6. vazmena nedjelja – B

U današnjem evanđeoskom odlomku Isus svojim učenicima pokazuje ispravan put života na kojemu ostati i ostvariti sami sebe u svjetlu uskrsnih darova koji dolaze od njega. Jedan od tih darova koji su potvrđeni i zapečaćeni njegovim slavnim uskrsnućem, jest njegova sveta ljubav kojom je ljubio svoje učenike do predanja za njih. Upravo ljubeći ih do kraja predao je sebe i svoju ljubav njima, te je htio da je iskuse u potpunosti i da ih ona prožme i obilježi svom snagom koja od njega dolazi. Jer Isus je poznavao svu ljudsku krhkost i nedostatnost kada je u pitanju ljubav, pa je zato imao potrebu upravo nju osnažiti i pročistiti. Ljudi doista, ljube počesto svojom egoističkom ljubavlju koju ne izgrade i kojoj ne daju božanski okvir. Takva ljubav je puna sebeljublja i potraživanja, umjesto da bude ljubav poput njegove otvorena darivanju.

Doista, njegove riječi i njegovo otkupiteljsko djelo dani su nam da se dobro preispitamo i zamislimo nad vlastitom krhkom ljudskošću koja nije u stanju biti postojana, te trajno steći ono oko čega nastoji. Slučaj je to i s ljubavlju koju mi ljudi ostvarujemo kao privremeno zapaljivo sredstvo, kao hrpu emocija u kojima nema ništa drugo osim nas. Napose kad je riječ o ljubavi prema Bogu, puni smo površnosti i formalizma, puni smo prijetvornosti i iluzija, te se zavaravamo u svojoj sljepoći i opravdavamo svoju ograničenu i površnu ljubav. Počesto smo kao ljudi i sputani tolikim sponama slabosti i unutarnjeg duševnog nereda i nemira, da ne dopuštamo Bogu pristup u vlastitu nutrinu.

5. vazmena nedjelja – B

U današnjem Evanđelju među riječima Isusove pouke, upravljene slikom trsa i loze, imamo i jednu neobičnu rečenicu s kojom se mnogi ne bi složili. A Gospodin doista, nakon što iznese sliku o trsu i lozi, reče: Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa. Mogli bismo reći da je to vrlo odvažna rečenica koju eventualno konkretan život pobija, o čemu svjedoče rezultati i našeg svijeta i vremena. Današnje društvo je vrlo razvijene i ostvaruje mnoge tehnološke uspjehe i hvali se vlastitim napretkom. A taj napredak ne samo ne ovisi o vjeri, već naprotiv. Čini se kao da što ljudi manje vjeruju, više izgrađuju društvo i ostvaruju napredak, jer se više angažiraju oko zemaljskih dobara i blagodati. Štoviše, čovjek našega vremena kao da baš zato nema vremena za duhovno, jer ga počesto smatra marginalnim i nevažnim u konkretnom životu. Ljudi u današnje vrijeme se vrlo često udaljuju od Boga i od njegova života te se odmiču u različite oblike agnosticizma i ateizma, kao da žele pokazati da je moguće biti nevjernici i tako živjeti, ali u isto vrijeme stvarati društvo i voditi društveni poredak prema napretku i razvoju.

No to je samo prividni dojam, jer tko bolje pogleda i sagleda situaciju, shvati će da se događa samo izvanjska dobrobit, ili napredak zemaljskog blagostanja, ali to je daleko od cjelovitog razvoja i od onog istinskog boljitka i napretka koji se ostvaruje razvojem duhovnog stanja i uvećanjem duhovnih dobara. Za zemaljske zasluge ljudi nam mogu izgraditi poneki kip ili napraviti sliku, imenovati neki trg ili ulicu u naše ime, ali nam ne mogu dati život vječni. Ono istinsko dobro nije vremenito, već vječno, nije zemaljsko, već nebesko, nije ljudsko, već božansko. A takvo dobro, kao i sva ona dobra i kreposti duše od kojih se stvarno živi, ne može se ostvariti bez Isusove prisutnosti i njegove pomoći. Upravo to su neprolazne i vječne istine i dobra. Ako ne žive stvarnim božanskim životom, ne samo pojedinci već i cijeli narodi propadaju i s time dolazi brisanje pamćenja jer dolazi do brisanja iz knjige života. Zato se tu pokazuje ljudska nemoć, jer propada sve ono zemaljsko na što su ljudi računali. A opet, ljudi ne uče iz povijesti, premda je zovu učiteljicom života. Jer ni tada se ne opredjeljuju za ona duhovna i neprolazna dobra koja nam daje Gospodin.

4. vazmena nedjelja – B

Ljudi su se oduvijek zanosili idejom da budu gospodari samih sebe, sukladno vlastitim idejama i uvjerenjima o dometima i sposobnosti svoga mišljenja. Uvjereni su bili da ih nečiji nadzor i tutorstvo sputava i guši u njihovim ostvarenjima. A to je dobrim dijelom i točno, jer nitko nam ne ‘prodaje’ vlastite ideje bez nekog cilja i nakane, već svatko drži do svoga intelektualnog vlasništva, te kad nam nudi i servira ideje, onda je to uvijek s nekim interesom. Uvijek su ljudi, šireći svoje ideje, željeli druge ljude zarobiti, a ne osloboditi, sputati a ne odriješiti, ugušiti a ne spasiti. Pa i onda kad su se pojavljivali kao revolucionari i osloboditelji koji su htjeli osloboditi ljude od nekih struktura, uvijek su ih činili žrtvama svojih struktura. Kada su im htjeli oprati mozak od tuđih ideja, uvijek su ga potom ispirali svojim idejama, što je povijest toliko puta pokazala, sve do naših dana. Na žalost, ljudi nisu nikada htjeli savladati ovu povijesnu lekciju, već uvijek iznova padaju kao žrtve ideologa koji ih uvjeravaju da će ih netko drži sputanim, a ti isti ideolozi se nude za osloboditelje. Pogotovo kada im obećavaju da će im omogućiti da uspostave razum kao vrhovni kriterij, te ljudske odluke kao jedine mjerodavne za život društva. Kada im glorificiraju ljudsko mišljenje i prosuđivanje kao jedino mjerodavno, mnogi se zanesu s uvjerenjem kako je to izvrsno i kako će im to netko omogućiti da bez nadzora i ograničenja mogu provoditi svoju volju, na tragu odluka vlastitoga razuma.

Naravno, u takvim uvjetima ljudskoga života kao što su današnji, teško je govoriti o Kristu kao dobrome pastiru, jer je čovjek odlučio biti pastir samome sebi, uvjeren da je to moguće i da je to najbolje za njega. U takvim okolnostima ljudske naivnosti u koju ga uvlače zlonamjerni ideolozi obećavajući mu ne samo nešto što je nemoguće, već i što je pogrešno, na kriv način se predstavlja i pastirska uloga Krista Gospodina i svete Crkve. Jer upravo takva poruka kojoj je jamac Bog, jedina je novost i jedina je prava poruka ljudske sigurnosti i oslobođenja.

3. vazmena nedjelja – B

Više puta za Isusova boravka među apostolima dogodilo se da ga nisu prepoznali. I to ne samo nakon uskrsnuća, već i prije kao što je bilo dok je za vrijeme jedne oluje hodio po uzburkanom jezeru. Prestrašeni apostoli su pomislili da vide duha, to jest utvaru. To se ponovilo i nakon uskrsnuća, s time da su okolnosti bile sasvim drukčije, jer su u međuvremenu doživjeli bili Učiteljevu muku i smrt, te im nikako nije bilo logično da ga vide živa, a bio je raspet i umro na križu. Zato su bili zbunjeni i prestrašeni u trenutku kad im se ukazao uvečer na dan uskrsnuća, kao što će im se potom dogoditi i u Galileji. I dok im upravlja riječi smirenja i ohrabrenja, on uočava stanje njihova duha, pa im zato i veli: “Zašto se prepadoste? Zašto vam sumnje obuzimaju srce? Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam! Opipajte me i vidite jer duh tijela ni kostiju nema kao što vidite da ja imam.” Prema Lukinu izviješću, oni su doista bili uvjereni da vide duha, ma koliko to zvučalo proturječno. Jer da je Isus bio samo duh, bio bi nevidljiv, ili da je bio neka utvara, bio bi nešto nepostojeće. No oni su, premda je proturječno, reagirali u domeni svojih iskustava. Nisu imali iskustvo uskrsnuloga čovjeka, pa im se svaka druga varijanta činila ispravnijom od te. Zato su pomišljali da je riječ o duhu ili utvari, a ne o Isusu koji je uskrsnuo u svome tijelu, to jest uskrsnućem proslavio svoje ljudsko biće.

Upravo to je razlog zašto ih Isus vraća u stvarnost učeći ih da je doista on taj, te da nije riječ o prividu niti o previdu, već o stvarnom uskrsnuću. Zato im daje prigodu da ga dotaknu i osjete da je to on i da je živ i stvaran. Pokazujući im samoga sebe, Isus im je dao milosnu prigodu i dar da otvore oči za božansku stvarnost koje je s jedne strane duhovna, ali isto tako uvijek je konkretna i utjelovljena u ljudski život i potrebe. Otvorio im je oči da otkriju Boga koji ljubi čovjeka, te ga iznenađuje mjerom svoje ljubavi i dobrote, no u isto vrijeme pozivajući ga da i sam učini taj napor otvaranja očiju, pameti i srca za neizmjernu mjeru dobrote Božje.

Naviještenje Gospodinovo

U trenutku kada Gospodin šalje anđela Gabriela Mariji u Nazaret, ona je iznenađena tim susretom i riječima koja su bile izgovoreno. Anđeo je pozdravlja vrlo znakovitim pozdravom: „Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!“ Marija je zbunjena njegovim pozdravom i željom da ostane u Božjoj prisutnosti, to jest da se ne da smesti, već da nastavi biti u Gospodinu koji ga je poslao kao svoga glasnika da joj otkrije svoje naume i nesaglediva otajstva svoga života. Ali ne samo da joj otkriva svoje naume, već joj objavljuje da njegovim naumi imaju veze i s njome, to jest da računa s njezinom suradnjom. A njegovi sveti naumi su naumi utjelovljenja njegova Sina koji je trebao biti iz loze Davidove i zasjesti na prijestolje Davida, oca njegova. Uz to, što se tiče njegovih nauma s njome, rečeno joj je da je našla milost u Boga, te da će ona biti ona koja ima začeti i roditi onoga koji će ujedno biti i Sin Svevišnjega. I na samom završetku, nakon što je anđeo objasnio kako se ima dogoditi ovo veliko otajstvo, Marija je prihvatila ponijeti teret ove nove odgovornosti koju joj Gospodin stavlja na leđa: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!“

Marijina spremnost

Marija je spremno prihvatila služiti Bogu i izvršiti njegov sveti plan. Ali njezina spremnost nije samo na razini spremnog odgovora i izgovorenih riječi. Njezina spremnost je prije svega pripravnost života. Jer je bila puna milosti, bila je spremna izvršiti što Bog od nje očekuje. A puna milosti je značilo i da je puna poniznosti, osoba potpuno prema Bogu okrenuta i na Boga oslonjena. Marija je bila toliko ponizna da nikada nije ni razmišljala o tome koliko je sveta i uzvišena. U njezinim očima samo je Bog bio svet i uzvišen, a čovjek je pred njim trebao biti skroman i jednostavan, svjestan njegove veličine i svoje malenosti.

2. vazmena nedjelja – B

Postoji jedna narodna izreka koja glasi: „U strahu su velike oči.“ Moguće da se sličnom izrekom služio sveti Toma u trenutku kada su mu drugi apostoli rekli da su susreli Gospodina u nedjelju njegova uskrsnuća u večernjima satima. Oni su mu pokušali dokazati da si vidjeli Gospodina, a on je odbijao vjerovati pozivajući se na pravo i potrebu da bilo koju tvrdnju dokaže provjerom vlastite ruke: „Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.“ Bio je uvjeren da su pogriješili, jer su bili u mraku iza dobro zatvorenih vrata, a uz to su bili i u strahu. Zbog toga su, prema njegovom mišljenju, vidjeli ono što su htjeli vidjeti, a ne ono što je stvarno bilo. Jer čovjek u takvim uvjetima vidi dvostruko, ili pak od nečega vidi nešto nepostojeće. Zato se i je tako odvažno ponudio da će vlastitim rukama provjeriti to što oni kažu da su vidjeli. Moguće, po njemu, da su imali neko priviđenje u polumračnoj prostoriji u kojoj su bili skriveni, što zbog slabog osvjetljenja u što zbog straha u kojem su bili.

To je bio razlog da je odlučno odbijao vjerovati da su oni dobro vidjeli, što ga je navelo da odluči ostati zatvoren u svojoj nevjeri. Dok su ostali apostoli polako otvarali svoj um shvaćanju svega što se dogodilo, premda ni njima nije bilo jednostavno, on je radikalno odbijao prihvatiti njihovo svjedočanstvo.

Da bi biljke donijele svoj rod,
nije ih dovoljno posaditi, već ih
između ostaloga treba znati
pravovremeno i prikladno zalijevati.
Jedan od najkvalitetnijih sustava
navodnjavanja je navodnjavanje
kap po kap, jer se izravno i neprekidno
vlaži tlo u blizini korijena biljke,
što potiče njezin dobar rast
i isto tako obilnu plodnost.
Slično kao za biljke, vrijedi
i za čovjeka koji je najčešće
nesvjestan u koliko sušnom
ambijentu života u svijetu živi.
Tek kada dođe do izdisaja,
gubitka snage, plodnosti i života,
postane svjestan kako je
ugrozio sama sebe lišavajući se
natapanja životnim sokovima
kojima se hrani biće i ostvaruje
neizrecivu plodnosti duha.
Zato mu je Gospodin došao
ususret, te ga je sa svoga križa
natapao kapljama svoje svete krvi,
da mu vrati izgubljeni život,
te sasušene udove ponovno
učini plodnima uskrsnom snagom
koja ga nosi do blažene vječnosti.

Vazam – nedjelja uskrsnuća Gospodnjega

Danas na nedjelju uskrsnuća Gospodnjega čitamo odlomak iz Evanđelja svetog Ivana koji je jedan od dvojice učenika koji su prvi stigli na Isusov grob i tako, uz Mariju Magdalenu, bili povlašteni svjedoci uskrsnuća Gospodnjega. Sveti Ivan opisuje neke neobične detalja koje nitko drugi nije zabilježio ni opazio. Tako se prisjetio da su on i Šimun Petar trčali prema Isusovu grobu nakon što im je Marija Magdalena prenijela vijest da je kamen s groba dignut. Evanđelist ne propušta prisjetiti se ‘prestižne’ trke u kojoj je on prestigao Petra, premda je potom prepustio Petru da prvi uđe u grob. Neobičan je detalj i to da je, došavši do ulaza u grob spazio povoje gdje leže, a kad je Petar ušao u grob i on je ugledao „povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu“. Ovih nekoliko detalja iz Ivanova opisa su ujedno i vrlo znakoviti detalji koji su njemu dali razmišljati, jednako kao što i nama otvaraju oči duha prema istini Gospodinova uskrsnuća. Jer povoji koje je Ivan uočio označavali su posljednju sponu kojom je Isus bio ‘sputan’ nakon muke i smrti na križu. No Isus je se oslobodio upravo te posljednje i posebne spone koje se ne oslobađa lako nijedan čovjek. A oslobodio se na način da ih je ostavio iza sebe kao svjedočanstvo svoje pobjede, kao dokaz svoje snage i mira u kojem je izvršio planiranu pobjedu nad smrću.

Velika subota – vazmeno bdijenje

U Evanđelju ove svete noći čitamo kako su tri žene, Marija Magdalena, Marija Jakovljeva i Saloma,  rano ujutro prvoga dana u tjednu išle na Gospodinov grob da pomažu njegove mrtvo tijelo. Osim žalosti, tjeskobe i tuge koja i je ispunjavala, bile se zabrinute i radi svoje nemoći. To otkriva njihov razgovor u kojem su se pitale: „Tko će nam otkotrljati kamen s vrata grobnih?“ Poštovanje i ljubav prema Učitelju ih vodi k grobu, ali one su pune konkretnih briga koje su nadilazile njihove snage. Jer i uz najbolju volju, nedostajala im je tjelesna snaga za takvo što, no one su svejedno išle na njegov grob s nadom da će na ovaj ili onaj način već nešto riješiti. Jer za otkotrljati kamen s grobnih vrata trebalo je nešto alata i par snažnih muških ruku, ali nijedan od apostola iz straha nije se usudio poći s njima.

No ovaj njihov upit: „Tko će nam otkotrljati kamen s vrata grobnih?“ nije samo njihov, već se tiče svakoga čovjeka, premda na nešto malo drukčiji način. Jer nema toga čovjeka tko ne postavlja ovo pitanje samome sebi: „Tko će mi otkotrljati kamen s vrata grobnih moga groba?“ i kolikogod se čovjek trudio, nikada ne može od sebe odagnati ovo pitanje, jer je ono utkano u njegovu bit i njegov smisao. Od trenutak kada osjeća da je primio život, ne može se ne pitati od koga je dobio život i na koji vremenski rok. Ne može se ne upitati što će biti s njime kada prođe taj vremenski rok, a ova zemaljska dionica života prođe ili se sruši kao kula od karata. Ne može se ne upitati ima li šanse da netko otkotrlja kamen s vrata grobnih i pusti u mračnu grobnicu onaj neumrli dašak života, da mu kosti ožive i iz praha se vrate u novo postojanje. Ne možemo ne poželjeti barem da nas netko pusti iz groba na konačnu slobodu i nepovratni život.

Veliki petak muke Gospodnje

U središtu pozornosti u obredima Velikoga petka je umiranje našega Gospodina kao njegovo uzvišenje na drvo križa na koje je bio osuđen. Zato dok čitamo izviješće o njegovoj svetoj muci uočavamo da je uspostavljana vrlo uska veza između Gospodinove muke i smrti i drveta križa na kojem je podnio tu istu muku i smrt. Ostvario se proročki nagovještaj proroka Izaije koji reče: „Gle, uspjet će Sluga moj, uzvisit će se, podignuti i uzdići veoma!“ A jer se njegovo uzdignuće imalo dogoditi na drvetu križa, zato u ovim svetim obredima ne samo da razmatramo Isusovu svetu muku, već častimo i drvo križa na koji je bio podignut, a on je to prihvatio kao vlastito uzvišenje. Zato mi ne častimo samo suhi križ kao sredstvo umiranja, već kao oruđe našega Gospodina koji je prihvatio da mu križ bude sredstvo uzvišenja i pobjede nad grijehom, smrću i Sotonom.

I dok je u jutro velikoga petka svjetina tražila Isusovo razapinjanje, mi se danas okupljamo oko njege da mu se poklonimo i zahvalimo za dar života i obnovljene svijesti koju nam je darovao po križu. Ne želimo biti ona pragmatična svjetina koji sa povija za voljom spletkara, koja zna povlađivati kome treba, ali isto tako i ucjenjivati na vrlo lukav način. To je bila svjetina koja je slijedila logiku velikoga svećenika Kajfe koji ih je zavodio savjetujući: „Bolje da jedan čovjek umre za narod.“ I oni su prihvatili tu paklenu logiku, sebe lišili ljudskosti i ljudskog dostojanstva, jer su sebi dopustili ubiti Božjeg pravednika, onog istinskog Čovjeka, o čemu prorokova isti Izaija: „Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja, da bismo se u nj zagledali, ni izgleda da bi nam se svidio. Prezren bijaše, od ljudi odbačen, čovjek obescijenjen.“ A narod kada prihvati logiku sitnodušnog čovjeka i izopačenoga politikanta koji nije mogao podnijeti istine Božje, postaje masa, a ne zajednica osoba, zrelih i odgovornih ljudi.