U prijašnjim vremenima
kad nije bilo suvremenih
sustava zaštite posjeda,
ljudi su ograđivali
svoje kuće i vlasništvo,
imanja, štale i ovčinjake
bodljikavom žicom.
Tako nije mogao lako upasti
ni noćni kradljivac,
ni divlja zvijer i štetočina.

Na sličan se način Bog
u burnoj povijesti spasenja
trudio zaštiti svoj narod,
izabranu svojinu i vinograd,
od divljih i okrutnih zvijeri
koje su mu sustavno uništavale
svetu vjeru i bogoštovlje,
kao kad vepar pustoši
brižno zasađeni nasad.
Naposljetku je i Otac
postavio takvu ogradu
koju nije mogao probiti
ni kradljivac ni vepar,
kako bi učinkovito zaštitio
predragu svojinu i baštinu.
Otkako je predao u smrt
svoga ljubljenoga Sina,
njegova trnova kruna
najbolja je i najpouzdanija
zaštita vjernicima.

Život se može usporediti
sa zdencem ili bunarom
iz kojega crpimo svježu vodu
koja ljudima život znači,
pogotovo u sušnim krajevima.
No počesto je u neprilici
čime zahvatiti i vodu piti,
utažujući žeđ za životom.
Koja korist od obilja u zdencu,
ako nema čime zahvatiti.
Zato je neophodno vjedro
s dovoljno dugim konopcem
da može njime dohvatiti.
Isto vrijedi i za dušu
koja sahne ako se ne nađe
vjedro kojim će zahvatiti
milosne vode života.
Božji Sin je stoga došao
u pustinju naše ljudskosti,
jer je jedini u stanju zahvatiti
iz neizmjernog zdenca ljubavi
iz srca nebeskoga Oca.
Svojim probodenim srcem
postao je vjedro spasenja,
jer se iz njegova boka
izlila na nas voda života
kao vrelo iz srca Očeva.
Od tada su i naša srca
posude milosrdnoga Boga
kojima natapa usahli svijet
morem svoje ljubavi.

Prašina nečujno pada
i noge je tiho nanose,
jer je sitna i neprimjetna.
No opet, premda sitna,
ipak neugodno onečišuje
prostor ljudskog življenja
i teško ju je očistitit.
Svaka dobra domaćica
je svjesna toga da je
borba s njom vrlo teška,
svakodnevna i neprekidna,
jer se podmuklo zavuče
i do najudaljenijeg kuta.

Kamo sreće kad bi
pogled na nju redovito
čovjeka iznova podsjetio
da je on sam samo prah
i da se u prah vraća.
Onda bi budno pazio
da ne onečišćuje okoliš
svoga i tuđega življenja
prašinom zla i grijeha,
što prodire do svake pore.
Tada bi bio i zahvalan
Onome koji je došao
iz neprolazne vječnosti,
te ponizan nije prezao
ni prezirao zagaziti
u prašinu naše ljudskosti.
Jer je prošao ovim našim
prašnjavim svijetom
naviješćujući evanđelje,
kako bi nas brižan poučio
otresti prašinu slabosti
s haljine svoje ljudskosti,
te oprati stopala i noge
okaljane blatom zloće.
I dok smo u čudu zdvajali
o smislu njegove riječi,
nećkali se i zbunjeni pitali
kako je moguće to izvesti,
on se pokoran prigeo
i noge nam milošću oprao.

Jedinica za jačinu zvuka
ili jakost glasa je decibel.
Velika je istina međutim,
da se pravi glas ne čuje jasno
tamo gdje je prebučno.
A oni koji izabiru glasan
umjesto jasan govor,
glasnoćom i galamom
nadomještaju nedostatak
sigurnosti, znanja i sposobnosti.
Ujedno neki ljudi vikom
prekrivaju loše namjere,
pa čak i teška nedjela.
U društvu su bučni oni
koji nemaju što reći,
da prekriju moć tišine
koja ih raskrinkava.
A oni maleni i jednostavni,
čije je srce puno života,
ostaju tihi pred otajstvom,
jer riječ primaju od Boga,
i za to im treba šutnja.
Ali njihova je riječ snažna
jer se jačina glasa
ne mjeri u decibelima,
nego jasnoćom istine
koja se u njemu zrcali.
Naš glas je toliko snažan
koliko je vjerodostojan,
koliko odražava jasnoću
riječi, života i otajstva
našega Gospodina.

Nedonoščetom zovemo dijete
rođeno prije završenog ciklusa,
to jest 37. tjedna trudnoće,
u sigurnoj utrobi svoje majke.
Uzroci prijevremenog rođenja
mogu biti vrlo različiti,
a posljedice teške i pogubne,
i uz najbolju medicinsku skrb,
u vidu tjelesnih oštećenja
ili nastupanja same smrti.

Ali poput spomenute tjelesne
postoje i duhovna nedonoščad –
oni koji ne prođoše dužni
cjeloviti proces rasta i razvoja
u vjeri svete majke Crkve.
Čak je Apostol naroda priznao
da je bio kao nedonošče
dok mu se nije ukazao Uskrsli.
Premda je bio odgojen u vjeri
svoga izabranoga naroda,
nije upoznao ono najbitnije:
otajstvo Božje u Kristu.
Vrijedi i za nas ista stvar:
ako pođemo u život
bez čvrste vjere u Krista,
nedorasla smo nedonoščad,
krhka i izložena u svijetu,
nesposobni živjeti za vječnost.
Od svoje djece Otac stoga očekuje
da ne budemo neodgovorna
nedonoščad i nejačad u vjeri,
nego da se do kraj razvijemo
hranjeni najzdravijom hranom
njegove svete ljubavi.

U lovu na divlje životinje,
napose zloćudne štetočine
koje uništavaju njive i nasade,
polja, vrtove i vinograde,
poznata je strategija čekanja.
Lovac se popne na čeku
i strpljivo čeka u tišini,
ne stvarajući buku i šumove,
kako bi dopustio da se vepar
ili neka druga tražena zvjer
približi postavljenome mamcu
kada postaje laka meta i žrtva.
Na žalost ovu lovačka vještina
primjenjuju ljudi na ljude
– u međusobnom obračunvanju.
Ali kad ljudi jedni druge love,
što je po sebi nedopustiv zločin
pa i kad taj lov nije krvavi,
onda oni zločesti i nečasni,
oni što ruju i razaraju društvo,
na čeki čekaju tuđi prijestup.
Tada zločesti ljudi kao štetočine
traže i najmanji povod i izgovor,
eventualno previd ili propust ,
da napakoste pravednima,
koji su im krivi i kad ništa ne čine,
jer životom dovede u pitanje
njihov bezbožni i bezočni sustav.
Ista je sudbina zadesila Sina Božjega
kad je započeo javno djelvanje.
Otvoreno je govorio i poučavao
vodeći narod putem Božjim,
a oni ga hvatahu u riječi i djelu,
da navjestitelja proglase huliteljem
a uzvišena djela nazovu nedjelom.
Čekahu ga i vrebahu opako,
postavljajući mu zamku i stupicu,
ali ne nađoše na njem krivice.
No unatoč svemu razapeše ga
na križ kao opomenu.
A on s križa, kao odgovor,
strpljivo i u tišini čeka
trenutak njihova obraćenja.

U našim ljudskim okvirima
mandatar je opunomoćenik
koji prima punomoć birača
da ih zastupa u saboru
ili pak od vladara dobiva
zakonsku ovlast sastaviti vladu.
Jer mu vlast dolazi od ljudi,
on njima i polaže račun
o tome je li i kako je skrbio
za opće dobro naroda.

Spomenute ljudske okolnosti
pomažu nam bolje shvatiti
ulogu Božjeg Mandatara,
koju je imao naš Gospodin
kad je došao među nas ljude,
uz dužne razlike i odmake.
On nije bio samozvani vođa,
niti od ljudi opunomoćeni,
nego ga je Otac ovlastio i poslao
da u snazi Duha Svetoga
ispuni mesijansko poslanje.
Po tome je bio jedinstven
i sveti opunomoćenik Božji,
blagovijesnik siromaha i slijepih,
osloboditelj sužanja i potlačenih.
Njegova jedincata zadaća
ne prestaje ni danas među nama
dok nam riječi svetog Evanđelja
odzvanjaju snažno u ušima.

Iako je udlaga jednostavno
medicinsko pomagalo,
od raznih vrsta materijala,
savitljivih ili nesavitljivih,
kao što je žica ili daščica,
gipsana ili neka druga smjesa,
zadaća joj je vrlo značajna.
Povjerava joj se daučvrsti,
to jest učiniti nepokretnim,
ugroženi dio tijela,
obično slomljene udove,
dok ne dođe do zacjeljenja.

Istim umijeće se poslužio,
slična pomagala odabravši,
i Liječnik ljudskoga roda.
Za njega Psalmist napisa:
Nijedna mu se kost neće slomiti,
pa je zato mogao biti
liječnik ljudskih prijeloma.
On je udlagom svetoga križa
vješto zahvatio i učvrstio
grijehom slomljene udove
krhkoga palog čovjeka.

U svijetu suvremene znanosti
i medicinskih spoznaja o bićima
mnogo se govori i istražuje
o fizikalno-kemijskim promjenama
genetičkog materijala stanice
koje zovemo mutacijama.
Korisno je izučavati ove promjene
koje nastaju oštećenjem DNK,
jer se tako uspije otkriti i liječiti
mnoge poremećaje i bolesti
ovisne i prouzročene njima,
a ljudima postale nasljedne.
No čovjek počesto zaboravlja
istraživati mutacije duhovnoga tkiva
mnogo pogubnije od tjelesnih.
Jedna takva štetna mutacija
bio je iskonski čovjekov grijeh
koji je nakon prvoga čovjeka
zahvatio ljudsku narav kao takvu.
Umjesto da se po vjeri zbio
trajni i plodni pomak na bolje
dogodio se je odmak od Boga,
te zla i nesloge među ljudima.
Umjesto da ide putanjom dobra,
nepovratno je okrenuo
stranputicom grijeha i zla;
umjesto uspona u nebeske visine,
skliznuo je u ponor smrti i tmine,
učinivši tako svoje potomstvo
dionicima štetnog naslijeđa.
Zato je morao doći među nas,
i uzeti tijelo bez ljage grijeha,
bez ikakve štetne mutacije,
Tvorac izvornog plana za čovjeka.
Pritjelovivši nas svome Tijelu
obdario nas je najboljim lijekom
od svih mutacija zla i grijeha.

Nekad je bila od drva izrađena,
pa niti uvijek dobro uglačana,
ali redovito draga i poštivana.
Mogla je biti neugledna,
ali nikada gruba i neotesana,
jer joj je bit u velikodušnosti,
a ne u bogatstvu i raskoši.
Dika joj nije prostirka meka
nego majčina ljubav čista;
sigurnost joj nije drvo i metal,
nego čvrsta očeva vjera.
Kao prva postaja života
bila je spona novorođenčeta
i svijeta kojem ide i u koji ulazi.
Po spremnosti da prihvati život
bila je više od pukog simbola.
U njoj je svatko prve riječi slušao
jezika onog što majčinim se zove,
a vođen sigurnom rukom očevom,
iz nje je prve korake činio,
časnom zemljom djedova svojih.
Čast je zato ljudskome rodu
da je u kolijevku ljudskosti sišao
i jedinorođenac vječni Božji,
kako bi našim jezikom govorio
i ovom tvrdom zemljom hodio.
Prihvaćajući zakone naše,
učio nas je nauku svome
– jeziku onom najljepšemu
kojim Otac ljubav izriče
i vjernost vječnu potvrđuje.
A kad je iz Marijine zipke izišao
pokazao je ljudskim stopama
da je najljepši hod zemljom
onaj koji vodi pute neba.