3. uskrsna nedjelja – A

Od četvorice Evanđelista samo sveti Luka opisuje iskustvo razočaranja dvojice Isusovih učenika, koji na sam dan uskrsnuća, ne znajući što se sve dogodilo u uskrsno jutro, odlučiše napustiti Jeruzalem. Grad koji je čuvao nade Izraelove, postao je za njih mjesto razočaranja, prava grobnica jer su na Kalvariji s njihovim Učiteljem dva dana prije toga bile pokopane sve njihove nade. I dok su razmišljali o vlastitoj naivnosti i razočaranju koje ih je zadesilo, nisu niti bili svjesni vlastite sljepoće, poradi koje nisu bili u stanju ispravno sagledati što se sve dogodilo i što su im do tog trenutka navijestile žene i apostoli koji bijahu na grobu. Njihov pogled je bio zastrt ljudskim nadanjima i zamućen zemaljskim očekivanjima, te je odbijao svaki navještaj uskrsnuća.

Na jednom mjestu (Tumačenju Ps 118,23) sveti će Ambrozije upravo u tom duhu tumačiti svojim vjernicima ovaj evanđeoski odlomak. Svjestan da ne samo dvojica učenika iz Emausa, nego svaki čovjek ima povoj na očima duha, neku vrstu vela koji mu prekriva lice i pogled srca, jasno će ustvrditi kako je neophodno dopustiti Uskrslome da nas izliječi od te pogubne mrene – sljepoće duha: „Imaš sad način kako otkloniti taj veo koji ostaje na očima tvoga srca. Obrati se Gospodinu i veo će pasti. Pavao se obratio na Ananijin blagoslov i kao neke ljuske padoše s njegovih očiju, te je progledao onaj koji tri dana nije vidio. A kao što se liječi tjelesno oko, tako se liječi i oko duše, jer mu je pokazao lijek onaj nebeski liječnik o kojom je napisano: Riječ svoju je poslao, i ozdravio ih je, oslobodio ih je svih njihovih slabosti (usp. Ps 107,20). Taj liječnik koji liječi sve bolesti, te ozdravlja sve narode nije sa zemlje. Pošalji dakle, Oče, tog liječnika. Neka dođe Riječ tvoja, neka otvori oči moje. I oči apostola bijahu zatvorene, dok ih Isus nije otvorio. Naposljetku dvojici od njih dok su išli u selo koje se zove Emaus, što znači Pismo, upravo kad ih blagoslovi: Otvoriše se, reče, oči njihove, i prepoznaše ga. Dakle, da nam Isus nije otvorio oči, nitko ne bi vidio. Da Isus nije otklonio veo, nikome milost Evanđelja ne bi zasjala.“

Zato im se i je ukazao Uskrsli, jer je samo on mogao izliječiti pogled ljudskog duha za jasnu spoznaju i pomoći nam da otkrijemo pravu stvarnost oko sebe, stvarnost u kojoj nam sjaji događaj uskrsnuća. Ako ne osjećamo i ne uočavamo njegovu prisutnost, onda smo doista slijepi, te nama, kao i dvojici učenika iz Emausa, treba ozbiljna liječnička pomoć. Osim toga, ako u sebi nemamo žara ljubavi, onda nas nije dobro zahvatila njegova riječ i sveta prisutnost koju blagujemo. U tom će duhu u jednom drugom svom djelu (De Issac et Anima) sveti Ambrozije slikovito i poetski, govoreći o snazi ljubavi koja je jaka kao smrt, kako kaže Pjesma nad pjesmama, ustvrditi da ljubav ima ognjena krila: „Dobra ljubav ima dakle ognjena krila kojima leti kroz grudi i srca svetih, te spaljuje štogod je materijalno i zemaljsko, a štogod je doista iskreno, kuša. I štogod dotiče, svojom vatrom popravlja. Tu vatru je na zemlju bacio Gospodin Isus, te je zasjala vjera, upalila se pobožnost, prosvijetljena je ljubav, zablistala je pravednost. Tom je vatrom zapalio srca svojih učenika, kao što svjedoči Kleofa govoreći: Nije li gorjelo srce u nama, dok nam je tumačio Pisma? Ognjena krila plamenovi su božanskog Pisma. Naposljetku, tumačio je Pisma, a vatra je izlazila i prodirala u srca slušatelja. Doista, to su prava ognjena krila, jer Božje su riječi, riječi čiste, srebro vatrom kušano. Kad je Krist sebi uzimao Pavla, vidio je Pavao iznad sebe i onih što bijahu s njim svjetlo, te je pao u strahu, a ustao je prokušaniji. Čak je i apostolom postao onaj koji je dolazio kao progonitelj. I Duh je Sveti sišao, i napunio je cijelu kuću u kojoj su bili okupljeni mnogi, te su se iznad njih pokazali razdijeljeni plameni jezici. Dobra krila ljubavi su istinska krila koja su letjela po ustima apostola i plamena krila koja su izgovarala pročišćen govor.“

Poželimo i mi sebi ova ognjena krila ljubavi i sjaj vjere koji razgoni tmine našeg uma i duha, koja je Uskrsli podario dvojici učenika iz Emausa, kako bismo ga i mi jasno susreli, te zahvaćeni njegovim sjajem i žarom svjedočili vjeru u ljubavi prema braći. Otklonimo sljepoću srca sjajem njegova uskrsnuća, te kao navjestitelji puni ljubavi idimo ususret drugima razbijajući mrak neznanja i hladnoću sebeljublja ovoga svijeta.

2. uskrsna nedjelja – A

Još za vrijeme svoga javnog djelovanja, Isus je pozivao one koji su bili s njime i koji su se okupljali oko njega, da vjeruju u njega, što je bilo bremenito porukom. Onaj tko ga je želio upoznati, trebao ga je upoznati i vjerom, jer da bi znao o njemu sve nije bilo dostatno da se s njim druži i da ga sluša, da s njim hoda, putuje, jede i pije. Nije bilo dovoljno s njime provoditi vrijeme i doticati ga, nego je trebalo povjerovati da je on Bog, da nije samo ono što se okom vidi i rukom dotiče, nego da je utjelovljeni Božji Sin. Isto se dogodilo i nakon uskrsnuća, s time da su ovaj put učenici bili radikalno suočeni s ovom činjenicom koju im je naviještao i o kojoj im Isus je govorio još mnogo prije. Jer božanstvo se nije moglo dotaknuti rukom, nego ga je trebalo spoznati vjerom. No nevjera je bila vjerni njihov pratitelj, jer još nisu doživjeli snagu uskrsnuća.

A i nakon uskrsnuća evanđeoski izvještaji svjedoče koliko je bila krhka vjera apostola i prve zajednice, čemu je vrlo zoran primjer upravo sveti Toma. On je odbijao povjerovati onima koji su mu svjedočili da je Gospodin uskrsnuo. Protiv svoje nevjere i nepovjerenja želio se boriti dodirom, te je zato i rekao da ne će vjerovati ako ne vidi na Gospodinovim rukama biljeg čavala i ako ne stavi svoj prst u mjesto čavala i svoju ruku u njegov probodeni bok. Isus je prihvatio ovaj izazov, te mu je osam dana nakon toga omogućio da se i osobno, pogledom i dodirom osvjedoči u stvarnost uskrsnuća.

Sveti Augustin, tumačeći ovaj odlomak Ivanova Evanđelja, tvrdi kako je za Tomu to bio trenutak milosti u kojem je s osjetilne spoznaje Isusova ljudskog života prešao u spoznaju njegova božanstva, za što mu je bila neophodna vjera: „Gledao je i doticao čovjeka, a ispovijedao je Boga kojeg nije mogao vidjeti niti dotaknuti. Ali na temelju ovoga što je gledao i doticao, to drugo je vjerovao nakon što mu je otklonjena sumnja. Zato mu je Isus rekao: ‘Jer si me vidio, povjerovao si’. Ne reče mu: dotaknuo si me, nego vidio si me, jer je na neki način vid opći osjet. Naime, običava se i za druga četiri osjeta koristiti ovaj izraz, kao kad kažemo: Čuj i vidi kako dobro zvuči; pomiriši i vidi kako lijepo miriše; kušaj i vidi koji dobar okus, dotakni i vidi kako je toplo. Uvijek se kaže ‘vidi’, iako je vid vlastit očima. Stoga kad Gospodin reče: ‘Prinesi prst svoj ovdje i pogledaj mi ruke’, što to znači nego: Dotakni i vidi?, premda doista Toma nije imao oči u prstu. Dakle, kad Gospodin kaže ‘Jer si me vidio, povjerovao si’, odnosi se bilo na sposobnost da vidi bilo da dotakne.“

Toma se, kako vidimo, protiv svoje nevjere i nepovjerenja želio boriti dodirom Gospodinovih rana, što mu je Gospodin i omogućio, ne propustivši pri tom ukoriti ga sasvim otvoreno zbog nevjere. U susretu s Uskrslim pobijedio je svoje sumnje i učvrstio vjeru, a i Gospodin je htio da mu se ureže u pamet kako nije dostatno dodirnuti njegovo ljudsko tijelo, nego da treba napraviti i korak vjere prema spoznaji njegova božanstva. Toma je ostao zatečen tim darom i prigodom koju mu je iskazao Uskrsli, te je u poniznosti, priznajući propust, ispovjedio vjeru izgovarajući kratku vjeroispovijest: ‘Gospodin moj i Bog moj!’

U tom smislu sveti Augustin veli da se Toma nije više odvažio, niti je imao potrebe, dotaknuti Gospodina. Osim toga zapazit će da je u Isusovim riječima izbor glagolskih vremena vrlo neobičan, jer se služi glagolima u prošlom vremenu, kako bi govorio o nečemu što se tek ima dogoditi u budućnosti: „Ipak se može reći da se učenik nije odvažio dotaknuti, premda ga je Gospodin pozvao da to učini. Doista, nije zapisano: I dotaknu Toma. Ali bilo da je samo promatrao bilo da je dotaknuo, vidio je i povjerovao, a ono što slijedi prije svega upućuje i hvali buduću vjeru poganskih naroda: Blaženi koji ne vidješe a povjerovali su. Koristio se riječima u prošlom vremenu, kao onaj koji je poznavao u svome predodređenju ono što će biti u budućnosti kao već ostvareno.“ (121,5)

Gospodin je doista poznavao one koji su njegovi i koji će povjerovati u njega, te ih je proglasio blaženima što ne traže dokaz opipa i pogleda, nego dokaz vjere koja je jedina kadra provjeriti što se dogodilo u događaju uskrsnuća. Tako je Tomina sumnjičavost poslužila Gospodinu da izgovori blaženstvo nad svima koji će vjerovati bez ‘opipljivih’ dokaza, a tako onda i nad nama. Na nama je da ne propustimo milosnu prigodu, nego da, zahvalni Bogu za dar blaženstva po vjeri, još više je učvršćujemo, živeći u sadašnjosti blaženstvo koje je Gospodin nekoć svojim riječima predskazao za nas.

Danja misa Uskrsnuća

Dok nas ispunja radost Gospodinova uskrsnuća na kojem imamo udjela slaveći ovu godišnju proslavu, u ušima nam odzvanja svjedočanstvo Božje riječi o tome što se zbilo u uskrsno jutro na Kristovu grobu. Sveti Ivan opisuje kako je na uskrsno jutro bila prava potraga za Uskrslim, a inicirala ju je Marija Magdalena koja je u zoru, još za mraka, došla na Gospodinov grob. Ona je u prvi mah ostala zatečena, a i prestrašena, te je, ne ispitujući moguće dokaze o tome što se zbilo, otrčala Šimunu Petru i Ivanu, pozivajući ih da vide grob. Ona je samo znala da Gospodina nema, te je najprije pomislila da ga je netko uzeo iz groba, što je i rekla ovoj dvojici učenika.

Kad sveti Ivan Zlatousti propovijeda o ovom događaju onda ukazuje na jednostavnost opisa koji ništa ne skriva, niti ima namjeru lažirati činjenica ovog povijesnog događaja kojega povijest ne može do kraja obuhvatiti. A da Evanđelist govori istinu, Zlatoustom je to očito iz činjenice da ne taji ulogu Marije Magdalene u tom trenutku: „Isus Krist je uskrsnuo, a kamen i pečati bili su tamo pred očima javnosti. A kako je trebalo da se i drugi uvjere o uskrsnuću, grob je bio otvoren i po tome se prepoznalo što se dogodilo. Upravo prizor otvorenog groba dotaknuo je Mariju, koja je tako žarko ljubila svog Učitelja. Subota je bila prošla, a ona uopće nije imala mira dok nije otišla na grob, te je otišla tamo u zoru, kako bi se bar malo utješila na tom mjestu. I nakon što je vidjela odvaljeni kamen, nije ušla u grob, niti je išta gledala unutra, nego je, plamteći od ljubavi, potrčala prema učenicima, jer je imala vrlo veliku želju shvatiti što se dogodilo s tijelom. Njezino trčanje i riječi to vrlo jasno izriču i pokazuju. ‘Odnijeli su Učitelja moga i ne znam gdje ga staviše.’ Ne vidite li da Marija još nije imala jasno spoznaju o uskrsnuću, te da je mislila da su odnijeli tijelo njezina Učitelja? Ne čujete li također s kolikom naivnošću priča učenicima što je vidjela? Ali povjesničar (Evanđelist!) nije propustio dati joj sve pohvale koje zaslužuje, i nije držao da sramoti sebe time što je dao da se sazna da je ona otišla još za mraka na grob, te da su oni od nje primili prvu vijest o uskrsnuću, te tako pokazuje u svemu ljubav prema istini.“

Ali kad Petar i Ivan dolaze na grob, oni tada pomnije razabiru detalje i znakove koji ih navode na trag zaključka što se doista zbilo s Gospodinovim tijelom. Svi znakovi koje su vidjeli, a koje spominje Evanđelist, upućivali su na to da Gospodina nitko nije ukrao iz groba, jer bilo tko da je išao krasti tijelo, ne bi se ponašao tako nelogično: „Nakon što je Marija došla i izvijestila te stvari, učenici trče također na grob, te vide povoje koji su bili tamo, kao žig i svjedočanstvo uskrsnuća. Da je tijelo bilo odneseno, ne bi s njega skinuli povoje, da je bilo ukradeno ne bi se brinuli ni mučili skidati plahtu, složiti je i staviti na jedno mjesto, nego bi je bili odnijeli zajedno s tijelom. Eto zašto Evanđelist toliko želi i brine se istaknuti da je tijelo bilo pokopano s puno mire, tvari koja lijepi i učvršćuje tkaninu uz tijelo kao olovo, da bi, nakon što su shvatili da je plahta bila složena na jednom mjestu, pozvao i vas da ne slušate one koji govore da je netko odnio njegovo tijelo na prijevaru. Ne bi li bio prilično lud lopov koji bi izdvojio toliko vremena za beskorisnu stvar? Poradi čega bi ostavio povoje? Kako bi se bio zaustavio odvojiti ih od tijela, a da ga nitko ne uoči? Za to bi mu trebalo dosta vremena, a ako bi tako okasnio, jedva bi mogao bio izmaći da ga ne uhvate na djelu.“

I kao što sveti Ivan Zlatousti spominje Petra kao pravog istražitelja koji brižno provjerava svaki detalja koji opaža u grobu, kako bi se sa svom pomnjom i sigurnošću uvjerio u sve što se zbilo u grobu, ujedno ga stavlja nama pred oči da i mi na isti način pristupimo potrazi za Uskrslim, to jest osvjedočenju da je doista u grobu ostavio tragove života. Petrova brižnost je i nama poticaj na dosljedno propitivanje svih znakova, jer i danas je svakom vjerniku neophodna takva potraga nakon koje će imati jasnu i sigurnu spoznaju o svemu što se dogodilo. I danas je svakome od nas donijeti valjane zaključke koji odgovaraju povijesnim činjenicama, za koje vidimo da ih Evanđelist nije htio lažirati. I dok usvajamo činjenice i izvodimo zaključke koji se temelje na svjedočanstvu, zamolimo Uskrsloga da nam dodirne i otvori svojim otvorenim grobom um i srce, kao što je otvorio um i srce  Marije Magdalene i svojih apostola u uskrsno jutro.

Prikupljajmo brižno činjenice i budimo pozorni na tragove koje nam Bog ostavi uskrsnućem svoga Sina. Pratimo te tragove. Budimo ljudi snažne želje za istinom, odvažni suočiti se s činjenicama koje vidimo, kadri zaviriti, kako u Kristov otvoreni grob, tako i vlastito srce, kako bismo vidjeli i povjerovali poput učenika, te odvažno širili radost uskrsnuća – onaj Kristov miomiris koji se širio na uskrsnu jutro iz njegova groba.

Uskrsna ponoćka

Kad sveti Matej u svom Evanđelju opisuje događaj uskrsnuća, opisuje ga kao zvučnu stvarnost koja je odjeknula i potresla zemlju. Gospodin, naime, u grobu nije mirovao, jer nije bio mrtav, nego je vodio onu konačnu borbu protiv smrti koja je bila vrhunac vjekovnog sukoba neba i zemlje, svjetla i tame, onoga i ovoga svijeta. Smrt je, naime, bila vrhunac drskosti zla koje je htjelo Boga pokopati i istisnuti iz ovoga svijeta, ali je zato uskrsnuće vrhunac Božje snaga, povratka u život i uspostavljanja novog poretka.

A evo što sveti Hilarije zapisa u svome tumačenju ovog evanđeoskog odlomka: „Zemljin je potres u rano doba nedjeljnoga dana sila uskrsnuća. Tada se, pošto je zgnječen žalac smrti i nakon što su obasjane njezine tmine dok uskrisava Gospodin nebeskih moći, pokreće drhtanje podzemlja. Anđeo pak Gospodnji, koji silazi s neba otkotrljava kamen i sjedi na grobu, znak je milosrđa Boga Oca koji Sinu uskrsnulome iz podzemlja šalje uslugu nebeskih sila. Anđeo je zato prvi objavitelj uskrsnuća da se uskrsnuće naviješta određenim služenjem Očevoj volji. Ali Gospodin smjesta susreće žene osokoljene od anđela da one koje će javiti učenicima koji očekuju uskrsnuće radije govore Kristovim, nego anđelovim ustima.“

Uskrsnuće dovodi do ovog bistrenja stavova i pozicija. Svijet se služi lažima i moću potkupljivanja, a Bog se služi čistim bićima da navijesti događaj uskrsnuća, da odnese pobjedu nad silama tame. Dok se svijet služi vojnicima, novcem i lažima, Isus se služi jednostavnim osobama poput žena koje su došle na grob jer su ga ljubile kao učitelja i liječnika njihovih duša. U Isusovo ime anđeli naviještaju uskrsnuće, kao potom i apostoli, kojima je povjerena ista zadaća. No njihovo svjedočanstvo je bez ikakve svjetovne moći i pompe. Čak, usprkos nje. Jednostavnost njihovih duša snažnija je od oružja i novca. U tom će duhu sveti Hilarije nadodati: „Činjenica je da najprije žene gledaju Gospodina, pozdravljaju ga, padaju do njegovih koljena, naređuje im se dojaviti apostolima. Time je redoslijed glavne odgovornosti vraćen na suprotnu stranu: jer je od toga spola potekla smrt, njemu se prvome vraća slava, gledanje i vijest uskrsnuća. Od stražara se koji su sve to vidjeli novcem kupuje šutnja o uskrsnuću i laž o krađi, to jest čašću se i pohlepom svijeta, jer je novac njegova čast, niječe slava.“

Doista, uskrsnuće je znak duhovne moći koja potresa zemlju i čini da uzdrhti podzemlje i svijet zla koji se ukorijenio u svim njezinim zakutcima. To je pravi potres koji i danas potresa zemlju, jer uskrsnuće svjedoči o radikalnoj novosti i obnovi čovječanstva. O kamo sreće da nas taj potres temeljito protrese pa da povjerujemo istinski i žarko u Krista Uskrsloga, te da donesemo promjenu u ovaj svijet, promjenu sukladnu tom slavnom događaju. Ovo je potres koji ne izokreće ljudska društva, kako bi u njima pravio prevrate, ali u njih unosi Božju istinu. To je potres koji ne ruši silom ljudske sustave, ali dovodi u pitanje njegove vrijednosti ako ne izviru iz Boga i njegove temelje koji nisu učvršćeni u Bogu. To je potres koji ruši smrt koja se uvukla u sve pore ljudskoga života. To je potres koji u nama ruši grješne navike i potrebe s kojima se miroljubivo suživljavamo, umjesto da ih odstranimo iz života. To je potres koji razara srca okamenjena nevjerom, a pretvara ih u srca iskrene vjere i odanosti Bogu.

Kristovo uskrsnuće odnosi pobjedu tamo gdje je nekada bio poraz. Njegovo uskrsnuće vraća tijek povijesti u onom pravom smjeru koji ide putem vječnosti, vraća ga u putanju s koje ga je grijeh izbacio. Potres koji je prodrmao svije u trenutku uskrsnuća svjedoči o tome kako Bog uklanja sve zapreke i dokida svako neprijateljstvo između sebe i ljudskoga roda. Stoga u ovoj svetoj noći osluhnimo i mi jeku ovog potresa. Neka potrese i protrese naše savjesti i naše živote, neka nas protrese do dubine našega bića i neka nas trgne iz uljuljanosti u koju smo zapali i u kojoj smo obamrli zaspavši omamljeni u noći svijeta. A kad nas Kristovu uskrsnuće potrese i protrese, pođimo i mi žurno i naviještajmo po svem svijetu ovaj čudesni događaj, kako bi se po našem navještaju svaki čovjek trgnuo na novi, uskrsli život.

Veliki petak muke Gospodnje

Obredi Velikoga petka usredotočeni su na razmišljanje o Isusovoj muci i smrti na križu koja je bila cijena našega spasenja. No ova smrt nije imala za protagoniste samo ljude koji su razapeli Sina Božjega, nego je glavni protagonist bio sam Bog, ma koliko u trenutku umiranja djelovao nemoćno i nezaštićeno. Štoviše, dok je svjetina koja ga ja razapinjala išla za njim na Kalvariju i nesvjesna da razapinje Boga, Božji Sin je pak bio daleko svjesniji njihove opačine. Dok su ga smatrali nemoćnim, on je ipak bio miran znajući međutim da je zaštićen Očevom prisutnošću. Dok oni nisu znali ni prave uzroke, ni razloge, ni učinke njegove smrti, on je vrlo dobro znao zašto umire, te je zato mirno prihvatio osudu. Za njih je to bila časovita odlika, hir narodnih vođa i starješina, jedna od tolikih žrtava koje svakodnevno padaju iskorištene u dnevnopolitičke svrhe, a on je znao da njegova smrt nije bila slučajnost, nego svojevrsna neminovnost nagoviještena u Pismu, jer je Bog dobro znao kako će se ljudi odnositi prema njemu kad se utjelovi u ljudskom životu i povijesti. Ali time što je u tom događaju tragičnost ljudske drskosti dosegla vrhunce, tim veća se u tome pokazala snaga Božje ljubavi koja svjesno prihvaća smrt, te joj se podlaže, kako bi nakon toga izvojevala pobjedu. Ulazeći u svijet ljudi, znao je što ga čeka, ali nije se mogao odreći svoje ljubavi prema čovjeku.

Sveti Ćiril Aleksandrijski, tumačeći Ivanovo Evanđelje, tumači i opis Isusove smrti, pokazuje, međutim, kako njegova smrt nije beznadno umiranje, nego umiranju s povjerenjem u Božju svemoć kao ispunjenje spasenjskog plana. Njegova smrt bila je predanje Ocu i u ovom presudnom trenutku, kao što je se potpuno predavao i do tada: „Nakloni, dakle, glavu: to se redovito događa onima što umiru, jer živci prestaju djelovati u trenutku u kojem duh, to jest duša koja drži tijelo, odlazi. Ali Evanđelist je to izrazio neuobičajenim izrazom. Štoviše, dodao je i ‘predade duh’, izraz koji također nije izvan našeg načina govora. Tako se izražava svijet kad želi reći da je netko izdahnuo i umro. Ali čini se da presveti Evanđelist to kaže svjesno i poradi posebnog plana, ne samo da je umro, nego da je predao duh, to jest da ga je predao u ruke Očeve, prema onom što je sam rekao glede toga.“

No Isusovo umiranje nije bila tek samo jedna pojedinačna smrt, nego smrt koja je imala i ima učinka i na svakog onog tko se njemu pritjelovio, te će stoga sveti Ćiril reći da je snaga i značenje tih riječi bila za nas početak nove nade, te nastavljajući produbljuje misao: “Predade, doista, svoju dušu u ruke Očeve kako bismo i mi, počinjući u njoj i po njoj, imali jasnu nadu, vjerujući tvrdo i uvjereni da, nakon što i sami doživimo tjelesnu smrt, budemo u rukama Božjim i u stanju mnogo boljemu od onog koje smo imali dok smo bili u tijelu. Zato nam mudri Pavao piše da je bolje umrijeti i biti s Kristom.“

A Kristova pobjedna smrt kojom je on uništio smrt zasvagda temelj je naše nade u pobjedu nad smrću. Upravo zato je i prihvatio umrijeti, jer je namjeravao uništiti smrt i osloboditi ljudski rod njezina ropstva, što lucidno ističe sveti Ćiril: „Doista, kao što je bio među mrtvima ne za sebe samoga, nego za nas, kako bi nam bio vodič u život vječni, nakon što je po smrti srušio vladavinu smrti, tako je uzeo na svoja leđa križ koji smo mi trebali nositi, osuđujući u sebi samome osudu koja je dolazila od Zakona, kako bi potom svaka zloća sebi začepila usta, kako pjeva Psalmist, od trenutka u kojem je osuđen za grijehe svih onaj koji nije grijeha počinio. Stoga to što je Krist ispunio, donijet će ne malu korist našim dušama, kao model snage i pobožnosti. Doista, nećemo dostići savršenstvo dobra i potpuno jedinstvo s Bogom ako ne pretpostavimo njegovu ljubav zemaljskom životu, i ako se ne budemo htjeli hrabro boriti za istinu, kad nas okolnosti na to zovu.“

Kao što se Božji Sin sa svime što ga je čekalo svjesno susreo, tako je i nama ostavio jamstvo da se i za nas neizbježnost smrti može pretvoriti u smrt s povjerenjem u Oca. Učimo se stoga od Krista Gospodina predavati sebe u ruke Očeve, kako bismo i sami pobijedili smrt, te kako bismo nakon smrti prešli u život. Slijedimo primjer svoga raspetog Gospodina, jer svi koji u njemu umiremo, u njemu ćemo i živjeti. Neka se ureže jasno u našu svijest da je Bog na križu umro za nas, kako bismo mi živjeli slobodni od smrti. Ne dopustimo da grijeh dotakne naš milosni život, jer dodir grijeha, dodir je smrti. Radije se držimo križa Gospodinova, po kojem nam Raspeti daruje spasenje uništavajući našu smrt zasvagda i uvodeći nas u život vječni, kao što je u petak svoje muke i smrti uveo raskajanog razbojnika.

Veliki četvrtak – Misa večere Gospodnje

Večeras, slavljenjem Mise večere Gospodnje, ulazimo u Vazmeno trodnevlje – samo srce liturgijske godine. Večeras pak, ne samo da se prisjećamo, nego i obnavljamo početak ispunjenja najvažnijih događaje iz povijesti spasenja koju je Isus doveo vrhuncu i ispunjenju. Već blagovanjem pashalne večere unaprijed je ispunio otajstva koja će se dogoditi neposredno nakon toga u muci, smrti i uskrsnuću. Stoga je njegova posljednja večera s jedne strane bila nagovještaj konačnih spasenjskih događaja, a s druge strane im je bila već ostvarenje ostavljeno zajednici vjernika na trajan spomen i slavljenje. A u večerašnjim obredima večere Gospodnje susreću se i isprepleću dva bitna elementa: čišćenje i blagovanje, koji na cjelovit način izriču Isusovo pashalno otajstvo.

Što se tiče obreda čišćenje, on se dogodio u pranju nogu kad je Gospodin za vrijeme same večere na upečatljiv i znakovit način izvršio obredno pranje nogu učenicima. Sveti nas Ivan o tome potanko izviješta, svjedočeći kako su učenici bili iznenađeni tom gestom, jer su znali da je Isus zaslužio da oni njemu peru noge, a ne on njima. Nisu pomogli ni Petrovi protesti, jer je Isus znao da ovaj čin ima veće značenje i dalekosežnije posljedice nego su učenici u tom trenutku mogli shvatiti. Sveti Augustin, iščitavajući njegovu dubinu i poruku, veli o ovom događaju: „Što je čudno da je ustao od večere i da je odložio svoje haljine on koji je sama sebe oplijenio dok je bio u obličju Božjem? I što se je čuditi ako se povezao ubrusom onaj koji je uzimajući lik sluge postao izgledom kao i svaki drugi čovjek? Što je čudno u tome da je ulio vodu u posudu da opere noge učenicima, onaj koji je prolio svoju krv u zemlju kako bi isprao nečistoću grijeha? Što je čudno u tome da je ubrusom kojim se opasao obrisao noge koje je oprao, onaj koji je tijelom koje je uzeo učvrstio stope Evanđelista? A da bi se opasao ubrusom, odložio je haljine koje je imao, da pak uzme lik sluge onaj koji je sama sebe oplijenio, ne da prestane biti što je bio, nego da uzme ono što nije imao. Onaj koji je uskoro trebao biti raspet odložio je svoje haljine, a kad je umro bio je povijen u plahtu, a njegova muka je naše očišćenje.“

Povezujući tako pranje nogu s čišćenjem koje se dogodili na križu Isusovim krvlju, sveti Augustin je jasno pokazao da je Isus pranjem nogu naznačio otajstvo služenje po muci na križu, čiji je plod konačno očišćenje duša od grijeha. Ujedno je ovaj čin bio čin posvemašnje poniznosti koju stavlja pred oči svojih učenika, poniznosti koja opet upućuje na to kako se ponizio sve do smrti, smrti na križu. O tome će Hiponski biskup posvjedočiti svojim vjernicima: „Neposredno prije nego će podnijeti muku, ostavio je primjer služenja, ne samo onima za koje je imao podnijeti smrt, nego također i za onog koji ga je išao predati u smrt. Tolika je doista korist ljudske poniznosti, da ju je svojim primjerom preporučila božanska uzvišenost. Jer ohol čovjek bi zauvijek propao, da ga nije pronašao ponizni Bog. Ta Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno! Izgubio se je slijedeći oholost napasnika, neka sada, nakon što je pronađen, slijedi Otkupiteljevu poniznost.“

Isti sadržaj služenja i poniznosti Gospodin je ostavio i u blagovanju, jer je predao svoje tijelo i krv učenicima za hranu, opet upućujući na činjenicu da je se predao na smrt križa, kako bi potom slavno uskrsnuo. Upravo to predano, raspeto i uskrsnulo tijelo daje svojim vjernicima za hranu, te bismo pri svakom blagovanju trebali biti svjesni kolika se poniznost u tome zrcali, kao i kakav je poziv na služenje u tome sadržan. Jer upravo je predajući tijelo i krv učenicima rekao da i oni imaju to činiti njemu na spomen, to jest služiti na način na koji je on služio. Ni nama ne preostaje drugo nego u zahvalnosti blagovati euharistijsko otajstvo čije ustanovljenje danas slavimo, što za nas konkretno znači biti zahvalni za Isusovu služenje kojim nas je opravo, i za ovu hranu života vječnoga po kojoj postajemo dionici njegova uskrsnuća. Bog koji nam služi do te mjere da nas je očistio svojom krvlju i koji nas ljubi da nam se dao u prilikama kruha i vina, ostavio nam je primjer posvemašnje poniznosti koja za nas ne smije biti samo obredni čin njegove Posljednje večer, nego prije svega životni primjer koji ćemo bezrezervno slijediti darom vlastitog života u poniznosti za spas svoje braće.

Cvjetnica – Nedjelja muke Gospodinove

Današnjom nedjeljom slavimo Isusov svečani ulazak u Jeruzalem, o čemu nas izvještavaju Evanđelisti u svojim tekstovima. U trenutku kad je došao njegov čas da se u punini očituje i da izvrši svoje poslanje, odlučio je svečano ući u Jeruzalem i očitovati se kao Mesija čije je poslanje otkupiti čovjeka. Zato ova nedjelja i nosi dva naziva: Cvjetnica i Nedjelja muke Gospodnje. Ta dva naziva stavljaju nam pred oči dvije istine o Gospodinu koje su se potpuno iskristalizirale. Cvjetnica se zove radi toga jer, kad je odlučio slavno ući u Jeruzalem, židovski puk ga je pozdravljao mašući granama stabala, prostirući preda nj odjeću i kličući mu kao Sinu Davidovu. Drugi pak naziv je radi toga jer je njegovo mesijansko poslanje bilo u prvom redu otkupiteljsko, pa stoga izriče istinu da će on kao Mesija položiti život za ljude. Tako on svečanim ulaskom u Jeruzalem jasno i javno objavljuje svoj mesijanski identitet, gdje će ispuniti poslanje koje je naviještao od početka svoga djelovanja.

Osim toga, vrlo je razvidno iz evanđeoskog teksta, da je i njegovo očitovanje i njegovo poslanje nešto sasvim posebno, te da on odlučno ide kao Mesija koji dolazi u ime Božje, a ne u ime ljudskih želja, vizija i potreba. Zato je i znao da njegov ulazak u Jeruzalem ne će imati sretan završetak preuzimanja vlasti, nego će biti okrunjen mukom i smrću. Tako je on, premda djeluju proturječne, spojio ove dvije dimenzije koje današnjim slavljem, svaki onaj tko ga časti kao Kralja i Mesiju, unosi u vlastiti život. U tom duhu i nama je upućen poziv koji sveti Andrija Kretski nekoć uputi svojim vjernicima: “Požurimo, dakle, i mi zajedno s njim koji se žuri prema Muci i nasljedujmo one koji su mu izišli u susret. Ne na taj način da po putu prostiremo mladice masline, tkanine, nakite ili palmine grane, nego, koliko možemo, prostrimo se mi sami poniznom dušom, iskrenim srcem i pravom nakanom, da primimo Riječ koja dolazi, da na neki način dohvatimo Boga koji se nikad potpuno ne može dohvatiti.“

Kristov mesijanski ulazak u Jeruzalem tiče se svih ljudi, a ne samo židovskog naroda, jer podsjeća i upućuje na njegov dolazak među nas ljude u ljudskom obličju. Ulaskom u Jeruzalem pokazuje onu istu krotkost koju je pokazao utjelovivši se kao čovjek, a njegov dolazak od Maslinske gore prema Jeruzalemu sveti Andrija uspoređuje, simboličkim govorom o istoku i zapadu, s dolaskom među ljude, kako bi ih jednom poveo sa sobom u nebo i vječnost. „On koji je krotak veseli se što nam se može pokazati kao krotak. Uzišao je prema zapadu naše najdublje bijede da bi se nastanio među nama i da bi nas drugovanjem s nama privukao k sebi i učinio sličnima sebi. Premda je on svojim odlaskom kao prvina našega ljudskog bića uzišao na nebo prema istoku, ipak ne prestaje ljubiti ljudski rod dokle god ljudsku narav iz zemaljske bijede ne podigne u uzvišenu slavu i zajedno sa sobom ne uzveliča.“

Ali Isusov ulazak u Jeruzalem izvor je i stanovitih obveza za sve nas, te nitko od nas pred njim ne bi smio ostati ravnodušan, nepomičan i nedotaknut, nego bi se trebao pridružiti njegovoj mesijanskoj povorci. Stoga za nas ovaj dan ne bi smio biti samo izvanjska proslava davnog Isusova ulaska u Jeruzalem, nego prije svega duhovni događaj njegova ulaska u naš život, naš prostor i vrijeme. Otvoriti nam je stoga vrata života, da uđe u našu stvarnost i udijeli nam spasenje poradi kojeg je i došao. A to možemo samo ako ga prihvatimo onako kako je on došao među nas, u skromnosti i jednostavnosti, a ne u moći i sili. Zato je opis događaja njegova ulaska u Jeruzalem slika njegova duhovnog ulaska u naš život, a način na koji ga je puk dočekao kličući i pozdravljajući, primjer je našem duhovnom raspoloženju. U tom duhu će sveti Andrija Kretski potaknuti svoje vjernike, što može poslužiti i nama kao vrlo rječit i sadržajan poticaj da i mi na taj način predamo Kristu sami sebe „a ne svoje haljine, odsječene grane ili grmlje što za kratko vrijeme veseli oči, ali brzo izgubi svježinu. Naprotiv, oblačimo njegovu milost i njega samoga jer svi koji ste se u Kristu krstili, Krista ste obukli. Rasprostrimo se poput haljina pred njegovim nogama. Prije smo bili crveni kao purpur, a oprani spasonosnim krštenjem postali smo bijeli kao vuna. Prinesimo pobjedniku smrti pobjedne zasluge, a ne grane palmi.“

5. korizmena nedjelja – A

Postoji tema u ljudskom životu o kojoj ljudi nerado govore, a nitko je ne može izbjeći. To je tema smrti. Upravo tu temu nam sugerira današnji evanđeoski odlomak u kojem smo čitali Ivanov opis Lazarova uskrišenja. Nama tu temu nameće korizmeno vrijeme u kojem smo pozvani premisliti najvažnije sastavnice svoga života, ako želimo doći do Uskrsa spremni, obnovljeni i preporođeni. Razmišljati nam je o smrti koja je čovjekova vjerna, premda nepoželjna pratiteljica. Ni prijatelji nisu vjerniji od nje, premda nam je ona neprijateljica. Svuda nas prati u stopu, i kolikogod je se pokušali osloboditi, ne polazi nam za rukom. I kolikogod je se htjeli osloboditi, ona je neodvojiva suputnica na našem životnom putu. Nitko je ne može zaobići, nitko joj izbjeći. Svakome se suočiti s njezinom prisutnošću i sučeliti s njezinom moći. Svakome je okušati snagu u borbi protiv nje, ali priznajući vlastitu nemoć s velikim žaljenjem.

No tako je bilo dok na zemlju nije došao Isus, utjelovivši se kao prijatelj ljudskoga roda, što njegovo prijateljstvo s Lazarom nedvosmisleno odražava. On je toliko ljubio ljude, da ih je htio obdariti svojom božanskom snagom koja pobjeđuje smrt. Tako je učinio da im ljubav Božja bude vjernija i snažnija prijateljica od smrti. Štoviše, došao je da čovjeka oslobodi ove ružne sjene koja ga je uporno pratila. Upravo to izražava ovaj događaj opisan u Evanđelju, što su sveti oci jasno tumačili, svjesni da je Lazarovo uskrišenje rječitije i drukčije i od uskrišenja Jairove kćeri i uskrišenja sina udovice iz Naina.  U tom duhu će Petar Krizolog reći: „Međutim, ono što se zbilo s Lazarom, posve je zasebno. Njegova smrt i njegovo uskrsnuće nema ništa zajedničko navedenim slučajevima. Na njemu je smrt ispunila svu svoju moć. Vrativši se iz podzemlja Lazar je na neki način navijestio otajstvo Gospodinova uskrsnuća. Krist se kao Gospodar vratio poslije tri dana, a Lazar je kao sluga pozvan nakon četiri dana.“

Tako je Lazarova smrt i uskrišenje bilo nagovještaj Isusova budućeg uskrsnuća i konačne pobjede nad smrću, ali i znakom pobjede svakog čovjeka nad tim istim starim neprijateljem. Zato nam je na našem korizmenom putu ražariti tu istu svijest, jer hodeći za Kristom Isusom i sami se približavamo željenom vrhuncu i cilju života. Ovaj nam događaj ulijeva iznimnu nadu u vlastito otkupljenje koje se događa Kristovom otajstvenom moću nad smrću, što nam također Krizolog tumači: „No Kristu je više stalo da svlada smrt, nego da udalji bolest. Njegova ljubav nije išla za tim da ljubljenoga ozdravi, već da ga vrati iz podzemlja. Stoga ljubljenome nije pripravio lijek, nego odmah slavu uskrsnuća. ‘Kad je čuo za njegovu bolest, osta još dva dana u onome mjestu’ (Iv 11,6). Vidite kako smrti prepušta prostor za djelovanje, grobu daje slobodu i raspadanju dopušta da započne. Ništa ne uskraćuje truleži. Podzemlju ne dopušta da ugrabi, odvuče i drži. Jednom riječju, tako postupa da potpuno ugine svako ljudsko ufanje i nastupi sva moć zemaljske beznadnosti. Time postaje jasno da je ono što će učiniti božansko djelo, a ne ljudsko.“

Pridružimo se i mi ovoj Kristovoj borbi i pobjedi nad smrću vjerom u njegovu svemoć i uskrsnuće, te mu budimo iskreni prijatelji, što postaje pravi smisao korizmenog vremena. Jer smisao mu nije u samome sebi, niti samo u djelima pokore i odricanja, nego u prijateljstvu s Gospodinom po kojem pobjeđujemo neprijateljicu smrt. Suobličimo se Kristu Isusu kako bi se i na nama očitovala njegova neizmjerna ljubav prema čovjeku, poput ovog očitovanja s Lazarom. Neka i naše svakodnevno umiranje u pokori i odricanju bude samo sredstvo očitovanja Isusova božanskog života koji djeluje u nama i koji pobjeđuje smrt zasvagda njegovom pobjedom nad smrću. I dok na korizmenom putu umiremo sebi, ne dopustimo da korizma bude samo izvanjska pokora i mrtvljenje, nego da bude rast unutarnjeg života i zajedništva s Bogom, to jest da naša smrt ne bude samo umiranje, nego da bude u nama pobjeda života nad smrću, kao što je bilo u Lazarovu slučaju, čija je smrt poslužila za proslavu i pobjedu Božju. Otvorimo vrata svoga živoga Kristovoj snazi i proslavimo Krista u svome tijelu ovom čudesnom pobjedom kojom ćemo raskinuti okove smrti, te se zauvijek neraskidivo povezati s Kristom od čije nas ljubavi ništa ne će moći rastaviti.

4. korizmena nedjelja – A

Jedan od Isusovih sedam čudesnih znakova koje je sveti Ivan opisao u svome Evanđelju je i čudo ozdravljenja slijepca od rođenja. Ovaj događaj nije znakovit samo u cjelini Ivanova Evanđelja, nego je poticajan i u našem korizmenom hodu. Stoga ovo čudo nosi dalekosežniju poruku, nego što je samo darivanje vida jednom slijepom čovjeku. Zato su mnogi tumači Ivanova Evanđelja i bili uvjereni da nam Evanđelist prenosi mnogo sadržajniju poruku i da nas suočava s istinama koje nadilaze samo izlječenje slijepoga, što se iščitava iz mnoštva znakovitih detalja kojima obiluje opis. Sveti Augustin tako s velikom jednostavnošću i lakoćom prepoznaje u ovom događaju radosnu poruku koja se tiče cijelog ljudskog roda, a ne samo jednog čovjeka. No prije nego što navijesti radost ozdravljenja vida i svjetla koje dolazi po Isusu, Augustin polazi od činjenica koje čovjek nerijetko izbjegava priznati, a neophodne su kako bi se dogodio Božji zahvat i ozdravljanje.

Ta istina tiče se sljepoće cijeloga ljudskog roda koji je slijep poradi grijeha koji mu je oduzeo duhovnu sposobnost vida. Slijepac od rođenja slika je ljudskoga roda i svakog čovjeka, jer se svi rađaju slijepima i žive u zastrašujućoj sljepoći. Radi se o sljepoći za Boga, Božju istinu i Božje vrijednosti. Do takve sljepoće ljude dovodi grijeh, i iskonski i osobni, na što je Isus farizejima jasno ukazao. U tom duhu će i sveti Augustin, tumačeći Ivanovo Evanđelje, poučavati svoje vjernike: “Ako razmišljamo o svemu što je učinio, shvaćamo da ovaj slijepac predstavlja ljudski rod. Ta sljepoća je po grijehu zahvatila prvog čovjeka u kojem svi imamo izvor ne samo smrti, nego i bezakonja. Ako je sljepoća nevjernost, a prosvjetljenje vjera, koga će Krist naći vjernim kad dođe? Pa o Apostol koji je rođen u proročkom narodu veli: I mi nekoć bijasmo po naravi sinovi gnjeva, kao i ostali. Ako sinovi gnjeva, onda sinovi osvete, sinovi kazne, sinovi pakla. Kako po naravi, ako li ne da je po grijehu prvoga čovjeka grijeh se ucijepio u narav? Ako se pak grijeh ucijepio u narav, onda je svaki čovjek rođen slijep po duhu. Ako bi vidio, ne bi mi trebao vodič; ako pak ima vodiča i prosvjetlitelja, onda je slijep od rođenja.“

Ali kao što sljepoća nije samo sljepoća jednog čovjeka, tako ni ozdravljenje nije samo ozdravljenje jednoga čovjeka, nego cijelog ljudskog roda. Liječeći ovog slijepog čovjeka, Isus liječi cijeli ljudski rod od sljepoće grijeha. A kako ga liječi u dva koraka, najprije mu maže oči, pa ga šalje da se opere u kupalištu, Augustin će u tome vidjeti sliku ona dva spasenjska koraka koja je Crkva prakticirala u sakramentalnoj praksi svetog krštenja. Zato Hiponski Biskup pomazanje očiju uspoređuje s katekumenatom, a ispiranje vodom u bazenu s krštenjem: „Već prepoznajete tko je poslan. Da Isus nije poslan, nikome od nas ne bi bilo oprošteno bezakonje. Slijepac pere oči u kupalištu zvanom Poslanik, kršten je u Kristu. Tako dakle, kad ga je u sebi samom na neki način krstio, tada ga je prosvijetlio, a kad mu je oči pomazao učinio ga je katekumenom.“

Upravo zato, jer liječenje duhovnog vida ima veze s krštenjem, korizma je u kršćanskoj starini bila povlašteno vrijeme liječenja duhovnog pogleda od opake mrene grijeha koji je potpuno zamutio i onemogućio vid ljudima. Doista, korizma je bila priprava za krštenje koje se podjeljivalo u uskrsnoj noći, te  se ujedno zvalo prosvjetljenje, jer je ljude oslobađalo nečistoće grijeha i vraćalo im duhovni vid. Po krštenju su bili osposobljeni vidjeti Boga licem u lice po njegovom svetom Poslaniku Isusu Kristu, koji je Crkvi povjerio svoju vlast liječenja duhovnog vida, to jest oslobađanja od prljavštine grijeha.

Iskoristimo stoga i mi korizmeno vrijeme prisjećanjem na svoje krštenje, na trenutak kad nas je Gospodin prosvijetlio. Ne smetnimo s uma da je stoga jedna od naših bitnih obveza boriti se protiv pogubne sljepoće grijeha koja onečišćuje ljudski duh. Primajući sveto krštenje, potpuno smo izliječeni od te sljepoće i ne dopustimo da nam grijeh i mentalitet ovoga svijeta ponovno oduzmu vid. Po krštenju smo se susreli s Isusom oči u oči, te, prepuni zahvalnosti za darovani vid vjere, ne otklonimo nikad više svoj pogled od njega. Krsnom milošću obnovili smo i osvježili svoju dušu, te se ne prestanimo klanjati Bogu i naviještati čudesna djela koja je u nama učinio po svom Sinu.

Svetkovina Blagovijesti – 2014.

Svetkovina Blagovijesti ili Naviještenja Gospodinova opisana je u tekstu današnjeg Lukina Evanđelja. U središtu pozornosti je djevojka Marija iz Nazareta kojoj Bog šalje anđela Gabrijela s porukom da će začeti i roditi sina, koji će biti Sin Svevišnjega. No ono što je nadasve zanimljivo, a sveti Luka jasno ističe, Marija je bila djevica. Istu će činjenicu naglasiti i sveti Matej u svome Evanđelju, premda će njegova pozornost biti više usmjerena prema Josipu,nego prema Mariji. Na taj načijn obojica evanđelista koji donose izvještaje o Gospodinovu rođenju skladno ističu otajstvenu važnost Marijina djevičanstva, koje je prva kršćanska zajednica doživjela upravo kao Božje znak i dar neba.

Pokušavajući dublje razumjeti i jasnije opisati važnost Marijina djevičanstva, ali i činjenicu da je bila zaručena s Josipom, milanski biskup sveti Ambrozije će istaknuti da se radilo o otajstvenoj odredbi Božjoj: „Skrivena su Božja otajstva i nijedan čovjek, prema proročkoj riječi, ne može spoznati odredbu Božju, nego pak iz drugih događaja i zapovijedi Božjih možemo razumjeti da se je, to što je ona odabrana da rodi Gospodina nakon što se zaručila s mužem, zbilo prema točno određenoj odluci. Zašto nije izabrana poslije nego se zaručila? Vjerojatno da se ne bi reklo da je začela iz preljuba. A jedno i drugo, da je bila djevica i da je bila zaručena, Pismo je lijepo istaklo. Da je djevica, kako bi se vidjelo da je bez udjela u zajedništvu s muškarcem, a da je zaručnica da se ne bi pomislilo na sramotu obeščašćenog djevičanstva, one za čiju bi se trudnu utrobu činilo da pokazuje znak pokvarenosti. Gospodin je pak htio da neki radije sumnjaju u njegovo rođenje, nego u čednost njegove majke. Znao je naime kako je krhka djevičina stidljivost i da se lako gubi glas o poštenju, te stoga nije mislio da vjera u njegovo rođenje treba oskvrnuti majku. Tako se čuva nepovrijeđeno djevičanstvo svete Marije kao one koja je cjelovita i poštenjem, i u javnom mnijenju ljudi. Treba naime da sveti imaju svjedočanstvo i od onih koji su vani. I nije dolikovalo da se zbog lošeg glasa živućim djevicama ostavi pokriće za izgovor, time što bi vidjeli majku Gospodinovu na zlu glasu.“ (Tumačenje Lukina Evanđelja 2,1)

Osim toga sveti Ambrozije ističe i druge razloge takvog Božjeg djelovanja, to jest načina ulaska u ljudsku povijest uzimajući ljudsku narav u krilu Djevice Marije. Stoga je i on kao i ostali oci držao da je Bog velom diskrecije obavio začeće i rođenje svoga Sina u ljudskom obličju, kako bi ga zaštitio od sila zla koje bi nastojale onemogućiti njegovo spasenjsko djelovanje. „Nije beznačajan razlog da Marijino djevičanstvo prevari kneza ovoga svijeta, kojemu, kad je promatrao onu koja je zaručna s mužem, nije moglo biti sumnjivo rođenje. A da je pak bila odluka da treba zavarati kneza ovoga svijeta, očituje nam i sama Gospodnja riječ, kad apostolima zabranjuje da govore o Kristu, kad izliječenima zabranjuje da se hvale lijekom, kad se demonima naređuje da šute o Sinu Božjemu.“ (2,3)Tako je sveti Ambrozije razradio ono što je već početkom drugoga stoljeća posvjedočio mučenik i biskup sveti Ignacije Antiohijski kad veli: „Knezu ovoga svijeta ostali su skriveni Marijino djevičanstvo, njezin porod, kao i Gospodinova smrt, tri zvučna otajstva ispunjena u Božjoj tišini.“ (Pismo Efežanima 19,1)

Marija je tako prevarila kneza ovoga svijeta, ali ne služeći se ljudskim lukavstvom, nego vršeći volju Božju i služeći njegovom svetom planu spasenja. U svojoj jednostavnosti ona nije smišljala nikakva lukavstva, nego jednostavnom vjernošću i vjerenom jednostavnošću prima najbolju zaštitu Božju, teko da je ne samo lukavac i otaca izopačenog lukavstva nije mogao otkriti i prevariti, nego je ona u konačnici zavarala i pobijedila njega prihvaćajući na otajstven način biti roditeljkom Sina Božjega. Upravo radi toga Bog ju je nagradio da bude u isto vrijeme i Majka njegova Sina, ali i da trajno ostane djevica. Marija nam pokazuje da je njezina jednostavna privrženost Bogu ujedno i najbolja zaštita od Sotone koji se trudi otkriti Božje naume i onemogućiti ih. Ali jer je nemoćan protiv Boga, on stoga pokušava onemogućiti njihovo ostvarenje u nama trudeći se prodrijeti u naše misli i namjere, te nas nakon toga preduhitriti. Marija je dokaz kako jednostavna vjernost Bogu i samozatajno vršenje njegove volje postaje najbolja zaštita koju Sotona ne može probiti niti uz najveće nastojanje.

Budimo stoga vjerni poput Djevice, primajući Božje otajstvo i postajući službenici Gospodnji u svijetu u kojem Bog i danas preko nas nastavlja svoje utjelovljenje u ljudsku povijest i ljudski život, nastavlja onaj isti plan spasenja koji je Marija prva u potpunosti prihvatila i ostvarila. Ovo doista zvučno otajstvo djevičanskog začeća i rođenja Sina Božjega i danas se razglašuje u Crkvi, pa neka stoga i nama radosni zvuk tog otajstva dopre do ušiju. Neka nam dopre i do srca, da nas ispuni radošću i zahvalnošću Bogu koji nas je na ovakav čudesan način zaštitio, zahvaljujući služenju presvete Djevice i Majke njegova utjelovljenog Sina.