Krist Kralj

Ljudima je uvijek trebao netko tko će biti na čelu, jer su se tako osjećali sigurnije pred izazovima svijeta i života. Bez obzira na naslov koji nosio, bio on kralj ili car, vođa ili predsjednik, on je obnašao svoju odgovornu službu. Iskustvo izraelskog naroda u Starome zavjetu to potvrđuje, kako smo čuli u prvom čitanju. Narodu je bilo važno imati nekoga tko će stajati na čelu i tko će ‘upravljati svim pokretima’, kako rekoše starješine Davidu. Onaj tko je na čelu i upravlja narodom morao bi biti jamac vrlo važnih životnih sadržaja, kao što je sloboda, spas, dobrobit, blagostanje, te nadasve treba biti jamac budućnosti, za što je morao znati odabrati ispravan smjer kojem upraviti brod svoga naroda. Onaj tko vodi narod trebao je biti ne samo na čelu, već licem okrenut prema Bogu. I samo tako je mogao biti na ispravan način na čelu naroda, jer je iz Boga trebao crpiti svjetlo i snagu za povjereno poslanje. I što je više bio svjestan da nije primio samo ovlasti od naroda, već prije svega poslanje od Boga, to je mogao biti bolji kralj, car, vođa, itd. O tome govori i prvo čitanje, premda naoko se čini da naroda traži od Davida da bude kralj i da mu narod daje kraljevske ovlasti, no više je nego očito da je njega izabrao Gospodin i da ga je on postavio za kralja. Zato David s njima sklapa savez pred Gospodinom u Hebronu.

U današnje vrijeme smo otišli daleko od tih vrijednosti i tog ideala. Nerijetko se događa da vođe naroda kao da se natječu u tome tko će biti bezočniji i bezbožniji. Kao da žele pokazati ne samo da se narodima može, već da se i mora upravljati bez Boga, te zato ignoriraju njegov Zakon ili rade izravno protiv njegovih nauma i odredbi. Danas se pitanje poglavara koji vodi narod tako rascjepkalo i razvodnilo, da malo tko više ima svijest o tome kako ispravno upravljati jednim društvom i narodom. To je i radi toga što se sve teže pronalazi suglasje oko vrednota koje narodni poglavar mora prepoznati za dobrobit svoga naroda, te onda i smjera kojim treba ići na temelju istih vrednota. Ali i onda kada nema i ne želi poglavare koje bi slijedio jasnim i određenim smjerom, suvremeni čovjek slijedi neke druge vođe i idole u tolikim sporednim stvarima života. Ima hrpe samozvanih vođa koji ga vode od jednog do drugog zemaljskog odredišta ili cilja,

33.  nedjelja kroz godinu – C

Vrlo je zanimljiv događaj opisan u današnjem Evanđelju. Dok su se jedni divili slavi jeruzalemskoga Hrama, Isusove riječi o propasti tog istog Hrama, a time i cijeloga Jeruzalema, djeluju zastrašujuće i prijeteće: „Doći će dani u kojima se od ovoga što motrite neće ostaviti kamen na kamenu nerazvaljen.“ Isus u ovome trenutku ne govori o uzrocima, ali mi ih možemo naslutiti. On je vidio duhovno stanje svoga naroda, sve njegove slabosti, te veliku udaljenost od Boga i od njegovih ciljeva, te je jasno slutio, a i božanski vidio, da takav život lažnoga sjaja nema svoje budućnosti, te da mu predstoji krah i kraj. No ljudi kao ljudi, opijeni izvanjskim sjajem i moću koja stoji iza toga, ostaju uljuljani i ne vide one istinske sadržaje na kojima trebaju graditi svoj život i svoje društvo. Ljudi zaborave da trebaju budućnost graditi na Bogu, jer on je stijena i hridina njihove. Te što je više onih koji čvrsto vjeruju i božanski žive, društvo je sigurnije, a narod je zaštićeniji. A Isus je dobro poznavao slabosti vjere svoga naroda, koji nije otkrivao da je došao Mesija, Božji Sin, i nije se tome veselio, već je mimo Boga tražio druga uporišta i postavljao sebi druge ciljeve, uvjeravajući sebe da oni odgovaraju Božjim planovima. No snovi o ljudskoj slobodi i samostalnosti, o vlastitoj državi i zemaljskoj moći ne odgovaraju biti Božje poruke i njegovih nauma s narodom. Zato je Isus, ne bez tuge u glasu, najavio propast i rušenje Hrama.

Tako je Gospodin svojim riječima definirao ono što je bila kasnija opasnost kršćanima svih vremena, a to je život između dva ekstrema: s jedne strane opuštenost i uljuljanost u zemaljski sjaj i slavu, a s druge strane kao reakcija na to zastrašivanja svijeta propašću i kaznama. S jedne strane je mlakost i nebriga za bit istinske duhovnosti, a s druge strane fanatično pretjerivanje i neutemeljena i nepromišljena gorljivost koja se afirmira u prijetnji svijetu Božjom vatrom i propašću.

32. nedjelja kroz godinu – C

U današnjem Evanđelju čitamo kako su saduceji postavili Gospodinu pomalo neobično pitanje o životu vječnome navodeći neku moguću, premda ne stvarnu situaciju o ženi koja je mogla pripadati sedmorici muževa. Pitanje je bilo: Kome bi ta žena trebala pripadati u vječnosti od te sedmorice. No ovo pitanje je moglo izgledati kao čisto teorijsko pitanje od trenutka kada nije odražavalo stvarnu, već samo zamišljenu situaciju. No saduceji su na temelju takvih i sličnih argumenata koji su se temeljili i na odredbama Mojsijeva zakona dokazivali da nema života vječnoga. I kao što je njihovo pitanje bilo na dvije razine, teko je i Isusov odgovor na dvije razine. Kao prvo poučio ih je o sadržaju i smislu života vječnoga koji je sasvim drugačiji od zemaljskog života. A onda ih je potom poučio o istini uskrsnuća od mrtvih stavljajući im pred oči istinu o Bogu kao onome koji je Bog živih i kojemu svi žive. U protivnom ne bi ga Mojsije zvao Bogom Abrahamovim, Izakovim i Jakovljevim, da nije to Bog živi od kojega dolazi sav život.

Kao što je očito na primjeru saduceja, za neke ljude važna životna pitanja su doista svedena na čista teorijska pitanja, na naklapanja i natezanja bez smisla i zaključka. Takvi ljudi se ne žele susresti sami sa sobom i svojim ponašanjem, pa se onda ne žele susresti s istinom o Bogu, a niti s važnim činjenicama života. Zato, umjesto da zaokrenu vlastiti život, izokreću svaki ozbiljan razgovor pretvarajući ga u isprazne jezične zamke i smicalice. Jer nemaju nimalo snage ni volje postaviti vlastiti život na ozbiljne temelje, premda osjećaju da žive neuredno i bez pravoga temelja, zbog toga

Spomen svih vjernih pokojnika – Dušni dan

Među neupitnim istinama ljudskoga života koje neizostavno svaki čovjek iskusi postoji ona istina o smrti. Jer nema ljudskog života kojemu smrt nije kao sjena ili naličje, kao neizbježna vjerna pratilja. Svakome čovjeku smrt je činjenica s kojom se ima suočiti, ma koliko u sebi nosio žeđ i želju za životom. Upravo mu smrt ne dopušta da život shvaća kao zemaljsku idilu, već daleko drukčiju zbiljnost pred kojom ne može zatvarati oči. Smrt koja u svojem pohodu ne zaobilazi nijednoga čovjeka, svakome daje dovoljno poticaja da se ozbiljno pozabavi činjenicom da nam nije dano na zemlji živjeti beskonačno, do kraja isplanirano i isprogramirano, već vrlo konačno i neizvjesno. Ako išta, onda nas smrt upozorava i doziva nam u svijest da nismo neograničeni i besmrtni u ovome svijetu, već bića podložna raspadljivosti i u svojoj konstituciji krhka.

Iza granice smrti

I dok se kao ljudi nalazimo pred tako važnom i snažnom činjenicom smrti, s druge strane, onome koji vjeruje u živoga Boga, smrt ne govori ništa bitnoga, što mu već nije Bog svojim životom, riječima i djelima poručio. Štoviše, smrt ne može čovjeku ostaviti takvu i toliku pouku i poruku koju mu može ostaviti sam Bog. Tko je primio dar vjere i s vjerom promatra život, pa i onda kada je pun neizvjesnosti i zagonetki, on ipak dobro zna da smrt ne izgovara istinu, barem ne cjelovitu, o čovjeku i njegovu životu. Smrt može izgovoriti samo djelomičnu istinu, za razliku od istine koju izgovara Život.

Svi sveti

U Crkvi je, uz svece koji su se isticali posebnim krepostima, te koji su imali prigodu biti stavljani na čast oltara, uvijek bilo veliko mnoštvo onih „blaženih“ ljudi koji su tiho i skrovito živjeli svoju svetost pred Gospodinom. Živjeli su postojano i vjerno, kreposno i odano svjedočeći u svakodnevnici u okolinu u kojoj su bili, u svojim obiteljima i sredinama. Na njima je počivalo i društvo i obitelj, pa i onda kada to ljudi ne vide, jer su više držali do blaženoga života prema Isusovim uputama, nego da se kao i drugi ljudi bore samo za ono zemaljsko. Shvaćajući važnost Isusova programa blaženoga života, nisu bili gramzivi niti su polagali nadu u zemaljska dobra, već u dobra kraljevstva nebeskoga; nisu tražili utjehe ovoga svijeta, već utjehu Gospodnju; nisu tražili baštinu zemaljsku, već su isključivo vjerovali da je Gospodin njihova baština; nisu istjerivali ljudske pravednosti, već su strpljivo podnosili nepravde prepuštajući Gospodinu da on jednom kao pravedni Sudac donese pravedni pravorijek; izbjegavali su krutost i okrutnost svjesni da je i Gospodin milosrdni Otac koji svakom raskajanom grešniku milosrdno oprostio; čuvali su svoje srce čistim kao najveću dragocjenost usred nečistoća ovoga svijeta jer su shvatili koliko je važno srcem biti usmjereni prema Gospodinu; tražili su mir duše koji se ostvaruje Gospodinovom prisutnošću, te nisu dopustili da ih nemiri i svađe, sukobi i probitci udalje i od Gospodina i od braće ljudi; kad su ih drugi prezirali i progonili zbog njihove postojanosti u vjeri,

31. nedjelja kroz godinu – C

Svijet u kojemu živimo vrlo je dinamičan. Ljudi su zauzeti svojim poslovima i obvezama do mjere da i ne uspijevaju vidjeti što je važno, pa ni onda kad im je to pred očima ili kada je pored njih. Jer problem je što svoju pozornost usmjeravaju prema nečem drugom što im privlači pogled i odvlači pozornost, pa zato nemaju oko i pogled za sve stvari. Pogotovo što često pogled u daljinu isključuje da vidimo ono što je oko nas ili tik do nas. I obrnuto: ako gledamo na ono što je neposredno oko nas, ne možemo u istom trenutku vidjeti ono što je daleko. Nešto slično vrijedi i za duhovne daljine i blizine. Ako se čovjek usredotoči na ono zemaljsko, onda je nesposoban vidjeti ono nebesko. Jednako kao što se može dogoditi da netko tko na kriv i isključiv način promatra ono nebesko, ne može uočiti vrijednost ovog zemaljskoga. Sve to nam govori u prilog potrebe da pronađemo pravu ravnotežu, to jest način da izoštrimo svoj pogled u pravome trenutku na ispravnu duljinu kako bi mogao poslužiti svojoj svrsi.

Zakejev mutni pogled

U duhu rečenoga možemo razumjeti i kontekst događaja koji nam opisa sveti Luka u današnjem Evanđelju. Naime, čuli smo kako je carinik Zakej čuo da je Isus u Jerihonu, te sveti Luka reče da je želio vidjeti tko je Isus. Zakej ga dakle, nije poznavao te je u njemu proradila radoznalost da ga vidi, to jest da vidi tko je taj koji je učinio da se toliki okupe oko njega i da ga slušaju. No iz evanđeoskog odlomka saznajemo da je u svom svakodnevnom poslu Zakej imao uglavnom vrlo jasan i izoštren pogled za novac i zaradu. Istina da mu je posao bio baratati novcem ubirući poreze od svojih sugrađana i sunarodnjaka, ali on je bio usredotočen do te mjere na stjecanje zemaljskih dobara, da nije mario za druge ljude.

30. nedjelja kroz godinu – C

Među ljudima koji nemaju istinskog duhovnog iskustva života pred Bogom, postoji neka vrsta natjecanja ili mjerenja vlastite veličine, te ponekad i neko odmjeravanje snaga. Takvi ljudi su skloni promatrati drugoga i uvijek u njemu tražiti ono najgore, a prema sebi ne znaju biti kritični da bi se dobro procijenili i bili svjesni svoje malenosti i ograničenosti. Ljudi kojima nedostaje duhovnoga iskustva s Bogom redovito promatraju tuđe mane i tješe sami sebe da ih imaju manje ili da ih nemaju nikako, a kod sebe nekritički vide samo ono pozitivno i stavljeno na veliku potenciju. Takvima duhovnost služi za samohvalu, umjesto da je dožive kao rast pred Gospodinom i u Gospodinu. Osim toga, njima duhovni rast nije rast srca, to jest vjere, nade i ljubavi, već samo izvanjskih tehnika kojima se pokazuju prema vani i prema svima drugima. Za njih je duhovno rast samo ono vidljivo i opipljivo, a ono može biti tako varljivo i lažno, jer može sebe smatrati dostatnim, bez onog unutarnjeg. A to unutarnje se na poseban način naziva duhovnim, jer dolazi iz duha, iz duše, te svemu što se čini daje posebnu dimenziju. To duhovno u konačnici određuje vrijednost svakoga čina, te ako ono izostane, onda je ono izvanjsko samo zavaravanje sebe i drugih.

U takvoj zabludi je živio i farizej iz Isusove prispodobe iz današnjega Evanđelja. Toliko je bio uvjeren da živi ispravno, da se onda i umislio kako je to najbolji mogući način života. A kad se jednom umislio u ispravnost svojih čina, onda se i oholo pravio boljim i svetijim od ljudi koje je imao prigodu susretati. I ne samo to, to mu je bio razlog da uzdignute glave, ponosno stane pred Gospodina u Hramu, te da se i njemu pohvali svojom neporočnošću i revnošću.

29. nedjelja kroz godinu – C

Kad govorimo o molitvi, onda najčešće ne dovodimo sebe u pitanje. Ne dvojimo oko zaonitosti svojih traženja, niti o ispravnosti svoga načina molitve. Zato počesto ostajemo začuđeni zašto nam se molitve ne uslišavaju kada molimo za sebe i za svoje najbliže i najdraže. Na žalost, molitvu i u tom slučaju, kada imamo ozbiljnih razloga i kada nismo odlučili moliti iz dokolice, doživljavamo kao automatizam, a ne živu stvarnost koja svjedoči o našem životu, pa i onom Božjem. Jednako kao što smo mi živi, te iza našeg života postoje procesi, kako oni dobri tako i oni zli, isto vrijedi i za Gospodina. On je živi Bog koji pozna naše procese, te ih poštuje i na njih djeluje u suglasju i s našom voljom i spremnošću da mu otvorimo vlastiti život.

Upravo o tome nam Isus govori u prispodobi koju ispriča svojim učenicima. A prispodoba govori o sucu koji se Boga nije bojao, a za ljude nije mario. No siromašna udovica koja je tražila zaštitu uporno je dolazila. I premda on ne htjede zadugo, ona nije odustajala, već je ustrajala u svojim traženjima, računajući na to da će se on možda ipak smilovati njoj i njezinim molbama. I doista, njezina je upornost urodila plodom, te je taj sudac odlučio je obraniti je, te tako privesti njezin slučaj kraju, a sve s ciljem da je se riješi. Ključ uspjeha je bio njezino ustrajno pojavljivanje pred njim,

28. nedjelja kroz godinu – C

O važnim životnim stvarima često ljudi uopće ne razmišljaju dubinski, već ih doživljavaju kao samorazumljive. Jedan od tih sadržaja je i zdravlje za koje se ljudi brinu, ali najčešće isključivo na onoj naravnoj razini. A to znači, ili da uopće ne misle, već ga žive i ne misleći uopće da ga imaju. I to sve dok ne dođu do trenutka kada ga izgube. Tek tada shvate koliko je značajno i dragocjeno imati zdravlje, a sami sebi ga ne mogu zajamčiti, a mogu ga izgubiti. No ima i onih koji vode veliku brigu o zdravlju, usredotočujući se na čuvanje istoga. Poduzimaju mnoge korake i izdvajaju mnogo vremena za zdrav život, bilo da jedi brižno odabranu hranu, bilo da dosta vremena provode u prirodi ili pak održavajući tjelesnu kondiciju. Naravno, oni, za razliku od onih prvih, redovito ističu i svakodnevno sebi i drugima posvješćuju kako je zdravlje vrlo važno. Ono što je zajedničko i jednoj i drugoj skupini ili načinu odnosa prema zdravlju je činjenica da i jedni i drugi promatraju zdravlje kroz prizmi naravnog života. Ni jedni ni drugi se ne trude u njemu vidjeti nešto više od stanja koje je neophodno za zadovoljavanje tekućih životnih potreba.

Nešto slično možemo iščitati u događaju koji sveti Luka opisa u Evanđelju. Desetorica gubavaca su izgubili nepovratno zdravlje, te su im nade u ozdravljenje bile gotovo nikakve. Slamka spasa koju su ugledali bio je Isus, Učitelj koji je diljem Palestine liječio razne vrste bolesti, pa su mu se s tog naslova približili vapeći: „Isuse, Učitelju, smiluje nam se!“ I Isus im je učinio to što su ga tražili. Ali je zanimljivo da ih takve dvije važne lekcije nisu ničemu naučile. Jer dok su bili bez zdravlja imali su prigodu razmišljati kako je zdravlje dar nad kojim nemam apsolutnu vlast, jer taj dar dolazi odozgor, od darovatelja života. Premda su bili dobro zabrinuti za ishod vlastitoga života, ipak su bili većinom usredotočeni na vremenitu i privremenu funkciju zdravlja, umjesto da stupe u trajnu vezu s onim od koga dolazi.

27. nedjelja kroz godinu – C

U današnjem evanđeoskom odlomku apostoli upućuju Isusu jedan neobičan zahtjev: „Umnoži nam vjeru!“ Neobičan je utoliko što su oni svi odreda bili vjernici. Pripadali su židovskom narodu koji je sebe smatrao narodom vjere, pa su se tako i oni osjećali kao narod vjere. I ne samo to: oni su sebe smatrali vjernim dijelom vjernoga naroda. Nitko od njih nije bio prekršitelj zapovijedi ni čovjek koji odbacuje Boga i njegov Zakon, već se svatko od njih trudio u granicama svojih mogućnosti živjeti vjerno Bogu. Kada kažemo u granicama svojih mogućnosti, onda se time misli i na granicu spoznaje kojom su bili omeđeni, kao i na mjesto koje su u svome društvu zauzimali. Upravo zato i nama može djelovati čudno da oni mali i obični ljudi koji su mogli biti sasvim uvjereni da sasvim dovoljno čine u vjeri, traže još nešto dodatno što nadilazi granice njihovih mogućnosti i odgovornosti.

To nam je utoliko čudnije kada povučemo paralelu sa svojim životom i otkrijemo da se i mi sami zadovoljimo činjenicom da vjeru zamišljamo prilično površno i monotono. Čudimo se njima da žele jaču vjeru, jer i mi sami vjeru najčešće doživljavamo i poimamo na najobičniji i niži način. Tako vidimo i danas da je nekim kršćanima ‘čin vjere’ jednom u životu primiti krštenje i nikada se više ne približiti crkvi, niti živjeti vjerskim životom smatrajući da je dovoljno biti kršten bez ikakvoga prakticiranja. Uz takve imamo i one koji se jednom u deset godina, kada dođe popis stanovništva, izjasne kao kršćani, te misle da izvan toga nije više potrebno ništa više poduzimati i činiti jer su time dovoljno ispovjedili tko su i što su. A ima i oni koji vjeru prakticiraju od neke crkvene prigode do prigode, te misle da je možda i to previše, pa paze