32. nedjelja kroz godinu – B

Gospodin je u svome pristupu životu i nauku bio uvijek orginalan i odgovoran. Nikada mu se nije sviđala ljudska dvoličnost i umišljenost, to jest lažna svetost koja se mjerila novcem i izvanjskim obiljem. Nisu mu se sviđali ljudi koji nisu znali da je ljubav najvažnija stvar na svijetu, te da Bog ne gleda izvanjska dobra, već obilje srca. On vjernost ne računa debljinom novčanika, već dubinom srca i nesebične ljubavi. Zato su Isusu smetali uglednici, pismoznanci i farizeji, koji su ugled stjecali na navodnom poznavanju Pisma, ali nisu nimalo pokazivali da mare za čovjeka. Time su otkrivali da im je Bog bio samo teorija, a ne istinski život. Očito ih Isus nije kritizirao bez razloga, jer je jasno uočavao da su se njihova nastojanja neprestano vrtjela oko stjecanja zemaljskih dobara. A takva dobra je najlakše stjecati preko onih koji su najmanje zaštićeni, kao što su bile sirote i udovice, kojima su se očito nudili za zaštitnike, a svoje zle namjere su prekrivali ne samo dugim haljinama već i dugim molitvama. Zato je Isus mišljenja da će ih stići to oštrija osuda, jer su se služili svim raspoloživim sredstvima da se domognu zemaljskih dobara, pri čemu nisu zazirali ni od toga da se služe svojim duhovnim ugledom i položajem.

Zato je drugi korak za koji se Isus odlučio bio da svojim učenicima i slušateljima pokaže pouku u praksi. Da im konkretno pokaže što vrijedi u Božjim očima, sjeo je nasuprot hramske riznice promatrajući ljude kako ubacuju svoje doprinose za Hram. Od svih onih koji su ubacivali, on je izdvojio kao najvrjedniji doprinos

Svi Sveti

Čovjek u sebi nosi potrebu za ostvarenjem, prema nije uvijek baš svjestan toga što znači ostvariti se. Najčešće pretpostavlja da ostvariti se znači pokazati se uspješnim u zemaljskim stvarima, te se ostvarenim smatra onaj tko je stekao neka zemaljska dobra potrebna ili korisna za život. Nerijetko se radi i o stjecanju imena, glasa ili slave, jer nema toga od nas tko nema potrebu i želju steći ime, to jest pred drugima imati svoje ‘ja’, svoju osobnost. To u konačnici znači biti priznat, prepoznat i vrednovan na pravi način postajući značajan i poznat među ljudima među kojima se istakao svojim radom i djelima, uspjesima i ostvarenjima. Sva spomenuta nastojanja idu za tim da čovjeka istrgnu iz anonimnosti koja ga muči u velikoj masi svijeta u kojoj se teško dokazati, a bolno je živjeti život kao neka nepoznanica. Onaj tko uspije u nekom od ovih svojih nauma, vjeruje da je uspio u svom strateškom cilju kao što je sposobnost samoostvarenja, te da je zadovoljio time smisao svoga života.

Na žalost, i tu živimo u zabludi. Jer svako naše nastojanje da ostvarimo smisao bilo imetkom bilo imenom započne i završi u izvanjskom dokazivanju, a ne na unutarnjoj kreposti i izgradnji duše. Svako naše nastojanje da se ostvarimo među ljudima, ostaje na tome da se dokazujemo i natječemo samo na ljudski način, a da zaboravimo da je naše biće prožeto potrebom da se ostvarimo na način na koji nam je Bog zadao smisao i cilj. No nekad je, na žalost,

31. nedjelja kroz godinu – B

Današnji evanđeoski odlomak nam stavlja pred oči Isusov nauk o najvažnijoj zapovijedi koju treba živjeti. Riječ je o ljubavi prema Bogu koja je najvažnija i prva zapovijed. Na žalost, nema toga od nas tko ne prelazi olako preko prve Božje zapovijedi, jer sebe držimo dobrima i zadovoljimo se da ljubavlju prema Bogu smatramo neki uopćeni osjećaj ili pak činjenicu da nismo njegovi protivnici. Ponašamo se kao da je samorazumljivo da Boga ljubimo i kao da to već činimo u dovoljnoj mjeri samim time što ne činimo neko zlo. A to je toliko pogrešno, a nitko se od nas ne bavi time ozbiljno i ne pripisujemo to sebi za neki propust ili grijeh. A to je kao da netko kaže da je izvrstan muž jer ne tuče svoju ženu, ili da žena kaže da savršeno ljubi svoga muža, te kao dokaz priloži to što mu nije stavila otrov u hranu. Upravo na sličan način i mi vjernici želimo dokazati da Boga ljubimo time što ga ne psujemo ili što ne činimo neko drugo otvoreno zlo. Kao da je dokaz o ljubavi prema Bogu to što ne kršimo neku od deset zapovijedi. Nije bez razloga Isus stoga precizirao glede ove zapovijedi navodeći jasno cjeloviti tekst iz Knjige Ponovljenog zakona: “Prva je: Slušaj, Izraele! Gospodin Bog naš Gospodin je jedini. Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga, i iz sve snage svoje!”

A u biti je ovo vrijeme velikog indiferentizma i zagušene ljubavi Božje u nama. Pred Boga i ne stajemo tako često svjesni toga tko je on, a kamo li da nešto pred njim osjećamo. Dolazimo u crkvu gdje bismo najviše trebali osjetiti strujanje njegove ljubavi, a i ne mislimo tko je on za nas. A ako je on za nas živi Bog koji nas savršeno i čudesno ljubi, koji nam se potpuno daruje, onda bi naše biće moralo plamtjeti od žive ljubavi prema njemu.

30. nedjelja kroz godinu – B

Jedan veliki problem u duhovnom životu vjernika je navikavanja na vlastito stanje. Štoviše, naviknuti se na vlastito stanje te ne imati potrebu iz dana u dan biti gorljiviji i zauzetiji, to jest živjeti osoban odnos s Isusom, označava također da lagano tonemo i klizimo prema većoj duhovnoj mlakosti i potonuću. Navika na duhovni život nas stavlja u kolotečinu u kojoj se vrtimo kao kotač koji je u nju upao i ne može iz nje izići. Najgore što nema mnogo volje ni želje jer ne vidi smisao ni potrebu ići u duhovnu neizvjesnost i nepoznato iz kolotečine u kojoj zna što ga čeka i u kojoj rutinski uspješno ‘odrađuje’ svoje svakodnevne aktivnosti.

Ali duhovni život i odnos s Gospodinom se ne može svesti na navike i na rutinu. Duhovni život može biti jedino živi odnos sa živim Bogom. Ni društvo ni pojedinci oko nas ne bi nam smjeli nametnuti svoj okvir za odnos s Gospodinom, jer njega uspostavlja samo on. Samo Isus može odrediti ispravan okvir unutar kojega uspostaviti zajedništvo s njime. Samo on može odrediti koji je za nas pravi način odnosa s njime, što nam ljudi ne mogu odrediti. Jer nas ljudi počesto žele staviti u svoje okvire, to jest naš odnos s Gospodinom svesti na ono što oni smatraju dostatnim.

29. nedjelja kroz godinu – B

Gospodin Bog je nas ljude stvorio sa smislom, a smisao pretpostavlja ostvarenje darova i talenata, te uspjeh u životnim naumima i planovima. I nema ništa normalnije ni zakonitije od toga da ostvarujemo vlastiti život, jer nas Bog nije stvorio da se besciljno klatarimo na zemlji, već da se ostvarujemo osmišljavajući vlastiti život i upravljajući ga jasnom cilju. U tom smislu mnogi ljudi sanjaju o velikim profesionalnim uspjesima, ostvarenjima u javnosti, doprinosima u društvu. Mnogi žive za velika djela po kojima će postati poznati i po kojima će ih drugi pamtiti. A onda i kada nema snova i planova o velikim djelima, najčešće svi bolujemo od bolesti zemaljskih ostvarenja, pri čemu u drugi plan idu ona duhovna. Tako danas i običan čovjek uglavnom sanja veću zaradu i bolje radno mjesto, ili uopće usredotočuje se na to kako poboljšati svoj materijalni status i uvjete svoga življenja. I bez obzira što jedni imaju veće a drugi manje mogućnosti, dogodi se često da i jedni i drugi sanjaju isto, to jest teže isključivo samo zemaljskoj dobrobiti, dok duhovni život služi samo kao pokriće zemaljskih prizemljenih težnji.

Nešto slično se dogodilo u Evanđelju u kojem nam sveti Marko opisuje kako su se dvojica učenika, Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, odlučila sebi priskrbiti bolji položaj od drugih. Njih dvojica traže od Isusa da mu budu u slavi jedan zdesna, a drugi slijeva. Dakle traže da budu prvi do njega, zanemarujući što će drugi učenici reći. Njih dvojica su se do te mjere

28. nedjelja kroz godinu – B

Onima koji imaju iskustva u razgovoru s ljudima, dobro znaju koliko je važno znati postaviti pravo pitanje, jer ono otkriva stanje i raspoloženje duše onoga koji postavlja pitanje. Iz pitanja se pokazuje koliko je razumio dobar dio sadržaja za koji se zanima, te koliko usmjerava razgovor u ispravnom smjeru. Primjer jednog dobro postavljenog pitanja imamo u današnjem evanđeoskom odlomku u kojemu jedan čovjek dolazi pred Isusa s pitanjem: “Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni?” Iz nastavka razgovora vidimo da je ovo pitanje sadržavalo dva važna elementa iz kojih se zaključuje da je ovaj čovjek dobro razumio bitnu problematiku života.

Kao prvo shvatio je da u životu nisu dostatne riječi, već su neophodna djela, a kao drugo da je važno biti motiviran motivacijom života vječnoga u svim svojim nastojanjima. Ovo dvoje je prevažno znati, jer danas se život svodi na neplodne rasprava i isprazna nadmudrivanja, te pitanje djela ostane u drugome planu. Pogotovo kad se rasprave tiču vjere i Boga, spasenja i vječnosti, onda su to teme o kojima svim pričaju, ali je malo onih koji se daju uvući u ispravno djelovanje i dosljedan život koji bi morao biti rezultat i posljedica svijesti koju imamo o Bogu.

27. nedjelja kroz godinu – B

Dobro su nam poznate i vrlo jasne Isusove riječi iz današnjeg Evanđelja o nedopustivosti rastave braka. Mnogi bi htjeli, pa i u samoj Crkvi, relativizirati ih ili ih kršiti previđajući Isusovu odlučnost da obrani svetost i jedincatost braka, jer konkretni živi život nas uči da ima mnogo problema, često i nepredviđenih. Mnogi bi htjeli onda razvezivati spone kojima su se vezali i koje su se s vremenom potrošile i pokidale kao dotrajali konopi koji više ne drže. Ali Isus je jasno rekao u današnjem odlomku: “Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!” S jedne strane postoji konkretno životno iskustvo u kojem se vidi mnogo unesrećenih i rastavljenih, a s druge strane su nepopustljive Isusove riječi koje kategorički odriču mogućnost rastave. Zato s jedne strane treba propitati i uvažiti konkretne životne problema s kojima se ljudi susreću, a s druge bi trebalo isproblematizirati Isusove riječi o rastavi.

Doista ne treba bježati od činjenice da je svojevrstan problem što ima mnogo supružnika među kojima nema više sadržaja zajedništva koji bi trebao biti i kada nema spona ljubavi koje ih povezuju. Činjenica je da mnogi trpe i ne snalaze se sa svojim bračnim drugovima, te da je

26. nedjelja kroz godinu – B

Iz prve rečenice današnjeg evanđeoskog odlomka vidimo da su se i apostoli u nekim situacijama ponašali nezrelo, a nakon toga se čak i hvalili time. Sveti Ivan je tako ispričao Isusu kako su vidjeli nekog čovjeka koji je u Isusovo ime izgonio zloduhe, a njima to pak nije bilo pravo pa su mu se suprotstavili i priječili mu: “Učitelju, vidjesmo jednoga kako u tvoje ima izgoni zloduhe. Mi smo mu branili jer ne ide s nama.” Ivan je, dakle, kao ključni razlog iznio to da dotični ne ide s njima, te su onda smatrali da im ugrožava djelovanje i rad samim time što se služi Isusovim imenom. Nisu bili usredotočeni na dobro koje je činio što je izgonio zloduhe, nego su sebi dopustili takvu nezrelost da ga sprječavaju poradi vlastite ambicije. Bez obzira što su išli s Isusom, ipak su uz ono glavno poslanje da naviještaju i da čine dobro ljudima, dopustili sebi da im poraste ego. Te su doživjeli da im je djelovanjem ovoga čovjeka bio ugrožen njihova ‘veličina’ i ona posebnost koju su mogli osjetiti da su bili jedini koji čine nešto dobroga vršeći Učiteljevo poslanje. Dok su djelovali uz Isusa i po njegovu nalogu, bili su svjesni da ih je on izabrao za djelo koje su vršili, te im nije odgovaralo da ih netko neovlašteno ugrožava. U biti dotični im nije sprječavao djelovati, jer ‘posla’ je bilo i za njih i za njega, već je njih smetalo

25. nedjelja kroz godinu – B

U središtu današnjeg evanđeoskog odlomka je spor koji je tinjao među Isusovim učenicima oko toga tko je od njih najveći. Svi su pred svojim učiteljem zauzimali pobožan stav dok su slušali njegove pouke, ali onda bi njemu iza leđa pokazivali svoje pravo lice. Nakon što bi ih on poučavao otajstvima svoga života, pred kojima su ostajali zbunjeni jer ih nisu razumjeli, kasnije dok bi hodili, prepuštali bi se svojim raspravama u koje su bili mnogo upućeniji, nego u njegova otajstva. Mnogo bolje im je odgovaralo govoriti o vlastitim ambicijama i željama, nego pozorno slušati što on govori, te nastojati razumjeti smisao njegovih riječi.

Svjestan njihovih ambicija i nezdravih želja, Isus je znao da ih treba poučiti i od njih odstraniti svaku takvu primisao i neurednu težnju koja bi ih navela da se podižu jedan iznad drugoga, a kasnije je mali korak da budu jedan protiv drugoga. Isus ih uči da razvijaju neke druge težnje u sebi kojima će ostvariti pravo zajedništvo i osmisliti vlastiti život. Ako traže samo sebe i svoje ostvarenje, sigurno će ostati zakinuti i osiromašeni, jer Bog se ne daje onima koji traže sebe, već onima koji traže njega. Zato samo tražeći Isusa, mogu pronaći i sebe. Doista, najvažnije stvari u životu se ne mogu

24. nedjelja kroz godinu – B

Događaj opisanu današnjem Evanđelju doista je zanimljiv i poseban, jer s jedne strane sveti Petar nadilazi samoga sebe time što dopušta da ga u nadahnućima vodim sam Bog, te ga dovodi do toga da Isusa prepozna kao Krista, to jest Božjeg Pomazanika i Mesiju. Petar ide onkraj mišljenja ljudi, te odvažno iznosi svoje mišljenje o Isusu, čime je učinio pravi pogodak i pokazao se sposobnim misliti samostalno i donositi utemeljene zaključke nadahnute odozgor. Ali taj korak je bio tek prvi korak, istina, neophodan i važan, ali tek početak osobnog shvaćanja Isusa i njegova spasiteljskog poslanja.

S druge pak strane Petar se nije potpuno odlijepio od ljudskog mišljenja, jer spoznaju koju je primio nije znao artikulirati u konkretan život, to jest nije mogao s duhovne svijesti prijeći u ispravnu praksu onoga što je Mesija trebao biti. U stvari, on je mislio da promišlja dosljedno. Time što je prepoznao Isusa kao Mesiju napravio je prvi korak.  A u drugom je je trebao prepoznati njegovo poslanje u Božjem narodu i za Božji narod. Petar je bio uvjeren da razmišlja sasvim dosljedno time što je Isusa odvraćao od muke i smrti koju je Isus otvoreno najavljivao svojim učenicima. Petrova ljudska logika bila je u tom trenutku ipak samo ljudska, te nije uspijevao vinuti se u shvaćanje koje im je Isus htio ponuditi. Njemu je bilo nespojivo da Mesija treba trpjeti i biti ubijen. Poput mnogih svojih sunarodnjaka držao je da