13. nedjelja kroz godinu – B
U današnjem evanđeoskom odlomku opisana su dva Gospodinova čuda koja su se zbila na obali Genzaretskoga jezera. Nakon što se s jedne strane prebacio na drugu odmah se k njemu zgrnuo silan svijet, a mnogi od njih su mu dolazili sa svojim zahtjevima za pomoći. Jedan od njih bio je predstojnik sinagoge Jair koji mu je pao pred noge i svesrdno mu iznio sljedeću zamolbu: „Kćerkica mi je na umoru! Dođi, stavi ruke na nju da ozdravi i ostane u životu!“ No dok je išao Jairovoj kući, bilo je čak i onih, poput žene koja je dvanaest godina bolovala od krvarenja, koja mu se tiho i neprimjetno približila, ali s vjerom u srcu da je on može ozdraviti ako se samo dodirne skuta njegove haljine, što se i dogodilo. I to što je promaknulo drugima, pa i apostolima, nije promaklo Isusu koji je upitao tko se dotaknuo njegovih haljina, te je i pogledom pronašao onu koja je to učinila. No nije je prekorio, već ju je ohrabrio govoreći: “Kćeri, vjera te tvoja spasila! Pođi u miru i budi zdrava od svojega zla!”
Ali osim što je ohrabrio nju da vjeruje i da ide u miru, Isus je morao ohrabriti i predstojnika sinagoge Jaira, jer su u međuvremenu došli neki od njegovih ukućana javiti mu da mu je kćer već umrla, te da nema smisla dalje mučiti Učitelja. Dok su ga svi obeshrabrivali, Isus ga je hrabrio da vjeruje govoreći: „Ne boj se! Samo vjeruj!“ Potom je s trojicom izabranih učenika došao u Jairovu kuću, te s Jairom i njegovom suprugom, nakon što je izbacio sve one koji su bučali, plakali i naricali, ušao kod djevojčice i vratio je u život svojom snažnom riječi: “Talita, kum!” što znači: “Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!” I kao što je rekao, tako se dogodilo: djevojka je ustala, počela hodati, a on je zapovjedio da joj dadnu jesti. U dinamici ovog velikoga čuda ne može ostati neopažena Jairova uloga, jer je o njegovu stavi u njegovoj vjeri ovisio život njegove kćeri. On je bio ustrajan i pun povjerenja u Isusove riječi da će sve biti dobro ukoliko bude vjerovao, što se i obistinilo.
Ovim čudom uskrišenja Jairove kćeri Gospodin nam skreće pozornost i na vjeru ovog skromnog čovjeka koja je bila spona i temelj čuda koje se dogodilo. Lik i primjer ovog čovjeka trebao bi biti rječit i nama danas, kada živimo u vremenu odsutnosti očeva iz obitelji. Točnije rečeno, kada živimo u vremenu odsutnosti očeva kojima je vjera u Boga na prvome mjestu i koji svojoj djeci ostavljaju u naslijeđe upravo svoju čvrstu vjeru, ujedno ih vjerom odgajajući i štiteći od životnih nedaća. Na žalost mnogi očevi u obiteljima se zadovolje samo biti izvanjski servis, to jest stjecati zemaljska dobra i ostale potrepštine za svoju djecu, uvjereni da je isključivo to njihova zadaća, te da netko drugi treba voditi brigu o njihovom odgoju i njihovoj vjeri. Počesto tako podcjenjuju sami sebe, te ne prihvaćaju ulogu koji im je sam Gospodin namijenio, da budu stožeri vjere svoje djece. Počesto nemaju ni volje, ni dovoljne čvrstoće vjere koju trebaju pokazati kao primjer svojoj djeci, niti su uvjereni da je vjera najsnažnije odgojno sredstvo. Ako očevi u obiteljima nemaju svijesti da više vrijedi njihovoj djeci vjerski odgoj i vjersko iskustvo, onda će svoju očinsku ulogu vršiti površno, svodeći je samo na osnovne biološke potrebe.
Štoviše, mnogo puta su očevi u obiteljima pod utjecajem društva, te se stide pokazati vjeru u Krista Isusa, sukladno sugestijama i podsmjehivačima kojima je bio izložen i Isus, kako zapisa sveti Marko u današnjem odlomku. A time što je Isus bio izložen podsmijesima, bio je jednako tako pritisnut i Jair jer je u Isusu pronašao rješenje svoje životne nevolje u kojoj se našao uslijed teške bolesti i smrti svoje kćeri. I kao što je Jair morao odoljeti tim pritiscima, tako i današnji očevi u obiteljima trebaju imati snagu da svoje odluke i odgovornosti u obitelji ne oblikuju prema mentalitetu podrugljivaca i podsmjevača, već da se ponizno i odvažno drže Isusove riječi. Jer ako itko može unijeti zdravlje i mir, blagoslov i slogu, i svako drugo dobro u obitelj, onda je to Isus, a ne neodgovorni podrugljivci i kritizeri svega što je Božje, a napose oni koji se izruguju s vjerom i njenom važnosti u svome životu, te Gospodinu i njegovim darovima pristupaju s mlakošću.
U duhu rečenoga očevi u našim obiteljima trebaju danas prepoznati važnost vjere u Isusa, te odluke o obitelji donositi u zajedništvu s Isusom, vjerujući da on ima najbolji savjet i da daje najbolje usmjerenje u životu. Napose to vrijedi za odluke koje se tiču podizanja i odgoja djece, jer su najvažnije i trebale bi biti najsvetije, a ne dopustiti da u obitelj nestane očinska prisutnost koja se svodi na izvanjske i tehničke stvari. Jer obitelji su toliko snažne koliko u njima ima vjere, kao što će i djeca rasti i razvijati se na ispravan način koliki ih se bude s vjerom i vjerom odgajalo. Neka nam u tome primjer bude ovaj evanđeoski događaj da se svi zajedno dajemo čvršće i odgovornije zbijemo uz Gospodina i da živimo sukladno daru svete vjere kojom nas je obdario da nam ne bude samo pomagalo za ovoga života, već putokaza i jamstvo onog vječnog.