12. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem evanđeoskom odlomku Isus daje zanimljiv poticaj svojim učenicima hrabreći ih da se ne plaše ljudi: Ta ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće doznati. Što vam govorim u tami, recite na svjetlu; i što na uho čujete, propovijedajte po krovovima. Isus dakle od svojih učenika očekuje da budu hrabri, te da odvažno iznose istinu kojoj ih on pouči. Gotovo kao da im želi reći da ne trebaju gajiti nikakav obzir prema ljudima kad govore, već u prvi plan staviti istinu, sviđala se ona kome ili ne sviđala.

U svijetlu tih riječi valja nam pripitat stanje i ponašanje Crkve danas i svakoga od nas pojedinaca. Jer počesto su čuju prigovori da Crkva šuti kad bi trebala govoriti, te da govori kad bi trebala šutjeti. A nerijetko se onima koji upućuju takve kritike na račun Crkve daje medijskog prostora i stječu popularnosti. Isto tako se onima iz njezinih redova, a koji slobodoumnost pokazuju optužbama na njezin račun, proglašava istinoljubivim herojima, junacima i borcima za istinu, obrazlažući to pozivajući se na kriterije istinoljubivosti koje je postavio sam Gospodin Isus. To su sve pojave koje trebamo propitati iskrenim osjećajem vjere koji nam dolazi od samoga Gospodina i snagom njegova svetoga Duha, kako bismo i sami znali kojim putem i mi trebamo usmjeriti vjerodostojne poticaje koji dolaze od njegova Duha.

U tom smislu doista treba dobro razmisliti i imati u vidu da li oni, koji glasno govore u javnosti, propovijedaju po krovovima vršeći što je Krist zapovjedio, ili tek tako viču radi osobne promidžbe i svojih mentalnih vratolomija.  Treba pozorno promotriti da li takvi vuku umišljene i nepromišljene poteze poradi sebe i svoga interesa, premda se pozivaju na Krista, na njegovu istinu, dobrotu i pravdu. Neophodno je upitati se koji ih duh ih vodi u postupcima i odlukama, kako bismo znali je vode pravednu i dužnu borbu za istinu ili obmanjuju javnost obmanama kojima su prvi bili zaslijepljeni i obmanuti.

Jer tijekom povijesti Crkve mnogi su se pozivali da vode obnove u ima Boga i njegova Duha, a razbijali su jedinstvo Crkve, te su joj nanosili više sramote nego donosili obnove i spasenja. I svi odreda su se izgovarali za svoje ponašanje time što su optuživali ‘Crkvu’ da živi neprimjereno i da šuti kad treba govoriti s krovova, a da govori onda kad treba šutjeti. Mnogi su od njih isticali kako Crkva brani svoje interese, a sami su sve činili iz osobnih pobuda i koristoljublja. Na stup srama su iznosili druge, ali nikada nisu sebe tukli šakom u prsi za svoje postupke, za koje su uredno imali kao izgovor ponašanje određenih ljudi u Crkvi. Bili su uvjereni da najbolje znaju što, kada i kako reći drugima, ali sami nisu bili kadri govoriti svojim djelima, već su činili štetu otajstvenom Tijelu Kristovu.

S druge pak strane sveci su svojim djelima glasno govorili i djelima iznosili kritiku i sebi i drugima kad smo se i jer smo se udaljivali od Krista, jer mu uvijek možemo biti bliži, vjerniji i dosljedniji. No sveci nisu dopuštali, upravo jer su ljubili Krista i spasenje svih vjernika, da se govori protiv Kristova otajstvenog tijela, jer su znali da Crkva, Kristova zaručnica, nije kriva za grijehe onih koji su članovi Crkve. Znali su za sebe same da nisu savršeni, da su griješili i da su grijesima razdirali Kristovu haljinu, i zato su se iskreno kajali, ali nisu nikada sebi dopustili osporiti Crkvu kao takvu, jer jedino su u njoj mogli primiti oproštenje grijeha i novi život koji je Krist donio onima koji u njega vjeruju.

Doista, kako nam i oni posvjedočiše, ne treba se bojati ljudi ni toga što će misliti o nama i onome što naviještamo u Božje ime. Bojati nam se iznad svega samih sebe onda kad razmišljamo i reagiramo samo kao ljudi, bez Božjih obzorja i zaslijepljeni sljepoćom sebeljublja i oholosti. Nikada se ne trebamo bojati reći što mislimo niti činiti što činimo, ako je misao i nadahnuće za djelo proizišla iz razmatranja Boga i iz svijesti o njegovoj prisutnosti. Pa da je pred nama sveti otac ili najmoćniji čovjek svijeta, istinu uvijek treba reći. Sveci su bili takvi ljudi, jednako kao što su apostoli u prvoj Crkvi svjedočili pred autoritetima svoga svijeta. Jer kad ono što govorimo proizlazi iz skrovitog osluškivanja Božje riječi, a ne iz slušanja svjetovne i svjetske buke, onda se trebamo popeti na krovove i naviještati glasno vičući da dođe do svake savjesti i duše.

Ali ako nam svjetovna javnost kliče za iznesene slobodoumne stavove i za ‘slobodu’ kojom se borimo za ‘istinu’, a koja u sebi ne sadrži navještaj Krista i njegova nauka, onda se moramo dobrano zamisliti. U tom slučaju onda ne iznosimo istinu Božju i njegovu poruku, već se samo pokrivamo njegovim autoritetom kao pokrićem za svoje stavove. Kad nam povlađuju oni koji nemaju ni iskustva ni svijesti o Božjem životu, već imaju samo iskustvo jala i jalove kritike, onda očito ne svjedočimo istinu Božju, već iznosimo moguću prljavštinu drugih ljudi, uvjereni kako ćemo sebe obraniti i zaštititi vlastiti ugled time što kritiziramo druge u Crkvi. Sveci pak nisu tako činili, već su najprije sebe tukli šakom u prsa, te su u velikoj poniznosti drugima upravljali naviještaj, ne bojeći se nikada kad je trebalo glasno kriknuti svjedočeći Božju dobrotu, istinu i ljubav.

Zato su sveci dobro znali da, ako će točno tumačiti Isusove riječi, nije ni dostatan ni ispravan naš stav, ma koliko bio iskren, motiviran ili opravdan gledano ljudskom logikom i očima. Samo ako naš stav postaje svjedočanstvo za Isusa i njegovoga spasenjskog djelovanja i ako smo njime navijestili istine koje nam je on povjerio, onda smo dužni kriknuti do nakraj zemlje. Ali ako žanjemo uspjeh, dobivamo bodove i pljesak i zasluge onda kad zastupamo stavove drukčije od Isusovih ili kad naše djelovanje ne očituje Isusa, onda je očito da samo ljudi povlađuju našoj taštini i plješću svojoj neupućenosti i vlastitoj slici u nama. Jer ako smo iskreni i hrabri reći istinu samo onda kad kritiziramo druge, a ne onda kad Božju istinu živimo i utjelovljujemo, onda je naša ‘istina’ tek samo sitna i žalosna ljudska zbunjenost.

Zato pozorno poslušajmo Isusove poticaje te se trudimo stati pred Boga, svjesni njegove veličine koja nas poučava uzvišenosti božanske istine koju trebamo svjedočiti s krovova. Ona nam ne dopušta da budemo neodgovorni pred tom istom istinom, da nam se ne dogodi da je izdamo ili pak da svoju istinu ne proglasimo Božjom. Jer Krist nas nije ovlastio ni poslao da govorimo što nam padne na pamet u tami našega srca, već da prenosimo i svjedočimo u javnosti ono što smo od njega naučili u skrovitosti i tišini zajedništva. Ne započinjimo obnovu od drugih, niti držimo lekcije drugima, već pođimo od svoga srca i suobličavajmo ga Kristovu, jer ćemo svojim životom i vjernošću njemu biti najglasnije svjedočanstvo svega što ljudima treba navijestiti za spasenje i život vječni.

11. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem evanđeoskom odlomku čitamo kako je Isus nastojao odgovoriti na potrebe svoga puka. Shvatio je da je najveći problem čovjeka u tome što nema pravih pastira na raspolaganju Bogu da vrše svoje poslanje Božjim autoritetom i na Božji način. Problem može biti i onda kad se ljudi ne daju voditi, već svedu svoj odnos s Bogom na svoj privatni odnos i na pojedinačna uvjerenja, zanemarujući činjenicu da je sam Bog providio vjerodostojan način odnosa između sebe i svoga puka. U tom smislu razumijemo Isusovu skrb za svoj narod koji je bio prepušten samome sebi jer nije imao pravih pastira, te zato Evanđelist opisuje kako se Isus sažalio nad njim “jer bijahu izmučeni i ophrvani kao ovce bez pastira”. Isus traži rješenje za potrebe puka i odgovor na njihovo potraživanje, svjestan kako je radnika malo, a žetva velika. Ali odgovor ne može biti bilo kakav na problem nedostatka radnika u žetvi, jer žetva je Božja, to jest Božja je njiva na kojoj se radi. Nije smisao i cilj poslati bilo koga u žetvu, jer nestručan i neupućen radnik može napraviti mnogo više štete nego koristi. Zato je vrlo bitno da se moli od gospodara žetve da on svojim duhom nadahnjuje one koji će prihvaćati poslanje da ga što revnije i dosljednije vrše.

Zanimljivo je vidjeti kako Isus traži odgovor na ovaj problem. Evanđelist sveti Matej zapisa: Dozva dvanaestoricu svojih učenika i dade im vlast nad nečistim dusima: da ih izgone i da liječe svaku bolest i svaku nemoć. Isus, dakle, šalje svoje učenike i daje im poslanje i ovlast da ga mogu ispuniti. Nije ih poslao da idu svojom snagom, ni mudrošću ni sposobnošću, već njegovom. Tako se i on očituje gospodarem žetve koji šalje radnike u žetvu Božju. A šalje one koje je sam osposobio za vršenje božanskoga poslanja. Oni su oni koje on kao Bog postavlja za pastire i nadstojnike svoga naroda da vode narod u ime Božje, što se događa od onda do današnjega dana po apostolima i njihovim zakonitim nasljednicima i suradnicima. Od tada svaki pastir treba imati odlike koje imaju apostoli koje izabra Isus. Ali uz odlike i dužnu ovlast i sposobnost biti žetelac na njivi Božjoj. A o čemu je točno riječ, vidi se iz spomenutoga retka. Primili su vlast nad nečistim dusima, da ih izgone i da liječe svaku nemoć i bolest u narodu. Doista, to je središnji dio poslanja Isusovih učenika koji mogu biti uspješni žeteoci na njivi Božjoj samo ako se trude primiti ovu ovlast nad nečistim dusima i ako je provode.

Što je vrijedilo za njih, vrijedi i danas kad smo gotovo pa uvjereni svi po redu da nema nečistih duhova. Počesto i sami pastiri – žeteoci Božji ne vjeruju da postoje takvi duhovi. Ili ih možda slabo prepoznaju i otkrivaju, te onda nisu od prave koristi svojemu puku. Jer umjesto da mu pomažu da se oslobodi od nečistoće i natruha ovoga svijeta, svojom mlakošću i duhovnom nespretnošću i nespremnošću, krivci su za padove i otpade mnogih duša od Boga. Počesto ni sami pastiri ne dopuštaju da ih Bog vodi, to jest da ih Krist Gospodin osposobi i osnaži do kraja za poslanje koje trebaju izvršiti, pa teško onda od vjernika mogu iziskivati da se daju voditi njihovom riječju, duhom i iskustvom.  Osim toga ima i onih koji su navikli uslijed ljudske slabosti na nečistoću ovoga svijeta kao nešto normalno, te je i ne uočavaju jasno. Umjesto da teže i ostvaruju savršenu čistoću, poradi Boga kojemu su postali poslužitelji, oni se naviknu na sivilo i mlakost ovoga svijeta, te tada ne uočavaju dobro prljavštine i nečistoće koje onda i njih zahvaćaju. Jer onaj tko ne promatra Božju čistoću, ne može otkrivati dobro nečistoće svijeta u koje nas navode nečisti duhovi. A kao što se ne može dobro vidjeti kroz prljave naočale tako isto i Božji puk ne može jasno pristupiti Bogu ako se pastiri ne trude oko čistoće svoga života. I kao što sunčevo svjetlo ne može jasno sjati kroz prljavi prozor, tako i Božje svjetlo kojem su svećenici prenositelji može biti izobličeno, prigušeno i ublaženo, umjesto da sjaji punim sjajem svakoj duši željnoj njegove ljubavi i topline.

Stoga se istinski pastiri trebaju odlikovati čistoćom duše, te po njoj biti djelotvorni i djelatni, jer je smisao njihova poslanja prenositi ljudima Božju čistoću. Doista, to može samo onaj tko daje sebe očistiti i biti Bogu potpuno na raspolaganju. Samo onaj tko je kušao Božju čistoću, može dobro uočavati nečistoće ovoga svijeta i izgoniti nečiste duhove koji drže svijet sebi u pokornosti učinivši ljude robovima nečistoće. Božji pak žetelac koji radi u žetvi Božjoj postaje pravim žeteocem ako u svome životu živi sukladno volji Božjoj, to jest ako živi razmatrajući Božju čistoću. Takav u svijetu uočava vrlo jasno djelovanje nečistih duhova, te sve čini da Božji puk upozori na njihove zamke i podvale, kao i na stanje života u prljavštini na koju se počesto ljudi naviknu. Jedino svećenik koji dopušta Kristu da mu bude sunce i svjetlo uspješno privodi duše Bogu, to jest sabire u Božju žitnicu, jer je i sam dopustio da ga Gospodin osposobi za svoju službu. Zato ne preostaje ni nama drugo nego u poniznosti moliti gospodara žetve da pošalje čistih i čestitih radnika u žetvu svoju kako bi ovaj svijet čistili od nečistih duhova i sigurno vodili Božji puk putem spasenja.

Tijelovo – svetkovina presvetoga Tijela i Krvi

Današnjom svetkovinom Tijelova slavimo veliko otajstvo Kristove ljubavi ostavljeno nama ljudima u euharistijskom otajstvu, čime nam je Isus ostavio prigodu i mogućnost da se njime hranimo kao što učiniše i apostoli na posljednjoj večeri. Njegova želja da s ljudima podijeli puninu svoga života bila je toliko snažna da je nije htio ostvariti samo u jednom trenutku samo s nekolicinom ljudi, već je htio s cijelim čovječanstvom sklopiti savez neizrecive ljubavi. A da bi se to moglo dogoditi morao je doći sve do nas u posvemašnjoj poniznosti. Doista, htio je zahvatiti do srži ljudskoga bića, a ne svesti samo na usputni i površni događaj. Zato razmatrajući Božje djelovanje za nas vidimo da se radi o njegovom silasku k nama u ruhu poniženja, ali s ciljem da nas uzvisi do svoje slave. Svaki njegov silazak k nama uvijek je čin poniznosti i spuštanja iz vječne slave u našu vremenitu prizemljenost poradi nas i našega spasenja.

Osim toga njegovo svako spuštanje prema nama bilo je njegovo sebedarje, jer nam je, približavajući se, uvijek dao i dio sebe, težeći da dođe do punine predanja i darivanja. Puninu predanja i sebedarja je ostvario utjelovljenjem kad je sebi pridružio našu ljudsku narav s kojom je postao neodvojivo jedno. Tako se cjeloviti susret dogodio u cjelovitom daru njegova života nama ljudima, jer samo tako je i mogla biti punina susreta tek po daru cjelovitoga života. Prije toga susret je bio postupan i djelomičan kao priprava na puninu života. A cjelovito susret se dogodio onda kad se dogodio cjeloviti spoj dvaju života. Tek kad su se božanski i ljudski život spojili u čvrsti i neraskidivi savez, tada je se dogodila punina dara Božjega čovjeku. To je bio trenutak kad je kruh sišao s neba i postao kruhom čovječjim time što se sveo na mjeru čovjeka, ali je proizvodio nebeske učinke. To je bio trenutak onog savršenog saveza kao što je slučaj među prijateljima ili braku, kada nakon upoznavanja i približavanja dođe do potpunog predanja života jednoga za drugoga. Zato je kroz Stari zavjet Bog pokazivao znakove svoje ljubavi i skrbi spašavajući i hraneći svoj narod, dok nije potpuno u svome Sinu darovao cijeli život postajući on sam hrana čovjeku.

No današnja svetkovina nije samo svetkovina otajstva Kristova utjelovljenja, već je ona i svetkovina našega pritjelovljenja Bogu. Isus nam je svojim dolaskom i smrću za nas omogućio da se s Bogom do kraja susretnemo. On nas je mukom smrću i uskrsnućem očistio od zla i grijeha da možemo potpuno i cjelovito postati jedno s Bogom primajući cjeloviti dar života. Jer samo čisto biće se može Bogu pritjeloviti i ako se predaje potpuno na dar. Krist je uzeo naše tijelo i postao pravim čovjekom da dođe do tijela svakoga od nas, te da nas učini svojim Tijelom. On najprije pročišćava naše biće da bi nakon toga postao našom hranom, čime je započeo proces našeg cjelovitog pritjelovljenja njemu. On nam daje svoje tijelo da mi postanemo dio njegovoga, čime nas onda do kraja uzvisuje i proslavlja kod sebe u nebesima. Uistinu ova svetkovina nije samo folklorno čašćenje njegova Presvetoga Tijela, već i proslava svih učinaka koje ono čini u nama.

Zato je za nas euharistija otajstvo našega utjelovljenja u Boga i njegov vječni život. Dar Krista u otajstvu euharistije pruža nam prigodu za ovaj proces pritjelovljenja Bogu i kao naš odgovor na Božju ljubav i sve što je učinio za nas u povijesti spasenja. Euharistija dopušta da se Bog utjelovljuje u naš život, te da mi onda postajemo jedno s njime. Ali ovaj put ne samo u našem tijelu u kojem se po Kristu dogodilo cjelovito zajedništvo Boga i čovjeka, već i u njegovu time što nas Krist pritjelovljuje i uznosi u nebesku slavu upravo darom svoga tijela. On se zato utjelovio da bi nas k sebi pritjelovio, te je zato otajstvo Kristova tijela ne samo otajstvo njegove utjelovljenja u ljudski život, već i našega utjelovljenja u Božji. Otajstvo njegova dolaska tako nije bilo samo jednokratno i kratkoročno, već ostaje kao Božji plan do za svakoga čovjeka konca vjekova. Stoga će naš Gospodin u oproštajnom govoru svojim učenicima i reći da ostaje s njima sve do svršetka svijeta. A u današnjem smo evanđeoskom odlomku čuli da ostaje kao kruh koji je s neba sišao kako bi svakome koji ga blaguje dao život vječni. Blagujući njegovo tijelo i pijući krv naše ljudsko biće se preobražava u njegovo, sveto i savršeno, te ostvaruje zacrtani Božji plan spasenja. Zato je euharistijsko otajstvo najveći Božji dar svima nama, te ono najbolje što je moglo zadesiti ljudsku narav, jer se tim darom svaki čovjek posvećuje i vlastito biće uzdiže u nebesku slavu.

Budimo stoga zahvalni Bogu, hranitelju koji nas hrani pravim životom. Razbudimo žar prema presvetoj euharistiji, jer je ona čudo našega preobraženja iz ljudske propadljivosti do vječne neraspadljivosti. Uzmimo ozbiljno Isusove riječi, te ga primajmo sa svom gorljivošću čista srca, jer o pobožnome primanju njegova tijela ovisi naše pritjelovljenje njemu. Ostanimo u njemu svim srcem, to jest primajmo ga postojano i svjesno, da i on ostane u nama, te da nas sebi pritjelovljenje posveti svojim tijelom i da nas tako privede u nebesku slavu.

Svetkovina Presvetoga Trojstva

Jedan poznati filozofski princip glasi: Nitko ne može dati ono što nema. Doista to je vrlo jasan i očigledan princip koji se tiče logike zdravoga razuma. Ujedno neupitno vrijedi u svim okolnostima i prigodama, te se odnosi na sva stvorenja, pa tako i na samoga Gospodina. Ali ovo pravilo izraženo negacijom, to jest negativnim izričajem upravo zato je opće pravilo, jer zabrana i negacija mogu lakše biti izrečeni kroz univerzalnu odredbu, za razliku od pozitivnog naloga. Slično se događa i kod oblikovanja zakonskih normi: zabrana se lako izriče na opći način, dok se pozitivna odredba ne može zapovjediti, ma koliko ona predstavlja istinski smisao svega što se određuje kako zabranama tako i pozitivnim nalozima. Tako na primjer u slučaju gornje odredbe, nju ne možemo tako lako preoblikovati u naredbu pozitivnog izričaja koja ima sveopću obvezatnost. I ma koliko vrijedi da onaj tko daje daje samo ono što ima, ipak ne možemo nikome zapovjediti da mora davati, niti da mora dati sve što posjeduje. Zato redovito ljudi daju od onog što imaju, jer samo to mogu dati, premda ne daju sve što imaju.

No upravo nam ovo gore rečeno može poslužiti da pokušamo malo bolje razumjeti tajnu Božjega života, to jest otajstvo presvetoga Trojstva koje nam se očitovalo dajući nam život. Zato i mi kao prvi korak spoznaje Boga promatramo svijet oko sebe kao Božji dar, te iz tog dara, znajući da nitko ne može dati ono što nema, zaključujemo o Bogu i otkrivamo što to on ima. Tako kao prvu stvar koju otkrivamo u njegovu biću jest život. Jer je sav svijet obdario životom, onda shvaćamo da je Bog dao ono što sam ima. Ali Bog nije samo poput ljudi i ostalih bića niti onda kad za njega možemo reći da je dao od onoga što ima. Naprotiv, Bog je izvor i uzor darivanja, te za njega vrijedi drukčija zakonitost darivanja. Za Boga možemo reći da ne samo daje što ima, već da je u sebi dar i samo dar, te za njega ne vrijedi da daje samo od onoga što ima, već da daje sve što ima. Ako je obdariti nekoga nečim što nema pozitivna stvarnost, onda Bog tu vrijednost mora imati na savršen i cjelovit način. Tada on ne može biti biće koje daje samo nešto, jer vrijednost u njemu može postojati samo kao bitna sastavnica njegova bića. Tako na primjer, ako je Bog dobar, onda je on dobrota bez zadrške koje se do kraja očituje. On je on dobrota cijelim svojim bićem. Isto vrijedi za ljubav, istinu i sve ostale atribute. No to vrijedi i za darivanje. Ako je vrijednost nekoga obdariti životom, onda u Bogu takav dar ima drukčija obzorja od naših ljudskih u kojima mi jedni druge obdarujemo na ograničen način.

Ponajprije, Bog nam se doista daje potpuno, bez zadrške, te je nama ljudima na svoju sliku htio dati sve što kao Bog posjeduje i može nama prenijeti u mjeri u kojoj pojedino biće prima. A kad se pitamo o čemu je riječ, to jest što je to što Bog daje, onda i tu možemo pronaći odgovor. Bog ne daje ono što nema, već ono što ima. No veliko je pitanje i što to Bog ima, te iz tog pitanja možemo i imati svoja očekivanja prema njemu. Bog nema materijalne stvari jer on materijalna stvarnost. Bog nema nešto izvanjsko, niti ima nešto sporedno ili suvišno. Bog nema ništa, nego ima samo sebe i zato nam daje samo sebe. Zakonom gore izrečenim, ne može nam dati nešto drugo, već samoga sebe. A kad nam daje sebe, čak, sa svoje strane ne može dati u ograničenom obliku, već isključivo nam daje sebe cjelovito. Zato Bog daje samo sebe i cijeloga sebe. On je primjer istinskog darivanja kojemu i sami trebamo težiti.

Ali jer Bog daje sebe. On nam ne može dati ono što on nije. Ako se za nas učinio darom, to ne bi mogao biti da nije dar u samome sebi. Ne bi nama mogao dati obilje svoga života, da nije u sebi dar takvoga obilja. Jer ne bi nam mogao dati ono što nema. Ne bi mogao s nama uspostaviti odnos darivanja i ljubavi, da taj odnos ne postoji u njemu samome. U dubine toga odnosa uvodi nas današnja svetkovina kojom slavimo Presveto Trojstvo, Boga koji je jedan i koji je trojedin. Koji je jedan jer je jedna božanska narav i sva božanska svojstva, a opet koji je trojedin jer živi dinamičnim unutarbožanskim životom darivanja i ljubavi, kao što nam otkriva i današnje Evanđelje. Ako nam Isus otkriva da Bog ljubi svijet neizmjernom ljubavlju do mjere da je cijeloga sebe dao za ljude, to jest da je dao svoga Sina Jedinorođenca, onda doista vidimo da Bog ne samo daje od onog što ima, već daje sve što ima: Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.

Ali osim što smo time otkrili kakav je Bog prema nama, otkrivamo kakav je on u sebi, jer je on sam u sebi već sve dao što je učinio i za nas. Bog je u samome sebi neizrecivo darivanja u kojemu Otac odvijeka sve daruje Sinu u Duhu Svetome, tako da sve što on sam je, odvijeka daje. Uistinu, to može činiti i u vremenu, jer je on takav u svojoj biti. Ako nam je trojstveni Bog predao svo obilje svoga života, to jest Sina Jedinorođenca po kojem imamo život vječni, onda i nas poziva da živimo takvim životom. To jest poziva nas ne samo da dajemo od onoga što imamo, već da dajemo sebe potpuno, kako bi drugi imali život vječni po našem služenju njima. Ali ne samo po našem ljudskom služenju, već po prenošenju Božjega dara koji smo primili. Neka nas stoga ova svetkovina ispuni darovima Trojstva, te nas osnaži da bismo bili svjedoci i prenositelji tog istog dara koji nam je Otac dao po Sinu i Svetome Duhu.

Duhovni – Pedesetnica

Isusovo pashalno otajstvo imalo je dvije bitne sastavnice koje se tiču naše ljudske naravi u kojoj se i dogodilo njegovo slavno uskrsnuće. Uskrsnuće, naime, kao događaj nije bilo samo osobna proslava Gospodinova, nego je odvijeka u Božjemu planu zamišljena kao pobjeda ljudske naravi nad zlom, grijehom i smrću. A prva od te dvije bitne sastavnice je Isusov zahvat u život učenika na način da i njih učini dionicima svoje pobjede, to jest da ih oslobodi od svih natruha koje su ljudsku narav učinile iskvarenom i kvarljivom. Drugi dio vječnoga nauma spasenja je da ih osposobi za poslanje koje imaju izvršiti u svijetu. Premda danas čitamo Evanđelje o tome što se dogodilo prvoga dana uskrsnuća, pronalazimo upravo te dvije stvarnosti sadržane u Isusovoj gesti očitovanja učenicima.

Doista, Isus im je očitovao stvarnost svoga uskrsnuća kako bi im udijelio poslanje, o čemu jasno svjedoči govoreći im: Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas. Međutim, poslanje kojim ih je Isus htio obdariti nije ljudsko, već božansko poslanje. Oni su trebali svijetu navijestiti Božju prisutnost i objaviti djelovanje, ali na vjerodostojan i uvjerljiv način, što nisu mogli izvršiti svojom snagom niti u ljudskom duhu. Zato ne bi bilo dovoljno da su pošli u svijet nošeni ljudskim motivima i težnjama, niti bi bilo dostatno da su se uzdali u ljudska dokazivanja i promišljanja. Jedino što je moglo biti djelotvorno u njihovu naviještanju jest da očituju Krista Gospodina, ali snagom Duha Svetoga, to jest njegova dara mudrosti i jakosti. Jer da su apostoli trebali proslaviti sebe ili da im je cilj bio samo ljudski, onda su mogli naviještati i po vlastitom nagnuću i nadahnuću. Da su htjeli promicati svoje ideje, onda su mogli računati na ljudsku mudrost i znanje. Ali jer je Bog htio da oni budu svjedoci uskrsnuća njegova Sina, onda je sve trebalo biti Božje: i sadržaj i način i raspoloživa sredstva. A jer su trebali svijetu objaviti uskrsnuće na uvjerljiv i vjerodostojan način, trebali su posebni dar i milost koji je mogao druge uvjeriti.

O svemu tome nam govori sveti Luka u Djelima apostolskim u izvješću o događaju Pedesetnice, ali i evanđeoski odlomak koji u jednoj rečenici također sadrži bitne točke gore izložene. Naime, kad Isus povjerava apostolima konkretno zaduženje, onda im prije toga daje snagu da ga izvrše: Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im. Tako je u Evanđelju na neki način predoznačeno i nagovješteno ono što će se dogoditi u punini na dan Pedesetnice. Iz svega toga razaznajemo da je događaj uskrsnuća imao za cilj da se Isus do kraja preda svojim učenicima. Pri tome im je očitovao svu svoju ljubav, ne samo objavljujući lice Očevo, već i dajući im Duha Svetoga. Nakon toga njihovo je bilo da nastave njegovo poslanje otpuštanja grijeha i naviještanja njegove uskrsne pobjede. No, doista, Isusovo djelo u njima ne bi bilo cjelovito da im nije dao Duha Svetoga, jer time što ih je četrdeset dana uvjeravao u svoje uskrsnuće, nije bilo dostatno da oni započnu djelo naviještanja, to jest da nastave njegovo poslanje u svijetu. Tek kad su primili dar Duha Svetoga, onda su smogli snage za korijeniti zaokret u životu.

Doista, događaj Kristova uskrsnuća za učenike ne bi bio cjelovit ni značajan da im Isus nije dao i svoga Duha u kojem je sabrana sva svete Božje ljubavi. No onda kad im daje Duha Svetoga, daje im ga s ciljem da u njima dovrši svoje djelo, kako bi oni nakon toga mogli vršiti njegovo djelo u svijetu. Zato je to Duh punine Kristove jer privodi punini njegovo otajstvo. Osim toga on je Duh poslanja Kristova, jer im daje snagu da vrše poslanje koje im je ostavio. Zato apostoli nisu nikakvi samozvani propovjednici ni mislioci, nego isključivo svjedoci živoga Krista koji svoje poslanje vrše snagom Duha Svetoga. Sami u svijetu nisu bili u stanju nositi se s izazovima. Jer, ljudski gledano, nisu bili osposobljen za takvo što. Ako da su htjeli nositi se s ljudskim izazovima, ne bi im pošlo za rukom jer nisu prošli prikladne škole ni za teologe ni za filozofe. Pa niti u vjerskom smislu nisu bili vješti raspravljati o Pismu i Zakonima, pa bi se sigurno zapetljali u mnoštvo nejasnoće i poteškoća. No izazovi njihove života morali su biti sasvim drugi, jer ih je Bog odredio da budu svjedoci njegovih divnih djela. Nije im dao nikakve posebne vještine i znanosti, već ih je obdario svojim uskrsnućem i snagom Duha osposobio da svjedoče za povjereni im dar. Vjernost Božjem planu pokazali su vršeći povjereno poslanje oslanjajući se isključivo na snagu odozgor.

Ista očekivanja postoje i danas od Crkve u cjelini i od svakog vjernika pojedinačno. Potrebno se otvoriti daru Duha Svetoga koji nam tumači bit Kristova otajstva i daje nam snagu poslanja. Jer ni danas nam nije zadaća vršiti ljudsko poslanje, nego svjedočiti nam je Krista uskrsloga i izvršiti djelo koje nam je Otac po njemu povjerio i za koje nam je dao snagu svoga Duha. Budimo stoga otvoreni i pozorni na poticaje Duha Svetoga, jer on djeluje i zahvaća u naše živote ne bez cilja i smisla, već s dobrim razlogom. Budimo i mi poput apostola poučljivi i primimo Duha Svetoga sa svom iskrenošću i jednostavnošću Isusovih učenika, kako bismo mogli njegovom djelotvornošću privoditi ljude s kojima dijelimo svakodnevnicu u zajedništvo s Ocem nebeskim. Neka nas oblikuje svojom ljubavlju da možemo i mi tom istom ljubavlju oblikovati druge. Neka nas prosvijetli svojim sjajem da možemo i sami njegovom jasnoćom prosvjetljivati pameti svoje braće. Neka nas pouči svojim jezikom ljubavi da možemo i sami, govoreći tim jezikom koji je jedini toliko uvjerljiv i razgovijetan, oduševljavati druge za uskrsloga Gospodina. Neka nas ispuni svojim dahom, da možemo i mi snagom nadahnuća njegova ispunjavati druge novim životom i radošću, dok svi ne prispijemo do punine života potpuno prožeti ljubavlju i darom Duha Svetoga po svu vječnost.

7. vazmena nedjelja – A

Nakon što nas je blagdan Uzašašća Gospodinova ponukao da razmišljamo o Gospodinovoj proslavi u nebu, riječi današnjega Evanđelja potiču nas da o toj temi još razmišljamo u otvorenosti srca za otajstvo koje i nas zahvaća. Ujedno i odlomak iz Djela apostolskih donosi vrlo poticajni kratki opis života apostolske zajednice nakon što su se oprostili s Gospodinom koji je uzišao na nebo njima naočigled. I u jednom i u drugom odlomku, dakle, u središtu pozornosti su učenici, bilo da slušamo kako Isus za njih moli Oca da ih očuva i da ih održi u svemu čemu ih je on kao učitelj poučavao, bilo da u njima sačuva dar života koji im je došao od njega. U evanđeoskom odlomku vidimo da Isus prije svoje muke, smrti i uskrsnuća na neki način pravi sažetak svoga djelovanja i rezultat koji je ostvario, već unaprijed nabrajajući i one konačne učinke koji će se na učenicima vidjeti tek nakon njegova uzašašća i Pedesetnice.

Doista, tek tada će se na njima do kraja ostvariti ono što je Isus u molitvi izrekao i što je htio da budu konačni učinci njegova djelovanja na njih. Samo nakon Pedesetnice moći će za sebe reći da su upoznali jedinoga istinskoga Boga i onoga koga je Bog poslao – Isusa Krista. Nadalje, tek tada će se za njih obistiniti da su primili objavu imena Božjega i da su upoznali da je od Boga sve što im je Isus dao, te da je i on od Boga izišao. Zato Isus u predvečerje svoje muke i smrti moli za njih, jer osjeća da će se i na njima ispuniti veliko otajstvo njegove proslave. Svjestan kako je naša ljudskost krhka, a ostvarenje Božjega otajstva ne događa se samo po sebi, već po otvorenosti Božjoj milosti i marljivim nastojanjem oko vlastitoga dobra, Isus se i molitvom zalaže za njih. Štoviše, zna da je sad još potrebnija njegova molitva, jer oni ostaju u svijetu, dok on odlazi u konačnu vječnu proslavu: Ja za njih molim; ne molim za svijet, nego za one koje si mi dao jer su tvoji. I sve moje tvoje je, i tvoje moje, i ja se proslavih u njima. Ja više nisam u svijetu, no oni su u svijetu, a ja idem k tebi.

Gospodin je s ponosom i zadovoljstvom izrekao veliku istinu koju su apostoli i drugi učenici u zajedništvu s njima trebali još osjetiti, a to je da se Isus proslavio u njima. A njegova proslava je slavno uskrsnuće i uzašašće k Ocu. Proslavivši sebe u tim spasenjskim otajstvima, u biti je proslavio ljudsku narav koju je neraskidivo sebi pridružio. Time što se i kao čovjek proslavio vječnom slavom koju je kao Bog imao kod Oca, u biti se proslavio u svima onima koji su povjerovali u njegovo uskrsnuće i uzašašće i tako mu se pritjelovili. Među prvima su to bili apostoli, ali i, kako nam sveti Luka opisa u Djelima apostolskim, pobožne žene, braća Gospodinova i drugi učenici, u zajedništvu s Majkom njegovom. Ali da bi se njegova proslava i u njima potpuno ostvarila, oni trebaju združiti svoje molitve s molitvom njegovom, te vidimo, prema svjedočanstvu svetoga Luke, da su nakon uzašašća baš prionuli uz molitvu: svi oni bijahu jednodušno postojani u molitvi sa ženama, i Marijom, majkom Isusovom, i braćom njegovom.

Samo u molitvu uronjena prva zajednica stvarala pretpostavke za razumjeti otajstva Gospodinova života, to jest primiti ih u svoj život i spoznati da se Isus proslavio i u njima. To će se konačno dogoditi snagom Duha Svetoga, ali bez molitvenog stava i razmatranja Isusova spasenjskog djela, Duh Sveti ne bi mogao dovršiti Isusovo djelo u njima. U tom smislu prva zajednica je i nama danas primjer vidimo stava koji valja zauzeti pred otajstvima Gospodinove proslave. Jer ako je Isus na zemlji prošao kroz muku i smrt da se potom proslavi uskrsnućem i uzašašćem, učinio je to da nas uzdigne u svoju vječnu slavu. Apostoli će kroz molitvu otkriti da je i njima ići istim putem ako žele da se on proslavi u njima, te će i sami postati učitelji svojim vjernicima da bez straha slijede Gospodinov primjer kako bi došli do istoga cilja, to jest vječne proslave na nebesima. To nam očituju i riječi svetoga Petra koji u svojoj poslanici poziva vjernike da se ‘raduju kao zajedničari Kristovih patnja da i o objavljenju njegove slave mognu radosno klicati’.

Usvojimo i mi ovu školu kojoj nas uče apostoli, te razmatrajmo žarko otajstva Gospodinova života i željno molimo izljev Duha Svetoga kako bismo bili obdareni spoznajom pravoga Boga u zajedništvu apostolske Crkve, te kako bismo upoznali život vječni i osjetili da se Isus u nama proslavlja dok ga primamo po vjeri. I nosimo s ponosom, poradi iskazane časti našoj ljudskoj naravi, dar koji nam  Isus udijeli kad je htio biti proslavljen u nama već za zemaljskoga života, pa će nas onda jednom proslaviti i vječnom slavom u nebesima.

6. vazmena nedjelja – A

Svi ćemo se složiti da je ljubav najvažniji sadržaj života. Nema čovjeka kojemu nije primarni cilj, smisao i plan: ljubiti i biti ljubljen. Ljubav je moćna ispuniti praznine, premostiti udaljenosti, nadomjestiti nedostatke, pobijediti svaku uvjetovanost, nadići ograničenja, izgladiti svako nesavršenstvo, pobijediti slabosti i uvesti ljude u otajstvo pravoga zajedništva. Imajući sve to u vidu, Gospodin Isus je bio ponajprije iskaz Očeve ljubavi prema nama ljudima koji smo odbacili i odbacujemo iskonsko i istinsko zajedništvo s njime, čime smo sebe ranili tolikim ispraznostima i slabostima, te se doveli u stanje posvemašnjeg ograničenja i uvjetovanosti. Premda stvoreni za ljubav, više smo prosjaci i skupljači mrvica ljubavi, nego ljudi do kraja ispunjeni i prožeti tim blaženim sadržajem koji ima tako čudesne učinke u životu.

Obveze ljubavi

Isus, Božji Sin, je upravo zato i došao na svijet da ne bismo ostali do kraja zakinuti za blaženstvo života ljubavi. Iz ljubavi za nas je i dao svoj život, te je i uskrsnuo, iskazujući darom uskrsloga života posvemašnju ljubavi. Iz toga čitamo da njegova ljubav prema nama nije bila bez obveze, već je sadržavala vrlo jasno obvezu da učini za nas sve što može da nas spasi i dovede u život vječni. Takvoj ljubavi je poučavao i svoje učenike, jer je dobro znao da nema ljubavi bez vrlo precizne obveze prema onima koje se ljubi. U protivnom ljubav bi se pretvorila u ispraznost ili zamamne varljive riječi. U tom slučaju bi postala laž i obmana, a ne blago i blagoslov života. Luksuz isprazne ljubavi sebi i svojim učenicima Isus nije mogao priuštiti, znajući da bi ljubav bez obveze bila pravo zavaravanje. Nije stoga propustio poučiti svoje učenike, te pred njih staviti i svoja očekivanja glede ljubavi, što smo čuli u današnjem evanđeoskom odlomku. Gospodin poziva svoje učenike da u sebi prepoznaju, razviju i čuvaju autentičnu ljubav prema njemu. Takva ljubav pretpostavlja jasna pravila, okvire i sadržaje, kako slijedi iz njegove riječi: Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati.

Jer kao što ni Božja ljubav nije bila apstraktna stvarnost, već vrlo konkretan dar života, tako je i Isus pred svoje učenike iznio svoja očekivanja da čuvaju njegovu ljubav čuvajući zapovijedi i odredbe. Pokazujući Božju ljubav prema čovjeku, s pravom je računao na uzvrat, pri čemu nije mislio na svoju korist, već na njihovo cjelovito dobro. Kao što je on pokazao svojim životom ozbiljnost Božje ljubavi za čovjeka, tako je očekivao i od njih da pokažu jednako takvu ozbiljnost prema sebi, prihvaćajući jasne obveze i odredbe njegove ljubavi sebi na spasenje. A kao što Isus nije samo izjavio da nas voli, već je u ljubavi preuzeo odgovornost za nas, i od nas očekuje da mu u odgovornosti uzvratimo. To za nas vjernike ponajprije znači da nije dostatno izjaviti da smo vjernici, već nadasve prihvaćati njegovu riječ i vršiti zapovijedi. Kao što on nije prema nama očitovao ljubav bez sadržaja, tako očekuje i od nas da naša ljubav prema njemu ne bude bez sadržaja, bez precizne odgovornosti i jasnog izričaja. Vjernik koji bi to bio samo imenom, a da ne živi svoj odnos s Bogom kroz zauzetu ljubav, ne bi bio vjernik prema Isusovoj želji i naumu. Kao što ni vjernik koji bi ispunjavao svoje ‘vjerske dužnosti’ bez žarke ljubavi i iskrenog zajedništva s Bogom, bio bi samo formalist. Zato Isus svojim pozivom učenicima da ga ljube i da čuvaju njegove zapovijedi želi da dožive ljubav prema Bogu, te da je uvećavaju i njoj rastu. Ljubav ne može biti nametnuta obveza, jer nam nitko ne može nametnuti da ga ljubimo, pa ni Bog to ne želi, već želi da otkrijemo kolike spasenjske obveze proistječu iz ljubavi.

Rast u ljubavi

Doista, ljubav ne trpi prisile, niti se može nametnuti pod obvezu, ali ona nas potiče da ne budemo ljudi bez odgovornosti i bez obveza prema drugima. Isus ne želi da naša ljubav bude kao ljubav ljudi u ovome svijetu koji promiče ljubav bez obveze, već, štoviše, Isus nas poziva na trajni rast u ljubavi. Jer onaj tko je osjetio bit i ljepotu pravoga zajedništva s Bogom u istinskoj ljubavi, on ne može ostati na istome stupnju, već u sebi osjeća unutarnji poriv prema većem daru i sve većem ostvarenju ljubavi. To se očituje i u Isusovim riječima u današnjem odlomku. Jer on potiče svoje učenike da ga ljube i čuvaju njegove zapovijedi kako bi potom mogli primiti Duha Branitelja koji će ostati u njima zauvijek. To znači da im je on svojim pashalnim otajstvom otvorio srca i pokazao put ljubavi na kojem trebaju ići do sve punine. A punina dolazi darom Duha Svetoga i njegovim nastanjenjem u našoj duši.

Tako vidimo da Isus ne želi da ostanemo u drugoj zabludi ovoga svijeta glede ljubavi. Jer mnogi ljudi svoju ljudsku ljubav, to jest osjećaj ljubavi drže konačnim i najvećim iskazom ljubavi, te se ne otvaraju ovom rastu u ljubavi Božjoj, niti mole od Boga da ih on ispuni svojim Duhom po kojem je ljubav Božja razlivena u srcima našim. Doista, Isus ne želi da mi ljubav ostavimo na razini krhkog i nestalnog ljudskog osjećaja, na razini slabosti i nestalnosti ljudske, već da u sebi izgrađujemo čvrstu ljubav kojoj je jamstvo i model, izvor i uvir ljubav presvetoga Trojstva. Jer prava ljubav ne podnosi mlitavost, mlakost i umrtvljenost duhovnoga života. Neka i naša srca Isus osposobi za ovakvu ljubav koja će nam biti trajno vrelo životne snage i spremnosti da se trajno posvećujemo i uvijek više darujemo za spasenje svojih bližnjih. Otvarajmo stoga svoja srca za neizmjernu Božju ljubav i rastimo u njoj kako bi nas trojstveni Bog već za života na zemlji ispunio njome, te nam potom i bio vječna nagrada ljubavi u svome kraljevstvu.

5. vazmena nedjelja – A

U današnjem evanđeoskom odlomku Isus poučava svoje učenike da trebaju imati povjerenja u njega, to jest u sve što im je govorio i u sve što čini za njih, pa i onda kad im govori o stvarima koje im se u prvi mah ne sviđaju ili ih ne razumiju. Doista, bilo je mnogo toga što nisu razumjeli, a bile su izuzetno važne stvari. Naime, zato su se i uznemirili kad im je rekao da odlazi, jer nisu znali gdje odlazi. Osim toga rekli su da ne znaju niti put prema tom odredištu. A ono što je bilo još najveće od svega, nakon toliko Isusova poučavanja nisu još uvijek upoznali Oca nebeskoga, što potvrđuje da nisu bili kadri u Isusu prepoznati Očevu prisutnost, riječi i djela. Kako je očito iz evanđeoskog odlomka, njihovo neznanje i nesnalaženje bilo je vrlo veliko upravo oko temeljnih sadržaja navještaja, te se čak i sam Isus čudio njihovoj tvrdoći srca i uma, pa zato i veli Filipu: Filipe, toliko sam vremena s vama i još me ne poznaš.

No o ovoj temi mi razmišljamo u uskrsnom vremenu, jer apostoli su i imali problem razumjeti Isusovu poruku sve dotle dok nisu upoznali snagu i važnost njegova uskrsnuća. Njima je tek događaj uskrsnać bio izvor spoznaje Oca. U biti apostoli nisu niti Isusa upoznali do kraja, niti imaju predodžbu kako ga opisati ili protumačiti kao osobu. Tek će s uskrsnućem njima biti jasno sve što budu rekli o njemu. Ili bolje rečeno, barem će biti na sigurnome put. Slijedit će njegove riječi koje će dozivati u pamet, te će se truditi razumjeti uskrsnuće i djelo spasenja koje je izveo. Zato će ga tek s uskrsnućem dobro upoznati, što će im postati ključna spoznaja. Samo s uskrsnućem otkriti će snažnu Božju prisutnost i Božje djelovanje u Isusu. Jer ako nisu do tada uspjeli niti Isusa upoznati dobro, znači da su tim više o Bogu imali baš vrlo uopćeno mišljenje i slabo razumijevanje. Ako su njihovi zaključi bili krivi o Isusu s kojim su provodili toliko vremena, što su mogli znati i misliti o Bogu nevidljivome?

Isti prijekor koji Isus upravlja svojim učenicima može biti upravljen i nama, jer je i naša spoznaja Oca nesavršena, te počesto o njemu imamo tek samo svoju ljudsku predodžbu, poradi čega ne dolazimo do dubljih uvida. Počesto zanemarimo Isusove riječi i objave o Ocu, jer naviknemo samo na svoj stavi i na svoje zaključke, umjesto da se dademo voditi i ići iznad vlastitih ograničenja i granica. Zato i za nas, kao i za apostole, ostaje ona uskrsna obveza, a to je upoznavati Oca snagom vjere u uskrsnuće koje nam objavljuje njegovu moć i ljubav. Dakle, da bismo spoznali Oca, trebamo dopustiti Isusu da vodi našu spoznaju i da nam proširi obzorja oslobađajući nas naših ograničenih ljudskih poimanja Boga, pri čemu je uskrsnuće najuzvišenije sredstvo spoznaje. Tako i mi, kad upoznamo Gospodina onako kako su ga učenici upoznali nakon uskrsnuća, bit ćemo na pragu pravoga razumijevanja Oca, te ćemo o njemu moći i govoriti i životom svjedočiti na prikladan način.

Zato ovaj prijekor koji je Isus uputio svojim učenicima, ne bi bilo dobro da uputi i i nama. Jer mi živimo u vremenu nakon njegova uskrsnuća, kad razmišljamo o svakoj njegovoj riječi i djelu upravo u svjetlu tog središnjeg događaja spasenja. A ako ipak ne širimo svoje vidike nakon svega, te ostajemo ukopani u svoje pozicije, to znači da nam Gospodinovo uskrsnuće ne ulazi u život na način na koji je on to želio, to jest da ono bude ključ spoznaje Oca nebeskoga. Jer Boga nevidljivoga i nebeskoga možemo spoznati po Sinu koji se učinio vidljivim po svome utjelovljenju, te nam je u uskrsnuću, kojim se očitovao kao pravi Sin Božji, nedvosmisleno objavio i Oca. Upravo radi toga će reći Tomi u ovom razgovoru: Da ste upoznali mene i Oca biste moga upoznali.

Ali osim čuđenja i prijekora, Isus je upravio učenicima i riječi nade i povjerenja, time što im je ukazao da su već vidjeli i poznaju Oca, a pogotovo što im je skrenuo pozornost da je on sam Put, Istina i Život, te da su već sada oslobođeni žalosnoga stanja neznanja. Neka riječi koje je upravio apostolima, te svijest o njegovu slavnom uskrsnuću, i nas oslobode iz nesvijesti nespoznavanja Oca, jer bi bilo tragično zvati se kršćanima a nemati pravo i svjesno zajedništvo s Bogom. Osim toga, to bi bio pokazatelj i nepoznavanja Sina i njegova mesijanskog djela. Pogotovo što nemamo izgovor za neznanje i nespoznavanje Oca. Naime, kako Isus reče, doista imamo put kojim nam je ići do spoznaje Boga. A taj Put je da se otvorimo njemu koji je Istina i koji nam svojim uskrsnućem daruje istinski Život. U tom duhu je i rekao svojim apostolima da je Put, Istina i Život, što vrijedi i danas za nas i za sve one koji traže put do Oca.

Kao što je svoje učenike uputio pravim putem spoznaje Istine i prihvaćanja Života, neka Isus i nas vodi na isti način. A kao što su oni sve razumjeli po daru uskrsnuća i Duha Svetoga, trudimo se i mi upoznati njegov uskrsli život i razmatrati njegovo uskrsno obličje, iz čega ćemo se utvrditi u spoznaji da je on i Put i Istina. Prihvaćajmo zdušno njegovo uskrsnuće koje je potvrda istinitosti svega što je govorio i činio, kako bismo potom i mi bili kadri druge uvoditi u spasenjski odnos sa Sinom, preko kojega se jedino može doći do spoznanja Oca, što je vrelo radosti i vječnoga spasenja.

4. vazmena nedjelja – A

Četvrta uskrsna nedjelja je liturgijski nazvana i nedjeljom Dobroga Pastira jer je današnje Evanđelje posvećeno Isusovom govoru o Dobrome Pastiru i njegovoj službi i skrbi za Božje ovce. Pravi pastir onih koji se spašavaju je on, naš Gospodin koji je svojim uskrsnućem očitovao pastirsku skrb oko svoga naroda, to jest oko svih koje je došao otkupiti i privesti u vječni Božji ovčinjak. Kako u ovom odlomku, tako i u drugim tekstovima u kojima govori o svojoj pastirskoj službi, Isus jasno ističe da je on jedini pravi pastir Božjega ovčinjaka i stada, dok su svi ostali prije njega bili kradljivci i razbojnici. Možda bi se netko mogao i uvrijediti na njegove odlučne riječi, no on je htio istaknuti da je on jedini došao ne samo s dobrim ciljem i nakanom, već jedini koji je bio u mogućnosti otvoriti vrata vječnoga ovčinjaka i uvesti Božje stado u vječni pokoj. Jasno je htio istaknuti da je on jedini bio moćan spasiti Božje ovce iz smrtne pogibelji i podariti im život vječni svojim uskrsnućem, dok nitko drugi od mogućih samozvanih propovjednika prije njega, a i poslije, nisu bili to u stanju napraviti. Zato će u današnjem odlomku i reći da je došao biti vrata, to jest napokon uspostaviti čvrstu i stabilnu komunikaciju koja iz ovoga života vodi u vječnost, te napokon ovce iz Božjeg ovčinjaka mogu sigurno izlaziti i nesmetano pronalaziti pašu, to jest sigurno hoditi u život vječni.

No ova nedjelja je važna ne samo radi Kristove pastirske službe, nego i radi toga što je Krist svoju pastirsku službu povjerio i ljudima. Zato nas potiče na dublje preispitivanje i gorljiviju molitvu za one osobe koje su u Crkvi Božjoj ovlašteni vršiti službu koju im on povjerava, a to su biskupi i svećenici. A budući da pojedinci koje je Isus zadužio da budu pastiri nikad nisu na stupnju savršenstva njegova života i služenja, onda je ova nedjelja ujedno i dan molitve za duhovna zvanja, kako postojeće pastire, tako i za one koji će biti pozvani u ovu službu. A kad je riječ o pastirima, onda Isus ističe da je odlika pastira da ne preskače drugdje već da ulazi na vrata. To znači da kao što je on vrata ovcama, te došao zakonito u ime Božje i ušao na vrata ovčinjaka, da tako trebaju činiti i oni koje je zadužio da vrše njegovu službu u narodu Božjemu.

Isusove riječi stoga treba uzeti sa svom ozbiljnošću i dubinom. Za poželjeti je i očekivati da potaknu pastire na uvijek dublje preispitivanje. A to preispitivanje može se dogoditi samo propitujući značenje Gospodinovih riječi koje nam je danas uputio. U ovom slučaju svaki pastir je dužan upitati se što znači ući na vrata, to jest što znači zakonito u ime Božje vršiti svećeničku službu. U tom smislu valja se pitati je li dovoljno da je netko u svetoj Crkvi došao do sakramenta Svetoga reda, te da mu je potom mjesni biskup povjerio upravu nad župom ili neku drugu službu. I ma koliko je to neophodno, ipak zadovoljiti formalno-pravne uvjete znači samo izgraditi okvir unutar kojega se vrši služba. No taj okvir nije dostatan za kvalitetno vršenje službe, ukoliko imenovani pastir nije marljivo skrbio oko cjelovite izobrazbe, to jest nije se do kraja trudio suobličiti Kristu Gospodinu, vrhovnom pastiru ovaca. Ući na vrata, kako veli Gospodin, znači u potpunosti steći sve dužne sposobnosti koje su neophodne za službu, te razviti prikladne vještine, a nadasve primiti Božje milosne darove bez kojih se ne može biti pastirom.

Isus, dakle, nije svojim pastirima htio pružiti samo zakonski okvir u odnosu na starozavjetno svećeništvo, jer je i sam izišao iz zakonskih starozavjetnih okvira, već ih je htio osposobiti za vršenje službe. Kruna škole osposobljavanja za ovu službu bilo je njegovo slavno uskrsnuće, bez kojega ne može biti pravoga pastira. To znači da svećenik koji nema osobno i živo iskustvo Kristove muke, smrti i uskrsnuća ne može dobro vršiti svoju službu. Ako se nije potrudio i osobno usvojiti Kristov nauk i njegove darove, on tada ne će ulaziti na vrata, već će negdje preskakati preko plota. Nadalje, onaj tko nema sve ćudoredne i duhovne sposobnosti i darove, može vršiti svoju službu zakonito, ali ne i plodonosno, što znači da i on preskače preko plota, te njegov rad ima razarajući učinak kao da je kradljivac i razbojnik. Osim toga, tko nema ispravne nakane koje je Isus dao ovoj službi, to jest čije se namjere ne podudaraju s Isusovim, taj također među ovcama živi kao vuk kojemu nije do ovaca. Ako, dakle, postoje oni koji nose ime pastira, a njihovo vršenje službe ne odgovara načinu na koji je Isus vršio pastirsku službu, oni imaju samo ime pastira, ali ih djela odaju kao kradljivce i razbojnike. Doista, ako je Isus pozvao ovce da prolaze kroz njega – vrata života, kako tek onda o tome trebaju voditi računa oni koji su kao pastiri dobili zadaću izvoditi Božje ovce na pašnjake života vječnoga.

Molimo stoga za pastire Crkve da budu ljudi živoga iskustva i čvrste vjere u uskrslog Gospodina. Samo tako mogu ulaziti u ovčinjak kroz Vrata, to jest kroz Krista uskrsloga, za razliku od svakog drugog načina ulaženja u ovčinjak koje je nezakonito i bezbožno. Molimo za njih da svome stadu, ulazeći u svoju službu kroz Krista i u Kristu, priskrbe mir i sigurnost, pouzdanje i spasenje. Neka njihovo služenje bude uistinu služenje Božjom snagom koju primaju od vrhovnog Pastira naših duša, jer ne vrše svoju, već njegovu službu, pa je stoga ne smiju niti vršiti na svoj, već na njegov način, niti svojom već njegovom snagom. Neka se na njih izlije dar uskrsne milosti našega Gospodina da bi onda kao pastiri mogli biti živi svjedoci novog života koji je on donio u izobilju svome narodu, da bi ga mogli velikom jasnoćom i odlučnošću privoditi u život vječni.

3. vazmena nedjelja – A

Današnji evanđeoski odlomak opisuje jedan od događaja na sam dan uskrsnuća prema informacijama koje je o njemu prikupio sveti Luka i zapisao u svome Evanđelju. U središtu događanja su dvojica učenika koji su s puno nade i očekivanja pratili sve što se ticalo Isusa Nazarećanina, očekujući da će biti otkupitelj naroda Izraelova, no naposljetku su se morali predati pred stvarnošću njegove muke i smrti na križu. Prema njihovu shvaćanju stvari on nije ispunio ni njihova očekivanja ni očekivanja mnoštva koje ga je oduševljeno slušalo i u njega polagalo svoje nade. Zato su i ova dva učenika razočarani napuštala Jeruzalem, premda su već čuli bili od žena i od apostola koji su išli na grob da Isusa nema u grobu. Pa i kad nisu još uvijek znali protumačiti kako to da njegova tijela nema u grobu, u svakom slučaju nisu mogli pretpostavljati da je živ, te stoga nisu ni čekali daljnji rasplet situacije, već su se odlučili maknuti s mjesta događaja koje je u njima moglo tek samo probuđivati bol i tugu.

Zanimljivo da Isus izabire upravo ovu dvojicu najbeznadnijih i najtužnijih učenika da im se očituje na dan svoga uskrsnuća. I, doista, kad im se pridružuje na putu, vidi se da su on još uvijek pod dojmom svega što se dogodilo. On, međutim, u njima započinje jedan novi proces koji bismo mogli nazvati iscjeljenjem duhovnog vida, otvaranjem očiju i progledavanjem. Jer ovaj se događaj odvija, naime, između njihove sljepoće i progledavanja, kako će zabilježiti i evanđelist sveti Luka. On će zapisati da u trenutku kad im se Isus približava nisu bili u stanju prepoznati ga: I dok su tako razgovarali i raspravljali, približi im se Isus i pođe s njima. Ali prepoznati ga – bijaše uskraćeno njihovim očima. Međutim, kad su slušali kako im tumači starozavjetnu riječ i kad im je razlomio kruh, tada su razaznali njegov lik, što Evanđelist posvjedoči: U to im se otvoriše oči te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju. I premda im je Isusu iščeznuo s očiju, oni su se ipak osvjedočili o njegovu uskrsnuću u najdubljim dubinama svoga bića, jer su otkrili otajstvo Božjega nauma i izvedbu istoga upravo po muci, smrti i uskrsnuću Sina Božjega.

Istinska unutarnja preobrazba koja je zahvatila ovu dvojicu učenika poželjna je svakom vjerniku koji traži vjerodostojno iskustvo uskrsnuća, jer ga nije dovoljno tražiti samo na praznome grobu, već ga treba tražiti i u vlastitoj nutrini. To jest potrebno je steći pogled koji može uočiti uskrslog Gospodina u dubini vlastitoga bića, te ujedno čitati Božjim očima sva događanja vlastite povijesti i cijeloga svijeta. Jer počesto i nama nedostaje jasan pogled kojim bismo čitali napose one mučne i tragične događaje u životu. Božja prisutnost je jača i od najkatastrofalnijeg ponašanja koje čovjek sebi priušti. Učenici iz Emausa su otkrili da je Bog prisutan i jači od svih pogibelji, te da na otajstven način vodi ljudsku povijest ne ljudskom snagom, već snagom svoga uskrsloga Sina. Božja snaga je jača od ljudske zloće i grijeha koji je dosegnuo svoje vrhunce upravo u odbacivanja Sina Božjega i njegovom pribijanju na križ. Kao što se sve promijenilo u očima ove dvojice učenika kad su otkrili da uz ono što su znali o događajima tih dana, ima i ono što nisu znali, a to je Božje djelovanje da ipak zlo koje čine ljudi preobrazi u pobjedu Božju, tako je i nama otkrivati snagu prisutnosti Uskrsloga koja nosi naš život putovima Božje povijesti usprkos svih zala i katastrofa koje otkrivamo u svijetu oko nas.

Stoga ne smijemo živjeti u sljepoći prema Bogu i njegovu moćnom djelovanju za spasenje svijeta i nas samih, to jest ne smijemo ga tražiti i procjenjivati samo po mjerama našega ljudskog vida i naših ljudskih očiju. Naprotiv, Uskrsli nam pomaže da otvorimo oči i da izoštrimo pogled na pravu žarišnu daljinu kako bismo otkrili njega živoga u svome životu i u životu svijeta. Tako ćemo otkriti da nam se Bog očituje kao onaj koji sebi zadržava pravo djelovati na sebi svojstven način, pa i onda kad se taj način u prvi mah i ne uklapa nama ljudima u naše predodžbe o tome što je Bog trebao učiniti za nas i za druge ljude. Zato umjesto da se iščuđujemo i Bogu predbacujemo zašto nije poduzeo ništa sukladno našim očekivanjima, pozvani smo prilagoditi vlastiti pogled njegovu načinu djelovanja i njegovu načinu prisutnosti u svijetu. Jer on je dobro procijenio da je veći iskaz ljubavi i veći dar milosti bio u tome da preda za nas ljude svoga Sina, nego da se osvećuje nama ili nekim zamišljenim protivnicima Božjega naroda na ljudski način.

Neka nam dragocjeno iskustvo učenika iz Emausa pomogne da i sami prijeđemo put otvaranja očiju i izoštravanja pogleda. Dopustimo stoga Uskrslome da nam se približi, da nas pouči i da nas nahrani otajstvima Božjim, što je put ozdravljenja pogleda. Uistinu, dok ne uočimo njegovu prisutnost u našem životu i u povijesnim događajima oko sebe, ostajemo slijepi. A kad nam on otvori oči onda na Božji način procjenjujemo stvarnost i događaje oko sebe, te radosno hodimo putem ove ljudske povijesti, ma kako mogla biti tužna i suzna u mnogim svojim vidovima. Neka nam Uskrsli otvori oči i neka nas obdari novom snagom da se u nama rodi želja naviještati drugima njegovo sveto uskrsnuće kao najradosniju vijest koju čovjek u svojoj duši i povijesti može iskusiti. Kao što je ovu dvojicu podigao iz njihova beznađa i razočaranosti, neka i nama ulije gorljivost srca, čime nas već za života podiže iz mrtvih i čini svojim revnim učenicima i svjedocima uskrsnuća.