U našim ljudskim okvirima
mandatar je opunomoćenik
koji prima punomoć birača
da ih zastupa u saboru
ili pak od vladara dobiva
zakonsku ovlast sastaviti vladu.
Jer mu vlast dolazi od ljudi,
on njima i polaže račun
o tome je li i kako je skrbio
za opće dobro naroda.

Spomenute ljudske okolnosti
pomažu nam bolje shvatiti
ulogu Božjeg Mandatara,
koju je imao naš Gospodin
kad je došao među nas ljude,
uz dužne razlike i odmake.
On nije bio samozvani vođa,
niti od ljudi opunomoćeni,
nego ga je Otac ovlastio i poslao
da u snazi Duha Svetoga
ispuni mesijansko poslanje.
Po tome je bio jedinstven
i sveti opunomoćenik Božji,
blagovijesnik siromaha i slijepih,
osloboditelj sužanja i potlačenih.
Njegova jedincata zadaća
ne prestaje ni danas među nama
dok nam riječi svetog Evanđelja
odzvanjaju snažno u ušima.

Iako je udlaga jednostavno
medicinsko pomagalo,
od raznih vrsta materijala,
savitljivih ili nesavitljivih,
kao što je žica ili daščica,
gipsana ili neka druga smjesa,
zadaća joj je vrlo značajna.
Povjerava joj se daučvrsti,
to jest učiniti nepokretnim,
ugroženi dio tijela,
obično slomljene udove,
dok ne dođe do zacjeljenja.

Istim umijeće se poslužio,
slična pomagala odabravši,
i Liječnik ljudskoga roda.
Za njega Psalmist napisa:
Nijedna mu se kost neće slomiti,
pa je zato mogao biti
liječnik ljudskih prijeloma.
On je udlagom svetoga križa
vješto zahvatio i učvrstio
grijehom slomljene udove
krhkoga palog čovjeka.

U svijetu suvremene znanosti
i medicinskih spoznaja o bićima
mnogo se govori i istražuje
o fizikalno-kemijskim promjenama
genetičkog materijala stanice
koje zovemo mutacijama.
Korisno je izučavati ove promjene
koje nastaju oštećenjem DNK,
jer se tako uspije otkriti i liječiti
mnoge poremećaje i bolesti
ovisne i prouzročene njima,
a ljudima postale nasljedne.
No čovjek počesto zaboravlja
istraživati mutacije duhovnoga tkiva
mnogo pogubnije od tjelesnih.
Jedna takva štetna mutacija
bio je iskonski čovjekov grijeh
koji je nakon prvoga čovjeka
zahvatio ljudsku narav kao takvu.
Umjesto da se po vjeri zbio
trajni i plodni pomak na bolje
dogodio se je odmak od Boga,
te zla i nesloge među ljudima.
Umjesto da ide putanjom dobra,
nepovratno je okrenuo
stranputicom grijeha i zla;
umjesto uspona u nebeske visine,
skliznuo je u ponor smrti i tmine,
učinivši tako svoje potomstvo
dionicima štetnog naslijeđa.
Zato je morao doći među nas,
i uzeti tijelo bez ljage grijeha,
bez ikakve štetne mutacije,
Tvorac izvornog plana za čovjeka.
Pritjelovivši nas svome Tijelu
obdario nas je najboljim lijekom
od svih mutacija zla i grijeha.

Nekad je bila od drva izrađena,
pa niti uvijek dobro uglačana,
ali redovito draga i poštivana.
Mogla je biti neugledna,
ali nikada gruba i neotesana,
jer joj je bit u velikodušnosti,
a ne u bogatstvu i raskoši.
Dika joj nije prostirka meka
nego majčina ljubav čista;
sigurnost joj nije drvo i metal,
nego čvrsta očeva vjera.
Kao prva postaja života
bila je spona novorođenčeta
i svijeta kojem ide i u koji ulazi.
Po spremnosti da prihvati život
bila je više od pukog simbola.
U njoj je svatko prve riječi slušao
jezika onog što majčinim se zove,
a vođen sigurnom rukom očevom,
iz nje je prve korake činio,
časnom zemljom djedova svojih.
Čast je zato ljudskome rodu
da je u kolijevku ljudskosti sišao
i jedinorođenac vječni Božji,
kako bi našim jezikom govorio
i ovom tvrdom zemljom hodio.
Prihvaćajući zakone naše,
učio nas je nauku svome
– jeziku onom najljepšemu
kojim Otac ljubav izriče
i vjernost vječnu potvrđuje.
A kad je iz Marijine zipke izišao
pokazao je ljudskim stopama
da je najljepši hod zemljom
onaj koji vodi pute neba.

Komad klesanog kamena
stavljen u podnožje vrata,
uglačan nogama naraštaja
nosi ime kućnog praga.
On je više od običnog simbola
jer je bio granica svjetova.
Dijelio je privatno od javnoga,
osobno od društvenoga,
ali nadasve sveto od profanoga.
Štitio je neokrnjenom svetost
unutar obiteljskih zidova
braneći intimu od vulgarnosti,
njegujući ljubav i povjerenje,
svijet žrtve darivanja i predanja
od svijeta koji traži svoje žrtve.
Upravljao je noge ukućana
putem poštenja i mira,
ali i tražio da ih marno čiste
od prašine i vanjskih nečistoća.
Rado je kao drage goste
gladio trudne stope svetih
i primao veselo glasonoše radosti.

Stoga je nezamjenjiva sreća
kad je jedinorođeni Božji Sin
s praga nebeskih vrata
došao u naš ljudski svijet
kao najdraži obiteljski gost,
kako bi nas s našeg praga
doveo do vječnoga doma Očeva.

U mnogim ustanovama
u kojima postoji imovina,
bilo nekretnine ili pokretnine,
bilo neke druge vrijednosti,
postoji osoba određena
da upravlja, čuva i vodi.
Štoviše, i na razini države
postoje rizničari ili rizničarke
zaduženi za upravljaje imovinom
od najveće javnog značaja.
Ne čudi onda što je i dobri Bog,
razboriti upravitelj nebeskog blaga,
kad je odlučio dati ljudima
bogatstvo i obilje svoga srca,
najprije pronašao rizničarku
kojoj će to blago povjeriti.
U srcu Nazaretske Djevice
pripravio je dostojno mjesto
u koje je položio blago svoga života
– ljubljenoga jedinorođenoga Sina.
Ona ga je kao odgovorna rizničarka
primila je s neizrecivom ljubavlju,
premda u krhko ljudsko tijelo.
Zahvaljujući riznici njezina srca
među nama se je nastanilo
obilje Božje milosti i dobrote.
U ove svete dane išečkivanja
i proslave Spasiteljeva rođenja,
ako i sami želimo primiti
to neprocjenjivo obilje,
pođimo do Božje Rizničarke.
Ona će nas obdariti darom
utjelovljenoga Božjeg Sina,
a mi ga od nje primimo
kao najveće blago našega života.

Kod većine žičanih instrumenata,
kako bi poslužili svojoj svrsi
i punudili uzvišenu melodiju
u punom rasponu mogućnosti,
izvođaču je neophodno pomagalo
zvano trzalica po svojoj funkciji.
Radi se o posebno oblikovanom
komadiću metala, plastike ili drva,
kojim se prebiru žice instrumenta
za ljepši i profinjeniji zvuk.
Premda je po sebi kruta,
tako je stručno obrađena
da vješta ruka blagim dodirom
proizvodi željeni zvuk
a ne dovodi u pitanje žice.

Govoreći u tom glazbenom duhu,
a polazeći od gore spomenute slike,
možemo govoriti o ljudskom biću
kao o citri, gitari ili liri,
sastavljenom od sklada žica.
No da bi zasvirao melodiju života
neophodan je vješt prst
i pomoć prikladne trzalice
koja svakoj noti daje dušu.
A trzalica ljudskog biće je
blagi dodir Duha Svetoga
na čiji pokret cijelo biće titra
i odzvanja radosnim tonovima
melodije života vječnoga.

U prohladne jesenske dane
duša se sjećanjem vraća
u bremenito djetinjstvo,
u idilične slike seoskoga života.
Otac i sin vraćahu se iz šume
s natovarenim zaprežnim kolima
koja je gotovo ponosno vukao
njihov snažni bijelac Sokol.
Dječaka je obuzelo oduševljenje
kad mu je otac pružio uzde,
a on otkrio da tako lako
može upravljati cijelom zapregom.
Usput je slušao očevu pouku:
Lako je upravljati zapregom
i dovesti doma potrebni tovar
ako imaš dobrog, upokorenog konja.
I na najmanji trzaj uzda
on već zna što mu je činiti.
Slično je i u životu ljudi:
kad nauče uzdama duha
obuzdavati strasti i naravne sile,
zapregu svoga života će
bez napora, odvažno i sigurno,
dovesti do vječnoga cilja.
Onaj tko je Bogu dopustio
da ga okrijepi krijepošću,
bit će zadivljen i ponosan
što može nositi veliko breme
i svoga i tuđega života.
 

Sizif je poznat iz grčke mitologije
ne samo kao Eolov i Enaretin sin,
nego i kao simbol uzaludnog posla.
Ljudski je genij grčke kulture,
svjestan kako mnogo toga u životu
ne ovisi o čovjeku i postaje uzaludno,
u trenutku kad se obijesno poigrava
s nadnaravnim silama i zakonima.
Tako je i Sizif prikazan kao netko
koga bogovi okrutno kažnjavaju
za sve prijevare i podvale.
Suđeno mu je bilo da gura
okruglu kamenu gromadu
uz sklisku planinsku strminu
kako bi je postavio na sam vrh.
No svaki put kad bi dogurao do vrha,
kamen bi mu se izmaknuo
i sunovratio u podnožje brda,
a on prisiljen na ponovni pokušaj.

I premda je poruka jasna i poučna,
ipak u njoj ima i nedorečenosti.
Redovito nas ne kažnjava Bog,
nego mi ljudi sebi natovarimo
raditi tolike uzaludne poslove
jer ga ne slušamo i ne prihvaćamo,
te ne primamo njegovu milost.
Tako i oni koji se žale na njega,
u biti sami odbijaju njegov blagoslov.
Stoga bez nadnaravne pomoći,
koja nas uzdiže do neba,
kamen naših obveza i napora
ne dolazi do željenoga cilja,
nego se uvijek skotrlja
u nizinu prizemljenog življenja.
Doista, ljudski život na zemlji,
koji nije zauzeto i smisleno penjanje
putem božanskih vrhunaca,
tegobni je i uzaludni Sizifov posao.

U izložbenom paviljonu stajalo je
golemo drveno raspelo
s prikazom Krista izduženim
u neobičnoj snazi i izražajnosti.
Zadivljeni posjetitelj galerije
tražio je odgovor na pitanje
što je nagnalo umjetnika
na takav neobičan izričaj.
Jer nadnaravnom veličinom
i neobičnim proporcijama
Kristova raspetoga tijela
umjetnik je očito svjedočio
vjeru u Kristovo gospodstvo.
Bio je nadnaravne veličine
jer je svevišnji moćni Bog
ponizno sišao u ljudsku narav.
No i u trenutku najvećeg poniženja
Bog se očitovao golemim
u neizrecivom milosrđu.
Bio je izduženih proporcija
jer je smrtnog čovjeka uzvisio
do neslućenih nebeskih razmjera.
U Kristu na križu raspetome,
vječnom Kralju svega stvorenja,
neizmjerni Bog se sveo
na najmanju moguću mjeru.
Ali je upravo tada po njemu
čovjek postao najvećim
u božanskoj uzvišenosti.