Uvijek je bilo, pa tako i danas, da u društvu oni koji sebe drže uzvišenijima i značajnima, sebi mogu priuštiti i zaštitu sukladno svojoj veličini. No zaštita ne može biti samo u vidu tehničkih i tehnoloških pomagala, već su prava zaštita osposobljeni, vjerni i dobro plaćeni ljudi koji su se spremni izložiti za svoga poslodavca i platitelja, a koje zovemo tjelohraniteljima. Najčešće je riječ i o opasnim i delikatnim situacijama u kojima je baš neophodno imati nekoga tko će biti spreman i tijelo i život izložiti u zaštitu. Doista je takva živa i ljudska zaštita najkvalitetnija da se sačuva vlastiti život.

Bog Marijin tjelohranitelj

Glede čuvanja vlastitoga tijela mnogi potom previđaju neke važne stvari, a što je naša nebeska Majka Marija dobro znala. Naime, ona je jako dobro znala da ljudskom biću nije dostatna ljudska zaštita niti je moguće zaštiti sebe štiteći se samo na ljudski način. njoj je bilo jasno da je čovjek više od zemaljske stvarnosti, te stoga ni njegova zaštita ne može biti samo zemaljska. Pogotovo što je znala da stvarni protivnik ljudskoga bića nije onaj tko ugrožava našu tjelesnu cjelovitost, već stari neprijatelj koji nagrize onu duhovnu, nakon čega se tjelesna uruši kao kula od karata. Neophodno je, uistinu, znala je dobro Marija, imati onu nebesku zaštitu, te se štititi na način na koji nas štiti sam Bog koji nas svojom milosnom zaštitom čuva od grijeha i o Zloga, te potom i od smrti. Jer to su istinski uzročnici propasti i raspadljivosti ljudskoga bića. Od takve pogibelji nas ne mogu zaštiti nabildani i naoružani čuvari, već to može samo Bog svojom prisutnošću. Jer uostalom, njegova zaštita nije samo za ovaj vremeniti život, obojen našim sitnim interesima i ambicijama, već nas on štiti za onaj uzvišeniji život u kojem naše biće dolazi svome cilju. Tek ako prihvaćamo njegovu zaštitnu ulogu za vječni život, tada samo sebi omogućili i pravu zaštitu za ovaj. A onaj tko bi samo štitio zemaljski život, ne vodeći računa o vječnomu, napravio bi krupan previd jer bi se lišio one prave zaštite.

Ali ne samo da je Bog zaštita od izvanjskih pogibli, već je Bog zaštitnik i hranitelj ljudskoga bića, duše i tijela u pravom smislu riječi. On je doista tjelohranitelj ljudskoga bića, jer prožima to isto biće do najmanje pore svojim božanskim životom. Ne samo da nas štiti od pogibli i nedaća, već nas doslovno i hrani svojim životom, po čemu stječe pravo na naslov tjelohranitelja. Ne samo da je spasitelj i hranitelj duše, već je spasitelj i hranitelj cijeloga bića, a time i tijela, što je pokazao najprije na prečistoj Djevici. Zato je Bog Mariju, koju je štitio do kraja cijeloga života, kao nagradu i krunu uzdigao u nebesku slavu dušom i tijelom. Time nam je ponudio primjer osobe potpuno zaštićene, koja doduše nije imala nikakve ljudske zaštite, ali je zato uživala svu onu duhovnu nebesku zaštitu njegove moći i milosti. . Zato ako itko zaslužuje ovaj naslov tjelohranitelja, ali ne u ovom našem današnjem smislu, već u korijenskom značenju riječi, onda je to sam Bog.

Marija naša tjelohraniteljica

Ali upravo time što je iskusila Božju zaštitu i snagu njegove prisutnosti, Marija je imalo izuzetno iskustvo Božje tjelohraniteljske skrbi, te nam svojim životom upravo to iskustvo posreduje. Time nam postaje primjer kako tražiti Božju zaštitu, te kako hraniti vlastito tijelo Božjom riječju i njegovim životom. A utoliko ukoliko je zainteresirana nama kao Majka pomagati, utoliko možemo i nju nazvati tjelohraniteljicom jer i ona skrbi oko spasenja našega tijela kao izuzetna suradnica na Božjemu planu spasenja. Promatrajući stoga njezino slavno uznesenje na nebo imamo pravi primjer Božjeg zaštitničkog djelovanja. Uzdignuta je u nebesku slavu, jer je ovdje na zemlji živjela Bogom potpuno zaštićena i nahranjena, te je samo doživjela vrhunac proslave kojoj je cijeloga života žarko težila.

Časteći nju i slaveći njezino uznesenje svjesno smo da nam je ona tjelohraniteljica jer nas upućuje na Boga. Dok se njoj utječemo pronalazimo pravu zaštitu, kao što nam postaje jasno kako je doživjela vječnu proslavu cijelim bićem. A ona kao proslavljena u Bogu, ne svojom već Božjom snagom, može i nama biti svojevrsna tjelohraniteljica, jer nas upućuje na iste oblike zaštite koje je i sama iskusila. Zato nam ne prestaje već ići njezinim putem proslave, jer i sami smo pozvani na vječnu proslavu i radost u Božjemu kraljevstvu. No do te proslave dolazimo ako ovdje na zemlji ne težimo za zemaljskim lažnim zaštitama koje nam ne mogu jamčiti spas duše i tijela, već ako budemo uzeli Boga za zaštitnika i svoga tjelohranitelja na zemlji.

Marija nam također svjedoči da Bog nikada nije zakazao u svojoj vjernosti i ispunjenju obećanja, već da je uvijek dosljedno izvršavao sve što je ljudima obećao. No da bi se njegova zaštita na nama ostvarila, i mi poput Marije trebamo pokazati pravu poniznost koja nas čini vjernima njegovoj riječi kao što je bila ponizna službenica Marija. Poniznost i vjernosti njemu je preduvjet da se na nama dogodi njegova sveta zaštita, kojoj je za cilj sačuvati nas i dušom i tijelom za nebesku proslavu. Držimo se stoga Marije kao tjelohraniteljce našega bića, jer nam je onda pružila iz svoga krila Sina Božjega po kojem smo primili zajedništvo u Božjem životu, a čije nas sveto Tijelo i hrani i brani od svih štetnih utjecaja.

19. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem Evanđelju čuli smo događaj koji nam opisa sv. Matej evanđelist, a govori o tome kako se Isus za vrijeme jedne noćne oluje, koja je apostole zatekla na lađi dok su se prebacivali preko Genezaretskoga jezera, približio svojim učenicima hodeći po vodi. Ne uspijevajući odmah prepoznati da je to bio njihov Učitelj, učenici su se dodatno prestrašili. A u pokušaju da protumače što se to događa i o čemu je zapravo riječ, njihov zaključak je bio da se radi o utvari: A učenici ugledavši ga kako hodi po moru, prestrašeni rekoše: ‘Utvara!’ I od straha kriknuše. Tako su zahvaćeni strahom, a u nemogućnosti da u mraku ispravno utvrde o čemu je riječ, iznijeli pretpostavku koja im se učinila najispravnijom. Jer im nije bilo vjerojatno da bi čovjek mogao hoditi po vodi, a pogotovo kad su se u olujnim uvjetima mučili i oni koji su bili na barci. Njihovu neizvjesnost razriješio je, međutim, Gospodin koji im se predstavio i ohrabrio ih da se ne boje.

Koliko su mu ozbiljno povjerovali pokazala je naknadna scena s Petrom, koji se odvažio ispitati je li to stvarno Gospodin, te je onda i sam htio da mu Gospodin zapovijedi da dođe k njemu po vodi. Nakon početne odvažnosti, Petra je ipak obuzela malovjernost pa je počeo tonuti, nakon čega je u očaju zavapio Gospodinu da ga spasi. Isus je to i učinio pruživši mu ruku, a time i prigodu da povjeruje da onaj koji je hodio po vodi nije bio utvara, već da je to njihov Učitelj, to jest utjelovljeni Božji Sin koji ga je mogao rukom dohvatiti i izvući na barku, a barku potom učiniti sigurnom nakon što je smirio oluju.

Ovaj događaj je počesto obrazac onoga što se događa i u našem vjerničkom duhovnom životu. I u nama postoji potreba, kao i u Petru, uspostaviti čvrst odnos pouzdanja i povjerenja s Bogom. No događa se nerijetko da je Gospodin u našem životu utvara, to jest postoji samo imenom, ali ne i stvarnošću. Kad treba povjerovati do kraja i biti dosljedan njegovoj riječi, tada, kao i u Petrovu slučaju, nastaju problemi. Udaljimo ga svojom nevjerom i nepristajanjem uz njegovu riječ i život, te on za nas ne postoji kao živi Bog, već samo kao neka prikaza, utvara i proizvod naših misli ili eventualno potreba. Doista, svaki put kad se prema njemu nismo odnosili kao prema živome Bogu prema kojemu i s kojim naša duša stoji u izravnom zajedništvu života i ljubavi, mi smo ga pretvarali u utvari. Svaki put kad ne vjerujemo žarko i čvrsto, već ga doživljavamo, usputnim, stranim i dalekim bićem koje nema životnu važnost za naš, za naše stavove i postupke, za naša uvjerenja i nadanja, koje ne oblikuje naš svakodnevni život, pretvaramo ga samo u neku utvaru i privid, a oduzimamo mu stalnu i stabilnu prisutnost u našem životu.

Ali Gospodin nije utvara. On je jedina čvrsta i sigurna stvarnost života. Jedini neprolazni i vječni koji i nama može podariti mir i vječnost, koji nam može zajamčiti da nas neće potopiti valovi ovoga svijeta. A mi kad prema njemu nemamo stav i odnos istinskog povjerenja, kad ga ne osjećamo kao živoga Boga, onda ga u praksi stvorimo na utvaru, kao  što je to učinio i Petar. Samo ako je naš stav prema njemu čvrst i nadasve osoban kao sa živim Bogom koji nas neće nikada iznevjeriti i koji je utjelovljen u našu životnu stvarnost, tada se može reći da on za nas nije utvara, već Bog. Samo ako prema njemu nemamo odnos formalnosti i formalizma, on za nas postaje živa stvarnost koja nas zahvaća i preporađa, koja od strašljivih ljudi pred životnom neizvjesnošću i izazovima postaju ljudi osnaženi njegovom prisutnošću. Takav učinak ne može proizvesti utvara, već samo živi Bog, te nas na to Isus poziva da on za nas ne bude utvara, već da bude živa božanska stvarnost. Gospodin nije plod naše mašte, uma ili potreba, već je dar Očev nama koji trebamo njegovu svetu prisutnost bez koje nam nema spasenja.

Zato je neophodno da živoga Boga ne pretvaramo u utvaru svojim ponašanjem i stavom, jer takvo što je Boga nedostojno. On je onaj koji jest, jedina neupitna i stabilna životna stvarnost koja i nama jamči trajnost postojanja u svim neverama i nevoljama života. Dopustimo mu živu i djelatnu prisutnost u životu. Neka nas on pokreće i vodi iznad svih pogibeljnih voda našega života da nas ne potopi valovlje ovoga svijeta, već da nas njegova moćna ruka održi u sigurnosti od svake pogibelji ovoga svijeta i dovede nas do blažene vječnosti.

Preobraženje Gospodinovo

Ljudima koji žeđaju za nebeskom stvarnošću, napose onima koji žele otkriti otajstva neba, doista je izazovno razmatrati o Bogu i dolaziti do sve jasnijih zaključaka o njemu. No samo razmatranje o Bogu na ljudski način ne iscrpljuje onu iskonsku potrebu da Boga promatramo licem u lice držeći to izuzetnom povlasticom i srećom koja se ima ostvariti isključivo kao konačno blaženstvo u nebeskoj slavi. No promatrati Boga licem u lice, osim što može biti duhovna ili intelektualna želja, ne može biti ljudsko pravo niti u dometu njegovih moći. Ljudima je moglo biti dano da dođu do nekih razumskih zaključaka o Bogu, ali je to daleko od izravnoga gledanja Božjega lica. Pa i onima kojima je Bog u svome milosrđu otkrivao ljepote svoga lica kako bi to prenijeli njegovu narodu, uvijek je bila povjeravano samo duhovno viđenje u mističnom zanosu nakon kojeg su prenosili određene istine u slikama svojih vizija. O tome nam svjedoči prvo čitanje iz proroka Daniela koji je već nekada u viđenju vidio očitovanje Sina Čovječjega za nas smrtne ljude.

Ali Bog je stvorio čovjeka ne samo da razmatra lice zemlje i da otkriva zanimljivosti i znamenitosti ovoga svijeta. Nego je čovjek stvoren da bi već na zemlji razmatrao lice Božje i bio obasjan njegovom slavom. A kada je čovjek grijehom pobjegao od tog izuzetnoga Božjeg dara, Bog ga ipak nije napustio, već je odlučio povući dodatne poteze kako bi se taj plan ostvario usprkos čovjekove neopreznosti i grješne manjkavosti. Dodatni Božji plan sadržan je u utjelovljenju njegova ljubljenoga Sina koji je došao kako bi ljudima omogućio promatrati Boga licem u lice i tako doći do blaženstva i do vlastitog preobraženja. Predokus Isusova dara svim vjernicima bio je u događaju preobraženja na gori, kada je Isus trojici svojih učenika pokazao slavu svoga lica, to jest pokazao im božansku slavu koju je došao očitovati na zemlji. Petar, Jakov i Ivan su prvi od svih ljudi imali čast i milost da su kao smrtni ljudi promatrali neizrecivu slavu Božjega Sina na zemlji, o čemu će nakon uskrsnuća dati svjedočanstvo da i drugim ljudima omoguće isti milosni dar.

Međutim, u svom duhovnom odnosu prema činjenici preobraženja, koja sasvim odgovara i zahtjevima naše ljudskosti, mi vjernici smo počesto poput apostola iz događaja preobraženja koje je, kako zapisa Evanđelist, svladao san. Umjesto da razmatraju lice Božje izravno licem u lice, oči u oči, oni su podlegli ljudskoj slabosti i umoru. Poput njih, mi svojim slabostima i grijesima padamo u stanje obamrlosti gdje naša molitva nije razgovor s Bogom lice u lice, već odraz i znak pospanosti našega duha koji nije kadar stati s Bogom u izravnom razgovoru koji dotiče, mijenja i uzdiže dušu do neslućenih visina. Da su umnici ovoga svijeta imali dar koji mi vjernici imamo, gdje bi bio kraj njihovu oduševljenju i njihovom svjedočanstvu za Boga. A mi ostajemo poput apostola zaspali i nijemi dok nam se Bog očituje iz dana u dan izravno po svome Sinu, u čijoj su slavnoj prisutnosti oni zaspali.

Isus je doista svjestan da nama ljudima nije lako promatrati lice Božje, pa je zato došao među nas i uzeo lice ljudsko, lice Sina Čovječjega, kako bismo mi ljudi u njemu prepoznali Sina Božjega, odraz slave i otisak bića Očeva, te kako bismo kroz njegovu utjelovljenju prisutnost, zahvaljujući ljudskoj naravi mogli promatrati onu vječnu, nestvorenu, slavnu. Zato svojim preobraženjem nije otklonio niti one naše ljudske načine na koje dolazimo do spoznaja o Bogu i do promatranja Božjega lica. To znamo po tome što se u njegovoj slavi prilikom preobraženja na brdu pojaviše Mojsije i Ilija. Upravo njih dvojica predstavljaju dva najuzvišenija ljudska puta kojima se otkriva pokoji komadić lica Božjega i njegove slave i moći. Jer onaj tko razmatra Božji Zakon i daje se poučiti iskustvom proroka, doista prima Božje očitovanje, bez obzira što je to u manjoj mjeri nego ono izravno promatranje lice Božjega. No tko ozbiljno doživljava Božji Zakon i Proroke, dolazi k Isusu, te s vremenom otkriva u Isusu puninu svega čemu su ga učili Zakon i Proroci, to jest Mojsije i Ilija.

Ni za nas ovaj put nije suvišan, premda mu je Isus pretpostavio onaj konačni savršeni put spoznaje Boga, a to je promatranjem njegova lica i Božje slave koja u njemu svijetli. Isusova prisutnost, uistinu, nikada ne dokida Zakon i Proroke, premda ih ona nadvisuje. Mi ljudi u svojoj slabosti trebamo se čvrsto držati tog puta i načina dok ne naučimo otvorenog lica promatrati svoga utjelovljenog Gospodina koji je sada u slavi Očevoj, ali je isto tako i trajno prisutan među nama. Živjeti nam je odnos s Isusom sa svom neposrednošću, jer je on zato i došao da nam bude neposredan. No i u slučaju da ne znamo razmatrati njegovo lice ili da se udaljujemo od njega, uvijek postoje i ovi drugotni putovi, Zakon i Proroci, koji će nam ukazati kojim smjerom nam je ići dok ne stanemo pred Gospodina Isusa i dok na njegovu licu ne otkrijemo vječnu Božju slavu.

Neka nam blagdan njegova preobraženja bude istinski poticaj da uvijek intenzivnije razmatramo njegovo lice stupajući u neposredno zajedništvo s njime, po čemu ćemo ostvarivati smisao života već sada na zemlji, dok ne dođemo jednom do blaženoga gledanja kad ćemo potpuno i mi biti prožeti njegovom slavom po sve vijeke vjekova.

17. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem Evanđelju čuli smo tri Gospodinove prispodobe o kraljevstvu nebeskome, te njegove riječi tumačenja i pouke u mjeri u kojoj je trebao protumačiti učenicima otajstvo, to jest dublje značenje iznesenih riječi. A upućena pouka završi poticajem učenicima da budu upućeni u kraljevstvo nebesko, kao što svaki domaćin treba biti upućen u vlastitu riznicu, te ujedno na prikladan način zna iz nje iznijeti i staro i novo, već prema potrebi. U tom slučaju Isus i njih prispodobljuje pismoznancima upućenima u kraljevstvo nebesko, jer bez dobrog poznavanja Pisma ne bi ni sami mogli vršiti svoje poslanje. Stoga im reče: Stoga svaki pismoznanac upućen u kraljevstvo nebesko sličan je čovjeku domaćinu koji iz svoje riznice iznosi novo i staro.

Kako vidimo iz ovoga teksta, Isus je imao duboko poštovanje prema službi pismoznanaca, prema je često i oštro kritizirao upravo njih. Nije ih dakle kritizirao zato što su bili pismoznanci, već zato što su svoju časnu službu degradirali lošim poznavanjem Božjega života. Stoga Isus i priča prispodobe o kraljevstvu nebeskome kako bi svoje apostole i ostale učenike, jednostavne i iskrene slušatelje riječi Božje iz njegovih usta, pretvorio u vrsne poznavatelje te iste riječi i Božjih nauma kadre drugima iznijeti obilja te iste riječi. U biti ističući da trebaju biti kadri iznositi novo i staro, Isus je tim riječima iznio misionarski plan da sve svoje učenike osposobi za spasenjski navještaj riječi drugima. A naviještaj drugim pretpostavlja njezino temeljito poznavanje, to jest oni prvi trebaju biti upućeni u kraljevstvo nebesko da bi mogli drugima navijestiti njegove ljepote i bogatstvo. Zato, ako je Isus rekao da bi svaki pismoznanaca trebao biti kao čovjek domaćin koji iz svoje riznice iznosi svoje blago, još više je htio reći svojim slušateljima da bi svaki od njih trebao biti poput takvog pismoznanca i domaćina.

Time što im povjerava službu pismoznanca i domaćina Isus stavlja osobit naglasak na iznošenje iz riznice, to jest na poslanje koje njegovi učenici imaju prema drugim ljudima, to jest prema svijetu. Oni, naime, trebaju iznositi blaga Božjega života i Božje riječi, kao što odgovorni domaćin zna iznositi iz svoje riznice blaga za svoju obitelj i prijatelje. A koliko je to neophodno vidimo na svakom koraku u našem društvu i javnosti. Toliko je ojađenih, ozlovoljenih i opustošenih ljudi koji iz sebe izbacuju gorčinu i bijes, ljutnju i nezadovoljstvo, zavist i ljubomoru, osvetoljubivost i netrpeljivost, nemir i zloću, podlost i požudu, pohlepu i neumjerenost, psovke i bogohuljenja. I to bez imalo stida i srama. Štoviše, drže sebe naprednima i slobodoumnima, borcima za prava i slobode, herojima javnog mišljenja i medijskoga prostora. A u biti su kao prazne tikve koje plutaju nemirnim morem ljudskoga života, bez sklada i stabilnosti, bez pravih temelja i jasnih ciljeva. Takvima je sve što izbacuju u javnost samo pokriće za unutarnji nemiran i nesređen život, a ne plod želje da drugima budu blagoslov i bogatstvo.

Iz svega rečenoga jasno nam je zašto je Isus očekivao od svojih učenika da budu domaćini koji daju iz riznice, ali ne svoje, već obilje koje kao pismoznanci prime od Boga koji ih upućuje u otajstva kraljevstva. Imajući u vidu Isusove riječi uočavamo da je neophodno znati više stvari, a koje mi ljudi počesto previdimo. Kao prvo trebali bismo znati što je životna riznica o kojoj Isus govori i čemu služi. Osim toga valja u životu znati prepoznati istinsku, neprolazne i neprocjenjive dragocjenost i njih skupljati u riznicu, jer samo što se skupi u riznicu, može se drugima dati. A kao treće, osim što valja prepoznati pravo bogatstvo, treba biti umiješan doći do njega, odlučiti se na ulaganje, poneki rizik i žrtvu, prije svega, jer u protivnom možemo ga promatrati samo izdaleka. Naposljetku, kad je netko došao do blaga, treba ga znati čuvati i osiguravati svoju riznicu od mogućih provala i pljački, da se ne dogodi da naglo izgubi sve što je stekao.

Dolazeći na konkretnu primjenu možemo reći da je prava riznica života o kojoj govori Isus naša duša, to jest naša nutrina. Njezino prikladno i povlašteno bogatstvo je sam Bog, a proces skupljanja tog bogatstva je iskreno zajedništvo s njime. Ovaj proces je proces stjecanja duhovnoga iskustva čime se priskrbljuje neotuđivo blago života vječnoga. To je proces koji nas odgaja da ispravno vrednujemo, da poštujemo ono što nam je darovano kao dar od Boga, da prepoznamo milost zajedništva s njime, te da u toj milosti ostanemo postojani do kraja. Tko nije stupio u istinsko zajedništvo s Bogom, taj nema pravoga duhovnoga iskustva, te nije ni dobar pismoznanac ni vješt domaćin. Njegova riznica je prazna ili je ispunjena nečim što nije pravo blago, a to je tako uočljivo po ponašanju, bilo da je riječ o govoru ili o djelovanju. Svaki onaj koji ne daje drugima Boga oko sebe, već širi neko drugo ozračje, zakazao je u nekom od ova tri sastavna dijela. Opustošio je vlastitu dušu, te nije kadar ni otkriti, ni pohraniti u riznicu pravo blago.

Zato nas Krist Gospodin poziva da sagradimo sebi pouzdane riznice, to jest da pripravimo vlastitu dušu čistoćom i svim drugim kreposnim uresima, da bismo u nju mogli prihvatiti Boga. Tada imamo neotuđivo bogatstvo i bisere u riznici vlastitoga duha, te u svakoj prigodi imamo što dati drugima kao pravi domaćini duhovnoga života. Molimo milost, a i sami se trudimo, da naša nutrina bude istinska riznica iz koje izvlačimo duhovno blago na spasenje sebi i drugima.

16. nedjelja kroz godinu – A

Gospodinove prispodobe duboko zadiru u otajstvo ljudskoga život u svakom trenutku i vremenu, pa tako ni danas nama nisu bez poruke. U tumačenju ove prispodobe Isus je pojasnio da je sijač dobroga sjemena on sam, a da je neprijatelj koji sije loše sjeme sam đavao. Ako i nije izravno govorio o odgovornosti, ipak je opisao okolnosti u kojima se događa da se na plodnom tlu Božje njive najednom nađe posijan kukolj. Isus, naime, reče da se to dogodilo dok su sijačevi ljudi spavali: Dok su njegovi ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, posija posred žita kukolj i ode. Time nam na neki način tumači kako to da se zlo pojavilo na njivi čovječanstva koje je stvoreno kao dobro i u svijetu u koji je prvi Bog posijao dobro sjeme. Pod okriljem noći neprijatelj je posijao zlo i razdor, sumnju i nevjeru. No odgovornost imaju i oni koji su spavali dok je neprijatelj bio aktivan.

Ta odgovornost kršćana se preslikava i na današnji svijet u kojemu se militantni i grješni ateizam više ne skriva. On ne djeluje više pod okriljem noći, već djeluje javno i i javno sije kukolj. Više mu ne treba skrivanje u noći, jer se osjeća nadmoćno, te se onda i javno suprotstavlja nauku i životu koji je od Boga uspostavljen na zemlji. No i u takvim okolnostima se događa da mi kršćani spavamo, te time omogućujemo da kukolj nesmetano raste u našem okruženju. Jer okrilje noći pod kojim Zli djeluje nije isključivo noć kao dio dana od zalaza do izlaska sunca, već je to prije svega noć našeg kršćanskog zaspalog svjedočanstva. Militantni ateizam koji širi oko sebe i promiče grijeh pod krinkom slobode, koristi našu kršćansku zaspalost, našu neuvjerljivost. Koristi to što nam nedostaje duhovnoga žara i vjerničkoga ponosa da živimo do kraja dosljedno i korjenito svoj poziv pred Bogom. Takav poganski ateizam koji se širi našim društvom htio bi štoviše dokazati da je kukolj bolji od žita, te da ne treba sijati žito i ljudima nuditi njegove plodove, kad je moguće posijati i kukolj na istoj njivi. Pogotovo što je očima vidljivo da kukolj isto tako uspješno raste na istoj njivi i pod istim uvjetima.

Zli doista sije sjemenke gotovo istovjetne pravom sjemenu žita, koje se čak ne razlikuje mnogo niti dok raste. Tek se kasnije pokaže da je posijani kukolj besplodan, te da je iscrpljivao zemlju onemogućujući rast plodnome žitu. Mnogi ljudi, pa čak i s uvjerenjem služe njegovu planu u vidu ‘humanizirajućega’ poganstva i njegovih navodnih slobodoumnih i univerzalnih vrijednosti, te redovito prođe mnogo godina dok shvate da su u sebi neplodni, te da su onda i mnogim drugim ljudima oduzimali plodnost i ugrožavali prostor življenja. Koliko samo mladih života nastrada jer su se dali zavesti jalovim idejama svijeta i Zloga, a bili su uvjereni da su napredni i da upravo oni vode društvu u bolje razdoblje postojanja. Tek kasnije, kad dođe vrijeme plodova, pojedinci shvate da su prevareni i izigrani, te da su protratili život ne živeći za prave vrijednosti. A možemo samo zamisliti kakav je osjećaj nakon mnogo godina osjetiti se prevareno ili potrošeno. Kakav je osjećaj kad se ćuti praznina života koji nikoga nije obogatio, već je eventualno druge odvodio u isto takvu pustoš, prazninu i propast. Zato mi kršćani nemamo pravo na pospanost, već se trebamo trgnuti te dosljedno svjedočiti darove kojima nas je Bog obdario kao sinove kraljevstva da budemo plodnost ove zemlje.

Naša pospanost u vjeri nije samo u tome da nemamo vidljive militantne manifestacije kakve počesto održavaju oni koji promiču svoja poganska uvjerenja i grješne navade, već u tome da što ne živimo dosljedno, cjelovito i vjerno u svome skrovitom osobnom životu. Veći je problem što smo duhovno pospani, što nas neprijatelj čovjek i mentalitet ovoga svijeta zaraze svojim idejama i ponudama, slabostima i strastima, da mi prvi ne vidimo jasno uzvišenost i bogatstvo Božjega nauka koji je posijan u našim srcima. To je najveća pobjeda neprijatelja Božjega! Ako smo mi pospani i u sebi mlitavi, on likuje i lako širi svoje ideje, jer u nama nema obrambenog mehanizma. Zato nije pobjeda Zloga u tome što prkosno i pakosno maršira ulicama našega društva, što javno sije netrpeljivost, mržnju, bezboštvo, već što mnogi od onih koje je Krist pozvao da budu pšenica, pristaju biti kukolj. Nije problem u tome što zlo pokazuje svoju društveno-političku moć i nadmoć, već što mnogi od onih koje je Krist izabrao da budu sinovi Kraljevstva, dopuštaju da ih vrbuje i uvede u svoje redove. Doista, problem je što ima mnogo onih koji se zovu vjernicima, a svoje duše i svoj um stavljaju na raspolaganje da budu plodno tlo za bezbožne i ideje.

Stoga sukob koji se događa između sinova Zla i sinova Kraljevstva nije samo izvanjska pojavnost. Otajstvo borbe, doista, između sinova Zloga i sinova Kraljevstva događa se u svakom pojedincu. Tu je prva crta obrane, premda se konačni učinci vide najbolje u društvu, u javnosti gdje se vide plodovi našega života. Zato je bitno odnijeti pobjedu na poprištu srca. Ako nismo primili u svojoj nutrini s uvjerenjem Kristovu riječ, uzalud se nazivamo vjernicima, iza nas će niknuti kukolj uzrokovan našom pospanošću. Na to nemamo pravo jer svijet je njiva na koju nas kao svoje sjeme sije Gospodin Isus, to jest šalje da naviještamo njegovo kraljevstvo. Ali mi u sebi moramo najprije biti oslobođeni jalove plodnosti, to jest osjećaja da možemo graditi bolji svijet bez Boga i bez njegove prisutnosti. Tek tada postajemo pravi sinovi Kraljevstva koji grade bolji svijet ne svojim snagama, već Božjom mudrošću.

15. nedjelja kroz godinu – A

U svome duhovnom životu smo statični, spori i besplodni, premda nitko od nas o sebi to pak ne misli. Svi mi, naime, o sebi imamo najbolje mišljenje kao o izuzetnoj osobi i izuzetnom vjerniku. I tu nastaje najveći problem, to jest pojavljuje se najveća kočnica za vlastiti duhovni razvoj i pomak. Držimo se dobrima, pa i boljima od drugih ljudi, te ne mislimo da se našem odnosu s Bogom može nešto dodati ili oduzeti. O sebi imamo mišljenje da samo vjernošću na visini Boga, te da smo ga svojim ponašanjem dostojni. A u biti živimo najčešće na duhovnom minimumu čije geslo glasi: Zadovoljiti se da ne činim nikakvo zlo! Teško ili rijetko se ispitujemo o tome koliko stvarnih poticaja i nadahnuća propustimo i koliko milosnih prigoda ne iskoristimo. Uglavnom se smatramo raspoloživima i Bogu na raspolaganju, pa počesto ne znamo što bismo još mogli više činiti ili učiniti. Malo tko od nas vidi koliko smo mu malo na raspolaganju, koliko malo otvoreni njegovoj riječi. A da smo mu malo na raspolaganju pokazatelj je činjenica da se premalo mijenjamo, jer smo previše samo ljudi i ne dopuštamo se mijenjati prema mjeri njegove ljubavi. Da ga istinski i do kraja iskreno primamo, on bi nas do kraja preobrazio i promijenio na svoju sliku.

A veliko je pitanje: Kako to? Zašto ne vidimo tolike prigode, poticaje i prostor duhovnoga rasta i napretka? Pa se s pravom postavlja pitanje: Je li to zato što Bog više ne sije ili zato što mi više ne vidimo Božje sijanje i Božju aktivnost u vlastitom životu? Na žalost dobar dio života Božju riječ osjećamo kao usputnu, beznačajnu i nevažnu. Redovito je nevažna u šumi i draču naših ljudskih odnosa i briga, gdje joj ne dajemo prostora. Može djelovati suvišna u cjelini našeg tvrdog ljudskog uvjerenja koje ne popušta pred Bogom, već ide svojim pravcem. Redovito ovom zemljom idemo svojim zacrtanim putovima i ne dopuštamo da ona živa i jasna Božja riječ upravlja smjer našeg kretanja ističući nam važnost onog vječnog odredišta.

Bog je sijač koji nije jednom samo posija svoju riječ, pa što je tko tada uhvatio, to je uhvatio. Bog je sijač koji sije od postanka svijeta neprekidno sjeme svoje ljubavi i života, a napose ostavlja svoje poticaje za naš život. U svakom trenutku smo obasuti sjemenom njegova nadahnuća, sjemenom života. Onaj tko se svakodnevno trgne, to jest osvijesti i osjeti njegovu prisutnost, takav osjeća da Bog u tom trenutku sije u njegovu svijest i savjest. U tom trenutku se događa da Božje sjeme oplođuje njegov život. Onaj tko tako živi taj osjeća svaku Božju riječ kao sebi upućenu i kao vlastiti blagoslov. Božja riječ razbuđuje dušu, potiče na dobra djela. Ona nas iz dana u dan stavlja stavlja sve više na raspolaganje Bogu.

Bog doista svaki tren sije u naše duše i naše savjesti svoju riječ, jer njegova je Riječ vječna. Zato je od postanka svijeta sijao razbor i mudrost već prema tome kako su ljudi bili kadri shvatiti i prihvatiti sjemenke njegove riječi. A nakon što se utjelovio dobili smo prigodu susresti ga izravno i otkriti da ona vječna i neponovljiva istina i riječ koju pronalazimo posijanu u srcu dolazi od njega, jer se riječ Evanđelja potpuno podudara s time što je u srcima svakoga od nas posijano. Njegova riječ doista iz dana u dan, iz trena u tren želi živi dijalog s nama, jer iz takvog dijaloga niče plodnost duše.

A kad smo toga svega svjesni, ostaje sebi postaviti poneko ozbiljno pitanje preispitujući se i iz dana u dan. Nadasve nam je praviti ispit savjesti glede toga što činim pred Bogom koji sije svoju plodnost na njivi moje duše, ali ne kao neko povijesno sjeme, već kao živu riječ koja mi se svaki dan iznova nudi da me uvede u razgovor i zajedništvo. Jer ako zanemarujem tu živu Božju riječ, vlastitu dušu pretvaram u okaminu i u hladnu grobnicu. A zapuštajući dušu dopuštamo da zaraste u korov i drač i ne omogućujemo da se u njoj snagom Božje riječi trasira i izgradi put koji vodi do neba. Isus nas stoga ovom prispodobom poziva na vlastitu plodnost, to jest da postanemo svjesni da je Božje sijanje u naš život neupitno, te da ga treba prihvaćati kao sijanje žive riječi nama upućene, a ne samo kao davni događaj iz prošlosti.

Svjesni činjenice da je Bog pravi sijač, ne možemo sebi priuštiti nemar tolikih razmjera da nam njegova riječ padne uz put ili u trnje ili na kamenito tlo, jer ne samo da ćemo odbiti njegove napore, već o tome ovisi naše unutarnje duhovno obilje i dobro. O tome ovisi svježina i plodnost našeg duhovnog života, te ne možemo to odgađati niti za neko sutra ili neki drugi dan. Već danas Bog sijući svoju riječ s nama zapodijeva dijalog ljubavi i odnos iskrenog zajedništva na koji se nemamo pravo oglušiti niti reagirati kao da je riječ o formalnosti. Neka njegovo sjeme bude živa i plamteća riječ u svjetlu koje se trajno preispitujemo. Udomimo je potpuno, jer je ona sjeme plodnosti ljudskoga bića. Dopustimo joj da bude presudna i prepustimo joj da nas vodi, da nas izgrađuje i da nas krijepi, čisti i obnavlja. Tko ima uši neka čuje riječi živoga Boga i neka prihvati to sjeme života što nam daje trajnu plodnost kojoj neće izostati vječna nagrada u nebesima.

14. nedjelja kroz godinu – A

Naš Gospodin Isus je dobro i pozorno promatrao ljude, te je uočavao i znao da su krhki i podložni ne samo ćudorednoj slabosti, već i slaboći tijela. Pa i onda kad ne žive svi u istim uvjetima, malo tko je lišen zamornoga života i njegovih opterećenja. Ljudi dobrim dijelom misle da mogu odmor i životna rasterećenja naći u zemaljskim sigurnostima ili pak na godišnjem odmoru u nekoj dalekoj zemlji gdje nema svakodnevnih obveza koje ga prate tijekom cijele godine. No život bi bio presmiješan kad bi čovjek živio rasterećeno samo ona dva tri tjedna godišnjega odmora, ukoliko ne bi pronašao načina da živi svoju svakodnevnicu skidajući s leđa ubitačno breme nespokoja koje ga satire. Zato Isus, želeći pomoći ljudima da dođu do potrebnog spokoja sama sebe nudi za primjer govoreći: Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim.

Mnogi, doista, sanjaju o spokoju kao o vremenu u kojemu će moći bezbrižno provoditi dane u dokolici, bez obveza i napora u razbibrigama i zabavama koje nudi ovaj svijet. Za mnoge bi spokoj bio ako ne bi imali nikakvih obveza, ako ne bi morali iz dana u dan raditi i suočavati se sa životnom neizvjesnošću i skrbiti o kruhu svagdašnjem radom svojih ruku. Idealan odmor bi bio kad sebi priušte po cijele dane leškariti i ljenčariti uz potrebnu dozu zabave, bilo stvarne bilo virtualne, dok im spokoj o kojemu govori Isus ništa ne znači.

Danas ni mnogi vjernici ne znaju odmarati u Isusu i u njemu naći svoj spokoj. Zato počesto pribjegavaju tehnikama odmora, relaksacije i drugih vježbi koje mogu, a ne moraju, biti obilježeni religioznim predznakom istočnjačkih religija. I pronađu određeno zadovoljstvo ili mir u tome što nauče svladavati se, disati, kontrolirati. Mnogi su zadovoljni izgledom, zdravljem i kondicijom kao plodom vježbi i raznih tehnika, te onda ulažu velike napore i odvajaju novčana sredstva da bi došli do takvog životnog spokoja. No stvarno je pitanje može li se doći do životnog spokoja bez Boga i je li tek riječ o zatvaranju očiju pred činjenicama, pri čemu se onda ljudi tješe određenim vidljivim rezultatima.

Ali imati spokoj života koji pronalazi svoj smiraj u Bogu, pa i usred životnih obveza i odgovornosti, to se ne ostvaruje ljudskim tehnikama, već Božjom prisutnošću u duši. Mir duše ne dolazi iz nerada i nespavanja, već se ostvaruje naporom oko zajedništva s Bogom. Zato nemir ili mir duše ovisi o njezinim unutarnjim sadržajima, to jest o mislima i željama koje u sebi duša njeguje i razvija. Samo ako duše prima od Boga one vječne i neprolazne sadržaje, vječnu istinu i neprolaznu ljubav, onda se nasićuje pravom hranom i pronalazi svoj spokoj. Ali ako se duša samo štiti od izvanjskih uznemiravanja, još ne znači da je pronašla pravi mir. Ako traži utočište od brzine života i obveza koje su u svijetu i koje joj zamagljuju zemaljske vidike, još ne znači da je pronašla svoj mir koji je vodi u vječnost.

Jer spokoj duše se ne može poistovjetiti sa zemaljskim mirom i vremenitim ostvarenjima, niti se može temeljiti u zemaljskim sigurnostima. I nije dovoljno da se duša posveti samoj sebi svojim ljudskim razmišljanjima, već da u zajedništvu s Bogom dopusti da je Bog ispuni svoji životom, nadahne svojim Duhom, prosvijetli svojom Istinom. Tada duše ne promišlja život samo iz vidokruga svoga ljudskog iskustva, već dopušta Bogu da u njoj misli vječnost već u vremenitosti, da prima neprolaznost u zemaljskoj prolaznosti. Doista, spokoj duše se ne može pronaći bez Boga jer je duša stvorena kako bi bila prihvatilište Božje na zemlji. Ona bez Boga nema u sebi stabilnosti, mira i spokoja. Tek kad se Bog usidri u njoj, to jest kad ju usidri i sebi i svome životu, onda pronalazi stabilnost koja joj jamči da se njome ne mogu poigravati vjetrovi i nemirna mora ovoga svijeta.

Isus nas stoga uči da duša može imati svoj spokoj samo ako prihvati njegov jaram i ako se uči od njega. On se zato i utjelovio i došao među nas da nam bude učitelj i putokaz, što je i otvoreno rekao. Tko želi pronaći istinski mir, ne može ga pronaći odbacujući jaram odgovornosti za zemaljski život koji nas pritišće, već učeći uzimati Isusov jaram na sebe koji nam omogućuje nositi se sa životnim brigama i odgovornostima onda kad imamo prisutnost Božju u duši. U duhu toga Isus očekuje da poput njega budemo krotka i ponizna srca, što znači da nećemo bježati od bremena ovoga života, ali da nećemo niti dopustiti da nas do te mjere iscrpljuje da zanemarimo Boga. Naprotiv, tek onda kad prihvatimo Boga i kad nosimo jaram životne odgovornosti Bogom osnaženi, tek tada u sebi imamo pravi spokoj, premda imamo dvostruko breme: i svoj i Isusov jaram. No Isusov nam jaram daje stabilnost ovome životu, te nas u biti odmara i čini nas spokojnima pred Bogom i vječnim životom, dok nas nijedan drugi ljudski spokoj ne može obdariti takvim darom. Zato sa svom krotkošću i poniznošću prihvatimo njegove riječi koje nas vode putem pravoga spokoja duše, iz čega onda izvire sva snaga i slatkoća življenja.

13. nedjelja kroz godinu – A

Mi ljudi se teško i sporo oslobađamo bolesti vjerskog individualizma, to jest potrebe da u stvarima vjere ne dopuštamo da nas netko drugi poučava i vodi. Sebe smatramo dostatnima donositi prosudbe i odluke, te odbacujemo svako posredovanje o tome. No ne može se niti reći da ne zvuči privlačno pomisao da samo izravno stupamo u zajedništvo s Bogom. Mnogo privlačnija je ta pomisao, nego da dopuštamo da nam netko drugi posreduje spoznaju i prisutnost Božju. Mnogi pak ovu pomisao hrane i vlastitim promišljanjima o Bogu, što potom smatraju dostatnim da bi sebi i priskrbili Božju prisutnost. No nisu se nikada istinski upitali je li dostatan naš ljudski napor da dođemo do Boga. Štoviše, nisu se pitali je li se doista stupanje u zajedništvo s Bogom događa time što mi o Bogu nešto znamo i mislimo, pa i onda kad, teološki gledano, može biti ispravno. Nije bespredmetno postaviti sebi takva pitanja kad znamo i u konkretnom životu da možemo i na razini ljudskih odnosa o drugima nešto znati, a da ne budemo u nikakvome zajedništvu s dotičnim. Štoviše, može se dogoditi da o nekim osobama mnogo znamo, a da opet ne postoji ništa zajedničkoga između nas i njih.

Zajedništvo, naime, pretpostavlja isti duh i ljubavi, iste ciljeve i dar života, te se stoga zajedništvo s Bogom ne može ostvariti bez Boga, to jest bez dvosmjernog odnosa, bez obzira koliko mi znanja imali o njemu. Bez dogovora s njime i bez međusobno usklađenog odnosa nema pravoga zajedništva s Bogom. Zato ako je Bog predvidio način na koji možemo stupati u zajedništvo s njime, onda je to povlašteni način i jedini učinkovit. Sve drugo samo je jednosmjerno i nedostatno ukoliko s druge strane nema pravog odgovora, to jest ukoliko naše ponašanje nije odgovor na Božju inicijativu. U tom duhu valja sagledati Isusove riječi iz današnjeg evanđeoskog odlomka, pogotovo drugi dio odlomka u kojemu Isus ukazuje svojim učenicima kako neće propasti zasluge ni plaća onima koji ih prime. Njegove riječi su pune ozbiljnosti i obećanja, ali i odgovornosti za one kojima su upućene: Tko vas prima, mene prima; a tko prima mene, prima onoga koji je mene poslao.

Iz tih riječi razaznajemo da po njegovoj svetoj volji i odredbi neki ljudi u zajednici vjernika vrše njegovo poslanje, te ih je potrebno primiti kao njega samoga. Oni čak zaslužuju veću počast od proročke i pravedničke, jer tko njih prima, kao da prima samoga Boga – onoga koji je poslao svoga Sina na svijet da izvrši djelo spasenja. Tako vidimo da oni koje Isus šalje vrše božansko poslanje i zadaću. Razvidno je da, sviđalo se to nama ili ne, Krist apostolima ostavlja svoju zadaću i poslanje, kao i sve pogibelji i povlastice, ako se mogu tako nazvati, koje idu uz to.

Evanđeoski navještaj i djelo spasenja koje je on izvršio doista ne dolaze sami po sebi do čovjeka poradi čijeg spasenja su se dogodili, već dolaze revnim i ustrajnim navještajem Crkve koja se okuplja oko apostolskih nasljednika. Zato je Isus i njima ostavo na dar, da onaj tko njih prima, kao da prima njega, to jest kao da prima samoga Oca. Njima je povjereno djelo spasenja i ključ zajedništva s Bogom, te je zato razumljivo zašto Isus izreče tako ozbiljne riječi iz kojih se čita da blagoslov Božje prisutnosti silazi na one koji primaju njegove učenike.

No ove riječi rečene su i s ciljem da probudi svijest pripadnosti učenika Gospodinu. Oni koji vrše njegovo poslanje trebali bi biti potpunu upućeni na njega i njemu potpuno pripadati da bi vrijedilo rečeno pravilo: Tko vas prima, mene prima. Ako su istinski njegovi, onda ne bi smjeli ljubiti nikoga više od njega, te bi tako stekli pravo na ovu povlasticu da budu primljeni kao sam Krist. To jest samo tako oni postaju dar Krista drugima. Doista, da bi se to moglo dogoditi i za njih reći, pozvani su do kraja i iznad svega ljubiti Gospodina i njemu posvema pripadati. Oni koji se upuštaju u djelo naviještanja i znaju da će biti primljeni poput samoga Isusa, trebaju se i sami pred tom činjenicom založiti sa svom ozbiljnošću i odgovornošću na način da se do krajnjih granice potrude oni prvi primiti njega i njegovu ljubav. Samo tako mogu na vjerodostojan način vršiti njegovo poslanje i djelo spasenja, te ga doista nositi svakom čovjeku koji ih prima. Samo onda kad su se ozbiljno potrudili u potpunosti primiti Isusa, mogu ga onda i predati drugima.

Neka doista ove riječi potaknu svijest Isusovih učenika da shvate vlastitu odgovornost u svijetu i u Crkvi. Ali isto tako neka njegove riječi budu poticaj i vjernicima da se oslobode oholosti i umišljenosti, te da sa svom poniznošću prihvaćaju naviještene riječi i da ostvaruju zajedništvo s Bogom na način na koji je sam Bog ostavio da se ostvaruje u zajednici utemeljenoj krvlju njegova Sina. Tada nam neće izostati vječna plaća na nebesima koju Gospodin obeća i onima koji naviještaju i onima koji primaju njegovu poruku i djelo spasenja.

12. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem evanđeoskom odlomku Isus daje zanimljiv poticaj svojim učenicima hrabreći ih da se ne plaše ljudi: Ta ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće doznati. Što vam govorim u tami, recite na svjetlu; i što na uho čujete, propovijedajte po krovovima. Isus dakle od svojih učenika očekuje da budu hrabri, te da odvažno iznose istinu kojoj ih on pouči. Gotovo kao da im želi reći da ne trebaju gajiti nikakav obzir prema ljudima kad govore, već u prvi plan staviti istinu, sviđala se ona kome ili ne sviđala.

U svijetlu tih riječi valja nam pripitat stanje i ponašanje Crkve danas i svakoga od nas pojedinaca. Jer počesto su čuju prigovori da Crkva šuti kad bi trebala govoriti, te da govori kad bi trebala šutjeti. A nerijetko se onima koji upućuju takve kritike na račun Crkve daje medijskog prostora i stječu popularnosti. Isto tako se onima iz njezinih redova, a koji slobodoumnost pokazuju optužbama na njezin račun, proglašava istinoljubivim herojima, junacima i borcima za istinu, obrazlažući to pozivajući se na kriterije istinoljubivosti koje je postavio sam Gospodin Isus. To su sve pojave koje trebamo propitati iskrenim osjećajem vjere koji nam dolazi od samoga Gospodina i snagom njegova svetoga Duha, kako bismo i sami znali kojim putem i mi trebamo usmjeriti vjerodostojne poticaje koji dolaze od njegova Duha.

U tom smislu doista treba dobro razmisliti i imati u vidu da li oni, koji glasno govore u javnosti, propovijedaju po krovovima vršeći što je Krist zapovjedio, ili tek tako viču radi osobne promidžbe i svojih mentalnih vratolomija.  Treba pozorno promotriti da li takvi vuku umišljene i nepromišljene poteze poradi sebe i svoga interesa, premda se pozivaju na Krista, na njegovu istinu, dobrotu i pravdu. Neophodno je upitati se koji ih duh ih vodi u postupcima i odlukama, kako bismo znali je vode pravednu i dužnu borbu za istinu ili obmanjuju javnost obmanama kojima su prvi bili zaslijepljeni i obmanuti.

Jer tijekom povijesti Crkve mnogi su se pozivali da vode obnove u ima Boga i njegova Duha, a razbijali su jedinstvo Crkve, te su joj nanosili više sramote nego donosili obnove i spasenja. I svi odreda su se izgovarali za svoje ponašanje time što su optuživali ‘Crkvu’ da živi neprimjereno i da šuti kad treba govoriti s krovova, a da govori onda kad treba šutjeti. Mnogi su od njih isticali kako Crkva brani svoje interese, a sami su sve činili iz osobnih pobuda i koristoljublja. Na stup srama su iznosili druge, ali nikada nisu sebe tukli šakom u prsi za svoje postupke, za koje su uredno imali kao izgovor ponašanje određenih ljudi u Crkvi. Bili su uvjereni da najbolje znaju što, kada i kako reći drugima, ali sami nisu bili kadri govoriti svojim djelima, već su činili štetu otajstvenom Tijelu Kristovu.

S druge pak strane sveci su svojim djelima glasno govorili i djelima iznosili kritiku i sebi i drugima kad smo se i jer smo se udaljivali od Krista, jer mu uvijek možemo biti bliži, vjerniji i dosljedniji. No sveci nisu dopuštali, upravo jer su ljubili Krista i spasenje svih vjernika, da se govori protiv Kristova otajstvenog tijela, jer su znali da Crkva, Kristova zaručnica, nije kriva za grijehe onih koji su članovi Crkve. Znali su za sebe same da nisu savršeni, da su griješili i da su grijesima razdirali Kristovu haljinu, i zato su se iskreno kajali, ali nisu nikada sebi dopustili osporiti Crkvu kao takvu, jer jedino su u njoj mogli primiti oproštenje grijeha i novi život koji je Krist donio onima koji u njega vjeruju.

Doista, kako nam i oni posvjedočiše, ne treba se bojati ljudi ni toga što će misliti o nama i onome što naviještamo u Božje ime. Bojati nam se iznad svega samih sebe onda kad razmišljamo i reagiramo samo kao ljudi, bez Božjih obzorja i zaslijepljeni sljepoćom sebeljublja i oholosti. Nikada se ne trebamo bojati reći što mislimo niti činiti što činimo, ako je misao i nadahnuće za djelo proizišla iz razmatranja Boga i iz svijesti o njegovoj prisutnosti. Pa da je pred nama sveti otac ili najmoćniji čovjek svijeta, istinu uvijek treba reći. Sveci su bili takvi ljudi, jednako kao što su apostoli u prvoj Crkvi svjedočili pred autoritetima svoga svijeta. Jer kad ono što govorimo proizlazi iz skrovitog osluškivanja Božje riječi, a ne iz slušanja svjetovne i svjetske buke, onda se trebamo popeti na krovove i naviještati glasno vičući da dođe do svake savjesti i duše.

Ali ako nam svjetovna javnost kliče za iznesene slobodoumne stavove i za ‘slobodu’ kojom se borimo za ‘istinu’, a koja u sebi ne sadrži navještaj Krista i njegova nauka, onda se moramo dobrano zamisliti. U tom slučaju onda ne iznosimo istinu Božju i njegovu poruku, već se samo pokrivamo njegovim autoritetom kao pokrićem za svoje stavove. Kad nam povlađuju oni koji nemaju ni iskustva ni svijesti o Božjem životu, već imaju samo iskustvo jala i jalove kritike, onda očito ne svjedočimo istinu Božju, već iznosimo moguću prljavštinu drugih ljudi, uvjereni kako ćemo sebe obraniti i zaštititi vlastiti ugled time što kritiziramo druge u Crkvi. Sveci pak nisu tako činili, već su najprije sebe tukli šakom u prsa, te su u velikoj poniznosti drugima upravljali naviještaj, ne bojeći se nikada kad je trebalo glasno kriknuti svjedočeći Božju dobrotu, istinu i ljubav.

Zato su sveci dobro znali da, ako će točno tumačiti Isusove riječi, nije ni dostatan ni ispravan naš stav, ma koliko bio iskren, motiviran ili opravdan gledano ljudskom logikom i očima. Samo ako naš stav postaje svjedočanstvo za Isusa i njegovoga spasenjskog djelovanja i ako smo njime navijestili istine koje nam je on povjerio, onda smo dužni kriknuti do nakraj zemlje. Ali ako žanjemo uspjeh, dobivamo bodove i pljesak i zasluge onda kad zastupamo stavove drukčije od Isusovih ili kad naše djelovanje ne očituje Isusa, onda je očito da samo ljudi povlađuju našoj taštini i plješću svojoj neupućenosti i vlastitoj slici u nama. Jer ako smo iskreni i hrabri reći istinu samo onda kad kritiziramo druge, a ne onda kad Božju istinu živimo i utjelovljujemo, onda je naša ‘istina’ tek samo sitna i žalosna ljudska zbunjenost.

Zato pozorno poslušajmo Isusove poticaje te se trudimo stati pred Boga, svjesni njegove veličine koja nas poučava uzvišenosti božanske istine koju trebamo svjedočiti s krovova. Ona nam ne dopušta da budemo neodgovorni pred tom istom istinom, da nam se ne dogodi da je izdamo ili pak da svoju istinu ne proglasimo Božjom. Jer Krist nas nije ovlastio ni poslao da govorimo što nam padne na pamet u tami našega srca, već da prenosimo i svjedočimo u javnosti ono što smo od njega naučili u skrovitosti i tišini zajedništva. Ne započinjimo obnovu od drugih, niti držimo lekcije drugima, već pođimo od svoga srca i suobličavajmo ga Kristovu, jer ćemo svojim životom i vjernošću njemu biti najglasnije svjedočanstvo svega što ljudima treba navijestiti za spasenje i život vječni.

11. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem evanđeoskom odlomku čitamo kako je Isus nastojao odgovoriti na potrebe svoga puka. Shvatio je da je najveći problem čovjeka u tome što nema pravih pastira na raspolaganju Bogu da vrše svoje poslanje Božjim autoritetom i na Božji način. Problem može biti i onda kad se ljudi ne daju voditi, već svedu svoj odnos s Bogom na svoj privatni odnos i na pojedinačna uvjerenja, zanemarujući činjenicu da je sam Bog providio vjerodostojan način odnosa između sebe i svoga puka. U tom smislu razumijemo Isusovu skrb za svoj narod koji je bio prepušten samome sebi jer nije imao pravih pastira, te zato Evanđelist opisuje kako se Isus sažalio nad njim “jer bijahu izmučeni i ophrvani kao ovce bez pastira”. Isus traži rješenje za potrebe puka i odgovor na njihovo potraživanje, svjestan kako je radnika malo, a žetva velika. Ali odgovor ne može biti bilo kakav na problem nedostatka radnika u žetvi, jer žetva je Božja, to jest Božja je njiva na kojoj se radi. Nije smisao i cilj poslati bilo koga u žetvu, jer nestručan i neupućen radnik može napraviti mnogo više štete nego koristi. Zato je vrlo bitno da se moli od gospodara žetve da on svojim duhom nadahnjuje one koji će prihvaćati poslanje da ga što revnije i dosljednije vrše.

Zanimljivo je vidjeti kako Isus traži odgovor na ovaj problem. Evanđelist sveti Matej zapisa: Dozva dvanaestoricu svojih učenika i dade im vlast nad nečistim dusima: da ih izgone i da liječe svaku bolest i svaku nemoć. Isus, dakle, šalje svoje učenike i daje im poslanje i ovlast da ga mogu ispuniti. Nije ih poslao da idu svojom snagom, ni mudrošću ni sposobnošću, već njegovom. Tako se i on očituje gospodarem žetve koji šalje radnike u žetvu Božju. A šalje one koje je sam osposobio za vršenje božanskoga poslanja. Oni su oni koje on kao Bog postavlja za pastire i nadstojnike svoga naroda da vode narod u ime Božje, što se događa od onda do današnjega dana po apostolima i njihovim zakonitim nasljednicima i suradnicima. Od tada svaki pastir treba imati odlike koje imaju apostoli koje izabra Isus. Ali uz odlike i dužnu ovlast i sposobnost biti žetelac na njivi Božjoj. A o čemu je točno riječ, vidi se iz spomenutoga retka. Primili su vlast nad nečistim dusima, da ih izgone i da liječe svaku nemoć i bolest u narodu. Doista, to je središnji dio poslanja Isusovih učenika koji mogu biti uspješni žeteoci na njivi Božjoj samo ako se trude primiti ovu ovlast nad nečistim dusima i ako je provode.

Što je vrijedilo za njih, vrijedi i danas kad smo gotovo pa uvjereni svi po redu da nema nečistih duhova. Počesto i sami pastiri – žeteoci Božji ne vjeruju da postoje takvi duhovi. Ili ih možda slabo prepoznaju i otkrivaju, te onda nisu od prave koristi svojemu puku. Jer umjesto da mu pomažu da se oslobodi od nečistoće i natruha ovoga svijeta, svojom mlakošću i duhovnom nespretnošću i nespremnošću, krivci su za padove i otpade mnogih duša od Boga. Počesto ni sami pastiri ne dopuštaju da ih Bog vodi, to jest da ih Krist Gospodin osposobi i osnaži do kraja za poslanje koje trebaju izvršiti, pa teško onda od vjernika mogu iziskivati da se daju voditi njihovom riječju, duhom i iskustvom.  Osim toga ima i onih koji su navikli uslijed ljudske slabosti na nečistoću ovoga svijeta kao nešto normalno, te je i ne uočavaju jasno. Umjesto da teže i ostvaruju savršenu čistoću, poradi Boga kojemu su postali poslužitelji, oni se naviknu na sivilo i mlakost ovoga svijeta, te tada ne uočavaju dobro prljavštine i nečistoće koje onda i njih zahvaćaju. Jer onaj tko ne promatra Božju čistoću, ne može otkrivati dobro nečistoće svijeta u koje nas navode nečisti duhovi. A kao što se ne može dobro vidjeti kroz prljave naočale tako isto i Božji puk ne može jasno pristupiti Bogu ako se pastiri ne trude oko čistoće svoga života. I kao što sunčevo svjetlo ne može jasno sjati kroz prljavi prozor, tako i Božje svjetlo kojem su svećenici prenositelji može biti izobličeno, prigušeno i ublaženo, umjesto da sjaji punim sjajem svakoj duši željnoj njegove ljubavi i topline.

Stoga se istinski pastiri trebaju odlikovati čistoćom duše, te po njoj biti djelotvorni i djelatni, jer je smisao njihova poslanja prenositi ljudima Božju čistoću. Doista, to može samo onaj tko daje sebe očistiti i biti Bogu potpuno na raspolaganju. Samo onaj tko je kušao Božju čistoću, može dobro uočavati nečistoće ovoga svijeta i izgoniti nečiste duhove koji drže svijet sebi u pokornosti učinivši ljude robovima nečistoće. Božji pak žetelac koji radi u žetvi Božjoj postaje pravim žeteocem ako u svome životu živi sukladno volji Božjoj, to jest ako živi razmatrajući Božju čistoću. Takav u svijetu uočava vrlo jasno djelovanje nečistih duhova, te sve čini da Božji puk upozori na njihove zamke i podvale, kao i na stanje života u prljavštini na koju se počesto ljudi naviknu. Jedino svećenik koji dopušta Kristu da mu bude sunce i svjetlo uspješno privodi duše Bogu, to jest sabire u Božju žitnicu, jer je i sam dopustio da ga Gospodin osposobi za svoju službu. Zato ne preostaje ni nama drugo nego u poniznosti moliti gospodara žetve da pošalje čistih i čestitih radnika u žetvu svoju kako bi ovaj svijet čistili od nečistih duhova i sigurno vodili Božji puk putem spasenja.