23. nedjelja kroz godinu – C
U današnjem Evanđelju Isus nam s dvije usporedbe nastoji predočiti koja je opasnost i izazov kada kao ljudi nismo zreli i cjeloviti. Povod za pouku o zrelosti bio je taj što ga je slijedilo veliko mnoštvo, a on nije bio siguran jesu li svi oni donijeli zrele i ispravne odluke o tome da ga slijede. Isus je dobro znao da su sve naše odluke izložene riziku promašaja i tragedije ukoliko nisu dobro promišljene i utemeljene u pravim razlozima i vođene pravim motivima. Uistinu, nezreli ljudi ne znaju dobro odvagnuti pojedine situacije, niti se razborito postaviti u životu. Oni djeluju hirovito i ne spremaju se temeljito za svoje aktivnosti. Osim toga imaju krivu procjenu stvarnosti oko sebe, ali isto tako svojih mogućnosti, sposobnosti i dometa, kao i ljudi oko sebe. Sve skupa potvrđuje da imaju krivu doživljavaju život, te pri tome, što je najtragičnije, ne znaju koliko je to pogubno i štetno. Jer mi ljudi i ne možemo ne donositi odluke sukladno svojim spoznajama i uvidima, samo je pitanje koliko smo upućeni u stvarne vrijednosti, te koliko je zrelo naše iskustvo života. Ako su naše spoznaje nedostatne ili polovične, jer kao osobe nemamo cjelovito iskustvo života, takve će biti nedostane i pogrešne i odluke koje donesimo.
Upravo zato Isus priča ove dvije prispodobe: o graditelju kule i o kralju koji kreće u rat. Oni trebaju napraviti dobru procjenu situacije u kojoj se nalaze, jer njihova budućnost ovisi o tome. Ma koliko su ove dvije prispodobe vrlo jasne i svi bismo se lako s njima složili, dotle je njihova primjena sigurno mnogima dvojbena. Naime, svi ćemo se složiti da kada nešto gradimo, moramo osigurati sredstva da to i dovršimo, ili ako poduzimamo neku inicijativu, moramo biti u stanju procijeniti svoje snage i znati možemo li doći do željenog cilja ili rezultata. Međutim, problem je što je Isus te dvije prispodobe stavio u kontekst nauka o nasljedovanju onima koji su išli za njim. Doista, njegove riječi i izjave mnoštvu učenika i sljedbenika zvuče neobično i oporo, te ih mnogi teško razumiju, a na potom se s njima i ne slažu tako lako. Umjesto da bude sretan što ga slijedi veliko mnoštvo, on kao da ih odbija svojim riječima da ne idu za njim.
A stavljajući u kontekst svoga nauka o nasljedovanju, to jest o učeništvu, njegove izjave zvuče vrlo neobično i zbunjujuće: “Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!” Malo tko bi od nas spontano prihvatio istinu da za biti dobar Kristov učenik trebamo mrziti svoje ukućane i rodbinu, ili pak da je preduvjet da nosimo svoj križ. Tko je prikladan biti dobar učenik gledamo uglavnom po tome koliko je tko voljan učiti, imati dobre ocjene, imati određeno znanje i vladati nekim gradivom ili tehnikama. Međutim, dok svi znamo da treba dobro računati troškove gradnje ili planirati ratni pohod, s druge pak strane nije nam jasno zašto bismo se morali odreći vlastite obitelji i zašto bismo trebali nositi križ da bismo bili kvalificirani biti Isusovi učenici. No Isus je u tome jasan i odlučan, svjestan da ima mnogo neodlučnih i kolebljivih ljudi koji nisu dobro procijenili što znači biti Isusov učenik.
I danas je mnogo kršćana kojima je biti Isusov učenik pitanje formalnosti ili prigodne parade od koje se očekuje neka korist, a ne pitanje odricanja i darivanja drugima, o čemu se treba dobro razmisliti. Osim toga, u današnje vrijeme je dosta neizgrađenih ljudi, onih koji su ostali navezani na roditelje do mjere da ne znaju samostalno živjeti, pa im je onda nemoguće donositi i zrele duhovne odluke. A na žalost i roditelji im omogućuj takav navezan odnos i ne misleći koliko je to nezdravo i suprotno cjelovitom razvoju njihove osobnosti. Sve ono čemu roditelji ne pouče svoje dijete i ne dopuste mu da stekne iskustvo i vještinu života noseći križ vlastite odgovornosti, time su ga zakinuli za život. Ponekad i trajno jer kasnije može biti nenadoknadivo kad osoba odraste a ostane nezrela. Tu se dogodila kriva računica od trenutka kada roditelj nije htio svoje dijete poučiti vrijednosti križa i odricanja, već mu je htio olakšati život i osigurati mu takve okolnosti u kojima će živjeti bez muke, napora i bremena života.
Upravo u takvim situacijama u kojima se odgajamo izbjeći križeve i poteškoće, postajemo jedni drugima zapreka na životnom putu, htjeli mi to priznati ili ne, a pogotovo na putu vjere i hodu prema Isusu. S druge pak strane izgrađeni su ljudi oni koji su postavili Krista sebi za temelje, te su potom nadograđivali zdanje svoga života na živoj vjeri, te su tako svoj život pretvorili u čvrstu i neosvojivu kulu. To su ljudi koji su toliko razboriti i promišljeni koji ne dopuštaju da ih ovaj život osvoji, oplijeni i učini robljem, već žive ponosno i odgovorno svoje kraljevsko kršćansko dostojanstvo. Oni najbolje znaju kada, što i kako odlučiti, to jest koji potez povući, jer su zreli u Kristu. To su osobe koje su se izgradile odricanjem i križem, a Krista su postavili za svoj temelj, te su na njemu nadograđivali sve što je trebalo ostvarivati. Nisu se preračunali u životu niti su dopustili da ih život izigra, već su zrelo i promišljeno duhovno sazrijevali da mogu donijeti jasne i razborite, odlučne i nepobjedive odluke. I od nas Isus očekuje da budemo tako zreli i izgrađeni ljudi, sposobni donositi odluke i za sebe i za ljude oko sebe, te ih svojom duhovnom zrelošću privoditi njemu i na zemlji i u nebesima, i u vremenu i u vječnosti.