Svetkovina Svih svetih

Dok slavimo svetkovinu Svih svetih ne možemo ne uočiti da se u svijetu oko nas, pa i među nama vjernicima događaju određena proturječja. Naime, ne primjećujemo da mnogo ljudi želi ići putem svetosti, to jest ne stavljaju sebi kao bitni cilj života biti sveti, te živjeti ozbiljno i zauzeto da taj cilj ostvare. Da je ovo istina, očituje se i po odnosu prema svetima, te je uočljivo da niti ne poznamo živote svetih niti ih se trudimo upoznati, a još manji ih staviti sebi za ideal i uzor koji nasljedovati. S druge pak strane je uočljivo da svi ljudi teže ostvarenju i uspjehu, teže boljem i punijem životu na zemlji. Jednom riječju teže određenom blaženstvu koje očito poistovjećuju sa zemaljskim ugodama, sa zadovoljenjem zemaljskih ciljeva, probitaka i  ostalih vremenitih ostvarenja. A da bi to ostvarili od sebe otklanjaju svaku neugodu ili svaku pomisao odricanja, žrtve, križa i tolike bolne i neželjene situacije. A to opet pretpostavlja da u zemaljska ostvarenja i ciljeve ulažu svoje energije i snage, svoje umne i misaone sposobnosti, motiviraju svoju volju i usmjeravaju svoje želje. Doista, ljudi u zemaljske ciljeve unose svu svoju ljubav, jer željeti nešto intenzivno pretpostavlja golemu količinu ljubavi.

U takvom kontekstu u kojemu se tako intenzivno bavimo svakidašnjim životom i svakodnevnim ostvarenjima, ostaje premalo prostora za razmišljanje o svetosti i nastojanje oko nje. Pogotovo što o svetosti imamo određenu stereotipnu predodžbu koja je gotovo i sterilna. Imamo osjećaj da su sveci ljudi udaljeni iz svijeta koji ne žive ni približno sličnim životom kao i mi, koji su kao voštane figure daleko od svake realnosti u kojoj se treba boriti do krvi za preživljavanje i svekoliki opstanak.

30. nedjelja kroz godinu – B

Kao što smo čuli u biblijskom tekstu da su mnogi ušutkavali slijepog prosjaka Bartimeja dok je zazivao Isusa da mu se smiluje, možemo povući poveznicu s našim društvom u kojemu živimo. Jer i danas otkrivamo da se događaju slične pojave, to jest pokušaji ušutkivanja onih koji Krista glasno zazivaju. Naime, mnogi se trude ušutkati kršćane na način da im uskrate pravo da govore u javnosti, da svjedoče, da iznose svoje mišljenje, te da utječu na društvene tijekove. Mnogima je Crkva, a time i kršćani, dobra samo onda kada sjedi pored ceste i prosi, kada netko drugi odlučuje hoće li joj dati riječi ili neće, ili joj dobaciti tek neke mrvice utjecaja i značenja. Jer onima koji Crkvu ušutkavaju se ne sviđa Crkva koja glasno poziva i zaziva svoga Gospodina želeći da on dođe do izražaja, da bude prisutan, te da u javnosti pokaže svoju božansku moć i svoj sveti nauk. Mnogima se ne sviđa da se izgovara naglas ime Isusovo, a pogotovo da se njemu dadne središnja uloga u životu pojedinca ili društva. Često upravo takvi znaju bolje od nas kršćana kolika je snaga u imenu Isusovu, pa se bore protiv njega, a mi kršćani ne znamo koliko je važno da Isusova istina i prisutnost prožimaju i oblikuju pojedince i društvo.

A ovo ušutkavanje kršćana se događa na više razina. Jedna je ona društvena na kojoj je jasno da moćnici ovoga svijeta ne vole Crkvu i kršćane. Zato pokušavaju ušutkati kršćane u ime nekih svojih interesa kao što su navodno sekularno društva i sekularna država, kao da bi prototip i jedini poželjni i ogledni primjer čovjeka bio nevjernik, čovjek neutralan i ravnodušan glede Boga i vrednota kojima nas on poučava.

29. nedjelja kroz godinu – B

Čovjek je biće koje ima urođenu potrebu da teži prema slavi, što se poistovjećuje s njegovim traženjem boljeg, sretnijeg i priznatijeg života. Ostvariti slavu, to jest proslaviti se kruna je određenih nastojanja i rezultat ulaganja u sebe i svoje sposobnosti. Zato nijedan čovjek pred izazovom slave nije neutralan niti može biti, jer mu ne može biti svejedno hoće li ostvariti željeni rezultat, te s njime i smisao vlastitoga života. Osim toga, sasvim je normalna pojava da se na putu do slave oslanjamo na one koji su je prije nas ostvarili, koji su došli do moći i uspjeha, pa se držimo njih, ili pak od njih očekujemo ključ uspjeha. Željni i sami ulaska u krug slavnih, ljudi se daju voditi do mjere da postaju povodljivi, pa čak i pomamni prema mogućnostima koje pruža osjećaj slave. Na poseban način su mladi ljudi povodljivi, te u svojoj svijesti lako zadaju ciljeve koji se otprilike svode na nasljedovanje pojedinaca koji se u društvu vode kao slavni. Jedan laganiji oblik proslave bio bi da se na neki način proguraju u krug od nekoga od slavnih, pa su silno ponosni kad su nekoga od njih upoznali, bilo da je riječ o zvijezdama športa, estrade, malih ekrana, itd.

U tom kontekstu možemo razumjeti i potrebu dvojice sinova Zebedejevih, Jakova i Ivana, koji imaju vrlo jasan zahtjev prema svom Učitelju: “Učitelju, htjeli bismo da nam učiniš što te zaištemo.” Isus se ne boji suočiti s njihovim upitom i zahtjevom pitajući ih što žele da on učini za njih, te ih dovodi do toga da jasno i glasno oblikuju vlastiti upit: “Daj nam da ti u slavi tvojoj sjednemo jedan zdesna, a drugi slijeva.” Oni su, dakle slušali kako Isus priča o svojoj proslavi, što im se svidjelo do mjere da je to izazvalo njihovu maštu i potaknulo želje da se i sami okoriste njegovom slavom. Naravno, bio je tu prisutan i strah da ih netko drugi od ostale desetorice ne pretekne, pa su smogli hrabrosti da Isusa izravno upitaju da im učini tu uslugu. Isus se, međutim, ne samo suočava s njihovim zahtjevom, već okreće situaciju tako da želi da se oni susretnu na pravi način s vlastitim upitom i maštovitim željama.

28. nedjelja kroz godinu – B

Uopće ne treba dokazivati da svakome od nas trebaju određena zemaljska dobra, kako za preživjeti, tako isto i za živjeti. Pa čak u određenoj mjeri za dostojanstven život nam treba stanovita imovina i posjedi, premda se ljudsko dostojanstvo ne mjeri zemaljskim dobrima niti ovisi o tome što čovjek posjeduje. I bez obzira što se ljudski život ‘mjeri’, ako se može tako reći, životom duše i njezinim dobrima, kao što je mudrost i istina, ljubav i dobrota, ipak ni zemaljska dobra nisu zanemariva u ljudskom životu. Naprotiv, i ona su nam neophodna, što svi dobro znamo. Upravo zato nam je ovaj evanđeoski odlomak i Isusov nauk zbunjujući, jer je u njemu izražena napetost koja postoji između zemaljski i nebeskih dobara, te su ona zemaljska proglašena gotovo štetnima. Isus kao da inzistira na potpunom odricanju od zemaljskih dobara u korist evanđeoskog siromaštva i stjecanja nebeskih dobara, te vidimo da su i njegovi učenici bili time zbunjeni, što evanđelist Marko uopće ne krije. Jer ne samo da čovjek koji je došao pred Isusa nije razumio, već su i apostoli ostali zbunjeni kad im je rekao da će teško imućnici u kraljevstvo Božje: Učenici ostadoše zapanjeni tim njegovim riječima. A kad im je još izričitije to isto ponovio oni su još manje razumjeli: Oni se još većma snebivahu te će jedan drugome: ‘Pa tko se onda može spasiti?’

Imajući to u vidu vidimo koliko je izazovan ovaj događaj i vrlo zahtjevno je razumjeti što je Isus htio kad je poučavao ovog čovjeka i sve one koji su bili nazočni u tom trenutku pored njega. Zbunjujuće je to što se radilo o čovjeku koji je živio i svojim urednim ćudorednim životom. Nije bio ni razvratnik ni kriminalac, ni varalica ni ubojica. Od svoje mladosti je poštivao odredbe Božjega zakona, te je sigurno bio i ponosan na se poradi toga. Osim toga, o posjedovanju zemaljskih dobara i sami su učenici imali visoko mišljenje čim su se čudili tim Isusovim riječima.

27. nedjelja kroz godinu – B

Sveti nam je Marko ostavio u današnjem evanđeoskom odlomku jedno svjedočanstvo, ali i ostali Evanđelisti su u svojim Evanđeljima to potvrdili, da su farizeji često kušali Isusa želeći ga uhvatiti u riječi, ili pak u nekom nauku koji bi bio u raskoraku s njihovim pogledom na svijet i život. Središnje današnjeg spora se ticalo braka, to jest mogućnosti da muž otpusti ženu: A pristupe farizeji pa, da ga iskušaju, upitaše: “Je li mužu dopušteno otpustiti ženu?” Polazeći od pojavnosti onoga što se događa u ljudskoj praksi, postavili su mu to pitanje bilo da su htjeli ili okrenuti ga protiv ljudi, to jest ljude protiv njega, ili pak da su htjeli okrenuti ga protiv Mojsijeva Zakona. Upravo zato jer je prozreo njihove namjere, upitao ih je što je o tome rekao Mojsije. Kao dobri legalisti znali su da im je Mojsije dopustio, no očito nikada nisu išli dalje od toga da traže dublji smisao. Bili su zadovoljni tim dopuštenjem, pa zato nisu htjeli ‘kopati’ dalje da otkriju pravi sadržaj Božjega plana, te razloge takvog dopuštenja koje je Mojsije zapisao u svojim knjigama.

U pozadini svega stajale su bračne poteškoći i nesnalaženja koja su dovodila do međusobnog nerazumijevanja supružnika. Najlakši način rješavanja bračnih kriza ljudima je bio prekidanje bračnih odnosa i zajedništva, što je dovodilo do razlaza. A da stvar bude službenija, muž je ženi davao otpusno pismo, čime je i omogućivao da i jedno i drugo idu nesmetano svojim pute, te da slobodno sklapaju nove veze. Nisu se pitali jesu li jedno drugo time nanijeli dodatne rane i otežali životnu situaciju, pa niti što su time učinili svojoj djeci i obiteljima. Nisu se pitali mogu li pronaći načina da se u Bogu vrate jedno drugome, te da prime savjet od Boga za budući život, jer u ovakvim situacijama ljudski savjeti i ljudske odluke nisu dostatni.

26. nedjelja kroz godinu – B

Jedna od vrlo čestih pojava našega života je zavist. Gotovo smo navikli na nju, te je doživljavamo kao nešto normalno i svakodnevno, što znači da se ne trudimo ni boriti protiv nje. No moramo znati da ona nije normalna, premda je u nama kao impuls naše ranjene naravi, te gotovo da nema nikoga od nas tko je nije osjetio u svome životu. Koliko puta nam se dogodilo da vidimo nekoga pored sebe za kojeg smatramo da je od nas sretniji u životu, da mu sve dobro ide, da je uspješan, da ima bolje materijalne uvjete, pa smo reagirali u najmanju ruku u sebi, svojoj nutrini, a počesto to iznijeli i vani. Koliko puta smo pocrvenjeli od zavisti, pa onda nam i ljutnja udarila u lice samo zato jer smo mislili da je nekome drugom lakše u životu nego meni? Koliko puta smo i Bogu predbacivali što je nekome drugom dao neka dobra, a mene zakinuo? Koliko puta smo samo u razgovoru reagirali žalcem zloće kad bismo čuli da se hvali drugoga a ne mene? I tako bismo mogli naredati mnogo situacija u kojima se pokazuje u nutrini naša zavist koja vuče zločeste komentare i zločesta reagiranja. Počesto nam ni to nije dosta, pa onda uzimamo sebi za pravo poduzimati korake i mjere protiv takvih koji se ‘prave važni’, koji se ‘nameću’, koji ‘gledaju samo na sebe’, pa ih onda mi svojim postupcima spuštamo na zemlju.

25. nedjelja kroz godinu – B

Dok nam odzvanjaju u ušima riječi današnjeg evanđeoskog odlomka, ne možemo ne uočiti na prvi pogled veliki raskorak između između ponašanja našega Gospodina i onoga njegovih učenika. Za njega sveti Marko zapisa da, nakon što je prošao kroz sela Cezareje Filipove, imao je potom proći kroz Galileju. No zanimljivo je bilo da on nije htio da to itko sazna, već je htio u miru i diskreciji vršiti svoje poslanje koje je bilo u više razdoblja od kojih je svako imalo svojih razloga. A to je činio jer je smatrao vrlo važnim poslanjem u miru poučavati svoje učenike otajstvima Božjega života. Pa niti u svojoj rodnoj Galileji nije htio da itko ometa tu važnu zadaću koju je sebi zadao. Poradi toga nije htio da itko sazna da prolazi kroz svoju rodnu Galileju, jer bi ga sigurno mnogi tražili i nahrupili bi njemu. A on je očito imao dobar razlog kada je htio biti u potpunom miru sa svojim učenicima, jer im je mir bio potreban da ga bolje čuju i razumiju. Jer ih je poučavao vrlo važnim temama koje se ne mogu razumjeti u buci i strci. Dapače, bile su tako zahtijevna te teme da ga nisu ni tako razumjeli, a možemo misliti što bi tek bilo da nije bio sam u tišini, povučen sa svojim učenicima.

Doista, oni su, premda sami u osami s njime, bili toliko zaokupljeni svojim planovima i idejama, da gotovo nisu ni slušali što im govori. Dok je on naglašavao važnost mira, pouke i razmatranja o njegovim riječima, oni su se bavili planovima tko će od njih biti najveći i na povlaštenom mjestu uz njega. Dok je on naviještao svoju muku, smrt i uskrsnuće, oni su odustali od pokušaja da shvate što im želi reći, te su se posvetili svojim ambicijama za moću i čašću. Njegov neposredni boravka s njime trebao im je omogućiti da bolje upoznaju i shvate njegovu volju i da po njoj žive, a oni se posvetiše provođenju vlastite volje i vlastitih ciljeva. Umjesto da se uče zajedništvu, imali su u glavi samo svoj interes koji ih je vodio međusobnom nadmetanju i sukobljavanju. Tako se pokazalo da ni boravak s njime u samoći nije im bio dostatno jamstvo da će sve biti kako je on želio, što je pokazao njihov stav i ponašanje. Slušali su ga što govori, ali njegove se riječi nisu zadržavale u njihovim dušama, jer su oni bili puni sebe i svojih planova. A možemo misliti što bi sve bilo da je oko njih bila masa u ljudi pred kojom su se htjeli pokazati i dokazati.

24. nedjelja kroz godinu – B

Kao jedna od važnih stvari za ljudski život, a po čemu se razlikuje od ostalih bića na zemlji, je sposobnost da imenuje stvarnost oko sebe. Tako svakoj stvari, pojavi ili biću čovjek daje ima po kojoj prepoznaje stvari oko sebe, to jest uči njihovu bit i funkciju. Ime koje daje stvarima spaja s vlastitom spoznajnom sposobnošću i pokazuje da je razumio o čemu je riječ, te da zna ispravno upotrebljavati. A ako dođemo u doticaj s nepoznatom stvari, onda pozorno istražujemo i slušamo one koji će nas poučiti, ne samo njezinu imenu, već i primjeni i svrsi kojoj služi. Jer bilo bi nedostatno ako bismo naučili samo naziv za pojedine predmete ili bića, a ne bismo upoznali njihovu bit, službu i zadaću na zemlji. Onda bismo se prema njima krivo ophodili, ili bismo ih koristili za neprimjerene svrhe, čime bismo nanijeli štetu i sebi i njima. Ovo rečeno može se slično primijeniti na ljude, njihova imena i njihovo poslanje. Naime, svaki čovjek uz svoje osobno ime, ima i ime svoje vrste, kao i svoga naroda i roda. Tako svakoga čovjeka prepoznajemo kao osobu s imenom koja pripada ljudskoj vrsti, ucijepljena je u određeni narod i nosi prezime svoga roda. A sve skupa potrebno je živjeti pred Bogom u vidu poslanja koje nam je on dao, to jest svrhe i smisla koje daje svakom pojedincu. Zato pojedinac nije pred Bogom broj, ali ni prazno ime bez smisla, cilja i poslanja, već osoba čije je ime on izgovorio dajući mu i vrlo jasno zaduženje u svijetu.

Upravo ovo vidimo na primjeru današnjega Evanđelja. Naime, učenici su Isusa poznavali kao sina Marijina iz Nazareta, uvjereni da on ima svojevrsno poslanje od Boga, a ticalo se spasenja Božjeg naroda.

23. nedjelja kroz godinu – B

U današnjem evanđeoskom odlomku opisan je događaj liječenja jednog gluhog mucavca u krajevima dekapolskim kamo je Gospodin Isus prolazio naviještajući radosnu vijest. Tog su čovjeka drugi donijeli pred Isusa s molbom da ga izliječi, to jest da stavi na njega ruku, dobro znajući da je njegova ruka moćna iscijeliti ga i pomoći mu da se vrati u normalan cjelovit život. No ovim činom Isus je ne samo ozdravio jednoga čovjeka, već je izvršio svoje proročko i mesijansko poslanje prema kojemu će ‘sljepačke oči progledati, uši se gluhih otvoriti, hromi će skakati ko jelen, a njemakov će jezik klicati’.  No tim činom je Isus napravio prekretnici pokazujući da je došao njegov mesijanski i spasiteljski trenutak koji više ne prestaje, već se nastavlja na svakom čovjeku. On je izvršio zahvat na cijelome čovječanstvu, što je vrlo značajno i znakovito i danas.

Doista, i u naše vrijeme postoje ljudi s istim problemima. Ali ne samo na tjelesnoj razini, već više na onoj duhovnoj. Postoje ljudi nesposobno slušati i jasno artikulirati misli i riječi, ideje i uvjerenja. Njima su zbog nekog razloga zatvorene uši i slušanje, ali onda i sputan jezik i govor sponama nerazgovjetnosti i zapletenog jezika. Premda mnogo toga sluša, a možda još više govori, današnji čovjek je ipak žrtva i zatvorenih vlastitoga duha. Danas su mu uši i duh zatrpani glasovima probitaka i užitaka, šumovima lažnih nada i velikih apetita. S druge pak strane jezik mu je sputan jer mu usta zatvara onaj tko ga navodi na laži i na život u laži. A čovjek koji živi u laži nema što ponuditi drugima. Nesposoban reći riječ koja oslobađa jer mu je jezik zavezan za ljepilo zemaljske slasti.

22. nedjelja kroz godinu – B

U današnjem Evanđelju čitamo o još jednom događaju koji po sebi djeluje prilično nevažan, ali ga je svejedno sveti Marko prenio u svome Evanđelju, što daje zaključiti da skriva ipak vrlo važne pouke za naš kršćanski život i za bolje poznavanje života uopće. Naime, danas bismo mogli reći da je bilo prilično nebitno pitanje blagovanje kruha nečistih, to jest neopranih ruku, što su činili Isusovi učenici: „Skupe se oko njega farizeji i neki od pismoznanaca koji dođoše iz Jeruzalema. I opaze da neki njegovi učenici jedu kruh nečistih, to jest neopranih ruku.“ Njihove ruke nisu mogle biti zatrovane otrovima i kemikalijama, već eventualno naprašene prašinom od hoda s Gospodinom. Vjerojatno su i s njime naučili da neoprane ruke ne znače ujedno i nečiste ruke, jer ako su samo neoprane, to nimalo ne utječe na ćudorednu i duhovnu čistoću pojedinca i njegove duše. Takve ruke nisu mogle utjecati niti na tjelesno zdravlje, a još manje na duhovnu čistoću čovjeka i duše. Isus ih je učio da ruke i duša mogu biti nečisti i postaju nečisto po nečasnim i nečistim djelima kao što su kršenja Božjih zapovijedi i odredbi, a to što se ne njima moglo pronaći poneko zrnce prašine nije nimalo sporna nečistoća.

Zato je sveti Marko i napravio ovo razlikovanje, jer je time pokazao da se ne bi smjela rabiti ni pogrešna terminologija, budući da onda kriva uporaba pojmova vodi prema sadržajnoj zabludi. Upravo zato jer su oni poistovjećivali higijenski vid života s duhovnim i ćudorednim, Evanđelist je precizirao da apostoli uzimaju nečistih, to jest neopranih ruku. Dakle, ono što su farizeiji i pismoznanci smatrali nečistim, Isusu je nazivao neopranim. Isus ih je, kako stvari stoje, učio da razlikuju što je neoprano od onoga što je nečisto, jer neka izvanjska ili tjelesna nečistoća ne može dušu učiniti nečistom.