— JAKOVLJEVO PROTOEVANĐELJE

• Sadržaj: evanđelje djetinjstva Marijina i Isusova. Pripovijeda se Marijino čudesno začeće od starih roditelja, te čudesne i slikovite zgode njezina najranijeg djetinjstva. Nadalje, ovdje je sačuvana predaja da je Marija odrasla u Hramu od treće do dvanaeste godine, da bi potom bila povjerena udovcu Josipu da je čuva i štiti.
• Autor je nepoznat. Izvorno napisano u Egiptu u drugoj polovici 2. st. i naknado proširivano.
• Raširenost: dosta rašireno na Istoku, a na Zapadu osuđeno kao apokrif u Gelazijevu dekretu (oko 500.).
• Vrijednost: veliki utjecaj na liturgiju i marijansku pobožnost. U središtu je Djevica i njezino djevičanstvo, premda ovo evanđelje pripada «evanđeljima djetinjstva». Najznačajniji je dokaz marijanske pobožnosti prvih kršćana. Također je svjedočanstvo bilo Marijina izabranja, kao i njezina djevičanstva.
  Očito je u suprotnosti s legendom koja se širila u ono vrijeme, a koju je koristio i Celzo, a to je da je Isus sin Marije i rimskog vojnika imenom Pantera. U isto vrijeme ukazuje na pogrešno tumačenje izraza «braća Isusova» koji se nalazi u kanonskim evanđeljima, nudeći rješenje prethodnim Josipovim brakom i djecom koju je imao. Zanimljivo da je upravo radi ovakve postavke ovo evanđelje i bilo odbačeno, te se poslije i za Josipa iskristaliziralo uvjerenje da je i sam živio u trajnom djevičanstvu (Jeronim).
• Što se tiče književnog oblika, radi se o zbirci legendi o pojedinim osobama. One imaju pred očima starozavjetne modele (rođenje Samuelovo i Samsonovo) i koriste Matejeve i Lukine opise djetinjstva Isusova.

— TOMINO KOPTSKO EVANĐELJE

• Autor nepoznat. Napisano u Siriji polovicom 2. st. na grčkome, a pronađen koptski prijevod u Nag Hammadiju.
• Sadržaj: zbirka od 114 Isusovih izreka raspoređenih po književnim vrstama: Apoftegmata (dijalozi), Logia (izreke), proročke i apokaliptičke izjave, pravila i odredbe zajednice izgovoreni u prvom licu i u prispodobama. Oko polovice tog istog materijala se pronalazi u sinoptika, a ostalo u izvoru Q; predstavlja dijelom poznate i dijelom nepoznate «agrafa».
• Vrijednost: posebna vrijednost jer se radi o zbirci Isusovih izreka, što po prvi put dokazuje postojanje takve književne vrste, što se prije samo naslućivalo. Nije jasno može li se ovo evanđelje smatrati gnostičkim.

— EPISTULA APOSTOLORUM

• Vrsta: obično se svrstava u Razgovore Uskrsloga s učenicima, što je nastajalo redovito u gnostičkim krugovima. Ovdje, naprotiv, koristi se ista vrsta ali sa suprotnim ciljem: pobijanje gnosticizma. Ovo pismo suprotstavlja objavama za inicirane, vlastite gnozi, Isusov dijalog s učenicima koji daju u javnost njegov sadržaj u obliku pisma.
• Mjesto: vjerojatno Egipat oko polovice 2. st. u judeokršćanskim krugovima.
• Teološki sadržaj: pravovjerno pobijanje docetističke kristologije i gnostičke antropologije. Spis sadrži obranu stvarnog božanstva Kristova, stvarnost njegova utjelovljenja i uskrsnuća, uskrsnuće tijela zajedno s dušom i duhom u trenutku posljednjeg suda, silazak Isusov nad Pakao i oslobađanje starozavjetnih pravednika krštenjem u limbu. Pismo završava apokaliptičkim pogledom na vrijeme konca svijeta i opisom Kristova uzašašća.
• Ne zna se koliki je mogao biti njezin utjecaj u starini.

— NIKODEMOVO EVANĐELJE

• Pripada evanđeljima koja dopunjuju povijest Isusove muke.
• Sastavljeno od 2 dijela: pog. 1 do 16: Acta Pilati (nakana je osloboditi Pilata svake odgovornosti) (nastali sigurno prije 375/6.).
  • pog. 1-11: Acta Pilati: proces Isusu pred Pilatom, razapinjanje i ukop. Teološka nakana je obraniti Isusovu bezgrešno začeće protiv židovskih kleveta, njegovu nevinost i božansku moć. U isto vrijeme predstavljaju Pilata protivnim razapinjanju. Njegova pozitivna uloga i će kasnije biti još izraženija, te će ga držati opravdanim po Kristovoj smrti do te mjere da će ga Sirijska i Koptska Crkva častiti kao sveca.
  • pog. 12-16: zasjedanje Sinedrija na kojoj jedan anđeo navješćuje Isusovo uskrsnuće, spasenjsko poslanje i uzašašće, uslijed čega nastaje žestoka rasprava u kojoj Nikodem i Josip Arimatejac svjedoče za Isusa, premda ne uspijevaju uvjeriti židove.
• Pog. 17 do 27: Descensus Christi ad inferos; svjedočanstvo dvojice svjedoka koji kao preminuli susreću Isusa u Hadu, s njime uskrsavaju i svoje svjedočanstvo iznose pred velikim svećenikom u Jeruzalemu. Priča započinje govorom o jednoj zraci sunca koja prodire u tamu Hada, budeći u patrijarsima, prorocima i u Ivanu Krstitelju nadu da se počinju ostvarivati njihova predviđanja o Mesijinu dolasku. Had i Sotona počinju se svađati jer je nezasitni Had progutao Isusa, premda je on objavio svoju božansku moć preko čudesa. Tada odjeknu snažno jedan glas koji naređuje da se otvore vrata podzemnoga svijeta, Had i Sotona su pobijeđeni, starozavjetni pravednici probuđeni, kršteni na Jordanu i odvedeni u Raj zajedno s Isusom.
• Vrijeme završne kompilacije cijelog djela: 425. Ovo prikazivanje Isusova puta u Had je prešlo potom u mnoge predaje, u cijelu srednjovjekovnu kulturu sve do modernoga doba, što svjedoče prijevodi na mnoge jezike. Tome je doprinijela i jedna homilija Velike subote što nosi Epifanijevo ime, a detaljno opisuje bitku Silaska, crpeći sigurno i na ovom evanđelju.

— PETROVA DJELA

• Najstarija od apokrifnih Djela koja su došla do nas. Napisana su vjerojatno između 180. i 190. u Maloj Aziji ili Rimu. Jedna trećina se nije sačuvala.
• Prvi dio: događa se u Jeruzalemu, gdje se Petar, prema predaju, zadržao 12 godina, i gdje se po prvi put sukobio sa Šimunom Čarobnjakom (Magom).
• Drugi dio: putovanje u Rim, po izričitoj Božjoj zapovijedi. Nakon što Pavao odlazi u Španjolsku, u Rim pristiže Šimun Čarobnjak koji zavodi kršćane svojim čudesima. Petar se ponovno sukobljava s njime, pobjeđuje ga u «bitci čuda».
• Treći dio: mučeništvo Petrovo. Petar propovijeda čistoću i uzdržljivost, izazivajući time neprijateljstvo rimskog prefekta Agripe i nemir u gradu. Pred opasnošću zatvaranja, Petar bježi iz grada i na Apijskoj cesti mu dolazi u susret Krist kojeg pita: Quo vadis, Domine? Isus odgovara da ide biti još jednom raspet, da bi se potom Petar vratio nazad i bio raspet glavom prema dolje.
• Cilj ovog djela nije borba protiv heretika, nego opisuje čudesna Petrova djela, u kojima se ogleda božanska snaga koja se opire zlu. Upravo aretološka dimenzija (čuda, vizije, itd.) određuje strukturu djela u kojem se izmjenjuju dijalozi, govori i molitve.

— PAVLOVA DJELA

• Ovisni o Petrovim djelima. Napisao ih je između 185. i 195., «iz ljubavi prema Pavlu», neki svećenik iz Male Azije koji je radi te fikcije izgubio službu. Pavlove pothvate stavlja u širi kontekst izvještaja o putovanjima. Nisu sačuvana cjelovita.
• Kompozicija djela: jedan jedinstveni spis su sačinjavala tri djela: a) Acta Pauli et Theclae b) Pavlova korespondencija s Korinćanima c) Mučeništvo sv. Pavla.
• Pavlova putovanja određuju strukturu djela: Damask-Jeruzalem-Filipi-Korint-Italija-Rim. Prepričavanje događaja slijedi stereotipnu shemu: opis puta, Pavao propovijeda uskrsnuće i čistoću (žene se odvajaju od muževa), Pavla potom progone, čudesno se spašava i nastavlja put.
• Prvi dio: Početak nije sačuvan, ali se pretpostavlja da opisuje Pavlov povratak u Damask gdje djeluje, pa onda odlazi u Jeruzalem. Vjerojatno je sadržavao i jedan događa u Antiohiji, uvršten i u Acta Pauli cum Theclae, gdje Pavao ima sekundarnu ulogu. U Ikoniju djevica Tekla, potaknuta Pavlovim propovijedanjem, napušta zaručnika, koji potom optužuje Pavla pred prokonzulom, koji daju uhvatiti i baciti u zatvor Pavla. Tekla podmićuje čuvara, te dolazi još jednom da je Pavao pouči, da bi, kad se to saznalo, Pavla protjerali, a ona bila osuđena na lomaču. No vatra joj nije mogla nauditi. U Antiohiji je izbjegla smrti u areni, jer je životinje nisu htjele napasti, a čak ju je jedna lavica branila. Tekla se potom baca u jednu posudu s vodom, te krštava sebe samu. Ostali tekstovi, sačuvani fragmentarno, slijede istu shemu.
• Pavlovoj korespondenciji s Korinćanima predmet su lažne gnostičke nauke koje u Korintu šire dvojica ljudi: odbacivanje Staroga zavjeta, nijekanje Božje svemoći, uskrsnuća tijela, Boga kao stvoritelja svijeta i Krista kao utjelovljenog Boga u Marijinu krilu.
• Djelo završava Pavlovim mučeništvom u Rimu. Pavao, suprotno kanonskim Djelima, u Rim dolazi kao slobodan čovjek. Mučeništvo ne izaziva propovijedanje čistoće, nego navještaj Krista kao vladara eonâ, radi čega Neron smatra ugroženom svoju vlast i daje ga pogubiti odsijecanjem glave.
• Cilj djela nije teološki, nego za čitanje kao odgojno štivo u slobodno vrijeme.
• Glavne teme: uskrsnuće i uzdržljivost.
• Pavlov opis iz ovog spisa ulazi u primitivnu kršćansku ikonografiju: “čovjek niskog rasta, ćelave glave, krivih nogu, plemićkog ponašanja, smeđih očiju, gotovo spojenim s malim zakrivljenim nosom”. Za razliku od njega Petar je bio prikazivan kao čovjek punog lica, guste i duge kose i brade.

—Evanđelja. Književna vrsta
Književna vrsta evanđelja se definira prema modelu kanonskih evanđelja na temelju prikupljenog materijala koji se odnosi na izreke i djela, nauk i život Isusa Krista, a koji se do tada samo usmeno prenosi. Taj materijal je prikupio i priredio određeni redaktor na temelju zajedničkog teološkog promišljanja, s ciljem da sačuva, jača i širi autentičnu kršćansku vjeru. Dok definicija književne vrste objedinjuje formalne i sadržajne elemente, dotle riječ «evanđelje» (euangelion) izvorno znači samo poruka, novost. Ovo značenje riječi nije spriječilo da se od polovice 2. st. njome nazove i knjiga koja sadrži poruku.
Na temelju ovakvog razlikovanja postoje novozavjetni apokrifi pod imenom evanđelja, ali koji ne odgovaraju definiciji vrste, kao i neki drugi spisi naslovljeni drukčije, a odgovaraju književnoj vrsti evanđelja. Može postojati raznoliko klasificiranje apokrifnih evanđelja (sadržaj, forma, autori, izvor, nakana, ovisnost…), ali je najznačajniji kriterij sadržaj:

• vrlo blizi kanonskim evanđeljima su ona evanđelja koja slijede sinoptičku predaju jer ili se služe istim izvorima ili prerađuju sama sinoptička Evanđelja (Petrovo evanđelje, Evanđelje nazarena i Evanđelje ebionita);
• ova dva posljednja po svom izvoru pripadaju judeokršćanskim evanđeljima, koja slijede izbliza Matejevo evanđelje, izričito čuvaju židovske predaje ili se mogu svesti na judeokršćanske sekte;
• heterodoksna evanđelja žele ozakoniti doktrinarna mišljenja različita od onih koje ima Velika Crkva. Na poseban način to vrijedi za gnostike (nakon otkrića biblioteke u Nag Hammadiu izišao je na vidjelo velik broj njihovih evanđelja: Pistis Sophia, Dvije knjige Jehuove, Tomino evanđelje, Bartolomejevo evanđelje, itd.
• budući da kanonska evanđelja nisu zadovoljavala želju vjernika za spoznajom i za većom teološkom jasnoćom u određenim točkama, nastao je skup spisa kojima je bio cilj da dopune kanonska evanđelja:
  • za događaje koji prethode Isusovo rođenje ili se tiču njegova djetinjstva (Jakovljevo protoevanđelje, Arapsko evanđelje djetinjstva Isusova, Pseudomatejevo evanđelje); ova djela su izvršila velik utjecaj na liturgiju, pučku pobožnost i umjetnost.
  • evanđelja koja dopunjavaju muku Isusovu, premda su kanonska evanđelja o tome vrlo iscrpna  (Djela Pilatova, Nikodemovo evanđelje, Bartolomejevo evanđelje); teološko promišljanje i pučka pobožnost dodatno se bave osobama koje se pojavljuju u muci i Isusovu silasku nad pakao.
  • Otkupiteljevi dijalozi dopunjuju i preciziraju upute koje Isus daje učenicima nakon uskrsnuća. Redovito su u obliku dijaloga, premda ima i epistularnih fragmenata i apokaliptičkih elemenata.
• Postoje fragmenti različitih djela, te agrafa – ostaci usmene predaje Isusovih izreka.

— Apokrifna djela apostolska. Književna vrsta
Za razliku od apokrifnih evanđelja, apokrifna djela, koja su redovita došla u fragmentarnom obliku, nisu nastala ni paralelno ni u ovisnosti niti kao konkurencija kanonskim Djelima svetog Luke, nego u dva kasnija i različita razdoblja, neovisno o nakani dopunjavanja.
Iz 2. i 3. st. su pet velikih apokrifnih djela: Andrijina, Ivanova, Pavlova, Petrova i Tomina, koja su kasnije manihejci stavili u jedan corpus pripisujući ga autoru Luciju Charinu.
Od 4. st. nadalje nastaju druga, manje značajna, apokrifna djela apostolska, sagrađena na temelju prethodnih, s time da se bave drugim apostolima. Nisu tako bogata ni materijalom ni mišlju, ali im je zajedničko osoba, život (putovanje) i nauk jednog ili više apostola, viđenih kao Božji ljudi (theoi andres) i autentični svjedoci vjere.
U usporedbi sa starim romanima u njima nisu samo obrađeni zamišljeni događaji, nego i oni koji su ušli u predaju, legende i priče. Pet je temeljnih elemenata: 1) motiv putovanja; 2) krepost (čudesna, herojska moć); 3) teratološki element (susreću razna čudovišta); 4) tendenciozni element (posebno u propovijedima) i 5) erotski element (pravi ljubavni motivi na asketsko-enkratitskoj liniji).
Ova djela služe kao pučka književnost za slobodno vrijeme, izgradnju i indoktriniranje čitatelja, a ne kao djela za raspravu teoloških i disciplinskih problema. Premda u njima ima gnostičkih elemenata, nije ispravna teorija koja bi njihovo porijeklo pripisivala gnosticizmu.

— Poslanice. Književna vrsta
Apokrifne poslanice niti po broju, niti po s teološko-književnog gledišta nemaju važnost poput spomenutih apokrifnih vrsta. Sve pripadaju vrsti «izmišljenih i pseudoepigrafskih poslanica», te su često umetnute unutar drugih opsegom značajnih djela (Treća Korinćanima unutar Pavlovih djela ili Isusovo dopisivanje s kraljem Abgarom iz Edese u Abgarovoj sagi).
Vrijedna je spomena Poslanica Laodicežanima nastala na temelju Pavlova spomena da je pisao Crkvi u Laodiceji (Kol 4, 16) i korespondencija između Pavla i Seneke, koji preporučuje Pavlove poslanice rimskom čitateljstvu.

— Otkrivenja. Književna vrsta
Naziv «otkrivenja» dolazi od početnih riječi Ivanova Otkrivenja, prvog spisa ovoga tipa. Kao književna vrsta dolazi od židovstva koje je proizvelo Danijelovu knjigu kao najznakovitiju apokalipsu. Kršćanske apokalipse su se redovito oblikovale na onoj židovskoj i dopunile su je svojom vlastitom eshatologijom.
Premda se ne može naznačiti nijedna formalno pravilo koje bi vrijedilo za sva otkrivenja, može se naznačiti niz stilskih i sadržajnih trajnih elemenata:

• Apokrifna otkrivenja su sva napisana pod pseudonimom, služeći se imenom ugledne osobe iz prošlosti da bi djelu dali autoritet koji po sebi ne posjeduje. Svaka je napisana u fiktivnom prošlom vremenu i predstavlja se kao drevna knjiga koja, zbog svoje zapečaćene biti mora ostati tajna do određenog konca vremena. Tipičan element su precizna predviđanja budućih događanja, čime želi probuditi povjerenje čitatelja također o predviđanju posljednjeg vremena.
• Autor prima poruku u obliku ekstatične ili oniričke vizije, za vrijeme koje biva podignut u nebeski svijet da ga upozna i opiše. Vrhunac je dolazak pred prijestolje Božje i susret sa samim Bogom. Opis je redovito u prvom licu jednine.
• Vizije se događaja u obliku slika i predstavljaju alegorije koje određeni posrednik (angelus interpres, sam Bog ili Krist) objavljuje vidiocu.
• Ove apokalipse sistematiziraju konfuznu cjelinu promatranih fenomena, posebno uz pomoć brojeva, da bi tako pokazali svoje razumijevanje božanskog svijeta.
• Njihov cilj nije ezoterijski nego praktičan i odnosi se na sadašnje vrijeme, to jest vođenje i učvršćivanje vjernika pred nevoljama vlastitima posljednjim vremenima. Stoga kao vlastito i bitno sadrže parenezu i homiletiku koja se mogu predstaviti kao molitva i tužaljka, ali i kao zahvala, slavljenje i himan.

Četiri velike suprotnosti obilježavaju zamišljeni svijet apokalipse: 1) dualizam dvaju eona, 2) univerzalizam i individualizam, 3) pesimizam i nada u onostranost, 4) determinizam i iščekivanje imanentne budućnosti.
Povijest svijeta i njegova razdoblja se odvijaju po velikom i nepromjenjivom spasenjskom Božjem planu, od stvaranja do konca. Eon ovoga svijeta je pokvaren, njime dominira Sotona i on degenerira iz naraštaja u naraštaj sve do političkih i kozmičkih katastrofa posljednjih vremena. Stari svijet grijeha, idolatrije i ljudskog vladanja mora nestati, prije nego dođe kraljevstvo Božje. Pojedinac se spašava zahvaljujući vjernosti božanskim odredbama. Posluhom i vjernošću prima obećanje da će biti dionik budućega svijeta. Dok iščekuje spasenje koje će se dogoditi u budućem eonu, vjernika podržava nada i sigurnost nagrade za ustrajnost i vjeru, kao što će u protivnom doći kazna. Znakovi vremena pokazuju blizinu konca koji je Bog najavio, premda se ne može naznačiti precizni datum. Sadašnje vrijeme je, stoga, vrijeme obraćenja i priprave za dolazak budućeg eona.
U ovom kontekstu od 2. st. pojavljuju se kršćanske apokalipse i kršćanske obrade židovskih apokalipsa (Abrahamova oporuka, Ezrino otkrivenje, Henokova knjiga). Što se tiče sadržaja, kršćanska eshatologija zamjenjuje židovske vizije onostranosti.
Najvažnije teme su: tumačenje kašnjenja paruzije, konac svijeta i onostranost. Od 4. st. zanimanje se proširuje i na opis neba i pakla, na učvršćenje moralnosti i pravovjerja, zanimanje koje ponekad prelazi u radoznalu žudnju za spoznajom i drugih detalja o posljednjem sudu i koncu svijeta, što je znak da je eshatologija Crkve već bila postavljena na stabilan kolosijek.
Među najznačajnija kršćanska apokrifna otkrivenja ubrajaju se: Petrovo otkrivenje, Izaijino uznesenje, Pavlovo otkrivenje, Tomino otkrivenje.

Po svom sadržaju apokrifi se mogu klasificirati u tri skupine:

a) Predaje o Isusu i Mariji.

– Evanđelja. Među ove prve se ubrajaju različiti oblici evanđelja i zbirke izreka, od kojih je najpoznatije Tomino evanđelje iz gnostičke biblioteke pronađene u Nag Hammadiju. Analogni po obliku kanonskim evanđeljima su evanđelja upotrebljavana u heterodoksnim judeokršćanskim zajednicama (Evanđelja Nazarena, Evanđelje Ebionita, Evanđelje Egipćana).

– Muke i uskrsnuća. Najpoznatiji tekst koji se ograničava samo na muku i uskrsnuće je Petrovo Evanđelje, sastavljeno vjerojatno u Siriji oko 150. godine. Ovoj skupini pripadaju tekstovi, sastavljeni od 4. stoljeća, koji pričaju sudski postupak protiv Isusa u obliku službenog zapisnika (npr. Acta Pilati ili Nikodemovo Evanđelje). Isto tako postoje tekstovi koji opisuju samo Isusov silazak nad pakao i uskrsnuće (npr. Bartolomejeva pitanja, Knjiga uskrsnuća apotola Barolomeja, Gamalielovo Evanđelje).

– Rođenje i djetinjstvo Marije i Isusa. Ova skupina spisa je svoju pozornost usmjerila prema suprotnom odsječku Isusova života, a to je djetinjstvo, o čemu se već u kanonskim evanđeljima (Matej i Luka) prikupila prva biblijska dokumentacija koja tumači Isusovo rođenje kao čudesno ostvarenje Božjih obećanja. Vjerojatno je nastankuJakovljeva Protoevanđelja pridonijela polemika sa židovima koji su, da bi obezvrijedili kršćanski naviještaj obezvrjeđivali Isusa govoreći o njegovu nezakonitom rođenju. Sasvim različita nakana je vodila autora Evanđelja djetinjstva po Tomi koje sadržava niz Isusovih anegdota u dobi između 5 i 12 godina. Vjerojatno je šutnja kanonskih evanđelja o tom razdoblju Isusova života poticala radoznalost pa se težilo nadomjestiti prazninu pričama o anticipiranom objavljenju njegove božanske moći.

– Uznesenje Marijino. Što se tiče Marijina uznesenja, kanonski spisi o tome apsolutno ne govore ništa, međutim, što se tiče izvankanonske starokršćanske literature, o toj temi nam je ostalo šezdesetak djela na osam jezika. Najznačajnija od njih su: Pseudo Ivanova knjiga usnuća, Transitus Pseudo Melitona iz Sarda, Transitus Pseudo Josipa iz Arimateje, Knjiga počinka itd.

– Dijalozi Uskrsloga. Gnostički nauk o tajnim predajama i istinama koje je Isus povjerio pojedinom apostolu potaknula je obilje tekstova kojima je u središtu Isusovo objavljivanje učenicima, ali većina tih tekstova formom pripada ili evanđeljima ili apokalipsama (na primjer Jakovljev apokrif, dva Jakovljeva Otkrivenja, Tomina knjiga, Marijino Evanđelje (Magdalena), od čega je većina nastala pod utjecajem gnosticizma. Od „pravovjernih spisa“ koji tematiziraju dijaloge s Uskrslim najpoznatija je Poslanica apostola (polovica 2. st.), razgovor Uskrsloga s Dvanaestoricom u kojoj se prepoznaje antidocetsko usmjerenje.

b) Predaje o apostolima

– Poslanice. Među apokrifima ova literarna vrsta je uglavnom rijetkost. Spominju se nadasve Poslanica Korinćana sv. Pavlu i njegov odgovor (Treća Korinćanima). Povijest je sačuvala vijest o Pavlovim apokrifnim Poslanicama zajednicama u Laodiceji i Aleksandriji, a ostao je na latinskom jeziku sačuvan niz od 14 pisama prepiske između Pavla i Seneke, a poznata je jedno duže pismo apostola Tita koje po svoj prilici dolazi iz priscilijanističkih enkratitskih krugova Španjolske.

– Djela. Za razliku od poslanica, literatura apostolskih Djela je iznimno bogata i stvorila je jednu vrstu apostolskog modela koji svojim čudima objavljuje prisutnost i nadmoćnost Božju. Dok su Lukina Djela apostolska Djela svih apostola, dotle apokrifna Djela opisuju djelovanje pojedinog apostola. Najpoznatija apokrifna Djela su Ivanova, Petrova, Andrijina, Pavlova i Tomina (nastala između 2. i 3. st.), i svi, barem djelomično, sadrže gnostičkih motiva. Međutim, ipak je na razini znanosti napuštena ideja da bi apokrifna Djela kao cjelina bili gnostičkoga porijekla. Zbog određenih sumnjivih doktrinarnih elemenata, a i zbog toga što su se heterodoksne skupine pozivale na njih, bili su odbačeni i osuđivani kao krivovjerni, no ipak ih se nastavilo čitati u samostanima, ali zbog dužine ne cjelovito već fragmentarno (iznimka su Tomina djela). Kako su za liturgijska slavlja pojedinih apostola korišteni završni dijelovi koji sadržavaju opis mučeništva, tako postoji mnoštvo manuskripta koji sadržavaju te opise.

c) Otkrivenja

Apokrifna otkrivenja su spisi u kojima ljudskim bićima bivaju objavljene (redovito preko vizija) vlastitosti biti božanskog svijeta, redovito skrivene ljudskim očima, a koje imaju odlučno značenje za spasenje iz ovoga svijeta obilježenog negativnošću u koju neprestano tone. Razumljivo je da je kršćanstvo u svojim počecima usvojilo takav izričaj da bi razmišljalo o Spasiteljevoj osobi i djelu, jer je apokaliptički izgled i sadržaj omogućivao pristup božanskoj dimenziji onoga koji je u ovome svijetu djelovao kao čovjek Isus. U takvom ozračju Isusovo djelo se objavljuje kao uporište cjelokupne povijesti svijeta, također i nadasve u sukobima između duhovnih sila dobra i zla, za koje se drži da djeluju iza vidljivih događanja. Već je Ivan u kanonskom Otkrivenju doveo u suodnos sadašnji trenutak kršćanske zajednice s posljednjim vremenima, jasno imajući u vidu središnje mjesto osobe Isusa Krista u takvom scenariju.

Najznačajnija kršćanska apokrifna Otkrivenja su Izaijino uznesenje, Otkrivenje Petrovo (smatrano čak kanonskim spisom u nekim zajednicama), Otkrivenje Pavlovo, Otkrivenje Tomino, Pseudo Ivanovo Otkrivenje, Marijina Otkrivenja.

Neki se apokrifi odnose na Stari zavjet, a drugi na Novi. Običava se ove posljednje podijeliti na Evanđelja, Djela, Poslanice i Otkrivenja.

— Najpoznatiji su sljedeći:

• Apokrifna evanđelja: Postoji više od 20 apokrifnih evanđelja. Među njima su najpoznatija: Evangelium secundum Hebraeos (druga polovica 2. st. u Palestini; u središtu je Jakov Mlađi; čini se da mu je izvor bilo Matejevo evanđelje, ali je revidirano i prošireno prema shvaćanju ebionita i nazarena); Tomino evanđelje; Jakovljevo Protoevanđelje (evanđelje Marijina i Isusova djetinjstva; nastoji dokazati Marijino vječno djevičanstvo; spominje Joakima i Anu; Decretum Gelasianum ga osuđuje kao heretičko); Arapsko evanđelje djetinjstva Isusova; Nikodemovo Evanđelje; Egipatsko evanđelje; Bartolomejevo evanđelje; Matijino evanđelje.
• Apokrifna djela: pisani s još više mašte i fantastičnih događaja. Pisci su nepoznati. Najznačajnija su: Djela Pavlova (sastavljen od Djela Pavla i Tekle, Korespondencija Pavla s Korinćanima i Mučeništvo sv. Pavla; mjesto nastanka je Mala Azija u posljednjoj četvrtini 2. st.); Djela Petrova (iz 190. godine, sadrže i opis predaje quo vadis?). Druga Djela su: Djela Petra i Pavla, Tomina djela, Ivanova djela, Djela Andrijina, Djela Tadejeva, Djela Filipova.
• Apokrifa otkrivenja: Apokalipsa Petrova (između 125. i 150.) sadrži prvi starokršćanski opis prekogrobnog života, ljepote neba i strahote pakla, izvršila velik utjecaj. Ostala otkrivenja: Apokalipsa Pavlova, Apokalipsa Tomina, Ps. Apokalipsa Ivanova, Apokalipse Marijine.
• Apokrifne poslanice: Epistola Apostolorum (između 140. i 160.) u Maloj Aziji ili Egiptu. Protugnostičke je tendencije, spominje utjelovljenje, dvije naravi u Kristu, istobitnost Riječi. Eshatologija joj nije milenaristička; krštenje je apsolutno potrebno za spasenje, ali nije dostatno već treba obdržavati i zapovijedi.
• Ostali apokrifni spisi: Uznesenje Izaijino (može se ubrojiti u apokaliptičke knjige) iAgrafa.

a) Apokrifi i novozavjetni spisi
b) Opće značajke apokrifne književnosti
c) Razvrstavanje apokrifa prema podrijetlu i vrsti
d) Apokrifna Evanđelja, Djela, Poslanice i Otkrivenja
e) Kratki pregled najstarijih i značajnijih kršćanskih apokrifa

a) Apokrifi i novozavjetni spisi

Da bi se moglo govoriti o aporkifnoj kršćanskoj književnosti potrebno ju je staviti u širu cjelinu vremena u kojem nastaje. Kao što se vidi iz primjera Apostolskih otaca, novozavjetna kanonska književnost nije jedina kršćanska književnost koja nastaje u 1. i 2. stoljeću. Usporedno djelima koja su prepoznata i vrednovana kao pravovjerna, nastala su u 2. stoljeću i mnoga djela, napose u gnostičkim krugovima, koja su se predstavljala kao apokryphoi – apokrifi, što znači tajni, skriveni, nedostupni javnosti, namijenjeni samo onima koji su osposobljeni razumjeti taj nauk.
U 1. stoljeću kad se kršćanstvo širi od Palestine, Male Azije pa sve do krajnjih granica Rimskoga carstva, nastaju mnogi spisi. Jedni nastaju prigodno (poslanice), drugima je cilj popratiti usmeni navještaj – kerigmu (Evanđelja), koji je u tom razdoblju još uvijek privilegirani način prenošenja radosne vijesti. Kako se kršćanstvo sve više širilo, osjećala se sve veća potreba takvih spisa koji će potkrijepiti, dokumentirati i argumentirati navještaj. Apostolima nije bio potreban pismeni zapis da potkrijepi autentičnost njihova propovijedanja, ali kako se Crkva širila, te oni nisu više uspijevali biti prisutni na svim mjestima, njihovim učenicima i nasljednicima se činilo vrlo korisno zapisati, koliko je to bilo moguće i potrebno, sadržaj njihova propovijedanja. Na poseban način se to odnosi na Evanđelja u kojima je sadržan Isusov život, riječi i djela, središnji sadržaj evanđeoskog navještaja. Nastao je tako izvor Isusovih izreka (logia), najprije usmeno pa onda i pismeno, da kršćanskim misionarima posluži kao priručno sredstvo.

Apostolicitet kao kriterij

Iza ovih dokumenata, koji su odraz i svjedočanstvo različitih crkvenih tradicija, stajalo je jamstvo pojedinog od apostola, što se prepoznaje u četiri Evanđelja. Apostolstvo, to jest apostolsko jamstvo, daje pojedinom spisu autentičnost i vjerodostojnost navještaja. Međutim u novozavjetnom kanonu knjiga postoje i one koje nisu napisane rukom apostola, ali ih Crkva, kojoj su Apostoli prenijeli dar Kristova života i Duha, unutarnjom karizmom prepoznaje kao svoje, te im pripisuje apostolstvo proglašavajući ih spisom nekog od apostola. Crkva to nije učinila s ciljem da prevari ili falsificira, nego da posvjedoči kako u njima postoje istine vjere koje odražavaju dotičnu kerigmatsku tradiciju, čime se također potvrđuje primat Crkve u odnosu na novozavjetne spise. U ovom prvom razdoblju ona jamči za apostolicitet pojedinog spisa, premda nisu svi spisi u prvi mah pokazivali isti intenzitet vjerodostojnosti, tako da pojedine zajednice ne časte i ne čitaju jednako sve knjige na svojim okupljanjima, što će reći da ih ne smatraju Svetim Pismom. Usprkos različitosti koje su se u pogledu nekih knjiga pojavljivale na lokalnoj razini, prvo suglasje oko predaje postiglo se oko polovice 2. stoljeća, te se tako oblikovao jedan odlučujući kriterij za određivanje novozavjetnog kanona (grč. kanon = mjera, metar, kriterij).

U prvoj polovici 2. stoljeća mnoge heterodoksne kršćanske sljedbe, na poseban način gnosticizam, stvaraju i časte „svete knjige“, stavljajući ih pod apostolski autoritet prikladnim naslovom, s ciljem ozakonjenja vlastitih devijantnih ideja. Crkva je stoga prisiljena snagom svog duhovnog autoriteta i kompetencije odrediti koje knjige sadrže autentičnu istinu vjere i mogu biti korištene javno na liturgijskim sastancima zajednice, čime se oblikuje korpus novozavjetnih knjiga. Ovaj proces se dogodio do konca 2. stoljeća, premda je konačni popis novozavjetnih knjiga određen tek u 4. stoljeću. Muratorijev fragment, za koji se drži da je nastao oko 200. godine u Rimu, sadrži 22 od 27 kanonskih knjiga, a cjeloviti kanon po prvi put se nalazi u jednom Atanazijevom uskrsnom pismu (Pismo 39) iz 367. godine, a na Zapadu je sadržan u drugom dijelu Gelazijeva dekreta koji je plod jedne rimske sinode održane za vrijeme pape Damaza 382.
Bilo bi pogrešno ovaj postupak držati pristranim, jer ovo što se definiralo u 4. stoljeću plod je iskustva i unutarnje svijesti kršćanskih zajednica koje su držale neke spise privilegiranim sredstvima posredovanja kršćanske objave, te su ih tako kanonizirale. Radi se o izboru valjanih svjedočanstava nastalih u konkretnom eklezijalnom kontekstu i po sebi odgovaraju na konkretne potrebe, ali uvrštene u kanon zadobivaju univerzalnu vrijednost. Viđene kao autentična dokumentacija kojom se dolazi do izvornih sastavnica povijesti i nauke Isusove, ove knjige postaju povlaštena sredstva posredovanja božanske objave. Određivanjem kanona novozavjetnih knjiga Crkva daje odgovor na izazov koji su joj uputile razne kršćanske sljedbe kompromitirajući jedinstvo evanđeoske poruke u mnoštvo različitih struja i nauka.

b) Opće značajke apokrifne književnosti  

U crkvenom okruženju pojmom apokrifi (apokryphos = tajan) u prvi mah su se označavali bilo oni spisi za čije čitanje i razumijevanje je bila neophodna posebna inicijacija (slučaj gnostičkih knjiga u kojima prevladava hermetička terminologija), bilo one knjige koje su preporučivane za privatno čitanje, različito od onog javnog čitanja kakvo je bilo čitanje Biblije (takva vrsta čitanje je poznata bila već u židovskome svijetu). I u jedno i u drugom slučaju apokrifi su pripadali književnosti koja je ostala izvan popisa svetih knjiga i bila je smatrana izvankanonskom, premda su težili tome da zadobiju apostolski autoritet. Ovi, dakle, kršćanski spisi prvih stoljeća koji su naslovom, sadržajem ili književnom vrstom u vezi sa Novim zavjetom, te su težili da zadobiju apostolski autoritet, ali ih Crkva nije uvrstila u kanon, zovu se apokrifima.
No, sam pojam apokrif zadobiva drukčije značenje u korištenju Crkve, nego što je to imao za gnostike. Dok se je za njih naziv „apokrifne knjige“ odnosio na knjige koje su bile u najvećoj cijeni, jer su sadržavale tajne istine dostupne samo onima koji su posjedovali znanje, dotle je za Crkvu, nakon što je bila prisiljena radi gnostika definirati kanon, taj pojam zadobio značenje lažnih, heretičnih, tendencioznih spisa. Međutim, po sebi ova riječ ne znači da se radi o heretičnoj književnosti, jer su mnogi od apokrifa sadržavali valjanih doktrinarnih elemenata koji nisu bili zapisani u kanonskim knjigama, ali zbog mnoštva legendarnih natruha, kao i nerazumljivih opisa čuda, nisu bile prihvaćene u kanon.

Crkveni oci stoga imenom apokrif označavaju nekoliko kategorije spisa:
– spisi kojima je nepoznato podrijetlo i lažno je pripisivanje nekom od apostola;
– spisi koji zajedno s korisnim podacima sadrže i doktrinarnih grešaka;
– spisi kojima nije dopušteno javno čitanje u crkvama jer nisu kanonski;
– spisi koji su nastali u krivovjernim krugovima ili su ih koristili krivovjerci.

Što se tiče pripisivanja heretičnosti ovim spisima, bilo bi nepravedno, u ambijentu u kojem još nisu bili jasno određeni i omeđeni pojmovi pravovjerja i krivovjerja, tvrditi za mnoge rane apokrife da su nastali kao heretička literatura, nego su bili odraz lokalne situacije neke kršćanske zajednice ili skupine, ili pak pojedinačnog iskustva vjere punog jakih emocija. Prava je istina da su u kršćanskom ambijentu 1. i 2. stoljeća kružile mnoge zbirke Isusovih izreka i djela neovisno od gnostičkih krugova, te brojni spisi pod imenom apostola i učenika. Budući da ne postoji jednoznačna primjena pojma apokrif na pojedina djela, može se reći sljedeće:
a) u nekim starim dokumentima, nazvanim apokrifi, javlja se želja da se zapiše ono što je usmena predaja pripisivala Isusu i njegovim učenicima;
b) u drugim apokrifima je sadržan odgovor – uz pomoć slobodnog i fantastičnog korištenja svetopisamskih datosti i vijesti prema lokalnim potrebama – na pitanja koja je postavljala pučka radoznalost o ljudskoj sudbini, o Isusu i njegovoj obitelji;
c) u nekim apokrifima, pomoću manipulacije kanonskih tekstova, nastojalo se legitimirati herezu;
d) apokrifi kasnijeg datuma odražavali su probleme apologetskog i dogmatskog karaktera onog vremena u kojem su nastali.

Suvremeni istraživači su ipak skloniji ne rabiti definiciju koja apokrife dovodi u usku veze s novozavjetnim kanonom, jer bi se time ograničio vremenski raspon u kojem su nastali (od 1. do 4. stoljeća), te se spis nastao u 3. stoljeću ne bi mogao u nikojem slučaju pozivati na apostolsko naslijeđe. Stoga se umjesto dosadašnjeg korištenja imena Novozavjetni apokrifi radije koriste Starokršćanski apokrifi. Podjela apokrifa na starozavjetne i novozavjetne ovisila je o naslovu ili osobi na koju se tekst pozivao. Ukoliko se radilo o starozavjetnoj osobi, spis bi bio svrstavan u kategoriju starozavjetnih apokrifa, međutim danas se nastoji razvrstati spise na temelju okruženja u kojem je nastao. Tako apokrifna djela koja su nastala u židovskim zajednicama pripadaju apokrifima Staroga zavjeta, dok spisi koji se pozivaju na novozavjetne sadržaje, i kad nose ime neke od starozavjetnih osoba (npr. Izaijino uzašašće), pripada novozavjetnoj tj. kršćanskoj apokrifnoj književnosti.

E. Junod opisuje tri obilježja kršćanskih apokrifa:
– pozivanje na figure i događaje s početaka kao preinačeni razvoj memorijalnih predaja, neovisno od bilo kakve ideje da se stvori normativna kolekcija;
– preko prijevoda, dodataka i drugih zahvata tekst je prenesen na nesređen način zbog nedostatka autoriteta koji bi nad njim bdio;
– ove anonimne tekstove nemoguće je svrstati u skupine slične po razdobljima, mjestu, teologiji ili ideologiji, književnoj vrsti. Nakon što je oblikovan kanona Svetoga pisma, postala je još učestalija pojava da se spisi koji nastaju nakon toga pozivaju, bilo sadržajem bilo oblikom, na Novi zavjet.
Shodno tome koncem 2. stoljeća mogu se razlikovati tri vrste apokrifnih spisa:
a) knjige, napose Evanđelja i Djela, koje žele osvijetliti ili dopuniti određene teme koje su u kanonskim tek samo dodirnute (npr. odnos Marije i Isusa, Isusovo djetinjstvo…). Cilj je zadovoljiti narodnu znatiželju ili određene teološke prohtjeve.
b) djela u suparništvu s kanonskima, samo jer žele dati legitimnost devijantnim mišljenjima pojedinih skupina ili sekta, ili pak lokalnim predajama;
c) kasniji spisi koji, na temelju povećanog apostolskog autoriteta, žele riješiti aktualne apologetske ili dogmatske probleme.
Prikupljanje apokrifa u određeni corpus spisa umjetna je i naknadna inicijativa koja nema ništa zajedničkoga s nakanom pojedinoga teksta. Zbirke apokrifnih tekstova koje postoje u modernim izdanjima imaju samo praktičnu korisnost, ali ni u kojem slučaju mogu poslužiti za ozbiljni studij uz pomoć međutekstualnog uspoređivanja. Pojedini spisi su nastali kao pojedinačne inicijative i na omeđenom području, te ih se može uspoređivati samo s drugim kršćanskim djelima nastalima u isto vrijeme i na istom prostoru. Stoga se ne može govoriti o apokrifima kao da bi se radilo o preciznom i artikuliranom planu da se predstavi kao homogeno tijelo, doktrinarna jasno i organski povezano.
Za razliku od novozavjetnih knjiga, koje imaju univerzalno značenje, ostala kršćanska literatura se nije čitala na liturgijskim slavljima kršćanske zajednice diljem cijeloga Carstva. Apokrifna literatura nije nastala u namjeri da stvara vlastiti korpus knjiga i nije imala univerzalno značenje, koji bi bilo suprotstavljeno organskoj cjelini Novoga zavjeta, koje je zahvaljujući crkvenom autoritetu postalo jedna nedjeljiva cjelina. Premda se apokrifno djelo u svom naslovu poziva na Isusa i apostole, to ne znači da je nastalo sa željom i sa sviješću zajedništva s drugim nekanonskim spisima, ili pak stvaranja paralelnog korpusa, bilo da je htio zadobiti kanonski autoritet od strane Crkve, bilo da je samo htjelo skrenuti pozornost čitatelja na određene sadržaje.
Otvorenim doktrinarnim sučeljavanjem između gnostika i „Velike Crkve“ sredinom 2. stoljeća nametnulo se logično pitanje: koji spisi prenose autentičnu Isusovu predaju, ili pak izvornu predaju o Isusu, budući da su se i gnostici i Crkva pozivali na apostolstvo? Tko je u posjedu izvorne apostolske nauke koja se temelji na propovijedanju, gnostici koji su se pozivali na tajne predaje počevši od ovog ili onog apostola ili Crkva koja se pozivala na javnu predaju koja se prenosila apostolskim naslijeđem u Crkvama diljem Carstva?
Iz ovog sukoba je razvidno da je apostolicitet pojedinog spisa glavni kriterij njegove autentičnosti. I u kronološkom smislu, što nije zanemarivo, i jedni i drugi su znali da apostilicitet stoji prije pojedinog spisa, kao što je Krist i osnovao apostolsku zajednicu koja je kerigmom i životom jamčila istinitosti i autentičnost njegova propovijedanje i djelovanja, a da sam nije ništa napisao. Apostoli su bili najautentičnije Kristovo pismo. Samo se postavljalo pravo pitanje tko posjeduje pravo apostolsko naslijeđe, oni koji zastupaju javnu predaju ili oni koji zastupaju tajnu.
Za Crkvu autentično apostolsko naslijeđe je sadržano i odražava se u kerigmi koju potvrđuju svjedočkim životom i mučeničkom krvlju, dok za tajne predaje i misteriozna znanja nitko nije položio život. Apostolsko naslijeđe Crkva potvrđuje neprekinutim slijedom povezanosti koji se može rekonstruirati unazad sve do apostola, dok gnostičke sljedbe ne mogu to primijeniti niti za svoje zajednice niti za svoje spise.
Naposljetku, budući da je u raspravi oko autentičnosti spisa ključan pojam apostoliciteta, potrebno je odgovoriti na pitanja odakle taj pojam i argument. Kako je nastao i tko ga je stvorio? Tko god ga je stvorio, taj bi imao ključ rješenja ove zagonetke i imao bi pravo biti autoritativno mjerodavan. Povijesno je sigurno i dokumentirano da gnostici nisu ni stvorili ni razvili dokaz iz apostolskog naslijeđa, premda su željeli usidriti svoj nauk u apostolskom pozivajući se na tajne predaje i dajući naslove svojim spisima po imenima apostola. Zato nisu u pravu oni koji polaze od pretpostavke da su svi spisi u početku imali jednaku vrijednost, u kršćanstvu koje se na samim svojim počecima odlikovalo pluralnošću (Usp. Peter N. Stearns, The Encyclopedia of World History, Ancient and Classical Periods, 2001., koja se može konzultirat u internetskom izdanju na web stranicama http://www.bartleby.com, poglavlje pod naslovom The Rise of Christianity). Po njihovu mišljenju, tek nakon što je Rimsko carstvo podržalo jednu sektu, pojmovi „pravovjeran“ i „krivovjeran“ postali su službeni, nakon čega su prihvaćani kao kanonski spisi samo 4 evanđelja, Djela, 15 Pavlovih poslanica i još nekoliko drugih spisa, dok su drugi proglašeni krivovjernima i spaljeni.
Cijeli proces prepoznavanja i razlikovanja autentičnih spisa od neautentičnih dogodio se je mnogo ranije nego je Crkva dobila slobodu i nije bio pristran niti se radilo o nečijoj samovolji, već je bio utemeljen na živoj vjeri zajednice i apostolskoj predaji koju je bilo moguće kronološki potvrditi iz pokoljenja u pokoljenje. Vjera zajednica koje su bile poučene usmenim putem, sačinjavala je kriterij kojim se moglo raspoznati vjerodostojnost pojedinih spisa koji su kružili zajednicama pod različitim imenima. Premda Crkva u 4. stoljeću konačno odbacuje apokrife kao neautentičan pokušaj približavanja Kristu, apostolima i Božjoj objavi, ipak nikad nije odbacila one spise koji nisu u sebi sadržavali krivovjernih elemenata, nego su poslužili vrlo dobro za teološku obradu pojedinih tema, pobožnost i propovijedanje. Neki od njih su nastali kao plod pučke pobožnosti koja je na sebi svojstven način htjela prepričati pojedine događaje s obilje maštovitih elemenata, te su ostali u okvirima pravovjernosti ne koseći se s objavljenom istinom kanonskih spisa i crkvene predaje. Jakovljevo Protoevanđelje je tako izvršilo golem utjecaj na umjetnost, pobožnost i liturgiju, premda je u Gelazijevu dekretu osuđeno kao apokrifno. Naime, poznato je po tome što spominje imena Marijinih roditelja Jaokima i Ane, te pripovijeda Marijino čudesno začeće i djetinjstvo, kao i vijest Marijina uvođenje u hram i život u hramu, što rimska liturgija slavi posebnim blagdanom. Nastalo je sredinom 2. stoljeća.
Gnostičke zajednice koje su htjele zadržati dodir s Crkvom bez radikalnog loma i razdvajanja širile su tezu u skladu s vlastitom antropolgijskom slikom. Po njima je bez daljnjega dobro sve ono što je sadržano u javnim (kanonskim) spisima Crkve, ali je to ostalo na razini puka, dok su oni posjedovali tajno znanje, sadržano u njihovim spisima, koje je samo za one koji su sposobni shvatiti dubinu njihove poruke i misli. Držali su da ni Isus nije sve obznanio svojim apostolima u javnom propovijedanju, nego da je pojedine istine i tajne prenosio apostolima u osami, ili pojedinim apostolima pojedinačno u prikladnim trenucima (naročito nakon uskrsnuća).
Bilo  bi prefantastično, nedosljedno i premalo znanstveno, prihvatiti varijantu da je Isus imao neke tajne nauke, kad nikakvi drugi povijesni dokumenti, ni događaji ni život zajednice vjernika to ne potvrđuje. Nigdje nema dokumentiranog spomena da je odmah nakon Isusa, uz jeruzalemsku crkvenu zajednicu okupljenu oko apostola, postojala druga crkvena zajednica koja je prenosila njegove tajne nauke, niti postoje spisi koji bi potvrđivali vremenski neprekinuti slijed gnostičkih teza. Pogotovo što nisu svi apokrifi nastajali u gnostičkim zajednicama, te je onda potrebno tražiti drugi hermeneutski ključ njihova nastanka. Ovaj ključ se iščitava u općem ozračju u kojem su živjeli kršćani 1. i 2. stoljeća koji su sadašnji trenutak svoje povijesti živjeli pod snažnim misionarskim impulsom, željni privesti obraćenju i Isusovu nauku sve ljude. Pozivanje na izvore (Isusa i apostole) u službi je njihova sadašnjeg življenog trenutka na način da ih ne zanima cjelokupna Isusova nauka, već samo neki elementi propovijedanja. Tako se širi praksa da aktualiziraju prošlost na temelju vlastitog religioznog iskustva i ambijenta, te se u tom kontekstu tumači i obnavlja Isusova poruka. Uvjerenja da je Isus trajno prisutan u zajednici ili u vjernicima, njegova ukazanja i čuda koja prate i potvrđuju djelovanje misionara, bili su življeni i tumačeni kao izvor aktualne, posadašnjene objave. U prilog tome je išao i snažan osjećaj za proročku karizmu, vrlo prisutnu u 2. stoljeću, koja je doprinosila stvaranju Isusovih izreka, a izreke proroka i njihovih učenika imale su velik autoritet u dotičnim zajednicama.
Uslijed toga ne čudi da je Crkva definirala kanon, listu spisa koji sadrže vjerodostojna svjedočanstva, čime daje odgovor na zloporabu koju su činili gnostici u pogledu objave i nadahnutih spisa. Apokrifna literatura je doživjela svoj procvat u 2. i 3. stoljeću, nakon čega je, nemajući iza sebe autoritet koji bi je podržavao, ni snagu neprekinutog naslijeđa, polako nestajala. Definirajući kanon novozavjetnih spisa Crkva je u isto vrijeme osudila i odbacila apokrifne spise, no to se nije dogodilo na pristran način kao pobjeda jedne autoritativne sekte, već u ime logike po kojoj nisu mogle biti točne „sve istine“ o Isusu, nego samo jedna istina.
Uz apostolicitet, koji nije mogao biti dovoljan kriterij u ambijentu u kojem su se svi pozivali na apostolstvo svojih spisa, bio je neophodan i drugi kriterij, a u ovom slučaju to je bio katolicitet, univerzalnost Crkve. Ova univerzalnost se očitovala u međusobnom zajedništvu i univerzalnom konsenzus glede prihvaćanja spisa koje je trebalo uvrstiti u kanon. Od samih početaka postojala je raznolikost tradicija i različitih teoloških naglasaka, zasvjedočena i u kanonskim spisima (npr. 4 Evanđelja), međutim isto tako od samog početka postojala je svijest o zajedništvu apostola kojima je glavni zadatak bio propovijedati Kristovo uskrsnuće. I kad među njima nastaju rasprave (sukob Petra i Pavla), te svojevrsna različitost kao što je bilo različit odnos glede opsluživanja Zakona, svjesni su da unatoč svega moraju pronaći zajedništvo, koje ih čini da budu Crkva, zajednica utemeljena Spasiteljevom voljom.I konačno, univerzalnost se nije temeljila na nekom apstraktnom dokazu, već se temeljila na liturgijskoj uporabi nekog spisa u javnom bogoštovlju zajednice, kojoj cilj nije bio tek prenošenje jedne nauke, već naviještanje novoga života u Isusu Kristu. Moguće razvrstavanje:— Koncem 2. st. mogu se razlikovati tri vrste spisa:

• knjige, napose Evanđelja i djela apostolska koja, da bi zadovoljila pučku radoznalost ili teološke potrebe, imaju pretenziju nadopuniti ili osvijetliti praznine kanonskih tekstova u kojima je tek djelomice naznačeno;
• djela koja su u rivalstvu s kanonskim tekstovima koje žele ozakoniti devijantne doktrinarne stavove bilo pojedinih skupina bilo sekti, ili da žele ozakoniti određene lokalne tradicije;
• spisi nastali nakon kanonskih, te, pozivajući se na apostolski autoritet, nastoje riješiti teološke ili apologetske aktualne probleme.

— Drugo moguće grupiranje (Schneemelcher):

• Evanđelja koja žele zadobiti isti status poput kanonskih, te pretendiraju, u određenoj mjeri, popuniti kanonske tekstove;
• Pseudoepigrafske poslanice, kojima je u većini slučajeva bio cilj širiti doktrinarne dopune ili ispravke;
• Djela apostolska, koje su prikupile i obradile, u formi romana i obilujući detaljima, vijestima i legendama o životu apostola, s ciljem da nadopune nedostatne spoznaje i nedorečenosti koje ostaju i nakon čitanja Novog zavjeta; određeni utjecaj imaju i ideje određenih teoloških struja.

Otkrivenja, koja dijelom prerađuju hebrejske tekstove, dijelom su dodatno razvile oblik «objava» naslijeđen od kasnog židovstva.

— Papija Hierapolski
U ono vrijeme (oko 130.) Papija, biskup Hierapilija u Frigiji, napisao je, nadahnjujući se na Evanđeljima i drugim vrlo starim spisima, pet knjigaTumačenja govora Gospodnjih (Logion kiriakon exegesein). Ne radi se samo o izrekama u užem smislu riječi, nego i o djelima. Predaja veli da je bio učenik apostola Ivana.
Važan je kao svjedok usmene predaje, premda Euzebije o njemu ima negativan sud, napose radi milenarizma. Papija je značajan kao svjedok za Markovo Evanđelje tvrdnjom kako je Marko bio Petrov tumač i da je točno zapisao, ali ne po redu, sve što je zapamtio od onoga što je Krist govorio ili činio (HE 3, 39, 15). U vezi s Matejevim Evanđeljem Euzebije citira iz Papije sljedeće: Mateje je dakle hebrejskim dijalektom napisao govore (ta logia), a svatko ih je tumačio kako je mogao (HE 3, 39, 15). Očito u sredini gdje je bio Papija nije postojao Matejev grčki tekst, nego su pojedinci prevodili kako su uspjeli. Euzebije također veli da se Papija služio svjedočanstvima iz 1Iv i 1Pt.
Papija je prenio više usmenih tradicija, od kojih je najznačajnija ona o tisućgodišnjem kraljevstvu Kristovu na zemlji. Od Papije milenarističke ideje preuzima Irenej, a Euzebije ga zbog toga kritizira, jer da je krivo razumio ono što su apostoli govorili u mističkom smislu. Kao takav Papija je svjedok i pristaša maloazijske hilijastičke predaje.

— Psuedo-Barnabina poslanica
Spis koji je došao pod imenom apostola Barnabe danas više nitko ne pripisuje njemu. U starini je uživao golem ugled, ravan kanonskim knjigama. Napisana je u prvoj polovici 2. stoljeća, najvjerojatnije oko 130. u Aleksandriji (svakako poslije razorenja Hrama). Radi se o teološkom traktatu napisanom u obliku poslanice. U njoj se ne opaža mirna spekulacija katehete, nego radije pastirski krik na uzbunu.
Podjela: dva dijela.
Prvi dio (pog. 1-17) je dogmatski, usredotočeno na tumačenje Staroga zavjeta slijedeći alegorijsku egzegezu (prvenstveno tipološku), koju su rabili Filon, Pavao i pisac Poslanice Hebrejima, što kasnije biti tipična odrednica crkvenih pisaca Aleksandrijske škole od konca 2. st. (Panten, Klement, Origen). Ujedno je to antižidovska apologija u kojoj pretjeruje glede nedostatnosti Zakona i cijelog Starog zavjeta (u tom smislu je preteča Marcionu) pa ga tumači alegorijski.
Drugi dio (pog. 18-21) su moralne pouke usredotočene na alegoriju o dva puta (slično kao Didaché).
Autor. O autoru su postojale različite teorije. Neki su spominjali i tri autora: sam Barnaba, neki židov helenist ili neki antižidov predgnostik. Drugi spominju različite izvore. Dvojbe su oko toga dolazi li iz aleksandijskog okruženje (najvjerojatnije jer je navode pisci iz Aleksandrije poput Klementa i Origena) ili iz siro-palestinskoga (zbog sličnosti s kumranskim spisima i žestokoj kritici židovstva, kao i po svojoj eshatološkoj orijentaciji). Židovsku povijest kvalificira kao «đavolsku prijevaru», te će ova struja kulminirati u Marcionovoj herezi.
Nauk. Poslanica govori o Kristovoj preegzistenciji. On je bio s Bogom Ocem u trenutku stvaranja svijeta (“učinimo čovjeka”). Utjelovljenje drži neophodnim da bi okončao grijehe onih koji su progonili i ubijali proroke, a utjelovio se jer je odlučio trpjeti za ljude.
Krštenje: daruje čovjeku posinjenje i utiskuje duši bogolikost (slika i prilika). Također veli da krštenje pretvara stvorove u hramove Duha Svetoga. Kršćanska bogoštovna slavlja se održavaju osmoga dana (nedjelja), za razliku od židovstva, jer je to dan uskrsnuća (15,8).
Eshtaologija: autor je milenarist. Šest dana stvaranja predstavljaju razdoblje od šest tisuća godina (tisuću godina u očima Gospodnjim je kao jedan dan). U tom razdoblju sve će biti dovršeno, nakon čega će ovo pokvareno vrijeme biti uništeno, a doći će Sin Božji suditi bezbožnike, preoblikovati sunce, mjesec i zvijezde, i odmarat će se sedmoga dana kad će nastupiti subota tisućgodišnjeg kraljevstva. Drobnerova teza:

• Radi se o jednom apokrifnom djelu, to jest o pesudoepigrafskoj literaturi. Traktat je to koji pripada književnom rodu pisama.
• Predaja je pripisuje Barnabi, ali je, bez daljnjega, napisana između 130. i 132. godine (zna se po opisu obnove Jeruzalema).
• Mjesto: Mala Azija, Sirija ili Palestina (a ne Aleksandrija kako se mislilo do sada).
• 1: kratki pozdrav i početak;
• 2-16: tematizira spoznaje koje se mogu izvući iz Staroga Zavjeta o Bogu, Kristu, Crkvi, moralnim obvezama;
• 17-20: nauk o dva puta (izvor mu je židovstvo, o čemu opširnije svjedočiDidaché);
• 21: poticaj da čuvaju zapovijedi, pozdrav i blagoslov.
• Teološka važnost: u duhu tipološke i duhovne egzegeza tumači Stari zavjet kao proročanstvo koje se odnosi na Krista i način kršćanskog života, s dotad neviđenim radikalizmom (ističe suprotstavljenost Boga i židovskog naroda).

— Drugo Klementovo pismo Korinćanima (Pseudo-Klement)
Ovaj spis koji se pripisivao Klementu je u biti jedna homilija (najstarija sačuvana). Ambijent u kojem je napisana je Korint, a vrijeme u kojem je napisana je oko 150. godine. Potvrđuje nedvojbeno Kristovo božanstvo i čovještvo. Najznačajniji su moralni vidovo ovog pisma (pokora, dobra djela za spasenje, kršćanski život je borba: traže se atletske kompetencije).

Dva pisma djevicama (Ad virgines): izdana 1762., a napisana u 2. st. ili u prvoj polovici 3. Opisuju život prvih asketa i djevica prije nego se oblikovao redovnički status života. Živjeli su u svojim kućama. Govori se o celibatu, ljubavi i apostolatu, a obara se na pojavu tzv. syneisaktoi, to jest života pod istim krovom neoženjenih duhovnih osoba i jednog i drugog spola (virgines subintroductae).

Pseudo-Klementine (homilije, recognitiones). Radi se o dva opširna spisa, različita po obliku, ali identična sadržajem. To su Homiliae (sačuvane na grčkom) i Recognitiones (samo u Rufinovu prijevodu). Vjerojatno dvije redakcije jednog te istog djela nastalog koncem 2. ili početkom 3. st., a koje je najvjerojatnije imalo naslov Petrova putovanja (Periodoi Petrou). To je bila neka vrsta romana u kojem je glavni junak Klement Rimski, navodno u rodu s carskom obitelji Flavijevaca.
Nakon što mu se obitelj raspršila po svijetu, on putuje tražeći istinu. U Cezareji susreće sv. Petra koji ga poučava o pravom proroku (alethes prophetes), nakon čega postaje Petrov pratilac, na putovanjima i u borbi protiv Šimuna Maga i drugih krivih učitelja. Uz pomoć svetog Petra uspijeva prepoznati izgubljene članove svoje obitelji (motiv raspršene i pronađene obitelji potječe iz onovremene poganske literature). Petar ga prije svoje smrti imenuje nasljednikom. Spis je nastao najvjerojatnije u Rimu ili Siriji, a autor je pripadao nekoj judokršćanskoj sekti, najvjerojatnije ebionitima.

— Hermin Pastir
Autor i opće značajke djela.
Početkom 2. stoljeća, u Rimu, jedan kršćanin, pokajan za svoje grijehe, piše jedno djelo da potakne ostatak vjernika rimske Crkve da se okrenu čistijem i zahtjevnijem načinu života, kao što je bilo na samim počecima utemeljenja sredinom 1. stoljeća. Herma je brat pape sv. Pia I. (140-154.) (po onom što veli Muratorijev Fragment). Slobodnjak s Rodosa, najprije seljak, ali kasnije postaje građaninom Rima, oženjen ženom nekršćankom, imao više djece što su apostatirala od vjere.
Pastir je spis apokaliptičkog karaktera (objave jedne starice i jednog anđela prerušenog u pastira). Pripada rodu apokrifnih apokalipsi s obilnim vizijama i objavama. Napisan je oko godine 150. kad je papa bio Pio I. Objedinjuje jednu prvu redakciju iz 95. godine kad je papa bio Klement. Radnja, autobiografska, poučna je, ponegdje nejasna, teško razumljiva, duboka, opisana na jednostavan način, s nedostatkom povezivanja, slažući jedno na drugo i s nedovršenim govorima.
Glas o njemu se bio pronio na cijelom Istoku u 2. st. Irenej i Euzebije ga smatraju nadahnutim, dijelom Pisma.. U zapadnoj Crkvi je imao dosta odjeka u 3. st., a njegov utjecaj prestaje i gubi se u 4. Pokazuje Crkvu kao živi organizam. Ovaj spis nam daje više detalja o kršćanskom životu u prvoj polovici 2. st. Na primjer, po njemu upoznajemo zahtjevni kršćanski život ondašnjih vjernika, čiji je izraz bila i rigorozna pokornička disciplina koju su živjeli (imali su običaj i mogućnost ispovijedati grijehe samo jedanput u životu). Podjela.
Ovaj spis je podijeljen na dva dijela. U prvom dijelu se predstavlja 5 viđenja. U drugom, širem i važnijem, izlaže se dvanaest zapovijedi i deset alegorija (similitudines). U prvom viđenju se pojavljuje jedna stara gospođa obučena u bijelo (predstavlja Crkvu), koja poziva sve kršćane da čine pokoru za očišćenje od grijeha. Zapovijedi i alegorije su konkretne preporuke da se žive neophodne kreposti: čistoća, strah Božji, vjernost, itd.
Nauk. Čitajući Pastira uočljivo je da stavlja veći naglasak na moralno izlaganje nego na teološko. To je kao jedna vrsta ispita savjesti Rimske Crkve koja, po sudu autora, je pala u stanje mlakosti (viđenje stare žene na poltroni) zbog mekušnosti, sumnja vjere, bogatstva, ambicija i progona protiv kršćanskog imena (Trajanov progon se time odlikovao).

• Pokora: je središnja točka; cijeli spis je poticaj na pokoru. U rimskoj Crkvi je postojao živi osjećaj i svijest grijeha i nužnosti da se čistom sačuva duša nakon krštenja, te je postojala praksa da se uopće ne spominje za krštenike mogućnost neke druge pokore, i onima koji su pali po prvi put se odlučilo da se pokora nakon krštenja može udijeliti samo jedan put. Herma najavljuje mogućnost pokore samo jednom u određenom terminu, s pogledom prema paruziji. Sumnja hoće li se moći oprostiti grijeh apostazije.
• Kristologija: predstavljena je na nejasan način. Krist se pojavljuje kao sluga, s time da ne dolazi potpuno na vidjelo njegova božanska moć. Iz onoga što se može vidjeti Herma predstavlja subordinacionističku i adopcionističku kristologiju, štoviše polazi od binarne sheme (identificira Sina s Duhom Svetim).
• Crkva: predstavlja je kao nužnu za spasenje. Opisuje je kao kulu koja se izgrađuje – imajući samo jednu važnu stvar – na stijeni koja je Krist. Spominje različite hijerarhijske stupnjeve, ali ne izdiže posebno monarhijansko biskupstvo, vjerojatno jer je bio brat Pia I. i jer je postojala opasnost ambicije prema moći koja je u to vrijeme mogla biti vezana uz to mjestu u Rimu. O Crkvi govori uz pomoć različitih slika: preegzistirajuća Crkva, Crkva prisutna u vremenu i eshatološka, sinkronička i dijakronička vizija Crkve, itd.
• Krštenje: u osmoj prispodobi se iščitava vizija vrbe sa zelenim granama, koja simbolizira većinu vjernika nije izgubila krsnu nevinost.
• Moralni nauk: pravi razliku između odredbe i savjeta; navodi konkretne slučajeve; govori o krepostima kao o sedam žena, spominje anđele i demone; na poseban način se obrušava na svjetovnu težnju za bogatstvima i ambicijom časti.

Prenošenje grčkog teksta. Pomišljalo se da bi mogao imati tri različita autora. Ne izgleda da bi bila točna ta teorija.

• Sinajski kodeks (4. st.) sadrži četvrtinu.
• Jedan manuskript s Brda Atosa (15. st.) sadrži cijelo djelo, izuzev završetka.
• Jedan papirus s konca 2. st., otkriven od istraživača sa Sveučilišta u Michiganu, sadrži mnoge nepotpune fragmente.

a) Opće značajke ovih spisa i njihova važnost
b) Didaché – Upute apostolske
c) Klement Rimski
d) Ignacije Antiohijski
e) Polikarp iz Smirne
e) Kratki prikaz ostalih autora i djela: Papija Hieraposki, Barnabina (pseudo) poslanica, Hermin Pastir, Druga Klementova poslanica 

a) Opće značajke ovih spisa i njihova važnost

Rado se o prvim svjedocima Predaje, prvoj kariki u lancu predavanja objavljenog poklada.

— Opće značajke

• uzimaju teme iz Novoga zavjeta: Presveto Trojstvo, utjelovljenje, Crkva, prevladava moralni nauk;
• opaža se jasni kristocentrizam;
• spominje se često paruzija;
• spisi odišu velikom jednostavnošću, bez teoloških i polemičkih pretenzija;
• spisi velike snage i autoriteta, s pastoralnim naglaskom i nakanom: potiču na poslušnost, na ljubav i poniznost;
• napisani su koiné jezikom;
• spisi napisani kršćanima umjerenog društvenog statusa.

Izraz «apostolski oci» je nastao u 17. stoljeću, a pod tim pojmom se željelo obuhvatiti nekoliko autora i djela sa samih početaka kršćanstva. Smatralo se apostolskim ocima Barnabu, Klementa Rimskog, Ignacija Antiohijskog, Polikarpa, Hermu, Papiju Hierapolskog Pismo Diognetu i Didaché. U striktnom smislu riječi samo su Klement, Ignacije, Papija, Polikarp i Didaché apostolski oci. Barnaba i Herma pripadaju apokrifnim spisima, a Pismo Diognetu apologetskoj književnosti. Ovi spisi su u uskoj vezi s Novim zavjetom kao karike između apostola i kasnije predaje. Daju jasnu sliku o nauku koncem 1. stoljeća.
Nastali su kao prigodni, bez pretenzije da dadnu sustavno izlaganje kršćanskog nauka.Glavne teme: Od eshatoloških sadržaja uočava se jaka čežnja za Kristom i nestrpljivo iščekivanje njegova skorog dolaska. Sadrže također ujednačen kristološki nauk: Krist je Sin Božji, koji je prije postanka svijeta (preegzistencija), koji je imao udjela u stvaranju svijeta. Tako već od prve polovice drugoga stoljeća postoje spisi od iznimnog značaja za upoznavanje života prvih kršćana.
Premda se radi o tekstovima na grčkom jeziku, svi oni odražavaju velik utjecaj židovskog ambijenta. Osim toga jako nalikuju knjigama Starog, a iznad svega Novog zavjeta. Nauk koji je u njima sadržan nije strukturiran u teološki sustav, nego bi se prije reklo da reproducira ideje Novoga zavjeta, a prije svega spisa sv. Pavla i sv. Ivana.
Cilj ovih spisa je izrazito praktične i pastoralne naravi. Nastoje uvećati u čitateljima stil novoga života koji je Krist poučio apostole, a oni predadoše sljedećim naraštajima. Insistiraju, na primjer, na važnosti da se usvoji i živi kršćanske kreposti: ljubav, strpljivost, velikodušnost, vjernost, dijeljenje zemaljskih dobara, nada u uskrsnuće tijela, itd. Postoje stvari koje izražavaju s posebnom snagom. Jedan od tih je nužnost jedinstva svih vjernika oko pastira, biskupa zajednice, koji upravlja zajednicom uz pomoć kolegija prezbitera i đakona. Isto tako u ovim dokumentima poziva na oprez sve kršćane da budu vjerni primljenoj vjeri, i da se čuvaju budnima protiv opasnosti nastajućih krivovjerja. Dvije možda najraširenije u tom trenutku bijahu judaizanti, koji su nastojali vratiti se na običaje i prakticiranje Mojsijeva zakona, što je bilo već nadiđeno, a druga su bili doceti, koji su nijekali Kristovo pravo čovještvo, to jest da je imao stvarno tijelo.

— Glavne oznake svake knjige

• Didaché je moralno-katehetski priručnik za kršćansku zajednicu i pojedince;
• Klementova poslanica Korinćanima je intervent Rimske Crkve u nastojanju smirenja krize u drugoj zajednici, podržavajući hijerarhijsku strukturu pozivajući se na princip apostolskog naslijeđa;
• Ignacijeva pisma potvrđuju solidarnost između crkava i suodgovornost jednog biskupa prema raskolima i krivovjerjima;
• Barnabina poslanica je traktat o kršćanskom tumačenju Starog zavjeta upravljen kršćanima koje je privuklo židovstvo;
• Hermin Pastir je apokaliptička knjiga, poruka Crkvi o pokori.

b) Didaché – Upute apostolske 

— Uvod
Naslov: Ovo djelo je otkrio 1873. nikomedijski metropolit Bryennios u Carigradu u jednom grčkom kodeksu napisanom 1056. (sad se čuva u Jeruzalemu) i prvi put objavljeno 1883. Prema objavljenom izdanju naslov glasi “Uputa Gospodinova narodima po dvanaestorici apostola”, ali se čini da je izvorni naslov Upute apostolske. (Didaché = pouka = didach ): Doctrina Apostolorum ili pak najvjerojatnije u pluralu didacai.

• Vrlo popularna knjiga koja je služila kao katekizam, liturgijski i duhovno-moralni vademecum. Premda je kratki sažetak kršćanskog nauka, u sebi je veliki skup normi koje nude značajnu sliku kršćanskog života u 2. stoljeću. Po stilu sliči kršćanskim konstitucijama iz kasnijih stoljeća.
• Kao sažetak katoličkog nauka donosi sadržaje koje moraju poznavati katekumeni prije nego pristupe krštenju: moralne, liturgijske i disciplinske upute.
• Vrlo poznato u starini (Euzebije, Jeronim, Rufin, Atanazije).
• Prva velika zbirka crkvenih zakona.
• Od velikog značaja za upoznavanje liturgijskog života u prvom razdoblju: katekumenat, krštenje, euharistija.

—Razdoblje nastanka
Povijesni ambijent koji se u njemu odražava su posljednja desetljeća 1. stoljeća. Većina misli da je napisano između 80. i 100. godine (nema citata sinoptičkih Evanđelja), premda ima onih koji ga datiraju sve do 50., kao i onih koji ga datiraju i kasnije. Tako neki misle da ovisi o Barnabinoj poslanici i da je stoga kasnije napisano (između 130. i 150.). Na temelju židovskog ambijenta koji se u njemu iščitava, najvjerojatnije je napisan koncem prvoga stoljeća. U njemu se razaznaje sirijski ambijent, pa se pretpostavlja da mu je autor neki judeokršćanin iz sirijskog područja.
Premda prva poglavalja (nauk o Dva puta) sliče mnogo 18. i 20. poglavlju Barnabine poslanice, ne izgleda da postoji međusobna ovisnost. Moguće je da i jedan i drugi spis ovise o zajedničkom izvoru. Didaché je po svom sadržaju kompilacija već postojećih tekstova. Kao djelo vrlo je citirano u starini (Euzebije, Atanazije, Rufin). Poslužilo je kao obrazac drugim kasnijim djelima disciplinske i liturgijske naravi: Didascalia (sredina 3. st., sirijski antižidovski spis), Traditio Hipoliti (3. st.) i Constitutiones Apostolicae(konac 4. st.; napisan u Siriji ili Carigradu; autor arijanac).

— Prenošenje teksta

• Grčka vrela: Codex Hierosolymitanus (H 54, a. 1056), Papyrus Oxyrhynchus (4. st.), Apostolski kanoni (4. st.), Knjiga VII. Apostolskih konstitucija (s. IV).
• Latinska vrela: Dva fragmenta jednog prijevoda iz 3. st. (Codex Melk iz 9. st. i Papirus jednog koptskog prijevoda iz 5. st.).

— Sadržaj 
Struktura: 16 kratkih poglavlja (tri dijela i jedan zaključak): Dijelovi: 1ª: moralni, 2ª: liturgijski, 3ª: odnosi vjernog puka s hijerarhijom.

• Prvi dio od poglavlja 1,1 do 6,3 je predkrsna ćudoredna kateheza koja koristitopos dvaju putova. Sadrži upute moralne kateheze katekumenima i govori o dva puta, putu dobra i putu zla, kao odgojnoj metodi.
• Drugi dio (7 do 15) je u vlastitom smislu pravilnik zajednice. Sadrži jedan liturgijski dio (7-10) u kojem su sadržane upute i predstavlja obrasce za obrede kršćanske inicijacije. Slijedi potom disciplinski dio (11-13/14-15), koji se tiče navlastito službenika.
• Treći dio (16) odgovara eshatološkom govoru.

Od 7. do 10. poglavlja daje norme za dijeljenje krštenja (formula kao u Mt 28, uranjanje u tekuću vodu i, u slučaju nužnosti, polijevanjem); odredbe o postu (prije krštenja, srijeda i petak za razliku od židova koji su postili ponedjeljak i četvrtak, iz čega se razaznaje antijudaizam); i odredbe o euharistiji i pokori. Vrlo značajan dokument iz apostolskog razdoblja. U 7. poglavlju govori o krštavanju (u rijeci), ako je moguće; formula je matejevska; ipak se dopušta i krštenje trostrukim polijevanjem vodom po glavi; krsni post podrazumijeva post krštenika i krstitelja dan ili dva dana prije podjeljivanja sakramenta; redovni post je srijedom i petkom.
I Didaché, kao i sveti Justin, Euharistiju zovu žrtvom. Pričesti pristupaju samo krštenici. Bilo za euharistiju, bilo za molitve, nužno je očistiti se. Od 11. do 15. poglavlja su disciplinske norme: o apostolima, prorocima, učiteljima, desetinama, nedjelji danu Gospodnjem, hijerarhiji… 16. poglavlje: govori o paruziji i dužnosti kršćanina koje proizlaze iz nje, napose o bdjenju.

— Nauk

• Molitva i bogoštovlje. Najstarije poznate euharistijske molitve su sadržane u 9. i 10. poglavlju. Propisuje da se moli Očenaš tri puta dnevno.
• Euharistija je duhovna hrana i piće. Treba biti čist da bi je primio. Euharistija je «žrtva».
• Ispovijed. Prije primanja euharistije treba ispovjediti grijehe (oblik liturgijske ispovijedi i priznanja grijeha prije molitve).
• Hijerarhija. Ne može se iz ovoga izvesti «monarhijsko» biskupstvo. Govori se o «biskupima» i «đakonima». Na poseban način se cijeni ulogu koju imaju «proroci».
• Ljubav i socijalna asistencija. Žarko se preporučuje dati milostinju, zarađivati za život vlastitim radom, pomagati siromašne.
• Ekleziologija. Crkva je «opća», jedna, sveta. Simbol ovog jedinstva je euharistijski kruh, oblikovan od zrnja pšenice sabranih po brdima, što je prvi put da se rabi takva slika; euharistijski kruh nije samo simbol, već i očitovanje zajedništva Crkve (euharistijska ekleziologija). Riječ «Crkva» se koristi da označi liturgijsku zajednicu, ali isto tako i opću Crkvu, u koju se sabiru svi raspršeni ljudi. Crkvi pripadaju «sveti». Grešnici su pozvani na obraćenje, pa da i oni nakon toga budu dionici dara. Crkva se kao zajedništvo osoba ne povećava rasprostranjivanjem nauke, nego sakupljanjem, sabiranjem ljudi sa svih strana svijeta u otajstvo jedinstva. Spominje kozmički misterij Crkve.
• Što se tiče službenika uočava se da je u početku bila vrlo raširen itinerancija (karizmatici itineranti) u istočnoj Siriji. Također su postojali proroci liturzi (stalni), iz čega se iščitava da se Crkva ustalila. Opaža se, naime, pojavljivanje dvostruke ministerijalne hijerarhije:
  o      apostoli i proroci (putujući karizmatici),
  o      biskupi i đakoni (uspostavljena lokalna hijerarhija).
• Eshatologija. Izraz “Maranatha” (br. 10) je znak vjere u neposrednost paruzije. Ali i posljednje poglavlje iznosi na vidjelo svu eshatološku važnost Didachéa: dolazak Antikrista, budnost do posljednjeg časa, lažni proroci i kvaritelji, kušnje u vjeri, otvoreno nebo i dolazak Gospodina sa svetima, uskrsnuće mrtvih.

c) Klement Rimski
— Život 
Po informacijama koje nam daje Irenej, Euzebije, Tertulijan, Epifanije i Origen, Klement je bio treći nasljednik sv. Petra na rimskoj stolici, to jest četvrti rimski biskup. Tertulijan drži da je bio posvećen za biskupa po rukama samog Apostola. Upravljao je biskupijom od 92. do 101. (Liber Pontificalis drži od 88. do 97.).
Mučeništva sv. Klementa (Passio Clementis i Martyrium S. Clementis) potječu iz kasnijeg vremena (između 4. i 6. st.), pa nema potpune sigurnosti da je umro mučeničkom smrću (navodno zatočen u Herzonezu na Krimu i osuđen na rad u rudnicima, da bi potom bio osuđen na smrt, bačen u more sa sidrom oko vrata; sv. Ćiril je kasnije bio uvjeren da je otkrio njegove relikvije i donio ih u Rim).
Vjerojatno je dolazio iz judeokršćanstva, a sigurno je bio učenik apostola. Predmnijevalo se da njega spominje Pavao u poslanici Filipljanima (4,3), ali je to nedokazivo. Malo je vjerojatna Pseudo-Klementova informacija da je bio član carske obitelji ili da je bio iz neke ugledne obitelji u srodstvu s Flavijevcima.

— Osobnost autora Poslanice
Ne spominje svoje ime, nego govori u množini (mi) u ime Rimske Crkve. Očekuje da se njegovo pismo pročita javno (prvi dio je napisan u stilu dobro izrađenog govora s retoričkim figurama). Doista se zna, kako izvještava Euzebije, da je korintski biskup Dionizije pisao papi Soteru (oko 170.) javljajući mu kako se Klementova poslanica čitala kod nedjeljnog bogoslužja.
Euzebije također navodi da se ta ista poslanica čitala i u mnogim drugim crkvama. Sudeći po brojnim navodima Staroga i Novoga zavjeta dolazi se do zaključka da je bio židovskog podrijetla.

— Poslanica Korinćanima
Ova poslanica je jedini Klementov spis. U vrijeme Domicijanove vladavine dogodile su se u Korintu rasprave između dviju frakcija, koje su postojale u vrijeme sv. Pavla. Povod ovom pismu bila je pobuna koju je potaklo nekoliko «nepromišljenih i preuzetnih» osoba protiv prezbitera tamošnje zajednice, tako da su ih spriječili u vršenju svete službe i nepravedno zbacili. Rimska je Crkva ustala u obranu zbačenih prezbitera, držeći nemalim grijehom takvo ponašanje protiv zakonitih službenika Crkve koji su vršili časno i besprijekorno svoju službu. Klement očekuje, nakon što je razumio situaciju, da će uspjeti uspostaviti slogu i jedinstvo, te vratiti zbačene prezbitere u službu.
Ovo je najstariji spis kojem se poznaje sa sigurnošću vrijeme nastanka (96. godina). Važnost mu je što se radi o pismu rimskog biskupa zajednici u Korintu, grčkom gradu od velike trgovačke važnosti u 1. st. Korintska Crkva, koju je utemeljio Pavao, imala je od svoga utemeljenja čvrste veze s Rimskom Crkvom. Zanimljivo je da je Pavao napisao Poslanicu Rimljanima iz Korinta.
Poslanica Korinćanima je od iznimne teološke, liturgijske i povijesne važnosti, suvremenik posljednjih novozavjetnih spisa. Između ostalih stvari spominje mučeništvo svetih Petra i Pavla u Rimu, te Pavlovo putovanje na krajnji zapad (Španjolsku). U uvodu spominje nepredviđene nevolje koje su zadesile Crkvu, pa se pretpostavlja da misli na Domicijanov progon (94/96-96.), te tako daje kronološke naznake. Dakle, nastanak bi bio neposredno nakon progona (konac 96. do početka 98.) u vrijeme Nervine vladavine.
Ovo pismo predstavlja već određene odlike rimskih dokumenata: razboritu težinu, očinsku skrb, svijest vlastite odgovornosti, čvrstoću u zahtijevanju i u isto vrijeme velikodušan u opraštanju pogrešaka. A što se tiče izlaganja nauka, vrlo joj je stalo da cjelovito predstavi baštinu tradicionalnog pologa (usp. Fliché, 338). U ovom Klementovu interventu se vidi «epifanija rimskog primata» (Batiffol). «Bez anakronističkih pretjerivanja pripada povijesti rimskog primata» (Trevijano, 22). Izlaže kao općepoznate kršćanske istine rimski primat i božansko porijeklo hijerarhije.
Posebno je dragocjen nauk o Kristu: «Draga braćo, ovo je put na kojem susrećemo svoje spasenje, Isus Krist, vrhovni svećenik naših prinosa, zaštitnik i pomoćnik naše slabosti. Pomoću njega možemo razmatrati uzvišenost nebesa i divimo se kao u ogledalu čistom i uzvišenom licu Božjem: po njemu su se otvorile oči našeg srca i otvara se svjetlu naš um, prije tup i zamračen» (36, 1-2).

— Vrijeme nastanka

• Unutarnje informacije: govori o progonu koji se dogodio poslije Neronova. Napisana kad su apostoli i prezbiteri od njih zaređeni već umrli.
• Tradicionalni datumi: Hegesip (priča Euzebije) tvrdi da je napisana u vrijeme Domicijanova progona (95-96.). Polikarp navodi ovo pismo u svom pismu Filipljanima.

— Prenošenje teksta

• U grčkim manuskriptima. Neki su biblijski, kao što je Codex Alexandrinus (s. V) koji je u Londonu, jedan koptski kodeks iz Strasbourga i jedan novozavjetni sirijski iz Cambridgea. Drugi nisi biblijski Codex Hierosolymitanus (s. XI).
• U sirijskom manuskriptu iz 12. st. (Sveučilište Cambridge).
• U latinskom manuskriptu iz 11. st. (u Namuru) (nije biblijski), stari prijevod iz 2. st. nastao na vulgarnom latinskom.
• U koptskim papirusima (biblijski): jedan papirus iz 4. st. i jedan iz 7. (fragmentaran).

— Struktura Poslanice
Dijeli se ovako:

• Uvod (1-3.). Opisuje situaciju kakva je bila prije raskola (mir) i, na način kontrasta, govori o neslozi koja je u tijeku.
• Prvi dio (4-36.): zavist i poniznost. Opisuje pogubnost zavisti i razdora, te potiče na poniznost i ljubav pomoću brojnih primjera.
• Drugi dio (37-61.): jedinstvo. Izlaže nužnost poslušnosti i stege, a svoje tvrdnje temelji na različitim primjerima (rimska vojska, ljudsko tijelo, itd.). Govori o uspostavljanju starozavjetne hijerarhije i o crkvenoj hijerarhiji (biskupi, đakoni) koju je ustanovio Krist.
• Zaključak (62-65). Sažetak svega rečenoga, te zaključuje molitvom i svečanim pozdravom.

— Temeljne doktrinarne točke

• Povijest Crkve: pog. 5: Petar je živio i umro u Rimu mučeničkom smrću; Pavao je putova na zapad (Španjolska); pog. 6: Neronov progon; bilo je mnogo mučenika okrutno mučenih, a među njima i žena.
• Hijerarhija i primat: govori o apostolskom naslijeđu, hijerarhijska vlast dolazi od Boga (prvi o tome svjedoči).
• Primat Rimske Crkve: samo postojanje ovog pisma potvrđuje jasno autoritet rimskog biskupa nad korintskom zajednicom. Osim toga, na početku pisma se ispričava što prije nije mogao obratiti pozornost na korintski problem, kao da se podrazumijeva da je trebao napraviti. S druge strane njegov nastup je s autoritetom, potičući da se posluša i dozivljući u pamet da, ako ne poslušaju, «bit će odgovorni za ne mali grijeh i izlažu se velikoj pogibli (br. 59.). Naposljetku, Klement se osjeća potaknut Duhom Svetim pišući pismo, jer veli kako će se obradovati ako poslušaju što je napisao «po Duhu Svetom» (br. 63).
• Povijest dogmi: Ova poslanica je manifest crkvene jurisdikcije: to je jasna i izričita potvrda apostolskog naslijeđa. U 42. i 44. poglavlju: Krist je bio poslan od Boga. On je ustanovio apostolsku biskupsku službu (kao što je u Starom zavjetu postojala hijerarhija), i oni su, po Isusovu nadahnuću, uspostavili nasljednike i poslali ih da oni sa svoje strane imenuju druge nasljednike koji će nakon njihove smrti preuzeti službu.
• Sadrži euharistijske molitve rimske liturgije.
• Liturgija: Jasno razlikovanje između hijerarhije (episkopoi kai diakonoi;presbyteroi: i njihova uloga u liturgijskom slavlju) i laika. Na samom završetku Poslanica donosi jednu liturgijsku molitvu, najvjerojatnije korištenu u rimskoj liturgiji. Na kraju molitve je i prošnja za svjetovne vlasti.
• Ton je kao onoga koji je nadređeni i piše podređenima.
• Kaže da tko ga ne posluša teško griješi (imati u vidu da sv. Ivan nije intervenirao u ovoj situaciji)).
• Pismo je bilo vrlo prihvaćeno: čita se i stoljeće nakon što je napisano (Dionizije Korintski, 170. godine piše papi Soteru).
• Sakramente dijele ovlašteni službenici: episcopoi (biskupi i svećenici) i diaconoi.
• Uskrsnuće od mrtvih i slika feniksa: cap. 24 i 25.
• Osjeća se stoički utjecaj na poglavlje koje govori o skladu u svijetu (br. 20), čime dokazuje dobrotu i mudrost Stvoriteljevu.

d) Ignacije Antiohijski 
— Život 
Od Euzebija saznajemo sve što znamo o životu ovog svetog mučenika. Irenej i Origen spominju njegovo mučeništvo. Bio je treći biskup Antiohije, nakon Petra i Evodija. Mučen u Rimu u vrijeme cara Trajana (najvjerojatnije 107. ali u novije doba se dvoji da bi možda bilo između 110. i 118.). Samom sebi je davao ime «teofor» (Bogonosac).
Ignacija su uhvatili u Antiohiji, da bi bio podvrgnut mučeništvu u Rimu (ne postoji izvještaj o mučeništvu, nego tek iz 4. i 5. stoljeća 5 izvještaja legendarnog značaja). Na putu prema Rimu prolazio je kroz kršćanske zajednice Male Azije (Filadelfija, Smirna), koje mu iskazuju svoje poštovanje, a iz drugih (Efez, Magnezija, Tralles) dolaze biskupi da ga posjete. Iz Smirne piše poslanice tim zajednicama (Efez, Tralles, Magnezija) da im zahvali za pažnju. Zatim ih potiče na vjernost pastirima i upozorava ih da se čuvaju krivovjernih nauka. Iz Smirne piše također svoju poslanicu Rimljanima da ih zamoli da ne sprječavaju njegove smrti, jer se žarko želi sjediniti s Kristom.
Nastavljajući svoje putovanje, u Troadi piše Crkvi u Smirni i u Filadelfiji, te Polikaru, biskupu Smirne. Razlog pisanje je da ih zamoli da pošalju nekoga u Antiohiju u kojoj je prestao progon noseći njegove pozdrave i molitve. Ostali sadržaj ovog pisma je sličan prethodnima. Obraćajući se Polikarpu daje mu savjete kako vršiti biskupsku službu. Potom se ukrcaju za Neaoplis u Makedoniji i dalje za Rim.

— Sedam pisama
Ovih sedam pisama napisanih s puta koji ga je vodio u mučeničku smrt pomažu nam da bolje upoznamo situaciju u prvim kršćanskim zajednicama, te nam omogućuju razumjeti dušu ovog biskupa i mučenika i njegov iskreni vjernički zanos. Jezik kojim odiše zanosom i vrlo je izvoran. Ne vodi računa o uobičajenom stilskom dotjerivanju. Iz pisama se razaznaje duša puna gorljivosti i žara. Stil je brz, pun zanosa, ne vodeći mnogo računa o formi, vlastit čovjeku koji je pozvan na mučeništvu za ljubav Kristovu i koji na neki način želi čitateljima saopćiti svoje uzvišene osjećaje.
Poznata je njegova skrb za jedinstvo Crkve oko pastira. A ono što zadivljuje je njegova smirenost i radost pred mučeništvom. Drži da se radi o trenutku kad će stvarno postati učenik Kristov. Cijeli kršćanski život ima za cilj sjedinjenje s Kristom nasljedujući njegov život.
Nešto kasnije Filipljani pišu Polikarpu tražeći Ignacijeva pisma. Polikarp im odgovara i šalje im pisma koja je imao. Ignacije crpi iz pavlovske i ivanovske predaje (Ivan je tek nešto prije napisao svoje Evanđelje u Efezu), što je očito iz pisama: život u Kristu je središte njegova dokazivanja. Polikarp i Irenej preuzeli su njegov bogati polog i prenijeli ga kasnijim naraštajima. U Crkvi mučenika morali su se čitati i često razmatrati Ignacijeva pisma, čiji je stil jednostavan i gorljiv, sadržaj dubok bez retorike.

— Ignacijeva teologija

• Hijerarhijsko ustrojstvo Crkve: biskup, svećenik, đakon; postoji samo jedan biskup predstojnik zajednice; objašnjava njegovu ulogu; biskupski primat u zajednici; svećenici pomažu, itd.
• Rimski primat: u drugim pismima piša kao jednak ili nadređeni (daje savjete, itd.); u ovoj Rimljanima piše kao podložnik, ističe da «Rimska Crkva predsjeda u ljubavi».
• Govori se po prvi put o «katoličkoj» Crkvi (univerzalnoj), ne toliko u smislu suprotstavljanja prema partikularnoj Crkvi kojoj je na čelu biskup, nego u smislu potpunog eshatološkog ostvarenja kojem Crkva treba težiti.
• Euharistija je “mjesto Žrtve “; govori o “tijelu našeg Gospodina Isusa Krista “. Ona je sakrament jedinstva jer sjedinjuje sve vjernike oko Krista, njegova tijela i krvi.
• Upozorava na docete i judaizante.
• Doketizam je jedna vrsta grčkog sinkretizma na dualističkoj osnovi. Propovijedao je spasenje na čisto duhovnoj osnovi kao spasenje besmrtne duše. To je bilo suprotno kršćanskom nauku o uskrsnuću mrtvih. Ignacije se suprotstavlja takvom iskrivljenju vjere koje nema uporište u predaji, koja je u sirijskom kršćanstvu čvrsto pristajala uz utjelovljenje i sakramentalnost.
• Duhovni život: “nasljedovati Krista”: “Kristovo nastanjenje u duši po jedinstvu s hijerarhijom i udioništvom na sakramentima (euharistija)”.

— Najznačajnije točke njegove teologije

1. Okosnica njegove teologije je ideja da postoji Božja spasenjska volja (ekonomija), koju je dovršio u Kristu, našem Učitelju.
2. Slijedeći pavlovsku i ivanovsku teologiju jasno obznanjuje svoju vjeru u dvostruku narav u Kristu: božansku i ljudsku, te se suprotstavlja doketizmu (docete nisu imali zasebne sekte sve do polovice 2. st.) koji su nijekali Kristove ljudsku narav i napose patnje. Govorili su da je trpio samo prividno (dokesis = privid), potom su držali da je tijelo nešto zloga (velika većina gnostika su bili doketi, dok ne vrijedi obrnuto). Nijekali su Euharistiju (tijelo Kristovo) i nisu držali do molitve. Tekstovi na koje su se pozivali doketi bili su Lk 4, 30 (Isus prođe između njih…) i Lk 24, 31 (učenicima iz Emausa nestaje ispred očiju). Antidoketski tekstovi su 1 Iv 4, 2 (Krist je došao u tijelu) i 1 Iv 1, 1 (što smo čuli i vidjeli, što rukama svojim opipasmo…).
3. Jasno dokazuje stvarnu prisutnost Kristova tijela i krvi u euharistiji, kao i njezin žrtveni karakter (thysia = žrtva). Crkvu zove mjestom žrtve.
4. Prvi je koji koristi izraz «katolička Crkva» (opća)”.
5. Kod njega se jasno razlikuje sastavljene od biskupa (koji predsjeda i predstavlja Krista), starca (predstavljaju apostolski zbor) i đakona (kojima je povjerena služba Isusa Krista)
6. Potiče na jedinstvo s biskupom kao jedinim načinom da se ostane vjerni Kristu.
7. Biskup predsjeda cijelim bogoštovnim životom i uopće Crkvom. Ništa se ne može činiti bez njega.
8. Slijedi pavlovski nauk o braku (savez između Krista i Crkve) i djevičanstvu (preporučuje ga).
9. To je prvi rimski pisac za kojeg znamo da priznaje rimski primat («Crkvi koja je ostvarena u ljubavi (…) koje je ljubljena i prosvijetljena (…) koja predsjeda u glavnom gradu teritorija Rimljana»), dostojna Boga, dostojna svakog uresa, dostojna blaženstva (…) predsjeda u (“prokathemene tes agapes”). Ignacije jasno koristi riječ «predsjedati» naznačujući autoritet, budnost. S druge strane, izgleda da se (Funk) riječ ljubav (agapes) koristi kao u odnosu na opću Crkvu (Rim predsjeda nad svezom ljubavi, to jest nad općom Crkvom), ili, barem (Thiele) naznačujući da Rim predsjeda u ljubavi, to će reći, u nadnaravnom životu i u bitnim kršćanskog života svih crkava.
10. Ignacije ne potiče Rimsku Crkvu na jedinstvo i slogu. Ne usuđuje se davati upute zajednici u Rimu, i svjedok je boravka Petra i Pavla u tom gradu: «ne dajem vam odredbe kao Petar i Pavao».

— Ignacijev misticizam
Ignacije polazi od često ponavljanog jedinstva između Boga i Krista, da bi mogao govoriti o jedinstvu između kršćanina i Krista. Upravo na temi jedinstva kršćanina s Kristom razvija se Ignacijev misticizam. Iz pavlovske ideje «jedinstva» s Kristom i ivanovske ideje «života» u Kristu izvire ignacijevski ideal: nasljedovanje Krista:

• Nasljedovanje Krista: to je put sjedinjenja s Kristom i življenja njegova života, u čemu je posebno bitno nasljedovati Gospodinovu muku i smrt: “Dopustite mi da budem nasljedovatelj muke moga Boga ” (Rim 6,3).
• Mučeništvo je savršeno nasljedovanje Krista: “Još nisam postigao savršenstvo u Isusu Kristu. Tek sada počinjem bivati njegov učenik” (Eph 3,1). “Dopustite mi da promatram čistu svjetlost. Kad tamo dođem bit ću stvarno čovjek ” (Rim 6,2). “Zašto sam se ja onda ponudio na smrt? Vatri, maču, životinjama? Ali kad sam blizu mača, blizu sam Bogu, kad sam blizu životinjama, blizu sam Bogu, ali samo u imenu Isusa Krista” (Smirn 4,2).
• Nastanjenje Krista u duši: “Činimo sve promatrajući da prebiva u nama, da bismo mi bili njegov hram, a on Bog u nama, kao što je i pojavit će se pred našim licem ako ga volimo na ispravan način” (Efež 15,3).
• Da bi “bili u Kristu”, da bi se “susreli u Kristu” svaki kršćanin se treba sjediniti osobno s Kristom, ali po bogoštovnom životu kojem predsjeda biskup kao Kristov predstavnik. Duhovni i mistični Ignacijev život se nadahnjuje na znakovima i izričajima kršćanskog bogoštovlja.
• Ignacijeva pisma su prvo svjedočanstvo spajanja i učvršćenja trostrukog hijerarhijskog stanja: monarhijansko biskupstvo, prezbiterat i đakonat.

— Autentičnost pisama 
Ignacijevsko pitanje: govorilo se da postoji šest lažnih pisama pomiješanih s autentičnima. Stoga su protestanti nijekali njihovu autentičnost, ali se to pitanje razriješilo kad su otkriveni stari kodeksi sa samo sedam pisama (kratka recenzija iz 2. st.), tako da se danas uglavnom prihvaća njihova autentičnost.
U prilog tome govori i Polikarp kao svjedok iz vremena njihova sastavljanja kad u poslanici Filipljanima veli: “Poslali smo vam, kako ste tražili, Ignacijeva pisma, kako one što ste vi poslali nama, tako druge koje imamo kod nas. Njih vam prilažemo uz ovo pismo. Moći ćete iz njih izvući mnogo ploda, jer su pune vjere, strpljenja i svega što može izgraditi i dovesti do Gospodina našega. Vi s vaše strane, ako imate sigurnih vijesti o Ignaciju i njegovim drugovima, javite mi ” (Polikarp, Fil 13,2).
Drugi svjedoci su Irenej i Origen. Euzebije nabraja sedam pisama u tradicionalnom poretku.

— Prenošenje teksta 
Sačuvanu su tri recenzije teksta, to jest tri različite skupine kolekcija ovih pisama:

• Srednja redakcija (“brevior”) je kopija izvorne kolekcije: na grčkom, iz 2. st. Sačuvana u Codex Mediceus Laurentianus i u Codex Paris Graec. Iz 10. st.
• Velika redakcija (“longior”), krivotvorena (ispravljana i s dodacima), sastavljena vjerojatno u 4. ili 5. st. i sačuvana u mnogim latinskim i grčkim manuskriptima.
• Mala redakcija “brevissima” ili sažetak na sirijskom jeziku koji je jedan kompendij sirijske verzije male redakcije.

e) Polikarp iz Smirne 
— Život
Polikarp je rođen 69. godine (podnio mučeništvo s 86 godina). Povijesno je zapisano da je bio učenik Ivana apostola. Godine 155. je umro mučeničkom smrću. Bio je kršćanin koji se obratio s poganstva i postao je biskup Smirne. Postoje i još neki podaci iz njegova života. Godine 154. je bio u Rimi i s papom Anicetom je raspravljao o datumu slavljenja Uskrsa (14. nisana po židovskom, ili prva nedjelja nakon proljetnog punog mjeseca). On sam je zastupao kvartodecimansku praksu, ali je rimska predaja bila drukčija, te je potvrđena naknadno na Niceji). Ostali su svaki pri svojoj predaji, ali nisu raskidali zajedništva. Za vrijeme tog boravka u Rimu obratio je više marcionita i valentinovaca, a Marcionu je u lice rekao da je «primogenitus Satanae» (izvor Irenej). Po njegovu povratku u Smirnu buknuo je progon protiv kršćana u kojem je i sam položio život za Krista.

— Djela
Polikarp je napisao više pisama susjednim Crkvama, a sačuvana je Poslanica Filipljanima. U pismima poziva da se slijedi Isusa u evanđeoskoj kreposti i ljubavi. Više nego spekulativnu teologiju, daje različite pastoralne poticaje po kategorijama vjernika npr. piše posebno ženama, muškarcima, što možemo naći i u pastoralnim poslanicama (usp. 1 Tim 5). Potiče također da se moli za kraljeve i upravitelje, kao i za one koji progone kršćane.
o        Kristologija: Potvrđuje Isusovo božanstvo, stvarnost muke, smrti i uskrsnuća, braneći i svjedočeći to kao stvarnost protiv «lažnih nauka».
o        Ekleziologija: U organizacijskom smislu Crkva se pokazuje uređena kroz hijerarhijsku strukturu, s monarhijanskim biskupstvom, ali iz koje izbija svijest o zajedničkoj odgovornosti s prezbiterima za zajednicu. Poziva članove zajednice koji su sagriješili da se pokaju, kao i zajednicu da skrbi za grešnike. Upozorava na razne grijehe, a osobito na škrtost (lakomost).
o        Predaja: u njega ne pronalazimo pojam predaja, kao što će biti kasnije kod njegova učenika Ireneja (traditio ab apostolis), niti naslijeđa (diadoche, successio), ali je ipak prisutan nauk o nepromjenljivoj vjeri koju su naučavali apostoli, te da ne može biti nekog novog «znanja» kojim bi se to mijenjalo ili ispravljalo. Vjera je najprije predana usmeno, a Sveto pismo služi da se vjernici mogu u vjeri koja im je jednoć predana izgrađivati razmatranjem.
o        Sveto pismo: Dok piše, Polikarp prilično često donosi navode iz Novog zavjeta (napose 1Pt i 1Iv). Potvrđuje jedinstvo Staroga i Novoga (apostole koji su evangelizirali i proroke koji su navijestili). Filipljanima kao «dobro izvježbanima u Svetom pismu nije ništa skriveno», što je vjerojatno aluzija na gnostike i njihove teorije o tajnom znanju.
o        Eshatologija: Svjedok je duboke vjere kršćana koji su se željeli poistovjetiti s Isusom, spremni dati život u mučeništvu, kao i vjere u osobno tjelesno uskrsnuće pravednih.    

a) Židovstvo u 1. i 2. stoljeću
b) Judeokršćani i etnokršćani
c) Ebioniti
d) Ostale judeokršćanske hereze

a) Židovstvo u 1. i 2. stoljeću

Opće je mišljenje da kršćani prvih stoljeća nisu dobro poznavali židovstvo svoga vremena, kao ni židovi kršćanstvo. Mnoge od židovskih nauka i predaja nisu uopće bile zapisane, tako da su kršćani poznavali samo jedan dio vrela iz kojih se stječe spoznaja, a to je Stari zavjet. I kršćanstvo je u početku bio samo navještaj (Isus, apostoli i kršćani propovijedaju). Ono što se trebalo znati nije se zapisivalo nego memoriralo.  Tek kasnije su zapisali ono što su propovijedali, te tako nastaju npr. Evanđelja kao kolekcije zapisa o Isusovu životu (nauk i djela).

No osim Staroga zavjeta, postojali su mnogobrojni apokrifi Staroga zavjeta koji si vrelo dragocjenih spoznaja o židovstvu onoga vremena.

Druga važna vrela su Filon Aleksandrijski (mnoga egzegetska i filozofska djela) i Josip Flavije (De bello Iudaico, Antiquitates Iudaicae, Contra Apionem, Autobiografija).

• Targum: Židovska Biblija je zapisana na hebrejskom jeziku, dok su Židovi Isusovog doba govorili aramejskim. Sveti tekst je bio čitan na hebrejskom, a potom ga je metarguman prevodio. Takvi prijevodi s pojašnjenjima se nazivaju targumim. Često je kroz prijevod i popunjavao, pojašnjavao ili parafrazirao, iz čega se iščitavaju mnoge religiozna poimanja onoga vremena.
• Midrash: označava skup usmenih zakona i njihov studij. Farizeji su opsluživali dva zakona: Torah i usmenu predaju (613 odredbi, od kojih 365 pozitivnog tipa). Midrash se dijeli u dvije skupine: A) halakah (halak = hodati) je zakonodavni dio koji obuhvaća moral, ritualne odredbe, civilne zakone, ne polazeći od biblijskog teksta već od pravorijeka velikih učitelja; najviše je bilo zakona o čistoći koji su regulirali odnos prema sudjelovanju u kultu. B) haggadah (hîggid = navijestiti) je jedna vrsta narativne teologije.
• Mishnah (sastavljena 210.; zbirka rabinskih kazusa): Farizejska sljedba je prenijela usmenim putem predaje do 210. godine kad su se zapisale. Generacija rabina koja je prenijela nauk do kodifikacije zove se tanaim (ponavljači). Mishnah je zbirka tanaimskih odluka/kazusa, te nije samo kolekcija usmenog zakona, nego je uskoro smatrana sliužbenim i kanonskim kodeksom židovskog života, te je još uvijek temelj židovstva.
• Ghemara (dopuna): je komentar učitelja između 3. i 5. stoljeća. Znali su iz nekog teksta izvući maksimum značenja. Argumenti su bili različiti, ne vodeći računa o redoslijedu i logičkom nastavljanju (kazistika, filozofija, moral, botanika…). U njima su izražena sva mišljenja, pa često i suprotstavljena.
• Talmud (= pouka): Talmud je Mishnah + Ghemara, to jest koncizni zapisnik, tek malo dorađen, akademskih rasprava (donosi čak imena sudionika). Postoje dva: Palestinski i Babilonski talmud.

Nakon rušenja Jeruzalemskog hrama 70. godine nastaju velike promjene u židovstvu. Sva jeruzalemska duhovna moć je prenesena u grad Jamniju. Prevladala je farizejska struja, dok su saduceji nestali, jer su bili levitska struja bitno vezana za održavanje vjerskog života hramskog kulta (vršili su bogoslužje). Kao nagradu za suradnju s Rimljanima, farizejima je dopušteno osnovati centar u Jamniji gdje su nastavili izučavati i poučavati Toru. Rabini su prenosili Zakon (Toru), te usmenu predaju Židovske vjere od koje je nastala Mishnah (razni rabinski kazusi), a tijekom vremena Mishnah je bila popunjavana i nekim drugim elementima i tako je nastao Talmud. Vjerski odnos se potpuno promijenio, te židovstvo postaje nomocentrično. Središte kulta više nije hram i žrtve, nego je to sada Tora, tj. ponovno pronalaženje Boga u Zakonu i Pismu. Tek u tom trenutku, da bi sačuvali židovski identitet, definiraju kanon starozavjetnih knjiga, iz kojeg onda isključuju knjige koje nisu bile napisane hebrejskim jezikom, koje su do tada bile u uporabi i priznate. No kako je Crkva prihvatila Septuagintu, onda je trebalo koncem 1. stoljeća napraviti jasnu razdiobu između židovstva i kršćanstva.             Premda im niti nakon pobune 70. godine Rimsko carstvo zakonodavstvo nije bilo nesklono, ipak zbog iznimnog ponosa i religioznih uvjerenja, podizali su ponovno pobune, kojima je kruna i konac bio veliki ustanak između 132. i 135. pod vodstvom Bar Khobe. Kao rezultat, osim što je srušena tvrđava Masada, te godine je židovima zabranjen ulazak u Jeruzalem, a na mjestu jeruzalemskog hrama je bio sagrađen Jupiterov hram, a na Golgoti Minervin. Zabrana pristupa Jeruzalemu ostala je na snazi slijedeća 2 stoljeća.

b) Judeokršćani i etnokršćani 

Nakon Isusove smrti apostolska zajednica nastavlja Isusovo djelo shodno onome što im je Krist naredio da idu i da propovijedaju evanđelje o Kraljevstvu Božjem svakom stvorenju. Kao što je i sam Gospodin za vrijeme svoga javnog djelovanja govorio da je došao najprije „izgubljenim ovcama doma Izraelova“, tako su i apostoli nastavili djelovati prvenstveno među pripadnicima izabranog Božjeg naroda, iz kojeg su i bili prvi obraćenici na kršćanstvo.

Premda prihvativši krštenje i vjeru u Krista, nastavili su prakticirati i dalje svoje običaje i obrede: pohađali su hram, molili se u određeno vrijeme i na svoj ustaljeni način, opsluživali su Zakon. Takve koji su iz židovstva pristupili Crkvi, a nastavili su obrezivati djecu i opsluživati Mojsijev zakon, bez da su ga smatrali ili ne prijeko potrebnim za spasenje, zovu se jednim imenom judeokršćani (Pavao je bio židov i kršćanin, ali nije bio judeokršćanin).

Međutim, već novozavjetni spisi nam svjedoče o nemalim problemima koji su se događali unutar kršćanske zajednice zbog međusobnih različitosti koju nastajale različitih naglasaka i teoloških usmjerenja koje su slijedili. Jer židovstvo onoga vremena, iz kojeg su dolazili obraćenici na kršćanstvo, ili bolje rečeno oni koji su prihvatili kršćanstvo kao autentični izraz vjere u pravoga Boga, nije bilo monolitno. Postojalo je mnoštvo oblika i predaja, bilo vjerskih bilo kulturoloških, koje su sa sobom nosili, bilo pojedinci bilo skupine, i unosili u kršćanstvo.

Takve razlike su razvidne i među članovima apostolskog zbora, kao i iz novozavjetnih spisa koji svjedoče o različitom pristupu i različitom naglascima i ciljevima među autorima (Sinoptici, Ivan, Pavao). Ono što među njima ostaje okosnica i poveznica, temelj i okvir navještaja je uskrsnuće Gospodinovo s kojim je i započela kršćanska revolucija.

Unutar pravovjerja mogu se razlikovati četiri temeljna usmjerenja:

o        Jakov (‘brat Isusov’) predstavlja umjereno judeokršćanstvo. Predstavljen u nekim odlomcima Matejeva evanđelja; Međutim njemu su se približavale radikalne tendencije koje su progonile Pavla;

o        Petar, predstavljen u Markovu evanđelju, nastoji zadržati ravnotežu. Nema neku svoju vlastitu liniju;

o        Pavao, čija misao je sabrana u Corpus paulinum i kod Luke, predstavlja kršćanstvo otvoreno poganima;

o        Ivan je još otvoreniji od pavlovske linije; udaljava se od židovstva insistiranjem na Isusovu božanstvu (po moralno-ritualnoj praksi baš i ne).

Jakov i Ivan su na ekstremnim pozicijama. Upravo pored ove dvije skupine su se razvile neke ekstremne struje koje su izišle iz pravovjernih okvira. Ebioniti su istupili prekoračivši Jakovljevu liniju, a doceti i gnostici Ivanovu (gnosticizam redovito ispovijeda određeni docetizam, dok svaki docetizam nije gnosticizam).

Nije trebalo mnogo da se među njima jave prvi nesporazumi i žestoke raspre i to u prvom redu glede pogana koji su se obraćali na kršćanstvo (etnokršćani). Nije bilo sporno treba li ih prihvatiti, nego je bilo pitanje načina na koji ih treba uključiti u Crkvu. Dok je postojalo spontano mišljenje da bi se svi obraćenici iz poganstva trebali obrezati, Pavao je bio protiv toga držeći dovoljnim krštenje, u čemu mu je sabor u Jeruzalemu dao za pravo.

Protiv njega ustaju takozvani judaizanti, skupina židova obraćenih na kršćanstvo koja je htjela staviti veći naglasak na vrijednost Mojsijeva zakona unutar kršćanstva. Imali su dva cilja: tražiti od etnokršćana da prihvate određene mojsijevske odredbe i oduprijeti se Pavlovu i Barnabinu misionarskom žaru, dovodeći u pitanja njihove rezultate.

Različitost i raznolikost unutar judeokršćnstva najjasnije se očitovala u stavu prema Isusu, jer je iz dobrog poznavanja njegove osobe mogao biti riješen gornji problem, to jest stvorio se zbog nepoznavanja. Razlike, premda ne bitne, postojale su i između četiri struje unutar pravovjerja:Juda; Petar-Marko-Matej; Pavao-Luka; Ivan. Međutim, svima njima je ipak zajedničko da Isusa priznaju Bogom, na manje ili više izričit način. U prve tri tradicije nema teološke definicije da je Isus druga božanska osoba. Tek Ivan, govoreći o utjelovljenom Logosu, najjasnije definira Isusa kao Sina Božjga u smislu božanske osobe. Judina struja je najviše čuvala židovsku predaju vjere otaca. Petar, Marko i Matej su pripadali umjerenoj struju, dok je Pavao (i Luka) suprotstavljen židovskoj predaji, te je napravio i korak dalje od njih. Apostol Ivan ide korak dalje od Pavla dokazujući Isusovo božanstvo.
Doista, novozavjetni spisi za Isusa koriste mnoge naslove: Krist (Pomazanik), Mesija, Sin Božji, Sin Čovječji, Prorok… Međutim, nigdje ne stoji izričito da je on Bog. Premda svi ovi naslovi upućuju na njegovo božanstvo, ipak je postojala mogućnost da ih se tumači isključivo na ljudskoj razini, u okvirima rigidnog židovskog monoteizma. Većina prvih kršćana su bili Židovi, pa su se držali tradicionalnog židovstva, te zbog toga im nije bilo lako shvatljivo što znači za Isusa reći da je Božji. Takav atribut se mogao pripisati Isusu na vrlo uopćen način, kao što se za Izraelce govorilo da su sinovi Božji, ali mogao je biti i vrlo vlastit i specifičan atribut kojim se Isusa prihvaća jednakim s Bogom. Židovi su vjerovali u jednoga Boga, pa su nakon krštenja zadržali osjećaj za monoteizam, uslijed čega im nije bilo jednostavno razumjeti da je Isus druga božanska osoba i božanske naravi kad se još nije u tim terminima niti vodila rasprava. Reći za Isusa da je Pomazanik nije sa sobom povlačilo njegovu istobitnost s Ocem, nego samo značajnu ulogu i ispunjenju poslanja koje mu je Bog povjerio.
Isto vrijedi i za druge nazive kao što je prorok (Isus za sebe govori da je jedan od proroka), ili  Sin Božji, Mesija, Sin čovječji, učitelj. U prilog tome ide također činjenica da je rođen (od djevice), mučen i umro, dok se uskrsnuće, kao temeljni događaj, moglo tumačiti kao Božji zahvatom u njegov život, a ne uskrsnuće vlastitom snagom. Svi ovi nazivi govore o njegovoj uzvišenosti, čime novozavjetni autori žele pokazati da je on Bog, dok heterodoksni nude svoja tumačenje shodno pretpostavkama svoje religioznosti, a ne sukladno propovijedanim činjenicama o Isusu iz Nazareta.
U nekim judeokršanskim krugovima postojala je upravo takva tendencija da, umjesto da ga prihvate za Boga, jer im je ispovijed njegova božanstva parala uši, radije su ga zamišljali kao običnog čovjeka s posebnim božanskim ovlastima, povlasticama i milošću. Tako su nastale judeokršćanske heterodoksne struje.

c) Ebioniti

Ebioniti su najznačajnija judeokršćanska heterodoksnih struja koja je istupila iz kršćanstva zauzevši kompromisni stav između židovstva i kršćanstva. S jedne strane zastupali su nužnost Zakona i zakonskih odredbi (obrezanje, subota…), a s druge su prihvatili Krista kao Božjeg izabranika i Pomazanika, ali samo kao čovjeka (nudus homo) i odbacivali su Pavlov nauk.

U prvom razdoblju judeokršćanstva (u vrijeme oblikovanja Novog zavjeta) Isusa se drži prorokom kojeg je nagovijestio Mojsije (usp. Pnz 18, 15) koji je rođen od Djevice, propovijedao je uskrsnuće, a i sam je uskrsnuo. Premda religioznom praksom vezani na židovske izričaje, naukom još uvijek ostaju u granicama ispravnog poimanja.

U drugom razdoblju govore da je najsigurniji učitelj, najveći pravednik, sin čovječji kojega je Bog posvojio u trenutku krštenja na Jordanu. U Isusa je ušao Krist u trenutku krštenja, tako da uza sve počasti, on je za njih ipak samo običan čovjek. Krist je najveći od arhanđela, jedan od dva najviša bića koja je Bog stvorio (drugo je Đavao) između kojih je Bog podijelio vlast nad svijetom: Đavlu je dao vlast nad sadašnjim svijetom, a Kristu nad budućim.

Premda Isuso pridaju naslove Krist, Mesija, Prorok, Učitelj i Sin Božji (isključivali su samo naziv Sin Davidov), ne drže ga više rođenim od Djevice već od Marije i Josipa kao običan čovjek, niti vjeruju da je nepogrešiv i uskrsnuo. Od uzvišenih naziva pridaju mu naslov anđela, čak najvećim od arhanđela, ali ne i Boga, protiv čega polemizira Poslanica Hebrejima (usp. 1. i 2. poglavlje gdje se govori da je Sin uzvišeniji od anđela). no ne vjeruju u njegovu preegzistenciju, to jest da je rođen od Oca prije svih vjekova.

Vjerojatno je zaoštravanje stavova i bistrenje pojmova došlo i pod utjecajem Pavlovog djelovanja i propovijedanja, jer on propovijeda poganima, a ne traži da vrše zakonske odredbe poput židova. On naviješta da je Isus Krist Sin Božji, onaj koji spašava čovjeka svojom milošću, te time dokazuje suvišnost i nemoć Zakona. Kao takav Pavao je protivan obrezanju pogana, što je nepojmljivo za ekstremne judeokršćane (ebionite) koji doslovno tumače i prihvaćaju starozavjetne odredbe. Pavao (helenistička struja) za Isusa koristi naziv Gospodin (Kyrios), što je prijevod hebrejske riječi Adonai, koju su Židovi koristili jer nisu smjeli izgovoriti ime Jahve. Za razliku od heterodoksnog judeokršćanstva po kojemu je Isus čovjek, za Pavla Isus je Bog (premda ga ne zove theos) i Gospodin. Na istoj liniji je i Ivan koji za Isusa kaže da je Božja Riječ – Logos, to jest Bog (usp. Iv 1, 1sl.). U Antiohiji gdje su propovijedali Pavao i Barnaba se prvi put koristi naziv kršćani, a ne više židovi.
Judeokršćani su željeli izopćiti Pavla iz kršćanstva zbog njegovog propovijedanja, ali Pavao im je dokazivao (osim što je Židov od Židova, farizej, odgojen kod nogu Gamalijelovih) da je on na autentičan način razumio Isusa kao ispunjenje Izraelovih nada.Ebioniti drže da su Evanđelja Isusova tumačenja Staroga zavjeta, ali nisu nepogrešiva, te da je Mojsijev zakon valjan, te da obraćenje prema Isusu uključuje i održavanje Zakona. Također prihvaćaju Kristove riječi (logia) kao autentično tumačenje Zakona. Sinaj i Golgota su dva mjesta istog saveza. U Isusu, novom Mojsiju i novom Adamu, prisutna je Božja slava (shekinah), ali on nije Bog. Protivni su hramu i hramskim žrtvama (proturječje neospornoj važnosti Petoknjižja!). Tumače da Torah dolazi od Mojsija, ali da je pretrpjela kultnih interpolacija tijekom vremena. Zato drže da je treba spiritualizirati kao što je učinio Isus, koji je izložio njezin duhovni smisao Petru, a on judeokršćanima (neka ezoterijska predaja). Držali su da postoje dobri i manje dobri dijelovi Staroga zavjeta, te da nisu svi proroci nadahnuti.
Postoji «muška» linija tumačenja (Adam, Abel, Izak, Jakov, Mojsije, Isus, Petar), koja je pozitivna, a «ženska» (Eva, Kajin, Jišmael, Ezav, Aron, Ivan Krstitelj, Pavao) koja je negativna i najvećim dijelom lažna. Krštenje je nužno, ali kao zamjena za židovske hramske žrtve (u judeokršćanstvu trajno odbacivanje prolijevanja krvi). Ono oslobađa od požude i daje Duha. Prakticiraju svakodnevno ritualno krštenje, ali imaju i inicijacijsko. Prakticiraju i obrezanje i to uvijek subotom, a ne osmi dan od rođenja. Zbog predrasuda o krvi, euharistiju slave beskvasnim kruhom i vodom, tako da je krštenje središte bogoštovlja, a ne euharistija. Bila bi za njih blasfemija reći da piju Kristovu krv. Zadržali su strogo određeni židovski Pashalni obred (npr. blagoslovne molitve). U središtu obreda nisu izgovarali Kristove riječi (Ovo je moja krv).
Po uzoru na kršćane bili su misionarski usmjereni, te drže da treba propovijedati i poganima, jer su židovi odbacili Krista, ali njihovo obraćenje se događa preko židovstva. Govore o zaslugama i dobrim djelima koja proizlaze iz vršenja Zakona.
Crkvena im se struktura sastojala od 72 prezbitera, zaređeni za biskupe nakon 6 godina i razdoblja kušnje.Bili su vegetarijanci, te su prakticirali siromaštvo stavljajući dobra na zajedničko raspolaganje. Najveći grijeh je bila čežnja za bogatstvom. Podržavali su monogamiju, ali su dopuštali do sedam rastava, jer je po Mojsijevu zakonu bilo dopušteno otpustiti ženu. U eshatologiji su naučavali milenarizam.
Najznačajniji plod njihove literarne djelatnosti je Simahov prijevod Staroga zavjeta na grčki, te Ebionitsko evanđelje koje je heterodoksna prerada aramejskog Evanđelja Nazareja.

d) Ostale judeokršćanske hereze 

→ Elkesaiti. Potječu od židovskih stanovnika graničnog područja na kojem se vodio rimsko-partski rat koncem Trajanove vladavine (oko 116.). U tom razdoblju je napisana knjiga s objavama u kojoj se traži obraćenje jer predstoji sud. Objave su donijeli, tvrdi knjiga, dva važna anđela. Istraživači drže da ova sekta nema naziv, kako se tradicionalno držalo, po čovjeku imenom Elxai, nego da dolazi od hebrejskog naziva za (Knjiga) «Skrivene moći». Premda se objave nisu ispunile, ova je knjiga uživala velik ugled zbog sadržaja. Sekta se brzo proširila i oko 220. godine autor Elenchosa tvrdi kako je neki Alcibijad iz Apamee došao u Rim u vrijeme biskupa Kalista.
Mnogo je sličnosti između njih i ebionita, ali izgleda da su neka vrsta mješavine židovstva s kršćanskim elementima. Sinkretistički i apokaliptički su pokret. Prakticiraju određene židovske odredbe (obrezanje, subota…), a odbacuju Pavla. Štuju Boga okrećući se u molitvi prema Jeruzalemu. Krista časte kao proroka, držeći ga čovjekom, ali rođenim od djevice. Vjeruju u Kristovu reinkarnaciju, od koje je Adam bio prva. Propovijedaju drugo krštenje za oproštenje grijeha, pogotovo za one koji zaniječu vjeru u vrijeme progona. Prakticiraju pranja kao terapijska sredstva liječenja (slično esenima). Manija je također, s 4. godine, otac (i sam juedokršćanin) doveo da živi s elkesaitima.

→ Cerint i učenici. Epistula Apostolorum (početak 2. st.) drži da su Cerint i Šimun Čarobnjak bili pseudoapostoli. Isto tako po staroj predaju, apostol Ivan je u Efezu pobjegao iz javnih kupatila kad je čuo da je unutra Cerint, držeći da bi mogao pasti krov radi prisutnosti tog neprijatelja istine (inimicus veritatis – Adv. Haer. 3,3,4). Očito su ga držali prepredenim krivovjercem koji se trudio omesti apostolsko djelovanje. Po Epifaniju on je odgovoran za nevolje koje je imao Pavao sa židovima i judeokršćanima. Obraćenik iz sekte zelota. Irenej daje neke informacije o njegovoj kristologiji (usp. Adv. Haer. 1, 26, 1-2): Naučavao je da Bog nije stvorio svijet, nego je stvaranje djelo nekog Demijurga (po tom se razlikuje od ebionita).

Odbacuje da se Krist rodio od Djevice, nego se po njemu rodio od Marije i Josipa kao svaki čovjek, premda je bio veći od svih po dobroti i pravednosti. Iz toga proizlazi adopcionistička kristologija: nakon krštenja na Jordanu Kristova božanska narav je, poslana od Oca, sišla na Isusa, te mi stoga pripada prvenstvo. Na križu je trpio čovjek-Isus, dok Krist nije mogao trpjeti (impassibilis).

Naknadna svjedočanstva (Hipolit i Pseudo Tertulijan) tvrde da je Cerint sa svojim učenicima bio milenarist. Moguće da su ovo pripisali Cerintu jer se u 2. st. držalo u nekim krugovima da je Cerint bio autor Otkrivenja, a kako je Otkrivenje ostavljalo neke milenarističke naznake, tako je ostao pripisan i Cerintu takav nauk. Kasnije i Euzebije, Epifanije, Filastrije i Augustin prenose predaju da je bio judeokršćanin. Premda Euzebije pretpostavlja da bi njegov milenarizam bio zemaljski mesijanizam, to jest dolazak kraljevstva Božjega u zemaljskom obliku (chiliasmus crassus), bio odraz njegovih neostvarenih zelotskih težnja.

→ Nikolaiti. Iz Dj 2, 6.14.16.20 se ne može identificirati sekta niti odrediti njezine početke. Vjerojatno se radi o jednom pokretu doktrinarne i etičke naravi. Do njihove nauke se dolazi analizirajući ponašanje. Nisu imali skrupula prisustvovati na svetim poganskim gozbama (usp. Dj 2, 14-15), koji su često bili povezani s nemoralnim praksama. Prauzor takvog ponašanje je Bileam (usp. Br 31, 16sl.) koji je, po rabinskoj egzegezi, savjetovao moabskog kralja Balaka da dadne Izraelcima moabkinje da ih navedu da griješe protiv monoteizma i da upadnu u idolopoklonstvo, dajući im da jedu meso nečistih životinja. Drugi model nikolaitizma je Izabela (aluzija na kraljicu Izabelu i Ahaba) koja se pravi proročicom, te oko sebe okuplja određeni broj vjernika koje zavodi.Naznake iz knjige Otkrivenja navode na neku vrstu predgnostika  koji u ime nekog «višeg znanja» vjeruju i prakticiraju određeni teorijski i praktični laksizam dovodeći do ekstremnih posljedica Pavlov nauk o kršćanskoj slobodi (usp. 1 Kor 8; Rim 14).
Posljedice bi bile sudjelovanje na poganskim gozbama jer idol je ništa, a isto tako i određeno pristajanje uz carski kult, jer u liku cara nije bila štovana osoba, već samo njezin zaštitnički genij. I 2 Pt 2, 15 govori o nekima što drže nauk Bileama, kao i Judina poslanica. A kako je Bileam za to vrijeme bio predšasnik maga i otac dualizma, tu bi se moglo raditi o grupi ljudi koji osuđuju Boga Staroga zavjeta, tj. onima koji zastupaju temeljni stav kasnijeg gnosticizma. Osim što postoji identitet imena, ne postoje dokazi da bi utemeljitelj ovog pokreta bio đakon Nikola (usp. Dj 6, 5).
U Srednjem vijeku nikolaitima su se nazivali oni koji su kršili svećenički celibat.

→ Nazoreji. Samo ime je problematično jer su u prvoj Crkvi svi kršćani bili nazivani «nazarencima» ili «nazorejima». Po prvi put ih spominje Epifanije, a s njime i Jeronim tvrdi da njihovi članovi u Beroeji. Epifanije je držao da bijahu potomci kršćana koji su 70. pobjegli iz Jeruzalema u Pellu. Govorili su aramejskim jezikom i imali svoje evanđelje napisano aramejskim, koje je vjerojatno bilo poznato Jeronimu (usp. Ep. 112, 13).

Po Epifaniju mogu se smatrati pravovjernima, premda ne zna jesu li prihvaćali Kristovo djevičansko rođenje, ali su vjerovali u Krista i uskrsnuće mrtvih. Držali su se Tore i obrezivali su se.

→ Simahijanci. Simahijanci bi bili judeokršćanska sekta koju spominju samo latinski kršćanski pisci. Proizišli bi iz farizejske sljedbe i prakticirali bi Toru (Ambrozijaster). Ime dolazi od Simaha, prevoditelja Starog zavjeta na grčki jezik, za kojega se u 4. st. tvrdilo da je bio judeokršćanin sklon ebionizmu. Međutim to je ostalo nedokazano jer oni koji govore o Simahu, ne spominju njegove učenike, a oni koji govore o simahijancima ne smatraju Simaha ebionitom.
Mario Viktorin je zapisao da su tvrdili da je Isus Adam i opća duša (anima generalis).

a) Povijesni i doktrinarni kontekst kršćanstva prije Konstantinova mira (313.) i Nicejskog sabora (325.)

b) Podjela ovog razdoblja

a) Povijesni i doktrinarni kontekst kršćanstva prije Konstantinova mira i Nicejskog sabora.

— Utemeljenje Crkve
Za vrijeme vladanja rimskog cara Augusta, posla Bog arhanđela Gabrijela u galilejski grad imenom Nazaret da Mariji navijesti da će roditi Mesiju. Isus je živio trideset godina u Nazaretu radeći kao tesar u Josipovoj radionici. Petnaeste godine Tiberijeva vladanja (oko 27.) Isus počinje propovijedati i naviještati evanđelje, radosnu vijest. Na početku svoga javnog djelovanja izabire dvanaest učenika. U više prigoda im povjerava poslanje da naviještaju evanđelje sve do krajeva zemlje. Daje im moć da poučavaju, posvećuju, upravljaju sve ljude koji prihvate evanđeoski navještaj. Svojom mukom, smrću i slavnim uskrsnućem, Krist otvara mogućnost spasenja svim ljudima. Dolazak Duha Svetoga dovršava Božji naum s Crkvom koja se rodila.

— Širenje kršćanstva
Ubrzo počinju prvi progoni. Godine 42. umire prvi apostol, Jakov Stariji, kojemu daju odrubiti glavu. Mnogi Kristovi učenici bježe u Antiohiju i Aleksandriju koji su bili, s Rimom, najvažniji gradovi Carstva. Nakon događaja Pedesetnice kršćani se razilaze po cijelom Carstvu i dolaze do najudaljenijih krajeva. U tri prva stoljeća života Crkve, najpristunija je u Maloj Aziji, Egiptu i Siriji. Ipak postoje vrlo važne jezgre kršćana i u mnogim grčkim gradovima, u Italiji, Hispaniji, Galiji i Prokonzularnoj Africi.

— Organizacije Crkve
1. Svaka lokalna Crkva ima dvije skupine vjernika: kler i laike (ordo i plebs). Kler je sastavljen od biskupa, svećenika (prezbitera) koje izabire vjerni narod a zaređuje biskup, i đakona. Uprava je monarhijska, a ne demokratska. Zajednice su osnivali apostoli, i zaređivali svećenike (prezbitere) kao svoje nasljednike (na primjer Timotej, Tit, itd.). etc.). Svaka Crkva je imala svoga biskupa, a bila podijeljena na različite župe, čiji su se vjernici okupljali u privatnim kućama. U 3. st. pojavljuju se seoske crkvene zajednice kojima je na čelu svećenik koji ovisi o biskupu. Područje biskupije je sastavljeno od grada s okolnim područjima. Primat Rimske Crkve uočava se od samih početaka Crkve. Rimski biskup vrši ulogu i ima ovlasti u zajednici Crkava koje je Isus dao Petru u odnosu na ostale apostole. Sv. Irenej donosi popis rimskih biskupa od Petra do Eleuterija (svi povjesničari potvrđuju autentičnost). Što se tiče đakona, ustanova se može vidjeti u Dj 6, 1-6, premda je
2. Dijeljenje Krštenja. U početku, krštenje se dijelilo neposredno nakon što je onaj koji ga je primao učinio ispovijest vjere. Oko 220. godine se pojavljuje katekumenat. U tom slučaju se krštavalo dvaput godišnje (Uskrs i Duhovi), uglavnom uranjanjem i po vlastitom obredu. Ali već Didachè svjedoči da je od samih početaka bilo moguće podijeliti krštenje i trostrukim polijevanjem.
3.  Euharistijsko slavlje. Godine 155. sv. Justin ga opisuje u svojoj Prvoj apologiji. Sve se odvijalo u velikoj jednostavnosti: čitalo se Sveto pismo, s kruhom i vinom na stolu, posvetne molitve na koje se odgovaralo s Amen, poljubac mira i pričest što su je dijelili đakoni («tijelo i krv Isusa Krista utjelovljenoga»), himni, propovijed, euharistijski kruh što su đakoni uzimali za odsutne. Vjernici su odvajali po svojim mogućnostima kruga i ostalih potrepština, što se potom odnosilo i dijelilo s drugima.
4.  Pokornička praksa. Među prvim kršćanima postojao je izuzetno moralan način života: radilo se o autentičnoj «zajednici svetih». Stoga se vrlo strogo gledalo na grešnike. Teški ili smrtni grijeh (idolatrija ili nijekanje vjere, ubojstvo, preljub), ponekad (ovisno od biskupa), je bio razlog da se nekoga isključi iz Crkve; premda je, redovito, postojala mogućnost zaokreta da bude primljen nakon pokore. Općenito, nakon krštenja moglo se izmiriti samo jedanput. Pokora je bila dugotrajna: nekad je trajala sve do smrti (umjesto odjeće oblačilo se vreću, posipalo se pepelom po glavi, postilo se, davalo milostinju). Javni grijesi (apostazija) su zahtijevali i javno priznanje to jest pokajanje (ne nužno); tajni grijesi, tajno priznanje. Pokora i odrješenje, to jest izmirenje (pax ecclesiae) bilu su gotovo uvijek javna, a tu ovlast imali su u početku isključivo biskupi. Poslije se daje i svećenicima pokorničarima.
5. Blagdanski i posni dani. Glavni blagdan je Uskrs. Židovi su kao blagdanski dan imali subotu, kršćani nedjelju. Židovi su postili ponedjeljkom i četvrtkom, kršćani srijedom (u spomen na Judinu izdaju) i petkom. Subotom također u latinskoj Crkvi. Najvažniji kršćanski blagdani su Uskrs (muka, smrt i uskrsnuće Isusovo) i Duhovi (Pedesetnica).
6.  Moralni i vjerski život kršćana u prva tri stoljeća. Kršćani su bili građani kao i svi ostali. Slijedili su ponašanje poput ostalih, a bavili su se svim vrstama zanimanja. Razlikovali su se pak po svojoj pobožnosti (euharistija, molitva, znak križa…), po tome što nisu prisustvovali javnim spektaklima, po askezi i mrtvljenju, po milostinji i brizi za nemoćne, udovice, siročad, robove, utamničenike, strance… Iznimno su poštivali čistoću u braku i celibatu, protivili su se abortusu, u časti su držali obiteljski život. Mnogobrojni kršćani su živjeli u djevičanstvu.

— Razvoj crkvenog nauka i nastanak krivovjerja
1.  Simboli i ispovijesti vjere. Prije krštenja se tražilo da kandidati ispovjede vjeru u Boga Oca i Sina i Duha Svetoga i u Crkvu. Tako su nastali «simboli vjere». Već od samih početaka Crkve pojavljivale su se klice razdora:
2. Judeokršćani i judaizanti. Judeokršćani su bili kršćani koji su se u isto vrijeme obrezivali i živjeli i po Mojsijevu zakonu. Kad se stvorio problem uključivanja pogana u zajednicu, oni koji su držali prijeko potrebnim obrezanje za sve koji prihvaćaju Krista, nazvani su judaizanti. Neke judeokršćanske skupine su se godine 66. odvojile od jeruzalemske zajednice i osnovali su zajednicu u Pelli (Transjordanija). Oni su kasnije dobili ime ebioniti (ebion = siromašan). Zajednička odlika im je da su prihvatili Isusa samo kao običnog čovjeka (nudus homo), živjeli su po Mojsijevu zakonu i odbacivali su Pavla. Nakon pobune kojoj je bio začetnik Bar Khoba odbačeni su konačno iz židovstva jer nisu prihvatili njegov mesijanizam, tako da su do 150. potpuno nestali.
3. Gnoza i gnosticizam. Gnoza je posebni oblik spoznaje kojoj su predmet božanske tajne dostupne samo skupini izabranika; moguće ju je pronaći u različitim religioznim i filozofskim strujama, pa čak i prije Krista i kršćanstva. Gnosticizam kao religiozni pokret nastaje u 1. stoljeću. Gnostička gnoza je jedna vrsta religiozne spoznaje kojoj je predmet stvarno duhovno dobro čovjeka. Pouka se prenosi mitskom pričom. Različiti gnostički sistemi su uglavnom sinkretistički (mješavini istočnjačkih religija,  grčke mistike, filozofije), no nije isključeno da je nastao na način da je jedna etno-kršćanska struja prihvatila tek nastajuća gnostička promišljanja i dala im kršćanski smjer. Drži se da je Šimun Čarobnjak (Magus) bio utemeljitelj gnostičkog pokreta (usp. Dj 8, 9-25), ali izgleda da već Pavao upozorava na opasnost ovog krivovjerja (usp. Kol 2,8; 1 Tim 1, 3-4; 1 Tim 6, 20). Glavni predstavnici su im: Bazílid (Aleksandrija, 120-145), Valentin (Roma, oko 140).
4. Borba protiv gnosticizma. Dovršila se izbacivanjem gnostika iz Crkve i apologetsko-književnom djelatnošću kršćanskih autora (Justin, Tertulijan, Hipolit, Irenej).
5.  Maniheizam es je jedna religiozna sekta koju je utemeljio Mani (216-277) polovicom 3. st. u Babilonu, u Perziji. Mješavina je rigidnom zoroastarskog dualizma s elementima budizma, kaldejskih učenje, židovstva i kršćanstva.

— Unutarnji život Crkve u prva tri stoljeća
Neke od već spomenutih tema vrijedi pogledati i iz drugog kuta da bi se stekla potpunija slika u stanje Crkve i društva. 1. Organizacija prve Crkve. Apostoli su u osnovanim zajednicama ostavili nasljednike, zvane biskupima. Na primjer, sveti Pavao je ostavio Tita u Efezu, a Timoteja na Kreti. Biskupi, uz pomoć svećenika i đakona, naviještahu riječ Božju, dijeleći sakramente i upravljajući prvim kršćanskim zajednicama. 2. Svakodnevni život kršćana. Kršćani su pripadali svim staležima, premda je u početku većina bila iz reda siromašnih. Tako već od početka susrećemo ljudi iz svih skupina: vojnike, tesare, trgovce…, uključujući čak i članove bogatih rimskih plemićkih obitelji, pa čak iz same Cezarove kuće.  Jedna od najvažnijih kršćanskih aktivnosti je bila molitva, i to više puta na dan. Štoviše često su se, ne samo nedjeljom, okupljali i na liturgijska slavlja, koja imaju istu strukturu kao i današnje. Običavali su i postiti više puta godišnje, napose pred Uskrs. Dobrostojeći su svojim dobrima pomagali siromašne. Živjeli su u velikoj skromnosti i čistoći odlikujući se kreposnim ponašanjem u društvu koje je bilo obilježeno velikim hedonizmom.
3.  Kateheza i počeci teologije. Već u spisima Novog zavjeta postoje formule kojima su kršćani ispovijedali sadržaje svoje vjere. Koncem 2. stoljeća stvoreni su već prvi simboli. U isto vrijeme kršćanski pisci (Irenej u Lyonu, Origen u Aleksandriji i Cezareji) počinju produbljivati sadržaje vjere uz pomoć sustavnog razumskog izlaganja (teologija).

— Progoni Crkve u prva tri stoljeća
Između 1. i 3. st. kršćani imaju dva glavna protivnika:

• Izvanjski protivnici: progoni od strane Carstva i suprotstavljanje poganskoga puka; na vidjelo izlazi junačka strpljivost kršćana.
• Unutarnji protivnici: krivovjerja (uglavnom gnosticizam i montanizam); kršćani potvrđuju pravi nauk i distanciraju se od zajednice koja je u zabludi.

Usprkos toga, brzina širenja je zadivljujuća (pretpostavlja se da je 313. godine kršćana oko 10 milijuna, petina ukupnog broja stanovnika Carstva).  Glavni progoni

1. Neron (54-68). U progonu je nastradalo mnogo kršćana. Među njima Petar i Pavao.
2. Domicijan (81-96).Godine 93/94 osudio je Flavija Klementa (konzula i rođaka) i ženu mu Flaviju Domitilu, radi “ateizma”. Sv. Ivan je zatvoren na Patmosu.
3. Trajan (98-117). Mučenici: sv. Ignacije Antiohijski:
4. Marko Aurelije (161-180). Mučenici: Sv. Justin i njegovih šest sudrugova u Rimu 165. (jedan od njih je bio rob iz Cezarove kuće) i Lionski mučenici (177.).
5. Septimije Sever (193-211). Izdaje dekret protiv katekumena (“ne fiant christiani…”). Mučenici: Perpetua i Felicita u Africi, Leonida (Origenov otac) u Aleksandriji.
6. Maximin Tračanin (235-238). Mučenici: sv. Hipolit i sv. Poncijan.
7. Decije (249-251). To je najveći progon do tada. Izdao je dekret o općem progonu onih koji ne prinesu žrtve (supplicatio) što se posebno tražilo od biskupa. Bilo je mnogo mučenika (Sv. Fabijan, papa) i ispovjedalaca (confesores).
8. Gal (251-253). Papa Kornelije umire u izgnanstvu.
9. Valerijan (253-260). Izdaje dekret protiv pastira (257.), zabranjuje bogoštovlje i posjećivanje groblja pod prijetnjom izgona. Godinu dana kasnije, pod prijetnjom smrti, ponovno traži od predstojnika da žrtvuju, a druge kršćanske ugledne ljude liši imovine, te i njih pogubi, a carske službenici šalje na prisilni rad i ropstvo. Mučenici: sv. Sixto II. (uhvaćen na prepad dok je slavio misu s četvoricom đakona u Kalikostovim katakombama), sv. Lovro, sv. Ciprijan…
10. Dioklecijan (284-305). Početkom 4. stoljeća u Rimu je bio priličan broj kršćana; u Italiji stotine zajednica (većina na jugu). U Kartagi većina romanizirane populacije bili su kršćani s vlastitim biskupom na čelu. U 3. st. bilo je kršćana u Trijeru, Kölnu i drugim većim gradovima. U 3. st. bilo je već mučenika u Britaniji. Pretpostavlja se da su oko 300. godine gotovo 10% stanovništva Carstva bili kršćani. Dioklecijan je izdao četiri edikta protiv kršćana. To je bio najkrvaviji progon Crkve. Kršćane se mučili i smicalo čak i u skupinama od 10, 60 i 100 odjedanput. Posebno je žestok progon bio na Istoku.

Crkva nije popuštala. Na tako zahtjevnom putu pretrpjela je mnogo. Naposljetku uslijedila je pobjeda protiv neprijatelja kad su izgledali nepobjedivi. Cijena je bila mnoštvo mučenika (pretpostavlja se između 20 i 60 tisuća).

b) Podjela ovog razdoblja 
Postoji više metodoloških vidova iz kojih se može studirati ovo razdoblje prenicejskih otaca. Ovdje smo se odlučili na četiri vida razvijena u nekoliko tema:   A. Razdoblje Apostolskih otaca (1. i 2. st.)

• tema 3. Apostolski oci
• tema 4. Kršćanstvo i židovstvo (judeokršćani i etnokršćani, ebioniti)
• tema 5. Kršćanska apokrifna književnost

B. Prvo sučeljavanje s poganskim svijetom

• tema 6. Grčki apologeti drugoga stoljeća
• tema 7. Početak književnosti o mučenicima

C. Prva krivovjerja i početak antiheretičke književnosti

• tema 8. Gnosticizam i krivovjerja u 2. stoljeću
• tema 9. Kršćanska reakcija na krivovjerja

D. Prve ispovijesti vjere i stvaranje biblijskog kanona

• tema 10. Simboli, “regulae fidei” i stvaranje biblijskog kanona

a) Pojam, predmet i metoda Patrologije

b) Važnost učenje Patrologije

c) Crkveni oci, naučitelji i crkveni pisci

d) Doktrinarni autoritet crkvenih otaca

e) Kratka povijest Patrologije

a) Pojam, predmet i metoda Patrologije

— Različite znanost
Grčka riječ pathr znači “otac”, a riječ logos znači “riječ”, “nauk”. Zato pojam patrologija znači nauk o ocima. A kako je riječ nastala u ambijentu Crkve, misli se dakle isključivo na crkvene oce.Crkva je u starini, sve do 4. st. ovaj pojam primjenjivala isključivo na biskupe, koji su bili oci pojedine mjesne Crkve, a time i svakog vjernika rođena na duhovni život u Crkvi. Od 5. st. ovaj pojam se pridaje i svećenicima (Jeronim) i đakonima (Efrem). Običava se razlikovati tri znanosti koje proučavaju život crkvenim ocima:

• Patristika: promatra iz teološkog i dogmatskog vida;
• Povijest kršćanske književnosti: zanima se za književni vid;
• Patrologija: vrlo širok povijesni vid promatranja: život, djela i nauk otaca.

Postoje još dvije znanosti zainteresirane izravno za ovo razdoblje, a to je Povijest dogmi i Povijest teologije. Za dogmu se u uskom smislu riječi podrazumijeva povijest službenog nauka Crkve (sakupljenu npr. u Dentzingeru). Ali dogma je samo vrh sante leda pod kojom se kriju rasprave, studij, produbljivanje, kojekakve okolnosti koje nisu obuhvaćene u studiju Povijesti dogmi, a bitne su za studij Patrologije. Isto tako povijest dogmi kronološki dolazi do novijih vremena, dok razdoblje patrologije završava u 7./8. stoljeću. Povijest teologije se usredotočuje samo na povijest, dok se Patrologija zanima i za druge vidove promatranja. Premda je u starom razdoblju svaki od ova tri pojma imao različito značenje: Patristika (patristička teologija), Patrologija (povijest i spisi otaca) i Stara kršćanska književnost (proučavanje pod filološkim vidom starih crkvenih pisaca) – u posljednjem dijelu 20. st. postoji tendencija da se ova tri pojma koriste manje ili više kao tri imena za istu disciplinu koja se previše i ne razlikuju.  Izrazi patristika i patristički se rabe da označe vrijeme otaca; vrijeme koje se odnosi na djela, misao itd. koja se tiču stare kršćanske književnosti. Izraz Patrologija se rabi da označi znanost o staroj kršćanskoj književnosti. Radi se o posebnoj teološkoj grani kojoj su središte crkveni oci i njihova djela u crkvenom shvaćanju. Ali da bi se razumjelo sve što se tiče stare kršćanske književnosti, moderna patrologija mora imati šira obzorja, te kao znanost obuhvatiti svu književnosti, ne samo pravovjernu već i krivovjernu, u svim njezinim vidovima i uz pomoć prikladnih metoda.

— Izdanja i zbirke stare kršćanske književnosti
Studij crkvenih otaca uključuje i poznavanje najznačajnih izdanja otačkih djela kojima se trenutno raspolaže:

• s. 17. i 18.: kritička izdanja francuskih benediktinaca sv. Maura;
• s. 19.: J.P. Migne (+1875), 400 volumena: Patrologiae cursus completus, grčki niz  (PG) i latinski niz (PL);
• od 1866.: Corpus Scriptorum Ecclesiasticorum Latinorum (CSEL): Latinski i grčki niz Bečke i Berlinske akademija. Izdavanje u tijeku, a do sada objavljeno 90 volumena;
• od 1903.: Corpus Scriptorum Christianorum Orientalium (CSCO), izdavano u Parisu, Louvainu i Washingtonu. Do sada objavljeno 400 volumena, a izdavanje u tijeku;
• od 1953.: Corpus Christianorum (CC) u izdanju benediktinaca opatije Svetog Petra iz Steenbrugge (Belgija), a sastavljen je od tri niza: latinski, grčki i istočni, dopunjena s srednjovjekovnim djelima (continuatio medievalis). Izdavanje je u tijeku, a do sada je objavljeno 160 volumen, a predviđeno je izdavanje 175 volumena 2348 djela ili ulomaka;
• od 1942.: francusko izdanje Sources chrétiennes (SC), ed. du Cerf, dvojezični tekstovi. Do sada objavljeno 260 volumena.

— Opća bibliografija
Osim spomenutih izdanja patrističkih djela, postoje mnogi priručnici općeg karaktera, uglavnom objavljeni na više jezika:

• J., Quasten, Patrology, 1950-60.
• F., Cayré, Patrologie, et histoire de la theologie, 1955.
• B., Altaner, Patrología, 1950.
• Dattrino, Patrologia, 1982.
• M. Simonetti, Introduzione alla Letteratura cristiana antica, 1985.
• H. Drobner, Patrologia, Herder, 1999.
• E., Moliné, Los Padres de la Iglesia. Una guía introductoria, 1982.
• M.J., Rouet de Journel, Enchiridion Patristicum, 1958.
• DTC.
• J. Danielou, Nueva Historia de la Iglesia, Cristiandad, Madrid 1964.
• Silvano Cola, Perfiles de los Padres, ed. Ciudad Nueva, Madrid 1991.
• H. Masson, Manual de herejías.
• A. di Bernardino, Diccionario patrístico y de la antigüedad cristiana, Sígueme, Salamanca 1991.
• FLICHÉ-MARTIN, Historia de la Iglesia, Edicep, Valencia 1975 y ss.
• GER.
• J. Morales, Teología IV: Historia de la Teología, en GER 22 (1975) 252-256 (Morales).
• R., Trevijano, Patrología, en Colección Sapientia Fidei, ed. BAC, Madrid 1994.
• B. Mondin, Dizionario dei Teologi, Edizioni Studio Domenicano, Bologna 1992.
• B. Mondin, Storia della Teologia, vol. I, ed. Edizioni Studio Domenicano, Bologna 1996.
• T. Šagi-Bunić, Povijest kršćanske literature, KS, Zagreb 1976.
• J. Pavić-T.Z. Tenšek, Patrologija, KS, Zagreb 1993.

b) Važnost studija otaca 

Prije nekoliko godina tiskana je Uputa za studij crkvenih otaca u odgoju za svećeništvoKongregacije za katolički odgoj od 10. studenoga 1989. navodi temeljne motive za studij svetih otaca:

• U nauci svetih otaca ima nešto jedinstveno, neponovljivo i trajno vrijedno, što i dalje živi usprkos nestalnosti vremena.
• Osi su povlašteni svjedoci Predaje;
• Ostavili su nam teološku metodu koja je u isto vrijeme i uzvišena i sigurna, a odlikuje se:

o      trajnim utjecanjem Svetom pismu i osjećajem za Predaju; o      kršćanskom izvornošću i sposobnošću inkulturacije; o      obranom vjere i dogmatskim napretkom; o      osjećajem za otajstvo i iskustvom božanskoga.

• Njihovi spisi obiluju kulturalnim, duhovnim i apostolskim bogatstvom koje je izgradilo velike crkvene učitelje nekad i danas.
• Studij patrologije (život i djela) može se poučavati iz priručnika, a studij patristike (teološka misao) mora se provoditi izravnim čitanjem otačkih tekstova.

c) Crkveni oci, naučitelji i pisci 

— Pojam “oci”
I u židovstvu se pojam otac koristio ne samo da izrazi biološko očinstvo, već također da izrazi i ono duhovno. Biološko očinstvo, se ne odnosi samo na jednu osobu od koje je netko potekao, već se u širem značenju odnosi na prekte općenito.  No najčasnije značenje ovog pojma pripisuje se onima koji su bili primatelji Božje objave, oni ljudi koji su na poseban način prijateljevali s Bogom kao npr. Abraham, Izak i Jakov, te se zato i zovu praoci – patrijarsi. Međutim u kategoriju otaca ulaze i ostali Božji sluge i slavni ljudi iz prošlosti izabranoga naroda (na primjer Mojsije). Iz ovakvog korištenja pojma razvidno je da je za židovstvo isprepleteno biološko s duhovnim poimanjem do te mjere da postaje nerazdvojivo, budući da se duhovno očinstvo u Patrijarsima podudara s biološkim. Patrijarsi su u isto vrijem i očevi naroda i očevi u vjeri, jer su prvi primili vjeru od Boga, te su vlastitom vjernošću usmjerili cijeli narod prema vjeri u jednoga Boga ostajući ujedno putokaz kroz cijelu povijest. Kršćanstvo koje se razvilo ne samo iz židovstva, već se formiralo i iz poganstva malo po malo potpuno je spiritualiziralo ovaj pojam, premda pozna korištenje ovog pojma i na a kasnije su stavljani za uzor kršćanima. Kasnije se izraz kod Židova koristi i za rabine, koji označava duhovno očinstvo. U Novom zavjetu Pavao se u poslanici Galaćanima i Korinćanima smatra Ocem svih onih koje je pokrstio i navijestio im evanđelje. Nakon smrti apostola, u postapostolsko razdoblje izraz se počinje koristiti za biskupe – oni koji se duhovno skrbe za Crkvu jer su biskupi “pater familias” Crkve. Sa Biblije se naglasak premješta na život Crkve (tko nije sposoban brinuti se za svoju obitelj, kako može voditi Crkvu).U početku se ovaj naziv primjenjivao uglavnom na biskupe, zadužene da poučavaju u kršćanskoj zajednici, te je bio sinonim za duhovnog učitelja. Ako je uz biskupe u zajednici bilo i drugih učitelj u vjeri, do 3. st. oni se nisu zvali oci već učitelji. Od 4. st. zadobiva šire značenje i primjenjuje se na kvalificirane predstavnike prenošenja vjere. Vincencije Lerinski (oko 434.) u svom djelu Commonitorium naziva ocem crkvene pisce bez obzira na njihov hijerarhijski položaj: «Ako iskrsne kakvo novo pitanje… treba se uteći mišljenjima svetih otaca, i to samo onih koji su, svaki u svoje vrijeme i na svome mjestu, ustrajući u jedinstvu zajedništva i vjere, bili držani prokušanim učiteljima; i što se pronađe, da su oni držali u jednom mišljenju i suglasju (uno sensu atque consensu), to treba držati bez skrupula istinitim i katoličkim učenjem Crkve» (gl. 29, 1). «Ne treba ništa kasnije vjerovati, osim onoga što je sveta starina svetih otaca jednodušno držala u Kristu» (gl. 33, 2). Decretum Gelasianum de recipiendis et non recipiendis libris (6. st.) u prvi plan stavlja pravovjerje razlikujući prave oce od krivovjernih pisaca.Danas se prihvaća ocem onoga na koga se mogu primijeniti sljedeća četiri obilježja:

• Drevnost: Izidor Seviljski (+636), Ildefons iz Toleda (+669), Beda Časni (+735), te Ivan Damaščanin (+749) i Teodor Studita (+826) su posljednji oci na Zapadu i Istoku;
• Pravovjerje: isključuje se otvoreno krivovjerne pisce, raskolnike i one čija djela sadrže teške i sustavne zablude;
• Svetost života: bilo da su kanonizirani bilo da ih se smatra svetima;
• Crkveno odobrenje/prihvaćanje: dostatno i ono prešutno.

Crkveni pisci (scriptores ecclesiastici) naziv je koji je rabio sv. Jeronim za druge stare pisce (drevnost), ali kojima nedostaje jedna od ostale tri oznake. Crkveni naučitelji (doctores), naprotiv, imaju oznake koje i oci, izuzev starine, ali se tome onda mora pridodati eminens eruditio iexpressa Ecclesiae declaratio. Crkva ih naziva tako poradi dubine misli pridodane svetosti života. Veliki oci i naučitelji Crkve su:Istok: Bazilije Veliki, Grgur Nazijanski i Ivan Zlatousti.  Rimska Crkva je njima pridružila i Atanazija (proglasio ga je s. Pío V.);Zapad: Ambrozije, Jeronim, Augustin i Grgur Veliki su «egregii doctores ecclesiae» (proglašeni od pape Bonifacija VIII. 1298.).

— Jezik kojim pišu sveti oci
Jezik kojim pišu sveti oci nije klasični grčki, nego je koiné to jest jezik koji je nastao u helenističkom razdoblju kao mješavina atičkog narječja s drugim narječjima, postavši govorni, trgovački i književni jezik Sredozemlja i velikog dijela Istoka, dakle cijelog helenističkog svijeta:

• • na Istoku: od 3. st. prije Krista do 6. poslije Krista (od tada se koristio najviše sirski — koji je aramejski dijalekt— i koptski pomiješan s grčkim);
  • na Zapadu: do 3. st. (180. prvi dokument na latinskom Passio martyrum Scilitanorum).

Za vrijeme 2. st. pojavljuju se već prvi prijevodi Biblije na latinski jezik. Hermin Pastir pokazuje da je u Rimskoj Crkvi već polovicom 2. st. započeo prijelaz s grčkog na latinski jezik. Pismo Klementa Rimskog Korinćanima prevedeno je na latinski jezik polovicom 2. st., prije spomenute Pasije. Tekst dopušta mogućnost da je prevoditelj koristio već postojeću verziju latinskog prijevoda Starog zavjeta.

d) Doktrinarni autoritet crkvenih otaca 

Autoritet svetih otaca smatra se katoličkim naukom onda kad postoji jednodušno suglasje otaca –unanimis consensum Patrum (usp. Denz-Sch. 1507 i 3007). Njihov autoritet izvire iz činjenice da su povlašteni svjedoci Predaje i njihovi spisi znakovi iste. Kad se govori o jednodušnosti, ne misli se na brojčanu koliko na moralnu jednodušnost u tumačenju Svetog pisma, i isto tako u izlaganju nauka u stvarima vjere i morala (materija) i koje pripadaju objavljenom pologu – depositum fidei(forma). Prvi vatikanski sabor potvrđuje poštivanje:

• Jednodušnost (moralna) otaca u tumačenju Svetog pisma je neprevarljiva norma (Denz_Sch 3007);
• Njihova jednodušnost (moralna) u tumačenju —na jasan i definiran način— nauka vjere i ponašanja je pravilo na način da se ima držati za katolički nauk.

Drugi vatikanski sabor ne preuzima izričito normativno načelo unanimis consensus Patrum u svoje dokumente, što ne znači da ga je htio obezvrijediti. Optatam totius 16 kaže kako su oni doprinijeli vjernom prenošenju i razumijevanju pojedinih objavljenih istina, a tako i daljnjoj povijesti dogme.   «Mi prihvaćamo sadržaje vjere kojima nas oni uče na ovaj način – veli Newman – , ne samo jer nas oni tome uče, nego jer daju svjedočanstvo onoga što u njihovo vrijeme ispovijedahu svi kršćani, i na svakom mjestu (…). Oni ne iznose svoja osobna mišljenja. Ne govore ‘Ovo je istina jer mi to vidimo u Pismu’ – jer o tome bi se moglo dogoditi da bude razlika u mišljenjima -, nego: ‘Ovo je istina jer je to potvrđeno i bi uvijek vjerovano po svim Crkvama od apostolskog vremena do naših dana, bez prekida’. Radi se jednostavno o pitanju svjedočanstva»  (J.H. Newman, Discussions and Arguments, II, 1).

e) Kratka povijest Patrologije

— Najvažniji povjesničari

• Euzebije, Historia ecclesiastica (4. st.);
• Sozomen, Historia Ecclesiastica (5. st., acontecimientos entre 324 y 425);
• Jeronim, De viris illustribus (392);
• Genadije Marseljski (‘semipelagijanac’), De viris illustribus (480); nastavak Jeronimova djela;
• Izidor Seviljski, De viris illustribus (618); nastavak Jeronimova djela;
• Ildefons iz Toleda (+667), De viris illustribus;
• Focije (+891), Myriobiblon o Biblioteca (858); 280 poganskih i kršćanskih djela;
• Sigbert iz Gemblouxa (+1112), De viris illustribus;
• J. Tritemio, De scriptoribus ecclesiasticis (1494);
• Belarmino, De scriptoribus ecclesiasticis liber unus (1613);
• J. Gerhard, Patrología (1653);
• R. Ceillier, Histoire general des auteurs sacres et ecclesiastiques (1729-63).

— Kronologija
 Od 1. do 4. stoljeća:

a) Kršćanska teološka književnost (Apostolski oci), 1. i 2. st.

• Nakana ovih spisa je poticajna i katehetska; stil je analogan katoličkim poslanicama; donose glose iz Svetoga pisma; pišu o kršćanskom životu (praxis); tema njihovih spisa su središnje kršćanske istine.
• Glavni predstavnici: Klement Rimski (Poslanica Korinćanima), Ignacije Antiohijski (Pisma),Didaché, Barnabino Pismo, Pismo Diognetu, Hermin Pastir.

b) Apologeti – Teološka djela u pravom smislu riječi (2. st.)

• Pišu protiv poganskih kritičara i pisaca nevjernika; imaju spekulativne pretenzije; osjeti se sklonost prema izlaganju vjere na način reduciran na razumsko; pišu protiv gnosticizma (Bazilid, Valentin, Ptolomej, Herklion).
• Predstavnici: Kvadrat, Arístid iz Atene, Ariston iz Pele, Justin, Tacijan, Milcijad, Apolinar iz Hijerapolija, Atenagora iz Atene, Teofil Antiohijski, Meliton Sardski, Pismo Diognetu, Hermja, Hegesip. Zbog važnosti koju ima, potrebno je zasebno spomenuti Ireneja iz Liona (+202) koji je napisao Adversus haereses i Demostratio evangelica. Prvi se uhvatio posla da izloži vjeru, a ne da je samo brani.

c) Sustavno proučavanje objave (škole), 3. st.

— Aleksandrijska škola: po prvi put koristi neoplatonističku filozofiju da produbi razumijevanje sadržaja vjere. Obilježja su joj spekulativni rad, alegorijska egzegeza i kateheza.·         Predstavnici:Panten; Klement Aleksandrijski (+215): Protreptik, Pedagog, Stromati; Origen (+254): Hexapla,Contra Celsum, De principiis, Homilije i Biblijski komentari, Exhortatio ad martyrium.
— Antiohijska škola: više osjećaja za povijest i utjecaj aristotelizma, 4. i 5. st. ·         Predstavnici:  Lucijan Antiohijski (+312); Arije (+336); Diodor iz Tarza (+384); Ivan Zlatousti (+407); Teodor Mopsuestijski (+428); Teodoret Cirski (+460).

d) Grčki oci Njihova misao se artikulira oko trojstvenog otajstva i kristologije.
— Predstavnici:

• Atanazije (+373): Oratio contra gentes, Oratio de Incarnatione Verbi, Orationes (tres) i Apologia contra arianos. Sudjelovao na Nicejskom saboru (325);
• Bazilije (+379): De Spiritu Sancto, In Hexaemeron, Contra Eunomium;
• Grgur Nazijanski (+390): Teološki govori;
• Grgur iz Nise: usavršuje pojam hipostaze i sistematizira istočnu teologiju i mistiku;
• Ćiril Aleksandrijski (+444): naglašava tendenciju prema sustavnosti;
• Ivan Damaščanin (+749): De fide orthodoxa (vrelo korištena u Srednjem vijeku);
• Pseudo Dionizije Aeropagita (+ konac 5. st., početak 6.): Božanska imena, Mistična teologija, Nebeska hijerarhija (vrhunac kristijanizacije neoplatonističke tradicije; apofatizam: istočna predaja).

e) Latinski oci

• Tertulijan (+202);
• Ciprijan iz Kartage (+258): De Ecclesia unitate, De lapsis, Pisma;
• Ambrosije iz Milana (+397): De officis ministrorum, De mysteriis, De Poenitencia;
• Jeronim (+420); biblijski prijevodi i komentari
• Augustin (+430): Confesiones, Retractationes, De Trinitate, De civitate Dei. Prva sinteza zapadne kršćanske misli. Ravnoteže između Svetoga pisma, duhovnog izlaganja, korištenja platonskih kategorija. Fides quaerens intellectum;
• Leon Veliki (+461): Tomus ad Flavianum (Kalcedonski sabor).

5. i 6. st.

• Treba imati u vidu da je završilo jedno kreativno razdoblje i da je počelo razdoblje čuvanja baštine (Vicencije Lerinški: napredak, ali vjernost primljenom pologu). Ljudi koji su preuzeli na se ovu zadaću to su oni koji su primili prikladnu spremu za civilne dužnosti koje su vršili.
• Sadržaj naslijeđa: 1) Stara književnost i tekstovi otaca, preko monaha; 2) Aristotelova Logika, dijelom; 3) plan enciklopedijskog odgoja u službi studija svetog teksta, na liniji sv. Augustina (De doctrina christiana), Boecija i Kasiodora (i jedan i drugi plan studija); 4) monaški i moralistički duh.

— Predstavnici:

• Boecije (+524), konzul i državni službenik (magister officiorum). Djela: Opuscula sacra (metafizika bitka, pojam osobe…), De Consolatione Philosophiae (velika teodicejska meditacija). Prevodi razna Aristotelova djela i prenosi Srednjem vijeku Varonov školski program (trivium i quadrivium);
• Grgur Veliki (+604), pretor u Roma. Njegova su djela bitno i isključivo moralno poticajna (alegorijska egzegeza, a odnosi se na osobno iskustvo duše). Djela: Regula Pastoralis,Dialogorum libri IV, Moralia in Iob, Homiliae;
• Kasiodor (+583), “posljednji Rimljanin”: u dva benediktinska samostana na Kalabriji (jedan od tih je “Vivarium”) prepisuje manuskripte. Djela: Institutiones divinarum et saecularium litterarum (priručnih kulture slobodnih umjetnosti/artes liberales) i Historia tripartita;
• Izidor Seviljski (+636), “prvi pedagog Srednjega vijeka”. Djela: Etymologiae (20 knjiga), Libri tres sententiarum, Liber de haeresibus, Contra Iudeos, Liber de variis quaestionibus. Enciklopedijska naobrazba za studij biblijskih tekstova;
• Beda Časni (+735);
• Alkuin iz Yorka (+804);
• Hraban Maur, “praeceptor Germaniae” (+856);

— Sažetak

0 a 325. (razdoblje rasta ili prenicejsko razdoblje)

• jednostavni spisi: simboli, utvrđivanje novozavjetnog kanona,
• apokrifna književnost,
• apologije,
• djela (acta) i opisi mučenika,
• protukrivovjerna djela,
• katehetske škole.

Od 325. do 451. (razdoblje cvata ili zlatno doba), odnosno do smrti Leona Velikog 461.

• dogmatski traktati,
• formulacije dogmi,
• velike hereze.

Od 451. do 636. (Z) i 750./826. (I) (Razdoblje opadanja)

• teme moralnog sadržaja,
• florilegiji (zbirke citata iz ranijih pisaca, služe kao ‘testimonia’ za polemike),
• katene (istrgnuti kratki otački citati/komentari Sv. pisma).

—Bibliografija: Quasten I, 1-31, Moliné I, 9-30, Šagi-Bunić 3-34.