovu riječ, zaključujemo da trebamo više pozornosti posvećivati da usporimo brzi ritam života u kojemu živimo nošeni ljudskim motivacijama koje nam ne dopuštaju da sami sazrijemo i od sjemena postanemo stablo ili plodonosna stabljika za druge ljude. Jer nam taj ritam nezrelih i nezdravih očekivanja ne dopušta da budemo cjeloviti ljudi, da se posvetimo onoj istinskoj životnoj, duhovnoj plodnosti, već samo jednostrano mislimo na materijalnu plodnost brzog stjecanja dobara koja nam ne omogućuje cjelovito i kvalitetno sazrijevanje. Te stoga sve više sličimo onim umjetnim plodovima voća i povrća koji ne dožive pravo zrenje, ali ih se u ime zarade na umjetan način dovede do toga da sliče pravim i zrelim plodovima, ali onaj tko ih kuša vrlo brzo opazi da su nezreli, a često i nezdravi plodovi. A svaki je čovjek bez sjemena kraljevstva Božjega doista nezreo i neplodan, te je stoga neophodno naučiti primati to sjeme, ali isto tako, dopustiti mu da donese svoje plodove. A to znači dati mu dovoljno vremena da u nama raste i da nas oplodi i obogati. Njegova nas sporost neće unazaditi i zakinuti, već će nas učiniti stabilnima do mjere pravoga uzrasta punine Kristove do koje smo pozvani rasti. Jer Gospodin je u nas položio božanske mogućnosti, jednako kao u pšenično sjeme ili gorušičino zrno, te bi bio neprocjenjiv propust zbog našeg ljudskog hira izgubiti plodnost za koju smo stvoreni. Poštujmo, stoga, spori ritam kraljevstva Božjega koji je u nama, da bismo jednom imali obilatu žetvu, kada dođe vrijeme nebeskih plodova.