Današnji čovjek i društvo posjeduju
dobro dozu društvene osjetljivosti.
Osjetljivi je na to kada pojedinci
zlorabe svoj položaj i moć,
te beskrupulozno otuđuju i
prisvajaju društvenu imovinu.
Nema toga tko ne reagira kada se
dogodi kriminal ili pljačka na
skrovit i neprimjetan način
od onih od kojih se nije očekivalo,
što je doista za svaku osudu,
te se time i bave sudovi i
druga tijela državne uprave.
No s druge pak strane sam
čovjek je neizmjerno vrijedan,
te daleko vrjedniji i svetiji
od sve zemaljske imovine.
Danas se mnogo češće nego
što se događaju zemaljske pljačke
događa pljačka i pustošenje
samog čovjeka, njegove duše
i svih mu darovanih vrednota.
No za razliku od zemaljskih pljački,
ove nitko ne primjećuje
niti na njih uopće reagira.
Osim Gospodina koji je prokazao
velikog pljačkaša naših duša
– Sotonu, želeći zaštiti iskonsko
bogatstvo ljudskoga života.
Poradi toga je u poniznosti
oplijenio samoga sebe,
te je nas ljude obogatio
darom svoga siromaštva,
oduzevši tako Sotoni svaku moć,
a oslobodivši nas ljude
koji mu bijasmo lagani plijen
i žrtve njegovih spletki.

U raznim institucijama i poduzećima
danas važno mjesto zauzimaju
PR menadžeri ili jednostavno PR.
Njihova zadaća je višestruka:
svakodnevno prate medije i javno
mnijenje kako bi bili spremni dati
savjet svojim nadređenima kako
se ponašati, koji stav zauzeti,
te što reći u svojim izjavama.
Oni svakodnevno pišu PR objave,
umiruju javnost, pružaju
vjerodostojne informacije i trude se
vratiti povjerenje građana ako
je zbog nečega bilo narušeno.
Uvijek su dobro obaviješteni
kako bi procijenili što i kako reći,
te održavaju dobru komunikaciju
s medijima i prate istraživanja
javnoga mnijenja, proučavaju
ciljne grupe, provođenje
reklamnih kampanja, poučavaju
nadređene za javne nastupe
i mnoštvo sličnih stvari.
Pa čak i ljudi Crkve podliježu
takvim iskušenjima te svoje
javne nastupe drže u skladu s
medijskom logikom i trendom,
predbacujući čak Crkvi da
ne komunicira dobro s medijima.
No danas bi bila nasušna potreba
zapitati se kako komuniciramo
s Gospodinom, trudeći se s njime
uspostaviti dobru komunikaciju.
Zato bi bilo poželjno slušati
duhovne PR menadžere za
ovo zahtjevno područje,
a to su sveci koji su pozorno
osluškivali sve zahtjeve i ispunjali
potrebne uvjete za iskreno
i uvijek veće zajedništvo s njime.
To će biti ključ rješenja i drugih
problema koje ne mogu u Crkvi
riješiti stručnjaci za medijski PR.

Pozivnica je najčešća papirnata
kartica, kartončić ili pismo
kojima se ljudi služe da pozovu
rodbinu i prijatelje, susjede i znance
na važne životne događaje.
Ovisno o vrsti i važnosti događaja
ovisi i nijanse njihova ukrašavanja.
Jer u važnim trenucima života
jedni drugima ne dolazimo
neobaviješteni, niti na proslave
ulazimo slučajno, već pozvani,
s pozivnicom na kojoj su ispisani
svi potrebni podaci, a nadasve
volja i želja pozivatelja da nas
u određenom trenutku ima
uza se u svojoj blizini i prisutnosti.
Ako ima nešto važno za čovjeka,
onda je to čudo života.
Ali život nije nastao sam od sebe,
nego ga je Gospodin pripremio za nas
i stvarajući nas poslao je
pozivnicu na naše ime i prezime
da uđemo u puninu svega
što je kao Otac pripremio za nas.
Zato nismo nepozvani stranci
ni lutalice bez cilja na zemlji.
Mi smo djeca Božja s pozivnicom,
ispisanom rukom i ljubavlju
Boga živoga koja želi da dođemo
na sveto mjesto punine života,
u njegovu vječnom zagrljaju.

Na svojim računalima i mobitelima,
te navigacijskim uređajima imamo
mogućnost upamtiti određena mjesta
ili lokacije koje često posjećujemo.
Redovito ih obilježavamo oznakom
‘omiljeno odredište’, te tako
sastavljamo popis mjesta na koje se
kasnije rado i s lakoćom vratimo.
Tako smo danas označili
mnogo omiljenih odredišta,
bilo da je riječ o restoranima
i turističkim odredištima,
trgovinama i parkovima,
zabavištima i drugim atrakcijama.
No postavlja se veliko pitanje,
što je s omiljenim odredištima
na kojima hranimo dušu,
kao što je crkva i susret
s euharistijskim Gospodinom.
Jesmo li ih pronašli i stavili
na listu najvažnijih odredišta
koja nezaobilazno posjećujemo?
A mjesta susreta s Gospodinom
trebala bi biti najvažnija odredišta
koja svaki dan posjećujemo.
Jer posjećujući ta mjesta kao
omiljena odredište na zemlji
iz dana u dan približavamo se
onom konačnom nebeskom
koje nam doista mora biti
najomiljenije odredište života.
Potrebno je onda na uređajima
svoga duhovnog traženja
pomno ih i precizno upisati,
postojano ih i vjerno tražiti,
te prema njima neumorno hoditi.

U danima sunčane žege i vrućina,
kada mnogi odlaze na more ili se
na drugim mjestima izlažu suncu,
neophodna im je zaštita od sunčanih zraka.
Jer jako sunce može nenaviklu kožu
oštetiti i dovesti do opekotina.
Premda svi znaju koju dobrobit
donosi sunce, zbog čega mu
i izlažu svoje tijelo da mu upijaju
zrake i svu ljekovitost, ipak znaju da
treba biti vrlo pozorni pri tome.
Mnogi onda koriste zaštitne kreme
i druge prikladne preparate kojima se
nenavikla koža štiti od sunčane snage,
kako bi se potom mogla izložiti
i uživati blagodati izlaganja suncu.
Oni pak koji se neoprezno izlože,
dobiju opekotine i bolno iskustvo
bez ikakve koristi od sunčanja.
Slično je i u duhovnom životu,
jer Bog je sunce duše i ona se
na njegovim zrakama grije i sunča.
Ali nije svaka duša prikladno
pripremljena da može primati
njegove zrake i njegovu toplinu.
Duše koje se ne pripremaju čišćenjem
od grijeha i na vlastitu kožu ne
nanose namaz njegove milosti,
ne mogu izdržati njegov žar,
te stajući pred njega nespremne
samo sebi čine duhovnu štetu.
A oni koji se pravilno zaštite
čišćenjem od grijeha i poroka,
te natapanjem njegovom milošću,
oni mogu bezbrižno uživati pa i u
neposrednom doticaju s njime.

Tračnice su oblikovani čelični komadi
koji se spajaju u željezničku prugu
spojnicama ili varenjem, ali su
povezane i oslonjene na paralelne prečke.
Tračnice služe u željezničkom prometu
kao voditelj po kojima prometuju
željeznička vozila do svoga cilja.
A za tračnice potrebno je prije
napraviti trasu od polazišta
pa sve do željenoga odredišta.
Duhovni život sliči vožnji
vlakom na tračnicama
na putu kojim je Gospodin
prošao prije nas, te je uredio
cijelu trasu da možemo njome
doći do cilja sa sigurnošću.
Tako nam je omogućio da
ne moramo lutati i biti izloženi
opasnostima neprohodna puta.
Pogotovo što je našu trasu
ucrtao svojim križem
da možemo puni pouzdanja
po njoj doći bez zapreke do
vječnog nebeskog odredišta.

Pojam kriza izvorno je označavao
mišljenje, procjenu ili odluku,
a potom onda i neko zaoštravanje.
U tom smislu je počeo označavati
problematičnu, prijelomnu točku
povezanu s potrebom donošenja odluke.
Krize su događaji ili razdoblja
koja vode prema nestabilnoj
ili opasnoj situaciji pojedinca
ili pak skupine i cijeloga društva.
Tako se priča o mnogim krizama,
kao što je gospodarska i medicinska,
ambijentalna, politička i društvena,
međudržavna i civilizacijska.
Sukladno tome traže se
i rješenja i odgovori na krize,
što postaje gotovo opsesija
suvremenog čovjeka i društva.
No malo tko shvaća da sve krize
izviru iz krize vjere u Boga.
Zato je i nemoguće pronaći
prikladna rješenja jer se nije
ustanovilo stvarno stanje.
Zato je naš Gospodin Isus
došao biti navjestitelj koji će
upozoriti na važnost da se
vjerom u Boga prevlada sve
krize koje prate čovjeka
i društvenu zajednicu u cjelini.
Za čovjeka je bio spreman
podnijeti i strašnu krizu križa
kako bi ljude oslobodio njihovih
kriza nevjere i otpada od Boga,
dajući im snagu i svijetlo da
s Bogom počnu prevladavati
sve svoje krize i dođu do spasenja.

Veliki vojskovođe i pobjednici
pravili su sebi slavoluke pobjede
kako bi uzdignute glave
svečano proslavljali povratak
iz ratnih pohoda i pobjeda.
No naposljetku, međutim,
na koncu života svaki je od njih
pognuo glavu pred grobom
i njegovim skromnim otvorom
kroz koji nijedan čovjek
ne ulazi uzdignute glave,
već ponizno pognut i tih.
Pogotovo što se kroz taj
‘slavoluk’ prolazi isključivu
u jednom smjeru,
bez nade u povratak nazad.
Jedino se je Isus kao
uskrsni pobjednik vratio nazad
i u suprotnom smjeru,
te je tako postao slavodobitnik
vječne nebeske slave.
A grobni otvor njegova groba
postao je pravim slavolukom
kojim se mjeri ona pobjeda
po kojoj se stječe vječna,
neprolazna slava besmrtnosti.

Vjerodajnica je formalno pismo
šefa države pošiljateljice
kojim predstavlja šefa
diplomatske misije šefu
države primateljice.
U pismu se navodi
ime šefa misije i razred
u kojem je imenovan,
te molba da se spomenutom
diplomatu pokloni povjerenje
i omogući ispunjavanje misije.
Takve vjerodajnice koje služe
kao legitimacija i punomoć
primio je i naš Gospodin
kad ga je Otac nebeski
poslao ispuniti poslanje
među ljudima na zemlji.
Zato je on jedini pravi,
vjerodostojni i ovjerovljeni,
Očev poslanik i zastupnik.
Snagu svojih ovlasti
pokazao je uskrsnućem
kada se svojim životom
zauzeo za povjereno mu
stado Božje istrgnuvši ga
iz ralja grijeha i smrti.
A kada se vraćao k Ocu,
nakon što je dovršio poslanje,
ostavio je svoje ovlasti
pastiru kojega je sam odredio,
ponavljajući mu triput:
Pasi ovce moje!

Kao krhko i ranjivo biće
čovjek traži zaštitu od svega
što ga straši i što mu
predstavlja životnu ugrozu.
Tako su se i apostoli
u strahu od Židova zatvorili
u dvorani posljednje večere
u danima nakon Isusove
muke, smrti i pokopa.
No zatvorena vrata ne mogu
biti dugoročna zaštita,
pogotovo ne od straha i smrti,
već samo mogu još više
doprinijeti tome da se
srce još više zatvori u sebe
u strahu i nemoći.
Zatvorena vrata pružaju
samo lažnu sigurnost,
ali ne rješavaju nikakav
problem i poteškoću.
Zato Isus svoje apostole
nakon uskrsnuća najprije
oslobađa lažne sigurnosti
tvrdo zatvorenih vrata
tako što će kroz njih proći
i pokazati im svoje rane.
Tako će im posvjedočiti
da je najčvršća zaštita od
straha i smrti upravo
vjera u njegovo uskrsnuće,
jer njegova uskrsna snaga
širom otvara srce dajući mu
svjedočku odvažnost.