Pokraj zida u seoskom vrtu,
stara rašeljka mučila je muku
sa svojom neplodnošću.
Iscrpljivala je zemlju,
a plodova nije davala,
sita prijezirnih pogleda
od kojih je imala osjećaj
da njezino bujno lišće naglo pocrveni.
Gospodar se trudio oko nje,
ali joj nije bilo jasno zašto
nema slatkih plodova na njezinim granama,
kad je u sebi osjećala bujanje
sokova života poput onih u drugim voćkama u vrtu.
Kad je jedne zime dok se povukla u svoja razmišljanja
došao gospodar noseći škare u ruci,
pomislila je da je njegovu strpljenju došao kraj,
te da je ovaj put gotova.
No začudila se kad je on prišao brižno
i još brižnije razabrao njezinu krošnju,
pročistivši suhe i beskorisne grančice
što su joj krnjile izgled.
Potom je pažljivo odabrao jednu snažnu mladicu,
prinio bliže škare režući je napola kirurškim zahvatom. Usplahirena i ustrašena zbog povrede,
čekala je što će se sada zbiti.
Gospodar je mirno odnekud izvukao
jednu drugu grančicu sličnu onoj odsječenoj,
te je prislonio na mjesto reza,
a potom i čvrsto povio.
Pitala se što mu je to trebalo.
Dobro što je odstranio suhe grančice,
ali što je nedostajalo njezinoj najboljoj grani
da ju je zamijenio.
Vrijeme je prolazilo,
rane su zacjeljivale,
a ona je ovu novu granu prihvatila kao svoju.
S proljeća u njoj se stao buditi novi život
kojem se tako veselila,
premda s dozom straha radi frustracije neplodnosti.
Kad je već izgubila svaku nadu da će išta poći na bolje,
jer na izvana sve je ostalo po starome,
na svoje veliko iznenađenje primijetila
je da ona grana donosi crvene višnjine plodove.
Osjetila se preporođena uskrsnućem nekog novoga života
u svom biću,
jer više njezini sokovi nisu stali neiskorišteni,
zahvaljujući gospodarevoj ruci
koja je smjelim zahvatom oplemenila njezino postojanje
na tako jednostavna a čudesan način.

 
Zemljom što gorke plodove daje,
trnje je moje niklo
iz znoja i grijeha Adamova,
te kaznom neizbježnom postaje.
Stablo sam neplodno
što (se) s čovjekom rađa,
grijehom iskonskim zatrovano.
Kao onom prvom jabukom,
ljudi se, ne znajući,
mojim plodom hrane.
Dok se lovorikama kite
i slobodoumnim napretkom hvale
trnovu krunu sebi pletu.

A Onog koji moga žalca
u tijelu nije nosio,
htjela sam slomiti ubodom boli.
No, on me u tijelu svome ponese
i prikova na drvu križa osudu moju,
da iščupa iz zemlje grijeh
zbog kojeg postojim,
usadivši novo drvo,
stablo plemenito,
tron kraljevski,
na mjestu drva neposluha.

Ne samo da je bujnom krošnjom
za vrijeme ljeta,
nego i prije nekog vremena,
ne baš tako davno,
čarobnim bojama jeseni
prekrivala pogled na sama sebe
diveći se ljepoti vlastitog lišća
i hraneći iluziju i privid postojanja.
U ovom razdoblju, s dolaskom zime,
ima se prigodu vidjeti
u svojoj iskonskoj, ogoljeloj biti
kao skromno, suho, okoštalo stablo.
I upravo sada kad se nema čemu diviti
postaje najzahvalnije životu
spoznajući u poniznosti
granice i siromaštvo svoga postojanja,
kao i bogatstvo dara koje prima o proljeću,
kad zemljom prožubore potoci
a nebo ga dodirne toplim zrakama sunca,
do te mjere da se ne prestaje pitati:
Što imaš a da nisi primio?!

 
Čude mi se neki
zašto stojim ovako preskromno
pognute glave,
zašto bacam svoje zrake
isključivo prema zemlji
kad bi bilo mnogo izazovnije
da ih uperim put neba
i da razgrnem zastor mraka
koji skriva njegove tajne.
Ne znaju oni
da sam jednom to već probala,
skrivećki, ali rezultat je bio porazan,
pa o tome nerado pričam.
Napela sam sve svoje snage
da doprem do neba,
ali sam stvorila samo
mnoštvo blještavila oko svoje glave,
a ono se vidjelo slabije
nego prije zbog zasljepljujućeg učinka
mojih zraka i nemoći
da prodru u svemirske dubine.
Od toga trena sam se prepustila njemu,
da ono od tada kao i do tada,
dolazi k zemlji sjajem svojih tijela,
koja se mnogo jasnije vide
kad ja skromnije svijetlim.
Mojim krhrkim zrakama
povjerena je uloga
da osvjetljavaju ovozemaljske pute,
da se nitko nogom ne spotakne,
dok razmatra raskoš nebeskih svjetlila.
A neizmjernu daljinu između neba i zemlje
koju ne mogu premostiti svojom snagom,
prepuštam svjetlosti njegova sjaja
kojom ono to čini od samog početka.
Meni je ostalo samo čuvati
zapaljenu nit života
dok ne zasvjetli sunce novoga dana,
čije prisutnosti sam pozvana
svojim bićem biti simbol i putokaz.

 
Ljudi su poput građevinskih radnika
kojima je dužnost izgraditi zdanje budućnosti,
oko čega se trude vrlo zdušno iz godine u godinu.
Ali nezaustavljiva vremenitost
je tako okrutno neumoljiva
da svako ljudsko nastojanje mrvi
u sipki pijesak bez čvrstoće i stalnosti
što se rasipa po gradilištu života.
Pa i ne znam koliko dugo miješali takvu masu,
nikad od nje ne će dobiti vezivu betonsku mješavinu,
kao što ni čovjek slažući zrnca vremena
ne će kao zbroj dobiti vječnost.
I kao što je neophodno dodati cementa i vode,
da bi se napravila betonska smjesa,
tako je čovjeku neophodno dopustiti
da vječnost prožme njegovu vremenitost
natapajući je božanskom ljubavlju,
da bi od zrnaca vremenitog života
izgradio čvrsto neprolazno zdanje.

 
„I porodi sina svoga, prvorođenca, povi ga i položi u jasle“ (Lk 2, 7)
Slaveći božićno otajstvo uranjamo se u tajnu utjelovljene Božje ljubavi. Bog postaje čovjekom da bi čovjeka pobožanstvenio. Međutim, to se ne događa bez čovjekove suradnje. Kao što se Krist niti utjelovio bez čovjeka, tako isto se čovjek ne može spasiti bez Boga.
A da bi bio čovjeku dostupniji i bliži, Isus se utjelovljenjem pretvorio u hranu za čovjeka, kako sam reče, postao je kruh koji s neba silazi i koji čovjeku daje život vječni. Naznaka toga se već vidjela u Betlehemu kada je Marija stavila Novorođenoga Sina u jasle, u jednoj štali, jer za njh nije bilo mjesta u svratištu. Naime, jasle služe da se u njih stavlja hrana, te se na taj način Isuosovo rođenje slikovito protumačilo kao događaj silaska nebeske hrane na zemlju. Shodno toj slici može se reći da su betlehemske jasle postale prvi oltar na koji je položen utjelovljeni Sin Božji da bude hrana čovjeku svojim božanstvom i svojim čovještvom.
Isus je, postavši Emanuel, Bog s nama, htio biti čovjeku dohvatljiv i pristupačan, što, s druge strane, traži čovjekov odgovor. Isus je postao hrana, da bi se čovjek mogao hraniti životom vječnim i besmrtnošću; Isus je sišao s neba u jasle, jer čovjeku bez njega nije bilo moguće popeti se na nebesku gozbu u Kraljevstvu Božjemu; Isus se rodio, da čovjek više ne bi umirao u neznanju, strahu i nemoći pred smrću; došao je na svijet jedne betlehemske noći da čovjeku bude svjetlo novoga dana.
Na toliko Božje čovjekoljublje mi vjernici se ne možemo oglušiti, niti se pretvarati da ne vidimo dobro, ili da ne znamo što nam je činiti. Ovaj kruh nebeski nam se ne nudi samo prigodno, jednom godišnje, već svake nedjelje silazi na oltar, koji preuzima funkciju beltehemskih jasala, mjesta na koje se polaže hrana uskrsnuća, hrana po mjeri i zahtjevima čovjeka.
Zato pristupimo betlehemskim jaslama, pristupimo i pristupajmo trajno oltaru Kristovu da i sami, osnaženi ovom hranem, izrastemo, izgradimo se do čovjeka po mjeri Isusovoj, da ne budemo duhovno nedorasli i neuhranjeni, već krepki i puni života, po novorođenom Kralju, od sada pa do vijeka.
Neka je u tom duhu svima sretan i blagoslovljen Božić!

 
Dolazeći među ljude Gospodin se služi određenim proturječjima. S jedne strane se govori o njegovu neprimjetnom dolasku, o tihoj i nenametljivoj prisutnosti koja niče spontano poput izdanka. A s druge strane on sam šalje glasnike pred sobom da navijeste njegov dolazak, da pripreme čovjeka na taj susret. Na taj se način predstavlja poput kralja koji šalje glasnike pred sobom da bi ga pučanstvo moglo dočekati i na dostojan način pozdraviti. U tom duhu današnji evanđeoski odlomak i govori o glasu koji viče u pustinji najavljujući dolazak Gospodnji, s pozivom da se pripremi put u svakom srcu Onome koji ima doći, jer on jednostavno ne želi da ga ne dočekamo, ili da ga dočekamo nespremni. On sam bolje od nas zna što nama treba značiti njegov dolazak, blizina i prisutnost, te se stoga toliko i trudi da ga primimo kako treba. Zato poruka došašća i sadrži u sebi takvo proturječje: glas koji viče i naviješta Božji dolazak. To je glas koji viče i moli ljude za malo tišine i pozornosti jer ima važnu poruku, jer želi saopćiti nešto što je od općeg značaja. Taj glas ljudima najavljuje dolazak Božji i moli ih da ga dočekaju u šutnji, mirno i dostojanstveno, da mu otvore svoja srca. Jer Bog koji dolazi ne buči po ulicama i ne galami na trgovima. On dolazi u tišini, tih i nezamjetljiv onima koji buče i što se u srcima bahate, ali zato njegova tiha prisutnost glasno viče u srcima onih koji odlučiše zašutjeti u svojoj ljudskosti, da bi čuli njegovu božansku prisutnost. Zato vrijeme došašća potiče nas vjernike da Boga primamo i iščekujemo na ovakav način, najprije slušajući one autentične glasnike koji su naviještali Božji dolazak, to jest Božje proroke koji su u ime Boga digli glas, da ukažu čovjeku na potrebu šutnje i primanja Božje prisutnosti. Njihov glas je tako snažan jer viče snagom krvi koju su prolijevali kao svjedočanstvo istinitosti svoga navještaja, te, opet proturječno, bezglasno vikali, kao što je vikao i Ivan Krstitelj, da buka svijeta nije mogla zagušiti njihov glas. Proročki glas je toliko snažan jer govori o Bogu koji bezglasno viče, pozivajući one koji ga slušaju na viku tišine. Stoga smo pozvani i mi vjernici dati svoj obol ovom glasnom proročkom svjedočenju koje je izrastalo iz Božje šutnje, da bismo, slušajući Boga koji tiho i ponizno ulazi u našu povijest, naposljetku dali i svoj glas za svjedočanstvo kojim se pripravlja njegov dolazak u tišini i skrovitosti ljudskih srca, koja onda glasno progovaraju u djelima ljubavi prema Bogu i čovjeku.

 
Ljudski život i ljudska povijest je jedno veliko iščekivanje kojekakvih događanja i ostvarenja. A u ljudskom iščekivanju je uvijek prisutna neizvjesnost, jer ne znamo najbolje i ne vidimo najjasnije ono što će se zbiti. Tako isto ne razaznajemo, još dok je daleko, lik nekoga tko nam se približava, dok nam ne dođe sasvim blizu.
A da bi čovjek mogao prepoznati onoga koji dolazi, najprije moga imati oči i vid, u protivnom je svaki trud i napor uzaludan. A nije rijetkost da živimo poput slijepaca koji ne vide ono što bi trebali vidjeti.
Potom, da mu čekanje ne bi bilo promašeno, mora iščekivati imajući pred očima opisani lik dotičnog koji treba doći, jer je mnogo prolaznika pred vratima njegova života, a on bi morao biti siguran tko je onaj pravi koga mora pustiti da uđe unutra. U protivnom mogao bi nas bilo tko zavarati govoreći ja sam ili evo ga ovdje, evo ga ondje.
Otac nebeski se stoga pobrinuo staviti nam u srce vlastoručni zapis, ispisan njegovim Prstom, zapis koji sadrži Neizrecivu Riječ, da bi svaki od nas, u iskrenosti i jednostavnosti srca mogao, u tišini, zatvorenih očiju, osluškivati njegove korake, njegovo približavanje, te u danom trenutku i prepoznati obrise i lik.
Štoviše, da se ne bismo prevarili, Otac nam je ostavio još jedan izričiti zapis zapisan i našim ljudskim jezikom u Pismu koje nas upućuje u njegovo otajstvo.
Zato je znakovito Evanđelje koje u prvom tjednu došašća govori o slijepcima koji prepoznaju Gospodina i traže ozdravljenje, dok ga ne prepoznaju oni koji vide. Pred Gospodinom smo doista svi slijepi, a najviše smo slijepi kad ga ne prepoznajemo. A ne prepoznajemo ga onda kad mu ne dopustimo da izliječi našu sljepoću, jer on radi toga i dolazi k nama u našu ljudsku stvarnost. Došašće nam služi da otvorimo oči vjere prepoznajući u njemu Sina Davidova, te da onda on potom ozdravi naše biće od sljepoće i zapreka na putu prema njegovu kraljevstvu.
A kad nam ozdravi srce i um, razmatrajmo onda njegov lik u srcu, ne dopustimo si zbunjenost i nesigurnost, već budimo svjesni i ponosno na činjenicu da je Bog došao kao čovjek, u našem ljudskom liku i obliku, da podijeli život s nama do smrti, s ciljem da nam naposljetku daje besmrtnost.

 
Plemenitog podrijetla,
lijepo izblanjana i dotjerana,
bila sam na putu
da mi sudbina dodijeli rijetku sreću,
da ostvarim planove
kao malo koje drvo na svijetu.
Istesana od palestinske cedrovine,
obrađena po svim zakonima zanata,
dogurala čak do upraviteljeva dvora,
plamtjela sam od želje
za budućim ostvarenjima.
Vrtoglavo su mi se po glavi vrtjele
kombinacije boja,
brojki i slova.
Mogla sam biti povjerena
nekom velikom umjetniku
kao podlogu za kakvo remekdjelo,
ili znanstveniku
za ispisivanje stručnih formula
i otkrivanje prirodnih zakona.
Možda sam mogla poslužiti kao ploča
da tabula rasa – prazna ploča
dječjih duša bude poučena
slovima pismenosti,
premda se ne bih bunila
niti da su na moju plohu
upisali sadržaj ploča Mojsijeva Zakona.
Od toliko sanja pružila mi se prigoda
da jednim trojezičnim natpisom
ispunim Zakon i Proroke,
znanost i umjetnost,
samo je uvjet bio
da se dadnem prikovati na križ.
Od tada s ponosom nosim urezano Ime: I. N. R. I.