23. nedjelja kroz godinu – B

Kad je Bog stvorio čovjeka, dao mu je mogućnost da bude gospodar svega stvorenoga, da se svim služi i svime upravlja. No da bi se mogao služiti i upravljati stvorenim, prije toga morao ga je spoznati i otkriti pravu bit svega što oko njega postoji. A da bi mogao spoznavati sve što postoji, morao je imati i potreban aparat kojim će mu biti omogućeno da to otkriva i da pohranjuje sve podatke u svoju nutrinu. U tu svrhu dana su mu bila osjetila kojima bi mogao osjećati to što se oko njega događa, te potom praviti poveznicu sa svime što se oko njega nalazi. Jedno od bitnih osjetila je i osjetilo sluha kojim čovjek prima i pohranjuje zvukove. No osjetila nakon toga služe da bi se ostvarila komunikacije i na još izravnijoj i osobnijoj razini, nego što je slučaj s prirodom, s onima koji imaju isti dar opažanja i spoznavanja, te mogu sve ono što vide, čuju i osjete pohraniti u nutrinu. Zato osjetila služe ne samo da bi primala podražaje izvana i stavljala ih unutra, već da i iznesu ono što se ‘događa’ u nutrini i saopće drugima.

Gledano s te strane, jasno možemo razumjeti koliko je bio zakinut čovjek kojega su doveli k Isusu jer je bio gluh, a i mucav, budući da je komunikacijska sposobnost govora vezana uz osjetilo sluha. Isto tako znamo koliko je važno i lijepo bilo za tog čovjeka kad mu je Isus otvorio uši i dao mu da čuje i da govori razgovjetno. Štoviše, imao je milost i dar da prve riječi koje je čuo budu one Isusove, a prve koje izgovori da budu riječi kojima slavi Boga za divna djela koje je Bog na njemu pokazao. Upravo u tom se može otkriti pravi smisao osjetila kojima nas je Bog obdario. Dakle, nije nam ih dao da komuniciramo samo s prirodom ili međusobno, već nam ih je dao putem njih ostvarimo zajedništvo s Bogom. Tako shvaćamo da nam je dan dar sluha da slušamo Božju riječ, a napose Božjega Sina koji je istinska Riječ Očeva. Tek time kad ispunimo dubinu svoje duše, tek tada smo se ispravno poslužili svojim osjetilima jer smo doživjeli da su nam kao sredstva da dotaknemo i svoje i Božje dubine. Zato je i riječ hvale ovoga čovjeka mogla izići iz dubine i doći do Božjih ušiju, to jest biti dragocjena u Božjim očima, jer je bila spoj ljudske i Božje nutrine.

Ovaj događaj je i nama danas rječit, jer nas upozorava na ove uzvišene razine do kojih možemo doći ako se služimo i naravnim darovima na način na koji je Bog htio i za što ih je odredio. Na žalost, najčešće mi to ljudi ne činimo. Najčešće ne dopuštamo Kristu da on otvori naše uši i da razriješi sponu jezika. Što će reći da se svojim naravnim darovima služimo prilično samostalno, kao da su naši i kao da ih možemo koristiti kako nas je volja. Kad bismo barem jasno razabrali da nam je Bog dao osjetilo sluha i da nas on poziva na krepost slušanja, kao što nam je i dao dar govora, te nas poziva da u zajedništvu s njime izričemo dubine i ljepote svoje duše, kao što je i on izrekao prema nama kad je izgovorio i za nas svoju Riječ. Na žalost, današnji čovjek zatrpava svoje uši tolikim zvukovima i neprimjerenim sadržajima od kojih ogluši, to jest zaguši svoju iskonsku sposobnost da sluša glas svoga Stvoritelja. Izabire počesto gluhoću kao stanje, ne želeći uvidjeti da je svoj sluh sve samo na ljudske i zemaljske šumove, umjesto da otkrije u svojim ušima izuzetnu sposobnost da sluša glas Božji. Svijet u kojemu živimo ne ide na raku, te ako sami nećemo paziti na svoje sposobnosti, darove i domete, sigurno će nam se dogoditi da ćemo ostati bez njih, to jest da će nam dijelom biti oštećeni ili uništeni.

Dopustimo stoga Gospodinu Isusu da nam svojom moćnom rukom otvori uši, te da svoju riječ stavi na naš jezik, kako bismo mogli jasno čuti Božji glas i potom jasno Bogu uzvratiti hvaleći ga i slaveći ga. Jer nas kršćane je svetim krštenjem osposobio za takvo što, ali je dobro da se češće o tome preispitujemo, te da provjeravamo jesmo li sačuvali svoju iskonsku sposobnost sluha cjelovitom i čistom, ili smo potpuno onemogućili Božji glas, te jest potisnuli njegovu riječ u svome životu, te više ne dopire na površinu, jer je nismo u stanju izgovoriti. Ostavimo prostora Isus u svome životu, da se i u nama i po nama očituje da je sve dobro učinio, da je i nama gluhima dao čuti, a nijemima govoriti. Time će i naš život zadobiti onu čudesnu dimenziju, te ćemo i sami svojim sluhom i govorom biti svjedoci njegove svete moći, da bismo potom kao nagradu doživjeli u vječnosti ono što uho nije čulo ni ljudska riječ izrazila, a Bog je pripravio onima koji ga ljube.

22. nedjelja kroz godinu – B

Evanđelist sveti Marko prenosi nam jednu zanimljivu Isusovu reakciju nakon što su neki farizeji i pismoznanci izrekli primjedbu i uputili zamjerku na račun njegovih učenika jer su neopranih ruke jeli kruh. Takvu slobodu od kojekakvih običaja i uredbi dao im je njihov Učitelj koji je i stao u njihovu obranu kad su spomenuti farizeji i pismoznanci mrmljali protiv njih. Osim što su se slijepo držali predaja starih, ti isti ljudi uzimali su sebi za pravo tražiti zamjerke u ponašanju drugih ljudi, uvjereni u vlastitu svetost i ispravnost. Bili su spremni riječima, i ne samo, progoniti svakoga onog tko se nije ponašao sukladno onom što su oni zamislili da treba biti. Umjesto da se sami posvećuju razmatrajući Božju riječ, te da je svjedoče živeći po njoj i ostvarujući sve bolji odnos zajedništva s Bogom, oni su uzeli sebi za poslanje da prozivaju i progone one koji su u njihovim očima bili nesavršeni i nevjerni Božjem zakonu. U ime toga su, nesređeni u sebi, poticali stalno rasprave kojima je kao glavni predmet bio ponašanje drugih ljudi.

Isus međutim ne dopušta da takvi ljudi vode glavnu riječ u narodu, te im stoga i navodi riječi proroka Izaije koji je i sam imao prigodu promatrati dvoličnost naroda i njegovih vođa. Uočivši bit problema već je Izaija zapisao da narod samo usnama časti Boga, a srce mu je daleko od njega. A sam Isus je jasno razabirao proces u kojem je narod stvarao svoje običaje i predaje, kao što su one o jelu i odijelu, o pranju i ponašanju, držeći ih kao svoju posebnost. No u isto vrijeme je zanemarivao Boga kojega je trebalo i takvim običajima počastiti. Za farizeje i pismoznance poštivanje običaja i predaja je bila prigoda da dokažu vlastitu nadmoć nad drugima, te su im isti u biti bili povod za moguće razdore, kao što je u ovom slučaju bilo s Isusovim učenicima. Oni su nisu trudili oko toga da srce naroda uzdižu k Bogu, već su bili čuvari predaja bez sadržaja, od čega u konačnici nije bilo neke posebne koristi za dobrobit naroda.

Nešto slično događa se i nama kad pogledamo postotke i broj onih koji se nazivaju kršćanima samo zato jer održavaju božićne i uskrsne običaje, napose one koje se tiču stola i jela ili eventualno drugih narodnih predaja. U održavanju nekih običaja tako smo revni do mjere da se govori više o tim običajima nego o Božjim otajstvima koja se slave i iz kojih su nastali lijepi običaji. A onda opet neki vjernici su spremni sitničavo zamjerati onima koji ne čuvaju običaje, te s uvjerenjem zastupati tezu o propasti naroda, uvjereni kako je istinita ona narodna poslovica: Bolje da propadne selo, nego običaj. Negdje u drugi plan kod takvih ljudi ide pitanje o osobnom unutarnjem duhovnom životu, a više se ističe problem vjernosti običajima i predajama starijih naraštaja koje su oni uredno i slijepo slijedili.

Isus, međutim, nije tako razmišljao niti razmišlja. On običajima ljudskim nije pridavao toliku važnost, niti je htio da njegovi učenici troše previše vremena i snage na te iste običaje. Isus nije bio za to da se usredotoče na običaje koji ne dotiču dušu i ne izlaze iz dubine duše. Nije htio da stvaraju običaje koji nemaju veze s Bogom i sa zajedništvom s njime. Nije mu bilo stalo do održavanja ljudskih formi koje ništa ne znače za duhovni rast i vječni život. Takvi običaji i predaje dolaze i odlaze s vremenom, a Isus je htio da njegovi učenici razvijaju i njeguju sadržaje koji znače i jamče za život vječni. A oni dolaze iz čista srca, to jest iz srca Bogom očišćena i po sebi su neprolazne vrijednosti. Zato ni danas ne bi Isus bio sklon tome poticati nas da održavamo izvanjske narodne i obiteljske predaje i običaje, a da u međuvremenu zanemarimo duhovnu sastavnicu života kao da je beznačajna. Isusu je stalo da ćudoredan i krepostan život za svakog pojedinca i za narod bude srce svih predaja, jer se samo na iskrenoj vjeri i zajedništvu s Bogom može graditi budućnost.

Nije stoga čudo da je potom ukazao na grijeh kao glavnog uzročnika razdora u ljudima i među ljudima. Život u grijehu očituje duhovni nemar za Boga, a i za sebe samoga, te je dvolično ulagati novac, vrijeme i snagu u očuvanje izvanjskih tradicija i običaja, zanemarujući u isto vrijeme ovo duhovno unutarnje središte koje daje smisao svemu. U današnjem vremenu živimo u praktičnom bezboštvu, ne pročišćavamo svoje misli i osjećaje od grijeha, ne čuvamo vlastite riječi od psovke i laži, ne ustručavamo se od prijevara i krađa, ne čuvamo nepovredivost braka i svetost obitelji, kršimo nedjelje i blagdane, izrabljujem i varamo jedni druge gdje stignemo, a navodno smo Božji i vjernički narod koji radi na očuvanju mnogih vrijednih običaja i predaja kao bitne sastavnice svoga identiteta. Jasno je, stoga, zašto je Isus nazvao to nezdravom dvoličnošću na kojoj se ne može graditi budućnost.

Bili bi ipak mnogo bolje kad bismo se odlučili čuvati bogobojaznost i bogoštovanje, jer je to osnovna sastavnica našeg identiteta. Naš narod bez iskrenog štovanja Boga neće se održati na povijesnoj vjetrometini, bez obzira koliko običaja čuvao i sačuvao. Isus je zato da se čuva ‘selo a ne običaj’, to jest da se čuva srce – duhovno središte pojedinca i naroda. On je za to da se čuva nacionalne i obiteljske vrijednosti koje izviru iz Božje riječi i njegova Zakona, a ne one koje mi i naše pomodarsko društvo proizvoljno stvaramo. On je za to da se čuva život svakog pojedinca, da se njeguje vjernost i uzajamno poštivanje. On je za supružničku i bračnu vjernost i predanje, te ja za zauzet odgoj djece u obiteljima. Jednom riječju, on je za narod čista srca, jer samo takav narod ima budućnost. Samo ako budemo narod koji čuva predaje Božje, on što nam je sam Isus prenio od Oca, onda ćemo biti na pravom tragu života, te će biti nebitno koliko puta dnevno peremo ruke, te što i iz kakvih zdjela blagujemo. Jer ako ne budemo živjeli kao Božji narod, propast će i selo i običaji. Trudimo se stoga ozbiljno prihvatiti Kristovu riječ i truditi se srcem biti blizi Bogu, da nam ne bude život uzaludan, već bremenit i plodan svakim Božjim darom već sada na zemlji, dok ne dođe do blažene vječnosti.

21. nedjelja kroz godinu – B

I u današnjem odlomku Ivanova Evanđelja nastavlja se rasprava koju je Gospodin započeo sa svojim slušateljima i učenicima prilikom susreta u Kafarnaumu nakon čudesnog umnažanja kruha. Što je rasprava dalje odmicala, postajalo je očito da se sve više produbljivao jaz između Isusa i onih koji su ga u tom trenutku slušali. Štoviše, sam Isus je uočio da se je određeni broj njegovih učenika i sljedbenika zgražao nad riječima koje je on izgovarao, što možemo razaznati iz onoga kad veli: Zar vas to sablažnjava? A što ako vidite Sina Čovječjega kako uzlazi onamo gdje je prije bio? Očito da niti nakon njegova upita i uvjeravanja mnogi se nisu dali uvjeriti, te su ostali sablažnjeni nad riječima koje je izgovorio. Bila im je, naime, pretvrda njegova besjeda.

No ipak, tim ljudima treba priznati jedno: ipak su se odlučili biti dosljedni i jasni i sebi i njemu. Doduše, on koji je znao da među učenicima ima onih koji ne vjeruju, doveo ih je do toga, a oni su pristali napraviti taj korak dosljednosti, te su prestali ići za njim. Istina, ostala je nekolicina učenika uz njega sa svom odlučnošću i jasnoćom, uvjereni da je on Svetac Božji, te da ima riječi života vječnoga, no velika većina je odstupila od njega. Njegove riječi kojima je svjedočio da je sišao s neba kako bi bio božanska hrana čovječanstvu, djelovale su oporo, nerazumljivo i sablažnjivo ušima mnogi koji su se pitali kako mogu jesti njegovo tijelo. Da su vjerovali u njegovo božanstvo, onda bi se, istina, pitali kako će to biti, ali ne bi u nevjerici odbacili sve što je govorio i činio. Ovako su se sablaznili jer su Boga poimali i o njemu razmišljali na ljudski način, polazeći od sebe i od svojih ljudskih predodžbi o Bogu. U ime toga su odbacili Boga koji je sišao s neba i koji se utjelovio da bi bio hrana ljudima, jer im se to činilo preljudskim i preniskim, dok nisu shvatili da su upravo njihova ‘uzvišena’ poimanja Boga preljudska, te da ih Bog može nadići u svojoj svemoći i dobroti prema čovjeku.

Na žalost danas imamo gotovo istovjetnu situaciju. Mnogo je onih kojima je ovakva slika Boga koji ljubi čovjeka do mjere da se sam ponižava i utjelovljuje da bi bio Spasitelj ljudskoga roda neprihvatljiva. Oni ne prihvaćaju takvo svjedočanstvo o Bogu, koje je Bog dao sam o sebi i pokazao ljudima, već se prema tome odnose hladno i rezervirano. S druge pak strane o Bogu imaju svoja ljudska mišljenja, te su Boga stavili na neko mjesto u svome životu koje su mu oni pronašli svojim, najčešće ispraznim, umovanjima. Ujedno valja reći da je među takvima i mnogo onih koji se zovu kršćanima i vjernicima. Za njih vrijedi ona Isusova kad reče da je ‘od početka znao koji su oni što ne vjeruju’, no oni u svojoj polovičnosti i mlakosti ne dolaze do one jasnoće do koje je Isus doveo takve svojom raspravom. On i danas hoće biti Bog koji sablažnjava, to jest odvraća od sebe one koji se formalno zovu kršćanima, a žive isključivo po svome. Na žalost, njih može teško ‘sablazniti’ svojim naukom, jer ga inače ne slušaju i ne prate, te ih ne zanima ono što on govori. No svejedno ne izjašnjavaju se i ne prestaju formalno zvati se kršćanima, premda nisu oduševljeni njegovom riječju i naukom, niti im je stalo slijediti ga i naviještati drugima. Kako je očito, ne daju se sablazniti njegovim riječima da bi otvoreno rekli da mu ne vjeruju, ali zato žive mlako i sablažnjivo bez straha Božjega.

Upravo zato je ova Isusova rasprava i danas znakovita i poticajna. Isus ne može ne biti ono što jest, a to je utjelovljeni Božji Sin koji svojim učenicima – vjernicima svjedočio koliko je bitno da mu otvoreno vjeruju, slijede ga, traže i blaguju njegovo tijelo. Te stoga poručuje onima koji ne mare za ovo svjedočanstvo ili koji se sablažnjavaju nad tim činjenicama i istinama, da je bolje da budu jasni i sebi i njemu, te da povuku dosljedan potez stavljajući se na radije na odmak od njega. Bolje je da se oni sablazne o ono što on govori, te da ga potom napuste, nego da budu mlaki i nedosljedni vjernici koji sablažnjavaju druge vjernike koji se trude iskreno ići za Isusom i vjerovati mu. A onima koji mu vjeruju i idu za njim, svjetlo na putu i poticaj mogu biti riječi svetoga Petra: Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji. Dopustimo stoga Gospodinu da nas osvoji na neponovljiv način i da nas učini pravim i uvjerenim učenicima koji žive od njege riječi i presvetoga Tijela, te se ne sablažnjavaju nad onim što on govori, već nastoje svoje ponašanje i djelovanje uskladiti s njime, s nadom da će riječi života vječnoga koje dolaze od njega i u nama izvršiti svoj učinak.

20. nedjelja kroz godinu – B

Čitajući i dalje šesto poglavlje Ivanova Evanđelja danas slušamo Isusove riječi kojima potiče svoje suvremenike da mu se približe na vrlo konkretan način, te da počnu živjeti od njega i svakog dara koji im on dadne. Njegova besjeda je bilo vrlo neobična i izazvala je mnoge upite i reakcije, no Isus nije mogao ne reći to što je smatrao vrlo važnim i za njihov život, bez obzira koliko su ga htjeli razumjeti ili ne, to jest prihvatiti ili ne. Ponajprije njegove riječi su pretpostavljale da njegovi sugovornici ne posjeduju onaj pravi i puni život, nakon čega je on sebe i svoje tijelo predstavio hranom koja u sebi sadrži taj život. Upravo jer su imali krive pretpostavke, ali i pogrešno vlastito razumijevanje života, oni su ostali zbunjeni, pa su čak i odbacili njegove riječi i pokušaj da im po svome tijelu podari vječni života.

U svojoj površnosti mi ljudi, poput Isusovih suvremenika, također mnogo toga u životu pretpostavljamo, umjesto da shvatimo koliko je bitno to što nam Bogu nudi i da se oko toga zauzmemo. Tako pretpostavljamo da znamo što je život i ne mislimo o tome koliko ga u biti imamo, a koliko je život koji imamo kao biološki i tjelesni vrlo krhak i nestalan. Time što imamo želju za životom i što se teško pomirujemo s činjenicom da će naš život doći kraju, ne znači da ga imamo. U stvari to bi nam trebalo biti upozorenje da se potrudimo oko života i da se nastojimo ispuniti životom koji ne prolazi. Mnogi ljudi i ne žele o tome misliti, pa odbijaju od sebe svaku pomisao o ozbiljnosti života, napose onog zbiljskoga. Mnogi onako izdaleka i na uopćen način drže kao da je vječni život i blaženstvo pitanje samo nekog naravnog automatizma te se događa sam po sebi. Kao da bi svaki čovjek time što je i duhovno biće bio neumrli i određen za blaženu vječnost i sreću. A u biti tako uopćenim razmišljanjima odbijamo razmišljati temeljiti i korjenito o svom životu, te se onda i zauzeti oko stjecanja onih važnih sadržaja i sastavnica po kojima život postaje uistinu vječan sukladno Božjem planu prema kojem je čovjek stvoren za neprolazan život u blaženoj vječnosti.

Zato smo čuli u evanđeoskom odlomku kako Isus ističe svojim sugovornicima da trebaju tako živjeti da im to bude za vječnost: Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Jer on zna da netko može ostati i u vječnoj smrti, te mu nije oduzeta besmrtnost, ali mu se može dogoditi da mu Bog ne podari vječni život, već da ga odredi za vječnu smrt. Stoga Isus razlikuje mogućnost da čovjek živi na nekoj zemaljskoj razini, ali ističe također da je čovjek sposoban primiti onu nebesku razinu života, to jest život kao takav. No taj život koji on zove “život u sebi” nije u ljudskoj moći, te njime ljudi ne raspolažu niti ga posjeduju silom svoje naravi. Taj život je isključivo dar Božji i mogu ga primiti od Boga. Upravo taj život nam posreduje on kao Spasitelje, te je u tom smislu i rekao da u posjed takvoga života čovjek može doći jedući njegovo tijelo i pijući krv. Dakle, on ujedno očituje svoje božanstvo, jer je on onaj koji dolazi ususret ljudskoj potrebi da za neprolaznim blaženim životom. Dajući ljudima svoje besmrtno tijelo kao zalog vječnosti i lijek besmrtnosti, on im daje ono što im je najviše potrebno, a o čemu počesto ne razmišljaju ili ne vode dovoljno računa. Zato je i sam posvjedočio da Bog kao ‘živi Otac’ po svome Sinu koji ‘živi po njemu’ daje pravi, puni i neprolazni život ljudima. Otac je s tim ciljem i poslao Sina da ljudima posredstvom svoje ljudskosti ponudi pravi božanski život.

Upravo svojim utjelovljenim životom Krist jamči trajnost i neprolaznost i našoj tjelesnoj sastavnici. Došao je u susret nama i svojim tijelom omogućio da možemo primati taj uzvišeni život na način prikladan nama ljudima. Dao nam je mogućnost da se punimo božanskim životom blagujući njegovo presveto Tijelo koje je potpuno prožeto božanskom snagom i milošću. Blagovanjem njegova Tijela ne produžuje se naše ljudsko postojanje na zemlji, u vremenu i prostoru, već primamo novu kvalitetu života. Po njemu se ispunjamo besmrtnim i neprolaznim životom koji nam očituje bit i smisao i našeg zemaljskog postojanja, jer nas Bog nije stvorio za propast, već da bi nam objavio svoju slavi i ispunio nas svojim životom. U tom smislu odjekuje i poticaj sv. Pavla Efežanima: Punite se Duhom! Apostol hoće reći: Punite se Božjim životom, Božjom snagom, mudrošću i milošću. A najjednostavniji način je da se punimo time je da blagujemo tijelo našeg Gospodina, na što nas je on sam potaknuo.

Ne budimo stoga anemični ljudi kad imao nadohvat ruke dar Božjega života iz kojega nam struji obilje svakog blagoslova. Budim odgovorni i pred svojim životom, jer kako ozbiljni budemo pred blagovanjem Kristova Tijela, to ćemo sebi priskrbiti obilniji dar života. Ne budimo tvrdokorni i nepomični, već sa svim duhovnim žarom primajmo Kristovo tijelo, punimo se njegovim životom za koji smo i stvoreni, da bismo ga jedno uživali u slavi nebeskoj kad u potpunosti budemo živjeli u njemu i po njemu.

Došavši među nas ljude Gospodin Isus je započeo jedno novo razdoblje ljudskoga roda kojem je bit bila da donese među ljude božanski život, ili Božje kraljevstvo kako je on govorio. To kraljevstvo je s njime došlo k nama ljudima, o čemu je on nadugo i često propovijedao onima koji su ga slušali, a što su Evanđelisti dobro dokumentirali. U tom smislu učio nas je kako se obratiti, kako otvoriti oči vlastitoga srca za njegovu prisutnost, te isto tako kako ga primiti i kako s njime rasti u posvemašnjoj vjernosti. I kao konačnu točku svoga nauka, Isus je obećao nagradu punine u nebu tog istog kraljevstva koje oni koji vjeruju budu živjeli na zemlji. Na taj način je Isus došao navijestiti konačnu plodnost ljudskoga života, to jest ukazati što je bio istinski plan čovjeka s Bogom. A taj iskonski plan je pretpostavljao plodnost samoga bića. Bog je htio da naš kao takav bude plodan, a ne da plodnost bude tek nešto izvanjskoga našemu biću.

Marija prima sjeme Kraljevstva

Polazeći od Isusova navještaja kraljevstvo Božjega kao središnje poruke njegova propovijedanja nema sumnje da se ta poruka tiče i naše nebeske Majke Marije. Jer ako je ijedno biće usvojilo poruku kraljevstva, još prije nego ju je Isus izgovorio naviještajući, onda je to bila Marija. Ona je primila nebesku plodnost u vlastiti život živeći do kraja posvećena Bogu, to jest ostvarenju njegova spasenjskoga plana. Marijino biće, duša i tijelo, bilo je plodno do te mjere da je rodila Sina Božjega.

Primajući Sina Božjega koji se utjelovio u njezinu krilu, primila je posljednji i najveći plod kraljevstva Božjega kojim je bila okrunjena njezina životna plodnost. Jer Marija je primala Božje kraljevstvo baš kao Božje sjeme u koje je vjerovala da ima smisla i da ima snagu pravoga života, nasuprot svim ljudskim i svjetovnim opcijama. Ona je se morala opredijeliti za neznatnost i malenost, te je trebala prihvatiti da jedino Bog čini velike stvari u životu. Njezino je bilo da ga se boji, poštuje i ljubi, a njegovo da je čini velika djela onima koji uza nj prianjaju. Iskusila je da u njegovu kraljevstvu nema mjesta za umišljene oholice koji svoj život temelje na mjerama ljudskoga života, te je znala da u njegovu kraljevstvu na prijestolju kraljuju neznatni, dok on odbacuje i zbacuje silne.

A ovi ponizni, maleni i neznatni to su oni koji se vode Božjom riječju i voljom. Oni ne traže u životu ništa od zemaljskih probitaka, već svoj život posvećuju jedino njemu živeći za njegovu slavu. To su oni koji vjerujući Bogu gotovo protiv svake ljudske i zemaljske nade primaju sjeme kraljevstva kao najmanje od svih sjemenja, ali koje kasnije donosi višestruki plod. Doista, Marija je primala svaku Božju riječ kao sjeme kraljevstva Božjega na zemlji koje je sam Bog sijao u njezinu srcu, a ona ga je brižno prihvaćala i do kraja mu se posvećivala.

Zato je i najveće sjeme kraljevstva Božjega koje je Marija posijala u svoje srce bio sam Božji Sin, on koji je istinska Božje Riječ i u kojem je sva punina Kraljevstva. No kako je u njemu prebivala sva punina božanstva, on je bio u sebi sjeme novoga svijeta i budućih dobara, ali je za Mariju predstavljao i Božju puninu na zemlji. Ona koja je potpuno prihvaćala Božje poticaje kao sjeme, radi čega je i nazvana ‘punom milosti’, došla je do toga da je u njoj to sjeme došlo do punine ploda, to jest do utjelovljenja našega Gospodina.

Marija donosi plodove Kraljevstva

Kao što vidimo na Marijinu primjeru, onaj tko jednom posije sjeme kraljevstva i dopusti mu da raste u srcu, dopušta prisutnost Božjih plodova u vlastitom životu. Tada sam Bog skrbi oko toga da to sjeme raste i razvija se i da dođe do ploda na zemlji, čemu je on obećao onu konačnu nagradu na nebesima. Jer je za ovoga života Marija njegovala sjeme kraljevstva kao najveću dragocjenost životne plodnosti, Bog ju je nagradio onim punim, cjelovitim i neprolaznim životom duše i tijela u svome kraljevstvu. A jer je živjela potpuno za kraljevstvo Božje, i jer je dopustila da se već za ovoga života sjeme kraljevstva u njoj razvije do Punine – Isusa, Bog ju je zbog toga smatrao vrijednom života vječnoga, te se onda pobrinuo da je i obdari njegovom puninom i u vječnome životu, a ne samo u ovome. I jer je Sina Božjega primila dušom i tijelom, te mu dala da bude pravi čovjek, on je nju dušom i tijelom nagradio nebeskom slavom.

A od trenutka kad ju je Bog u potpunosti za svu vječnost proslavio u nebu i obasjao svojom slavom, možemo reći da je Marija kao ne nabo uznesena bila prvi zreli plod njegova kraljevstva. Dosta prvi zreli plod jer je prva doživjela cjelovitu proslavu svoga bića, to jest jer je na zemlji doista primila Puninu Božju, ta ista Punina bila joj je nagrada i na nebesima obdarujući je proslavom duše i tijela. Marijino uznesenje je stoga svjedočanstvo divnih Božjih djela koja obdaruju plodnošću svakoga tko čistim srce prima sjeme Božjega kraljevstva, kao što je Marija primila to sjeme u čistu djevičansku zemlju. I kao što je ona Sina Božjega primila u čistu djevičansku zemlju njegujući ga kao najveću dragocjenost, tako je i Božji Sin primio nju u čisti djevičanski prostor vječnosti kao najveću ljudsku dragocjenost koja je ikada sa zemlje uzdignuta u nebesku slavu.

Stoga nam je Marija na nebo uznesena poticaj kako da i sami živimo za plodnost kraljevstva Božjega, to jest da cijelim svojim bićem, dušom i tijelom, prihvaćamo sve što Bog sije u naš život, napose da prihvaćamo našega Gospodina koji je u svom tijelu donio najbolje i neponovljivo sjeme. Pružajmo mu prostora sada i ovdje, da bi on nama kasnije osigurao prostor u nebeskom kraljevstvu. Živimo svoje vrijeme skrbeći da ne ostanemo bez ovog sjemena, da bismo potom njime bili ispunjeni i po svu vječnost. Budimo prihvatilište sjemena Božjega kraljevstva na zemlji, da bismo potom i sami bili prihvaćeni kao plod koji je ono u nama donijelo na nebesima.

19. nedjelja kroz godinu – B

Riječi današnjega Evanđelja otkrivaju nam jednu raspravu u kojoj se našao naš Gospodin nakon što je umnožio kruhove i ribe i nahranio veliko mnoštvo ljudi. Znamo iz dijela koji prethodi ovom odlomku da im je Isus predbacio da ga traže samo poradi zemaljskoga kruha, a ne jer su osjetili da bi ga trebali tražiti radi njega samoga. Tako umjesto da traže njega koji je kruh koji je s neba sišao, oni su žudili za zemaljskom hranom. To je bio dovoljan povod da počnu mrmljati suprotstavljajući mu se i odbijajući prihvatiti njegovu riječ. Ne samo da su tako bili nezahvalni prema njemu, nego i neuviđavni prema sebi samima i svojim duhovnim potrebama koje je mogao zadovoljiti samo Bog.

Ne samo onda, nego se i danas ljudi gotovo na istovjetan način odnose prema Bogu. Mnoštvo je nezadovoljstva, mrmljanja i odbijanja Boga i njegova nauka, a ne vidimo sebe i svoju duhovnu lijenost da se mi pokrenemo sukladno njegovoj riječi. A za mrmljanje pronalazimo kojekakve izlike i izgovore. Današnji čovjek doista radije dopušta da svatko izrekne svoje mišljenje bez utemeljenja, i da čuje tolika ljudska mišljenja, nego da prione uz nauk Božji i da prihvati onoga koji je s neba donio taj nauk. Daje za pravo svakome, pa i onome vrlo neupućenome, da govori o Bogu i Božjem svijetu, ali ne dopušta da Bog izgovori istinu o našemu svijetu i životu. Naša suvremena uljudba kao zarazu širi takva uvjerenja sve s ciljem da ukloni čvrstoću i jasnoću nauka Božjega iz društva, a da čovjeka prepusti na milost i nemilost ljudskih mišljenja, najčešće izobličenih i izopačenih. Kao da bi čovjeku i čovječanstvu bilo u interesu da mu o bitnim stvarima svatko priča što hoće, širi mišljenja bez pokrića, daje pravo za neutemeljene stavove. Kao da je sve to prihvatljivije i čovjeku korisnije od istine koju je Božji Sin donio s neba nama na korist i spasenje.

I danas ljudi mrmljaju kad im se sa svom jasnoćom navješta istina koju nam je Isus objavio, kad ih se poziva otvorenije i snažnije na Božji put, kad ih se poučava da ne troše previše snage i energije na ljudske stranputice, na zemaljske sitne strasti i užitke, umjesto da prionu uz ono bitno u životu. Kao da se ljudi boje ili ne žele poći tim putem svjesno, voljno i korjenito. Kao da ne žele svoj život uložiti u ono bitno i neponovljivo zajedništvo s Bogom, bojeći se da im život s Bogom ne uskrati njihovu ljudsku viziju i prizemljeni način života.

U tom smislu bunimo se i mrmljamo mi ljudi na Boga čim nas on želi poučiti i dati našem životu novi smjer, nove vrijednosti. Čim on želi uzdići naš život u božansku dimenziju, mi se tome opiremo i ne želimo da nas povede k uzvišenome, već se radije valjamo u zemaljskoj kaljuži. A za uzvrat se klanjamo ljudskim božanstvima i kojekakvim idolima.

Ostajemo žrtve svojih ljudskih poimanja radije nego da postanemo učenici Božji. Štoviše mrmljamo protiv Boga kad nas pokušava poučiti i ne prihvaćamo njegova Sina koji nam je donio taj neponovljivi uzvišeni nauk na zemlju. Ponašamo se i dalje kao da nitko ne pozna što je to Božji život i njegova istina o našem životu, te ne prihvaćamo da je on s neba sišao i poučio nas pravome životu.

Prihvaćamo da postoji neki Bog na nebu ali mrmljamo protiv onoga koji je sišao na zemlju da nas pouči životu. Njega ne prihvaćamo tako lako kao kriterij i mjeru svoga života.  Dobro nam dođe Bog o kojem ćemo mi razmišljati, natezati se, domišljati i prepirati, ali nam ne odgovara Bog koji će nama govoriti o našem životu i za naš život, pa protiv takvog mrmljamo, bunimo se i žalimo.

No vrijeme je da prestanemo mrmljati i da doista postanemo poslušni učenici Božji. Isus nas je tome poučio i na to nas poziva, a u našem interesu je da prionemo uz njegov božanski nauk otvoreno i zdušno, sebi i mnogim drugima na spasenje.

18. nedjelja kroz godinu – B

U današnjem Evanđelju čitamo nastavak odlomka od prošle nedjelje u kojem je sv. Ivan opisao čudesno umnažanje kruha. Naime, nakon umnažanja kruha Isus se povukao u goru posve sam jer je čuo da su bili naumili doći i zakraljiti ga. Budući da su ga nakon toga i dalje bili tražili, tako su i došli u Kafarnaum u nadi da će ga tamo sresti. I upravo to se dogodilo. A sveti Ivan je to uredno zapisao: Kad mnoštvo vidje da ondje nema Isusa ni njegovih učenika, uđu u lađice i odu u Kafarnaum tražeći Isusa. Nakon toga, kad su ga pronašli, on je započeo otvoren razgovor s njima, nadasve predbacujući im da ga ne traže na ispravan način ni s ispravnim motivima: Zaista, zaista, kažem vam: tražite me, ali ne stoga što vidjeste znamenja, nego stoga što ste jeli od onih kruhova i nasitili se.

Možda netko drugi na njegovu mjestu to ne bi učinio, ali Isus je htio biti načisto sa svima onima koji su išli za njim i tražili ga. Znao je da je bilo dobro i poželjno da ga traže, ali isto tako je znao da nije nebitno s kojim motivima i ciljem ga traže. Odlučno je stoga odbio njihove prizemljene motivacije i zemaljske ciljeve koji su stajali u pozadini njihovih traženja. On je došao s neba da ljude nahrani božanskim životom, a oni su ga tražili poradi svojih zemaljskih interesa. Zato im se suprotstavio i odlučio poučiti o traženju koje im je trebalo biti spasonosno i spasenjsko, a ne samo prizemljeno i ograničeno na prolazne ciljeve.

Nešto slično vrijedi i za nas kršćane danas. Počesto se i mi sami ponašamo poput onih koji su Isusa nekoć tražili poradi kruha zemaljskoga ili nekog drugog cilja i interesa. Zadovoljimo se u biti nekom našom razinom spoznaje ili odnosa prema njemu i teško prijeđemo taj svoj prag, umjesto da budemo otvoreni stalnome traženju i novim spoznajama koje nam on pruža i na koje nas poziva. Jer on je neiscrpni Božji Sin koji nas baš i poziva da mu na taj način pristupimo kao ljudi željni Boga i božanskoga obilja, a ne svojih ljudskih potreba i zemaljskih interesa.

Isus, stoga, očekuje od nas da budemo pravi kristotražitelji, te bi svaki kršćanin to morao biti po definiciji. To jest trebali bismo ga tražiti svim srcem i dušom. Doista, nemoguće je biti kršćaninom a ne čeznuti žarko za njim. Trudimo se stoga tako jako upiti njegovu prisutnost i puninu života. On očekuje da poželimo svoje biće ispuniti do kraja njegovom prisutnošću i tada se događa pravo čudo i preobrazba života. Nastojmo stoga biti njegovi iskreno tražitelji i to će biti pravi blagoslov i procvat duhovnoga života iz kojeg onda niče neizrecivi plod vječnosti već sada u našem zemaljskom postojanju. Samo traženje Krista odražava živost duhovnog života i rasta, a blaženi su oni koji se ne dopuštaju ograničiti svojim ljudskim poimanjima već su otvoreni njemu i otajstvima koja nas on obogaćuje. Tada naš duhovni život neće biti ni besplodan ni ukalupljen u potrošene obrasce ni sveden na hladne odnose, već će bujati rastom i napretkom iz dana u dan. Upustimo se u takvo traženje i dopustimo Kristu Gospodinu da nas vodi u našem traženju i da ga potom okruni darom svoje prisutnosti i milosti.

17. nedjelja kroz godinu – B

U današnjem Evanđelju opisan je pomalo neobičan događaj u kojemu nije imao udjela samo naš Gospodin, već i jedan dječak. Naime, Gospodina je slijedilo veliko mnoštvo ljudi, zaneseno djelima koja je činio, a napose ozdravljenjima bolesnika. No idući za njim ostali su bez zaliha hrane, pa je Isus osjećao svojom dužnošću nešto učiniti za njih. Kad je vidio što se događa odmah se išao posavjetovati s apostolima, ali oni nisu znali što bi učinili, jer je za njih to bila nemoguća misija nahraniti toliko mnoštvo.

Gotovo u očaju Andrija je ukazao na to da su kod jednoga dječaka pronašli pet ječmenih kruhova i dvije ribice. Ali to nije moglo nahraniti nego tek nekoliko ljudi, te je i Andrija znao da je bespredmetno to bilo i spominjati. Međutim, upravo je to bila presudna činjenica koja je utjecala na preokret situacije. Naime, upravo je te kruhove iskoristio onaj koji nije htio od kamena praviti kruh kad ga je Sotona kušao. Tako u ovom slučaju radije izabire ljudsku suradnju, suradnju jednog dječaka koji ima kruh i ribe, znak ljudskog truda i skrbi. Isus se nije ustručavao njih blagosloviti i umnožiti za veliko mnoštvo ljudi i njihove potrebe, dok je izbjegao činiti čudo samo za sebe i to čudo bez ‘pomoći’ ljudi. Iz cijelog događaja je očito kako Gospodin cijeni prisutnost i sudjelovanje malenih u svemu što je činio. Dok su odrasli bili dosta neuviđavni i nedorasli situaciji u kojoj su se našli, dotle je obični dječak omogućio Gospodinu da bude dobrotvor odraslima.

Nešto slično možemo vidjeti i u životu današnjega čovjeka. Često smo neuviđavni i zanemarujemo one malene pored sebe, umjesto da ih cijenimo kao moguće sudionike čuda. Dogodi se da su čak teret ili smetnja današnjemu čovjeku i njegovim obvezama, te ih u brzini života i mnoštvu podloca i ne primjećujemo. Ne vjerujemo da nam preko njih i od njih može doći blagoslov i milost Božja. Više se ufamo u vlastitu snagu, u moć novca i tehnologije, nego u doprinos i značenje malenih koji su nam znak Božje prisutnosti i njegova djelovanja. Isus međutim svojom gestom pokazuje da je doprinos upravo malenih u društvu nezamjenjiv, kao u slučaju dječaka čije je kruhove i ribe on blagoslovio i umnožio. Bila bi zato nasušna potreba graditi društvo koje dopušta da oni maleni koji ljube Isusa u njega ugrade svoj doprinos i svoju ljubav prema Gospodinu. To u konačnici postaju zdravi temelji na kojima može počivati društvo, a ni u kojem slučaju sirova sila ili bezdušna tehnologija. Neka nam ova Gospodinova lekcija bude lijepa škola autentičnih vrijednosti oko kojih trebamo skrbiti za pravu budućnost našega društva i naroda. Nadasve, svi skupa se trudimo biti malenima da Gospodinu omogućimo da po nama čini svoja čuda i izgrađuje naše društvo na stabilnim temeljima svoje ljubavi.

16. nedjelja kroz godinu – B

U današnjem Evanđelju otkrivamo jednu životnu situaciju pomalo sličnu onome što se događa i u današnjemu svijetu. Naime, vidimo da su Isusovi apostoli, dvanaestorica, bili umorni i iscrpljeni nakon što su ispunili poslanje koje im je dao Isus, te je on sam uočio da im treba odmora. S druge pak strane on je uočio i potrebe puka koji je bio kao obezglavljen i izgubljen kao ovce bez pastira. I jednima i drugima je trebalo odmora duše koji su naposlijetku pronašli s njime i u nnemu. Puk je doista grčevito tražio utjehu i olakšanje svojih jada, te se činilo da nema dovoljno onih koji mu mogu omogućiti da dođe do rješenja i do odgovora na svoje probleme.

Slično se događa i danas kad s jedne strane vidimo da su Isusovi poslanici umorni od toliko posla koji se iz dana u dan umnaža i ne uspijevaju stići do svakog čovjeka komu su poslani. Je proturječje, ali je i stvarnost da posao počesto priječi pastirima da dođu do srca svojih ovaca. Nekada je to i njihovom krivicom a nekada i krivicom samih vjernika koji ne traže tako žarko i gorljivo ono što bi trebali od njih, a vrlo rado i brzo se odlučuju komentirati i kritizirati njihovo ponašanje i njihove nedostatke. Počesto drže da oni ništa ne rade već samo odmaraju i uživaju, te prema njima nemaju niti osnovnog razumijevanja koje bi trebali imati. A pastiri sa svoje strane možda drže da ih vjernici nepotrebno i iz dokolice gnjave svojim čudnim zahtijevamo. I kao što je nekada bilo da uz toliki broj svećenika i rabina narod ipak bude kao ovce bez pastira, i da sve potom padne na leđa nekolicine, tako i danas se može dogoditi da uz velik broj svećenika može biti nešto slično. Jer ukoliko svećenicima nedostaje istinskog apostolskog zanosa i Isusove revnosti, onda kao da na kriv način ili uzalud vrše svoju dužnost. Onda ih sve brzo umara i teško stječu snagu za ono što bi trebali činiti u ime Isusovo i snagom kojom je to Isus činio. Tada njihovi vjernici mogu biti obezglavljeni kao ovce bez pastira, te onda i pokušati tražiti duhovna rješenja na neprimjeren ili neispravan način. Svakako je neobična pojava našega vremena da određeni broj vjernika ne uspijeva zadovoljiti svoje duhovne potrebe u župama, uz svećenike kojima su povjereni, te traže drugamo gdje su čuli da ima netko tko će zadovoljiti njihova traženja i uspjeti ponuditi bolja rješenja od onih koja nude drugi, takozvani obični svećenici.

No Gospodinov pastirski zanos otkriva nam koji je pravi odgovor na umor koji zahvaća i pastire i ovce. On ukazuje da se pastiri mogu pronaći samo ako se u osami odmore s njime, kao što i vjernički puk ne može doći do utjehe ako u pastirima ne traži njega i njegovu riječ. Stoga je znakovito da je apostole pozvao da idu u osamu odmoriti malo, a puku koji je bio kao ovce bez pastira neumorno je navijestio radosnu vijest poučavajući ih otajstvima Božjim. Doista samo je njegova blizina i njegova riječ sposobna odmoriti nas do kraja i onda kad smo umorni, jer ona je melem na rane i umornih pastira kao i iscrpljenoga puka. Molimo stoga da svi skupa budemo bliži njemu i da upijamo njegov zanos kojim je osvježavao svoje apostole, ali i narod koji je tražio Božju utjehu. Nastojmo se odmarati u njegovoj blizini koja jedina odmara cijeloga čovjeka. Neka snagom toga pastiri budu neumorni i dostojni svoga Učitelja koji ih je osvježio svojom blizinom, a neka vjernici s poštovanjem u njima promatraju zauzetoga Krista koji neumorno naviješta otajstva Božja koja valja pobožno i zahvalno razmatrati i usvajati. Tako se možemo odmoriti samo ako se usredotočimo na ono bitno u životu, ono što nam daje Gospodin, a ne ponude ovoga svijeta koje nam iscrpe duše u tolikim vrstama ‘odmora’ koji nam se nudi. Sve drugo je bespotrebno gubljenje snaga koje samo dodatno iscrpljuje našu krhku ljudskost. Ako se odmaramo uz Krista upijajući njegov zanos, onda možemo jedni drugima pomoći da se odmorimo unatoč svemu, te da pronađemo dužno razumijevanje jedni za druge, doživljavajući blagodat i čudo kojim Bog osvježava naše duše. Neka se to zbude s nama danas kao nekada u Palestini.

15. nedjelja kroz godinu – B

Premda je izviješće sv. Marka o slanju dvanestorice vrlo kratko, ipak je vrlo znakovito i bogato sadržajem. Isus se kao Učitelj nije ponašao na uobičajen način, kao što su se ponašali židovski rabini onoga vremena. Premda su i sami imali učenika i drugih sljedbenika, ipak nikada ih nisu na ovakav način slali da propovijedaju, niti su im mogli dati ovlasti koje je Isus dao svojim učenicima. Doduše, to nisu ni pokušali, pogotovo što Isus pred svoje učenike stavlja vrlo neobične zahtjeve. Tako od njih očekuje, kako smo čuli, da uza se ne nose ništa, osim štapa, ne zato što je pretpostavio da će sve drugo steći idući putem, već što je smatrao da im ništa od svega toga ne treba, jer je znak navezanosti na zemaljska dobra. Zato veli da im ne treba ni kruha, ni torbe, ni novca o pojasu, ni dviju haljina. Htio je da odmah, čim krenu, budu svjesni da ne idu putem zemaljskog interesa, već služenja Bogu poradi kojega su se svega odrekli.

Nadalje, u svemu tome možemo iščitati još jednu dodatnu poveznicu sa Starim zavjetom. Isus, naime, ne samo da se ponašao kao onaj koji ima autoritet proroka, pa i više od toga, već šalje svoje učenike na isti način na koji je Bog u Starom zavjetu slavo proroke. Inicijativa nikad nije bila njihova niti su imali privatnih razloga ili interesa ići kamo ih je slao. Naprotiv, inicijativa je bila Božja, te su često imali razloga pobuniti se kad su vidjeli uvjete koje im postavlja i zahtjeve kojima ih uvjetuje. I apostoli su poslani poput tolikih proroka koji nisu uzimali sebi za pravo davati određivati Bogu na koji će ih način poslati. Štoviše, nisu se osjećali sposobnima po vlastitom nagnuću davati savjete u ime Boga, već je sam Bog njih podizao iz naroda i slao ih da govore ono što im je on zapovjedio, pa i onda kad su zbog toga bili izloženi, pa čak i ugroženi. Trebali su vjerno naviještati ono što je Bog od njih tražio i onda kad su ih vlastodršci i moćnici zbog toga progonili. Moglo im se dogoditi da trpe nepravde i muke, ali oni nisu mogli ne izvršiti poslanje koje im je on odredio da vrše.

Slično tome što se događalo u životu proroka, bilo je i u životu Isusovih Apostola. Njih Isus izabire da budu odvažni i vjerodostojni, nezaustavljivi na svome svjedočkom putu. Zato od njih očekuje da ne nose ništa osim štapa i sandala. Zadaća im je bila vršiti njegovo poslanje, a ne svoje, te je stoga on i postavljao uvjete koje je on smatrao prikladnima za to poslanje. A istina, najbolje je i znao što im treba i kada će biti najvjerodostojniji. Evanđelist samo izvještava da su to poslanje i ispunili, jer kao poslušni Isusovi učenici nisu ni pomišljali kršiti nalog koji im je dao.

Iz svega što nam sveti Marko zapisa, izvući je pouku i za nas danas. Uspjeh u naviještanju Evanđelja ne postiže se izvanjskim pomagalima, tehničkom osposobljenošću ili gospodarskom moću, već isključivo vjernošću Isusovu glasu, to jest proročkom poslušnošću. Pa i onda kad pred nas stavlja čudne, i gotovo nemoguće zahtjeve, ipak je njegova riječ i božanska snaga jamstvo ostvarenja poslanja. Treba samo dopustiti da on u nama djeluje i da se u nama proslavi. A kao pravi navjestitelji i apostoli, trebamo vršiti proročku službu, to jest kao osobe biti znak Božje prisutnosti na zemlji, što potom naša djela i naše riječi trebaju odraziti. Zato nam je i moliti svete Apostole da nas zagovaraju, jer mi počesto u duhu svoga vremena ne vidimo koliko je istinita ova činjenica o kojoj svjedoči Evanđelje. I mi radije računamo na izvanjsku djelatnost i na pomagala ovoga svijeta, nego da računamo na snagu svoga duha koji se u vjernosti predaje Bogu i kroz koga Bog djeluje svojom moću. Ali preduvjet da bi Bog bio na djelu je da se lišimo svih ostalih priručnih sredstava, te da Boga stavimo u središte života.

Molimo stoga za dar ovakvog predanja i ovakve poslušnosti Isusovu glasu, te ostavimo evanđeosko svjedočanstvo u svijetu. Ne smijemo smetnuti s uma da nas čekaju toliki potrebni kojima neće nitko pristupiti ni olakšati boli, ako to ne učinimo mi, Kristovi učenici. Odazovimo se Isusovu pozivu i preobražavajmo svijet svojom poslušnošću i vjernošću njegovu glasu, svjedočeći da smo uistinu pravi Kristovi proroci.