Sveti Petar i Pavao
Dok je naš Gospodin Isus poučavao svoje učenike kao utjelovljeni Božji Sin, oni nisu mogli vidjeti njegovo božanstvo smrtnim očima. Vidjeli su njega kao čovjeka i nastojali su izvesti određene zaključke o njemu, to jest na neki način pojmiti tko bi on mogao biti u svojoj biti, uz ono što su vidjeli očima i iskusili kao ljudi boraveći s njime. I nije im bilo lako zaključiti da je on Božji Sin, jer su dobro znali da je Bog kao takav jedan i nevidljiv, kojega naša predodžba ne može obuhvatiti a naš jezik ne može izraziti. Štoviše, za jednog vjernika Židova bilo je nepojmljivo zamišljati Boga kao biće koje ima sina. Upravo po tome je Petrov odgovor bio revolucionaran, za razliku od svih ostalih odgovora koji su, gledano ljudski, bili daleko logičniji od njegova odgovora. To je potvrdio i sam Isus riječima kojima je pohvalio Petra, ali mu je ujedno rekao da to što je izgovorio, nije izgovorio sam od sebe već po Božjem nadahnuću: „Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima.“ Doista, takav zaključak jednog pobožnog židovskog vjernika nije bio moguć, osim po Božjem nadahnuću. Da je takvo što izgovorio nekakav poganin koji je imao mitološko poimanje bogova i držao da postoje različita božanstva, još bi se moglo razumjeti. Da je takvo što rekao neki poganin koji je inače mislio da se o božanskom svijetu može misliti što ti padne na pamet, još bi se dalo prihvatiti. Pogani su uistinu bili daleko od shvaćanja da je Bog jedan i nevidljiv, te bi mogli u nekom površnom smislu govoriti o sinu nekog od bogova, a da im to ne predstavlja nikakvu prepreku ni umu ni njihovu pravu da o bogovima misle koješta.
Ali takva rečenica u njihovim ustima ne bi imala onog smisla i značenja koje je imala u Petrovim ustima. Ali kada takvo što kaže netko tko vjeruje u jednoga i pravoga Boga, onda on pokazuje da je morao nadići vlastite ljudske okvire i spoznajne kategorije. Upravo zato Isus hvali Petra, jer se uspio izdići iznad redovitog poimanja i iznad svih ljudskih predodžbi o Bogu, otvarajući svoj um Božjem otajstvu. Jer Bog nije tjelesno antropomorfno biće da bi imao neko svoje potomstvo kao ljudi, da bi ga se tako trebalo predočavati. I doista, Petar nije imao takvu predodžbu Boga, već je, živeći s Isusom. stjecao uvijek uzvišenije shvaćanje Božjeg otajstva do mjere da je naposljetku zaključio da je on Pomazanik – Sin Boga živoga. Vjerojatno Petar ne bi znao pojasniti što je rekao tim izrazom, ali je njegova izjava ipak bila dovoljna da pokaže koliko se do tog trenutka dao poučiti i oduševiti Isusovim tumačenjima Božjih otajstava da se odvažio izreći jednu takvu rečenicu. Kao nagradu za to što je više slušao što Isus govori sam o sebi i o Božjem otajstvu, nego da sluša što o njemu govore ljudi, Isus je Petru iskazao počast svojim riječima i prenio mu veliku vlast koju ljudi ne mogu imati sami po sebi, već samo po Božjem daru. Već kad je dopustio da ga Bog nadahne, Isus mu je na to nadodao i dodatni dar vlasti i autoriteta, sukladno njegovoj logici da onome tko ima još će se dati. Tako je bilo i s Petrom koji je pokazao da je dosljedno učio od Učitelja, na što je primio dodatnu nagradu da bude Stijena na kojoj će sagraditi Crkvu i da dobije ključeve kraljevstva nebeskoga.
Tako je Isus proglasio Petra blaženim, te mu je dao vlast koja je pridržana samome Bogu: biti stijena i hridina svome narodu i biti gospodar ulaska u kraljevstvo nebesko. Isus je tako najprije na Petru pokazao što želi dati svojim učenicima ako se vinu do nebeskih spoznaja do kojih se vinu Petar, a odvoje se od pučkih poimanja i tumačenja. Spoznaja Boga, naime, za sobom povlači božansku vlast. S druge pak strane potpuno je neprihvatljivo da ljudi koji ne spoznaju Boga i njemu se ne otvaraju uživaju takvu vlast, jer su u napasti krivo je koristiti ili pak zlorabiti. Jer vlast da budu temelji Crkve i da otvaraju i zatvaraju nebo nije im dana s ciljem da budu pristrani manipulatori božanske vlasti, već da budu ponizni sluge spasenja, spremni trpjeti patnje poradi Krista i spasenja svoje braće. O tome svjedoče i prvo i drugo čitanje u kojem čitamo na koje su sve poteškoće nailazili i sveti Petar i sveti Pavao kao dvojica apostolskih prvaka i rimskih mučenika. Ali sve su bili spremni trpjeti poradi Krista, jer su bili čvrsto uvjereni u njegovo božanstvo, te u njegovu svetu prisutnost s njima od koje su crpili sve što su imali i bili. Premda su bili svjesni da imaju njegovu božansku vlast, no ta vlast nije bila poput ljudske da nad drugima vladaju, već da drugima služe. Ta vlast je bila vlast položiti život za svoju braću, što su smatrali najvećom povlasticom na koju su bili ponosni.
Ta vlast je i danas dragocjen dar svim vjernicima, jer je utemeljena na spoznaji Isusa Krista koji je izvor svakog blaženstva. Tako ne samo da imaju apostolsku vlast, već i nama otvaraju put blaženstva time što nas otvaraju spoznaji Isusa Krista i njegova božanstva. To je znak da smo otvoreni shvaćanju Božjega otajstva koje nam Otac nebeski objavljuje, a ne prizemljenom ljudskom shvaćanju Boga. Za to otajstvo valja trpjeti, jer to je cijena naše vjernosti, jednako kao što je i Kristova patnja bila cijena njegove vjernosti nama. Po daru blaženstva koje Isus izgovara Petru mi postajemo još blaženiji, jer nam je tako olakšan pristup Bogu. Dok njega izabire za Stijenu, nas učvršćuje na toj Stijeni. Dok njemu daje ključeve, znamo da ga je zadužio da nama otvara vrata i da nas svojim svjedočanstvo i riječju uvodu u život vječni. Zato dok slavimo svetkovinu ove dvojice apostolskih prvaka, budimo ponosni na svoju vjeru i na pripadnost svetoj Crkvi u kojoj pronalazimo objavljenu i sačuvanu istinu o Bogu i njegovu otajstvu, kao i živo svjedočanstvo koje je nadahnuće naše vjere. Po njihovu blaženstvu i mi budimo blaženi priznajući Isusa svojim Bogom i Otkupiteljem, te se služimo njihovom vlašću za siguran i utemeljen život vjere koji bi bez njih bio na klimavim nogama i potonuo bi u pijesku i blatu ljudskih mišljenja i krivih uvjerenja.