21. nedjelja kroz godinu – A

Kao pravi učitelj Isus je poučavao skupinu svojih učenika o Božjem životu i djelovanju, o životu vječnom i kraljevstvu nebeskom, ali ih je u pojedinim trenutcima i ispitivao o povjerenim sadržajima i istinama. Tako je jednom zgodom u blizini Cezareje Filipove iskoristio prigodu da im postavi neka pitanja. Radilo se o dva pitanja koja su se ticala prave spoznaje njegove osobe i biti. Prvo pitanje je bilo lakše, jer je tražio da mu samo referiraju što ‘govore ljudi, tko je Sin Čovječji’, dok je drugo pitanje bilo zahtjevnije jer je pretpostavljalo njihov osobni stav i izjašnjavanje glede njega. U svakom slučaju radilo se o vrlo važnom zahtjevu, o kojem je kasnije ovisilo mnogo toga. Svako daljnje zajedništvo s njim ili pak očekivanje od njega ovisilo je o tome tko je on bio. Ukoliko ga netko nije dovoljno dobro poznavao, nije mogao ni opisati bit njegove osobnosti, čime je upadao u zablude pogubne za daljnje ponašanje, to jest za ostvarenje djela spasenja.

U tom je duhu sveti Hilarije, biskup Poitiersa u 4. stoljeću, tumačeći ovaj tekst svojim vjernicima nastojao prenijeti koliko je važno ispovjediti pravu vjeru u Krista, jer je ona pretpostavljala razumjeti kako njegovu ljudskost, tako i božanstvo: „Savršena ispovijest je da je on uzeo tijelo i da je postao čovjekom, jer kao što je vječnost uzela tijelo naše naravi, tako valja i spoznati da je narav našega tijela mogla uzeti krepost vječnosti. A budući da je to najveće dobro u vjeri, traži od učenika da kažu za koga ga drže ljudi, ali je i dodao da je Sin Čovječji. Ovo je razlog ispovijesti koju treba držati, da kao što se prisjećamo da je Božji Sin, jednako tako i da je Sin Čovječji, jer jedan bez drugoga ne daje ništa nadi spasenja.“

No da bi vjeroispovijest bila savršena i vjerodostojna nije dostatno iznijeti tuđe mišljenje o sadržajima vjere. Ispovijest treba biti osobna, te prelazi čak od ispovijesti istina vjere na stav pred Bogom objaviteljem. Bog nas vodi da vjeroispovijest oblikujemo prema njegovoj objavi, a ne prema tuđem ili vlastitom ljudskom mišljenju. Zato će Hilarije, uvjeren u božanstvo Krista objavitelja, i reći kako on sam vodi učenike prema ispravnom zaključku, što je Petar prvi razumio i posvjedočio da je Božji Sin: „Nakon što su iznesena različita ljudska mišljenja koja su postojala, traži da kažu što oni misle. Petar odgovara: Ti si Krist, sin Boga živoga. Ali Petar je izišao iz okvira postavke. Naime, Gospodin je rekao: Što ljudi kažu za me, Sina Čovječjega? Doista ‘Sina Čovječjeg’ očitovalo je promatranje tjelesnosti. Ali dodajući: što kažu tko sam ja, označio je da, mimo onoga što se činilo, valja ustvrditi da je nešto drugo, jer bijaše, naime, Sin Čovječji. Zašto je želio sud o tome što misle o njemu? Jer ne držimo o njemu ono što je sam o sebi ispovjedio, nego bijaše skriveno o čemu je tražio, i prema čemu se vjera vjernika trebala protegnuti.“

Upravo radi toga Hilarije će s oduševljenjem istaknuti Petrovu ispovijest koja ima tako čudesne učinke ne samo u Petrovu životu, nego u životu cijele Crkve i svakog vjernika pojedinačno. I to ne samo na zemlji nego na nebu, ne samo u vremenu, nego po svu vječnost: „A zaista Petrova ispovijest je zavrijedila nagradu, jer je u čovjeku vidio Božjeg Sina. Blažen je stoga, koji je pohvaljen da je gledao i vidio dalje od ljudskih očiju: ne ono što se bijaše razmatralo iz tijela i krvi, nego Božjeg Sina kojeg se promatralo objavom nebeskog Oca. I nazvan je dostojnim onaj koji je prvi spoznao što je bilo u Kristu Božjemu. O sretnog li temelja Crkve u izricanju novog imena, o dostojna li kamena po Isusovoj izgradnji, koji driješi paklene zakone i vrata podzemlja i sve zatvore smrti! O blaženi vrataru neba, čijom prosudom se predaju ključevi vječnog prilaza, čiji zemaljski sud je prosudbeni autoritet u nebu, tako da što je na zemlji ili svezano ili odriješeno, postigne i stanje iste odredbe i u nebu.“

Isus je tako svojim učenicima pokazao na Petrovu primjeru kako se trebaju osloniti radije na Očev glas i objavu, vodeći se tim glasom prema pravim spoznajama, nego vjerovati glasovima, to jest glasinama ljudi koje nas mogu samo zbuniti i odvesti u zabludu. Ni mi, poput apostola, ne možemo biti gluhi i ne čuti što ljudi govore, ali isto tako ne bismo se smjeli oglušiti na ono što Otac objavljuje o svome Sinu, na ono što nam Duh šapće tihim glasom u dubinama srca uvodeći nas u svu spoznaju o otajstvu utjelovljene Božje ljubavi. Držimo se Petrove ispovijesti kako bi se i nama, po pripadnosti Katoličkoj Crkvi, jednom otvorila vrata kraljevstva Božjega, čije je ključeve Isus stavio u ruke Šimuna Sina Ivanova, dajući mu zadaću da dovijeka bude vjerodostojan svjedok prave vjere na zemlji koja svoje konačno ostvarenje ima u nebu po sve vijeke vjekova.

Svetkovina Marijina uznesenja

Svetkovina uznesenja Blažene Djevice Marije dušom i tijelom na nebo svetkovina je koja nas ispunja iznimnom radošću i prožima osjećajima istinske vjere i duboke nade. Jer slavimo konačni milosni Božji zahvat kojim je živi Bog Isusovu i našu Majku Mariju obdario pobjedom nad smrću i cjelovitom proslavom u nebesima. Ovaj čin Božje milosti nije nikakva iznimka, nego vrhunac i kruna Božjeg djelovanja u Mariji koja je od samog začeća bila milosti puna, te je kao takva neopozivo i potpuno surađivala s Bogom kao sudionica plana spasenja. Upravo zato, svjestan njezine uloge, sveti Ivan Damaščanski će ukazati na njezino dostojanstvo poradi kojega je zaslužila tijelom i dušom postati stanovnicom neba, pridružujući se svome Sinu, Prvorođencu od mrtvih: „Danas se Djevica koja je neoskvrnjena i nije prijateljevala sa zemaljskim strastima, već se hranila nebeskim mislima nije vratila u zemlju. Budući da je živo nebo, nastanila se u nebeskim šatorima. Uistinu, tko će sagriješiti nazivajući je nebom osim da rekne, sjajno upućen, da ona nadvisuje neusporedivim prednostima nebesa? Onaj koji je stvorio i koji obuhvaća nebesa; onaj koji je sazdao stvorenje u svijetu i nad svijetom, vidljivo i nevidljivo, i koji nije ni na jednom mjestu jer je mjesto svemu – mjesto, po definiciji, sadrži zbilje u njemu – u Djevici je za se djevičanski sazdao zametak. Nju je učinio prostranim hramom svoga jedinoga beskrajnoga božanstva koje sve ispunja. U njoj se sav stisnuo. Sav je ostao i izvan jer sebe ima za beskrajno mjesto.“

No upravo zato jer je primila Sina Božjega u svoj život, bila je potpuno ispunjena životom koji ne dopušta pristupa, blizine i utjecaja smrti. Noseći u svom biću njega koji je Život, primila je neizrecivu zaštitu, te je i u trenutku preminuća bila pobjednica nad smrću, o čemu Damaščanski odvažno promišlja: „Danas se riznica, bezdan milosti – ne znam kako da se izrazim svojim odvažnim i neustrašivim usnama – prekriva smrću što nosi život. Bez straha pristupa smrti ona koja je rodila njezina uništitelja ako uopće smijemo nazvati smrću Djevičino najsvetije preminuće koje daje život. Kako da ona koja je bila snažni izvor istinskog života za sve postane podložna smrti? Ipak se prepušta odredbi vlastitoga poroda. Kao kći staroga Adama isplaćuje predačke dugove jer ih nije otklonio ni njezin Sin, sami život. Budući pak da je ona Majka živoga Boga, dostojno je što je prenesena k njemu.“

Doista, Marija nije bila uznesena na nebo tijelom i dušom sama po sebi ni svojom snagom, nego po zajedništvu sa svojim Sinom koji je i sam okusio i pobijedio smrt. Spašena je po njegovim zaslugama, ali je spašena potpuno jer je imala neprocjenjive zasluge kao njegova Majka. Vjerna Božjoj milosti i planu podarila mu je savršeni i prečisti ljudski život, a on je nju zauzvrat obdario nebeskim i božanskim neizrecivim životom. Tako je ona po zaslugama njegova spasenjskog djela nagrađena za zasluge koje je imala prema njemu kao majka i hraniteljica koja mu je omogućila da postane čovjekom. A neizrecivi susret Majke i Sina u trenutku njezina preminuća sveti Ivan Damaščanski opisa na sljedeći način u svojem teološkom promišljanju: „Tada se, izgleda, zbilo što se s time slagalo i bilo dosljedno u tome trenutku. Tako se meni čini. Kralj je došao vlastitoj Roditeljici da božanskim i čistim rukama primi njezinu svetu, čistu i bezgrješnu dušu. Ona je, razumije se, kazala: ‘U tvoje ruke moje Dijete, polažem duh svoj. Primi moju dušu koja ti je draga. Očuvao si je bez grijeha. Svoje tijelo predajem tebi, ne zemlji. Čuvaj cijelim što si se udostojao oblikovati i mada rođen sačuvao djevičanskim. Prenesi me sebi da ondje gdje si ti, plod moje utrobe, budem i ja i s tobom stanujem. Hitam tebi koji si neodjeljivo sišao k meni’.“

Ova Marijina pobjeda nad smrću, izvojevana po neizrecivom zajedništvu sa Sinom Isusom, razlog je posvemašnje radosti za svakoga od nas. Ma koliko Marijino uznesenje bilo osobit događaj i dar milosti, ono ipak nije nikakva iznimka jer je ona samo prva koja je ostvarila Božji plan koji se tiče i svakoga od nas. Pozvani smo stoga učiti na njezinu primjeru, ali i tražiti danas njezin zagovor, kako bismo poput nje težili pravom jedinstvu s njezinim Sinom i našim Gospodinom, čijim zaslugama i milošću smo i sami pozvani na milost cjelovitog spasenja i potpune pobjede nad smrću. Budimo mu vjerni poput Marije, kako bi i nas jednom obdario slavom nebeskom u kojoj ćemo ga zajedno s nebeskom Majkom, svim anđelima i svetima hvaliti i slaviti po sve vijeke vjekova. Amen

19. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem evanđeoskom odlomku sveti nam Matej detaljno opisuje što se dogodilo nakon što je Isus umnožio kruh i nahranio mnoštvo. Naime, Isus je prisilio učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko, dok je on ostao na kopnu otpustiti mnoštvo, nakon čega se povukao u molitvu kako je inače običavao. Razumljivo je zašto su se učenici i opirali takvom njegovu planu, jer je bio protivan vjetar, a po noći nije bilo lako boriti se s valovima koji su šibali lađu. Oni kao ribari vidjeli su što ih čeka, ali on ih je svejedno prisilio da uđu u lađu i zapute se kamo im je rekao. Iz svega bi se dalo zaključiti da je njih isus svjesno izložio takvim pogibeljnim nedaćama, koje su mogle završiti tragično, a u najmanju ruku su ih dobro namučile. Svjesno ih gurajući u poteškoće, to jest izlažući nevremenu i riziku, da bi ih potom dostigao hodeći k njima po moru, očito im je žalio ostaviti znakovitu i upečatljivu poruku, svjestan kako će im se to iskustvo urezati u sjećanje. Isus će znati što ih čeka i čemu ih je pripustio, ali isto tako da će im doći u susret pokazujući svoju božansku moć i blizinu.

Upravo zato su sveti oci kao vjerni tumači Božje riječi u ovom događaju iščitavali i mnogo sadržajniju poruku nego što je sadržana u samom slovu teksta. Tako će sveti Hilarije istaknuti da je ovim događajem Isus htio naznačiti buduće događaje kako iz njegova života, tako i iz života Crkve. U tom duhu u pojedinim elementima iščitava znakovit nagovještaj budućega: „Time što je uvečer sam, Isus pokazuje svoju osamljenost u vrijeme muke kada su se ostali raspršili od straha. Time što zapovijeda učenicima da se popnu u lađu i prebrode more dok on otpusti mnoštvo i pošto otpusti, uziđe na goru, zapovijeda da budu u Crkvi i plove po moru, to jest po svijetu do onoga vremena kada se vrati slavnim dolaskom. Tada će svemu narodu koji bude ostatak iz Izraela vratiti spasenje i otpustiti njegove grijehe. Kada otpusti ili točnije pripusti u nebesko kraljevstvo, on će, zahvaljujući Bogu Ocu, biti u njegovoj slavi i veličanstvu.“

A ukoliko plovidba učenika nemirnim morem predstavlja Crkvu u valovima ovoga svijeta, utoliko Gospodinov dolazak po moru učenicima donosi sigurnost i utjehu. Zato će sveti Hilarije u ovom odlomku iščitati nagoviještene i buduće nedaće Crkve, koja je u svijetu okružena i kušana svjetovnim mentalitetom, a iz tog kužnog okruženja može je izvući samo živa vjera u Gospodina, njegov dolazak i njegovu prisutnost: „Međutim, pored naznačenoga učenike uznemiruje vjetar i more. Ljuljaju ih mnogobrojnih pokreti svijeta jer se protivi nečisti duh. Ali Gospodin dolazi o četvrtoj straži. Tada se, četvrtoga puta, vraća nesigurnoj i brodolomnoj Crkvi. U četvrtoj noćnoj straži razotkrivamo toliki broj skrbi. Prva je straža bila straža Zakona, druga proroka, treća tjelesni dolazak i četvrta povratak u slavu. Ali će Crkvu zateći umornu i okruženu Antikristovim duhom i bezbrojnim gibanjima svijeta. Doći će posve tjeskobnima i uznemirenima. Budući da će zbog Antikristova običaja biti u brizi od svake novosti iskušenja, prestrašit će se i kod Gospodnjega dolaska. Bojat će se lažnih slika u zbiljama i utvara što se šuljaju u oči. Ali će Gospodin smjesta progovoriti. Otjerat će strah i kazati: ‘Ja sam’. Vjerom će u svoj dolazak odagnati bojazan od brodoloma koji prijeti.“

Sveti Hilarije je doista bio uvjeren kako je iskustvo učenika na lađi u borbi s valovima bilo slika budućeg duhovnog stanja i iskustva Crkve koja će biti omiljena meta đavolskih i Antikristovih napada koje je Crkva proživjela i preživjela ne samo od prvog do četvrtog stoljeća, nego se s njima suočava i u naše vrijeme. I danas se bori s tolikim valovima, a pastiri naših dana upozoravaju nas, kao i Hilarije nekada Crkvu svoga vremena, da je Crkva lađa spasenja na koju se obaraju valovi ovoga svijeta. Najgore od svega što joj se može dogoditi bilo bi da počne u sebi biti nestabilna i nesigurna, da dopusti na svom zdanju pukotine, te da počne puštati vodu ovoga svijeta koja joj prijeti propašću. Kao što Isus nije bio na tjelesno prisutan na lađi s učenicima, tako i nama nije uvijek tjelesnim očima vidljiv, ali nas prati i s nama je kad god zatreba svojom duhovnim pomoći i snagom. Tako je i Crkva u svim vremenima trajno izložena nevoljama i poteškoćama života, lišena njegove tjelesne prisutnosti, ali ne one otajstvene i duhovne kojom nas tješi i hrabri: Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se! Zato i danas samo on može ohrabriti Crkvu na nemirnom moru života, ugroženu valovima svijeta, svjetovnoga  i svjetovnosti. Držimo se stoga njegova glasa koji ulijeva povjerenje i prisutnosti koja smiruje oluju, kako bismo se oduprli valovlju ovoga svijeta, te ne snagom vjere privukli sve utopljenike koji u Crkvi traže brod i luku spasenja.

18. nedjelja kroz godinu – A

Čudo umnažanja kruha koje Isus čini, a opisano je u današnjem Evanđelju, uvjetovano je situacijom i okolnostima u kojima se našao. Mjesto događanja je samotno mjesto na koje se Isus povukao nakon što je čuo za smrt Ivana Krstitelja, svoga rođaka i preteče. Upravo na to samotno mjesto došlo je za njim mnoštvo svijeta, što je izazvalo njegovo sažaljenje. Poučavao ih je i liječio sve dok se nije približila večer, te su učenici, vidjevši da je već kasno, sebi dopustili slobodu posavjetovati svoga Učitelja da otpusti narod kako bi otišli po okolnim mjestima potražiti hrane. No Isus ne prihvaća njihovu sugestiju, nego im uzvraća izazovnim zahtjevom pozivajući ih da oni dadnu hrane gladnome mnoštvu. U pozadini tog zahtjeva upućenog Isusu od strane učenika bilo je očiti još uvijek veliko neznanje o njegovoj ulozi i moći, neznanje o novom milosnom vremenu koje je nastupilo nakon što je Preteča dovršio svoju trku, prepuštajući da se Isus potpuno očituje svijetu. Zato će Origen, znameniti kršćanski pisac i tumač Božje riječi iz 3. stoljeća, i reći tumačeći ovaj odlomak da su učenici bili još uvijek nesvjesni da je, „nakon što je dokinuto slovo Zakona i nakon što su prestala proroštva, mnoštvo pronašlo novu i izvanrednu hranu“.

A ova hrana koju je mnoštvo našlo, bila je hrana nepatvorene Božje riječi koju im je davao onaj koji je bio utjelovljena Božja Riječ i Božja Mudrost. Štoviše, Isus im je putem pouke, ali i svojim iscjeliteljskim zahvatima davao samoga sebe, te je zato mnoštvo i ostalo s njime zanemarivši i svoje primarne potrebe kao što je bila hrana. U duhu toga se razumije i njegov odgovor učenicima: Ne treba da idu, dajte im vi jesti, jer je bio svjestan koliko je neizmjerno dobro i nasušna potreba da ostanu s njime, te bi bila velika šteta da zbog tjelesne hrane napuste zajedništvo s njime. Upravo na to će ukazati Origen dok tumači Isusov odgovor učenicima, te će staviti Isusu u usta i riječi svoga promišljanja: „Što se tiče Isusa, razmatraj što odgovara učenicima, gotovo vičući i govoreći otvoreno. ‘Vi mislite da će ovo veliko mnoštvo, koje ima potrebu jesti, ako se udalji od mene, pronaći što za jesti u selima umjesto od mene, među masom stanovnika u selima i gradovima, umjesto da ostane zajedno sa mnom. Ja vas naprotiv uvjeravam: ne treba njima ono na što mislite vi, to jest nije im najneophodnije da odu odavde. Nego upravo trebaju mene za kojega vi mislite da nije u stanju dati im da jedu, te stoga upravo mene – iznad onoga što možete zamisliti – imaju potrebu. Stoga, od trenutka kad sam vas svojim naukom osposobio da dadnete duhovnu hranu onima kojima treba, dajte vi jesti mnoštvu koje me je slijedilo: imate moć koju ste primili od mene, moć da dadete jesti mnoštvu; da ste bili toga svjesni, razumjeli biste da ih ja mogu nahraniti u većoj mjeri, te ne biste rekli: otpusti mnoštvo da odu kupiti hrane’.“

Doista Isus je potom pokazao svoju moć umnažajući kruhove i ribe, što učenici ne bi mogli bez njega i njegove božanske moći. Origen to ovako opisa: „A dok učenici nisu donijeli pet kruhova i dvije ribe Isusu, nisu se uvećali, nisu se umnožili, niti su mogli nahraniti mnoge. Ali kad ih je Spasitelj uzeo, najprije je podigao oči prema nebu, kao da time čini da siđe, zrakama svojih očiju, sila koja bi prožela te kruhove i ribe određene da nahrane pet tisuća ljudi. Potom blagoslovi pet kruhova i dvije ribe, čineći da se uvećaju i umnože snagom riječi i blagoslova, a kao treće razdijeli ih, razlomi ih i dade učenicima da ih podijele mnoštvu. Tada kruhovi i ribe bijahu dostatni mnoštvu, tako da svi jedoše i zasitiše se i nije bilo moguće pojesti sve kruhove koji su bili blagoslovljeni. To što je preostala mnoštvu nije bilo tek ono što su imali uza se, nego ono što je bilo kod učenika, koji su bili u stanju odnijeti preostale ulomke i staviti u košare u koje su se ostavljali ostaci, a broj košara je odgovarao broju plemena Izraelovih.“

A broj košara s ulomcima odgovarao je i broju apostola kojima je Gospodin povjerio da hrane mnoštvo, te da prikupe ulomke. Tim događajem Isus je svojim učenicima dao jasne smjernice i nalog. Njima je povjerio zadaću da hrane čovječanstvo kruhom, ali ne običnim nego doista kruhom života, te im je stoga povjerio košare s preteklim ulomcima kao znak da su samo oni u stanju dijeliti taj kruh koji je pretekao od njegova blagoslova. Držimo se stoga i mi onih kojima je Isus povjerio da lome kruh života, kako bismo i sami blagovali kruh blagoslova njegovih svetih ruku.

17. nedjelja kroz godinu – A

Propovijedajući prispodobe o Kraljevstvo nebeskome, Isus je htio svoje učenike uputiti u otajstvo ljudskog života čije spoznaje nema bez poznavanja otajstava neba. A ispravna spoznaja otajstava kraljevstva nebeskog pretpostavljala je spoznaju čudesnog bogatstva i ljepote koju to kraljevstvo posjeduje u sebi. Zato će Isus predstaviti kraljevstvo Božje, kako smo čuli u današnjem evanđeoskom odlomku, kroz više prispodoba, s time da ćemo se razmišljanjem zaustaviti na dvije prve: na prispodobu o blagu skrivenom na njivi koju se isplati kupiti i na onu o dragocjenom biseru koji treba otkupiti. Ove dvije prispodobe doista skreću pozornost na to da je kraljevstvo Božje najveća i neprocjenjiva vrijednost u ljudskom životu. Upravo zato jer se rado o neprocjenjivom blagu, sveti će Hilarije dati kristološko tumačenje ovih dviju prispodoba tvrdeći da je naše istinsko blago Krist Isus – onaj koji ispriča ove prispodobe: Isus usporedbom s blagom na njivi pokazuje bogatstva naše nade položena u njega jer je Bog u čovjeku. Kao cijenu za nj treba prodati sva svjetovna dobra da vječna bogatstva nebeskoga blaga steknemo odjećom, hranom i pićem za potrebne. Ali moramo imati pred očima da je blago i pronađeno i skriveno. Onaj koji ga je našao mogao ga je potajno odnijeti u času kada ga skriva. Odnoseći ga, ne bi bio dužan kupiti njivu. Ipak se dade rastumačiti razlog za zbilju i za riječ. Blago u njivi, rekosmo, Krist je u tijelu. Njega se pronalazi po milosti. Propovijedanje je Evanđelja dokončano. Ali ne može postojati moć uporabe i posjedovanja tog blaga s njivom jer se nebeska bogatstva posjeduju samo na štetu svijeta.

Kako vidimo sveti Hilarije skrivenim blagom na njivi naziva utjelovljenoga Isusa, jer je u njegovu ljudskom tijelu prisutna sva punina božanstva. Na neki način možemo reći da je božanska narav skrivena, jer u Isusovu ljudskom liku nije bila očita tjelesnim očima, nego ju je trebalo otkriti očima vjere. U obličju sluge trebalo je prepoznati svu slavu Gospodara koji nam je došao ususret svojom božanskom moću, to jest valja ga doista prepoznati kao blago skriveno na njivi, poradi kojega treba žrtvovati sve zemaljske i ljudske sigurnosti, u protivnom ne možemo doći do njega. Stoga nije dostatno otkriti Krista kao milosni dar, nego je neophodno učiniti sve kako bismo ga i posjedovali, a to znači da se odreknemo bogatstava ovoga svijet, kako bismo njega stekli. Samo na taj način on postaje najveća dragocjenost ljudima.

Sveti Hilarije ukazuje na to kako je Isus htio naglasiti da u životu valja razlikovati bitno od nebitnoga, vrijedno od nevrijednoga, dragocjeno od nedragocjenoga, dragi kamen od običnoga kamena, istinski biser od bižuterije ovoga svijeta koja nam se nudi na svakom koraku. To jasno izriče njegova prispodoba o trgovcu koji traga za lijepim biserjem, jer pretpostavlja čovjeka koji se razumije u ono što radi. Prevelik je ulog da bi se mogao time poigravati, nego doista mora biti znalac kako mu netko ne bi podvalio privid ili imitaciju bisera za biser. Hilraije drži da je u liku trgovca prispodobljen dobra i vrstan poznavatelj Zakona koji je nakon brižnog i upornog istraživanja osposobljen razlikovati prave dragocjenosti, poradi kojih je spreman žrtvovati sve što je imao da bi stekao taj biser: I o biserju tumačenje je isto. Ipak je ovaj govor o trgovcu koji je dugo živio pod Zakonom napredak. Trgovac je dugotrajnim trudom došao do poznavanja bisera i on ostavlja ono što je stekao pod teretom Zakona. Dugo je trgovao i jednom je našao biser kakav je želio. Za nj je, da kupi taj jedini kamen koji želi, cijena gubitak ostaloga rada.

I u ovom drugom slučaju očita je kristološka aluzija, to jest Hilarije uspoređuje vrijednosti starozavjetnog Zakona s novošću Evanđelja, ukazujući kako se radi o novoj kvaliteti. No ljepotu i bogatstvo Evanđelja može prepoznati samo pozorni i osposobljeni trgovac, to jest vršitelj Zakona koji će potom otkriti koliko Isus nadilazi Zakon, te će biti spreman odreći se svega što je smatrao vrijednim pod Zakonom kako bi stekao Isusa. Pouka iz ove dvije prispodobe kako ih je protumačio sveti Hilarije, tiče se i svakoga od nas. Isus nam je darom svoga utjelovljenja ponudio blago božanske punine, te ga stoga nastojmo primati sa svom ozbiljnošću kao istinsko neprocjenjivo blago i predragocjeni biser koji je bogatstvo našega života. A on je bogatstvo kad osjetimo njegovu jedincatost, te odbacimo od sebe sve što bi moglo okrnjiti ili narušiti njegovo ljepotu i dragocjenost, sve što bi moglo dovesti do toga da ga izgubimo i ostanemo bez njega. Iskoristimo sve svoje darove i talente kako bi u našem životu ovo blago došlo do izražaja, kako bi zasjalo u punom sjaju, jer primajući utjelovljenog Isusa i sami postajemo dionici istog otajstva Božjeg života koji nas prožima i u nama se nastanjuje kao što se nastanilo u njegovoj ljudskoj naravi. Tada ćemo otkriti koliko smo bogati i obdareni u vlastitom biću neizmjernom božanskom vrijednošću.

16. nedjelja kroz godinu – A

Ovom prispodoba o čovjeku koji sije dobro sjeme na svojoj njivi, Isus je želio protumačiti jednu čestu i zanimljivu pojavu koja uvijek iznova izaziva čuđenje. Radi se o pojavi zla koje nije izvorna sastavnica ljudskog života, nego je naprotiv suprotnost, surogat i štetni dodatak svemu vrijednome što postoji u čovjeku. Ova prispodoba, naučava sveti Ivan Zlatousti, govori o onima koji nisu prihvatili Božji navještaj, te su štoviše u svijetu djelovali kao iskrivljivači istine služeći se posebnom metodom zorno opisanom u prispodobi:  I to je doista đavolja zamka, pomiješati uvijek zabludu s istinom zaogrćući je mnogim prividima istine na način da se podmuklo i lako domogne onih koji se broz daju zavarati. Stoga ne govori o nekom drugom sjemenu, nego o kukolju koji po izgledu sliči pšenici.

A ove zamke iskrivljivanja istine ponekad čini đavao izravno, kao otac laži, a često prepušta i svojim slugama da to čine umjesto njega. Doista je zanimljivo kako uvijek ima ljudi spremnih sijati sumnju u srcu, iskoristiti svaku neopreznost slušatelja ili uljuljanost pastira kako bi ubacivali sjeme zloće, zavisti, razdora. Zanimljivo da uvijek ima ljudi koji nemaju straha Božjega, nego siju u srca ljudi sjeme koji nije provjereno, koje nije božansko, koje nema žig vjerodostojnosti. Oni propovijedaju navodno Božju riječ, a sami nemaju korijena u Bogu, sami odbacuju zajednicu koju je Krist utemeljio, te pod izlikom rada na njivi kvare usjev Božji, pod izlikom vjere propovijedaju nevjeru, pod izlikom istine naučavaju laži, pod izlikom prosvjetljenja donose tamu i pod izlikom vodstva na putu odvode na stranputicu i u bespuće.

Zlatousti će, pozivajući se na Evanđelje, reći da se radi o ljudima koji siju zablude krivovjerja i to noću: Dok su ljudi spavali. Na temelju tih riječi on potiče poglavare Crkve na veću odgovornost i zauzetost, jer je u prvom redu njima povjerena Božja njiva na čuvanje. Međutim ne samo njima, nego i svim njihovim podređenima, nego i svim vjernicima na njivi Gospodnjoj koji bi trebali živjeti pomno i vjerno pazeći da đavao u njih ne ubacuje sjeme zloće i laži. Svatko je pozvan na evanđeosku dosljednost, te da bude sposoban u sebi prepoznati iskonsku sastavnicu koja dolazi od Boga, jer laž ne postoji prije istine, nego samo kao zločesta reakcija na istinu. Isto tako zlo ne postoji prije dobra, nego samo kao iskrivljenje istoga, pa će stoga Zlatousti i reći da u ovoj prispodobi Isus pokazuje da zabluda dolazi nakon istine, jer đavao djeluje tak kad je njiva bila uzorana i posijana: Doista nakon proroka dođoše lažni proroci, nakon apostola dođoše lažni apostoli i nakon Krista antikrist. Dakle ako đavao ne vidi što nasljedovati ili komu postavljati zamke, ne upušta se u to niti to zna.

Zanimljivo je kako sam čovjek ne želi u sebi razlikovati ove iskonske činjenice, ne želi razlikovati žito od kukolja, istinu od laži, dobro od zla. Zanimljivo kako se dade tako lako zavesti i još lakše ustrajava u zabludi, kako da se ne radi o njegovu životu i spasenju. Zlatousti, uvjeren da ova prispodoba o kukolju govori o krivovjerjima i krivovjercima koji iskrivljuju istine vjere, smatra ipak da ona govori prije svega o Božjoj dobroti i pedagogiji. Bog je čovjekoljubac i nije mu drago da se sije zlo sjeme jer ono šteti dobrima, ali isto tako ne želi niti brzopletu reakciju protiv onih koji se dadoše ujarmiti u savez sa sotonom, nego strpljivo čeka svoje vrijeme: A onoga koji je posijao kukolj zove čovjekom neprijateljem, jer je nanio štetu ljudima. Zasigurno šteta je nanesena nama, ali ona ne proistječe iz neprijateljstva prema nama nego prema Bogu. Iz toga se jasno razabire da nas Bog ljubi više nego što mi ljubimo sami sebe. Razmišljaj potom o đavoljoj zloći i iz druge perspektive. Uistinu nije sijao prije jer nije imao što uništiti, ali kad je bilo sve napravljeno, da učini uzaludnim napore seljaka, činio je sve tjeran netrpeljivošću prema njemu. Promatraj također brižnost slugu. Doista žele odmah iščupati kukolj, premda ne djeluju do kraja promišljeno, što pokazuje njihovu skrb za usjev i da su imali samo jedan cilj, ne onaj da se kazne kukolj, nego da ne propadne što je bilo posijano, jer nije kazna najžurnija stvar. Stoga razmišljaju kako u međuvremenu iščupati zlo. I ne nastoje učiniti to odmah ne dopuštajući si toliku slobodu, nego čekaju gospodarevu odluku govoreći: Hoćeš li?

Doista pojava lažnih učitelja koje sotona uzima sebi za najamnike kušanja su Crkvi i svim vjernicima, te ih je i Isus kao takve ovom prispodobom nagovijestio, kako bi nas pozvao na budnost i kako bi nam dao prigodu da stasamo u čvrstoći i svjedočenju koje potom pokazuje tko je pšenica a tko je kukolj. Sijači kukolja kojih je pun svijet dani su nam kao kušnja u kojoj nas Bog poziva da ustrajemo u ljubavi prema istini koju valja naviještati svakom čovjeku još revnije i žarčom ljubavlju upravo onda kad se suočimo sa sotonskom zavišću koja želi Bogu pomrsiti račune na njegovoj njivi. Stoga kao suradnici Kristovi budimo budni, te i sami poput Boga, strpljivo i s ljubavlju služimo na njegovoj njivi odgajajući naraštaje pravednika koji će jednom sjati poput sunca u kraljevstvu Oca svojega.

15. nedjelja kroz godinu – A

Isusovu besjedu u prispodobama sveti Matej u svom Evanđelju otvara upravo prispodobom o sijaču koju smo upravo čuli. Ona je uopće ključ razumijevanja Isusovih govora u prispodobama i otajstava kraljevstva u koja Isus želi uvesti svoje učenike i sve slušatelje. Kao propovjednik i učitelj Isus pokazuje posvemašnji realizam. Svjestan je da njegovu riječ ne prihvaćaju svi na jednak način niti s istim oduševljenjem, a niti svi donose jednak plod. Isus je na izuzetan način očitao mentalitete ljudi svoga vremena, no ne samo svoga, nego i našega, jer sve što je onda izgovorio za svoje suvremenike, vrijedi za sve naraštaje, pa tako i za naš. Riječ koju on sije u srcima ljudi ima različitu sudbinu, pa čak i različit učinak. Njegovo zapažanje o stavu ljudi pred Bogom i pred njegovom riječju bilo je izvrsno.

Tako je jasno uočio tri kategorije ljudi koji dolaze u doticaj s njegovom riječi, ali zbog određenih razloga gube svaku povezanost, te guše ili odbacuju naviještenu riječ. Oni koji se ne trude razumjeti riječ o Kraljevstvu koje im je navješteno, sliče zrnu posijanu uz put, kojemu Zli otima što je u srcu posijano. Osim ovih što riječ Božju primaju usputno i površno, postoje i oni koji je primaju oduševljeno u početku, ali u nestalnosti i kolebljivosti, te uslijed nevolja ili progonstava se pokolebaju. Postoje i oni treći koji slušaju Božju riječ, ali je potom ne njeguju, nego se prepuste drugim svjetovnim brigama i obvezama, te sliče sjemenu u trnju. Sveti Jeronim o ovoj trećoj skupini reče sljedeće: Meni se čini da i ono što je doslovno kazano Adamu – ‘svoj ćeš kruh jesti sred trnja i drače (Post 3,18) – otajstveno znači sljedeće: tko god se preda svjetovnim željama i brizi za ovaj svijet, nebeski kruh i pravo jelo jede posred trnja. Isus je fino dodao: ‘Lukavstvo bogatstva zaguši riječ.’ Bogatstvo mami. Jedno čini, drugo obećava. Njegovo je posjedovanje, dok se odasvud skuplja, zavodljivo. Nestalnom nogom posjednike ostavlja, a zasipa one koji ga nemaju. Gospodin tvrdi da bogataši ‘teško ulaze u kraljevstvo’ jer bogatstvo guši Božju riječ i mlitavi strogost kreposti.

I nama bi trebala biti očita ova Isusova pouka, jer ona sadrži upozorenje i poticaj. On, naime, govori o zemlji našega srca koja nije unaprijed zadana kao put, kamen ili drača, nego ovisi o nama kako i koliko ćemo dopustiti Boga da je obrađuje. Sigurno je samo jedno da ni Božja riječ ne donosi plodove života vječnoga u bilo kakvoj zemlji, nego da ljudski život i način primanja uvjetuju njezinu plodnost. Svaki pokušaj da je primimo i u svoje srce posijemo u kompromisu sa zemaljskim težnjama i brigama je kao da je blagujemo u trnju i rađa neuspjehom. No i kod onih koji prihvaćaju Božju riječ,postoje razlike u količini plodnosti, ako tako smijemo reći. U nekima ona potiče veću duhovnu plodnost, to jest pronalazi veću otvorenost života, dok u nekima pronalazi manje, premda im je zajedničko da su je ipak primili na plodonosan način. Osvrćući se na to sveti će Jeronim reći: U lošoj su zemlji bile tri različitosti: ono što je uz put, te kamenito i trnovito tlo. Tako i kod dobre zemlje postoji trostruka raznovrsnost. Ali se ni kod jedne ni kod druge zbilje ne mijenja narav nego volja. Sjeme dobivaju nevjernička i vjernička srca. Isus reče: ‘Zli dolazi i odnosi što je zasijano u njegovu srcu.’ Drugi i treći put veli ‘taj je to koji je čuo riječ’. Prvo, dakle, moramo čuti, potom razumjeti i nakon shvaćanja donijeti plod od poučavanja. Moramo donijeti stostruki, šezdesetostruki ili tridesetostruki plod. Stostruki urod pripisujemo djevičanskim osobama, šezdesetostruki udovičkom staležu i onima koji se uzdržavaju, a tridesetostruki svetome braku.

Premda je upitno može li pripadnost pojedinoj skupini sama od sebe zajamčiti određeni postotak plodnosti, bitno je ipak razumjeti da nijedan čovjek i nijedan stalež ljudi nije isključen nego, naprotiv, svaki je pozvan pokazati plodnost. Božja riječ je upravljena svima, jer u svakom čovjeku želi donijeti plodove života, te, neovisno tko je u kojem staležu, donosi onoliko ploda koliko je pojedino ljudsko srce prepozna i prihvati, to jest sluša i razumije. Potruditi nam je pobjeći od ljudske površnosti, nestalnosti i zemaljskih zavođenja, kako bismo riječ Božju primili u plodna srca, te bili otvoreni prema stalnom rastu i napretku. Za takve je Isus rekao nešto što nam u prvi mah može zvučati nepravednim, ali je do kraja istinito: Onomu tko ima dat će se i obilovat će, a onomu tko nema oduzet će se i ono što ima.

No kako reče sveti Jeronim da se apostolima koji imaju vjeru u Krista dodaje ako nešto od kreposti i nemaju, no s druge strane onima koji ne vjeruju u Sina Božjega, oduzima se ako što posjeduju kao naravno dobro, jer oni koji nemaju Glavu mudrosti ne mogu nešto mudro razumjeti. Stoga mi budimo privrženi Božjoj riječi, svjesni da sami od sebe ne možemo donijeti roda. A kad osjetimo kolika je radost biti plodna po primanju Božje riječi, ne ostanimo na mjestu, nego se trajno raspolažimo Bogu se otvarajmo za uvijek veću plodnost života sve dok ne dođemo do punine prema kojoj nos vodi u životu vječnom na nebesima.

14. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem evanđeoskom odlomku čuli smo : Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče, tako se tebi svidjelo. U ovim riječima se osjeća ona jednostavna uzvišenost koju je osjećao Isus poradi onih malenih što su razumjeli njegov navještaj, koji su se osjećali dotaknutima njegovom riječju. Međutim, postavlja se pitanje koji je stav zauzimao prema onima drugima. Je li on držao radosnu vijest evanđelja samo za niže slojeve društva i ljude manjeg intelektualnog potencijala i sposobnosti? Je li to značilo da iz svoga zajedništva i iz kraljevstva nebeskoga svjesno želi isključiti mudre i umne? Je li navještaj vjere samo za one koji nisu navikli ili ne znaju misliti, dok ga oni mudri, umni i pametni nadilaze sposobnošću svoga uma do mjere da im je vjera suvišna, pa čak i neka vrsta degradiranja?

U duhu pitanja koje postavismo, tumačeći ove retke, sveti Ivan Zlatousti također se pita što je Isus htio reći kad je izgovarao spomenute riječi. Jer ovako formulirano moglo bi zvučati kao da se veseli što je Otac nebeski uskratio spoznaju istina mudrima i umnima, te bi kao posljedicu imalo da se veseli i njihovoj propasti. No ovaj vrsni tumač Božje riječi je doista drugog mišljenja: Veseli li se možda zbog njihove propasti i zbog toga što ne poznaju ove stvari? Ni najmanje, nego je najbolji put spasenja bio da ne prisiljava one koji su odbacivali i nisu htjeli prihvatiti njegove riječi, kako bi, od trenutka kad nisu postali bolji nakon što su pozvani, nego su se povukli i prezreli ga, bili potaknuti na želju za spasenjem na temelju činjenice što su bili isključeni. Tako bi također oni koji su joj dali dužnu pozornost postali još gorljivijima. A da je to objavljeno malenima, bio je razlog radosti, dok činjenica da su onim drugima ostale skrivene, nije bio razlog radosti, nego žalosti. E to čini kad plače nad gradom. Dakle, ne veseli se zbog toga, nego zato što su maleni upoznali to što mudri nisu.

No tko ispravno i pozorno promatra društvo i ljude pored sebe, te njihov odnos prema znanju i neznanju, tko uočava njihove osjećaje kad osjete da ih se smatra pametnima i učenima, onda će kod mnogih primijetiti veliku dozu samodostatne oholosti. Jer pamet je danas na tržištu tražena roba, te čovjek teško prihvaća da treba učiti od onih koji su pored njega, a napose teško prihvaća da ga uče oni koji se pozivaju na Boga, kad je sam uvjeren da ima najjasnije ideje o vlastitom životu. Upravo to će i Zlatousti prepoznati kao glavnu zapreku onima koje Isus nazva mudrima i umnima od kojih su skrivena otajstva Božja: Stoga pismoznanci i mudri, koji su držali da su razumni sami po sebi, zakazali su zbog svoje oholosti. Dakle, hoće reći, ako su zato njima bile skrivene te stvari, strahujte i vi i ostanite malenima. To vam pomaže da iskoristite tu objavu, kao što je suprotno držanje učinilo to da je budu lišeni. Uostalom kad kaže sakrio si, ne tvrdi da sve ovisi o Bogu, nego kao kad Pavao kaže da ih je Bog predao nečistom umu i da je zaslijepio njihove misli, ne govori to kako bi ukazao da on čini te stvari, nego da mu oni daju prigodu, te u tom smislu veli i ovdje: sakrio si.

Kako Isusove riječi iz Evanđelja, tako i ovo tumačenje mogu i nama biti korisni u današnjem svijetu u kojem ljudi nisu ništa drugačiji od onih iz Gospodinova vremena i okruženja ili pak od onih iz druge polovice četvrtoga stoljeća kad živi sveti Ivan Zlatousti. Jer doista što se tiče Boga on nije pristran prema ljudima da bi jednima davao a drugima uskraćivao, nije zao da bi jedne htio spasiti a druge upropastiti. No i danas je mnogo onih kojima ne treba njegova riječ kao svjetlo na putu, koji se drže mudrima i umnima zato što imaju diplomu nekog sveučilišta, koji vjeruju u domete vlastitog razuma samo zato jer o životu i njegovim vrijednostima imaju neko svoje uopćeno mišljenje, a de se izbjegavaju suočiti i susresti s Kristovom riječi kao s riječi Boga živoga. Štoviše i otvoreno je odbacuju u ime potrebe da istaknu svoju pamet.

Ostanimo stoga malenima koji uspijevaju prepoznati i poznati Sina snagom Očeva duha i dara, kako bismo u toj objavi prepoznali najveću istinu života. Samo kao maleni osjećamo snagu Isusove riječi, istinitost i prodornost koju ima u životu. Samo maleni osjete da je njegova riječ riječ života koja nas nepogrješivo vodi, krijepi i hrani u životu. Ovaj poziv da budemo maleni vrijedi i za one koji su među nama mudri i umni, da svoje mudrosti i umnosti ne žive udaljeno od Boga, jer tada im prijeti opasnost da je potpuno izgube. Samo s Kristom, donositeljem uzvišenih Božjih objava o životu, mogu iskoristiti sav potencijal mudrosti i umnosti za spasenje, te ga time privesti istinskoj svrsi. Tako i sami, prihvaćajući u poniznosti Kristovu riječ kao plodni blagoslov dolaze do maksimalnih dometa i ostvarenja vlastite mudrosti, koja u njima rađa jasnijim i životnijim znanjem.

Svetkovina svetih Petra i Pavla

Već od najstarijih vremena Crkva je na isti dan slavila svetkovinu svetih Petra i Pavla koji su za Neronova progona položili u Rimu svoj život za Krista Isusa. Premda je među njima bila toliko razlika, ista ih je vjera u Sina Božjega spojila u jedno, te su razlike pretvorili u raznolikosti koje su postale bogatstvo cijele Crkve. Njihova dva glasa su se pretvorila u moćnu jeku navještaja Božje istine koja je od samih početaka širenja radosne vijesti počela ispunjati cijeli svijet. Zato će sveti Augustin i reći propovijedajući na svetkovini proslave njihova mučeničkog svjedočanstva: Današnji je dan posvećen mučeništvom blaženih apostola Petra i Pavla. Ne govorimo o nekim nepoznatim mučenicima. „Po svoj zemlji razliježe se jeka, riječi njihove sve do nakraj svijeta“ (Rim 10,18). Ovi su mučenici vidjeli ono što su propovijedali. Slijedili su pravednost, ispovijedali istinu i za nju umrli.

A istina za koju su umrli bila je istina Isusova božanstva poradi koje je Petar dobio svoje ime stijena, a na kojoj su i jedan i drugi bili utemeljeni. I dok su jedan i drugi složno naviještali ovu istinu, Crkva nikad nije izgubila iz vida da ju je Petar prvi od apostola ispovjedio, radi čega ga je Krist počastio božanskim atributom davši mu naziv stijene, kako tumači sveti Augustin: Blaženi Petar, prvi među apostolima, žarko je ljubio Krista. Zaslužio je čuti: „A ja ti kažem: Ti si Petar“ (Mt 16,18). On je, naime, bio izjavio: „Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga“ (Mt 16,16). A Krist njemu: „A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crvku svoju“ (Mt 16,18). Na toj ću stijeni sagraditi vjeru koju ispovijedaš. Nad tim što si rekao: „Ti si Krist-Pomazanik, Sin živoga Boga“ sagradit ću svoju Crkvu. Ti si, naime, Petar. Ime Petar dolazi od riječi ‘stijena’ (petra), a ne dolazi od Petra riječ ‘stijena’. Tako Petar dolazi od riječi ‘stijena’ kao što i riječ kršćanin dolazi od imena Krist.

Tako je Petar dobio ime po Kristu – Stijeni našega spasenja, kako bi na njemu bila sagrađena i uglavljena u jedinstvu vjera svih vjernika. Premda ni Pavlova čvrstoća navještaja i svjedočenja nije bila manja od Petrove, ipak je samo Petar dobio povlasticu da predstavlja općenitost i jedinstvo cijele Crkve, što je veliko otajstvo koje sveti Augustin ne može zanemariti dok predočuje svojim vjernicima lik Prvaka apostolskoga: Gospodin Isus Krist, kako znate, prije muke odabra svoje učenike i nazva ih apostolima. Među njima samo je Petar zavrijedio da gotovo posvuda predstavlja lik cijele Crkve. A zbog toga lika kojim je sam predstavljao Crkvu zaslužio je čuti: „Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga“ (Mt 16,19). Te ključeve primala je zajednica Crkve, a ne jedan čovjek. Odatle se razabire Petrova odlučnost jer onda kad je bilo rečeno „Tebi ću dati“ – to je bilo predano svima – on je predstavljao tu općenitost i jedinstvo Crkve.

Isto vrijedi i za ljubav prema Gospodinu i za pastirsku zadaću koju su primili od njega. Očito je Gospodin s razlogom Petru na poseban način istaknuo zadaću da pase njegove ovce i janjce, premda su svi apostoli naviještali radosnu vijest s istim ciljem, a i sam Pavao koji je evangelizirao cijelu Malu Aziju i Grčku, pa i šire. Od svih se apostola očekivalo da ljube Gospodina, a Pavao je od svih i napisao najljepše stranice posvećene ljubavi Božjoj, no Krist je htio na poseban način u Petru ražariti potrebu i svijest ljubavi koja je najveća pastirska vrlina i snaga. O tome će sveti Augustin reći sljedeće:  Isto je tako s pravom Gospodin nakon uskrsnuća povjerio upravo Petru pasenje svojih ovaca. Nije on jedini među učenicima zaslužio da pase Gospodnje ovce, nego kada Krist govori jednome, to se povjerava svima, i to Petru na prvome mjestu, jer je Petar među apostolima prvi. Apostole, ne budi tužan: odgovori prvi put, odgovori drugi put, odgovori treći put. Neka ispovijedanje triput pobijedi u ljubavi jer je i preuzetnost bila triput u strahu nadjačana. Triput moraš razriješiti što si triput svezao. Ljubav razriješi što si iz straha svezao. Jer i Gospodin je jednom, pa drugi i opet treći put povjerio svoje ovce Petru.

Kako vidimo Petar je imao posebnu zadaću u Crkvi, ali su obojica trčali istu trku vjere i primili isti vijenac pravednosti kojim ih je ovjenčao Gospodin. Zato njih obojica ostavljaju jedinstveno svjedočanstvo i poticaj Crkvu i vjernike svih vremena. Ne trebamo se bojati ići tragom njihova svjedočanstva, napose putem vjere i ispovijesti božanstva Gospodinova, ali isto tako ne smijemo zaboraviti svjedočiti ljubav koja ih je vodila i dala im snage da polože svoj život i proliju krv kako bismo mi mogli imati čvrste temelje vjere, to jest kako bismo mogli biti utemeljeni na Stijeni koja je Krist. U tom duhu se ni sveti Augustin nije ustručavao pozivati svoje vjernike da štovanje ove dvojice velikana vjere ne bude samo ivanjska proslava, nego i prigoda da ih se nasljeduje: Jedan je dan mučeništva za oba apostola. Ali su i njih dvojica bili jedno. Iako su trpjeli u različite dane, bili su jedno. Prvi je išao Petar, za njim je slijedio Pavao. Proslavljajmo svečani dan koji nam je posvetila krv apostola. Ljubimo vjeru, život, napore, patnje, priznavanja, propovijedi.

Svetkovina Presvetoga Srca Isusova

Svetkovina Presvetog Srca Isusova relativno je novijeg datuma, što ne znači da Božji ljudi i učitelji duhovnog života nisu prema Gospodinovom srcu gajili pobožnosti, to jest da nisu na temelju svetopisamske datosti o njemu razmišljali i o njemu tražili nadahnuće za kršćanski život. U tom smislu ključan je bio odlomak uz Matejeva Evanđelja koji smo danas čuli, a u kojem Isus, dok poziva sve izmorene i opterećene da se dođu k njemu okrijepiti, reče sljedeće riječi: Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Ove će Isusove riječi svetom Augustinu (Sermo 142) prodrijeti u dušu kao zvučan poziv, što će onda i svojim vjernicima zorno prenijeti: Učitelj anđela glasno poziva, Riječ Božja, kojom se hrane sve razumske duše a da se sam ne umanjuje, glasno poziva. Hrana koja krijepi i ostaje cjelovita glasno doziva i govori: Učite se od mene. Neka ga narod posluša kako veli: Učite se od mene.

No nije dovoljno istaknuti da od Gospodina treba učiti, nego će Svetac iz Hipona htjeti i izbližega razumjeti i protumačiti što bi to trebalo učiti od utjelovljenoga Sina Božjega. Jer Gospodin je napravio mnogo toga, pa bi trebalo znati na što je mislio kad je pozvao malene, umorne i opterećene da uče od njega kako bi našli spokoj dušama svojim. Augustin se onda pita treba li od njega učiti kao od velikog tvorca svemira koji je sve stvorio, no dolazi do zaključka da nas Krist Bog ne želi time opteretiti, te ne želi da se učimo od njega stvarati stvorenje koje po njemu stvoreno. Isto tako se pita želi li Krist da od njega učimo činiti čuda, kao što neki čine kojima je dao moć da vraćaju vid slijepima, otvaraju uši gluhima, da uskrisuju mrtve, da izgonimo zloduhe, da bi opet odgovor bio negativan: On je dao sve te stvari, po ljudima je to napravio: ali nije dao svima da to čine. Zar bi trebali očajavati oni kojima nije dao, te reći da mu ne pripadaju, jer te darove nisu zavrijedili primiti? Oni su udovi tijela: nešto može jedan ud, a nešto drugo drugi. Bog je sastavio tijelo, ali nije dao uhu da vidi, niti oku da čuje, niti čelu da miriše, niti ruci da kuša. Nije tako učinio, ali je svim udovima dao zdravlje, dao im je sklad, dao im je jedinstvo, duhom je sve jednako oživio i ujedinio. Tako nekima nije dao da uskrisuju mrtve, a drugima nije dao sposobnost da raspravljaju: a što je pak dao svima? Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca. Budući da samo ga čuli kako kaže da je krotka i ponizna srca, braćo moja, sav naš lijek je u tome: Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca. Što koristi ako netko čini čuda, a ohol je i nije krotka i ponizna srca? Neće li biti uvršten u broj onih koji će mu na koncu doći i reći: Nismo li u ime tvoje propovijedali, i u ime tvoje mnoga čuda činili? Ali što će čuti? Ne poznam vas. Odlazite d mene svi vi bezakonici.

Tako se poniznost pokazuje uzvišenijim darom od bilo kojeg drugog, te univerzalnim lijekom za sve bolesti ljudske duše, jer nas taj dar suobličuje onome koji s pravom može biti nazvan Srcem Očevim i koji nama ljudima pokazuje put krotkosti i poniznosti srca. Darom krotka i ponizna srca, bez obzira što tko činio i koje poslanje imao, od Krista je naučio poniznost po kojoj stječe najsvetije znanje koje ga dovodi do istinskog pokoja duše. U to je uvjeren i Augustin kad postavlja retoričko pitanje na koje daje odgovor: Što je korisno učiti? Jer sam krotka, veli, i ponizna srca. Ucjepljuje nam ljubavi, ali prvu pravcatu ljubav, bez zbrke, bez nadimanja, bez uzvisivanja, bez lukavstva. To ucjepljuje onaj koji veli: učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca. Kad se može dogoditi da ohol i napuhan čovjek ima potpuno iskrenu ljubav? Neophodno je da zavidi. A ljubi li možda taj koji zavidi, te tako pokazuje da mi griješimo? Neka nam se ne dogodi da netko od nas tako griješi da rekne kako zavidnik posjeduje ljubav. Što dakle kaže Apostol? Ljubav nije zavidna. Zašto nije zavidna? Ne nadima se: odmah dodaje razlog na temelju kojega ljubavi ne pripisuje zavist. Jer se ne nadima, ne zavidi. Najprije je rekao: ljubav ne zavidi, ali kao da ćeš ti pitati zašto ne zavidi, dodao je: Ne nadima se. Ako dakle zavidi jer se nadima, isto vrijedi da ako se ne nadima, onda ne zavidi. Ako se ljubav ne nadima, onda isto tako ne zavidi. Ljubav nam ucjepljuje onaj koji veli: Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca.

Kako je razvidno srce nas Isusovo uči autentičnoj ljubavi, jer poruka Božjeg srca je uvijek poruka ljubavi koju od Boga primaju samo ponizne i neznatne duše. Potrudimo se i sami primiti taj dar Krista poniznoga kako bismo potom srca punog ljubavi Božje nosili njegov slatki jaram odgovornosti za spasenje svijeta.