Tko je u ovim vrelim mjesecima
okusio ljetne radosti na moru,
sigurno se okušao i u ronjenju.
Svatko od nas brzo otkrije
kako vrijedi jedno pravilo:
kad ne znaš plivati, teško se
održavati na površini,
a kad naučiš plivati,
otkriješ da nije baš lako roniti.
Jer treba poznavati vještinu
zaranjanja i drugih pokreta,
kao i onu ispuštanja zraka,
jer nas mora izbacuje
zbog zraka koji imamo
u plućima i organizmu.
Nešto slično se događa
i u duhovnome životu,
to jest životu upoznavanja
Boga i njegova otajstva.
Onaj tko Boga nije upoznao,
njegove dubine postaju vode
u kojima se lako gubi život,
umjesto da iz njih crpimo
ljepotu i nadahnuće postojanja.
U Božje otajstvene dubine
potrebno je znati zaroniti,
no na žalost mnogi kršćani
su tek loši plivači i nevješti ronioci.
Ako su naduti i puni oholosti,
čim probaju zaroniti,
more Božjega otajstva ih
vrati na površinu.
Jer tko želi roniti
u Božjim dubinama
treba posjedovati
veliku doza poniznosti,
te malo po malo uranjati
u neizmjerno otajstvo
mira, dobrote i ljubavi.
Za spoznaju Božjih dubina
ne pomaže ljudska sila,
već samo božanski posluh
našem Gospodinu Isusu
vodi do boljeg i sigurnog uvida
u sva otajstva za nas
položena u dubine Božjega srca.

U ove ljetne dane mnogi se
opredjeljuju provesti godišnji
kampirajući u šatoru,
premda je manje raskošno
od ljetovanja u hotelima.
Kampiranje ima prednost
jer se šator može postaviti
na bilo kojem mjestu,
te se vrlo lako možeš
mijenjati lokacije jer nisi
čvrsto vezan uz nijedno
određeno mjesto.
Kampiranje podsjeća na
nomadski način života,
a poruka koju ostavlja
obnavlja svijest
o nestalnosti ljudskoga života.
Na sličnu pustolovinu
odlučio se i Božji Sin kad je
došao među nas ljude.
Zato će sveti Ivan zapisati
da se Riječ Božja ušatorila
među nama u ljudskom tijelu.
Došao je među nas
u naš zemaljski šator
da nas upozori na nestalnost
ljudskog života na zemlji,
te da nas nauči kako
podići šator i zaputiti se
prema vječnoj i neprolaznoj
domovini na nebesima.
Boravkom u ljudskome tijelu
počastio je i posvetio
naš mali zemaljski šator,
te je čovjeka, ušatorivši se
u ljudskoj naravi,
uzeo u svoj nebeski šator.

Dezinficijensi su sredstva
koja služe za smanjenje broja
štetnih mikroorganizama
s površina, bilo da se radi
o predmetima, radnim površinama
ili ljudskome tijelu.
Oni smanjuju rizik infekcije
doticanjem površina
ili dijelova tijela kojim
prenosimo infekciju,
najčešće rukama.
Kao što korištenjem tjelesnim
dezinficijensa čuvamo
organizam od zaraze,
trebali bismo onim
duhovnim dezinficijensima
čuvati dušu od zaraze grijeha.
Zato nas Gospodin poziva
da živimo kreposno,
jer su kreposti najbolji
dezinficijensi koji
ne dopuštaju prodor
virusa grijeha u našu dušu.

Još od starine bilo je pojedinaca,
koji su što iz potrebe,
što iz želje za izazovom,
savladavali vještinu hodanja
po nategnutom užetu ili žici.
Jedino pomagalo kojim su se
pri tome koristili za
održavanje ravnoteže
bio je dugački štap čijim su
vještim pomicanjem uspijevali
da ne padnu s užeta
ni desno ni lijevo u provaliju,
već uspješno prijeđu
do zadanoga odredišta.
Ljudski život je kao hod po žici
sa zemlje do nebeskog odredišta.
Pri tome postoje mnogi izazovi
i zamke i s desna i slijeva
koji bi ga htjeli baciti u provaliju
ili odvratiti od njegova cilja.
Jedino oruđe koje mu preostaje
kako bi došao do cilja
ne gubeći ravnoteže
je štap križa Kristova
kojim održava svoj pravac
i uspješno prelazi do cilja
– života vječnoga u nebu.

Pčelama bi bio uzaludan
sav trud oko proljetnog
skupljanja cvjetnog nektara
da nemaju gdje odložiti
i prikladno čuvati
prikupljeni materijal.
Za to im služe stanice saća
– skladište prerade nektara
u kojem nastaje obrada
svih korisnih sastojaka
i pretvaranje u med.
Sličan proces je potreban
u duhovnom iskustvu:
ako dobro ne uskladišti
na prikladnome mjestu
plod rada i mukotrpnog truda,
može mu se dogoditi da mu
sve što skuplja i stječe
propadne i bude beskorisno
za vječno spasenje.
Gospodin nam je zato
dao srce da sve što imamo
skladištimo u njega,
te obavijemo i zaštitimo ljubavlju
koja sav rad naših ruku
pretvara u slatki,
hranjivi med života
i nama i onima oko nas.

Poznato je pravilo odgoja
da je čovjek odgojen onda
kada mu je srce odgojeno.
A ono se ne odgaja silom,
već privlači sladorom.
Zato najučinkovitije sredstvo
odgoja srca nije sila ni zakon,
već slatkoća ljubavi.
Srce reagira najviše i vodi se,
onim što mu je slatko.
Ono započinje ljubiti slador
i ustrajno ide za tim,
te se prepušta zajedništvu
koje mu stvara ugodu slasti.
No ovu njegovu potrebu
poznaje i Zli koji mu nudi otrov
pod krinkom naslada srca,
te mnogi ljudi, kad shvate varku,
već im je kasno jer su u srce
primili otrov rastopljen u sladoru.
Dok za njega vrijedi narodna:
Na usnama med, a u srcu jed,
dotle Gospodin nije dopustio
da on lukavošću dovede u pitanje
istinsku odgojnu vrijednost
slatkoće Božjega srca,
kojom nas ljude privlači
i odgaja od samoga početka.
Jer nije htio da lutamo okorjela srca
kao žrtve naslada svijeta,
već je htio da iskusimo
medeni slador njegove riječi
koji nas vodi putem života,
zato i reče u Psalmu 81:
A svoj narod hranio bih
pšenicom najboljom
i sitio ga medom iz pećine.

U istom duhu i Isus nas poziva
da se odgajamo slatkim jarmom
njegova Presvetoga Srca:

Uzmite jaram moj na sebe,
učite se od mene jer sam
krotka i ponizna srca
i naći ćete spokoj dušama svojim.
Uistinu, jaram je moj sladak
i breme je moje lako.

Premda anđeli nemaju tijela
i ne hrane se zemaljskom hranom,
no i oni su Božja stvorenja,
te time ograničena bića,
pa je i njima potrebna hrana
kojom ih Bog hrani.
Ta hrana je Božji život
i Božja ljubav koju im je
Bog davao po svome Sinu
– vječnoj Riječi i Mudrosti.
Zato je on bio nazvan
Kruhom anđeoskim jer
anđeli nasićuju svoj život
razmatrajući puninu
koja je u njemu sadržana.
Ali kolika je tek čast iskazana
čovjeku koji nije bio u stanju
hraniti se izravno poput anđela
razmatrajući uzvišenost
njegova nedokučivoga božanstva,
pa se on odlučio utjeloviti.
Uzevši tijelo od Djevice
i predajući ga potom
u sebedarnom činu ljubavi
na Posljednjoj večeri
sveo se na mjeru ljudske
ograničene naravi.
Omogućivši nam da
blagujem Kruh anđeoski
postao je našom hranom
i pokazao nam je
koliko nas neizmjerno ljubi,
te što je sve spreman učiniti
za nas i naše spasenje.

Osobe koje su radoznalo spremne
slušati druge ljude i razmatrati
nove ideje, sugestije, i različita mišljenja,
ili su jednostavno otvorene promjenama,
zove se osobama otvorenoga duha.
Naš izraz se stvorio prema
engleskom jeziku u kojemu
postoji izričaj open-minded
kojima se opisuje takve pojedince
kojima se to ubraja u kvalitete.
No najčešće to nisu nikakve promjene,
već dobro poznate, sasvim beskorisne
i otrcane novotarije koje se
nestabilnim ljudima nude
kao novost kojoj se podlažu
ili promjena kojoj se izlažu.
Upuštajući se u njih, vrlo često se
podlažu opasnim eksperimentima
riskirajući i tjelesni i duhovni život,
stabilne vrijednosti i ljudskost,
samo zato što ih je netko uvjerio
da postoje tradicionalne vrijednosti
ili tradicionalan način života
kojeg su siti i od kojeg su umorni,
te koji bi bilo poželjno odbaciti.
Ali istina je sasvim druga:
otvorena duha je samo onaj tko je
otvoren poticajima Duha Svetoga
i spreman živjeti onu najveću novost
– radosnu vijest Evanđelja.
Otvorena duha je onaj tko je
u događaju uskrsnuća otkrio
najveću promjenu koja se
dogodila u povijesti čovječanstva,
te je postojano promišlja
i odvažno i radosno naviješta.

Kako bi suzbili epidemiju
dosad nepoznatog virusa
za koji još ne postoji cjepivo,
liječnici su tražili prvozaraženoga,
te tako otkrivali put od koga
i kuda se je zaraza širila.
Otkrivanjem slijeda zaraze
moglo se postaviti pretpostavke
njezina učinkovitog suzbijanja.

Glede problema zaraza postoji
iskustvo iz povijesti spasenja
od trenutka kad je krenula
zaraza pogubnoga grijeha
koja se proširila na ljudski rod
od jednoga čovjeka – Adama.
Ali Bog nije htio dopustiti
da svi ljudi budu žrtve
smrtonosne zaraze,
pa je onda odlučio potražiti
prvozaraženoga krivca
i tako rekonstruirati slijed
liječeći jednog po jednog
od zaraženih bolesnika.
Zato je poslao svoga Sina
u obličju grešnoga tijela
kako bi on kao pravi,
ali novi i besmrtni Adam,
uzeo mjesto onoga koji je
bio stvoren na njegovu sliku.
A Krist je podmetnuo leđa
spašavajući, liječeći i obnavljajući
bolesno čovječanstvo
dajući mu udjela u svome
božanskom životu.
Štoviše, dao je svoj život kako bi
kao Prvorođenac od mrtvih
svojom smrću i uskrsnućem
postao prvak i glava
izliječenoga čovječanstva,
slobodna od zaraze grijeha
i zaštićena od zadaha smrti.

Jednostavnost i brzina kupovanja
danas je omogućena
čitačima crtičnoga koda,
koji postoji na svakom proizvodu.
Sastavljen od tamnih i svijetlih crta
kod sadržava podatke o proizvodu,
a prodavačima na blagajnama
čitači olakšavaju posao
jer s lakoćom čitaju informacije
koje su običnom oku nevidljive.
To što su našem oku obične crtice,
čitač prepoznaje kao jasnu poruku
i očitava o kojem je proizvodu riječ
i kolika je njegova cijena.
Slika čitača i crtičnog koda
pomaže nam bolje razumjeti
stvarnost vjere koju nam je
Uskrsli dao kao čitač
kojim dublje i jasnije
čitamo stvarnost uskrsnuća.
Što je običnom oku nevidljivo,
oko puno vjere s lakoćom pročita.
O tome svjedoči Evanđelist
kad opisuje prazni grob
na dan Kristova uskrsnuća.
Dok je obično vidjelo samo
prazni grob i nekoliko povoja,
onaj koji je povjerovao,
vidio je slavu Uskrsloga
potičući i nas da čitačem vjere
promatramo istinsku poruku
praznoga Kristova groba.