Krštenje Gospodinovo – B
Blagdan koji danas slavimo zove se blagdan krštenja Gospodinova, jer je nakon svoga krštenja Gospodin krenuo u djelovanje, te je ovaj događaj označavao svojevrsnu prekretnicu u njegovu životu. No kad malo bolje pogledamo evanđeoski tekst, onda ćemo vidjeti da sveti Marko ne ostavlja mnogo prostora samom događaju krštenja. Dva su bitna dijela današnjeg odlomka i u oba se potvrđuje ista činjenica, to jest minimalizira se govor o Gospodinovu krštenju, a stavlja se u prvi plan ono što slijedi nakon njega. U prvom dijelu se to vidi iz riječi Ivana Krstitelja, a u drugom se to vidi iz Evanđelistova opisa samog krštenja Gospodinova.
Sveti Marko, naime, u prvom dijelu opisuje djelovanje Ivana Krstitelja, te njegove proročanske riječi narodu. Krstitelj govori o onome koji dolazi nakon njega i koji će krstiti Duhom Svetim, no ni jednom riječi ne govori o krštenju Gospodinovu kao važnom događaju. Po Ivanu, važno je ono što dolazi nakon, a ne sami čin Gospodinova krštenja. Za Ivana nije važno ni njegovo krštenje, koliko je bitno ono krštenje Duhom Svetim koje će Gospodin dijelit kasnije. Kako vidimo Krstitelj je usredotočen na snagu Gospodnju koja će se kasnije davati onima koje Isus bude krstio, te niti ne spominje događaj na Jordanu kad je Gospodin stupio pred njega da sam bude kršten.
Isto tako čini i evanđelist sveti Marko kad opisuje sam događaj krštenja Gospodinova, jer svu pozornost usmjerava prema onome što se dogodilo nakon krštenja. On jednostavnim riječima kaže kako je Isus došao iz Nazareta galilejskoga i primio krštenje od Ivana u Jordanu, da bi potom opisao nešto mnogo značajnije što se dogodilo. Opisao je, naime, kako su se otvorila nebesa i kako je Duh poput goluba sišao na Isusa, da bi se naposljetku oglasio i Očev glas: Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina! Evanđelist time pokazuje podudarnost Krstiteljeva proročkog navještaja i ostvarenja u Isusu iz Nazareta. Nebitan je bio sam događaj krštenja Isusova u Jordanu, nego je tek bio prigoda da se Gospodin očituje u svem božanskom dostojanstvu, kako je prorekao Krstitelj. Ovaj događaj je bio i prekretnica u Gospodinovu životu, jer je nakon njega započeo djelovanje, ali mu nije ništa bitnoga dao u životu, nego tek samo očitovalo puninu Duha koja je bila u njemu.
I kao što sveti Ivan Krstitelj i Marko Evanđelist skreću našu pozornost prema onome što slijedi nakon Gospodinova krštenja, tako bismo i mi vjernici trebali usmjeriti poglede svoga srca prema tome što je doista bitno. A bitna je snaga Duha Svetoga koju nam je Gospodin donio svojim djelovanjem, a mi je primili našim krštenjem koje je neizmjerno snažnije od onog Ivanova, kojem se Gospodin podvrgao. Važno nam je da nam je prilikom ovog događaja obznanio sebe i svoju spasenjsku snagu. Neobično je važno da je dopustio da nam i Otac progovori dajući svjedočanstvo o njemu kao svome ljubljenom Sinu. Jer njemu nije bila dostatna potvrda od ljudi, pa niti od onih svetih kao što je Ivan Krstitelj, nego je htio da ljudi prime potvrdu o njegovu božanstvu od Oca nebeskoga i Duha Svetoga.
Stoga, sukladno onome što je ovaj događaj u sebi, treba govoriti i nama danas. Treba nam biti događaj u kojem nam dopire do pameti Gospodinovo božansko poslanje među nama, koje je nastupilo nakon krštenja na Jordanu. Trebali bismo sebi jače uprisutniti činjenicu da smo mi sami kršteni ne samo krstom vode, ne samo nekim obredom i formulacijom, nego da smo kršteni Gospodinovim krštenjem kojima nas je ispunila sila Duha Svetoga. Neka stoga ovaj događaj objavljenja sile Gospodnje kojom je naš Spasitelj djelovao, bude i nama dodatni poticaj da se što bolje prepustimo toj njegovoj snazi, svjesni božanskog dara primljenog na krštenju. Ne bojmo se ponizno stati pred onoga kojemu Ivan nije bio dostojan odriješiti remenje na obuću, jer taj isti se sagnuo u krajnjoj poniznosti do mjere da je on odriješio remenje na našoj obući služeći nam, te zato nije dvojio niti prepustiti se Ivanovu krštenju. A prenoseći na nas svoga Duha, prenio nam je svoje poslanje u svijetu, te mi nakon našeg krštenja ne možemo kao kršćani stajati skrštenih ruku, niti se zadovoljiti jednom primljenim sakramentom, nego trebamo na druge prenositi primljeni dar Trojedinoga Boga koji nas je potvrdio kao svoje sinove. Zato ovaj blagdan želi da i mi u svome životu otkrijemo prekretnicu, kao što otkrivamo da je ovo bio trenutak kad je Gospodin imao prekretnicu glede svoga djelovanja. A naša prekretnica koje moramo uvijek sve više bivati svjesni jest događaj Božjeg ulaska u naš život, nakon kojeg naš život nikad ne smije biti isti onom prijašnjem, nego treba plamtjeti novom snagom prisutnom i u našem biću. Vrijeme je da se i mi pokažemo svijetu, ali dosljedno, poput Gospodina, u punini dara kojeg smo sad mi baštinici u svijetu. Odazovimo se pozivu Božjemu, te pokažimo da smo i sami miljenici Božji koji svojim nesebičnim zauzimanjem naviještaju svijetu Boga trojstvene ljubavi.

Svetkovina Bogojavljenja
Dolaskom Boga među ljude započela je pustolovina koja je imala sva obilježja patnje. Onaj Zli koji progoni Božju prisutnost na zemlji, nije poštedio zemlju svoga krvavog pira već od Isusova rođenja i najnježnije prisutnosti na zemlji. Isto tako Bog skriven u ljudskom tijelu nije mogao ne otkriti svoju prisutnost onima koji ga iskreno traže, kao što nije mogao ne izazvati protivljenje onih kojima je nepoželjan. Razotkrivanje duhova počelo je od početka, kao što imamo opisano u današnjem evanđeoskom događaju. Evanđelje govori o trojici mudraca koji uporno traže novorođenoga kralja, Krista Gospodina, te dolaze izdaleka kako bi ga vidjeli i poklonili mu se, dok drugi, poput judejskog kralja Heroda, žele čuti i znati o njemu samo toliko da ga mogu ukloniti. Kralj Herod, u strahu za svoj interes, sprema progon protiv onoga koji nije imao baš nikakav osobni interes, nego je došao kako bi cijeli bio za druge, kako je kasnije učio i svoje učenike. U strahu da ne izgubi vlast, spremao se progoniti i ubiti onoga koji se u svojoj poniznosti podložio svakoj vlasti, pa i ljudskoj, i još k tome nepravednoj. No zato su ga baš trojica mudraca, neopterećeni interesom i vlašću, tražili kako bi se poklonili veličini onoga koji ne želi vladati nego služiti, koji ne želi uzimati nego davati. Zato su njega smatrali dostojnim da mu se poklone i da mu udijele od svoga bogatstva.
No ovaj scenarij koji je pratio Gospodina od početka pa do konca života ništa manje nije prisutan i danas u svijetu, a očituje se u stavu koji svijet stvara prema kršćanstvu. Kršćanstvo je danas osporavano i u državama i narodima koji se nazivaju kršćanskima. No, na žalost, ne osporava se naša kršćanska nedosljednost, nego se pokušava osporiti one koji žive autentično svjedočeći svoju vjerničku samosvijest. Nikome ne smetaju kršćani koji žive izobličeno i nedosljedno, nego smetaju kršćanske vrijednosti kao takve. Stoga se ne možemo ne upitati što je to što toliko smeta vlastodršcima i suvremenom čovjeku i društvu. Što je to što bi moćnici htjeli ukloniti ili neutralizirati iz kršćanstva? Nije li to upravo božanski nauk koji primamo od svoga Učitelja Krista Gospodina? Nisu li mnogima trn u oku upravo Božje istine koje prihvaćamo, zastupamo i naučavamo? Nisu li to upravo kršćanske vrijednosti kojima nas je Bog obdario, a mi ih želimo posredovati ljudima svoga vremena kao Božji dar?
A neprotumačivo je da ljudima toliko smeta Božji nauk, jer nekima smeta više kršćansko ćudoređe nego najgori oblici grješnoga života koji se šire putem medija ili su uhvatili maha u svakodnevnom životu. Neprotumačivo je da netko može osporavati prava ljudima samo zato što vjeruju u Boga, kao što je Herod bio spreman ukloniti Krista Gospodina. Pa i uz tolika proturječja koja svakodnevno doživljavamo, a koja su slika onih koja su pratila Gospodnji život, mi ne možemo odustati od svoga svjedočanstva za ono Svjetlo koje nas je obasjalo i do kojeg nas je dovela zvijezda vjere.
Usprkos svega zadaća nas kršćana je ona koju su nam svojim primjerom ostavili mudraci: prihvatiti Krista podređujući mu cijeli svoj život! Naše nije tražiti svoj interes u svijetu, nego ga se odreći poradi bogatstva koje nam donosi Krist Gospodin, jedinog bogatstva kojim se možemo obogatiti. Trebamo posvjedočiti da ne ugrožavamo istinske vrijednosti čovjeka i čovječanstva, nego samo one lažne, površne i prizemljene. Utoliko je Herod bio u pravu, jer je predosjetio da ga novorođeni Kralj na određeni način ugrožava. Ali Krist je ugrožavao njegov život u raskoši, zlu i nepoštenju, dok nije ugrožavao ljudske i božanske vrijednosti koje bi bile poželjne i samom Herodu da je ozbiljnije razmišljao o životu. Da je vjerovao u Boga, onda bi znao da prisutnost Božja oduzima ljudima mogućnost manipuliranja životima drugih, a poziva ih da nauče skrbiti za svako potrebno biće. Mudraci su shvatili svoje poslanje, te su se, nakon što su prihvatili Gospodina u svoja srca, u svoju zemlju vratili duše pune Boga živoga, kako bi svojim navještajem narodu zajamčili istinsku dobrobit, dok se Herod radije držao svoga interesa, želeći vladati a na služiti narodu. Zato je Bog i došao među ljude da ih pouči njihovu dostojanstvu i vrijednosti, kako ne bi dopustio da nad narodom nepošteni vladari provode tiraniju bezboštva, čime se otvaraju vrata najvećim zloporabama.
Čestiti tražitelji istine – mudraci, znali su da ih Bog ne ugrožava, jer on je ugrožavao nered i nemoral vlastodržaca, te su mu se zato poklonili, pozivajući i nas da budemo dosljedni i zauzeti klanjatelji Boga živoga, što će nam priskrbiti neizmjernu životnu radost i puninu. Jer bez obzira što tko u društvu mislio, mi ne možemo ne prihvatiti Kristov nauk i ne možemo ne govoriti o Bogu koji nam je progovorio u svome Sinu. Ne možemo ne nositi u svoju zemlju i svome narodu, poput mudraca, Onoga kojega nam je prečisti Djevica u svome majčinskom krilu podarila. Stoga nam ne preostaje drugo nego prionuti na posao, to jest prignuti koljena u molitvi i klanjanju, kako bismo upaljenim svjetlom vjere osvijetlili put budućnosti u koju nas Krist Gospodin poziva.

Marija Bogorodica
Premda je, s obzirom na Gospodinovo utjelovljenje i rođenje, inicijativa isključivo Božja, a milosni dar potpuno besplatan, ipak Božji dolazak na zemlju nije bio ni jednostran ni jednodimenzionalan. Naprotiv, pretpostavljao je upravo potpunu slobodnu suradnju u okviru ljudskih mogućnosti. Način odnosa s čovjekom koji Bog izabire nije religiozna tiranija, nego slobodno uvažavanje i prihvaćanje. Dok se Bog ponizuje da postane čovjekom, to čini kako bi čovjeka uzvisio. Dok se ograničava ljudskim životom, to čini kako bi ljudski život istrgnuo iz zemaljskih ograničenja uzdižući do nebeskih visina. Iz Božjeg djelovanja je razvidno da ni on, svemoćni Bog, koji može od kamenja podizati djecu Abrahamovu, nije htio ni sebe učiniti čovjekom praveći čudo takve vrste. Radije se je stavio u odnos s ljudskim bićem, odnos o kojem ovisi i ispunjenje njegova božanskog plana, te je učinio čudo sukladno ljudskoj naravi i životu. On sam toliko cijeni ljudsku slobodu, a žeđa za ljubavlju, da je radije tražio suradnju s čovjekom, nego da bez njega iskušava svoju svemoć.
No sve što je Bog učinio, učinio je s ciljem spasenja. Želeći spasiti čovjeka, približio mu se na najprisniji mogući način, očekujući da i ovom zgodom čovjek shvati potrebu međusobnog odnosa u zajedništvu. Zato ga Bog i nije htio tretirati kao bilokakvo stvorenje, nego je s njim htio uspostaviti odnos obiteljskog zajedništva. Nije htio čovjeka ni kao roba, ni kao stvar, nego mu je ponudio status sinovstva. Objavljujući se kao Otac pun ljubavi i razumijevanja, htio je da čovjek u tom duhu shvati i prihvati svoje sinovsko dostojanstvo. O tome govori i sveti Pavao kad u današnjem drugim čitanju govori o Božjem Sinu koji je postao podložan Zakonu, da otkupi podložnike Zakona, te primimo posinstvo. No primiti posinstvo nije završen, nego otvoren proces. Od onoga tko primi posinstvo očekuje se tek tada intenzivna, neprekinuta i nepomućena komunikacija s Ocem, te trajno uzdizanje do nebeskih visina. Sveti Luka primjer za to vidi u Mariju za koju u današnjem odlomku veli kako je ‘u sebi pohranjivala sve te događaje i prebirala ih u svome srcu’. Stoga i za nas vrijedi da od trenutka kad primamo posinstvo, valja nastaviti s Bogom zajedništvo po onome istom Duhu koji u nama kliče od radosti zbog primljenog dara, učeći nas izgovarati ono ‘Abba! Oče’.
Takvim životom živjela je nebeska Majka Marija, koja je najprije pronašla sebe pred Bogom pristajući biti neponovljivo dijete Očevo, ona uzvišena kći Sionska koja bez oklijevanja ispunjava volju Božju. I ako je Bog pokazao koliko je upućen na čovjeka, kako bi izvršio svoj plan, s druge pak strane, u Mariji se očituje da božanski plan može izvršiti samo ljudsko biće potpuno upućeno na Boga. Stoga se potvrđuje da nije najdublja istina koju Bog izriče o čovjeku samo ona da je čovjek dijete Božje, nego je najdublja istina o čovjeku izrečena upravo po Mariji i njezinu zajedništvu s Bogom. Istina je da joj se Bog do te mjere povjerio, da joj je na zemlji povjerio ono najviše što ima, a to je svoga Sina. Tim je činom Marijin odnos prešao iz bogosinovskoga u mogomajčinski odnos. Njezina ljubav i zajedništvo bili su do te mjere intenzivni da je ona na zemlji postala Majkom samome Bogu. Ona koja je od Oca nebeskoga kao kći Sionska učila iznimno dostojanstvo božjeg roditeljstva, prihvativši suradnju na planu spasenja postala je majkom Sinu Svevišnjega, čime je zavrijedila časni naslov Majke Božje.
Na tragu Marijina svjedočanstva i života pozvani smo i mi vjernici doživljavati Gospodina i ostvarivati isto takvo zajedništvo. Kao biće odnosa pozvani smo stupiti u iskren sinovski odnos s njime, čime prihvaćamo da smo razumjeli dar kojim smo obdareni i kojim smo bitno određeni. Bez tog dara ne bismo ni sebe mogli prepoznati u pravom svjetlu svoga dostojanstva. Tek nalazeći se pred Bogom kao djeca, možemo odrediti svoj pravi status i prepoznati mjesto u svijetu. No od tog trenutka trebamo biti poput Marije i angažirani suradnici na djelu spasenja, pri čemu prihvaćamo, u granicama svoje moći i dara, onu bogomajčinsku ulogu. Jer Bog se na obzorjima ovoga svijeta i ljudskog života ne želi roditi bez nas, bez vjere i suradnje s Duhom. I dok drugima svjedočimo i dok im pomažemo da se osjete djecom Božjom, mi za njih, poput Marije, imamo bogomajčinsku odgovornost, jer im pomažemo da se Bog rodi u njihovim srcima. Budimo stoga i mi, poput one koja je Boga na svijet donijela i koja ga je kao Majka odgajala, donositelji Boga ovome svijetu, te pokažimo svoju bogomajčinsku svijeta čuvajući njegovu prisutnost kako u svome srcu, tako i u srcima ljudi.

Noć blagovijesti

Božićna polnoćka – 2011.
Nema nijednog čovjeka koji ne bi htio čuti blagovijest, to jest blage, dobre vijesti oko sebe. No kad se radi o dobrim vijestima želimo ih čuti nadasve za svoj život. Činjenica je, međutim, da, premda želimo čuti dobre, a strahujemo od loših vijesti, ipak nismo navikli oko sebe širiti one dobre, niti smo naučili od njih živjeti. Dobre vijesti, to jest vijesti Božje poruke čovjeku, ili pak one o kreposnom i čestitom življenju, o duhovnom rastu i napretku, o zdravim duhovnim i ćudorednim primjerima, prođu pored nas nezapažena, na jedno uho uđu, a na drugo iziđu, a da nam ne privuku pozornost. Zato one druge, loše i tragične, vijesti u kojima zlo ima svoje prste, oduzimaju nam dah do te mjere da nam se doslovno i pogled i um i mašta za njih lijepi. Loše vijesti imaju takvu čarobnu moć da se o njima priča i da se brzo šire kuglom zemaljskom, dok one dobre kao da nikoga ne zanimaju. Zato i živimo uronjeni u svijet loših vijesti, kojima hranimo svoju svijest i život. A opet za se ih ne želimo, te ih grčevito odbijamo u strahu da nas ipak ne zadese. Iz dana u dan strepimo da se na nama ne dogodi ono o čemu u javnosti često raspravljamo i komentiramo, te je pogled na budućnost obavijen velikom količinom strepnje. U tom duhu komentiramo društvena događanja, političke prilike i neprilike, gospodarsko stanje, te tolike druge manje ili više crne događaje na povijesnoj sceni. Kad bismo posvetili za čitanje i meditiranje Božje riječi toliko vremena koliko posvetimo čitajući o skandalima, aferama ili pak izvještajima crne kronike i žutog tiska, postali bismo vrlo brzo sveci. Kad bismo živjeli od ove trajno nove nebeske vijesti kao što živimo od onih privremenih zemaljskih, koje se svaki dan mijenjaju i dolaze nam nove, postali bismo stalni i stabilni ljudi koji znaju što hoće, stameni u vjeri i ukorijenjeni u Bogu. Pa i kad tražimo dobro, onda je to uvijek ono ograničeno, zemaljsko i ljudsko, koje je kratkoga daha i vijeka, te ne znamo što nas više u životu straši: postojanje zla ili gubitak tog jedinog dobra na koje se tako naviknemo da nas strah izgubiti ga. To je samo znak da nismo dovoljno okrenuti Bogu, da ne računamo dovoljno s njime, da mu se ne klanjamo koliko treba.
Zato nam Bog večeras šalje svoju poruku, blagu vijest koja nam trajno treba grijati dušu kao velika novost koja nam mijenja život i ispunjava nas novom snagom i boljom motivacijom. Čuli smo stoga i u noćašnjem Evanđelju kako anđeli dolaze pastirima naviještajući im blagovijest – veliku radost za sav narod. Stoga ova noć Božjeg rođenja treba postati kršćanima doista noć Božje blagovijesti – radosne vijesti koja preokreće i pokreće cijeli naš život. Ne možemo promatrati zlo i tamu oko sebe, te bespomoćno zapomagati, ako se sami nismo okrenuli prema Bogu koji nam šalje svoju blagovijest, svoga Sina čijom snagom pobjeđujemo sve nedaće. Snagom Božjeg rođenja na zemlji dana nam je blaga vijest koja nam treba biti izvor radosti i putokaz života. Ona treba ispuniti pore našega življenja, te i mi sami, živeći od nje, trebamo drugima donositi radost i mir.
Zato je bitno da se poput pastira, nakon što im je anđeo navijestio tu nevjerojatnu novost, pokrenemo i usmjerimo svoj život prema Bogu. I oni su mogli zdvajati nad svojom sudbinom i lošim uvjetima života, mogli su kukati nad gospodarskom situacijom i vrlo lošim političkim položajem svoga naroda. No oni su umjesto toga, u svojoj jednostavnosti, bili otvoreni navještaju radosne vijesti koju donosi Bog, te su se uputili u Betlehem pokloniti novorođenom kralju. Mogli su se pridružiti zboru ljudskih žalopojki, kritika i kukanja, ali su se radije pridružili zboru anđela koji su zapjevali Slava Bogu na visini.
Budimo poput njih, jer naš život ne smije proći samo u ljudskim i zemaljskim obvezama, nego smo i mi poput pastira trebali biti radije narod Božje blagovijesti, narod okrenut pravom izvoru života i spoznaji istinskih vrijednosti. Mi vjernici trebamo biti Božji narod koji cijelome svijetu naviješta radost rođenja Krista Spasitelja i gospodina. A to možemo biti samo ako Boga iskreno tražimo i od njega živimo. Samo tada smo na pravom putu da postanemo narod Božje blagovijesti, širitelji dobre vijesti među ljudima.
Ova sveta noć Kristova rođenja u Betlehemu je noć koja nas poziva da još odvažnije upravimo svoje korake k njemu, izvoru naše blagovijesti i našeg života. U ovoj svetoj noći dotičemo ga kao Božjeg Sina, ali i našeg subrata, koji je došao s nama nositi teret naše povijesti i našeg života. Ovo je noć kad je po prvi put upravljena čovjeku tako velika vijest – vijest o rođenju samoga Boga u ljudskom liku, kako bismo mi ljudi imali nadu božanskog, vječnog života. Umjesto da zdvajamo, pozvani smo da se odgajamo i obraćamo, da živimo od ove radosti da nam je darovan Spasitelj.
U ovoj svetoj naći, slaveći rođenje svoga Boga i Mesije, ne trebamo se više bojati za svoju sudbinu i spasenje, ni zdvajati nad svojom budućnošću. S Kristom nemamo razloga ni za kakvo beznađe, jer nismo ostavljeni na milost i nemilost silama zla, nego nam se rodio vođa i spasitelj što nam pokazuje put u kuću Očevu. Upravimo stoga odvažno korake svoga srca prema njemu. Nismo više izloženi i nezaštićeni na vjetrometini povijesti, nismo više pod vedrim nebom bez Neba, nismo više izgubljeni, niti smijemo biti beznadni i obeshrabreni, jer s njime znamo kako je upravljen naš hod. S njime znamo kamo se okrenuti i zakoraknuti dalje. Noćas imamo pravo na radost koja nas oslobađa straha.
Nismo na zemlji da poput moćnika prebrojavamo narode, bogatstva i moć, nismo na zemlji da samo pasemo svoja stada pod vedrim nebom, nego da se poput Marije i Josipa okrenemo prema Bogu i počnemo ga slaviti životom, jer on je naša slava i daje smisao i pokazuje cilj našega hoda.
I umjesto da uporno zazivamo Boga da nam dođe na način na koji bi se nama svidjelo, okrenimo se i potražimo ga idući u naš duhovni Betlehem, mjesto gdje mu se svakodnevno klanjamo u svojoj duši. Okrenimo se i pokrenimo se prihvaćajući blagovijest koja odzvanja s usta Božjih blagovijesnika! Pođimo k Bogu živomu, jer doba vijest nam može doći samo od njega, a ne od ljudi. Pođimo prema njemu tamo gdje se njemu svidjelo biti, jer on izabire ona pravi način kojim nam približava spasenje. Ne bojmo se Božje blagovijesti, jer nas ona može osnažiti da cijeli svoj život vidimo kao predmet blagovijesti, te i sami postanimo blagovijesnici Božje radosti među ljudima.

Svjetlo naše svijesti

Božić – danja misa
Ma kako to nekome može zvučati tmurno i turobno, no sveti Ivan, govoreći u današnjem evanđeoskom odlomku govori o Božjem svjetlu koje ljudima daje život, pretpostavlja da postoji golema tama u koju je uronjen ljudski život i koja dominira na sceni ljudske povijesti. I ta pogubna tama guta ljudske živite, upravlja na tragičan način sudbinama pojedinca, pa i cijelih naroda. Možda bi netko pomislio da sveti Ivan, kad govori o postojanju tame, širi pesimizam i mračnjaštvo u svijetu oko sebe. Možda bi netko pomislio da, predstavljajući Krista kao jedino svjetlo koje prosvjetljuje svakog čovjeka, Evanđelist širi oko sebe netrpeljivost i isključivost, kad bismo mogli pokazati da postoji neko drugo životno uporište osim Krista. Možda bi netko pomislio da sveti Ivan, govoreći o svijetu koji ne upozna Božje Svjetlo, iskazuje nepovjerenje prema čovjeku njegovim spoznajnim dometima, kad bi pokazao da čovjek može bez Božjeg svjetla. Možda bi netko pomislio da ljudska povijest i nije tako crna, te da ni čovjek nije u tolikom mraku, kao što bi se dalo naslutiti iz Ivanova Evanđelja, kad nas ne bi opozivala i sadašnjost puna pošasti, ispraznosti i crnine. Možda bi netko mogao pomisliti da naš Teolog izražava neprimjeren pogled na čovjeka i njegovu povijest, kad bi mogao pokazati da je čovjek ikada uspio osigurati budućnost bez Boga.
Zato Ivan ne može ne reći istinu o tome kako je Bog došao svojima i da ga oni nisu primili. Ne može ne progovoriti o činjenici da je čovjek htio živjeti bez Boga u svojoj samodostatnosti, čime je pao u velik tamu. Istoj napasti izložen je i današnji čovjek koji se trudi pokazati kako može živjeti bez Božjeg svjetla. I danas se u suvremenom svijetu misli da nam Bog ne treba, da nam njegovo svjetlo ne treba biti putokaz života niti svjetlo našem umu, volji i duši. I danas mnogi misle da je ljudima dovoljno svjetlo ljudskoga dana, umjesto da dopuste Božjem svjetlu da zasja čovječanstvu. Mnogi su slijepi uočiti kako smo kao ljudi u mraku ako nema tog svjetla. A što je najtragičnije odbijaju Božje svjetlo da im osvjetljava život. Jer život se ne može svesti na dobru organizaciju društva i na demokratski sustava. Život nije samo velika gospodarska moć i mogućnosti, nego mogućnost vječnoga života upisana u našim bićima. Život nije samo vremeniti posao i plaća, nego i duhovni angažman i rad u Božjem kraljevstvu, te, shodno tome i vječna nagrada. Evanđelist je stoga svjestan da postoje tmine koje žele zarobiti cijeli ljudski život ne dopuštajući čovjeku zajedništvo s Bogom u njegovoj svjetlosti. Zato ovaj njegov opis nije beznađe i pesimizam, nego navještaj Božjeg svjetla koje ne dopušta tami da pobjedi nad ljudima, jer ljudima daje moć da prime svjetlo Božje milosti. Imajući Božje svjetlo u duši, tama ih ne može nadvladati.
No sveti Ivan ima i svoje razloge kad govori na takav način. A razlozi koje ima neprolazni su, te tako ovaj sveti tekst ima iznimnu važnost i za nas danas koji ga slušamo 19 stoljeća nakon što je napisan i od njega živimo. Kao onaj tko je imao iskustvo utjelovljenoga Boga, Ivan je svjestan da svaki onaj tko živi u nepoznavanju pravoga Boga, živi u tami, bez obzira koliko mu jako bilo danje svjetlo. Kad živimo udaljeni od Božjeg života, onda gubimo i svoj život, jer nema u nama života bez Boga, bez njegove utjelovljene Riječi u kojoj bijaše život. U mraku smo ako ne vidimo vrijednost svoga duhovnog života kao zajedništva s Bogom, to jest tragediju ljudske samodostatnosti koja odbacuje Krista, Božje Svjetlo i Božju Mudrost. Čim ne uviđamo kako trebamo misliti o Bogu i vječnom životu, onda smo u punom mraku, što se, na žalost, događa mnogima, pa i kad ne žive kršeći ćudoredni zakon.
Samo Krist Gospodin koji nas je svojim dolaskom poučio Božjem životu, obasjao nas je pravim svjetlom i pokazao kako možemo se trebamo boriti protiv tame ovoga svijeta. Jer mi se ne možemo ni pomiriti ni suživjeti s tamama ovoga svijeta, niti možemo svoj život živjeti kao pomrčinu duha i lutanje u bespuću bez tračka svjetla. On nam je dao svoje svjetlo da nas upravlja i da nam prosvjetljuje putove. Da nas on nije poučio životnom iskonu objavljujući nam živoga i pravoga Boga, ne bismo uopće imali ispravnu predodžbu svijeta i čovjeka. Velika je istina da čovjek bez Boga ne može raspršiti tamu u kojoj živi, te da se zato rodio naš Gospodin Isus kako bi bio svjetlo naše svijesti i savjesti. Samo Krist je svjetlo koje tama ne može obuzeti, te nam samo on može podariti ispravnu svijest o pravim vrijednostima života. Doista da nije njega i njegove prisutnosti među nama, što bi uopće čovječanstvo znalo o Bogu? Da on nije utjelovljeni Bog među nama, kako bi uopće čovječanstvo štovalo jedinoga i pravoga Boga, Oca i Stvoritelja svega? Da se on nije pojavio za nas, bi li itko uopće znao nešto o božanskom životu? Da nije njegova rođenja u našem ljudskom tijelu, tko bi nam uopće otvorio vrata vječnoga života? Da se on kao Sin Božji nije utjelovio, tko bi nam još posvijestio da smo djeca Božja? Da on kao Riječ Očeva nije došao među nas, zar bi među nama i u nama, odjekivala Božja riječ? Zar bi naš život i naša riječ došli do punine svoga smisla i cilja, da nije bilo njegova svetog rođenja? Da se nije ponizio i došao u betlehemsku štalu, zar bismo mi mogli vidjeti slavu Božju? Da nam se on nije pojavio u ljudskom tijelu i kao Put, zar bismo znali put prema životu vječnomu?
I dok nas zbunjuje njegova malenost, s druge strane nas ohrabruje svjetlo koje blista s njegova lica, jer to svjetlo obasjava naš život spoznajom Boga živoga. Svjetlost njegova sjaja osvjetljuje naše životne pute, utkano je u naše biće i ne dopustimo sebi život bez njega, jer smo bez njega i sami uskraćeni za naše životno svjetlo. Bez njega se gasi i svjetiljka našega života koja nema dovoljno ulja, ni žara ni sjaja, ako se odvoji od ovog spasonosnog svjetla. Jer Krist Gospodin je svjetlo naše svijesti i savjesti. Toliko smo svjesni sebe i vrijednosti svoga života, koliko mu dopustimo da nas prosvjetljuje, vodi i nadahnjuje. Oduprimo se tami i dajmo se prosvijetliti ovim svjetlom koje nam je došlo i zasjalo nam, jer samo u njegovu sjaju možemo vidjeti svoj put sve do vječnosti. Neka je slava onome čiju smo slavu vidjeli! Neka nas kao Jedinorođenac od Oca, pun milosti i istine, uvede u tu istu slavu iz koje nam je došao i rodio se u Betlehemskom Djetetu, kako bismo ga, s Ocem i Duhom Svetim, slavili po sve vijeke vjekova. Amen.

4. nedjelja došašća – B
Ta Bogu ništa nije nemoguće, anđelove su riječi nazaretskoj Djevici koju je Bog izabrao za Majku svome Sinu na zemlji. Moćni Bog kojemu ništa nije nemoguće, tražeći ipak ljudsku suradnju, oslonio se na jedno krhko biće. On koji može iz kamenja podizati djecu Abrahamovu, ljudima tako iskazuje čast pozivajući ih na suradnju. Štoviše, do te mjere cijeni suradnju s čovjekom, da ne želi na silu ući u ljudski život, pa niti onda kad bi imao pravo kao stvoritelj i gospodar života. Ne želi na silu ni onda kad donosi isključivo dobro, te podnosi i činjenicu da čovjek može njegovoj dobrohotnosti reći ne. Pa i kad je nemiran što čovjek odbacuje njegov mir, kad je tužan jer ne želi njegovu radost, kad se ne osjeća dobro što čovjek ne želi njegovo dobrotu, ipak kao dobri Otac poštuje odluku svoga stvorenja i djeteta. Ovaj veliki Bog kojem je sve moguće, velik je prije svega u svojoj ljubavi i poniznosti, jer u ljudski život ne ulazi nasilno, nego kroz vrata duše, hodeći putem ljubavi.
Njegova spasenjska inicijativa prema ljudskom rodu ovisi o suradnji čovjeka, pa tako i o vjeri skromne Židovke iz loze Davidove, koja mu ne može pružiti ništa drugo nego svoj život jer mu se potpuno posvetila. Premda je moćan da mu ništa nije nemoguće, ipak ne želi prijeći granicu ljudske slobode, volje i ljubavi, nego blagošću svoga Duha osposobljava duše da ga prime. Tek tada i tek tako ostvaruje svoj plan i očituje snagu svoje božanske moći.
I kolikogod se divili Božjoj dobroti i strpljivosti, s druge smo pak strane svjedoci kako nama samima Božja poruka sporo dolazi do pameti, a još sporije do srca. Ne shvaćamo kako je potrebna i naša osobna suradnja za puno ostvarenje Božjeg plana s čovječanstvom. Slični smo naraštaju kojem je Ivan Krstitelj propovijedao pozivajući na obraćenje. Sporo stupamo u osobno zajedništvo s Gospodinom, sporo se dopuštamo preobraziti (ako dopuštamo!) njegovom blizinom i ljubavlju.
Zato nam je nebeska Majka najbolji primjer kakav treba biti naš stav pred Bogom koji dolazi. Ona je uzor one neposredne vjernosti Gospodinu koja nas može najbolje voditi ovih posljednjih dana priprave za blagdan Gospodnjeg rođenja. Iz Marijina stava iščitavamo kako suradnja s Bogom pretpostavlja više sastavnica duhovne zauzetosti. Potrebno je najprije iznimno duhovno zajedništvo potpune posvećenosti njemu. Potom je neizostavno potpuno povjerenje. Osim toga ne može se zaobići neopoziva spremnost uslijed koje slijedi neposredno izvršenje onoga što Bog traži.
U tom smislu možemo sagledati i Marijin život u Nazaretu kao život iznimnog zajedništva i potpune posvećenosti Gospodinu, jer ona sebe u djevičanstvu stavlja na raspolaganje njemu, te živi meditirajući njegovu riječ. Do te mu je mjere posvećena da može oko sebe osjetiti anđeosku prisutnost, te komunicirati s tim divnim Božjim glasnicima. Na svaki Božji poticaj ona uzvraća s povjerenjem. I kad joj nije jasno što će se sve dogoditi, ona ne dovodi u pitanje Božju volju, nego samo pita što je njoj činiti da bi se ispunio Božji naum. A nakon što joj Gospodin protumači što od nje očekuje, ona ni najmanje ne dvoji, nego se neopozivo prepušta snazi Duha Božjega kako bi mogla odmah pristupiti izvršenju Božjeg djela spasenja.
Ništa drukčiji ne bi smio biti naš pristup od ovog Marijina, jer Bog i nama trajno dolazi, s istim ciljem i istovjetnom ponudom. Želeći spasiti ljudski rod i nas same, dolazi nam neposredno, te ovaj put i u naručju one koja je imala hrabrosti i koju je pripremio za iskreno zajedništvo i pri korak izvršenja, čime je olakšan svaki naš korak. Odvažimo se i sami, te spremno pristupimo zajedništvu s Gospodinom. Budimo neposredni i ne oklijevajmo, jer se radi o našem spasenju i spasenju tolikih koji će u životu bez naše vjernosti ostati uskraćeni za Božju blizinu. Samo tako će naši životi biti preobraženi prema slici Sina Božjega i ispunjeni višnjim smislom, koji se ne može na drukčiji način dosegnuti. Samo ako budemo odvažni, vjerni i vrijedni, ako mu, poput Marije, bez zadrške dopustimo da bude kralj našega života, Gospodin će nas nagraditi darom svoga Sina koji nas želi učiniti dionicima vječnoga kraljevstva. Samo po suradnji s Bogom može se dogoditi čudo spasenja ljudskoga roda, te onda naša suradnja s njime postaje čudesna slično kao što je čudesna bila u nebeskoj Majci Mariji. Odvažimo se na to čudo i dovršimo svoj hod kroz došašće odvažnošću koju nam je ona pokazala, od djevičanskog života do spremnosti majčinskog služenja.

3. nedjelja došašća – B
Razgovor Ivana Krstitelja opisan u današnjem Evanđelju potiče i nas danas da mislimo o bitnim stvarima svoga života i identiteta u vremenu kad se žalim kako nam je identitet ugrožen. Sveti evanđelist Ivan nam svjedoči kako je Krstitelj svojim nastupom plijenio pozornost i izazivao znatiželju ljudi u svom okruženju. Pozornost je izazivao svojim svjedočenjem i pozivom na obraćenje, što je narod prepoznao kao vjerodostojni glas Božji onkraj tolikih drugih glasova koji su mnogo obećavali, ali nisu bili ni vjerni Bogu ni vjerodostojni pred ljudima. Ti isti nevjerodostojni ljudi poslali su Ivanu poslanstvo s upitom da se izjasni o samome sebi je li Mesija i ima li takve pretenzije. Ispitivali su ga ne iz potrebe da upoznaju Mesiju i njegovu poruku, nego zato jer su ga željeli iskoristiti za svoju stvar. Da im je bilo stalo do Božje riječi, imali su je odakle čitati i razumijevati. Ali jer su izvlačili samo ono što njima odgovara, pokazivali su da ga ispituju iz nekih drugih interesa, a ne iz pobožnosti.
Razgovor između Krstitelja i farizejskih poslanika pregovarača kao da je sličio borbi za eventualna mjesta u nekom novom sazivu ‘sabora’, gdje bi mu se oni ponudili kao suradnici da je slučajno bio Mesija njihova profila. Time što su njega ispitivali o njegovu identitetu, pokazali su da oni sami nemaju baš jasnu predodžbu o time tko su i što su. Jer pitanje identiteta i samopoimanja ma kako se predstavljalo samorazumljivim, ipak nije toliko ni jednostavno i samorazumljivo. U biti, tek mali broj ljudi takvo pitanje ispravno postavi i njega se drži u životu. Mnogi misle da znaju svoje mjesto i ulogu u svijetu, no samo im nedostaju prave okolnosti i prava sredstva ostvarenja. Tako su mislili i farizeji, držeći kako znaju sve što treba, ali im je još nedostajao Mesija kako bi pokazali tko su, što su i što sve znaju i mogu.
Stvarnost je, međutim, bila mnogo drukčija. Poput tolikih drugih ljudi, i oni nisu znali svoje pravo mjesto na čelu Božjeg naroda, jer nisu znali svoje mjesto pred živim Bogom. Zanemarujući Boga i njegov iskonski plan, udaljujemo se i od vlastitog identiteta i ostvarenja. Samo onaj tko se ozbiljno pronađe pred Bogom, pronašao je svoje mjesto pod suncem, to jest u svijetu. Ljudi se na žalost na krive načine bore za svoje mjesto pod suncem, to jest za svoje ostvarenje u svijetu. Time dodatno pokazuju kako ne znaju o kakvom se mjestu uopće radi. Postoji lepeza krivog odnosa prema stvarnosti traženja vlastitog mjesta, od onih koji sebi umišljaju i pripisuju koješta, do onih koji razočarano i beznadno promatraju svijet, te bi najradije da ih nema, jer im život nije pružio nikakvu šansu da isplivaju na površinu. I jednima i drugima je zajednička postavka, to jest kriv pristup problemu, za razliku od Ivana Krstitelja. Dok se jedni drže uzvišeno, a drugi promašeno, i jedni i drugi su uvjereni kako se kakvoća mjesta pod suncem mjeri zemaljskim ostvarenjem. I jedni i drugi polaze od vidljivoga i opipljivoga, ne uočavajući jasno ono bitno oku skriveno. Dok jedni sebi pripisuju preveliko dostojanstvo, dotle drugi ne vide kako ga ostvariti, jer im nije moguće sudjelovati u diobi zemaljske vlasti, slave i uspjeha.
Ivan Krstitelj je, naprotiv, glede toga bio jasan. On je pronašao svoje mjesto pred Bogom, te je znao da je to pravo mjesto koje bi trebao tražiti i priželjkivati. Nije se zato ustručavao reći kako nije ni Krist ni Ilija ni neki od proroka, nego ponizni svjedok Božjeg Svjetla i sluga njegove riječi. Zato mu nije ispod časti definirat se glasom koji viče u pustinji, to jest pretečom koji priprema put Gospodinu. Ne samo da mu ne predstavlja problem svjedočiti i raditi na takvom zahtjevnom polju, nego on u tome pronalazi svoju radost i mir. Ne opterećuje se što ima netko veći koji dolazi nakon njega, nego je sretan da je sam mogao pred njim pronaći svoje mjesto.
Na isti način se potvrđuje i naše kršćansko dostojanstvo. Nismo na svijetu kako smo si umišljali veličinu po ostvarenju zemaljskih težnja, koje su zamamne i varljive, nego po služenju Bogu. Nismo pronašli svoje mjesto tek ako među ljudima zauzimamo bolja mjesta, nego ako znamo koje je naše mjesto pred Kristom i njegovim dolaskom. Budimo poput Ivana i nedajmo se zbuniti i odvući od svoga temeljnog poslanja, kako bismo upali u prenaivne ljudske igre, budimo radije ponizni svjedoci Svjetla koje je došlo među nas i budimo glas Božje Riječi što se rađa među nama. Upravo u tome se sastoji naše poslanje, da shvatimo kako smo, poput Krstitelja, poslani od Boga svjedočiti za Svjetlo i služiti mu kao glas koji viče u pustinji. I kao što smo prošle nedjelje razmišljali o tome kako naš glas mora biti glas za Boga, tako i svjedočenje treba biti za Božje svjetlo, a ne za nas same. U tom duhu nastavimo svoj hod prema Božiću i pronađimo svoje mjesto pred Bogom, to jest, pronađimo mjesto za svoga Boga u svom životu, na način na koji nam je sveti Ivan Krstitelj pokazao.

2. nedjelja došašća – B
Današnji evanđeoski tekst nam opisuje nastup Ivana Krstitelja koji se pojavljuje u jednom vrlo zahtjevnom trenutku povijesti Božjeg naroda Izraela. Evanđelist Marko nam ga predstavlja kao Božjeg glasnika koji je išao pred licem Gospodnjim pripravljajući put Mesiji. Ivan je bio Božji izabrani čovjek koji je znao birati Božje vrijednosti, te ih uvjereno i odvažno nuditi svome narodu. Živio je Krstitelj među svojim potlačenim pukom što je stenjao pod bezbožnom čizmom Rimljana. Željan je bio pravde i stine, slobode i mira, te je i njegov pogled, kao i mnogi iskreni pogledi, bio uprt u nebo u traženju Božje pomoći. Molili su da im Bog pošalje Mesiju osloboditelja, žarko vapeći da im pošalje nekoga tko bi ostvario njihove želje.
Dok se činilo da nebo šuti, mnoge su potom nade bile polagane u ljude, no isto tako nije bilo nikakvih bitnih pomaka. Ivan je promatrao i shvaćao da tolike molitve i vapaji idu u krivom smjeru, jer su mnogi očekivali Mesiju kao političkog vođu i gospodarskog preporoditelja. Ivan je shvaćao njihove zablude, jer su se htjeli poslužiti Mesijom za svoje ciljeve, ne razumijevajući ni tko je ni što je istinski Mesija. U cijelom tom društveno-političkom metežu on je bio jedini čovjek koji je nosio drukčiju poruku, uvjeren kako boljitak može doći samo od ozbiljnog obraćenja cijeloga naroda Bogu, a ne od Božjeg obraćenja njihovim željama. Zato se nije strašio pozvati na obraćenje sve one koji su ga slušali. Činio je ono što je pred Bogom smatrao ispravnim, ne vodeći računa što će ljudi misliti o njemu, te je svoje stavove oblikovao isključivo prema njegovoj volji. Sam je živio isposnički skromno, znajući kako je to preduvjet nepokolebljive čvrstoće uvjerenja, te je i Isus za nj rekao da nije bio trstika koja se svija na vjetru. Ono što je sam činio, to je drugima preporučivao: Neophodno je bilo da oni kao narod počnu ostvarivati Božje želje.
Kao svjestan domoljub Ivan nije smatrao poštenim odnos moćnih rimskih okupatora, ali se nije upuštao u političku borbu protiv njih. Nije se ufao u domaćeg izdajicu i međunarodnog ulizicu Heroda, suradnika s okupatorskom vlašću, ali nije niti podizao buke protiv njegove politike, nego je poštivao njegovu državničku ulogu. I njega je do te mjere cijenio da ga je pozvao na obraćenje od javne sablazni koju je činio. Ivan je bio Božji čovjek koji je znao da sudbina njegova naroda ovisi prvenstveno o Bogu i o njegovu zahvatu u povijest pojedinca i cijeloga naroda. Tek kad Bog zahvati u povijest, onda pojedinac i narod mogu birati božanske vrijednosti. Stoga on nije htio biti jalovi propovjednik koji prebacuje krivicu i odgovornost samo na one na vlasti, ili pak na međunarodne sile koje su bile stvorile postojeći nepravedni poredak, pa niti na svećenika svoga naroda koji, umjesto da posvećuje narod, krenuše se baviti politikom i politikanstvom, napuštajući časnu zadaću od Boga im povjerenu.
Zato je Ivan, kako veli Evanđelje, nakon što je bio Bogom zahvaćen, nakon što je bio izabran za Božjeg glasnika i glas koji viče, propovijedao krst obraćenja na otpuštenje grijeha. Jer samo kao obraćeni i čista srca znamo izabrati ono što je stvarno dobro i spasonosno. I dok ljudi izabiru za se uglavnom ono bolje od zemaljskih pogodnosti, te se tim ključem vode pri izboru svoje budućnosti, Ivan se opredijelio za izbor nebeskih vrijednosti. Dok su drugi ljudi tražili raskoš, Ivan je težio skromnom isposničkom životu. Tako je Krstitelj izabirao sve ono što mu je jamčilo veću bliskost s Bogom. Dok su drugi birali političku budućnost svoga naroda koju su mjerili eventualnim zemaljskim i materijalnim interesima, Ivan se opredijelio za biranje duhovnih vrijednosti i stabilne vjerske budućnosti, sukladne Božjem pozivu i radosnoj vijesti Božje prisutnosti.
Ivanov primjer bi i nama trebao biti nit vodilja na razmeđima naše sadašnjosti i naših opredjeljenja. Ako stvaramo budućnost, to jest izgrađujemo zemlju samo pod vidom zemaljskih dobara, a da se mi istovremeno ne obraćamo, onda smo na krivom putu i nemamo zajamčenu budućnost. Prihvatimo stoga Ivanov poziv i obratimo se, kako bismo obraćeni bolje i jasnije sagledali život oko sebe, te dosljedno izabirali sebi budućnost. Trenutak je da i mi sami čujemo glas koji nam viče u pustinji, vrijeme je da poslušamo jeku Ivanovih riječi te da iskreno i ozbiljno obratimo gradeći svijet duhovnih vrijednosti i Božje veličine oko sebe. Trenutak je da se kao i Ivan dademo izabrati Božjim glasom, kako bismo znali za sebe i buduće naraštaje birati pravi život utemeljen na prihvaćanju Krista Gospodina koji nas vodi punini ostvarenja duhovnog života na zemlji i sretnom životu u vječnosti. Neka nas u tome vodi glas ovog Božjeg glasnika koji u nama pripravlja put Kristu Gospodinu, kao što je i sam u sebi, živeći za različite ideale od bezbožnih vođa i vlastodržaca svoga naroda. Očistimo uši svoga srca, te čujmo Božji glas, kako bismo poput Krstitelja u ovom svijetu bili Božji glasnogovornici, kako bismo i svojim glasanjem i glasovanjem bili glas Božji koji viče u pustinji života našeg naroda. Ne dopustimo da Božji glas prestane odjekivati kao jeka časne prošlosti i svijetle budućnosti koju nam Bog pripravlja, ako poravnimo staze njegovu dolasku. Poput Ivana oprimo se bezbožnim silama koje bi htjele zagušiti Božji glas među nama, te svojim glasom dajmo Bogu mjesto među nama, kako bi nas on potom mogao dovesti u puninu blaženoga života po sve vijeke vjekova. Amen.

1. nedjelja došašća – B
Danas, prvom nedjeljom došašća, započinje nova liturgijska godina, koja za nas vjernike pretpostavlja nastavak hoda s Gospodinom kroz povijest, ne samo onu opću povijest svijeta, nego i našu osobnu povijest obilježenu prije svega svojim odnosom s njime. Liturgijska godina nije vođena idejom okretanja kao po nekoj krunici u godišnjem ritmu, nego pretpostavlja trajni rast i napredak prema vječnoj budućnosti, čime nadilazi okvire kružnog gibanja svijeta i vremena. Zato nova liturgijska godina nije nova kružnica koju nam je optrčati, pa se opet vratiti na početak, nego je prigoda za daljnji korak put neba. Naš život nije besmisleno kruženje, nego neponovljiv hod s Bogom čiji smo ukućani postali.
Poticaj za to daje nam i današnji evanđeoski odlomak u kojem nas Gospodin poučava jednom rječitom slikom. Naime, uspoređuje naš život na zemlji kao život ukućana koji iščekuju svoga gospodara koji se ima vratiti s puta. Gospodin se izražava slikovito kako bismo ga svi mogli dobro razumjeti, to jest kako bismo svi mogli bolje ući u svoju nutrinu i razumjeti sami sebe, a ne bježati od istine koju trebamo uočiti. Cilj ove prispodobe, zamišljene kao poziv na budnost u iščekivanju gospodareva povrataka, je da sagledamo jasno i precizno gdje smo točno pred Bogom u duhovnom smislu.
Prva i osnovna istina koja iz ovog teksta proizlazi je da smo pozvani biti Božji ukućani. Naš život nije moguće osmisliti time da izgrađujemo samo zemlju i uređujemo zemaljsko prebivalište, tko kuću tko stan, nego da se ujedno, dužnim duhovnim naporom, potrudimo biti i Božji ukućani. Kad Gospodin u prispodobi govori o gospodaru koji je otišao na put, time nam želi dozvati u svijest istinu da nam Bog nije vidljiv i neposredan, što ne znači da nije s nama, to jest što ne znači da mi svoj život ne trebamo živjeti kao njegovi suukućani koji prihvaćaju njegovo gospodstvo. Živjeti prožeti takvom sviješću znači biti duhovno budni. A svaki onaj tko misli da se može u ovome svijetu ‘skućiti’ bez Boga, to jest tko živi tako kao da Boga nema, griješi protiv sebe i sebi nanosi nesagledivu štetu. Tko živi isključivo prema dometima zemaljskoga i isključivo prema mogućnostima koje svijet pruža, jednom će spoznati da je tek tako sebe razbaštinio i lišio vlasničkog i stanarskog prava u Božjem domu, čime je postao pravi beskućnik. Jer ovaj svije nije dan čovjeku kao trajno i stabilno prebivalište, nego kao mjestu u kojem je pozvan udomiti Boga, kako bi i njega Bog udomio u nebeskom kraljevstvu. Tko živi samo sukladno zahtjevima zemlje, dopustio se je uljuljati u ovom životu. Gospodin bi za takvoga rekao da sliči vrataru koji je bezbrižno zaspao, umjesto da čeka svoga gospodara. Ma kako bio velik naš aktivizam na zemlji u zemaljskim stvarima, u biti smo pozaspali i mrtvi za Boga ako smo se opredijelili samo za ovo zemaljsko.
Pričajući prispodobu o gospodaru i slugama, Gospodin nas poziva na duhovnu budnost, jer nam je ona posebno poslanje u svijetu. Kao što inače budno pazimo na stvari ovoga svijeta, da tako pazimo i na duhovni odnos prema njemu koji nam dolazi ususret. Ako smo budno za zemaljske djelatnosti, to jest ako za njih tako skrbimo da znamo točno što u kojem trenutku želimo, onda je još nasušnija potreba skrbiti za one nebeske vrijednosti kao budni sluge svoga gospodara. Doista, poziv na budnost nije nam samo povjerena zadaća koju treba odraditi, nego časna služba uz koju valja zdušno prionuti, jer se tiče nas i našeg spasenja. Postali smo ukućani Božji, te tako trebamo i živjeti u ovome svijetu, neporočno i moralno. Upravo to nam htjede reći Gospodin kad govori o budnosti, jer služeći se slikom iz života, poziva nas da je primijenimo na duhovni život.
Duhovna budnost od nas iziskuje da budemo budni glede zamamnosti i varki ovoga svijeta, te da se ne damo zavesti i opustiti živeći površno, bezbožno i raspušteno. Takva budnost nas čini spremnima u svakome trenutku položiti Gospodinu račun za svoj život. Stoga i naš duhovni hod kroz liturgijsko vrijeme došašća, pripreme za Božić, iziskuje od nas budnost, jer slavimo događaj njegova dolaska među nas. Tim događajem smo već obilježeni, prema njemu usmjereni, te se hoće i dužna budnost, kako nas ne bi mimoišao, čime bi se naš život pretvorio u kruženje kružnicom bez cilja, umjesto da se, u susretu s njime, izvučemo iz začarane kružnice povijesti, uzdignuti do slave nebeske. Bdijmo stoga duhom, kako bismo mogli spavati mirne savjesti i ovdje na zemlji! Jer samo onaj tko s Bogom živi svoje dane, te tako duhovno bdije, može spavati u miru već za ovoga života, a u drugom doživio onu proslavu u kojoj će ga Otac nebeski kao kućedomaćin počastiti životom vječnim.

 
Nedjelja Krista Kralja
Još od najstarijih vremena ljudi misli i pera su raspravljali o tome tko bi trebao vladati državom i državama. Premda živimo u demokratskom sustavu, pitanje je aktualno i danas, te nije naodmet propitati najvažnije njegove sadržaje. Pitalo se treba li biti jedan, kao što je kralj, ili pak nekolicina velikaša, to jest sabornika, ili bi pak vlast trebalo prepustiti cijelom narodu. Drugo važno pitanje se je ticalo profila osoba, a potom i kriterija vladavine. Tražio se odgovor treba li na čelu biti filozof, bogataš, moćnik, menadžer, onaj tko se bolje snalazi ili tko ima bolje političke veze i vojne saveznike. A onda kad netko dođe na vlast, prema kojim kriterijima treba upravljati da bi ga se moglo smatrati dobrim vladarom?
Odgovora je bilo mnogo, i različitih. Bilo je teoretskih dobrih rješenja, kao što ima na papiru dobrih političkih programa. Međutim, koliko je neka vlast bila dobra sve je potom ovisilo o ljudima koji su trebali primjenjivati u praksi papirnate programe i teorije. Samo po ostvarenjima se moglo dobro procjenjivati vrijednost nečije vladavine. To potom nije ovisilo o kategoriji ljudi ili staležu iz kojeg su proizlazili, jer je bilo i kraljeva koji su bili dobri upravitelji, kao i ljudi skromnijeg staleža koji to nisu. Isto kao što je bilo filozofa i školovanih ljudi koji nisu pametno upravljali, dok je bilo i neukih ljudi s osjećajem za dobro upravljanje. Tako se vidi da upravljanje ne ovisi o kategorijama ljudi, ni njihovu staležu ni imovinskom stanju, nego o životnim vrijednostima i stavovima.
U tom smislu na vidjelo su dolazile dvije dimenzije. Kao prvo, svaki onaj tko nije zaboravljao da postoji vječno Božje kraljevstvo prema kojemu svi težimo, te Bog kralj koji nam daje nagradu ili kaznu za djela, imao je preduvjet dobrog upravljanja. Nadalje, tko je susretao ljude ne samo kao ljude, ne samo kao bića kojima je zemlja jedino obitavalište, nego kao bića nebeskih dimenzija i božanskih vrijednosti, mogao je biti dobar vladar. Isto vrijedi i danas, može biti dobar državnik čovjek kojemu ljudi nisu samo glasačka mašinerija, a narod stado za šišanje, nego Božja djeca za koju skrbi u vremenitim dobrima. Rečeno rječnikom današnjeg Evanđelja, samo onaj tko u ljudima promatra i ljubi Boga, može dobro upravljati.
Gospodin Isus nas stoga poziva da i sami usvojimo kriterije takvog odnosa na zemlji, jer smo svi pozvani biti dionici nebeskog kraljevstva. I kao što se on sam, skrbeći za najugroženije i poistovjećujući se s njima, pokazao kao zaštitnik i zagovornik malenih, kao pravi njihov kralj, tako i nas poziva živimo na istovjetan način. Tko želi kraljevati u vječnom životu, treba biti kralj i zaštitnik malenih i ugroženih na zemlji, poput Krista. Jer bez obzira što živimo u naprednijem društvu nego što su nekad bile kraljevine, ne znači da smo kao ljudi napredniji i izgrađeniji. Mjera ljudskosti ne mjeri se kriterijima tehnologije, nego evanđeoskim mjerilima skrbi za bližnjega, kao što nas je Gospodin učio. Samo društveno uređenje ne čini nas više ljudima, nego nas isključivo očovječuje život sukladan Evanđelju.
Stoga, dok danas slavimo svetkovinu Krista Kralja, temeljno ispovijedamo gospodstvo njegova služenja čovjeku i zauzimanja za najpotrebnije, čime se pokazao kao istinski kralj malenih, za što nije neophodna ni velika škola ni veliko bogatstvo, nego srce puno ljubavi nadahnuto Duhom Božjim. To je prvi korak prema vječnome kraljevstvu u kojemu ćemo doživjeti puninu njegova dara kad čujemo riječ: Dođite blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Kao što je napravio Gospodin, tako smo svi pozvani svoju životnu moć iskoristiti kao služenje malenima, a ne kao služenje zemaljskim interesima i bogaćenju. Jer nedvojbeno je da ćemo jednom trebati stati pred Sina Čovječjega, Kralja svega stvorenja i položiti račun, a on, koji je postavio kriterije života na zemlji, poučivši nas kako vrijede za nebo, ispitivat će nas koliko smo im bili vjerni. Zanimat će ga jesmo li ljubili malene i činili im dobro u njegovo ime, ili smo bili samoživi gledajući samo svoja posla.
Današnja svetkovina nas poziva također da se uozbiljimo, svjesni da Krist Gospodin ima neprolazno kraljevstvo, te da njegovu sudu nijedan od nas ne će izmaći, što znači da je bolje od njega čuti riječi pohvale nego kritike, prosudbu nagrade nego kazne. Život prolazi i teče brzo, te nam je svima položiti račun o upravljanju, o tome koliko smo u potrebnima promatrali njega, jer će to biti najvažniji kriterij po kojem će nas prosuđivati, te nam dati ili kraljevsku nagradu ili strašnu kaznu. Neka naše djelovanje, osim toga, bude jednostavno, spontano i bez samohvale, bez hvastanja i umišljenosti, jer služeći malenima činimo nešto sasvim razumljivo i prirođeno, kako bi nas Krist, kralj malenih, mogao počastiti presudom spasenja i nagrade, kako bismo s njime i sa svima svetima kraljevali po sve vijeke vjekova. Amen.

33. nedjelja kroz godinu – A
Ne samo današnje Evanđelje, nego i inače se često govori o korištenju mogućnosti koje je Bog dao čovjeku ili ih stavio u podneblje u kojemu živimo. Stoga se upravo neiskorištavanje takvih mogućnosti navodi kao česti krivac nevolja i lošeg stanja u društvu. Često se čuje tvrdnja kako bismo mogli dobro živjeti kad bismo iskoristili sve mogućnosti koje nam je Bog dao. i to je točno, s time da čovjek najčešće ne zna o kojim se mogućnostima radi. Radi toga je Gospodin i pričao ovu prispodobu kako bismo razumjeli o čemu je riječ.
Tako onda kad čujemo prispodobu i pokušamo razmišljati o njoj iz naše ljudske perspektive, malo tko bi od nas sebe smatrao osobom koja ne koristi ili ne bi iskoristila svoje talente. Imajući u vidi da je riječ talent grčkog podrijetla i da se radi o mjeri za novac, doslovno bismo se čudili čovjeku koji bi u današnje vrijeme dobio novac, pa ga, ne znajući što s njim, zakopa na sigurno. Takvu ludost nitko ne bi napravio. Da nam netko sada daruje milijun kuna, držim kako ne bi bilo nijednoga tko ga ne bi išao iskoristiti na način na koji najbolje zna i umije. Tko za ovu, tko za onu zemaljsku korist, tko za ovaj, tko za onaj užitak i pogodnost. Ne znam bi li se tko sjetio reći kako mu je blago dano kako bi, koristeći ga prema želji darovatelja, ušao u radost svoga gospodara.
Kad bismo, stoga, postavili malo drukčije pitanje, doista bi bilo upito kako bismo na nj odgovorili. Kad bismo postavili pitanje koliko nas smatra da je zajedništvo s Bogom neophodno kako bismo se ostvarili u životu, ne znam kakvi bi bili odgovori? Koliko nas smatra da je život vjere ključni kapital života? Koliko nas drži da je temeljno ulaganje našega života vezano uz odnos s Bogom i nastojanje oko uvećanja milosti i ostalih njegovih darova? A kad bismo propitali odgovore na ova pitanja, držim kako bismo uočili kako i danas većina ljudi misli da je bitna mogućnost našeg ostvarenja vezana uz novac. Držimo, i o tome raspravljamo, kako nam propadaju talenti i ne ostvarujemo ih dovoljno samo zato što nemamo novca kako bismo u njih ulagali.
No prava je istina da se ne ostvarujemo dovoljno jer nismo sebi priuštili biti više ljudi, jer nismo shvatili da naše ostvarenje ne ovisi o novcu, nego o našem odnosu s Bogom. Zato je Isus pričao ovu prispodobu, jer je bio svjestan kako je naš odnos s Bogom pravi kapital našega života koji ne smije ostati neiskorišten. Stvoreni smo, to jest dani su nam talenti, da dosegnemo božanske dimenzije ljudskog života. Talenti koje baštinimo su božanski darove, to jest darovi kako bismo ostvarili vječni život. A problem našeg vremena jest u tome što sve gledamo kroz optiku novca, to jest zarade. Zato se ni rad ni umjetnost ne vrednuju kao ostvarenje duha i nadahnuća, kao istinska proslava Boga i rast u ljudskosti, nego samo kao izvor zarade. Kao da nam nije jasno da se istinsko očovječenje i razvoj ljudskosti ne može dogoditi bez Bogai bez ostvarenja one nebeske mogućnosti u nas upisane.
Ako bi bila ludost podići kredit na milijun kuna, pa ga zakopati u strahu da ne pogriješimo ulaganje, onda je još veća ludost biti čovjek, a ne živjeti da se iz dana u dan naša ljudskost ne snaži ne jača. Ludost je i zakopavanje talenata biti čovjek, a ne postajati iz dana u dan sve više Božji. Jer dan nam je život, sa svim svojim mogućnostima, kako bismo ih ostvarili u punini, a ne samo kroz izvanjski kapital koji treba unovčiti. Mi smo pravi kapital po daru ljudskosti koji možemo ostvariti samo u iskrenom štovanju Boga, to jest u usvajanju njegovih vrijednosti. Istinski kapital koji nam je dan prije svega je onaj unutarnji, duhovni, te smo pozvani njega ne zakopavati, nego uvećavati. A ako čovjek sebe doživljava ostvarenim u trenutku kad je unovčio sebe i svoje sposobnosti, onda je se doista zakopao u zemlju propuštajući ono iskonsko ostvarenje očovječenja snagom prisutnosti Boga živoga u svom životu.
Krist Gospodin nas stoga ovom prispodobom poziva da živimo za radost svoga ostvarenja koje se događa ostvarujući svoje nebeske mogućnosti ovdje na zemlji, to jest koristeći darovane nebeske talente, jer bi ostvarenje samo zemaljskim bilo premalo, te ne bi odgovaralo onoj iskonskoj veličini za koju smo stvorene. Odazovimo se tom pozivu i ne zakopavajmo nebeske talente položene u naše biće. Hodimo odvažno putem takvog ostvarenja i uđimo u radost svoga Gospodara, ispunjeni i očovječeni do mjere uzrasta punine Kristove.