5. korizmena nedjelja – A

Istina da je korizma vrijeme ozbiljnog truda i nastojanja na zemlji, ali jer je usmjerena prema nebeskoj slavi, tako je razumljivo da je jedna korizmena nedjelja posvećena razmišljanju o uskrsnuću i životu vječnome.  Korizma je i podsjetnik na sve ono što nas čeka nakon ovoga života, te nas motivira da ozbiljno nastavimo hod koji smo započeli s Gospodinom. Upravo zato Crkva danas nudi čitanje iz Ivanova Evanđelja o Lazarovu uskrišenju kao svojevrsnoj pripravi na uskrsne blagdane i poticaju na razmišljanje o nagradi života vječnoga prema kojoj i sami težimo za ovog zemaljskog hoda. A sam događaj Lazarova uskrsnuća zbio se na veoma neobičan način. Naime, dok je Isus bio u Galileji javili su mu da mu je bolestan prijatelj Lazar iz Betanije. No on, ne pokazujući namjeru da će nešto poduzeti, nije odmah požurio put Judeje, već je ostao još dva dana u mjestu gdje ga je zatekla vijest o Lazarovoj bolesti. No kada je napokon odlučio krenuti put Betanije, rekao je svojim učenicima sljedeće: „Lazar, prijatelj naš, spava, no idem probuditi ga.“

Tim riječima Isus kao da je htio opravdati svoje oklijevanje nakon što je čuo vijest, jer ako je samo spavao, onda nije bilo nikakve žurbe da se što prije upute u Judeju. Upravo to su i zaključili učenici nakon što im je rekao da Lazar samo spava, no Evanđelist potom sam bilježi opasku govoreći da „Isus to reče o njegovoj smrti, a oni pomisliše o spavanju, o snu“. Isus je, dakle, Lazarovu smrt usporedio sa spavanjem. No budući da je on bio gospodar života i smrti, smrt za njega nije drugo doli običan san iz kojega je on moćan probuditi one koje smatra dostojnima tog ‘buđenja’, zato je i mogao ustvrditi da Lazar nije umro,

4. korizmena nedjelja – A

Ljudi su vrlo čudna bića jer su uvjereni da mogu bez Boga dobro vidjeti. Ponašaju se da im je vid i pogled savršen, te da su im oči takve da im se otvaraju neprekidno za nove spoznaje. Tako sebe uvjeravaju kako napreduju i kako uvijek iznova otkrivaju nove sadržaje i stječu nove uvide u život. U takvom uvjerenju živi i današnji čovjek koji sebi predstavlja uvijek nova otkrića o ljudskom životu, te je razvio sustav uvjerenja koji počiva isključivo na ljudskim uvidima. Na tragu tih uvida, koje danas naziva znanstvenima, uvjeren je da je bolje otkrio sebe i da je bolje upoznao svoju dubinu. Na žalost svi ljudski uvidi u život i u vlastite dubine, bez Boga ostaju vrlo oskudni i plitki. Tako se i u današnje vrijeme pokazuje istinitom ona situacija koju Sveto pismo opisa s Adamom i Evom: Kad su sagriješili, ‘otvoriše im se oči i spoznaše da su goli’. Čovjeku se, dakle, oči otvaraju samo za spoznaju vlastitoga grijeha i pada, vlastite golotinje i bijede. Oni nisu bili kadri spoznavati uzvišenu stvarnost, i nisu se htjeli prepustiti Bogu da ih vodi, već se sami opredijeliše otkrivati nova, do tada neistražena područja, te tako padoše u grijeh. Nisu stekli nikakvo novo bitno iskustvo, osim iskustva grijeha i propasti. Tada, kako to redovito biva, kad su udarili glavom u zid, otkrivaju nešto o sebi – da su goli. A svoju golotinju mogu tek prekriti, ali je ne i riješiti. To jest svoju sljepoću mogu maskirati, ali je ne mogu izliječiti.

Slično je ostalo i do danas: jedino progledavanje koje je u ljudskoj moći, je otkriti da je čovjek bez Boga gol. Buđenje na novu svijest je ništa drugo nego ovo otkriće koje se dogodi nakon bolnog procesa u koji ljudi upadnu kada hode protiv Božje volje i njegovih odredbi. Uvjeravaju se da prave iskorake i da su pioniri napretka, dok ne otkriju kako su se ogolili i izložili bez ikakva rezultata, smisla i cilja. Spoznaje grijeha i spoznaje o grešnosti nisu nikakve spasonosne spoznaje niti napredak u izgradnji čovjeka, već tek svijest o potonuću

3. korizmena – A

Čovjek je u svojoj biti nezasitno biće. U svojoj nezasitnosti, međutim, zna biti nelogičan. Jer on u biti žeđa za punijim životom i za dubljim smislom, ali ne zna uvijek svoju žeđ ispravno artikulirati ni kanalizirati. Dok teži za ostvarenjem svoje biti i ispunjenjem smisla života, nije rijetkost da te istinske težnje i želje dovede u pitanje i upropasti nezdravim željama i površnim težnjama koje mu se nametnu kao tekuće potrebe koje na neki način apsolutizira i od kojih potom ne vidi onih dubljih stvarnih potreba.

Narod u raskoraku

Potvrda za to je i sam Božji narod, kako nam opisuje prvo čitanje iz Knjige izlaska. Izraelci, premda uživajući Božju pomoć i zaštitu, u nekom trenutku tijekom prolaska kroz pustinju do obećane zemlje, počeli su zdvajati i kolebati se glede Božje pomoći i prisutnosti. Prestrašili su se da će pomrijeti od žeđi, te su izgubili povjerenje u Božje vodstvo i zaštitu. Uslijed tekućih potreba svakodnevnice zaboravili su na Božja čudesa i snagu kojom su izišli iz Egipta i uputili se u slobodu. Zato su počeli mrmljati i buniti se protiv Mojsija, a time i protiv Gospodina koji je njega postavio na čelo naroda. Narod se tako našao u raskoraku između Boga i životnih potreba kao što je potreba da ima vodu za preživjeti u pustinji. Krivicu za takvo stanje su prebacivali na Mojsija i na Gospodina koji su ih doveli, po njima, u nezavidnu i bezazlenu situaciju.

2. korizmena nedjelja – A

Stječući iskustvo o samome sebi, čovjek ne može ne doći do zaključka kako je krhko i lomljivo biće. Drugim riječima rečeno, osjeća kako je pokvarljiv, to jest propadljiv. A njegova pokvarljivost i raspodaljivost nije samo na tjelesnoj razini, već se pokazuje i na onoj duhovnoj koju zovemo pokvarenošću. Ta ista pokvarenost se očituje u društvu, o čemu se uglavnom najviše govori kao pokvarenosti – korupciji, dok ove osobne ostaju uvijek negdje zanemarene i o njima kao da se ne govori tako intenzivno. Čak se više govori o onoj tjelesnoj pod medicinskim vidom, te se njome bavi zdravstveni sustav u nastojanju da suzbije bolesti, koje nisu drugo nego propadanje tijela, na ovoj ili onaj način. No uzroci tjelesne probavljivosti se iščitavaju u onoj duhovnoj, to jest uzroci propadljivosti ljudske konstitucije leže u grijehu. Po grijehu je iz ljudskog bića istisnuta Božja prisutnost i snaga koja ga je činila trajnim i nepropadljivim, dok je s druge u njega ušla slabost. Grijeh je, dakle, potencirao propadljivost ljudske konstitucije, koju nije Bog htio, premda nije mogao ne stvoriti čovjeka kao ograničena i s mogućnošću propadljivosti. No i kada ga stvara takvim, Bog mu daje i drugu mogućnost, a to je da živi neporočno, te da njegovom snagom nadići mogućnosti koje prijete strovaliti ga u ponor propasti.

Tako od početka nad čovjekom visi mač propasti, premda u istom trenutku postoji i pružena Božja ruka spasenja. U trenutku kada čovjek odbija Božju ruku, nad njega se obrušava mač propasti, jer ostaje nezaštićen. Tako je čovjek ranjen neprolaznom ranom propadljivosti od koje se ne može sam izliječiti. Jedini lijek i spas mu je Gospodin. Ali mora se izvući i spasiti iz ponora u koji je upao, to jest iz životnog okruženja koji u njemu samo uvećava sklonost propadljvosti, jer u njemu povećava požudu i navodi ga na grijeh. Zato ne bez razloga Abrahamu je upućen Božji poziv da ide iz svoje zemlje, iz zavičaja i doma očinskoga, u krajeve koje će mu sam Bog pokazati. To je preduvjet da primi blagoslov, te da od njega potekne novi i brojni narod. Na sličan način i Isus uzima trojicu svojih učenika, Petra, Jakova i Ivana i odvodi ih na goru visoku, u osamu gdje će im pokazati primjer preobraženja kojemu trebaju težiti i koji trebaju naviještati svijetu.

1. korizmena nedjelja – A

Prve korizmene nedjelje u žarištu liturgijskih čitanja je izazov sotonskih kušnji kojima je čovjek kušan od samoga početka. A kao što je kušan onaj prvi i tjelesni Adam, tako je kušan onaj novi i duhovni Adam koji se pojavio u našem ljudskom tijelu prihvaćajući sve izazove kojima smo mi kao ljudi izloženi. Zato o iskušenjima kojima je izložen čovjek ne čitamo samo u Knjizi Postanka, već nam i sveti Matej u svom Evanđelju opisa kako je i sam Sin Božji bio podvrgnut kušnjama nakon što je proboravio u pustinji četrdeset dana posteći. Bez obzira što je prvi Adam pokleknuo pred izazovom i pao u kušnji, a Isus pobijedio napasnika, ne treba zaključiti da su time sotonske kušnje zaustavljene prije dvije tisuće godina i da ih danas više nema u našem suvremenom i modernom svijetu u kojemu očekujemo da sotona mora biti vidljiv oku kako bismo vjerovali da postoji. Naprotiv, sama činjenica da je Sin Božji bio izvrgnut sotonskoj kušnji samo je znak i pokazatelj da nema čovjeka koji je od njih izuzet. Na tragu te činjenice svaki od nas treba znati da su sotonske kušnje neminovnost s kojom trebamo računati u životu. Jednako tako, Isusova pobjeda u kušnjama daje nam nadu da možemo pobijediti napasnika i iz kušnje izići kao pobjednici, Bogu bliži i duhovno jači.

Korizma je za nas vjernike idealno vrijeme u kojemu izdvajamo vrijeme za intenzivniji život s Bogom, te samim time znamo da smo izloženiji kušnji, jer se Sotona više trudi skrenuti s puta one koji su bliži Bogu. Osim toga u vremenu korizme se intenzivnije pripremamo za duhovni boje, te se vježbamo kako prozreti i s lakoćom odbaciti napasti kojima smo i sami izloženi. Na žalost jedna od najvećih napasti koje današnji čovjek ima je ta da ih ne vidi i da ih, navodno, nema. A kao takav, nesvjestan napasti, najlakša je žrtva sotonskog zavođenja. Upravo zato je današnje Evanđelje u kojemu čitamo kako je Isus raskrinkao đavla neophodno i nepresušno je vrelo nadahnuća za odlučnu borbu protiv sotonske lukavosti.

7. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem evanđeoskom odlomku Gospodin s jedne strane polemizira protiv određenih uvjerenja i praksi koje su postojale u puku, a s druge strane se postavlja kao vrhovni autoritet koji ih ispravlja dajući ispravno tumačenje Božjim riječima, te ih ujedno ih poučava ispravnom stavu prema bližnjemu. Takva uvjerenja su doista postojala s obzirom na odnos prema bližnjemu, to jest s obzirom na autentičnu ljubav. Naime, u naravi je čovjeka da spontano uzvraća drugima onom mjerom koju oni pokazuju prema njemu, te su za takvo što pronalazili i opravdanje, obrazloženje i uporište čak u starozavjetnim tekstovima. Jedna od tih često citiranih rečenica je: „Oko za oko, zub za zub“, a druga je: „Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja“. Mnogi su, kao što je očito, uzimali kao opravdanje vlastitih stavova ove biblijske tekstove, te su svoje ponašanje pravdali i odredbom i voljom Božjom. Jer, prema njima, on je dopustio osvetu, pa čak na nju i potiče, jednako kao što im je dao dopuštenje i nalog da mrze svoga neprijatelja. Nema dvojbe da ove dvije rečenice i postoje napisane u Starome zavjetu, no oni koji su se na njih pozivali zaboravljali su da tekst nije sve. Ima još mnogo elemenata koje valja razumjeti kako bi se znalo točno značenje teksta. Pogotovo ako su taj tekst pripisivali Bogu koji im je postajao pokriće za osvete i za mržnju prema neprijateljima.

Kako bismo bolje razumjeli kako je došlo do toga, te zašto je Isus imao potrebu svojim snažnim autoritetom ispraviti ih, potrebno je zaviriti i u same sebe, jer i mi po naravnom impulsu reagiramo tako da slijedimo naravna nahođenja i donosimo spontane odluke, te naknadno to opravdavamo višim razlozima.

6. nedjelja kroz godinu – A

Ako je suditi prema Isusovim riječima, u čovjeku je uvijek bila neka pritajena sklonost da odbacuje Božji zakon, ili pak da se suprotstavlja onim ljudima koji su imali duhovni autoritet poradi svoje dosljednosti, to jest onih neustrašivih ljudi koji su odlučno živjeli svoju vjernost Bogu, bez obzira na opasnost koju je takav izbor pretpostavljao i sa sobom nosio. I to se smatralo naprednim potezom. To su bili iskoraci za čovječanstvo, prema mišljenju ljudi, koji zaboravljaju da su se takvi iskoraci dogodili od samoga početka kada je čovjek zakoraknuo od Boga, što ga je dovelo da iskorakne iz raja u kojem je živio, a koji mu je bio Gospodin osigurao. Od toga vremena se čovjek zavarava mitom o napretku, a da ne želi priznati da je napravio ogromni korak nazad kada se udaljio od svoga Stvoritelja.

Od tada pa unaprijed započinje borba za povratak u raj, ali i opiranje Božjem planu povratka. Zato je Bog uvijek među ljudima podizao pravednike koji su mu vjerovali i koji su bili putokaza povratka, jednako kao što je to kasnije činio i u svome narodu koji je trebao biti narod koji je otkrio blažen život u zajedništvu s Gospodinom. No, kako nam svjedoči povijest naroda Izraelova, ali i Evanđelje, i sam narod je često lutao, što će reći da je odbacivao Božji Zakon i opirao mu se na različite načine, smatrajući ga teškim za vlastita pleća. I ne samo to, već i nepotrebnim. No ne samo da ga Bog nije odbacio ili proglasio nevažećim, već ga je svečano dao urezati i na ploče da bude svima vidljiv. Štoviše, podizao je i proroke kao revne vršitelje

5. nedjelja kroz godinu – A

Kako bi svojim učenicima posvijestio veću odgovornost i poučio ih zadaći koju imaju u svijetu, Isus se poslužio s dvije zanimljive i duboke usporedbe. Rekao im je da su sol zemlje i da su svjetlo svijeta. Upravo jer pozna specifičnost ove dvije stvarnosti, njegova poruka je vrlo duboka. Naravno, i vrlo jasna, premda nije uvijek svakome jasna koliko je duboka poruka sadržana u ovim usporedbama s obzirom na njihovu primjenu za kršćanski život. Upravo zato što mnogi Isusove riječi tumače na pojednostavljen način i na površnoj razini, potrebno ih je što je moguće više razmatrati i otkrivati njihov dublji smisao.

Zato se i danas za nas kršćane postavlja veliko pitanja: Što je Isus htio reći kad je ustvrdio da smo sol zemlje? Nedvojbeno, htio je reći da među ljudima trebamo prednjačiti na način da neprimjetno dajemo ukus životu. No Isus, međutim, nije posebno isticao u čemu to ili čime to moramo biti sol zemlje, a jednako tako i svjetlo svijeta. U svakom slučaju on pretpostavlja našu aktivnost u svijetu i za svijet, barem nam to svjedoče izričaju koje koristi. I dok tvrdi da moramo biti sol i svjetlo, ne ulazi u tančine da kaže čime to morao prednjačiti među ljudima, te sami moramo polako odgonetati što je točno mislio kada je ovo rekao. S pravom se moramo pitati znači li to da moramo u svemu parirati drugim ljudima, polazeći od svakodnevnog življenja u zemaljskim okolnostima života. Znači li to da trebamo biti drukčiji od njih u društvenim aktivnostima, u politici, u športu i u profesionalnom životu? Moramo li bolje od drugih govoriti jezike i poznavati znanosti i prirodne zakone i zanimljivosti? Moramo li od drugih biti vještiji bankari, suci, odvjetnici, profesori i liječnici? Moramo li imati ljepše kuće i bolja auta, te biti uspješniji u poslovima i

4. nedjelja kroz godinu – A

Kad je Isus započeo svoje djelovanje, nije došao tek da zadovolji određenu formu, niti samo da odradi povjereno poslanje, već mu je bila želja i cilj da dođe do svojih sugovornika, te da u njima proizvede željeni učinak. Uostalom, došao je radi njih i njihova spasenja. Zato nije mogao ne voditi računa o svojim sugovornicima, to jest slušateljima njegove radosne vijesti koji su mu postali i učenicima. Današnji evanđeoski odlomak svjedoči upravo o tome. Sveti Matej, naime, na početku Isusova naviještanja donosi Govor na gori koji započinje navještajem blaženstava koja su jedna vrsta proglasa kraljevstva nebeskoga, to jest one radikalne novosti koju on donosi svijetu i naviješta kao Sin Božji. Upravo radi pedagogije njegova navještaja valja istaknuti da on ne govori na pamet, bez uvida u stanje svoga naroda, već iznosi ovaj programatski govor iz kojeg se jasno uočava da mu nije promaklo ono najbitnije, što redovito ljudima promakne. Naprotiv, on je sigurno dobro ‘snimio’ situaciju prije nego je započeo djelovati i naviještati svoju božansku istinu.

Isus nije djelovao samo zato što je imao nešto reći svijetu, već je htio da njegovo djelovanje i njegove riječi imaju čvrstu sponu sa životom onih koji ga slušaju. Kada je izgovarao riječi, doista je doticao ljudske živote i njihove životne sudbine, ponekada vrlo teške i nepodnošljive, pa je zato jasno da je mnoštvo dolazilo želeći se nahraniti utjehom njegova navještaja. Njegov nastup nije bila demagogija i zavođenje neupućenih ljudi, već se je najprije osvjedočio o stvarnom stanju naroda i jasno provjerio što se događa u svijetu oko njega. A onda kad je jednom progovorio, njegove riječi su bile ljekovite i osvajale su srca ljudi jer je dobro znao što im treba navijestiti, suživljen s njihovom životnom situacijom.

3. kroz godinu – A

Nakon što je Ivan Krstitelj bio zatočen u Herodovoj tamnici, Isus se vratio iz Judeje u Galileju, kako nam danas u Evanđelju svjedoči sveti Matej. No s povratkom uslijedila je još jedna odluka, a ta je da napusti Nazaret, mjesto u kojem je proveo svoje djetinjstvo i mladost, a nastani se u Kafarnaumu, ribarskom gradiću na obali Galilejskoga jezera. Možda bismo danas, sudeći po svome ponašanju, odlukama i motivacijama, mogli zaključiti da se on nastanio u Kafarnaumu jer se zasitio života u Nazaretu, najzabitijem selu u Galileji, te da je odlučio okušati se u većem mjestu koje bi mu pružilo više mogućnosti za ostvarenje. Jer danas mnogi ljudi odlaze u grad kako bi se imali više mogućnosti za bolje ostvarenje vlastitih ambicija, želja i potreba. Nekima je čak to pitanje i pomodarstva, a ne potrebe, jer jednostavno ne žele živjeti na selu, bez obzira što takav život ima i svojih životnih prednosti. Svakako mnogo je ljudskih izgovora zbog kojih mnogi pojedinci žrtvuju i obiteljski život i vrednote, samo da se maknu sa sela i dokopaju grada.

Doista, mnogima je pitanje grada pitanje prestiža i ugodnijeg i lagodnijeg života. Svi radije volimo kositi travnjak i šišati živicu, nego kositi travu i kopati njivu. Ljepše je i draže imati u stanu kućne ljubimce, o njima se brinuti i hraniti ih, nego biti na selu i imati neku od korisnih domaćih životinja. Osim toga, kada se negdje ode u grad, ode se u anonimnost vlastitoga stana i života. Mnogi to dožive i kao bijeg od male sredine u kojoj svatko sve zna, pa onda tu mogu živjeti kako ih volja, jer ih nitko ne zna, te stoga nije čudo da je u našim gradovima mnogo tog skrivenoga, a opet javnog nemorala, takozvanih divljih brakova, suživota s partnerima istoga ili različitoga spola po nekom modernom ključu.