U današnjem modernom svijetu
živi se i radi prebrzo,
te mnogi nemaju vremena
pripremati i jesti zdrava jela,
već se hrane instant hranom.
Ali uz saznanja koja imamo,
a i bez njih zdravi razum govori,
da je zdrava hrana i prehrana
jedan od stožera zdravoga života.
Zato su stari znali govoriti
da zdravlje ulazi na usta.
Nutricionisti stoga ističu potrebu
raznolike i kvalitetne hrane
u kojoj organizam pronalazi
sve potrebne korisne sastojke
od vitamina do proteina,
od bjelančevina do žitarica,
u ispravnom omjeru
i u odmjerenim količinama.
Poželjna je stoga raznolika,
po mogućnosti domaća,
te brižno pripremljena hrana.

I dok se danas od rečenoga
stvara nova religija,
kojom su mnogi skoro opsjednuti,
zaboravlja se veliku istinu:
nema prave i zdrave prehrane
ako čovjek ne hrani cijelo biće,
a time i svoj bogoliki duh,
zdravom i prikladnom hranom.
Nema, doista, dobre prehrane
ako se ne unose božanski sastojci,
jer je prevelik rizik za organizam
da ostane neishranjen i zakržljao,
pa čak i da umre od gladi.
Bio bi to uistinu grijeh i propust
nakon što nam je Božji Sin
zajamčio svojim tijelom i krvlju
hranu i piće života vječnoga.

U našem suvremenom društvu,
nazvanom i društvom mase,
vrlo je česta pojava imitiranje,
to jest nepromišljena povodljivosti
pred različitim vjetrovima moda,
modernih trendova života,
ili sadržaja za koje se kaže da su in.
Oni koji slijede takve stilove,
premda im se redovito povlađuje
kao naprednima i samosvjesnima,
u naivnosti najčešće ne vide
kako su vješto izmanipulirani
i svedeni na obične povodljivce,
te korisnike i promicatelje
nečijih interesa i moda.
Dok ih se u javnosti predstavlja
nositeljima novog identiteta,
oni su tek blijede kopije ljudskosti
bez autentičnog identiteta.

Jer stvarni identitet se ne gradi
na pomodarstvu i povodljivosti
nego na autentičnim vrijednostima,
kojima je izvor i jamac Bog.
U trojstvenim odnosima se očituje,
da Otac, Sin i Duh Sveti u ljubavi
savršeno jedan drugome daruju
i jedan od drugoga preuzimaju
sva savršenstva, snagu i darove
a nisu međusobno blijeda kopija,
već prepoznatljive božanske osobe.
Kamo sreće kad bi mi ljudi
izgrađivali osobni identitet
polazeći od trojstvenog primjera,
umjesto da se povodimo
za prolaznim ljudskim modama.
Usvajajući božanske odnose
naša se ljudskost neće izobličiti,
nego će se darom milosti uobličiti,
dok se potpuno ne suobliči
Onome na čiju je sliku stvorena.

U suvremenom svijetu prisustvujemo
naglom razvoju telekomunikacija,
teko da se u kratkom roku prešlo
s nepokretne na pokretnu telefoniju.
I dok je samo prije nekoliko desetljeća
bio fenomen da glas putuje žicom
do udaljenih zemalja i kontinenata,
danas je sasvim uobičajeno
da se prenosi bežičnim putem.
Dok je nekada analogni sustav
prenosio samo zvuk, danas se,
razvojem digitalnog sustava,
prenosi i tekst i slike i drugi podatci.
Tako je komunikacija prešla
na sve savršeniji stupanj rada,
ne oviseći više o jednom mjestu,
nego uživajući dostupnost posvuda
unutar područja pokrivenog uslugom.

No komunikaciju koja je domišljena
tek u suvremenom svijetu,
zaostaje za Božjim očitovanjem.
Dok je nekoć u Starom zavjetu,
kao nekom analognom vezom,
govorio ocima po prorocima,
u posljednje je dane progovorio,
kao nekom digitalnom vezom,
po svome Sinu i Duhu Svetom.
Tako je saopćio ne samo riječi,
nego nam je utisnuo i svoju Sliku,
ulijevajući ujedno neizmjernu Ljubav.
Od one nesavršene komunikacije
ograničene samo na jedno mjesto,
na jednu zemlju i mali narod,
sada njegov Duh puše gdje hoće,
te svojom nevidljivom snagom,
privodi u savršeno zajedništvo
ljude iz svakog plemena i naroda.

Medicinska znanost upozorava
da je vrlo opasno gledati
golim okom izravno u sunce,
jer sunčeve zrake mogu izazvati
trajnu sljepoću, kako ultraljubičastim
tako i infracrvenim zrakama.
Naše oči nisu osposobljene
za takav intenzitet sjaja,
te bi svaka neopreznost
nanijela nepovratnu štetu.
Stoga tko želi promatrati sunce,
mora imati zaštitnu masku
ili neko drugo pomagalo
kadro zaštititi oči od zraka.

Kad je tako sa stvorenim Suncem,
onda samo preuzetni ljudi
mogu pomišljati da su u stanju
stati pred Boga licem u lice
bez ikakvih popratnih posljedica.
A zna se da je za takvo što
neophodna potpuna čistoća bića,
kao i sukladnost božanskoj naravi,
što je ljudima doista nemoguće.
Jedini koji je to mogao učiniti
bio je Božji jedinorođeni Sin,
pravo Sunce što izlazi od Sunca.
Ali uzevši naše smrtno tijelo,
nama je podario ne samo zaštitu,
nego da bez ikakvih posljedica,
promatrajući njega utjelovljenoga,
promatramo najveće dubine Božje.
Zato je i rekao svojim učenicima
da je upoznao i vidio Oca,
onaj tko je upoznao i vidio njega,
jer on je u Ocu i Otac je u njemu.
A nakon što nam je on podario
ovu neprocjenjivu milost zaštite,
ali i svjetla spoznaje biti Božje,
bio bi grijeh da mi zanemarimo,
probijajući se kroz tamu ovoga svijeta,
promatrati ljepotu Sunčeva sjaja,
te da je svjetlom svoga lica
ne prenesemo i drugima za dar.

U povijesti ljudskoga roda
postojala su različita poimanja
ljudskoga podrijetla i dostojanstva.
Tako su se pravile podjele
i stvarali mitovi o rasama
čiste ili plave, plemenite krvi,
superiornijim od drugih ljudi.
Ujedno je to pretpostavljalo
prijezir prema onima čija krv
nije dovoljno ‘plava’ ili ‘čista’,
to jest pak prema pripadnicima
druge rase i boje kože
ili neke parazitske nacije,
te su se tijekom povijesti
činili strašni zločini
u ime takvih ideologija.
Doista su čudni kriteriji
po kojima ljudi ispituju
čistoću krvi u krvotoku
i boju krvnih zrnaca.
A koliko su doista plemeniti
pokazaše njihova krvava nedjela,
dok krv nevinih vapi k nebu,
poput krvi Abela pravednika.
Jer zaboraviše običnu istinu:
nema nijednog čovjeka ni rase
čiste i neokaljane krvi,
jer je grijeh njezino onečišćenje.
Samo oni koji krv svoju čiste
prečistom krvlju Sina Božjega
mogu za se ustvrditi
da su čist naraštaj i čista rasa.
A koliko su plemenite krvi
pokazuju poput svoga Učitelja
ne prolijevanjem tuđe krvi,
nego darujući svoju krv
za spasenje svih ljudi,
pa i onih koji ruke okaljaše
u nevinoj krvi svoje braće.

U svijetu razvijene tehnologije
postoji više proizvoda za kupiti
ili korisnih uslužnih servisa
na koje se može pretplatiti,
no za konačno korištenje
nije dovoljno otići u dućan,
nego je uz to prijeko potrebno
dodatno se prijaviti proizvođaču.
Tek kad se od njega dobije
aktivacijski kod proizvoda,
onda se pokrene naprava
ili započne korištenje usluge.
Slično iskustvo su imali apostoli
nakon Gospodinova uskrsnuća.
Premda su vidjeli Uskrsloga,
bili su uplašeni i zbunjeni,
nesposobni protumačiti događaj,
ni znati što im je nakon toga činiti.
Trebao im je aktivacijski kod
snage i žara Duha Božjega
kako bi se pokrenuli iz mrtvila,
te postali neustrašivi svjedoci
i nezaustavljivi navjestitelji
neizrecivog događaja uskrsnuća.

Vrhunski skladatelji običavaju,
kao uvod u svoja velebna
glazbeno-scenska djela,
napraviti zanosnu uvertiru
koja skreće pozornost
i daje slušateljima predokus
onoga što će kasnije uslijediti.
Uvertira slušatelje od početka
upućuje i uvodi u obilje ljepote
koju će doživjeti u punini,
ako je od početka željno iščekuju.

Slično tome je i Gospodin
svojim učenicima ponudio
dar svoga slavnog uskrsnuća
kao pravu uvertiru života.
Svojim životom skladao je za njih
simfoniju vječnoga blaženstva
kojem je uskrsnuće bilo uvertira.
Od tada su svi njihovi koraci,
kao i uzvišene čežnje duše,
bile usmjerene prema vječnosti.
Ali je i njihova sadašnjost
bila protkana uskrsnućem
kao uvertirskim lajtmotivom
kojim je bilo obilježeno
njihovo postojanje i svjedočenje.
Isto vrijedi i danas za nas:
samo onaj kome je uskrsnuće
uvertira boljega života,
može doći do istinske punine
kojom će sva sveta nastojanja
biti okrunjena u vječnosti.

Povoji služe novorođenčetu
kao iskaz dobrodošlice u svijet,
ali i da mu svojim mekim stiskom
drže krhke udove zaštićene
i povezane na prikladan način.
Kao takvi znak su nemoći
i ljudske nedorasle malenosti,
kojoj su jamstvo tople nježnosti.
S vremenom, kako raste,
čovjek ih nadilazi i oslobađa se.
A onda opet, krećući k zalazu,
završavao u one bolesničke
ili pak samrtne povoje
koji opet imaju sličnu zadaću,
samo sada u suprotnom smjeru.
Nemoćne i mlohave udove
obavijali su s poštovanjem,
prije nego bi se čovjek vratio
u prah iz kojega je uzet.
Takvi povoji obavijali su
i mrtvo tijelo Božjega Sina
pošto je nakon razapinjanja
položeno u hladni grob.
No oni nisu bili u stanju
ugrijati hladnoću groba
niti dati život gdje ga nije bilo.
Ali su zato bili tihi svjedoci
do tada još čuda neviđena
kad je Kristovo mrtvo tijelo
bilo oživljeno čudesnim životom
i ispunjeno neobjašnjivom snagom.
Toplina i svjetlo bjehu tako jaki
da se urezaše u njihove pore
i ostaviše neizbrisiv trag
tog tijela koje bijaše mrtvo,
a onda oživje na novi život.
Zato čudom začuđeni zaželješe,
da ta neizbrisiva sjećanja
što se tiho urezuju u biće
donesu onaj neizbrisivi život
kojim je zaplamsalo uskrslo tijelo
dotičući ih neugasivom vatrom
od koje još uvijek snažno gore
ali, nekim čudom, ne izgaraju.

Ne samo provalije i ponori,
nego i dublje rijeke i brzaci,
uvijek su predstavljali izazov.
Ugrožavali su ljudsku potrebu
sigurne i brze komunikacije,
otežavali mu prelaženje,
te prenošenje roba i tereta.
Ali čovjek se nije predavao,
nego je gradio mostove,
od onih jednostavnih visećih,
pa sve do složenih i čvrstih.
Svi su oni ipak služili svrsi,
a čovjek se dokazivao
gospodarom situacije
podvrgavajući sebi i prirodu
i onda kad se činilo nemogućim.
Ali ono što uspijeva za trgovinu
i za praktično snalaženje,
to mu ne polazi za rukom
u duhovnom odnosu s Bogom.
Nepromišljeno porušivši
most prijateljskog zajedništva,
svojim nevještim nastojanjima
samo je još više produbljivao jaz,
te je tako ostao zarobljenikom
na zemaljskoj strani smrti.
Srećom nije ostao prepušten
samome sebi i smrtnoj zemlji,
nego mu je Bog došao ususret
gradeći između neba i zemlje
novi i neraskidivi most života.
Taj vrsni mostograditelj
bio je njegov Sin, a naš Gospodin,
koji je svojim raspetim tijelom
sagradio most preko rijeke smrti
do obala života vječnoga.

Stvoren da po Božjem zakonu
ponese breme života,
čovjek se ipak htio osloboditi,
uvjeren da samo razumom
može dospjeti do cilja,
kako spoznaje tako života.
Tako se požurio pred rudo,
ne sluteći da će razum,
kad se oslobodi vjere,
kola života odvesti u propast.

Zato je Božji Sin poučavao
da ne smije biti ishitren
odlučujući samo po ljudsku,
vođen oholim ambicijama.
Korisnije je ponizno nositi breme
i strpljivo vući kola života
u koja je on ugradio svoj križ
kao rudo i pogonsku osovinu.
Kad su ga ljudi htjeli
upregnuti u kola politike,
odbio je kraljevske ponude.
Ali kad je došao njegov čas,
nije se izmaknuo od odgovornosti,
nego je svoja leđa podmetnuo
da spasi posrnuloga čovjeka
ispred podivljalih kola.
Primajući na svoja leđa križ
i upravljajući njime kao rudom,
usmjerio je kola ljudskog života
prema svome kraljevstvu.