U ove zimske dane sjedi did Mate kod svoga šporeta i grije stare kosti i s mirom razmišlja o događajima oko sebe. Ponešto i naglas izgovori kad ga drugi upitaju, bilo da dobronamjerno žele čuti nadahnuto mišljenje, ili da zlonamjerno žele isprovocirati reakciju. Pa tako je bilo i zadnjih dana dok je i njega zatekla tragična smrt generala Slobodana Praljka u Haagu. Slušao je pokoji komentar i vidio što se sve dogodilo, jer su kamere to zabilježile, te se povukao nakon toga u šutnju prepuštajući da duša dođe do zaključaka, ne ishitrenih već staloženih. Bilo je mnogo strastvenih izjava i palo je mnogo teških riječi, a on u sebi razmišlja kako mu je žao tog hrabrog čovjeka i viteza koji je učinio čin vojničke hrabrosti, nakon što se osobno dostojanstveno borio kao lav dokazujući povijesnu istinu kroz činjenice haaškim istražiteljima, ili bolje rečeno plaćenicima. Jer njih nikada istina i nije zanimala kao utvrđivanje činjenica, već je za njih istina bila njihova pretpostavka ili nalog pretpostavljenih koji su trebali sprovesti i nametnuti javnosti. Zato je i did Mate imao jasni slutnju glede presude hrvatskim čelnicima, te je točno osjećao što će se dogoditi, a da nije posebno i podrobno pratio sama zbivanja u Haagu. No osim što je u tišini o tome razmišljao i izgovorio pokoju molitvu za pokojnog generala koji je sebi oduzeo život, did Mate je bio prisiljen ponešto i reći onima koji su ga sve češće pitali za mišljenje, a pokoji i za savjet što misliti o tome. Zato je i ovaj put tihim glasom izrekao svoj monolog:
Sinko moj, iskreno mi je žao što je general Praljak podigao ruku na sebe. Hrpa haaških plaćenika i birokrata nije toga bila vrijedna, te je previsoka cijena bila platiti istinu svojim životom. Pogotovo onima kojima nije stalo do istine i kojima njegova smrt ništa ne znači. Kao da će se oni nakon toga zapitati što su i kako radili. Mi dobro znamo, kako iz Evanđelja, a tako iz knjige povijesti našega naroda, da je u mnogim prijelomnim trenutcima bila velika potražnja za posudama da iz njih kojekakvi Pilati operu ruke, kao što se tražilo škuda iz vanjskih blagajni da plati sve naše Jude. Vrlo dobro znamo da general Praljak nije jedini Hrvat u povijesti koji je bio žrtva nepravednih sudova. Pa ipak ovaj narod živi i bori se i neće umrijeti dok ima onih koji vjeruju i s ljubavlju čuvaju njegovu istinu.
Zato mi u ovom trenutku i pada na pamet blaženi kardinal Alojzije Stepinac, jer nam njegov spomen može najbolje pomoći da sve skupa razumijemo i da se pred svim time postavimo. Ako je itko bio žrtva nepravednoga suda i montiranoga procesa, onda je to bio on. No on se nije dao pokolebati niti je pomislio ruku dići na sebe. On je vjerovao u istinu koja nas nadilazi i koja ne može biti ugušena. Ona je blistala na njegovu licu i u njegovu srcu, te ga krvnici i krvoloci nisu mogli nagnati da podigne ruke na sebe. On je poznavao Boga Istinu i znao je da će i njegova istina doći jednog dana na vidjelo kao očevidnost svima, te se nije opterećivao time da to doživi. Istina je za njega bila neuništiva, bez obzira na laži onih koji su ga ozloglasili, klevetali, osudili i kažnjavali, te kasnije i odveli u smrt svojim podmuklim metodama. Stoga mi je doista žao što se general Praljak nije odlučio na ovakvo svjedočanstvo za istinu, te da primi mir od Boga tamo gdje ga ljudi ne mogu dati, svjestan da će Božja pravda jednom suditi po istini bez montiranih političkih procesa. Njegovo junaštvo i viteštvo time ne bi bilo manje, već veće, kao što ni junaštvo blaženoga Alojzija nije bilo manje time što je podnosio muke i sramote koje su mu ondašnji komunistički vlastodršci namijenili.
Osim toga htio bih reći, imajući ovo iskustvo blaženoga Alojzija, koliko sam žalostan, pa i ogorčen, na ovu hrpu naših bezličnih ‘legalista’ kojima nije važno što je povijesna istina i što su činjenice, već da je presuda protiv generala Praljka postala pravomoćna. Doduše, nije to novost. Ništa nisu drukčiji od svojih očeva koji su osudili kardinala Stepinca, i kojima su ruke još krvave od krvi nevine, a kojima je također bilo jedino važno da ga se sudi i osudi ‘po zakonu’ i ‘u ime naroda’. Nije bilo bitno što su izmišljali zakone i lažirali dokaze protiv njega, što to nije imalo veze sa zakonom i narodom, već im je bilo bitno da su imali opravdanje i pokriće ‘pravomoćne’ osude, čime su se kasnije pokušavali opravdavati pred poviješću. Oni su uredno mogli oprati ruke takvim tvrdnjama, kao da nije riječ o neizmjerno vrijednom život čovjeka, već o vreći krumpira. I u slučaju generala Praljka važno im je da mogu oprati ruke nazovi pravomoćnom presudom, a je li ona donesena na temelju istine i činjenica to ih nije briga.
No sreća je da u našem narodu ima još ljudi koji drže do istine i koji su kadri stisnuti zube i podnositi nepravdu, dok nam ne zasine istina u svojoj ljepoti, kao što je slučaj i blaženoga Alojzija, koji je pravi svjedok i učitelj našeg naroda u tome kako podnositi povijesne nepravde, te biti svjedocima istine koja prije ili poslije zasja u svoj raskoši svojih boja. Da se istina našega naroda temeljila na pravomoćnim presudama moćnika, a ne na mučenicima koji su iz ljubavi prema istini podnosili nepravde, onda nas više ne bi bilo, ali bi bilo puno bolje da je bilo manje Juda u našim redovima koji su dobrohotno kimali glavnom na njihove presude i klanjali im se kao da je riječ o Božjoj istini, a ne o ljudskim zločestim interesima. Zato nas poučak blaženoga Alojazija Stepinca rasvjetljuje i u ovom slučaju dajući nam snagu da držimo ispravan smjer prema budućnosti.
