Sveta obitelj 2008.
Naše vrijeme kao da više nego ikad pokazuje da postoji problem odnosa roditelja i djece, koji u stvari nije njihov međusobni problem, nego se radi o problemu odnosa s Bogom. Biti roditelj ne znači samo donijeti dijete na svijet, nego i pobrinuti se za njegov odgoj i budućnost, za njegovu sudbinu i sreću. Božić i božićno vrijeme stavljaju pred nas takav izazov i poziv, jer Božić ne ostaje samo na činjenici Gospodinova rođenja među nama, nego Božić s Isusom ulazi u obitelj, te od obitelji traži stanovit odgovor.
Prvi korak koji su učinili Marija i Josip nije bio stvaranje plana kako pripremiti za Isusa karijeru, osigurati školovanje i radno mjesto, nego je prvi korak bio prikazati ga u Hramu Ocu nebeskome. Taj čin je bio više znak njima, nego njemu, jer je on i tako bio Pomazanik i Svetac Božji, potpuno prikazan Ocu i s njime sjedinjen. To je bio znak i svakoj drugoj obitelji, pa tako i obiteljima danas, jer Isus utjelovljenjem ulazi u svijet obitelji, a ne živi isključen iz cjelokupne ljudske stvarnosti. Ovaj događaj je znak suvremenim obiteljima koje se još traže, bilo same u sebi bilo da traže status u društvu i pred Bogom. Nakon samopredanja u Bogu, na čemu se temelji stvarnost obitelji, drugi značajni čin je predanje djece i njihovo prikazanje Bogu, kao što je se dogodilo i s Isusom. Njega su njegovi roditelji prikazali u Hramu sukladno Zakonu Gospodnjem.
Upravo jer je danas gotovo poslovično da obitelj nema vremena za sebe, da sve manje skrbi o dijete, napose u religioznom polju života, misleći to nadoknaditi materijalnom stvarnošću. Odnos prema Bogu se prepušta drugima ili se uspostavlja kao nešto magijsko. Bog roditeljima treba kao neka vrsta amajlije da bi djetetu dao zdravlje, a ne da bi oni njemu kao Gospodaru života položili u ruke jedan život. Današnji blagdan Svete Obitelji opominje nas i potiče stoga na drukčiji odnos. Svojim dolaskom među ljude Isus je ljudima pružio novu dimenziju odgovornosti pred Bogom, a ta se odgovornost tiče obitelji, prve i osnovne ljudske zajednice. Isus već od samog početka pred Mariju i poočima Josipa stavlja nove zahtjeve, koje oni razaznaju kroz vršenje Zakona Gospodnjeg. Isus je savršen čovjek, ali se podvrgnuo procesu ljudskog rasta i sazrijevanja, za što mu je potrebna pomoć onih najbližih, od čega on ne bježi, nego njima pruža biti bliži Bogu dok skrbe o njemu. Time što se stavio u ruke svoje Majke i skrbnika Josipa, a oni ga najprije prikazali Ocu, daje jasan znak i poruku svakoj obitelji da prihvate skrbiti najprije i najviše oko toga da u svojoj djeci omoguće rast božanskog života, koji je, poput onog ljudskog, potreban tuđe pomoći. Da nema pomoći sa strane, ne bi bilo čovjeka, a time ni božanskog ni ljudskog života u njemu.
Prvo što se, stoga, traži od Marije i Josipa je da prikažu Isusa Gospodinu u Hramu. Ne samo zato što je on najprije Sin Božji, nego da steknu osjećaj za ispravno vrednovanje života koji izvire iz Boga. Drugo što je bitno, a izvire iz prvoga, također je dio temelja svake obitelji, život je po Zakonu Gospodnjem. Marija i Josip vrše obred prikazanja sukladno Zakonu, čime se potvrđuje i u njima da nema prave, zdrave i stabilne obitelji koja ne živi po Zakonu Božjem i kojoj Zakon Božji nije na prvom mjestu kao temeljna norma života. I to ne samo na legalistički način, nego uvjereno i dosljedno živeći sadržaje Božjih odredbi. Njima mora od prvoga dana biti jasno da prava odgovornost za dijete nije posesivna navezanost, nego je to prikazivanje djeteta Bogu.
Dijete prije svega treba položiti u ruke Božje, čime se roditelj vježba vršiti njegovu svetu volju, a tek potom dolaze ostala životna i odgojna pitanja. Što će sve biti u budućnosti, to je čovjeku nepoznato, a poznato samo Bogu. To nije u ljudskoj moći i znanju, nego u Božjem znanju i providnosti. Ljudsko je samo prikazati dijete Bogu stavljajući ga u ruke Božje, što je u stvari i najviše što roditelj može i treba napraviti. U protivnom, ako roditelji stavljaju dijete u vlastite ruke, prije ili poslije će ustanoviti da njihove ruke nisu dovoljno široke, čvrste i pouzdane, te ih onda moraju grčevito stiskati oko djece. Međutim, takav grčevit stisak više guši nego daje iskonskog života djetetu, što onda neminovno štetno djeluje na nj. Božja ruka je sigurno šira, čvršća i pouzdanija, te sam Bog najbolje zna što nam treba. Stoga je, gledano iz roditeljske perspektive, najbolji izbor položiti u život djeteta na dlan ruke Božje prikazujući njemu, Gospodaru života, svaki život. Samo tako dijete može rasti i jačati se, ali i napunjati se mudrosti i milosti, što je primarni cilj svakog odgoja.
Dao Bog da kršćanske obitelji prihvate svoju ulogu i odgovornost prema obrascu Svete Nazaretske obitelji, jer je Isusovim dolaskom svaka obitelj dobila novu kvalitetu života, da bi onda, živeći odgovorno prema Zakonu Gospodnjemu, postigla da život svih njenih članova raste i prijeđe u život vječni. Amen.
Božićna polnoćka 2008.
Posljednjih tjedana, na svim razinama društva i javnosti govori se o gospodarskoj krizi koja je poprimila čak svjetske razmjere, te se poduzimaju mjere da se umanje njene posljedice. No malo tko shvaća i želi prihvatiti da je gospodarska kriza samo posljedica i pokazatelj krize ljudskosti koja se posljednjih godina događa u svijetu koji je sve svoje snage i nastojanja usredotočio prema financijsko-tehnološkom napretku, stavljajući u drugi plan život i rast vrednota, morala, duhovnosti, to jest jednom riječi ljudskosti. A ova kriza je pokazatelj da ljudski napredak ima svoje granice, te da kapital i obilje potrošačkog društva ne mogu i ne smiju biti jedina mjera ljudske dobrobiti. Današnja situacija samo je jedna naznaka kako je ljudsko postojanje sastavljeno od svjetla i od tame, od svijetlih i tamnih događaja i trenutaka u njegovoj povijesti. I ova, kao i svaka druga kriza, potiču nas da razmišljamo o sjenama koje prate ovo naše postojanje, te o traženju odgovora i rješenja da se prevlada kritično stanje, bilo u našem društvu, bilo na svjetskoj razini.
Promatrajući iz vjerničke perspektive uzrok ove krize koja uzima maha može biti samo mrak koji je nastao u trenutku kad je čovjek počeo gasiti božanska svjetla na zemlji, a voditi se isključivo svojom ograničenim svjetlom i interesom, koje je sada počelo dogorijevati. Osim toga i naša svakodnevnica je prepuna tmine, koja se očituje u pojavama kao što je nemoral, nered, ubojstva, krađe i kriminal, te nam s druge strane daje jasno upozorenje da ne možemo i ne smijemo svoje postojanje živjeti kao bezazlenu idilu, ili kao pojave koje se nas osobno ne bi ticale. Naprotiv, čovjek mora sebi posvješćivati kako tama i svijetlo svijeta ovise o svakom pojedincu, te tako i o nama. I što je svaki od nas u svom postojanje neprobojnija i nepremostivija prepreka sjaju Božjeg svjetla, to je ovaj svijet u većoj tami, čiji smo mi onda uzrok sprječavajući Svjetlu da obasja svijet. Vremena nisu teška zbog teške gospodarske krize koja se pojavila u svijetu, nego su vremena teška zato što ljudi ne poznaju Boga ili žive kao da ga nema, dok je kriza samo posljedica naših izbora prema kojima smo prioritet i naglasak stavili na sadržaje koji bi trebali biti od drugotne važnosti, ili bi čak na nekom drugom mjestu u našem životu.
No ovo nije trenutak za zdvajanje i beznađe. Mi kršćani vjerujemo i znamo da je događaj Božjeg dolaska u našu povijest, koji slavimo blagdanom Božića, upravo takav događaj koji se pokazuje kao nit vodilja i svjetlo u mraku čovječanstvu koje tone u tamu povijesti onda kad živi svoje postojanje bez Boga, ili kad Boga drži na takvoj udaljenosti od sebe da mu ne dopušta dolazak u središte svoga života. To iskustvo je općeljudsko, te stoga i starozavjetni nadahnuti pisac, kad govori u tekstu noćašnjeg bdjenja o narodu koji hodi u mrklini i tmini, misli na sve ljude i narode. O takvoj noći daju naznaku i evanđeoski tekstovi kad pripovijedaju o Isusovu rođenju koje se dogodilo jedne betlehemske noći.
Ta betlehemska noć također je svjedok tame koja obavija svijet, tame koju mora proživjeti jedna siromašna obitelj koja ne može pronaći sklonište među ljudima, već joj ne preostaje drugo nego se skloniti u štali. Noć neljudske bezobzirnosti pokazat će se napose u nedjelima silnika i moćnika koji će odvesti narod u još veću tamu progoneći Božju Riječ koja je tijelom postala. Na žalost ni danas nismo nadišli takve odnose i stanja u društvu, jer ni danas moćnici i silnici nemaju sluha za sirotinju. Ni danas društvo nema sluha za potrebe zdrave obitelji kao stvarnog stožera u društvu. Ni danas mnogi ljudi i strukture nemaju osjećaj za Boga koji utjelovljenjem stječe pravo boravka na zemlji, da bi ljude obogatio blagom svoje prisutnosti. Kao da mnogima ne ide u prilog dolazak pravednoga Boga na zemlju, koji upozorava da mrak čovječanstva nastaje u trenutku kad čovjek odbacuje Boga, po čemu je prepoznatljivo i današnje vrijeme i suvremeno društvo u kojem živimo.
Međutim, Božić nam je zato i danas aktualan, jer utjelovljeni Bog ne prestaje upozoravati čovječanstvo na opasnost udaljavanja Boga iz ljudskog društva. I dok na to upozorava, betlehemsko Dijete kao Svjetlo svijeta, postaje znak nade i pobjede svjetla nad tamom. On se nipošto ne miri s tom tamom, već razgrće veo neznanja i nepoznavanja Boga, da bismo spoznajući Boga otkrili i svoje vlastito dostojanstvo, što se može samo u svjetlu njegova rođenja. Stoga Božić nije samo rođenje Boga na zemlji, nego i blagdan rađanja novog čovjeka, preporođena po Onome koji se nije htio pomiriti s mračnim posljedicama ljudskog postojanja, nego je svojim dolaskom u povijest i sjajem svoga svjetla unio u ljudsko postojanje novu nadu postavivši temelj bolje budućnosti.
Neka nam On, očovječena Riječ Božja, noćas pokaže svoje lice, neka nas obasja sjajem svoga svjetla, da bismo u njegovoj svjetlosti vidjeli svjetliju budućnost, a isto tako i svjetlost vječnoga života. Amen.
Nemoć moći i moć nemoći
Božić 2008. – danja misa
Čitanja: Iz 52, 7-10; Heb 1, 1-6; Iv 1, 1-18.
Današnje evanđelje na uzvišen način govori o otajstvu utjelovljenja i rođenja Božjeg Sina među nama smrtnim ljudima. No ne govori samo Ivan o značenju tog događaja za samoga Boga, čija vječna Riječ uzima tijelo, nego govori o značenju otajstva njegova rođenja za ljudski život. Značenje njegove prisutnosti među ljudima Ivan opisuje kao prisutnost Stvoritelja među stvorenjima, Riječi među ljudima ograničene spoznaje i izričaja i Svjetla u tami. Isus je onaj koji čovjeka uvodi u ispravan odnos prema Stvoritelju, koji ih uči snazi riječi i mudrosti Božje, te također Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka.
Upravo ove tri dimenzije bitne su dimenzije ljudskog života u kojima čovjek pokušava ostvariti određenu moći i gospodstvo nad svijetom. Rado bi čovjek ostvario onaj stvaralački odnos, ali čovjek ipak ne može biti izvorni stvaralac svijeta. On ne može stvoriti nešto iz ničega, nego samo preraditi materiju ili preurediti oblik. Druga moć koja je čovjeku dana, razumska je moć utemeljena na spoznaji, međutim ni ova moć mu nije dana kao apsolutna moć kojom može stvarati proizvoljno, nego je njome određen kao Božjim darom kojim je upućen prema istinskom Logosu – Riječi. Treća moć je moć duhovnog svjetla koje blista čovjeku u duši i kojim pobjeđuje tamu u sebi i oko sebe. I glede ove moći čovjek nije originalan, nego je od Boga primio snagu duha, slobode i moralnosti da se može slobodno određivati prema ovom svjetlu koje ga prosvjetljuje, te duhovnim životom živjeti u prostranstvu svjetla Božjega.
Međutim, ljudska povijest i ljudsko nastojanje obilježeno je ljudskim naporom da ostvari samostalnost od Boga na svim ovim područjima. Čovjek bi htio osjetiti onu iskonsku moć da bude stvoritelj bez Boga, da živi svoju intelektualnu moć i promišljanje udaljene od božanskog Logosa i mudrosti koja izvire iz njega, da živi svoju duhovnu moć bez moralnog odnosa s Bogom i bez života prema njegovim načelima. I što se čovjek više trudi ostvariti ovakvu moć, to manje uspijeva, te pada u veću tamu nepoznavanja lica Božjega, Božjih istina i njegovih zakona. I što želi pokazati veću moć kao slobodu i nevezanost na božanski život, to dolazi do situacije da osjeti veću nemoć, veći poraz i razočaranje. Čovjek nikad ne će biti Bog, niti će imati božanske moći, te ona ljudska moć kojom se tješi i iza koje se skriva samo je blijedi pokušaj da ipak dokaže da može bez Boga. Dovoljno je samo da se upita kako to da ljudsko društvo iz dana u dan raste, razvija se i jača, a kao rezultat toga dođe kriza? Mora se upitati je li ispravan put kojim hodi i je li moć koju stječe stvarna moć, ako ga dovede u slijepu ulicu i do kraha moći?
U takav svijet željan moći dolazi Isus da čovjeka nauči što je to autentična moć koju bi trebao ostvarivati i prema kojoj težiti, koja je čovjeku nadohvat ruke, a opet je tako teško pronalazi i usvaja u životu. Isusu je jasno da nitko ne želi biti ne samo slabić, nego i slab, lišen moći i snage. Jer svatko po svojoj naravi, težeći cjelovitosti života, teži snazi i moći. U trenutku kad malaksavaju snage, kritični je trenutak, jer je u opasnosti urušavanje cjelovitosti života i postojanja. Ali isto tako Isusu je jasno da čovjek onu iskonsku moć prema kojoj teži ne može ostvariti živeći udaljeno od Boga i suprotstavljeno njegovim zapovijedima. Zato on dolazi među ljude da im pokaže, nakon što su sami iskusili nemoć moći, kolika je moć nemoći Božje.
Oni koji odbacuju Boga i njegov dolazak, koji ga ne žele prihvatiti kao svoga, opredjeljuju se za nemoć moći, za neznanje i tamu. Dotle oni koji ga primaju primili su tu čudesnu moć, čiju je važnost čovjek zanemario ili previdio. Primili su moć da postanu djeca Božja, te s tom moći i sve ostale spomenute moći bitne čovjeku i njegovu životnom ostvarenju. Ovo nas božansko nemoćno Dijete u betlehemskim jaslama uči veličini te moći tvrdeći kako je to jedina prava moć. On sam, moćni Bog, utjelovljenjem i rođenjem odrekao se svake svoje božanske moći, a i ljudske, no nije se odrekao moći da bude u potpunosti Sin Božji. Došao je među nas ljude poučiti nas koliko je velika moć djece Božje, koliko je moćna pa i u ljudskoj nemoći i usprkos nje. Pokazao nam je kako je slabo Božje jače od ljudi i nemoćno Božje moćnije od ljudske moći, jer Bog je svu svoju snagu pokazao u slabom i krhkom njegovu tijelu koje je uzeo od Djevice.
Neka nas stoga On, Božji Sin, svojim rođenjem u Betlehemu nadahne snagom sinovstva Božjeg, da bismo i mi, primivši tu istu moć, te živeći životom djece Božje, mogli u sebi osjetiti stvarnu božansku moć preporađajući svijet sjajem njegova svjetla i snagom njegove stvarateljske riječi. Budimo stoga ljudi na sliku betlehemskog Djeteta, da bismo obasjani njegovim svjetlom izišli iz krize ljudskosti i stvorili preduvjete zdravog napretka našega društva i cijeloga svijeta. Dajmo se prosvijetliti njegovim svjetlom i osnažiti snagom njegove ljubavi! Nosimo ga u srcu i s njime obasjavajmo svijet, jer je on svojim rođenjem nada budućnosti i zalog vječnosti! Stavimo mu na raspolaganje sebe sa svojim moćima, da bismo, primivši moć posinjenja, primili s time i nagradu života u kraljevstvu nebeskom po sve vijeke vjekova. Amen.
Četvrta nedjelja došašća – B
Kad neki kralj ili državnik dolazi u službeni posjet drugoj zemlji, pravilnik za državne ceremonije propisuje da ga svečano dočeka mjesni kralj ili najviši državni službenik dotične zemlje kojoj dolazi. Sukladno takvom pravilniku ponaša se i sam Gospodin Bog koji se najavio kao da će doći kao kralj. Objavio je svoje namjere od vijeka, potom poslao ispred sebe glasnika da pripravi sve potrebno za njegov dolazak, da bi naposljetku i došao na svijet. Ali sukladno pravilniku trebala ga je prilikom dolaska dočekati osoba kraljevskih obilježja i kraljevske krvi.
I ta osoba je bila iz doma kralja Davida, istinska kraljica po daru koji je primila od samoga Višnjeg Kralja da bude milosti puna. Ona je bila ona koju je na poseban način pripremio svojom milošću, obasuo ju je darovima da bi ga na najsvečaniji način prihvatila u carsku odaju svoga srca, od koje nije bilo ljepše i svečanije odaje za Božji dolazak. Sam Bog poštuje ljudske pravilnike ophođenja, ali ne pravilnike ljudske slave i ljudskih počasti, jer njemu ne treba ljudski pljesak i sjaj zemaljskih kraljeva.
Njemu je trebalo jedno kraljevsko srce da dočeka njegova Sina – Velikog Kralja u trenutku njegova dolaska na zemlju, da mu se smjerno pokloni u jednostavnosti i poniznosti srca, da ga prizna i prihvati svojim kraljem. Njemu je trebalo istinsko kraljevsko srce da njegovu srcu podari i ljudsku kraljevsku krv, da se u njemu združi i božanska i ljudska kraljevska krv. Zato on dolazi kao Bog Kralj, da bi i kao čovjek primio čistu kraljevsku krv, onu krv koja je bila kraljevska jer u njoj nije bilo grješnih natruha.
Pred ovom kraljicom i sam anđeo, Božji glasnik, je neznatan, jer zna da je samo neposredni glasnik koji s dužnim poštovanjem prenosi Kraljevu poruku osobi kraljevskoga dostojanstva. Jer Marija kao pravi izdanak kraljevske krvi rađa božanskog kralja, rađa Božju Riječ, dok je anđeo samo glasnik i navjestitelj tog susreta koji je zajamčila Božja milost sačuvavši Mariju bez grijeha u skromnosti i poniznosti. Ona je ona koja bdije i sluša riječ Božju, te joj Gospodin može povjeriti svoju Riječ. Budnim uhom ona osluškuje Božju riječ, tako da uspijeva čuti i šapat anđela koji joj prenosi navještaj velike radosti za cijeli svijet, a to je da će roditi Sina koji će biti Sin Svevišnjega.
Zato Božja Riječ, Krist Gospodin, s pravom dolazi najprije njoj, pravoj kraljici ovoga svijeta, da ga ona dadne svijet. Po tom radosnom događaju došašće u Mariji doživljava svoj vrhunac, jer njoj koja živi samo za Boga, najprije je naviještena Radosna vijest da ona bude donositeljica te vijesti među ljude, da svima pokaže da Božja Riječ dolazi svakom čovjeku i da svakom tko svoje srce čini kraljevskim prijestoljem i čuva ga za Boga, Bog dolazi noseći spasenje.
Marija je kraljevski izdanak iz panja Jišajeva na kojem će isklijati spasenje svijeta. Nazaretska Djevica prva osjeća beskrajno otajstvo Božjeg dolaska, prva koja je primila njegovu skrovitost i tihi dolazak na pravi kraljevski način, prihvaćajući ga u skrovitosti svoga srca u koje je pohranjivala sva iščekivanja i nadanja Izraelova. Stoga je u njoj sakupljeno i sadržano i svako ljudsko potraživanje i iščekivanje, kao i onaj savršeni sluh za božanski dolazak i neizrecivi odgovor vjere kojim izriče svoj «Neka mi bude po tvojoj riječi!».
I kao što je Bezgrešna Djevica izrekla svoje «neka mi bude», neka onda pomogne i nama da u neposrednosti proslave blagdana rođenja njezina Sina i mi odgovorimo svojim «neka mi bude» na njegov dolazak. Neka nas njezin «neka mi bude» pouči kako da i sami na kraljevski način primimo božanskog kralja koji dolazi među nas. Neka nam ona, Majka i Kraljica, bude putokaz kraljevskog iščekivanja i susreta s božanskim Kraljem, da bude naš Bog i naš Kralj, koji će nam otvorio vrata svoga kraljevstva u vijeke vjekova. Amen.
Treća nedjelja došašća – B
Evanđeoski tekst koji nam današnje bogoštovlje nudi na razmišljanje tiče se osobe Ivana Krstitelja i, premda je vrlo sličan prošlotjednom Evanđelju, kao da ide još korak dalje donoseći nove detalje i naglaske. Ako je prošle nedjelje naglasak bio na tome da Bog šalje svoga glasnika kao trublju što naviješta neposredni kraljev dolazak, čime je opet poticalo razmišljanje o Božjoj skrbi da čovjeka pripravi da ne zaspe, ovaj put naglasak je sasvim na dolasku i djelovanju tog glasnika među pukom, pri čemu njegovo djelovanje izaziva mnoga pitanja i nedoumice. Ako Bog najavljuje da će podići glasnika da skrbi oko budnosti naroda dok čeka Mesiju, u današnjem Evanđelju se izričito govori o pojavi tog glasa u liku Ivana Krstitelja i u obliku njegova propovijedanja koje je zbunjivalo ne mali broj ljudi koji su pomišljali da bi on mogao biti Mesija.
U tom smislu na postavljene upite o svom identitetu on odgovara dvostrukim nijekanjem. I dok ga pitaju tko je, želeći saznati iz njegovih usta je li Mesija, on odgovara odrično, tvrdeći kako nije ni Mesija, ni Ilija, ni neki od proroka. Tako njegovo nijekanje kojim želi progovoriti o svom identitetu postaje radikalno nijekanje.
Iz ovog njegova radikalnog nijekanje može se izvući više zaključaka. Prvi i očiti zaključak, koji Evanđelist, pišući ovaj tekst, naglašava jest: Krstitelj nije Svjetlo, nije Krist, nego netko tko svjedoči za Svjetlo, priznajući da sam nije Krist.
Drugi zaključak, to jest drugo nijekanje ili priznanje je drukčije naravi od prvoga. Naime, premda su židovi vjerovali da prije Mesije ima doći Ilija ili neki drugi od proroka, Ivan ipak, osim što je htio naglasiti da nije Krist, da ga ne bi zamijenili s njime, niječe da bi bio neki prorok. Njegova namjera, međutim, nije samo nijekati svoj proročki identitet, jer on je ipak bio prorok i to posljednji i najznačajniji. Njegov stvarni cilj je prije svega istaknuti da je Mesija ipak blizu. Da je samo rekao kako je neki od proroka, narod bi uvijek imao izgovor za neznanje i nemar, jer bi bio u neznanju točnog dolaska. Ovako Ivan im izbija iz ruke svaki izgovor ne dopuštajući da protumače njegov nastup kao govor nekog starozavjetnog proroka koji je u odnosu na Onoga koji dolazi u određenoj vremenskoj udaljenosti.
Stoga ovom tvrdnjom kad veli da nije neki od proroka nadasve želi potaknuti svoje slušatelje da shvate da je Mesija došao i da je blizu. Zato biti Ilija ili neki prorok, ma koliko to bilo časno, ipak ne bi u ljudima potaklo onu svijest neposrednosti. Nije htio da misle kako je vrijeme još uvijek neodređeno i daleko, nego im po svaku cijenu naglasiti kako moraju biti spremni, jer je već došao među njih. Stoga, kad veli da nije prorok, želi ipak reći, citirajući tekst proroka Izaije, da je on onaj poseban glas, to jest glasnik. Kao takav je mnogo aktualniji od Ilije ili bilo kojeg proroka jer ide neposredno pred Mesijom. Štoviše, jasno im veli da taj koji ima doći, da je već došao i da stoji među njima i da ga oni ne poznaju, te je došao krajnji čas da otvore oči, da se očiste i da ga prepoznaju.
Ivan ne skreće pozornost na svoj identitet, već na identitet onoga koji ima doći. Štoviše, onoga koji je već među nama, koje je došao, samo što do tada još nije javno nastupio. Svjedočeći o sebi i o svom pravom identitetu, Ivan nas uči kršćanskom identitetu u neposrednoj blizini iščekivanja dolaska Gospodnjega. Poput Ivana u došašću stječemo svijest o tome što jesmo, a što nismo. A nadasve stječemo svijest o blizini Mesije, koji ne samo što nam je vremenski blizu, nego i stoji među nama kao čovjek po svom utjelovljenju. Zato i naš kršćanski život treba odražavati svijest Kristove neposrednosti u našem životu i njegove nastanjenosti među nama. To postižemo ne samo čišćenjem od mana i slabosti, nego i u smislu svojeg stajanja pred Bogom. Nije dovoljno očistiti se od grijeha, dakle oprati se vodom pokore kao što je Ivan činio i na što je pozivao, nego je neophodno primijetiti i Isusovu pozitivnu prisutnost među nama.
Ivanovo radikalno nijekanje sebe, samo je put potvrđivanja Njega i njegova djelokruga djelovanja, što je primarni cilj u došašću svakom kršćaninu. Time nam se radikalnije priziva svijest o blizini onoga koji dolazi, to jest koji je već došao. On je i sada na vratima naših duša, neposredan i blizak. On je onaj pred kojim zastaje i pada svaka ljudska veličina. Ostaje samo on kojem nijedan prorok nije dostojan odriješiti remenje na obući, pa tako ni Ivan Krstitelj.
Prignimo se stoga i mi u poniznosti pred njim, da bismo bolje doživjeli njegovu veličinu, te blagoslovljenijom njegovu blizinu po kojoj nas želi obdariti spasenjem i životom vječnim. Amen.
2. nedjelja došašća – B
Prva nedjelja došašća je odzvanjala pozivom na budnost, podsjećajući čovjeka koko treba bdjeti da se ne dogodi da propusti Božji dolazak. Dotle druga nedjelja svjedoči o Bogu koji ne samo da poziva na budnost nekom odredbom ili pravilom, nego ga i potiče svim snagama. To nije Bog koji se ne zanima za svoje stvorenje nakon što je donio određene odredbe, nego i sam ujedno skrbi oko toga da čovjek bude budan. Ne samo da je Bog zapovjedio da ga čovjek čeka, nego mu je toliko stalo da ga doživi, dočeka i primi u svoje srce, kao istinskog Oca koji dolazi u pohode. Stoga uz poziv na budnost, šalje i glasnike da «razbuđuju» ljudski rod, da ga drže u stanju budnosti i pripravnosti kad on bude dolazio.
Jer dok kao vjernici, dobre sluge, budno iščekujemo, on žarko želi da nas nađe spremne kao zaručnicu koja budnošću dokazuje spremnost na potpuno prihvaćanje njegova dolaska. A zaručnica prema njemu ne bi smjela biti samo budna, a još manje u polusnu, nego potpuno opremljena i nestrpljiva glede njegova dolaska, jer njegov dolazak je dolazak radosti i konačno sklapanje saveza vjernosti i ljubavi.
Iz današnjih čitanja očituje se čudesna Božja inicijativa i skrb za svoju zaručnicu. Da joj se ne bi slučajno dogodilo da zaspe, ili da ne nađe vremena pripremiti se, on joj šalje milosnu pomoć i znak neba. Točnije, šalje glasnika pred sobom da najavi mjesto i vrijeme zaručnikova dolaska. Zato se u ovom evanđeoskom tekstu odražava praksa kraljevskog ceremonijala. Kao što su kraljevi ispred sebe slali glasnike da pripreme pučanstvo, da ih dostojanstveno dočekuje, tako i Bog šalje svoga glasnika, da njegov pohod i dolazak ne bi ostao nezapaženim. No, ako su kraljevi i običavali najaviti svoj dolazak zbog sebičnosti i uvećavanja osjećaja vlastite veličine, iz sebeljublja ili iz potrebe da uvećaju vlastitu slavu, Bog ipak takvo što ne čini. Ne naviješta on po glasniku svoj dolazak iz sebeljublja, željan ljudske hvale, nego šalje glasnike iz čovjekoljublja, želeći čovjeka obasuti svojom slavom i privesti u nebesku proslavu.
Stoga i ovog došašća Gospodin od nas očekuje da prihvatimo glasnike njegove budnosti u svom životu, da im povjerujemo, da krenemo putem obraćenja, da bismo mogli dočekati potpuno spremni njegov dolazak. Njemu je stalo do naše budnosti, jer mu je stalo do našeg spasenja, jer mu je stalo da čekamo dolazak i prepoznamo lik njegova poslanika koji nas dolazi spasiti. Zato Ivan, kao glas koji viče u pustinji, naviješta dolazak toga koji je jači i dostojniji od njega, koji krštava Duhom Svetim. Nama je prihvatiti sa svom ozbiljnošću taj glas kao glas Božjeg glasnika koji nas poziva na put obraćenja koji se odlikuje prihvaćanjem puta Božjega. Doživjeti nam je došašće kao budno iščekivanja, s punim povjerenjem u Boga koji nas ljubi do te mjere da nas želi zateći budne u molitvi i spremne za njegov dolazak. Svijest da nas Bog toliko ljubi da nam se daruje i sve čini da primimo od njegove punine po Sinu kojega nam šalje, mora nas ispuniti iznimnom utjehom pred poteškoćama i izazovima ovoga svijeta koji nas uspavljuje umjesto das razbuđuje, koji nas uljuljava u zamame i varke, umjesto da nas oslobađa pospanosti, jer je život prevažan i prelijep da bismo ga prespavali.
Budimo stoga budni i ozbiljni. Ako Ivan, glasnik koji je hodio pred Gospodinom, nije bio dostojan odriješiti mu remenje na obući, onda smo mi još manje toga dostojni. Stoga učinimo i mi čin poniznosti, priznajmo veličinu i dobrotu Boga koji nam dolazi, budimo budni i pripravni da njegovim dolaskom u naše srce već sada može započeti gozba koja ne će prestati do vijeka. Amen.
1. nedjelja došašća – B
Kao ograničena i krhka bića, suočeni smo s problemom nedostatka vremena, koji na neki način u svojoj prolaznosti nastojimo nadoknaditi. To se odražava kroz želju da ga maksimalno iskoristimo, sukladno onoj poznatoj izreci: koristi dan! Takva logika doista nije loša, ni štetna ni pogubna, već štoviše ispravna. Međutim, pogubno i štetno je nešto drugo.
Pogubna i štetna je njeno shvaćanje i tumačenje, to jest njena aktualizacija u konkretnim prilikama. Jer ima onih koji će, suočeni s tim problemom, reći samima sebi da ne smiju ni časa izgubiti, nego da moraju maksimalno odraditi posla, ispuniti svoj dan aktivnostima i uspjesima, da bi se jednom mogli osjetiti ispunjeni poradi tolikih ostvarenja, poradi kojih se grčevito borimo za svaki pomak. Ima i onih koji drže da život, to jest njegovu razumsku sastavnicu, treba ispuniti mudrošću, te se daju u velike nauke, škole i fakultete. No, ima i onih koji će reći da se živi samo jedan život, te da vrijeme treba iskoristi za uživanje, jer bilo patnja bilo ljenčarenje, bilo muka ili ugodnosti, i tako sve jednog dana prestane i završi u mračno grobu. Takvima se ispunjenost života mjeri užicima, slastima i strastima, te im dan nije dan, ni život nije život, ako se moralo podnositi patnju, muku i nevolju.
Tako bi se moglo nizati slučaj za slučajem u pokušaju i nastojanju da čovjek ispuni vrijeme. Međutim, svaki bi pokušaj ostao ipak bez odgovora pred stvarnošću groba i smrti, to jest čovjek bi došao ipak do zaključka da mu je vrijeme isteklo, ma koliko se nastojao ispuniti ga, jednako kao i onom tko ga je propuštao da protječe i ne misleći da će jednoga dana doći na naplatu.
Zato nas današnje Evanđelje potiče na jedini pravi i kvalitetni odnos prema vremenu, a on se ne sastoji od ispunjanje vremena vremenitim, nego vječnim. Jer baveći se isključivo prolaznim, ne doprinosimo kakvoći života, niti možemo išta pomoći da ga ispunimo, jer to u konačnici bude prelijevanje iz šupljega u prazno, ma kako nam mogla oblinom izgledati ljudska punina. Pravo ispunjenje vremena nije u sabiranju zemaljskoga, nego u primanju nebeskoga, gdje je očito da autori ispunjenja nismo čovjek sam po sebi, nego je to onaj tko je gospodar i rasporeditelj vremena. Pravo ispunjenje se stoga nazire u otvorenosti primanju nebeske punine, te zato vjernik u došašću pjeva: Nebesa, odozgo rosite! Ispunjenje vremena dolazi odozgo, te je njemu jasno da je najbolje iskoristio vrijeme ako je bio osjetljiv za dolazak neba na zemlju, vječnosti u vrijeme, vječnog Boga u ljudsku povijest.
To je poruka budnosti koju je Isus navijestio, a koju nam Crkva ponavlja kroz vrijeme došašća. Trebamo biti budni, pa i kad snivamo, a snivati otvorenih srca da bismo osjetili njegovu spasenjsku blizinu, njegov milosni dolazak među nas. I u došašću želimo sebi posvijestiti kako smo pozvani bdjeti jer sam Bog dolazi među nas. Trebao bdjeti jer Bog dolazi omogućiti nam ono što sami nismo u stanju, a to je ispuniti naše vrijeme svojom prisutnošću i svojim utjelovljenjem. Po njemu i naši dani zadobivaju sasvim drukčije značenje, jer primajući njega, rastemo do njegove vječne punine. Neka nas stoga njegov dolazak zatekne budnima, a ovo sveto vrijeme došašća pouči kako osjetiti čas njegova dolaska, da nam ne izmakne ona prisutnost po kojoj cijeli naš život poprima drukčije značenje. Premda je njegov dolazak trajna prisutnost u svijetu, mogu ga osjetiti samo oni koji imaju sluha za čas božanskog dolaska, za onaj spasenjski tren u kojem i na zemlji staje vrijeme kad ga doživimo ispunjeni Njegovim dolaskom i blizinom. Budimo stoga spremni kao vjerni sluge koji bdiju na vratima svoga života i srca da radosno otvore Gospodaru kad nas pohodi, to jest kad dođe u naš život kao u svoju svojinu. Bdijmo stoga, osluškujući čas njegova dolaska, jer ćemo tako najbolje iskoristi vrijeme koje nam je On stavio na raspolaganje, dok nas ne dovede do vječnosti u njegovu kraljevstvu. Amen.
Nedjelja Krista Kralja – 2008.
Današnje Evanđelje nam na način vrlo svojstven Gospodinu predstavlja njegovu kraljevsku službu koju ima kao vladar svega stvorenja, napose čovjeka. Služi se slikom kralja i kraljevanja, vrlo razumljivom za ono vrijeme i svijet, premda možda nama danas manje razumljivom, koja je ostala sadržana i u samom nazivu ove svetkovine kojom se zaključuje liturgijska godina. Naime, dok je za ono vrijeme pojam i uloga kralja bila nešto normalno, a i uzvišeno, danas je gotovo takav pojam zanemaren kao arhaičan i nepoznat u društvenim službama i strukturama, kao i u svakodnevnom životu. Isus najavljuje da će u danom trenutku doći u slavi, da će u njegovoj pratnji biti anđeli, da će sjesti na prijestolje, da će okupiti sve narode, te da će razlučivati ljude jedne od drugih. Predstaviti se kao kralj koji sjeda na prijestolje sazivajući sve narode i ljude znači predstaviti se kao apsolutni gospodar povijesti koji će sa svoga prijestolja suditi svakom čovjeku i svim narodima. Zato i govori o tome kako će biti vlastan dati u baštinu svoje kraljevstvo onima koji to zasluže, a zasluženo kazniti one koji ne zasluže nagradu.
Međutim, ipak ne ostavlja dojam samoživog vlastodršca koji neumoljivo provodi svoju volju, a ukoliko zatreba da je i nameće silom, nego se predstavlja kao kralj koji je ujedno Sin Čovječji, te pozna istinske ljudske metode i kriterije prosuđivanja. Stoga naslov Sin Čovječji govori u isto vrijeme o njegovoj uzvišenosti, kao i o njegovoj ljudskosti koju je imao i u kojoj je bio u povijesti, što bitno utječe i na onaj konačni sud. Po svojoj ljudskosti je bio vidljivi i prepoznatljiv u vrijeme svoga utjelovljenja, te je i ostao otajstveno prisutan u svakom od malenih, s kojima se htio poistovjetiti utjelovljenjem, te će odnos prema njima biti glavni kriterij razlučivanja. On će se pokazati kao onaj koji se i sam podvrgao ljudskom životu, pa i osudi kraljeva i vlastodržaca, te će tako prokušan znati prosuditi i ljudska djela na koncu povijesti.
Da se pojavio kao Bog u moći, onda bi ga svi od straha priznali i prihvatili, ali jer se pojavio kao čovjek, želio je da odnos prema Bogu u konkretnom čovjeku budu glavni kriterij razlučivanja i prosuđivanja. Onaj tko je nešto učinio za čovjeka u njegovo ime, izravno je pomogao njemu. Onaj tko nije živio samoživo svoje postojanje, nego se stavio u službu čovjeku, poput pastira, koji skrbi za ljudsko tjelesno i duhovno dobro, takav će na posljednjem sudu čuti utješne riječi, pa i onda kad će se pojaviti uvjeren kako nije učinio nikakvih velikih djela. Jer napokon će ovaj kralj koji sve vidi i dobro vidi, procijeniti pravo sva ljudska djela, te će ukazati i jednima i drugima na pravo stanje stvari, te će donijeti presudu koja će biti na život ili na smrt. Njegova se kraljevska moć i očituje, naime, u tome da ima ovlasti udijeliti život i smrt, što je bitna odlika kraljevske službe. Jer kralj je nad svojim podanicima imao vlast i pravo života i smrti, kao što su nekad u starom Rimu gospodari i očevi obitelji, takozvani patresfamilias, imali nad svojom pravo djecom ubiti ih ili ostaviti da žive u trenutku rođenja (ius necis et vitae).
Zato Krist ne će biti kralj, a da prije toga nije bio pastir, o čemu nam rječito govori i prvo čitanje koje govori o Božjoj pastirskoj ulozi u vremenu. Točnije, on je kralj koji je bio pastir svoga naroda tijekom njegove povijesti, te onda ima nad svojim stadom i onu vječnu vlast da razlučuje ovce od jaraca. A biti pastir bitno uključuje dvije stvari: prvo da je prethodio stadu i kao drugo da je skrbio za svoje ovce. Isus je i jednu i drugu službu izvršio na poseban način dajući život za svoje ovce. Samo takav koji je bio pastir, imat će vlast razlučiti ovce od jaraca, jer samo on dobro zna kriterije razlučivanja, to jest zna dobro što je u čovjeku, te tako pozna svakoga od onih koji će biti podvrgnuti njegovu sudu i prosudbi. Samo takav koji je dao život za svoje ovce ima vlast dati život vječni svakoj pojedinoj, kao i potpisati presudu vječne osude i smrti.
Cilj je stoga ove svetkovine Krista Kralja svega svijeta poučiti nas da svoga Gospodina, Sina Čovječjega, najprije prepoznajemo u osobnoj povijesti kao pravoga kralja, prisutna među nama u svakom čovjeku potrebnom naše pažnje, suosjećanja i ljubavi, da bismo potom mi zaslužili da nas postavi na kraljevsko prijestolje svoje slave. Što više mi budemo njega promatrali i o njemu skrbili u najmanjima, to će on nas prije staviti sebi s desna u svojoj slavi. A tko to ne bude priznavao Krista kraljem dajući život bližnjima, potpisuje sebi smrtnu presudu u posljednji dan kad dođe njegovo vječno kraljevstvo. Jer ključ po kojem će nas rasuđivati i razdvajati ne će biti na temelju izvanjskog izjašnjavanja, nego na temelju iskazane ljubavi, to jest djelotvorne otvorenosti njegovoj kraljevskoj prisutnosti u svakom čovjeku.
Neka nas, stoga, Krist, dobri Pastir i Kralj svega svijeta, nadahne da živimo po njegovoj riječi i primjeru, da bi nas našao dostojnima proslave vječnoga života u njegovu kraljevstvu u vijeke vjekova. Amen.
33. nedjelja kroz godinu – A
Posljednjih dana cijela hrvatska javnost bruju o gospodarskoj i financijsko krizi, te o mjerama koje su najavljene od čelnih ljudi u državi. Svima je jasno što se događa, to jest da je došlo do raskoraka između proizvodnje i potrošnje, između plaća i kupovne moći.
Taj znak za uzbunu je samo pokazatelj koliko je čovjek sposoban uočiti kad u društvu ne ide sve kako treba, te treba poduzeti određene mjere da bi se stanje stabiliziralo. Takve mjere podrazumijevaju određenu racionalizaciju i štednju, te ukoliko su zdrave mjere, postaju preduvjet da državi fondovi, banke i gospodarski moćne države povjere dodatne kredite, u protivnom, onom tko ne zna upravljati svojim novcem, teško da može biti povjeren i tuđi novac.
I dok se tako bavimo gospodarskom i novčanom krizom, dok raspravljamo o poduzetim i najavljenim mjerama, ne primjećujemo da se ista stvar događa i na duhovnom planu, te da se čovjek u svojoj biti i ljudskosti ponaša često kao neodgovorni upravitelj povjerenih mu dobara. Da nekoj vladi ili državnoj strukturi netko posudi novac za razvoj i ulaganje u gospodarstvo, a da oni to stave u čarape ili da potroše na svoje uživanje i privatne svrhe, takvima više nitko ne bi dao pozajmicu, a kamoli da im netko onda povjeri vlastiti novac i ušteđevinu da njome upravljaju s ciljem da dobiju veću dobit. I ukoliko bi proigrali povjerenje, ne samo da bi sebi nanijeli nesagledivu štetu, jer im je tako posuđen novac mogao biti kao dobra injekcija za ozdravljenje svog gospodarskoga stanja, nego bi se time nanijela šteta i onome tko je novac posudio, jer i on je s pravom očekivao određenu dobit na temelju pozajmljenih sredstava.
Upravo na takav način Isus je današnjom evanđeoskom prispodobom htio predstaviti odnos Boga i čovjeka: Bog je gospodar koji svoja sredstava povjerava čovjeku, na neki način ulažući u njegove sposobnosti, a i isto vrijeme pomažući mu da sam napravi pomak i da iziđe iz sveopće kriza koja mu prijeti. I dok ima onih koji Božje ulaganje prihvaćaju kao providnosnu pomoć, s druge strane ima onih koji Božju ponudu doživljavaju kao kršenje vlastite autonomije. Oni ne prihvaćaju Božju posudbu, iz straha da ne bi morali s Bogom dijeliti utržak, to jest da ne bi morali Bogu pripisati zasluge za napredak i ozdravljeno stanje svog života. Oni radije žele ostvariti vlastitu autonomiju, nego da se osjećaju pred Bogom dužnikom, pa se stoga za ovog života vode logikom koju izrazi u Evanđelju onaj zli sluga: Evo ti tvoje!
Takvo nepromišljeno drsko ponašanje prolazi dok smo još na zemlji, ali u onaj dan takva autonomna logika ne će biti valjana. Jer ne će biti srednjega puta, niti će moći biti blaženstva i spasenja koje možemo ostvariti samostalno, bez Božje pomoći. Dok na zemlji, u svojoj oholosti se možemo još ponašati preuzetno misleći da možemo i da imamo pravo živjeti život kao isključivo svoj posjed, dotle će nam u onaj dan biti jasno da nismo svoji, nego da smo Božji, te da smo se tako trebali ponašati. I dok danas dvojimo o tome možemo li se kao ljudi ostvariti ako slušamo Boga, u onaj dan će nam biti jasno da za nas nema ostvarenja bez njega, samo, daj Bože, da nam ne bude kasno doći do takvih spoznaja.
Zato nas je Gospodin Isus jasno o tome poučavao, ukazujući nam da se čuvamo takve lažne autonomije, koja ne može donijeti ništa dobro našem ljudskom «gospodarskom» sustavu. Ako smo razboriti i uviđavni kao ljudi, primijeti ćemo da nas u povijesti prati svojevrsna kriza, ako živimo samo snagom svojih ljudskih mogućnosti i ulaganja, a možemo je nadići prihvaćajući božanski dar kojim ozdravljamo nezdravo, a uvećavamo zdravo. Tek prihvaćajući činjenicu da naš život nema samo ljudsku već ima i božansku dimenziju, možemo umnožiti sve svoje vlastite dimenzije ostvarujući smisao svoga života, ali i božanskog dara u nama. U protivnom se zakopavamo u ono prolazno, propadljivo i ograničeno, te se s pravom moramo upitati što će nam život koji ne vodi obilju vječnosti, koji nema snagu izići iz okvira i granica ovoga svijeta i vremena. Jer u konačnici ne postoji neki vječni život za one koji ga nisu prihvatili, to jest neki vječni život za one koji su htjeli ostvariti potpunu autonomiju od Boga, nego je vječni život jedan jedini za svih.
Zato nas ova Isusova prispodoba nuka da shvatimo kako smo na zemlji samo upravitelji Božjih darova, te ako želimo sebi dobro, ne smijemo se ponašati niti kao gospodari svoga života. Isus nas poziva na odvažnost zdravog ulaganja, to jest da se ne bojimo zarade kad ulažemo sukladno Božjim darovima i zahtjevima u nama, jer oni najbolje izgrađuju našu ljudskost. A isto tako nas upozorava na rizik autonomije, jer bez Božje pomoći nećemo biti u stanju konkurirati za istinsko ostvarenje, te bi bila prava šteta proživjeti život kao mrtvi ili zakopani kapital koji je po božanskom daru imao neizmjerne mogućnosti, ali ih nije iskoristio ne želeći prihvatiti božansku ruku spasiteljicu. Dao Bog da nas ova Učiteljeva riječ trgne da se probudimo dok je na vrijeme, jer našom kršćanskom sviješću i odgovornošću možemo sanirati i sadašnji krizni trenutak društva, a napose sebi priskrbiti vječnu nagradu u kraljevstvu nebeskom. Amen.
Posveta Lateranske bazilike – 2008.
Danas se slavi blagdan posvete Lateranske bazilike, papine katedrale sagrađene na Lateranskom brežuljku u Rimu. Nakon što je Gospodin Isus rekao, u razgovoru sa Samarijankom, da će se pravi klanjatelji klanjati u duhu u istini, a ne više u Jeruzalemu ili na nekom drugom brdu, postavlja se pitanje krši li Crkva Gospodnju volju uvodeći blagdan posvete Lateranske bazilike? Je li se dogodila samo promjena mjesta, a da je sadržaj ostao isti, te tako više Jeruzalemski hram u gradu na Sionu nije za kršćane povlašteno mjesto gdje se treba klanjati, nego je to sada Rim sa svojom glavnom bazilikom na Lateranskom brežuljku koja ima ulogu središnje crkve kršćanstva, nazvane majka i glava svih crkava, mater et caput omnium ecclesiarum. Međutim, da ne bismo pogrešno Gospodina shvatili, imamo i današnji evanđeoski odlomak koji nas izvještava o tome kako je on sam ušao u Hram i istjerao mjenjače i prodavače, ne dopuštajući im da od kuće Oca njegova prave špilju razbojničku.
Tim događajem, ali i riječima koje je rekao o klanjanju u duhu i istini, Gospodin je htio naglasiti da odnos prema Bogu ne smije biti kao neki magijski odnos prema svetom mjestu ili predmetu, nego mora biti odnos kao prema živom i prisutnom Bogu. Magijski odnos je samo udaljavao Boga od svetih mjesta na kojima je htio prebivati, jer je magijski, to jest trgovački kupoprodajni odnos obeščašćivao ta mjesta na kojima se onda nije mogla ostvariti i Božja prisutnost, jer se Bog ne želi miješati s nečasnim i prljavim. Stoga je sam Gospodin htio biti hram Božje prisutnosti u svijetu, te svojim Tijelom i uskrsnućem zajamčiti takav čist i svet odnos prema Bogu, kao onaj u čijem se tijelu događa istinsko klanjanje Božanskoj prisutnosti.
I nije bilo samo to, već je on taj odnos htio ovjekovječiti, ostaviti ga trajnim i prisutnim u svijetu. Zato mu je trebao čvrst temelj i na zemlji. Taj temelj nije trebala biti neka gora ili planina, željezo, drvo ili kamen, već je taj temelj trebao biti čovjek kamene vjere, na koju se može osloniti Božja građevina u svijetu. Zato Bog izabire Petra da bude stijena na kojoj će biti sagrađena Crkva, zajednica vjernika, Crkva koju vrata paklena ne će nadvladati. Zato je izabran Petar i za njega je Isus molio, da ne malakše u vjeri, da bi onda on u svoje vrijeme mogao učvrstiti braću, to jest ostati za svoju braću trajni oslonac u povijesti. Zato se s Isusom dogodila stvarna novost i revolucija, premda je on, izgoneći trgovce iz Hrama, potvrdio i vrijednost starozavjetne objave i opravdanost postojanja Hrama, jer Hram nije smio biti ljudska tvorevina, nego božanska. Čim je čovjek posegnuo za tim da ga je on sagradio, da je u nj uložio toliko i toliko zlata, srebra, kamena i drva, hram prestaje biti ono što je trebao, Božje djelo i mjesto Božje prisutnosti. Čisteći Hram daje im neprolaznu lekciju, ali i najavljuje da će on sam podići novo svetište za koje se više čovjek ne će moći hvaliti koliko ga je i čime gradio. To svetište i hram njegovo je Tijelo po kojem Bog samo svojom snagom ulazi u ljudsku povijest, sam stvara i gradi to tijelo. Štoviše dopušta im da ga razore, da bi ga onda ponovno podigao u uskrsnuću, da im pokaže neuništivost i neprolaznost njegove prisutnosti u ljudskoj povijesti iz koje ga više ne mogu izgurati.
I kao što je Gospodinu bila dovoljna vjere jedne obične žene, vjernice, da na nepovratan način uđe u povijest, u čijoj vjeri je pronašao nezamjenjivu suradnju, tako mu je trebala i vjera jednog običnog čovjeka, Petra, da na njoj gradi svoju Crkvu, zdanje koje trajno i vjerodostojno svjedoči njegov ulazak u povijest, njegovo djelovanje u povijesti kroz uskrsnuće. Kristova prisutnost i Petrovo svojedočanstvo je toliko snažno i čvrsto u povijesti i životu ljudi, da ga vrata paklena ne će nadvladati. Od tada temelj njegove božanske prisutnosti u svijetu nije više neka gora ili neko mjesto, pa taman to bio i Hram, nego je čvrsti i neslomivi temelj njegove prisutnosti u svijetu zajednica vjernika kojoj se povjerio i predao kao i Mariji.
U toj zajednici posebno je mjesto povjereno Petru, da svojom vjerom bdije i utvrđuje braću u vjeri. I dok slavimo danas blagdan posvete Lateranske bazilike, ne slavimo samo neko mjesto na kojem bi Bog prebivao izričitije nego na drugom mjestu, nego slavimo događaj neponovljive i nepovratne Božje prisutnosti u svijetu, koju je htio zaštiti od iskrivljenja i od zabluda u svojoj Crkvi s Petrom na čelu. I preko ovog događaja Gospodin nam daje traju pouku i poruku da je naš ljudski vjernički život temelj njegove prisutnosti u svijetu, da je istinski hram koji treba čuvati neporočnim i u kojem se treba klanjati Ocu u duhu i istini. Na temelju toga Lateranska bazilika je simbol jednoga čovjeka – Petra iz Galileje, kojemu je pošlo za rukom ostaviti takvo neprolazno svjedočanstvo, radi čega je zaslužio biti nazvan blaženim. Isto tako je zaslužio službu da potiče i braću u vjeri na istovjetno svjedočanstvo Božje blizine i prisutnosti. Lateranska bazilika potom nije samo simbol Petrove službe, nego je hram njegove stamene vjere koja Kristovom voljom stoji kao oslonac u Crkvi do konca vremena, jer je Petar prenio svoju službu na druge ljude nakon sebe, da nastave njegovo svjedočanstvo vodeći narod Božji ispravnim putem.
Neka i nas ovaj blagdan dodatno potakne da slavimo i proslavimo Boga u svome tijelu, koje je istinski hram, kao što ga je Petar proslavio svojim svjedočanstvom. Jer ovaj blagdan nije uspostavljen radi Petra koji je već doživio svoju proslavu u nebu, nego radi nas da bismo na njegovoj vjeri imali nadahnuće, kao što u petrovskoj službi imamo siguran temelj i zaštitu ispravne vjere, dok ne prispijemo u vječni život gdje ćemo kao živo kamenje biti uzidani u zdanje njegova neprolaznog Kraljevstva u sve vijeke vjekova. Amen.
Dušni dan – 2008.
Dušni dan je spomendan svih vjernih pokojnika kojih se sjećamo s ljubavlju i poštovanjem, dragih i značajnih osoba koje su nam u vremenu prethodile svjedočanstvom vjere, a sada počivaju snom mira, iščekujući konačnu nagradu od svoga Spasitelja. Na ovaj dan se spominjemo svih onih koji su preminuli u vjeri Sina Božjega, ali još nisu dospjeli u puninu blaženstva u koje može ući samo onaj tko je u potpunosti izbijelio haljinu svoga bića u krvi Janjetovoj, da može sjesti za svadbeni stol u njegovu kraljevstvu. To su oni na kojima se još do kraja nije ostvarilo ono što Isus reče: Blaženi čista srca, oni će Boga gledati, jer je ostalo još naslaga nečistoće na njihovim očima, koju otklanjaju ispaštajući za propuste, nedostatke i grijehe koje su počinili za vrijeme zemaljskog života.
Nije rijetkost da mi hodimo ovim svijetom poput slijepaca koji ne vide božansku stvarnost oko sebe, nego su zauzeti svojim poslovima. Gotovo da pretpostavljamo da je normalno da nam Bog daruje vječni život, da nam otkrije svoje očinsko lice, kao da je on taj koji se skriva, umjesto da pođemo od pretpostavke kako mi na zemlji loše, površno i nemarno tražimo lice Božje, te da onda nakon smrti moramo ispaštati zbog toga, moramo liječiti svoj pogled i otkloniti naslage nesvijesti i mlakosti u kojoj smo živjeli na zemlji.
I doista, Bog nam se ne skriva, niti se skriva od duše koja ga traži, pa je iluzorno da netko tko ga za života nije tražio može odjednom stati pred njegovo lice, kao da je to najnormalnija stvar. Naprotiv, Bog nam se otkriva i potpuno se otkriva. I to ne samo u onom budućem vječnom životu koji iščekujemo, nego i u ovom sadašnjem u kojem stječemo taj budući. A besmisleno je zamišljati gledanje Boga i uživanje slave Božje kao nešto što nam pripada po inerciji prirode, nego je to dar Božji koji nas ispunjava već od zemaljskog postojanja, da bi u onom nebeskom dosegao svoju puninu. Stoga je potrebno veseliti se gledanju lica Božjega kao iznimnom daru kojim Gospodin želi obdariti nas ljude.
Stoga, ako mi nešto ne pripada, a to mogu steći, onda mi je neophodno oko toga se potruditi. Isto tako, ako mi nešto ne pripada i ne mogu to ničim steći, ali mogu eventualno primiti na dar, onda to ne znači da se pred tim ne trebam truditi, to jest živjeti tako da budem dostojan tog dara. Štoviše, pred tom stvarnošću nam se potruditi i više nego pred onim što možemo steći, da ne odbacimo darivatelja dara, da na neki način opravdam njegovo povjerenje uslijed kojeg nas hoće obdariti. To vrijedi na poseban način ako se radi o daru osobe osobi kroz prijateljstvo i ljubav: Ja ničim ne mogu zaslužiti Božje prijateljstvo, jer je Bog u svemu meni prethodio. On mi ga je ponudio prije nego sam ga uopće mogao zaslužiti, ali je u mojoj vlasti prihvatiti ga ili odbiti, to jest ponašati se na način dostojan ponuđenog Božjeg dara. Ako sam prihvatio Božji dar i njegovo prijateljstvo, onda mi se dogodilo nešto sasvim lijepo i pozitivno za moju narav, što ne mogu pravdati nikakvim svojim zaslugama, jer takvo što nisam mogao steći ili dobiti na temelju zasluga, ali sam mogao djelovati ili zahvalno primajući ili nezahvalno odbijajući taj dar.
I dok se danas molimo za naše drage pokojnike jedno je sigurno: Nije upitna Božja ljubav za svakog čovjeka kojom nam želi dati radost da uživamo po svu vječnost promatrajući njegovo lice. Upitan je naš život pred njim, te stanje u kojem nas konac zemaljskog života zateče. Zato je dvostruka poruka ovog dana:
– Prva poruka i poticaj je da se molimo za svoje vjerne mrtve koji su još u stanju pročišćavanja od svojih slabosti i grijeha, mana i nesavršenosti, kojima su sebe lišili mogućnosti da odmah promatraju lice Božje, jer nisu bili čista srca. U stanju u kojem se nalaze sigurno sad to žarko žele. Sad shvaćaju težinu svoje ljudske površnosti i slabosti, težinu odijeljenosti od Boga, izvora života, što ne zemlji nama ljudima ne polazi za rukom shvatiti u tolikoj radikalnoj mjeri, te nam onda i ne pada teško što ga ne vidimo i ne znamo tražiti. I dok čeznu za Bogom kao svojim punim ostvarenjem, pateći što to nisu u potpunosti ostvarili i na zemlji, sebi ne mogu drukčije pomoći nego tom pročišćavajućom patnjom, dok ne dođu u čisto stanje, stanje čistog srca, da mogu stati pred lice Božje, oslobođeni svih nečistoća i nesavršenosti, živeći isključivo od njegova sjaja. No, zato im mi možemo pomoći svojim molitvama i žrtvama, da se njihova želja za Bogom što prije ispuni.
– Druga poruka je nama na zemlji, da sami živimo na način na koji to Gospodin od nas očekuje, kao gorljivi vjernici, žarko želeći svoga Oca još na zemlji što je moguće bolje upoznati i žarče ljubiti. A uostalom, živeći takvim intenzitetom ljubavi prema Bogu najbolje ćemo pomoći svojim pokojnicima, jer naš Bog i Otac ne može ne uslišati molbe molitve koje mu uputimo čista srca.
Čuvajmo stoga svoje srce čistim, jer grijehom u vremenu odbacujemo Božji dar koji ima vječne dimenzije. Grijehom sebi zatvaramo oči prljavim naslagama pred licem vlastitoga Oca, te zato Gospodin Isus želi da se držimo blaženstva o čistoći srca, kao i svih ostalih, da bismo stekli preduvjete za posjedovanjem nebeske baštine. Neka ovaj sveti spomendan naših pokojnika bude poticaj da probudimo svijest zajedništva između nas i njih, zajedništva i pomaganja, koje će i nas i njih voditi vječnom ostvarenju radosti promatranja lica Božjega. Amen.
Propovijed
Želja za slavom
29. nedjelja kroz godinu - B Čovjek je biće koje ima urođenu potrebu da teži prema slavi, što se poistovjećuje s njegovim traženjem boljeg, sretnijeg i priznatijeg života. Ostvariti slavu, to jest proslaviti se kruna je određenih nastojanja i rezultat ulaganja u sebe i svoje… »
Meditacija
Navodnjavanje
Da bi biljke donijele svoj rod, nije ih dovoljno posaditi, već ih između ostaloga treba znati pravovremeno i prikladno zalijevati. Jedan od najkvalitetnijih sustava navodnjavanja je navodnjavanje kap po kap, jer se izravno i neprekidno vlaži tlo u blizini korijena biljke, što potiče… »