S rane jeseni mnogi se
školarci se i studenti vraćaju
u svoje klupe i aule,
dok neki tek po prvi put
sjedaju na mjesta izborena
radom, željom i upisom.
Morali su zato dobro proučiti
uvjete upisa i zahtjeve
koje pred njih stavljaju
škole, fakulteti i profesori.
Da im se ne dogodi
da započnu školu ili studij
koji im se ne sviđa,
koji nisu željeli ili
za koji nisu sposobni.
Istaknuta upisna pravila,
te sadržaju pojedine struke
ili željenoga studija
trebala su im olakšati
pri kvalitetnom opredjeljenju
za ono što vole i što mogu.
Isto čini Učitelj Isus,
kad onima koji ga slijede
postavlja uvjete upisa
i okvirno upoznaje pristupnike
sa sadržajem gradiva
koje će se obrađivati u školi.
Ne može, dakle, biti njegov učenik
tko se ne odreče svega što ima
i tko ne prihvati da je
najvažnija disciplina za savladati
postojano nošenja križa.
Samo tako se stječe
najveći akademski stupanj
i diploma promaknuća
u blaženi vječni život.

U vrijeme ljetne pokretljivosti,
kada veliko mnoštvo ljudi
napušta svoje domove
i odlazi na godišnji odmor
u udaljene krajeve i zemlje,
mnogima je doista važno
da ne budu odsječeni
od kruga obitelji i prijatelja.
Zanimljivo je onda vidjeti
kako ‘hvataju’, gdje god stignu,
slobodnu bežičnu mrežu
ili pak traže wi-fi lozinke
u ugostiteljskim objektima
i drugim ustanovama.
Spajajući se na bežičnu mrežu
ostvaruju velike pogodnosti:
imaju veću protočnost podataka
i to sve bez ikakva troška.
Slične blagodati za duhovni život
pruža nam Bog koji je za nas
uspostavio mrežu ljubavi
snagom svoga Svetoga Duha.
Kad smo spojeni na nju,
zajamčena je golema protočnost,
koja nas ne samo ne troši,
nego nas neprestano obnavlja.
Tako na Božjoj mreži,
kojom je pokriven cijeli svijet,
a koja je doista naša kućna,
primamo milost na milost.
A oni koji žele biti neovisni,
te radije trošiti ljudski paket,
nego primati Božje silnice,
vlastitom kožom plaćaju
cijenu lažne slobode
kao žrtve neprovjerenih mreža.

Na našim zemaljskim cestama
poradi kiša i učestalog prometa,
stvaraju se duboke kolotečine
iz kojih je potom teško izići.
Kad jednom uđemo u kolotečinu
gotovo smo prisiljeni ostati u njoj,
pogotovo ako nam se učini
da postoje i prednosti hoditi u njoj.
Sličnoj napasti ljudi podliježu
i u duhovnom smislu,
kad radije hode starim
zemaljskim kolotečinama
koje napraviše ljudi,
umjesto da slijede svježe
milosne tragove Sina Božjega.
U duhovnoj se kolotečini
tješe kotrljajući se i ne pitajući
vodili li ona do neba,
nego im je važan izgovor
da su tuda prije njih
već neki drugi ljudi išli.
A Bog koji je došao među nas
htio je da odvažno iskoraknemo
iz zemaljskih kolotečina,
te se odvažimo putem
njegovih nebeskih stopa
koje je utisnuo za nas
prilagodivši ih našem koraku.
Pogotovo što one sigurno
vode do neba i vječnoga spasenja.

Nama ljudima nije dano
u svom redovitom življenju
promatrati svijet iz zraka,
to jest iz ptičje perspektive.
Tek u rijetkim prigodama,
kad smo u letjelicama
ili na povišenim mjestima,
u povlaštenoj smo mogućnosti
gledati svijet ispod sebe
na drugačiji način.
Tada shvaćamo kako se
ta perspektiva razlikuje
većim dometom i jasnoćom,
te boljom preglednošću
za konfiguraciju terena.

Upravo takvoj perspektivi,
u duhovnom smislu,
poučio nas je sam Bog
koji je tijekom cijele povijesti
poučavao čovjeka
da zemaljske stvari
sagledava mnogo bolje
iz nebeske perspektive.
A pošto se čovjek opirao,
utjelovljeni Sin Božji je
i na križ bio uzvišen
da i životom posvjedoči
kako se iz Božje visine
najbolje promatra ljudski život.
Od tada se, po daru vjere,
svaki krštenik diže
u uzvišene nebeske visine
iz kojih sagledava svoj život
Božjim pogledom.

Kad treba preliti tekućine
iz veće u manju posudu,
onda je potrebno imati
prikladnu i jednostavnu napravu
koju zovemo lijevak.
On služi da se tekućina prelije,
a da se uludo ne raspe
i nepotrebno ne izgubi
ništa od njezina sadržaja,
koji je najčešće dragocjen.
Tako je i sam dobri Bog,
kad se odlučio smilovati
grješnome ljudskom rodu,
te kad je odredio izliti
svoje milosno obilje,
poslužio se lijevkom križa.
Učinio je to na vješt način,
da nije bilo uzaludno
prolijevanje njegove krvi,
uz pomoć koje je sveta milost
ostvarila željene učinke,
puneći svako vjerničko srce
oproštenjem i ljubavlju Božjom.
I nama je danas dopustiti
da Bog od punine ljubavi,
po lijevku križa svoga Sina,
u kojem je tjelesno prebivala
sva punina božanstva,
pretoči u naša srca
neizrecivo božansko obilje.
Bogu je doista bilo naravno
pronaći način kako svima
udijeliti od punine njegove
neizmjernu milost na milost
u ograničeno ljudsko biće,
a da se pritom ne izgubi
ništa od čudesne snage i sjaja.

Znanstvenici od formata
koji nisu dopustili
da im ljudski pogled
bude granica i ograničenje,
patentirali su velike izume
jer su radije opredijelili
za vlastitu intuiciju
protiv krute očevidnosti.
Jedan od tih izuma bila je
i parabolička antena
ili popularno satelitska,
koja služi za primanje
televizijskih programa.
Ona uspješno prima i sabire
oku nevidljive radiovalove,
pretvarajući ih u ton i sliku,
na opće udivljenje ljudi.

No već prije ljudi sam Bog je
patentirao ovakav izum,
jer je stvorio ljudsko srce
kao prijemnik onih nevidljivih
silnica iz svoga uma i srca.
A kad je čovjek otklonio
antenu od Božjeg izvora,
došao je Božji Sin usmjeriti je,
nepovratno i potpuno precizno,
prema srcu iz kojeg je primao
silnice vječne ljubavi.
Od tada je svakome dano
usmjeriti sve svoje snage,
te primiti razgovijetan ton
i jasnu sliku Božjeg života.
Težiti nam je biti mu vjerni
dok i sami ne prispijemo
u puninu iz koje smo
primali poticaje ljubavi,
čvrsta jamstva života
i nepogrješiva usmjerenja.

Gotovo svima je poznato
da u kućama i stanovima
kad treba učvrstiti
pojedine dijelove namještaja
da se ne klimaju ili ne ukose,
nego da stoje ispravno i uspravno,
redovito se podmetne jedna vrsta
plastičnog ili drvenog klina
koji omogući stabilnost i čvrstoću.
Doista, bilo stol, ormar ili stalaža,
tek je komad klimavog namještaja,
ako kajlom nije stavljen u ravnotežu.
Isto vrijedi i za ljudsku stabilnost
u kojoj se svaka osoba izgrađuje.
Pojedinac može imati potrebne
ljudske i umne kvalitete,
ali ako sve skupa nije učvrstio
svetim križem Gospodinovim,
njegovo znanje je sasvim krhko,
a život nestalan i nestabilan.
Zato nam je učvrstiti život
ovom svetom kajlom križa,
kojom se uglavljujemo u Kristu,
da se provede punina vremena,
te sretno prispijemo punini spasenja.

Mnoštvo je načina na koje se
može izgubiti identitet,
od onih tjelesnih do duhovnih.
Koliko je samo bilo tragedija,
nesretnih okolnosti i slučajeva
u kojima je bilo nemoguće
prepoznati stradale unesrećenike.
Nakon toga su trebali provesti
vrlo složeni procesi prepoznavanja,
čak mnogo godina kasnije,
da se ustanovi o kome je riječ.
Ili što pak reći o osobama
koje dožive psihički poremećaj
ili padnu kao žrtva bolesti
uslijed koje izgube pamćenje
i svijest o samome sebi.
Tako se identitet može izgubiti
da nas ne prepoznaju drugi
ili da nismo svjesni sami sebe.
No počesto se zaboravlja
da postoji još jedan pogubniji
način gubljenja identiteta,
a to je grijeh koji razara u korijenu
duhovni identitet sličnosti s Bogom.
Grijeh vodi k izobličenju osobnosti,
te biće koje se prepusti grješnom životu
postaje do kraja neprepoznatljiv.
Ujedno se događa gubitak pamćenja
o svemu onome što je bitno,
tako da je grijehom opasno ugrožena
istinska svijest osobnosti.
Ako iz bića izbrišemo Boga,
izbrisali smo sami sebe,
ako dopustimo zaborav Boga,
zaboravili smo sami sebe.
Da se to ne bi dogodilo,
utjelovljeni Božji Sin je
utjelovljenjem i uskrsnućem
uklonio grijeh iz našega bića.
Dajući nam sebe omogućio nam je
da upoznamo nebeskoga Oca,
te da se više iz našeg identiteta
ne izbriše da smo njegova djeca.

Stiskom ruke izražavaju se
osjećaji ljubavi i prijateljstva.
Stiskom ruke sklapaju se
poznanstva i zajedništva,
te pečate životni savezi.
Njime se izriče dobrodošlica
ili lijepe želje na odlasku.
Ali naš krhki ljudski stisak
nije dovoljno snažan
da bi zajamčio trajnost
svim osjećajima i željama,
te konačni i neopozivi uspjeh
svim naporima i stremljenjima.
Ma koliko mogao biti čvrst,
ipak je to samo ljudski stisak
koji prije ili poslije popušta
i propada sa svime što je nosio.
Zato je se vječni Božji Sin
među nama utjelovio,
te je božanskom snagom
dao snagu stiska našoj ruci
postajući jamac njezine čvrstoće.
Od trenutka kad je neopozivo uzeo
našu slabu ljudsku narav,
postao je neraskidiva spona
svih naših saveza i zajedništva,.
Time nam je omogućio
da i sami učinimo neraskidivim
svaki stisak ruke u ljubavi
i uzdignemo ga u svetosti
do neprolaznih visina.

Ljubitelji dobre fotografije
znaju da nije dovoljno
samo staviti u kadar
željeni predmet ili osobu
koji se želi ovjekovječiti.
Neophodno je također
znati dobro fokusirati,
to jest izoštriti sliku,
tako da uočeni motiv
koji se hvata u kadar
ostane jasno otisnut
na fotografskom snimku.

Isto vrijedi i za vjernički život.
Bog nas je stvorio s ciljem
da budemo njegova slika.
No za to nije dovoljno
biti okrenut prema Bogu
na uopćen i nejasan način,
bez dobrog izoštravanja detalja.
Kako bismo bili dobra slika Božja
neophodno je vrlo precizno
fokusirati trojstveni život,
te ga svojim životom odraziti.
Ali ako se nazivamo vjernicima
uglavnom samo riječima,
dok fokusiramo pozornost
isključivo na zemaljska dobra,
neraspoznatljiva smo slika Božja.
No kad se trudimo biti
jasna slika Božjeg života,
tada pomažemo drugima
da i sami stave u središte
ljepotu života živoga Boga.
Tako i sami poput Sina
iz dana u dan postajemo
njegova vjerodostojna slika,
to jest odsjaj slave
i otisak bića Božjega.