15. nedjelja kroz godinu – A
Premda živimo u vremenu kada gotovo više ne svjedočimo scenama poput onih zapisanim u Isusovoj prispodobi o sijaču, ipak ova prispodoba ne gubi svoju snagu i dubinu ni u naše vrijeme. No, kao i svaka druga prispodoba koja govori o duhovnim stvarnostima slikama iz našeg zemaljskog okruženja, i ova ima svoja ograničenja, to jest opasnost da se poneki od njezinih detalja krivo shvati, pa onda i krivo primijeni na naš svakodnevni život. Tako bi se iz ove prispodobe moglo zaključiti sljedeće: Krivicu za neplodnost određenog zrnja, to jest neuspjeh i neostvarenje, treba pripisati sijaču i njegovoj vještini sijanja. Naime, kad bi on bolje sijao, ne bi dopustio da neko zrnje padne uz put, da drugo padne na kamenito tlo, a da nešto zrnja padne u trnje. Jer čim je tako sijao, on je odgovoran što je bacao sjeme tamo gdje nije trebalo, pa je kriv što uspjeh i urod sjemenja nije mnogo veći.
On je protratio određenu količinu sjemena jer nije pazio kako sije, te je dio sjemena pao tamo gdje ne treba, a jednostavno nije imao šanse uspjeti doći do roda. Zaključak bi bio da je taj sijač bio tako neoprezan, nevješt i rasipan kad je sijao da je dopustio propadanje određene količine sjemena koje je moglo donijeti bogat urod. Odgovornost je na njemu koji baca sjeme, a ne na sjemenu koje je završilo tamo gdje je završilo. Dio sjemena nije imao sreću da završi na plodnom tlu, te nije odgovorno za neplodnost, dok je drugi dio sjemena pao na plodno tlo, te nije imao problema biti plodan te donijeti, prema svojoj sposobnosti, stostruk, šezdesetostruk ili tridesetostruk urod.
To bi i nama danas moglo dati povoda za tumačenja kojima se opravdavamo za svoju duhovnu neplodnost. Mnogo tražimo izgovore za svoja kamena srca, za duhovni život koji nam je usputan, za srce koje je obraslo trnjem i korovom. Jednostavno kažemo da nismo mi krivi što Božja riječ u nama ne proizvodi svoj učinak i ne donosi plod. Naime, u nama postoji dio plodne zemlje, kao što postoji i kameniti i trnoviti teren. Ako u nama Božja riječ i prisutnost ne donose ploda, očito je da je onaj koji sije posijao tamo gdje ne treba, umjesto da posije u onaj plodni dio nas. Tako prolazimo s izgovorima, a nekada smo čak i sretni što nas Božje sjeme nije pogodilo tamo gdje je trebalo, to jest u plodnu zemlju, pa nastavljamo živjeti u svojim slabostima, grijesima i površnostima. No, Isusovo tumačenje ove prispodobe nam daje naslutiti da se radi o nečem drugom, što valja razumjeti.
Uistinu, Bog je onaj sijač koji sije obilato, raskošno i rasipno. Tako se potvrđuje činjenica da on nikome ne uskraćuje plodnost, nego da je želi. On se daruje i dijeli svoju riječ svima, pa i onima koji ga doživljavaju usputno, kao i onima koji mu se protive, poput trnja koje se protivi plemenitom sjemenu. Nije sijač kriv što je bacao sjeme u neplodnu zemlju, nego je zaslužan što je ljubio svakog čovjeka, smatrajući ga dostojnim svoje božanske plodnosti. Odgovornost je svakoga onoga tko sebe i zemlju svoga života nije učinio dostojnom Boga i njegovih milosnih darova. Onaj tko je primio Božje sjeme u plodnu zemlju dobro zna cijeniti Božji dar, jer bi i najbolja zemlja ostala neplodna da Bog nije u nju sijao sjeme svoje milosti. Jednako tako, davao je poticaje i onoj lošijoj zemlji da prihvati njegovu riječ sa svom ozbiljnošću, bez uvijanja i izgovora, te da sukladno njoj žive.
Takva logika je često i naša, jer s Bogom želimo ostati u nekom polusuhom ili polutvrdom odnosu. Ne želimo do kraja razmekšati svoja srca i dopustiti mu da njegovo sjeme donosi mnogostruk urod, jer nas je strah da nam nešto ne oduzme, da nam možda ne bude prezahtjevno. Zadržavamo pravo na autonomiju svoje tvrdoće, okorjelosti i suprotstavljenosti onom što je Božje, jer nas je strah da potpuna otvorenost njegovoj riječi, volji i pozivu dovodi u pitanje naš zemaljski komoditet, standard i razinu životnog ugođaja. Mnogi od nas, kršćana, kao da se bojimo životne duhovne plodnosti te od sebe odagnajmo stav posvemašnje otvorenosti Bogu. Radije se zadovoljavamo onom djelomičnom, usputnom i privremenom koja nam omogućava lako odustajanje i posvećivanje sebi i svojim zemaljskim dimenzijama i vizijama života. Upravo to je Gospodin naveo kao glavni prijekor posuđujući riječi proroka Izaije o narodu koji čuje, a ne sluša, koji ima oči, a ne vidi, jer su sami začepili uši i zatvorili oči da ne čuju i ne vide.
No, ova Božja velikodušnost mora biti izazov za nas. Kad postajemo svjesni da od nas ne odustaje, da nas izgrađuje i odgaja, on je onaj koji nam svojom riječju želi otvoriti oči i odčepiti uši, koji nam želi dati novo srce koje nije otežalo od usaljenosti, nego je osjetljivo na Božje podražaje. Ako se on nije bojao rizika da njegova riječ ne donese ploda u svakome čovjeku, zašto bismo se mi morali bojati da će ga donijeti? Zato je vrijeme da iz srca počistimo kamen, korov i drač te ga učinimo plodnim i vrijednim Božjeg velikodušnog sijanja, te da budemo spremni donijeti maksimalni urod, jer sve drugo nije dostojno ni našeg, ni Božjeg života.