14. nedjelja kroz godinu – A
Gospodin je takav da nas svojim naukom iznenađuje, jer nas poučava neobičnim stvarima koje mi ljudi u svojoj ljudskosti ne uočavamo. A riječ je o takvim stvarima koje bi prije svega trebale biti sasvim normalne i logične ljudima, a ne Bogu. Nažalost, mi ljudi tako izokrenuto shvaćamo svoj život da ne uočavamo koji bi trebao biti ispravan stav i ispravno ponašanje prema njemu, to jest prema nizu nosivih vrijednota koje su nezaobilazne u životu. A nekoliko stvari koje odmah paraju uši su sljedeće: Krist hvali malene i potiče ljude da budu maleni, svjedoči o Ocu nebeskome koji je mnoge stvari sakrio od mudrih i umnih, te poziva ljude da nose svoj jaram i budu krotki i ponizni srcem. Sve ovo što Gospodin očekuje i traži od svojih učenika, kosi se s ljudskim načinom razmišljanja koji je svojstven svima nama. Bježimo od poticaja da budemo maleni, jer vidimo da oko nas u društvu oni maleni prođu najgore jer su bespomoćni i nezaštićeni. Nadalje, ne prihvaćamo niti Boga koji nešto skriva, kad nam je redovito zacrtani cilj biti veliki i poznati, pogotovo ako je riječ o znanju. Ne vidimo ništa spornoga u razvijanju i traženju znanja i mudrosti, jer bi bilo i logično da, što više prikupimo znanja i mudrosti, postajemo sposobniji i korisniji i sebi i drugima. Naposljetku, neobično nam zvuči kada nas Gospodin poziva da nosimo jaram, a nama je u biti i naravi zacrtana žeđ i želja za slobodom, te potreba da se oslobodimo svakog jarma i nametnutih obveza.
Upravo zato zvuči sasvim neobično da Isus hvali Oca nebeskoga što je svoja otajstva sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Ili pak, kada Isus poziva da uzmemo njegov jaram i da se učimo od njega jer je krotak i ponizan srcem, da bismo našli spokoj dušama svojim. Uistinu, moralo bi biti nama ljudima svojstveno da budemo maleni, a ne da se pravimo veliki, mudri i umni. Ako smo imalo svjesni sebe pred Bogom i ako smo svjesni krhkosti vlastitog postojanja, onda nema prostora za umišljanje i oholost. Samo Bog je istinski velik u svom postojanju i svojoj mudrosti, a mi ljudi smo mala i ograničena bića. Ako iz dana u dan živimo u njegovoj prisutnosti, onda nemamo nikakvog razloga da se držimo velikima ili većima od drugih ljudi. A na koji način trebamo biti maleni, primjer nam je dao sam Isus, kojega su oholi odbacili upravo radi njegove malenosti, no on nije mogao ne biti malen. Zato je njegova pouka uvjerljiva jer ju je osobno živio: Veliki i neizmjerni Božji Sin se utjelovio, nosio svoj jaram, bio umoran i opterećen. Njegov život je mjera malenosti, pogotovo od trenutka kada se ponizio i nosio svoj križ. S druge pak strane, mi ljudi bježimo od križa i krotkosti, te sanjarimo o izvanrednim čarobnim situacijama prema kojima ćemo živjeti lagano i lagodno.
Kao što vidimo, mnogi ne spoznaju i ne prihvaćaju Krista upravo zato jer je bio malen. U toj činjenici vidimo što znači kada Isus kaže da je Otac nebeski sakrio mnogo toga od mudrih i umnih. Upravo to je ključ razumijevanja onoga što Otac skriva i na koji način skriva od mudrih i umnih, a objavljuje malenima. Riječ je o istim otajstvima koja Bog stavlja pred sve ljude. No oni maleni ih uočavaju, dok su mudri i umni slijepi, jer im je srce otežalo i slijepo za Božje poruke i sadržaje. Njihova oholost i umišljenost ne dopušta im da shvate Božja otajstva. Tako da nije Otac nebeski onaj koji bi htio nešto skriti od ljudi, nego postoje ljudi koji su neprikladni za spoznaje Božje; sve im je to skriveno jer su se onesposobili razumjeti ono što im Bog govori i daruje. Gospodin Isus time izrekao otvoreno samo jednu naravnu zakonitost: onaj tko se uznosi i tko je umišljen u svojoj ljudskoj mudrosti i pameti, taj je nesposoban razumjeti jednostavnost Božju, koja je uistinu tako neobično velika. Nažalost, ljudi se radije okreću ljudskoj umišljenoj veličini i ljudskim ostvarenjima, nego što drže do Božje mudrosti i Božje veličine. Na taj način se Gospodin uskraćuje onima koji su neprikladni razumjeti ga i primiti, te time štiti svoja otajstva od svetogrdnog i neprimjerenog odnosa. I u ovom slučaju Isus nam je primjer, jer je on do kraja bio otvoren spoznaji i daru Očevu do mjere da je rekao: “Sve je meni predao Otac moj, i nitko ne poznaje Sina doli Otac, niti tko poznaje Oca doli Sin.” Iz toga vidimo da Otac sve želi dati svojoj djeci i ništa ne uskraćuje, jer spoznati Oca mogu i oni kojima Sin hoće objaviti.
A koliko je malen, ponizan i krotak, Krist je dokazao noseći svoj jaram – breme križa za nas i naše spasenje. Umjesto da se ponaša kao uzvišeni Bog, kakav uistinu i jest, on radije pokazuje primjer malenosti kako bi nas odgojio da budemo maleni. No to ne znači da nas lišava snage i dostojanstva, nego naprotiv, pokazuje da su krotkost i poniznost pokazatelji velike snage duha i Božje prisutnosti u nama. Zato, kada nas poziva da uzmemo njegov jaram, koji je sladak, i breme koje je lako, ne izgovara neku teoriju, nego nam svjedoči ono što je sam činio i što je dokazao da je učinkovito. To u biti znači ići za njim, to jest primiti njega, neizmjerno malena Boga, u svoj život, dopuštajući da nas on svojom unutarnjom snagom preobrazi i uzvisi do mjere vječnosti.