Velika subota – vazmeno bdijenje

Vazmenim bdijenjem i obredima u ovoj svetoj noći ulazimo u samo središte liturgijske godine, u središte i ishodište cjelokupnoga vjerničkoga života. Ali iznad svega ulazimo u samo središte Božje ljubavi, u Božje srce koje nam se noćas očituje u svoj svojoj snazi i ljepoti. Dok nam je večeras u duhu prolazila cijela povijest spasenja, Bog nam je otkrivao samoga sebe i svu dubinu svoga otajstva. U ovom slavlju imali smo očitovanje Božje ljubavi čiji smo plod i sami kao njegova ljubljena djeca, stvoreni na njegovu sliku i s adresom prebivališta u njegovu srcu. Ne znamo sve razloge zašto je naš praroditelji odlutao iz tog zaštićenog jedinstvenog mjesta, ostavljajući i nama u nasljeđe izopačenu želju za bijegom od svoga Oca. Ne znamo zašto nije prihvatio dar dobrote Očeve u svome biću i zašto nije odgovorio velikodušnim uzdarjem, ali znamo da je i nas okljaštrio za takvo radosno iskustvo. Ne znamo zašto nas je ostavio u bespuću kao izgubljene lutalice, ali znamo da i sada u životu žrtve mraka i studeni. Ne znamo što je htio neposluhom Bogu, ali znamo da je potrošio kredit vjerodostojnosti, te nas je podložio duhovnom starenju i smrti.

Ali, Bogu neka je hvala, nismo ostavljeni na milost i nemilost samima sebi, jer u ovoj svetoj noći osjećamo toplinu Božjega ognja koji nikada nije prestao gorjeti za nas u svetištu njegova srca. Neka se noćas i naša srca upale tom svetom ljubavlju na uskrsnom ognju koji razgoni tmine zla i grijeha iz našega života. Večeras nas zahvaća sjaj njegova svjetla – svjetla Krista uskrsloga, koji je došao za nama da obasja naše pute i da nam vrati radost i mir. Večeras u ovoj svetoj noći slavimo Boga koji je spreman hoditi za nama i vratiti nas u iskonsko mjesto našega nastanka vraćajući mir duši našoj koja samo u Bogu može otpočinuti. Slaveći Kristovo uskrsnuće otkrivamo smisao svoga života, jer on nam je svojim križem i mukom, smrću i uskrsnućem otvorio put do srca Božjega koje nas prima neizrecivom vjekovnom željom. Dok slavimo Krista koji je ustao od mrtvih snagom i slavom Očevom, ujedno osjećamo ljubav koja struji iz Očeva srca jer je Gospodin i nas sa sobom doveo u zajedništvo te čudesne ljubavi.

Neka je slava našemu Spasitelju koji se nije bojao ni križa ni smrti, već nam je upravo u trenutcima boli posvjedočio neopozivu Božju ljubav za nas. Podignut na križ i nas je uzdigao k sebi u vječni Očev zagrljaj. Predajući se u smrt posvjedočio nam je da Otac nikad ne napušta svoga Sina, čime nam je otkrio dubine Očeve ljubavi koja nas obnavlja i oživljava. Na Veliki petak nam je otkrio da je put do Božjega srca posut trnjem, a večeras nam objavljuje da samo u Božjemu srcu sviće zora uskrsnuća. Ne bojmo se, stoga, već s pouzdanjem uđimo u Božje srce u kojem je za nas položena neizreciva nada života. Vratimo se sa svojih bespuća i požurimo se Ocu koji čeka i nas svim žarom srca kao što je čekao svoga Sina da uskrsne od mrtvih. Bacimo se u zagrljaj onome koji kao roditelj plamti čekajući povratak svoga djeteta iz propasti.

Idući na mjesto Gospodinova uskrsnuća otkrivamo da ono najbitnije i najvažnije u životu nam nije nedostupno, već nam je nadohvat ruke. Točnije, sva blaga našega života za nas su položena u Božjemu srcu koje nam se Isusovim uskrsnućem potpuno otvorilo. Promatrajući uskrsloga Gospodina uočavamo da je uskrsnuo po sili ljubavi, jer je ljubavlju bio neraskidivo vezan s Ocem u njegovu srcu. Ta je ljubav zajamčila da se ne raspadne u grobu, već da do kraja pobijedi smrt koja je pred ljubavlju nemoćna. Zato je Kristov prazni grob, u kojem je nepovratno pobijeđena smrt, simbol Očeva srca iz kojega ljubav izlazi kao pobjednica, a smrt ostaje konačno poražena. U tom duhu će i anđeo reći ženama: Isusa Raspetoga tražite! Nije ovdje! Uskrsnu kako reče. Hajde, vidite mjesto gdje je ležao pa pođite žurno i javite njegovim učenicima da uskrsnu od mrtvih.

Idimo i mi i vidimo mjesto gdje je Raspeti Isus ležao i osvjedočimo se  da je uskrsnuo od mrtvih. Večeras nipošto ne smijemo zaboraviti da je Otac i naša srca obilježio svojom ljubavlju onda kad nas je stvorio na svoju sliku. Tada je utisnuo u nas tragove svoje ljubavi i neizmjernu žeđ i potrebu da srce ispunimo ljubavlju i da se tako preporodimo i uskrsnemo, usprkos svih lutanja, slabosti i grijeha. Jer ovo je noć koja je vatrom i vodom pročistila naša srca, jer je u njoj Krist ognjem svoje ljubavi spalio zle nečistoće našega bića i isprao krsnom vodom sve naslage prljavštine grijeha. Ovo je noć koja je naša srca obasjala Božjim svjetlom pa u njoj kličemo od radosti neizrecive što naš život nije više u tami, već blista novim sjajem.

Večeras je stoga prigoda da kroz Kristov prazni grob uđemo i do kraja zavirimo u Božje srce, te da potpuno uronimo u milost koja nam je u njemu darovana po ljubavi koja plamti između Oca i Sina. Večeras je prigoda otkriti da živimo onoliko koliko živimo u Božjemu srcu, jer samo tamo pronalazimo neiscrpno vrelo neumrle ljubavi kojoj ni smrt nije mogla nauditi. U Božjem srcu otkrijmo da i nas Bog ljubi kao svoju djecu u Sinu, pa se ne bojmo njemu suobličiti po krštenju, jer ako smo s njime suukopani, onda ćemo s njime i uskrsnuti. Uđimo večeras u to srce koje ne dopušta da nas smrt zahvati i zarobi, kao što nije mogla zahvatiti ni našega Gospodine, već nam daje neprolazni život po neizrecivom zajedništvu ljubavi. Ispunimo se u njemu novim, uskrslim životom i širimo oko sebe miris uskrsnuća svjedočeći djelima ljubavi milosni dar koji nam je sam Isus udijelio ustajući od mrtvih. Živimo već sada kao novi ljudi dok i sami ne prispijemo do one punine u koju je po svome uskrsnuću ušao naš Gospodin Isus Krist koji živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen

Veliki petak

Danas u obredima Velikoga petka središnje mjesto zauzima križ Gospodinov. Točnije, razmišljamo o Isusu kao svome raspetome Gospodinu koji je poradi nas ljudi podnio razapinjanje i muku na križu sve do smrti i polaganja u grob. No njegova smrt nije slučajnost niti je tek nesretan slučaj, nego je bila pitanje svjesnog izbora. I to dvostrukoga. On je tako došao među nas ljude svjesno, jer nas je htio spasiti od naših grijeha iskupljujući nas svojim životom. Bio je svjestan da će povijesna mjera zla doći do svoje punine, te da će ljudi upravo onda kad se pojavi Božji Sin pokazati krajnje bezboštvo i spremnost opiranja njegovim planovima, no sve je prihvatio mirno i s ljubavlju prema čovjeku da ga svojom mukom i smrću na križu otrijezni od besramnoga bezboštva. S druge pak strane i oni koji su ga razapeli učinili su to svjesno, bilo Pilat kao izvršitelj, bilo glavari svećenički i starješine narodne koji su tražili osudu.

Upravo zato su ovi događaji obavijeni većom otajstvenošću, jer je doista nerazumljiva tajna ljudsko potonuće do mjere izdaje, odbacivanja i preziranja Boga. Doista je neprotumačiva tajna ljudska izopačena savjest koja ne dopušta da Bog prodre u nju i da je oslobodi i prosvijetli, nego se radije prepušta bezbožnoj strasti koja mahnito traži da se ukloni svaki trag Boga. A da bi se Boga uklonilo, htjeli su ljudi ostaviti poruku i pouku na vidljiv način i drugima kako će proći ako se budu drznuli remetiti bezbožne planove. Zato su Boga htjeli pribiti na stup srama da bude vidljiv svima, uvjereni da će tako sramotnom smrću zatrti njegovu prisutnost na zemlji. Htjeli su na taj način izbrisati tragove koje je ostavio u srcima ljudi, jer raspeti trebao biti opomena kako će proći svaki onaj tko se suprotstavi ljudskim naumima.

No dogodilo se sasvim suprotno od ljudske volje. Božji Sin je dopustio da se na njemu ispune Pisma, te je prepustio da ga odvedu kao janje na klanje, jer je znao da je nepobjediva moć ljubavi i praštanja koju je nosio u svome srcu. Odlučivši ispuniti što je o njemu naviješteno, podložio se ljudskoj želji da se obračuna s Bogom, kako bi ljudima otvorio oči da se obrate od bezakonja i bezboštva. Dok je on došao da čovjeka vrati u slavu u kojoj je stvoren, čovjek je njega doveo do krajnjeg poniženja. Dok je on htio čovjeku vratiti izgubljeno dostojanstvo, čovjek je njega pribio na stup srama sramotnom osudom na smrt razapinjanjem iz koje se očituje sva ljudska besramnost.

No sve što se dogodilo u Isusovu procesu, osudi i razapinjanju svakodnevno se događa i danas kako na razini čovječanstva, tako isto i na razini pojedinačnog života i svijesti. Kao i društvo Isusova vremena, tako i ovo naše suvremeno sustavno se bori protiv prisutnosti Božje, te ju jednako tako izvrgava sramoti. Svaki priziv na Božji zakon, volju i zapovijedi nastoji se ukloniti pribijajući na stup srama kako bi se čovjeku ostavilo dovoljno manevarskoga prostora da provodi svoju volji i da propisuje zakone za koji ne želi da budu u skladu s Bogom. Kao što su Isusa izveli iz grada i razapeli na Golgoti, tako i danas čovjek izbacuje Boga iz svoga grada da sebi ostavi dovoljno manevarskog prostora za život bez Boga. Tragično je da su i danas kao i nekada upravo besramnici spremni one koji zagovaraju ponizan i pošten stav u životu sukladan Božjem naumu pribiti na stup srama.

Vidljivo je tako da ne samo da čovjek može Boga ignorirati, već Bog koji čovjeka poučava božanskom životu smeta čovjeku do mjere da ga čovjek želi ukloniti i izbrisati mu spomen na najgori mogući način. Ljudi sebi žele ostaviti prostora da nesmetano zlorabe zakone, duhovnu i svjetovnu moć, slobodu, volju naroda. Tko god se odupre čovjekovoj potrebi da na bezočan način provodi samovolju, da iskazuje apsolutnu moć, završava na stupu srama. Pa i sam Bog među prvima. Štoviše, obični mali ljudi bi bili nemoćni oduprijeti se paklenim naumima moćnika ovoga svijeta, jer ne bi imali pravoga mjerila rasuđivanja ni moći da se odupru, dok je Bog to bio moćan. Zato njega onda krugovi moći nastoje omalovažiti, proglasiti neprijateljem društva i svijeta, ozloglasiti ga kao mrzitelja čovjeka i njegova dobra. Čak su spremni, proturječno, zlorabiti i Božje ime i vjeru kako bi Boga istisnuli iz svoga života. Boga tako najčešće proglašavaju neupućenim i nestručnim glede ljudskoga života, a svako njegovo tumačenje nemjerodavnim, te ga na taj način i danas pribijaju na stup izrugivanja i srama dovodeći one koji u njega vjeruju do kompleksa manje vrijednosti, do toga da se stide svojih uvjerenja i zajedništava s njime.

No upravo križ kao stup srama na koji su ljudi Boga pribili da ga izbace iz svoje sredine postaje najuočljiviji znak Božje ljubavi i svjedočanstva protiv ljudi. Ujedno ostaje trajni spomen njihova bezboštva i oholosti, a Božje slave i poniznosti. I dok je križ znak ljudske mržnje prema Bogu, ostaje pak s druge strane znakom i sredstvom Božjega čovjekoljublja. Zato je Križ za nas vjernike znakom snage, jer kad stajemo pred križ kao pred stup srama na koji je pribijen Bog, utiskujemo ga jer nam je on snaga da se Boga ne sramimo. I dok shvaćamo kako se besramnici ne srame činiti zlo, mi tim više stvaramo odluke da se svoga Gospodina i njegova križa nećemo stidjeti. Dok mu se klanjamo, spremno ga prihvaćamo u vlastiti život s čvrstom odlukom da ćemo ga odvažno svjedočiti kao sredstvo Božjega čovjekoljublja i našega očovječenja. Poklonimo se stoga večeras smjerno i ponizno beskrajnoj poniznosti i dobroti Božjoj koji nije prezao niti od tolike sramote da bi nama pokazao i u nas po križu utisnuo svu svoju ljubav otvarajući nam vrata života vječnoga.

Veliki četvrtak – Misa večere Gospodnje

Večerašnjim slavljem Mise večere Gospodnje započinjemo proslavu svetoga Vazmenoga trodnevlja koje je središte i vrhunac liturgijske godine. A ova tri dana su na tako uzvišen način povezani da međusobno upućuju jedan na drugoga, te otajstveno jedan drugoga otkrivaju ili pak sadrže do mjere da su neodvojivi. U tom smislu i večerašnje slavlje sadrži i na sebi svojstven način izriče otajstvo križa Gospodinova, kao i otajstvo uskrsnuća s njime tijesno povezana.

Ljubav u dva čina

A sve što je Isus želio sa svojim učenicima proživjeti, pa i njima ostaviti, Isus je to učinio u dva čina ljubavi koja su ostala učenicima utisnuta u život i u sjećanje. Prvi čin ljubavi bilo je pranje nogu koje je dio večerašnjeg liturgijskog slavlja. Isus je pokazao svoju beskrajnu ljubav time što je, prigibajući se prati učenicima noge, pokazao da se u poniznosti prignuo do zemlje. Bio je spreman na takav čin, kojem su se čak i oni čudili, a Petar odbijao, jer ih je beskrajno ljubio. Prigibanjem do zemlje da im opere noge samo je označio umiranje na križu koje je bilo vrhunac poniznosti to jest maksimalno moguće prigibanje, do smrti, smrti na križu, kako će reći sveti Pavao. Ali osim što im je činom poniznosti uprisutnio križ, perući im noge posvjedočio im je da su već okupani, čisti po zajedništvu s njime. No dar očišćenja su primili upravo po križu na kojem je prolio krv kojom nas je očistio.

Drugi čin ljubavi koju je Isus pokazao na posljednjoj večeri bilo je blagovanje u kojem je sama sebe predao u kruhu i vinu za svoje učenike. O tome smo večeras čitali izviješće svetoga Pavla u kojemu svjedoči o predaji koju je primio i koju dalje prenosi svojim vjernicima, a koja se tiče Gospodinova predanja one večeri kad je bio predan u ruke grešnika da ga razapnu. Te iste večeri Gospodin je predao sebe učenicima u kruhu: Ovo je tijelo moje – za vas. Ovo činite meni na spomen; i vinu: Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi. Ovo činite kad god pijete, meni na spomen.

Doista, kako pranjem nogu i činom prigibanja, tako isto i činom predanja samoga sebe, Isus je najprije pokazao svoju beskrajnu ljubav, o čemu će posvjedočiti sveti Ivan: Isus je znao da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu, budući da je ljubio svoje, ljubio ih je do kraja. Ali osim što je pokazao svoju ljubav, on je ujedno tom ljubavlju preplavio svoje učenike. Iz preobilne ljubavi pokazao im je da ih je toliko ljubio da im je bio spreman noge prati, to jest umrijeti da ih očisti do kraja. A bio je spreman i umrijeti da ih nahrani svojim tijelom i napoji krvlju. Iz svega rečenoga je očito da je otajstvo proslavljeno u dvorani posljednje večere unaprijed proslavljeno otajstvo križa koje će se dogoditi već idući dan. Iz njegova srca potekla je njegova preobilna ljubav koja nije bila drugo doli prolivena krv za očišćenje svijeta od grijeha, predoznačena u obredu pranja nogu, te dar života kojim se vjernici hrane čuvajući spomen na njega i na otajstvo vlastitog otkupljenja.

Činiti što je Isus učinio

No nakon što je Isus očitovao svoju poniznu, te sebedarnu ljubav, uputio je učenicima vrlo jasan poziv: Ovo činite meni na spomen. Ili pak riječima koje je zapisao sveti Ivan nakon pranja nogu: Ako dakle ja – Gospodin i Učitelj – vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. Primjer sam vam dao da i vi činite kao što sam ja vama učinih. Pozvao ih je da čine to što su doživjeli, to jest što su primili od Isusa. A primili su oproštenje grijeha i primjer poniznosti, kao što su primili najuzvišeniji dar u njegovu predanju tijela i krvi u prilikama kruha i vina pri samom blagovanju večere.

Tako Isus nije izvršio samo obred, već je njegovo slavlje pashalne večere bio istinski čin ljubavi iz kojega izvire zadaća njegovim učenicima da čine sve što je on učinio. Kao što je on očistio i nahranio njih, tako im je ostavio zadaću da i sami čine međusobno, to jest svima kojima navješćuju smrt Gospodnju pozivajući ih da povjeruju Bogu koji na ljude izlijeva svoju ljubav. Bili su pozvani u posvemašnjoj poniznosti služiti povjerenome vjerničkom stadu za posvemašnju čistoću, kao što su bili pozvani i hraniti ih Kristovim tijelom i krvlju.

Zato i u večerašnjoj proslavi večere Gospodnje, dok se spominjemo da je ovo slavlje ispunjenje starozavjetnih pashalnih događaja, ne zaboravljamo da je naš Gospodin pravo pashalno janje koje u svetoj noći izlaska iz sužanjstva ima dvostruko značenje: s jedne strane njegova nas krv čisti i štiti od zatora i propasti, a s druge strane nas hrani na putu prema konačnome spasenju. Iz ovog slavlja u kojem se očituje punina Kristove ljubavi za nas, ishodište je i naše ljubavi. Ako nam je on zapovjedio: Ovo činite, dužni smo ga nasljedovati i primljenu ljubav u-činiti, pretvoriti u čin.

Božja ljubav stoga u nama ne smije ostati tek ideja, teorija i apstrakcija, već ju je potrebno činiti, to jest konkretizirati. Kao što se ona konkretizirala u odnosu na nas ljude u potpunom sebedarju, tako je neophodno da i ljubav Isusovih učenika postane jednako konkretna i učinjena. I sami smo njome preplavljeni u ovom euharistijskom slavlju, te ju stoga činimo, jer samo njome možemo začiniti život svojoj braći. Iz Kristova srca izlila se rijeka ljubavi, pa je mi ne smijemo zaustaviti, već joj omogućimo da i preko nas teče i natapa srca svih ljudi i cijeli svijet svojim spasenjskom tokom. Nastojmo stoga da ovo slavlje ne bude samo obred, već istinski spomen i čin koji i nas pokreće na spasenjsku ljubav prema svima kojima je potrebna istinska čistoća bića i hrana života vječnoga.

Cvjetnica – Nedjelja muke Gospodnje

Današnjom liturgijom vršimo spomen Kristova slavnoga ulaska u Jeruzalem, s time da se potom, nakon prvog dijela, liturgijsko težište premješta prema čitanju Muke Gospodnje koja nam objašnjava smisao i cilj njegova ulaska. Ovaj Isusov ulazak u Jeruzalem razlikovao se od svih prijašnjih ulazaka kad je dolazio kao hodočasnik, ali i učitelj Božjega puka koji je redovito znao u Hramu poučavati okupljeno mnoštvo. Ovaj put htio je ući svečanije nego inače, pa je poslao svoje učenike da mu pribave magare u nekog čovjeka u obližnjem selu. Zato i evanđelist Matej promatra Isusov ulazak u Jeruzalem kao ispunjenje starozavjetnih proročanstava: Recite kćeri Sionskoj: Evo kralj ti tvoj dolazi, krotak, jašući na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu. Narod pak koji se također slijevao u grad za blagdan prepoznao je da je riječ o iznimnom događaju, te ga je pozdravljao klicanjem i palminim granama kao proroka koji dolazi u ime Gospodnje: Hosana Sinu Davidovu! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u Ime Gospodnje! Hosana u visinama! Zbog svega rečenoga ovaj se ulazak u Jeruzalem naziva svečanim ili slavnim ulaskom jer je pretpostavljao stanovitu dozu svečanosti.

I ma koliko ovaj njegov ulazak mogao biti svečan, ipak nije bio pokazivanje moći niti je odisao ohološću, već je imao sve odlike jednostavnosti i skromnosti koje bismo mogli nazvati imenom duhovnosti. Jer Isus nije došao u Jeruzalem u stilu razmahanih političkih vođa koji prigodom vlastitih inauguracija pokazuju zemaljsku raskoš i blještavilo. Njegov nastup nije bio trijumfalistički pohod već ulazak Sluge Božjega koji donosi duhovne utjehe svome narodu. Premda se vidjelo da ima utjecaja na narod, ipak se nije ponašao kao moćnik ovoga svijeta koji ne zna da su zemaljske stvarnosti prolazne. Vrlo dobro je znao da prolazi slava ovoga svijeta, te da se u nju ne treba niti pouzdavati. Njemu nisu bile nepoznate zakonitosti ovoga svijeta, a i dobro je znao da je došao njegov čas, to jest vrijeme muke i smrti, pri čemu će biti žrtva lokalnih moćnika koji su izveli svoj zlobni naum, a od čega ga ne bi spasila niti zemaljska slava, moć i utjecaj da je kojim slučajem igrao na tu kartu. Jer običan mali čovjek koji dolazi u Jeruzalem pokloniti se svome Bogu nije u stanju zaustaviti spletke onih koji misle da upravljaju tijekovima povijesti. Zato se Isus nije ni zavaravao glede ishoda ovoga ulaska u Jeruzalem, kao što nikada u životu nije ljude zavaravao glede sebe i svoga poslanja.

Stoga mu nije bilo na pameti da iskoristi utjecaj koji je uživao u puku za politički prevrat ili obračun sa svojim neistomišljenicima. Ugled koji je uživao nije koristio da povede mase svojih sunarodnjaka u političku borbu ili vojne pohode, pa niti da ih osposobi za tržišnu utakmicu ili da ih socijalno osvještava. Pojavio se, istina, kao kralj, ali sa vrlo posebnim obilježjima svoga kraljevanja. Ušao je u Jeruzalem kao krotki kralj koji je došao povesti narod putem Božjim. Zato mu je puk i klicao da je blagoslovljen jer je onaj koji dolazi u Ime Božje. No njega nije mogao ni iznenaditi ni zavesti utjecaj koji je imao na ljude, jer ništa nije činio i govorio radi sebe i svoga interesa, već radi dobra naroda.

I danas se od nas vjernika i od Crkve našega vremena ne očekuje da pravi ekonomska istraživanja i društvene strategije, da daje diplomatska rješenja i političke procjene, već se očekuje duhovno svjedočanstvo vjere u Boga kakvo je ponudio Gospodin svojim ulaskom u Jeruzalem. Danas kao i nekada to je prijeko potrebno, jer je mnogo važnije da narod hodi putem Božjim, nego da misli kako su mu zemaljski putovi jedini na kojima se treba ostvarivati. Zato više energije potrošimo boreći se za bolju vlast, bolje gospodarske uvjete, pravednija socijalna rješenja i sustav, a ne trudimo se istom snagom sami hoditi putem Božjim. U poteškoćama u kojima jesmo hoće se prije svega ponizan stav i krotak pristup. Ako ne usvojimo krotkost pred Bogom kao pravu krepost, koja u nama suzbija bahatost ponašanja, onda nismo na pravome put rješavanja problema. Isus je pokazao da iza sebe dublji trag ostavlja onaj tko živi skromno, jednostavno i krotko, nego oni koji žive u bahatosti i oholosti, jer takvi nikad ne vide Boga niti osjete istinsko značenje Božjega puta. Zato je i izgovorio kao jedno od svojih blaženstava: Blago krotkima, oni će baštiniti zemlju.

U tom duhu Isus ulazi u svoj grad Jeruzalem da mu obnovi svijest o potrebi hoda Božjim putom koji je od presudne važnosti za jedan narod. On dolazi kao krotki kralj da pouči narod životu u krotkosti, to jest posluha i poštovanja prema Božjoj riječi i volji. Krotkošću nas uči da se ne razmećemo niti zalijećemo, to jest da se ne pouzdajemo previše u zemaljska dobra i metode, već da prije svega gledamo na Boga koji nas najbolje poučava našem stvarnom dobru. A to dobro nije izvan nas, već se događa u mjeri u kojoj prihvaćamo Boga za svoga vođu i učitelja, jamca i graditelja budućnosti. Isus nam je kao krotki kralj pokazao primjer krotkosti, a na nama je da ga usvojimo i po njemu živimo.

5. korizmena nedjelja – A

Današnji evanđeoski odlomak daje nam razmišljati o jednom od najvećih čudesa koja je učinio Isus, a to je uskrišenje Lazara iz Betanije. Osim toga, iz Evanđelja znamo da je Isus bio prijatelj s Lazarom i s njegovim sestrama Marijom i Martom. Stoga, kad se Lazar razbolio, Marta i Marija poslaše poruku Isusu da dođe u Judeju, svjesne da je Isus mogao izliječiti svoga prijatelja. Međutim, Isus ne polazi odmah kad mu je došla poruka, što su mnogi tumačili kao razborito ponašanje, budući da su ga u Judeji Židovi htjeli kamenovati zbog svega što je naučavao i činio. Tek dva dana nakon što je stigla poruka, Isus odlučuje otići u Judeju. Točnije, kad je znao da je Lazar već umro, rekao je svojim učenicima da Lazar spava i da ide probuditi ga. I doista, kad je došao u Betaniju, morao je Lazara probuditi od smrti, te ga podići od mrtvih svojom božanskom snagom, što nam je sveti Ivan zorno opisao. A da bi svoga prijatelja uskrisio, Gospodin je morao otkloniti zapreke koje su bile između njih u tome trenutku, a to je zapreka groba. Zato je Isus naredio da se odvali kamen s groba, premda su se mnogi čudili, pa čak i Marta i Marija. Nakon toga je Isus učinio čudo te je svoga prijatelja Lazara uskrisio i pozvao da iziđe iz groba za svjedočanstvo svima.

Kako vidimo, Isus je svjesno dopustio da se dogodi Lazarova smrt, jer je htio učiniti očit znak pred svima da povjeruju u njegovo božanstvo i mesijansko poslanje. Taj znak učinjen nekoć u Betaniji ostaje i danas pred našim očima po evanđeoskom zapisu koji nam ostavi sam očevidac događaj. Suočiti se s ovim događajem izravno i susresti nam je Isusa koji nam očituje svoju moć i čini djela Očeva da bi potaknuo našu vjeru. Na žalost, snagu vjere ni sami ne doživljavamo toliko ozbiljno, s pouzdanjem u Boga, niti osjetimo njezinu posvemašnju snagu koja je nezamjenjiva i neprocjenjiva u životu. Počesto se kao ljudi zatvaramo sami u se i u svoja razmišljanja, te možemo slobodno reći da se zavlačimo u grob svoje ljudskosti i pred Bogom navlačimo grobni kamen na svoje srce. Ne tražimo izravno i odvažno ući u zajedništvo s njime, ne primamo njegovu riječ ni djela kao neponovljiva i Božja, već samo u onoj mjeri u kojoj sami procijenimo da nam treba ili odgovara. A da ne govorimo kako ne unosimo cijelo postojanje u život vjere do mjere da nam vjera postaje jamstvo i ključ postojanja.

Zato je smrt Gospodinova prijatelja Lazara slika duhovne smrti i zatvorenoga srca koje se kao kamenom zatvara kad prestaje vjerovati. Jer po vjeri ne samo da vjerujemo u živoga Boga i u Kristovo uskrsnuće, o čemu su nam svetopisci ostavili svjedočanstvo, veći živimo i za vlastito. A oni koji ne žive žarko vjerujući u njegovo, ne mogu vjerovati niti u svoje uskrsnuće. A ako ne vjeruju u svoje uskrsnuće živom vjerom, onda su kao živi ili hodajući mrtvaci čije srce je zatvoreno tvrdim kamenom nevjere u tamu i hladnoću smrti i groba. A kad se jednom zacementiramo u svoja hladna i beživotna racionalistička uvjerenja, kad tako izgubimo vlastitu snagu da se borimo protiv Božje prisutnosti u sebi, teško je onda odvaliti kamen nevjere s vlastitoga srca.

No ono što ne može čovjek, može Bog i samo Bog. Doista, samo Isus može svojim darom odvaliti kamen nevjere, hladnoće i beživotnosti iz našeg duhovnog života. Samo on ima vlast zapovjediti kao i Lazarovu slučaju: Odvalite kamen. On dopušta Lazarovu smrt da ukaže na duhovnu smrt kojom su zahvaćeni svi koji se ne drže Boga, svi koji odbijaju vjerovati u njega. Zato je tražio od Marte i Marije da vjeruju, jer vjera je životvorna snaga kojom nas obdaruje Isus i po kojoj nam daruje vječni život. Korizma je zato vrijeme za ozbiljno propitivanje vjere, jer u svakodnevnom hodu svi mi navalimo pokoji kamen sumnje i nevjere na otvor našega srca i na ovaj ili onaj način sprječavamo Boga da uđe u naš život, a mi se pak ustručavamo izići vani i biti svjedok uskrsnuća.

Dopustimo stoga Kristu da nas oslobodi naše zatvorenosti skidajući kamen nevjere s našega života. A također da nas izvede vani, u radosno svjedočenje u javnosti, gdje smo pozvani biti znakom njegova uskrsnuća i poticati druge da vjeruju. Jer i u našem vremenu i društvu mnogo je hodajućih mrtvaca kojima treba vratiti život, osvijestiti ih da otkriju bit i potrebu vjere. Naše je pomoći im da iziđu iz svoje uskogrudnosti i skučenoga srca u kojem su bili živi pokopani kao u grobu. Pozvani smo dati im ruku da iziđu iz tame i hladnoće groba na otvoreno polje života vjera na kojem će i oni biti navjestitelji slave Božje i njegovih čudesnih djela. Oslobađajmo stoga ljude njihovih grobova kao što je činio Isus, a nadasve da mi sami živimo vjerodostojno životom vjere i punoga zajedništva s našim Gospodinom. Imajmo pouzdanje i vjeru u Boga, te veliku svijest o stvarnim potrebama ljudi i veliku želju da im donesemo život, da ih oslobodimo spona smrti i da im olakšamo teret života skidajući im kamen nevjere s vrata srca. Jednom riječju, dopustimo Bogu da se proslavi u našem životu, te mi budimo njegova slava pred drugima.

4. korizmena nedjelja – A

Evanđeoski odlomak koji nam se nudi u euharistijskom slavlju 4. korizmene nedjelje opisuje izlječenje slijepca od rođenja koje je Isus učinio jedne subote u Jeruzalemu. Taj događaj je izazvao brojne reakcije među svijetom i među farizejima. Dio ljudi nije bio spreman povjerovati da je se to dogodilo, te nisu vjerovali da je mladić koji pred njima svjedoči da mu je Isus vratio vid isti onaj koji je slijep prosio. No većina reakcija se ticala Isusa, te su zato farizeji vršili pritisak i na njega i na njegove roditelje, ne želeći dopustiti da netko naglas izgovori da je Isus učinio tako veliko čudo koje bi jasno svjedočilo o njegovu mesijanstvu. Jer ta činjenica se nije uklapala u njihove planove, pa je onda bilo tim gore po činjenice i po sve one koji svjedoče o činjenicama. Međutim, nije bilo dovoljno samo zanijekati činjenice, već je bio pokrenut postupak utvrđivanja. Mnogo bi učinkovitije bilo dokazati da se radi o izmišljenom događaju ili podvali, nego tek samo zabranom osporiti činjenice. U tom smislu farizeji su izvršili ispitivanje i saslušanje ne samo mladića kojemu je vraćen vid, već i njegovih roditelja.

Zanimljivo je bilo ponašanje roditelja koji traže kompromisno rješenje. Ne mogu se odreći svoga sina niti žele osporiti činjenicu da je bio slijep od rođenja, ali jednako tako je bilo očito da sada vidi. Nisu se htjeli izložiti nikakvim izjavama o tome kako se dogodilo da im sin sada vidi. Strah od kazne i od izopćenja u njima je bio velik tako da se nisu usudili posvjedočiti za Isusa kao sveca i pravednika koji je njihovu sinu podario vid očitujući na njemu djela Božja. No takav potez iz straha očituje njihovu slabost i nezrelost. Time što su izvukli sebe, gurnuli su u vatru vlastitoga sina, što nije svojstveno roditeljima. Ukazali su na njegovu punoljetnost, ali su pokazali vlastitu nezrelost. Vjerovali su da će na taj način proći bezbolnije, te da manje riskira on, nego njih dvoje. Tako se pokazalo da je potpuno pogrješno bježati od istine, ma kako bilo opasno izreći je među onima kojima ona smeta. No bijeg od istine, poradi straha i ljudskih obzira, uvijek je bijeg u nezrelost. Okrećući leđa istini, okrenuli su leđa svome sinu, a sve poradi ljudskih obzira i pritiska okoline.

Slično se događa i danas mnogima od nas. Živimo u svijetu u kojem sustavno vlada borba protiv činjenica vjere, te se mnogi osjećaju nelagodno ili potišteno onda kad trebaju svjedočiti za Isusa i za milosnu prisutnost u vlastitome životu. Strah nas je pred drugima reći što je učinio za nas i za druge ljude, te tako bježimo u nezrelost koja se očituje u strahu i nesigurnosti. Štoviše, mnogi poput farizeja, drže činom zrelosti i samosvijesti odbaciti vjeru i boriti se protiv njezinih činjenica, te izvrći poruzi one koji je svjedoče. Mnogi se daju uvjeriti pod pritiskom javnosti da je neutemeljeno, nazadno i nepopularno vjerovati. Postoje razni pokušaju da se tako govori o Isus da ga se kompromitira, te se mnogima, poradi ideologija i pritisaka ovoga svijeta, zatvaraju oči, umjesto da ih otvore pred činjenicama. U svome otporu prema Bogu i svemu što je njegovo, mnogi traže razlog ostati u svojem tvrdokornom i nezrelom racionalizmu, umjesto da vjerom rastvore skučene okvire ljudske perspektive i upute se prema pravoj zrelosti života.

Nasuprot takvih nezrelih svjedočanstava stoji svjedočanstvo mladića kojem je Isus podario vid. On je bio preporođen do te mjere da se napokon osjetio zrelim i važnim da može preuzeti odgovornost za svoje riječi i djela. Ali ta zrelost za njega nije bila samo pitanje dobne punoljetnosti, već mu je došlo po Isusu koji ga je izliječio. Upravo stoga, ako je želio ponašati se zrelo, jedino Isusa nije mogao zanijekati. Zato je bez straha iznio uvjerenje do kojega je do tog trenutka došao, a to je da je Isus prorok, pravednik i da je došao od Boga. A kad ga je Isus ponovno susreo, onda nije imao problema niti prihvatiti da je Isus Sin Čovječji, te povjerovati u njega. Doista, tko je osjetio Isusovu snagu u svome životu, nema razloga bježati od činjenica, jer od njih živi. Tko je doživio spasenjski milosni zahvat u duši i tijelu, nema razloga kalkulirati, već odvažno svjedoči dosljedno govoreći istinu i braneći činjenice koje su se dogodile. Zanijekati činjenice koje su se dogodilo, značilo bi zanijekati sebe i svoje ozdravljenje. Dati se ustrašiti i osporiti istinu, značilo bi osporiti punoljetnu zrelost i vratiti se u nezrelost, budući da mu je upravo Isusova prisutnost podarila vid, a s njime i zrelost.

Na sličan način korizma je za nas vjernike vrijeme zrelosti u kojemu pobjeđujemo strah i ljudske obzire, te odvažno svojim riječima i djelima svjedočimo za Božja djela koja je Isus izveo u našem životu. To će biti test naše punoljetnosti da se dobro ispitamo primjećujemo li što je on za nas učinio i čini, te svjedočimo li to odvažno, uvjereni kako je i jedno i drugo potrebno za pravu vjerničku punoljetnost. Živeći dosljedno činjenicama koje uočavamo u životu stječemo prokušanost vjere, te ne dopuštamo sebi proturječje u koje su upali mladićevi roditelji. Jer umjesto da su se radovali u potpunosti ovom događaju, jer su i sami bili obilježeni sljepoćom svoga sina, poradi straha i pritiska nisu uspjeli odrasti. Na žalost nisu imali snage prihvatiti Isusa, čime bi dokazali pravu zrelost, premda je on i s njih skinuo hipoteku odgovornosti i krivice za stanje njihova sina. Mi stoga ne dopustimo da nas sputava strah i ljudski obziri, već se trudimo promatrati djela Božja u našemu životu i dati mu slavu što nam je po svome Sinu vratio vid da ih primijetimo. Nadasve mu zahvalimo što nas je tako doveo do duhovne zrelosti i punoljetnosti po kojoj smo mogli ispovjediti vjeru u Isusa i javno posvjedočiti za njega koji je došao na ovaj svijet da progledamo i postanemo zreli.

3. korizmena nedjelja – A

Današnji evanđeoski odlomak nam prenosi razgovor koji se zbio na Jakovljevu zdencu između Isusa i jedne žene Samarijanke iz grada Sihara. Njihov razgovor je bremenit sadržajem, pa je nemoguće sve tumačiti u jednom kratkom nagovoru, te je stoga logično zaustaviti se samo na jednoj misli koja je dosta važna u cijelom ovom razgovoru. Naime, na samom početku razgovora, dok se još Samarijanka čudi da Isus kao Židov ište od nje piti, Isus joj odgovara: Kad bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: ‘Daj mi piti’, ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao vode žive.

Uz sve to što je ova žena bila iskrena i dobronamjerna u razgovoru, ipak je bila u neznanju istinskog dara Božjega. Premda je u razgovor ušla iz perspektive međureligijske rasprave u kojoj je držala da ima pravo na svoj stavi i svoje mišljenje, poput svih ostalih Samarijanaca koji se ne slažu sa Židovima, Isus je polako otupio oštricu njezina razgovora skrećući pozornost na ono bitno koje nadilazi jeftina prepucavanja, a što je vodi prema upoznavanju autentičnog dara Božjega. Žena je trebala poći putem spoznaje tog dara koji dolazi od Boga, to jest trebala se uživjeti u činjenicu da je sam Bog djelovao i djeluje u ljudskoj povijesti na jedinstven i neopoziv način, te da postoji samo jedna istina o Bogu koji je zahvatio u ljudsku povijest. Ova žena se zainteresirala za Isusove riječi, te je uspjela razaznati da govori s autoritetom, ali i s poštovanjem prema njoj, pa i onda kad joj ukazuje koliko je njezin stav nedostatan i ne počiva na činjenicama Božjeg očitovanja. No potreba i želja koja je postojala u njoj da se klanja Bogu, bila je dovoljna da je Isus pouči jednostavnoj istini o jedincatom Božjem djelovanju, te da ona u njemu otkrije Mesiju koji izgovara istinu o Bogu i o čovjeku.

U tom smislu, kao što je Samarijanku Isus potaknuo da spozna dar Božji, i svaki pojedinac koji želi iskreno doći do Boga objavitelja trebao se staviti u položaj primatelja tog istog dara, te treba zahvalno priznati tko je taj dar i kakav je. Za nas koji vjerujemo da je Isus taj dar, govor o Bogu nije više kao što je bio nekada u poganstvu, naklapanje o našim ljudskim idejama i poimanjima. Isus je i Samarijanku pozvao da otkrije da je govor o Bogu utemeljen na provjerljivim činjenicama koje dolaze od Boga, kao što je objava njegove dobrote i ljubavi, te očitovanje njegove svete prisutnosti u životu Božjega naroda i pojedinog vjernika. Ako o Bogu govorimo iz ljudske perspektive, bilo filozofske bilo religijske, imamo pravo imati svoja mišljenja, te se može dogoditi da bude mišljenja koliko i ljudi, ali ako slušamo njega koji govori o sebi u ljudskoj povijesti, tada ćemo prihvatiti istinu koju nam on izgovori. Svjesni da istinu o sebi i o nama on zna mnogo bolje od nas ljudi, slušat ćemo ga i poklonit ćemo mu se u duhu i istini, kako nas je poučio Isus.

Otkako se Bog očitovao u povijesti, otada više ne postoji neko ljudsko ‘pravo’ misliti što nas volja o njemu, već postoji obveza propitivati činjenice i dolaziti do prave istine o njemu raspoznatljive upravo iz tih činjenica. Štoviše, postoji obveza da sa živim Bogom stupimo u izravni kontakt, čemu nas je učio jedino naš Gospodin. Upravo istina o Bogu koja se utiskuje u našu svijest navodi nas da mu se poklonimo u duhu i istini. To možemo onda kad smo svjesni koliko nam Bog treba i kako se radi nas uprisutnjuje u povijesti, te kako je bit njegove objave usmjerena prema obećanjima da će poslati Mesiju – Pomazanika, što je potom i ispunio. Sve to postaju provjerljive činjenice i istine o Bogu koje nisu ljudski govor, već zaključci koji se izvode iz Božjega djelovanja.

A da bi se to moglo učiniti, neophodno je upoznati dar Božji kao stvarnu činjenicu. Valja vidjeti i osjetiti čime nas je to Bog obdario, to jest što je to učinio u povijesti čovječanstva za dobrobit ljudskoga roda. Umjesto da budemo u neznanju tog dara ostajući vječni tražitelji i lutalice, radije nam se otvoriti Božjem daru. Otkriti nam je kojim je to darovima obdario nas ljude kad nam se objavljivao po prorocima i kad je za nas objavio zakone i odredbe kao put života, umjesto da se sebeljubno divimo vlastitom umu i njegovoj moći ili pak da trošimo snage u eksperimentiranju kojekakvih ljudskih religioznih i duhovnih tehnika. Umjesto da nasjedamo na ljudske ponude, poći nam je do kraja otkrivajući što je Bog o sebi objavio i što je za nas učinio, napose po svome Sinu, jer to je u konačnici njegov neizmjerni dar. Umjesto da se klanjamo kojekakvim božanstvima koja izmisliše ljudi, otkrijmo onu vječnu istinu o Bogu i njegovu djelovanju za naše spasenje koje je u Kristu dosegnulo vrhunac. Umjesto da gubimo vrijeme u pustari zemaljskoga, okrenimo se daru Božjemu, te budimo dosljedni i do kraja njegovi.

Korizmeno vrijeme je stoga za nas vrijeme upoznavanja dara Božjega i iskrenog dubljeg traženja tog dara, kao što je učinila Samarijanka koja je dopustila Isusu da je pouči o tom daru. A da bi se to moglo učiniti neophodno je imati žeđ za Bogom, a ne za surogatima ovoga svijeta i božanstvima koja su proizvod ljudske misli i želje. Umjesto zemaljskih dobara budimo žedni dara Božjega, jer život je prevrijedan i prelijep da bismo ga gubili klanjajući se zamišljenim i izmišljenim božanstvima koja nam ne mogu dati vodu života koja struji u vječnost. Život je toliko dragocjen da, nakon što zbiljski upoznamo Krista, više nemamo prava na lutanje i promašaje, ni živjeti samo ljudski ukopani u svoje zemaljske položaje, već s njime svome postojanju trebamo dati uzvišeni smisao i jedinstveno razumijevanje. Upoznajmo dar spasenja Božjega i ne gubimo snagu i vrijeme tražeći vodu po mutnim barama ljudske grješnosti i ispraznih umovanja, već dopustimo Bogu da nam očisti srca i da učini da u nama zažubori Isusov izvor žive vode.

2. korizmena nedjelja – A

Crkva nam danas u drugu nedjelju korizme stavlja na razmišljanje evanđeoski odlomak o preobraženju Gospodinovu. Malo neobičan izbor teksta u korizmenom vremenu, ali isto tako su neobične za naš suvremeni mentalitet okolnosti u kojima se dogodilo to isto preobraženje. Sveti nam Matej, naime, zapisa kako je Isus uzeo sa sobom Petra, Jakova i Ivana, te ih je poveo na goru visoku, u osamu. Isus je imao potrebu uz sav naporni rad s ljudima kojima je propovijedao i koje je liječio, povući se u osamu s trojicom izabranih učenika, kako bi s njima podijelio svoja najsnažnija unutarnja iskustva, te u njih utisnuo uzvišene i svete osjećaje Božje prisutnosti. Doista, ono najdublje i najintimnije može se podijeliti samo s prisnim prijateljima jer oni najbolje mogu razumjeti stanje duha u kojem im se ovo saopćenje događa. No ovo Isusovo iskustvo je bilo toliko jako da ga ni trojica apostola nisu mogla do kraja razumjeti, što ih je zateklo i iznenadilo. Isus je, međutim, imao potrebu učiniti ih dionicima svoga preobraženja u osami da im pokaže ljepotu i važnost takvih trenutaka kad im neometano u miru i tišini očituje sebe i svoju slavu.

Danas ljudi ne znaju otići u osamu, gdje mogu sresti sebe u nutrini svoje duše, u miru i tišini. Najčešće bježe od sebe i od svoje nutrine, a boje se tišine, osama i povlačenja u samoću. Kako se ne bi susreli radije traže masu, druženja i bučna mjesta. Ako se slučajno zateknu samima, odmah brže bolje pale televizore ili radio prijemnike, jer ih je počesto i strah od tišine, mira i samoće.

Osama je prostor i vrijeme koje provodimo u snažnom zajedništvu s Isusom. Ona je mjesto gdje razmatramo njega i sadržaje koje nam on stavi pred oči da ih razmatramo, kao što je apostolima dao da uz njega promatraju Mojsija i Iliju. A osamu ostvarujemo kada ne dopuštamo da nas preplavi buka ovoga svijeta, da nam pozornost ode na nebitno, na zemaljsko i svjetovno, umjesto da nam pozornost bude usmjerena na Boga, koji nam se otkriva kao neprocjenjivo blago duše i nutrine. Osama je mjesto gdje ne dopustimo da nas zapljusnu riječi i slike koje vežu naša osjetila za zemaljsko, već smo posvećeni razmatranju nebeskih ljepota. Na žalost, počesto nismo svjesni koliko smo izloženi zemaljskim utjecajima, te koliko nas ispunjavaju nemiri, nervoze, površnosti ovoga svijeta koje nismo uspjeli otkloniti. Na našu je štetu kad ne uočavamo koliko nas to sve skupa rastroji, izopači, onečisti, pa se na vrijeme ne povučemo od svake rastresenosti u bit života.

Vrijeme korizmene osame je vrijeme kad razmatramo Zakon i Proroke i njihovu važnost u našem životu, budući da nas svakodnevni život ponese i udalji od njihove spoznaje, važnosti i vršenja. Razmatranje Zakona nas potiče da shvatimo da iznad nas ima Bog koji nam dade odredbe i put života, što je pretpostavka koja nam omogućuje shvatiti Krista kao najuzvišenijeg zakonodavca našega života. Isto tako istinsku spoznaju o njemu možemo imati ukoliko smo svjesni cijele povijesti ljudskoga roda koja je sastavljena od Božjih obećanja i njihovih ostvarenja. Simbol tih obećanja su proroci koji su najavili spasiteljev dolazak pripremajući Božji narod na taj veliki događaj.

Razmatrati u osami Zakon i Proroke, znači dopuštati da nam Božja riječ dođe do dubine srca, to jest da tako i mi dođemo do dubine srca po jasnijoj spoznaji Sina ljubljenoga koji nam se očitovao najprije u tragovima, te se potom i utjelovio. Otići u osamu s Isusom i razmatrati znači pobijediti rastresenost i površnost koja nas zahvati ako se prepustimo izvanjskim događajima. Ako se ne znamo posvetiti svojoj nutrini, onda ćemo uvijek ostati na površini života. A osim što ćemo biti žrtve površnosti, bit ćemo i ravnodušni, prazni i nemirni. Ako ne pronalazimo vremena za osamu s Gospodinom, postajemo nesigurni i nestalni u svom životu.

Korizma je stoga vrijeme kad tražimo intenzivno Božju prisutnost, a Isus nam je naznačio put osame kao pravi način susreta s njime i sa samima sobom. Kao i trojici apostola, posvješćuje nam važnost Božje prisutnosti koja se otkriva u osami. On nas tako uči da je tražimo i da od tog tihog iskustva crpimo snagu i živimo. Isus je poučio svoje učenike kako da traže Božju prisutnost u osami, a za nas želi da korizmeno vrijeme bude vrijeme pustinje, to jest povlačenja u osamu u kojoj se osjeća Božja prisutnost, te jasnije razaznajemo važnost Božjeg zakona i razmatranja u kojemu bolje upoznajemo njega – svoga Učitelja, bez čega bi korizma bila lišena najvažnije sastavnice. Dopustimo stoga Gospodinu da i nas povede ove korizme o osamu u kojoj ćemo promatrati njegovo sveto preobraženo lice, kako bismo jednom, kada dođe vrijeme, mogli odražavati njegovu slavu sa svoga.

1. korizmena nedjelja – A

Evanđeoski odlomak koji smo čuli danas u prvu korizmenu nedjelju govori nam o tome što se dogodilo nakon što je Isus završio svoj četrdeset dnevni post u pustinji. Nama bi, međutim, na početku korizme bilo dragocjeno znati kako je Isus započeo svoju korizmu,  tako da i sami znamo ozbiljno započeti i ići pravim korizmenim putem. Nemamo nikakvih posebnih uputa, osim što sveti Matej zapisa tek jednu rečenicu: Duh tada odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša. Ali i ova rečenica je sasvim dostatna ako ćemo je pozorno slušati i oštroumno htjeti razumjeti. Jer u toj se rečenici ocrtava motivacija koja vodi našega Gospodina da pođe u pustinju.

Dvije su ključne točke koje ističe sveti Matej, a to je motivacija, to jest ishodište njegova odlaska u pustinju, a drugo je cilj. Ishodište njegova odlaska je Duh Sveti. On je glavni i jedini pokretač svega njegova djelovanja, te on ne odlazi u pustinju, nego potaknut Duhom Svetim. Isus ne ide u pustinju po nekom svom nahođenju ili po privatnoj ambiciji, već nadahnut Duhom kako bi postio i molio, te kako bi pokazao put i nama. Jer upravo kroz odricanje i pokoru, stječe se ona dužna i neophodna snaga duha koja se može steći samo ako nas u korizmu posta, pokore i odricanja vodi Duh Božji.

Kao cilj, sveti Matej ističe sljedeće: Odvede ga u pustinju da ga đavao iskuša. Doista neobično zvuči ova rečenica, kao da bi Duh htio Isusa podložiti kušnji, a mi redovito molimo Oca da nas ne uvede u napast. No ovdje je sveti Matej iznio tek jedan dio stvarnosti. Htio je reći da ga je Duh odveo u pustinju gdje je bilo neminovno da ga đavao iskuša, jer je mogao započeti svoje djelovanje sa svom sigurnošću i iskustvom pobijede nad đavlom. U biti ga je Duh odveo da pobijedi đavla već u kušnjama, jer su one bile pretpostavka i one konačne buduće pobijede u velikoj smrtnoj kušnji. U tom smislu pravi cilj njegova odlaska u pustinju nije kušnja kao takva, već pobjeda nad đavlom u kušnji. Uistinu s njime se morao suočiti i u trenutku kad kuša vlastitu tjelesnu slabost, jer tada đavao najlakše i najbrže sustiže čovjeka sa svojim ponudama.

Što ove dvije točke znače za nas koji smo prije par dana započeli svoj korizmeni hod? Kao prvo da u korizmu ne idemo motivirani ljudskim motivima niti privatnim potrebama koje nemaju ništa zajedničkoga s Duhom Božjim. Jer Bog nam daje korizmu kao milosno vrijeme, što znači da temeljne motivacije izviru iz samoga Boga, a ne iz naših ljudskih pobuda. U korizmi nema smisla činiti ništa što nije nadahnuto Duhom Svetim. Stoga nama vjernicima korizma nije dana kao vježba ljudske volje i izgradnje karaktera raznim odricanjem i drugim kreposnim vježbama i pobožnim činima, kao da bi to imalo smisla samo u sebi, a ne u odnosu na Boga. Naprotiv, smisao korizme i svakog korizmenog odricanje i kreposnih vježbi je naučiti podlagati se volji Božjoj. Isto tako korizma za nas ne bi smjela biti radi ‘čišćenja tijela’, kako mnogi znaju reći, jer ugroze svoje tijelo neumjerenošću u hrani, već prije svega radi čišćenja duha od natruha grijeha i svega što nije Božje. Nadalje, u korizmi se ne opredjeljujemo za umjerenost jer smo napokon shvatili kako je to zdravo, pa ćemo usput povesti brigu i o zdravlju, za razliku od ostatka godine kad živimo bolesno neumjereno. O svome zdravlju, međutim, trebali bismo voditi brigu cijele godine, te ne dopustiti da nam korizma bude oskvrnjena zemaljskim motivacijama koje dušu ne uzdižu Bogu. Isto tako, kad nas Crkva poziva da tijekom korizme živimo skromnije, besmisleno je da to sebi opravdavamo ili ‘osmislimo’ tako što ćemo biti sretni da nešto uštedimo, jer o tome kako trošimo trebamo misliti u svakom trenutku. Korizma nas pak potiče da naučimo, vođeni Duhom Svetim, sebe još više drugima dijeliti, a ujedno nas uči i štedjeti kako bismo dali drugima a ne zadržali za sebe.

Zato ne bi bilo dobro da nas u ovu korizmu odvede naš duh s ljudskim interesima, već da nas povede Božji Duh koji jedini može biti prava motivacija i nadahnuće za ozbiljan korizmeni hod. Pod njegovim vodstvom uočavamo autentične duhovne ciljeve, a to je da se potpunije posvećujemo Bogu i da se duhovno snažimo za spasenjsko poslanje koje nam on povjerava u svijetu. To poslanje pretpostavlja našu prokušanost i iskustvo vjere do mjere da smo naučili odbijati đavolske napasti i kušnje. No da bi se moglo odbiti sotonske kušnje naš duh doista mora biti snažan, otvoren Duhu Božjemu i ispunjen njegovom prisutnošću. Mora imati svu jasnoću kojom raspoznaje Božji put u tolikim bespućima zemaljskih putova. Mora posjedovati pravi osjećaj za Božju volju, što postiže kroz autentičnu spoznaju njegove riječi.

Pred nama je, dakle, prevažna zadaća, te stoga nemojmo sebi kvariti korizmu spuštajući je na prizemljene zemaljske ciljeve, već se nadahnimo onim nadnaravnim ciljevima koje nam sugerira Duh Sveti. Dopustimo stoga da nas on povede u pustinju korizmenog odricanja, posta i molitve kako bismo se kroz ovih četrdeset dana toliko duhom osnažili da možemo biti pobjednici protiv velikog napasnika naših duša. Štoviše, ispunjeni Duhom Svetom moći ćemo živjeti svoje spasenjsko poslanje u svijetu spašavajući i druge duše iz zasjeda đavolskih i oslobađajući ih iz njegovih spona.

8. nedjelja kroz godinu – A

Današnji evanđeoski odlomak je vrlo neobičan, te tako i teško prihvatljiv svima nama koji živimo običnim životom. Pa i onda kad osjećamo da Isus pogađa bit života, teško dopuštamo da nam njegova riječ uđe pod kožu i nešto u nama promijeni. Tko to od nas može reći da nije zabrinut što će jesti i piti, ili pak da nije zabrinut što će odjenuti? Tko bi to od nas mogao biti toliko bezbrižan i nezabrinut oko toga hoće li i imati za prehraniti obitelj? Vratiti dugove? Otplaćivati kredite? Podmirivati režijske troškove? I tako redom da ne nabrajamo. Nema nikoga od nas tko se ne brine oko tih stvari u životu, pogotovo oko onih osnovnih kao što je hrana, piće i odijevanje. Da se on sad pojavi i izgovori ponovno riječi koje smo čuli, možda bismo mu rekli: ‘U redu, Isuse, daj se ti pobrini za moje troškove i račune, pa ću ja onda živjeti lako i bezbrižno, bez ikakvih opterećenja i zabrinutosti. Ali dok meni nad glavom visi mač tekućih obveza i računa, teško mogu biti opušten.’

Međutim, što dublje ulazimo u bit njegovih riječi, bolje razlikujemo njegovu stvarnu nakanu. Jer nije nas htio pretvoriti u neodgovorne ljude, koji zanemaruju temeljne obveze. Pogotovo ako netko ima obitelj o kojoj treba skrbiti. Jer i on je bio svjestan da trebamo jesti i piti kako bismo živjeli, te da našem tijelu treba prikladna odjeća. Što je onda htio? Zašto je izgovorio ove neobične riječi?

Kao netko tko je znao samu bit života, te je ujedno promatrao ljude i njihovo ponašanje, ali ne s namjerom da im održi lekciju, već da ih pouči spasenjskim istinama, Isus je jasno uočavao da ljudi ne znaju dobro razlučivati. Pod izlikom skrbi za život, vodili su brigu o jelu i piću, a ne o životu. Pod izlikom skrbi za tijelo, vodili su brigu o odijevanju i odjeći, a ne o tijelu. Dobro je primjećivao da većina ljudi ne vodi brigu o stvarnoj životnoj dubini, pa niti da vode brigu o tijelu na ispravan način. Jer najčešće brigu o životu i tijelu, ljudi poistovjete s brigom o hrani i odijelu. Počesto se ljudima dogodi da zamijene teze, te da se tako odnose prema životu kao da je glavni cilj jesti i piti i lijepo se odijevati, te se iz njihova ponašanja ne uočava da jelo i odijelo služe nečem dubljem u životu.

A Isus bi nas htio poučiti vrijednosti života kao takvoga, koji je predragocjen da bismo ga sveli na obilni stol. Kao što je i tijelo vrijednije od vrijednosti garderobe koju imamo na sebi. Da je to tako otkriva nam njegova rečenica iz današnjeg odlomka: Zar život nije vrjedniji od jela i tijelo od odijela? Iz toga je jasna njegova namjera i bit njegove pouke. Ljudi bi trebali više brinuti o životu i o tijelu, to jest brinuti na primjereniji način nego čine. Jer sama briga oko jela, pića i odjeće nije nikakav pokazatelj brige za život i za tijelo. Uistinu, nema smisla biti zabrinuti za jelovnik i odjevne predmete, kad ima mnogo važnijih stvari u životu oko kojih treba voditi brigu. Zabrinutost oko nebitnih stvari samo čini da gubimo snagu na nebitno, te da naposljetku i ne znamo razlikovati bitno od nebitnoga. Uostalom, takvom zabrinutošću i tako ne utječemo na bitne stvari u životu, te je onda i suvišno sporednim stvarima posvećivati toliko prostora i pozornosti u životu.

Neophodno nam je onda shvatiti i prihvatiti bit Isusove riječi, te je onda i prihvatiti sa svom ozbiljnošću kao riječ Boga koji nam želi dobro, te je u tom duhu i izgovora onda kad uočava da se mi dvoumimo i da samo nesigurni, ili pak da griješimo u svojim životnim izborima. A kad shvatimo da bismo ga trebali poslušati, onda nam predstoji i otkrivati što je to što je dostojno života, to jest vrijedno i veliko kao i sam život. Ili pak što je to o čemu ovisi prava skrb i za vlastito tijelo. Iz današnjeg odlomka možemo i to iščitati. Riječ je prije svega o spoznaji Boga i služenju Bogu. Što bolje Boga poznamo, što mu više služimo i što intenzivnije tražimo njegovo kraljevstvo, to više brige posvećujemo svome životu i tijelu. Jer Bog je život našega života, a ne jelo i piće, kao što je i pravi zaštitnik našega tijela, a ne odijelo. Samo ovo je istinski put spasenja kojim nam je ići, jer služeći Bogu i prianjajući uz njega učimo se cijeniti sam život u njegovoj neizmjernosti. Dok tražimo vrata prolaska u njegovo kraljevstvo, samo Bog u svojoj providnosti otvara nam mnoštvo drugih vrata i ne ostavlja nas na našem putu. On nam potom, kad ga iskreno tražimo, pomaže da bolje shvatimo što doista ulazi u pravi sadržaj i opseg autentične skrbi za život i tijelo.

Kad ne pravimo kompromise s pravednošću i ljubavlju Božjom, čemu nas je učio naš Gospodin, sami se ispunjamo sadržajima Božjega života kojima izgrađujemo sebe i one oko nas. Potrudimo se stoga već danas, to jest sada, napraviti zaokret i istinski biti zabrinuti oko toga koliko Boga iskreno ljubimo, koliko ga stvarno štujemo, koliko slušamo, koliko živimo po njegovoj riječi, te ćemo tada osjetiti što je to skrb o pravom životu. Jer kad Bog po našem zabrinutom trudu oko života i pravom nastojanju oko tijela uđe u naš život, tek tada ćemo jasno osjetiti koliko vrijedimo, te nećemo dopustiti da nam briga oko jela, pića i odijela oduzme osjećaj za smisao i bit vlastitog života i tijela. Tada će cijeli naš život imati predokus vječnosti, kojoj nas je svojim poticajnim riječima i upravio Isus kad nam je istaknuo neprocjenjivu vrijednost života i tijela.