Pozvali dida Matu početkom došašća da dođe na koji dan u grad, točnije u metropolu, u koju on inače nerado ide jer ne voli velike gradove za koje smatra da su bez duše. Znajući da nevoljko odlazi u grad, njegovi domaćini su ga pozvali da dođe na poznate manifestacije početkom došašća koje odišu i religioznim duhom, te će tako moći biti nazočan paljenju adventske svijeće i drugim manifestacijama koje se održavaju tom prigodom. Znali su da on voli i prati sve što ima veze s vjerom, pa su mu bacili takav mamac pri čemu je mogao spojiti ugodno s korisnim time što će obići i rodbinu koje ima i u metropoli. I tako je did Mate tim povodom otišao u grad, dok su njegovi sumještani i susjedi osjećali određenu prazninu premda je njegov boravak trajao tek par dana. Navikli su oni na svoga dida Matu, pa im je nedostajao. Stoga ne čudi da su se već iste večeri kad se vratio, oko njega skupili susjedi i znanci, pravi radoznalci, da čuju njegove dojmove. Sve oči su bile uprte u njega dok im je u svom karakterističnom monologu prenosio svoja zapažanja:

Ljudi moji, ne znam što mi je bilo pa da popustim pred stalnim navaljivanjim te odem ovih dana u velegrad, u našu metropolu. Priznajem da sam bio i dijelom radoznao da vidim što se sve zbiva, za što sam dijelom saznao iz medija, a dijelom su mi ovi moji pričali o pravom ugođaju koji se isplati doživjeti. A osim toga, nije da oni dolaze baš prečesto doma, pa sam se nekako odlučio žrtvovati i otići im u posjet kad su već toliko navaljivali. A kad sam došao imao sam što vidjeti. Iznenadio sam se da smo mi seljaci u ovo vrijeme došašća prilično zaostali. Jer kad sam došao u grad onda sam po ugođaju razaznao da su oni već došli do Božića, a mi na selu ostali na samom početku došašća. Očito mi kasnimo u svemu, pa tako i po pitanju liturgijskog kalendara. Ulice i trgovi su bili okićeni i osvijetljeni na najsvečaniji mogući način. Ja se i spontano upitah zašto. Jesu li doista oni u metropoli pobožniji od nas na selu, pa vole duže i intenzivnije slaviti Božja otajstva? A ako to nije iz pobožnosti, pitam se onda zašto to današnji čovjek dopušta, zašto se protiv toga ne buni nazivajući to imenom rastrošnost. Štoviše, zašto se nevjernici u društvu ne bune protiv ovakvih javih manifestacija vjere koje dovode nevjernike u neravnopravan položaj? Ili su napokona sada shvatili da vjernici ipak oplemenjuju svoje društvo, pa se onda nemaju razloga buniti?

No čini mi se da to što se događa nema nikakve veze s vjerom. Jer da ima, onda bi se, uvjeren sam, mnogi bunili. Kad bi se Boga vidjelo i njega nazrijevalo u svemu tome što se događa, dizali bi se protesti s raznih strana potkrijepljujući to prigovorima zbog ‘raskoši’ i ‘razbacivanja’ novca. Ali jer to sve što se čini uglavnom ne služi da se Boga otkrije, nego da ga se sakrije iza hrpe konsumističkih ponuda, onda nikome ne smeta da je javnost već sada prepuna ‘božićnog’ ugođaja. No da je kojom srećom riječ o autentičnom ugođaju koji nas vodi zauzetijoj pripravi za Božić i boljoj duhovnoj izgradnji, onda bi se već do sada digli glasovi ‘ugroženih nevjernika’ koji bi se borili za svoja prava tako da vjernicima uskraćuju njihovo pravo da svjedoče vjeru. Zato mislim, ljudi moji, da je ovo društvo u kojemu vlada bog ničega. To je bog bez imena i prezimena, bez lika i obličja. Protiv njega i njegove fantomske prisutnosti se nitko ne buni. Štoviše, on je i izobličeni bog koji izobličuje svoje poklonike. Nevidljiv je, ne samo jer ga nitko nije vidio, nego zato što i nema iza sebe tragove. On je bog fantazma, bez bitka i osobnosti, a uvukao se u mnoge pore društva i ljudskoga života, te svojom svemoćnom nemoći unosi slabost i nemoć u ljudske duše. Takav bog ne samo da nije u stanju pobožanstveniti, nego ni očovječiti čovjeka. To je bog koji nije prisutan u povijesti kao događaj koji dotiče ljudsku povijest, nego ostaje izmišljeni bog nekakve bajke i idilične čarobne poruke. Tako da je ovakva adventska manifestacija priprava za dolazak Djeda Božićnjaka, a ne priprava za blagdan rođenja Božjeg Sina na zemlji.

Zanimljivo je da suvremeni čovjek, napose ovaj napredni gradski koji je po mnogočemu ispred nas seljaka, koji se hvali dometima razuma, nema petlju raskrinkati takvu blijedu i opustošenu duhovnost koja nema nikakve veze sa životom. Žalosno je da nema snage ogoliti takozvanog Djeda Božićnjaka, a pronaći pravoga utjelovljenog Boga. Današnjem čovjeku kao da to dgovara i ne buni se što je javnost prepuna zvončića i grančica, lampica i borića, bajki i pričica. Ne protivi se tome sve dok se došašće i Božić predstavljaju kao vrijeme dječjih radosti i zabave. Očito je svima dobra ova newageovska duhovnost bez vjere u povijest spasenja i događaj Božje objave na zemlji. Sve je, dakle, dobro dok se ne govori o utjelovljenome Bogu koji je ušao u našu povijest da je preobrazi svojom snagom i Duhom. Simpatičan je sveki bezlični bog, ali ne i onaj jedini stvarni koji se utjelovljuje i očekuje od čovjeka preobrazbu pobožanstvenjenja. Zanimljivo da nisam čuo nijednoga ateistu da mu smeta što je njegova gradska uprava izdvojila novac poreznih obveznika da postave božićnu dekoraciju po gradu, jer i sami dobro osjećaju da ne služi da se događaj Boga otkrije, nego da ga se zastre. Ali im smeta vjerski odgoj i kršćanske vrijednosti, ako ih još uopće ima u društvu. A ja bih volio da se radije bore protiv ove izvanjskosti koja ničemu ne služi, umjesto što se bore protiv autentičnog svjedočanstva vjere i Crkve. No ipak vjerujem da Djed Božićnjak neće oduzeti Božić vjernicima, kao što nije, bez obzira na sve, oduzeo ni didu Mati.

2. nedjelja došašća – C

Evanđeoski odlomak koji danas čitamo usredotočuje se na poziv i početak služenja Ivana Krstitelja, Gospodinova Preteče. Evanđelist sveti Luka nam opisuje najprije povijesni kontekst u kojem se dogodio Ivanov poziv, a onda i način kako je došlo do njega, pokazujući koji su bili sastavni čimbenici istoga. Da bi precizno naznačio vrijeme Ivanova djelovanja, sveti Luka će spomenuti tadašnju vladajuću strukturu društva poput rimskog cara Tiberija, te četvoricu upravitelja razdijeljene Palestine, ali i velike svećenike Anu i Kajfu. Bit će precizirano i mjesto gdje se događa poziv, a to je pustinja. Zanimljivo je da su za Evanđelistu svi ovi velikaši samo usputne figure, dok je u središtu događanja jedan obični pustinjak Ivan, sin Zaharijin, koji prima Božju riječ i poslanje za narod. Bog se, dakle, ne obazire na ljudske veličine i položaje, nego sebi slobodno izabire pojedince koji će imati povijesnu zadaću. Za razliku od tih istih ljudskih veličina koji su upisani u ljudske knjige, ali nisu pred Bogom ništa značili, jer nisu prihvatili služiti njemu i njegovu narodu, Ivan će revno slušati Božji glas i provoditi njegovu svetu volju.

Iz ovog evanđeoskog opisa vidimo da su neki ljudi zalutali u povijest poput Heroda, krvnika i izdajice svoga naroda i svoje vjere. Neki drugi su pak, poput Poncija Pilata i ostale trojice spomenutih tetrarha, bili nametnuti povijesti kao tirani i ugnjetavači koji su za korist silnika vršili svoju službu. Neki su se ljudi, poput Ane i Kajfe, umjesto da skrbe za duhovno dobro i dobrobit svoga naroda, radije spuštali na spletke i politikanstvo, nego da se kao duhovni vođe posvećuju proučavanju Božje riječi i posvećivanju naroda. Ima i onih koji su u povijest svoga naroda ušli kao pustolovi i egzibicionisti, kao trgovci i profiteri, a narod je čekao pomoćnike i svjedoke.

Jedini koji nije zalutao u povijest svoga naroda bio je Ivan Krstitelj, čovjek koji se iskreno prepušta Božjemu vodstvu. Jedini koji je radio za budućnost bio je on koji se povukao iz javnosti da bi mogao čuti riječ Božju. On nije izrađivao velikih planova za budućnost, niti je izricao zavodljivih obećanja. Prije svega je osluškivao glas Božji, nakon čega je mogao iznijeti njegove želje i planove. On nije najavljivao reforme, ali je tihim radom i velikom vjerom samozatajno obnavljao samoga sebe u pustinji, onkraj svih moćnika koji su počesto bili prava elementarna nepogoda. Tiho i samozatajno se pripremao s Bogom, te je potom mogao proći cijelom jordanskom okolicom dajući samoga sebe za djelo obraćenja. Znao je dobro da su svi planovi za budućnost koji ne prolaze ili ne dotiču ljudsko srce, kao račun bez krčmara ili ražanj za zeca koji je još u šumi. Samo samozatajni rad na sebi i suradnja s milošću Božjom koji dotiče i preobražava srca donosi stvarne pomake u duši, a time i doprinosi dobrobiti naroda.

Iz Ivanova poučka vidimo da odgovor na život pojedinca i na život cijeloga naroda može biti samo Bog. Sve što imamo, to jest što mislimo da imamo, ne mogu nam zajamčiti moćnici niti ćemo to moći zadržati njihovom snagom i pomoći. Jer oni uglavnom obećavaju i usmjereni su na ono zemaljsko, što je u izravnoj njihovoj nadležnosti, no ništa od toga ne možemo iznijeti izvan okvira vremena i prostora. Moćnici mogu razdijelit međusobnu vlast, kako učini Pilat i drugi tetrarsi, kako bi jedni druge držali u ravnoteži i kontroli moći, moćnici mogu stvarati nove strukture, zakone i preraspodjele, ali ne mogu donijeti narodu život iznutra. Život iznutra se događa kad se Božja riječ nastanjuje u nama i proizvodi obraćenje. Život je kad nas potiče da i sami poput Ivana pozivamo svoj narod na obraćenje i da pripravlja put Gospodinu. Jer ako budemo gradili svoju budućnost bez Boga, neće nas spasiti nikakva politička ni gospodarska elita. Naša će zemlja opustjeti, te će doći oni koji će nam je uzeti iz ruku, kao što se to nekoć dogodilo u Palestini izraelskom narodu. Jedino ako budemo imali uho za Božju riječ i pogled za njegovo spasenje, ako budemo imali noge da hode njegovim stazama, tada iznutra gradimo čvrsto i stabilno, blagoslovljeno i dugotrajno zdanje.

Ova nas druga nedjelja došašća poziva stoga na takav hod i da tražimo svoje mjesto u povijesti na takav način kakav je zacrtao Ivan Krstitelj. Dopustimo da nas Božja riječ pronađe, da nas pošalje našem narodu koji je bez nje i siromašan i izgubljen. Ne prepustimo svoj narod samo politici i samo ljudskim rješenjima, jer će to biti siromašna i mršava rješenja. Ne dopustimo da mi i naš narod kao takav budemo tek samo kronologija i zemljopis europske povijesti, nego se obnavljajmo i obnavljajmo ga Božjim Duhom za neprolaznu vječnost.

A kao što je Ivan pokazao vlastitu spremnost da bude poslušan riječi Božjoj, istu spremnost pokažimo i mi. Budimo spremni čuti Božju riječ, jer ona dolazi onima koji su raspoloženi čuti je, dok drugima ne dolazi, bez obzira na njihove položaje u društvu, pa i na njihove religiozne službe u narodu. Bilo bi šteta da živimo samo kako bismo poslužili budućim naraštajima kao kronološki okvir ili zemljopisni orijentir, umjesto da poslužimo Bogu kao glas koji viče u pustinji i pripravlja put njegova Mesije na zemlji. Ivan je pronašao svoje mjesto u povijesti jer je dopustio Božjoj riječi da pronađe njega, te je to i naša zadaća danas, bez obzira na službe i položaje u društvu i Crkvi. Učinimo to kako bi svako tijelo, to jest svaki član našega naroda, mogao vidjeti spasenje Božje.

Sizif je poznat iz grčke mitologije
ne samo kao Eolov i Enaretin sin,
nego i kao simbol uzaludnog posla.
Ljudski je genij grčke kulture,
svjestan kako mnogo toga u životu
ne ovisi o čovjeku i postaje uzaludno,
u trenutku kad se obijesno poigrava
s nadnaravnim silama i zakonima.
Tako je i Sizif prikazan kao netko
koga bogovi okrutno kažnjavaju
za sve prijevare i podvale.
Suđeno mu je bilo da gura
okruglu kamenu gromadu
uz sklisku planinsku strminu
kako bi je postavio na sam vrh.
No svaki put kad bi dogurao do vrha,
kamen bi mu se izmaknuo
i sunovratio u podnožje brda,
a on prisiljen na ponovni pokušaj.

I premda je poruka jasna i poučna,
ipak u njoj ima i nedorečenosti.
Redovito nas ne kažnjava Bog,
nego mi ljudi sebi natovarimo
raditi tolike uzaludne poslove
jer ga ne slušamo i ne prihvaćamo,
te ne primamo njegovu milost.
Tako i oni koji se žale na njega,
u biti sami odbijaju njegov blagoslov.
Stoga bez nadnaravne pomoći,
koja nas uzdiže do neba,
kamen naših obveza i napora
ne dolazi do željenoga cilja,
nego se uvijek skotrlja
u nizinu prizemljenog življenja.
Doista, ljudski život na zemlji,
koji nije zauzeto i smisleno penjanje
putem božanskih vrhunaca,
tegobni je i uzaludni Sizifov posao.

1. nedjelja došašća – C

Današnji evanđeoski tekst, premda djeluje prijeteće kad govori o bezizlaznoj tjeskobi i strahu naroda, ipak nema za cilj zastrašivati nas, nego radije u nama probuđivati ponos dok želimo u sebi obnoviti radost zbog Božjeg dolaska među nas i njegove prisutnosti u našem životu. Upravo zato jer ovaj tekst čitamo na početku nove liturgijske godine, u prvu nedjelju došašća, postaje očito da cilj nije utjerati nam strah, nego potaknuti nas na bolju pripravu za blagdan Kristova rođenja. Isus nas potiče da ne budemo slijepi, nego da čitamo znakove oko sebe, te da se prema njima ispravno postavimo. Što se bude imalo zbiti, nije u našoj moći, ali je u našoj moći zauzeti ispravan stav pred događajima koji su sastavni dio ljudske povijesti, kako bismo mogli unatoč svemu razaznati prisutnost Sina Božjega u svijetu.

Kad promatramo samo ono što danas vidimo u svijetu oko sebe, onda doista možemo i moramo biti u strahu i iščekivanju onoga što se ima dogoditi. Ali ako podignemo glave k Bogu, onda naše iščekivanje postaje drukčije, jer nam postaje jasno što nam je činiti. Pred nama je uvijek neizvjesna zemaljska budućnost, pa i onda kad živimo u idiličnim i mirnim vremenima. I sami smo dio svijeta u kojemu možemo vidjeti da su društvo i pojedinci u stalnoj napetosti između glave ponosno podignute k Bogu i srca otežalog što privlači zemlji. Tragično je da toliki vjernici ni danas ne pronalaze razloga za ponos i za podizanje glave, jer nas brige ovoga svijeta i vremena previše privlače i uvlače u svoje procese, umjesto da se uzdignemo i dopustimo biti uvučeni u procese Božje. Jer onda kad ne usmjeravamo sebe i svoje živote prema važnim ciljevima i Božjim sadržajima, onda dopuštamo da nam se srca usmjere prema zemlji i prema proždrljivosti i pijanstvu, to jest isključivo prema skrbi za tijelo i tjelesno, umjesto da budu usmjerena prema neprolaznim vrijednostima, to jest prema punom zajedništvu s Bogom koji nam dolazi ususret.

Živimo počesto oborene glave, bilo da se osjećamo potišteni, bilo da smo poniženi, bilo da smo nesigurni u životnom hodu, bilo da se osjećamo potpuno u mraku. Zato nam Isusove riječi zvuče prije svega kao ohrabrenje usprkos svega što se oko nas događa i što se ima dogoditi: Kad se sve to stane zbivati, uspravite se i podignite glave jer se približuje vaše otkupljenje. Doista se nemamo čega stidjeti ni zašto osjećati poniženima od trenutka kad nam Bog dolazi ususret da nas pridigne iz našeg poniženja. Nemamo razloga biti postiđenima jer Bog nam oprašta iskazujući nam svoje milosrđe želeći da upravimo svoj pogled prema njemu. Ne treba biti niti potišten, jer nam je s Bogom došlo rješenje naših problema. Nemamo zašto niti biti nesigurnima, jer nam odsada Bog daje jasnoću na putu i sigurnost u hodu. Doista, ono što bi moralo biti izvjesno i temelj radosti je nebeska budućnost koju primamo u baštinu onda kad podižemo glavu, to jest uzdižemo svoje biće k Bogu. Kao što je nekada to vrijedilo kad je Isus izgovarao te riječi, tako vrijedi i danas za nas.

A stječe se dojam da mi vjernici ne pronalazimo dovoljno razloga da budemo ponosni i da ponosno dignemo glavu. Kao da trpimo neki nametnuti kompleks krivnje, te ne uspijevamo dovoljno dobro sagledati vrijednost i bogatstvo vlastite vjere koju nudimo svome narodu, društvu i državi. Kao da zaboravljamo dani doprinos i zadaću pred poviješću i vječnošću. Ne smije nam se dogoditi da zaboravimo da nam Bog dolazi ususret i da ga susrećemo u svojoj povijesti, u prostoru i vremenu koje nam je darovano. Upravo on koji k nama dolazi daje nam sigurnosti i poziva na ponos, te jer smo svjesni svijeta u kojemu živimo i od kojega ne možemo crpiti svoju stabilnost, ponosni smo jer nam Bog želi dati svoju moć i obasuti nas svojom slavom. Imamo se razloga uspraviti i podići glave jer nam se približava Bog otkupitelj da nas obasja prejasnim svjetlom svoje istine.

Zato se nemamo pravo stidjeti i skrivati u mraku, jer nas Bog poziva na svoje svjetlo, da krenemo ususret Sinu Čovječjemu koji dolazi kako bi bio naša radost. Nemamo pravo lutati jer nam dolazi onaj tko je Put i koji nam daje potpunu duhovnu sigurnost i mir. Ne smijemo sebi dopustiti da izdišemo od straha i zlih iščekivanja, kad nam Bog upravlja svoju riječ, te vođeni njegovim glasom nismo prepušteni ljudskome srljanju u grijesima i prijestupima. Ne trebamo biti u tjeskobi, jer dolaskom Sina Božjega prošlo je vrijeme tjeskobe i vrijeme mraka. Podignimo stoga glave pred svime onim što se događa, ne dopustimo da nas zatekne dan Sina Čovječjega kao dan osude i propasti, nego kao dan našega otkupljenja. Zato on i dolazi u našu povijest da nam omogući da s njim lakše krenemo u budućnost. Podignimo stoga glave, očistimo srca i savjesti, te tako dočekajmo onoga koji dolazi među nas da nas spasi i obdari životom vječnim.

U izložbenom paviljonu stajalo je
golemo drveno raspelo
s prikazom Krista izduženim
u neobičnoj snazi i izražajnosti.
Zadivljeni posjetitelj galerije
tražio je odgovor na pitanje
što je nagnalo umjetnika
na takav neobičan izričaj.
Jer nadnaravnom veličinom
i neobičnim proporcijama
Kristova raspetoga tijela
umjetnik je očito svjedočio
vjeru u Kristovo gospodstvo.
Bio je nadnaravne veličine
jer je svevišnji moćni Bog
ponizno sišao u ljudsku narav.
No i u trenutku najvećeg poniženja
Bog se očitovao golemim
u neizrecivom milosrđu.
Bio je izduženih proporcija
jer je smrtnog čovjeka uzvisio
do neslućenih nebeskih razmjera.
U Kristu na križu raspetome,
vječnom Kralju svega stvorenja,
neizmjerni Bog se sveo
na najmanju moguću mjeru.
Ali je upravo tada po njemu
čovjek postao najvećim
u božanskoj uzvišenosti.

Svetkovina Krista Kralja svega svijeta

Danas sveta Crkva slavi svetkovinu Krista Kralja čiji je puni naziv svetkovina Krista Kralja svega svijeta. Ovaj naziv nam govori o kozmičkom dometu Kristova kraljevstva sukladno predodžbi koja je o kristu postojala još od samih početaka kad je vjera prvih učenika i Crkve ispovijedala da će doći u slavi i suditi svim ljudima. Osim toga, međutim, Crkva vjeruje da stvarnost njegova sveopćeg kraljevstva nije samo eshatološka, nego je i vremenita, jer je njegovo kraljevstvo došlo među ljude i među ljudima se ostvaruje. Doista, on je htio da se njegovo kraljevstvo ostvaruje već u sadašnjem trenutku, a ne samo u nekoj, bližoj ili daljnjoj budućnosti. No ova ideja sadašnjega kraljevstva koje i u vremenu pronalzi svoje ostvarenje je prilično dvojbena i upitna. I mi smo slobodni upitati se može li Isus biti sveopći kralj kad i danas ima pojedinaca i skupina koji na spomen njegova imena progovore bijesom i mržnjom, spremni maltretirati i progoniti kako bi zatrli njegovo ime. Osim spomenute dvojbe i mnoštvo je drugih upita: Imamo li pravo mi svoga Boga nametnuti svima i zvati ga kraljem svega svijeta i svemira? Zašto mu pripisujemo takvu ulogu, zašto bismo ga htjeli proglasiti sveopćim kraljem, a on je samo naš kršćanski? Zašto ga proglasiti vladarom svih, a mnogi ga odbijaju, a čak toliko puta u povijesti osuđuju i ubijaju? U čemu je tajna njegove sveopće kraljevske službe ako je uopće ima?

Pa ipak, dok Pilat Isusa naziva židovskim kraljem želeći ga ‘vezati’ za jedan prostor, vrijeme i narod, Isus daje do znanja tom vlastodršcu da ne promatra na prikladan način njegovu kraljevsku službu, jer se ona ne vrši na ljudski način, niti može biti uokvirena na uski prostor i vrijeme. Isus mu ukazuje na to da je njegovo kraljevstvo nebesko, te ne može biti ograničeno okovima vremena ni granicama zemaljskih država. Njegovo kraljevstvo je nebesko, a time je po sebi sveopće. Ono se ostvaruje u ljudima svakog vremena i prostora koji se otvaraju Božjem spasenjskom djelovanju i sveopćim neprolaznim vrijednostima koje je Bog donio ljudima na zemlju. Zato ga ne može obuhvatiti prostor niti iscrpiti vrijeme. Ono je prisutno na svakom prostoru i u svakom vremenu gdje postoje oni koji se otvaraju Božjoj dobroti i ljubavi, koji se daju prosvijetliti njegovom istinom i postojano se bore za njegovu pravednost. Zato je kraljevstvo o kojemu govori Isus kraljevstvo istinskih i neprolaznih vrijednosti kao što su istina i pravda, dobrota i ljubav, milosrđe i mir. Kao takvo ono se rađa iz Božje istine, a crpe snagu iz njegove ljubavi, te je neuništivo u srcima onih koji ga primiše. Riječ je o kraljevstvu koje se ostvaruje u dubini duše, a onome tko ga primi daje izuzetnu duhovnu sigurnost, snagu i mir.

Isusovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta, ali ne znači da nije kraljevstvo za ovaj svijet, to jest da mu ne treba pronaći prostora ovdje na zamlji. Jer njegovo je kraljevstvo je bilo i vremenito samo utoliko ukoliko se među ljudima pojavilo i u vremenu kako bi sebi priskrbili ulazak u nj već sada za ovoga života, ali se ono ne iscrpljuje vremenitom vlašću koja prolazi, negi ima vječnu vrijednost. Ono je bilo i zemaljsko, ali samo u onoj mjeri u kojoj je htio da se ostvaruje i na zemlji. No način na koji Krist vlada u kršćanima nije onaj zemaljski odnos koji se veže na prostorni i vremeniti oblik vladavine. Njegovo kraljevstvo se ne ostvaruje osvajanjem teritorija, nego osvajanjem srca za ljubav Božju. Ono se ne ostvaruje silom i nasiljem, nego darom ljubavi i života koji iz Boga izlazi. Zemaljsko se kraljevstvo može ostvariti silom i čuvati vojskom, do njega se može doći kako vojnom pobjedom i osvajanjem, tako demokratskim procedurama, ali ono nikada ne može dati čovjeku obilje koje daje Krist i njegovo kraljevstvo. Kristovo se, naime, kraljevstvo ostvaruje darom vječnoga života, a taj dar života ne ovisi o čovjeku nego o Bogu. Ljudi poradi zemaljskoga kraljevstva oduzimaju život, dok Isus, darujući svoj život, uvodi u nebesko kraljevstvo. Stoga je Isusovo kraljevstvo u vjernicima nebeski oblik vladanja u njihovim srcima na način da ih ispunja ljubavlju, natapa blaženstvom, prosvjetljuje istinom. Zato je Isus rekao Pilatu da je došao da posvjedoči za istinu, te tko god dođe do istine Božje, dođe do one neprolazne vrijednosti koju mu ne može nitko oduzeti, jer ona s vremenom ne blijedi niti se s prostorom mijenja. Tajna njegova kraljevstva i kraljevanja doista je u tome da se otvori srce i duša vječnim i sveopćim vrijednostima koje u Bogu imaju svoj izvor. To je bilo kraljevstvo koje je od početka najavio i po kojem je htio ujediniti ljudski rod u novi Božji narod, u Božje kraljevstvo na zemlji.

Doista, ovo je istinski Isusov poučak o sveopćemu kraljevstvu, poučak koji nije razumio Pilat, a ni židovstvo onoga vremena. Taj poučak su nakon uskrsnuća razumjeli Isusovi učenici koji su primili božanski – kraljevski život, te su ga kasnije navijestili pozivajući sve ljude da se otvore takvom obliku Božjega vladanja na zemlji koji i njih same uzdiže do kraljevanja u nebeskoj slavi. Taj poučak razumijevamo i mi danas te s pravom slavimo Isusovo sveopće kraljevstvo zalažući se za poštivanje sveopćih, to jest sveljudskih, vrijednosti po kojima želimo da Krist zavlada u svim srcima. Zato Krist kraljuje u srcima kao Božji jamac sveopćih i vječnih vrijednosti među ljudima, a ne kao kralj neke ograničene skupine, na ograničenom prostoru i u određenom vremenu. Poklonimo mu se od srca zahvalni za kraljevsko dostojanstvo kojim je i nas obasuo kad nam je povjerio da i sami svjedočimo istinu poradi koje je i on došao na svijet, te ga molimo da nas održi u ovom dostojanstvu do onog konačnog ulaska u njegovo vječno nebesko kraljevstvo.

Marioneta je zanimljiva lutka,
povezana nevidljivim nitima
s prstima nadahnutog umjetnika.
Dovoljan je tek pokret prsta
za pomak nekog od njezinih udova.
Pronalazi mjesto i ulogu u javnosti,
jer je prikladna za šaljive predstave,
i pogodna za dječje zabave.
No problem joj je beživotna ovisnost.
U sebi nema životvornog duha
niti odiše dahom slobode,
jer uz svu društvenu korist
samo je oruđe u tuđim rukama.
I nije loše što postoje marionete
u prigodnim dječjim predstavama,
gdje mališanima uljepšavaju trenutke.
Problem je što postoje u društvu i politici,
kao i one u upravi i gospodarstvu.
U tom duhu je golema tragedija
današnjega, modernog čovjeka,
kad se odriče svete veze
ljubavi i zajedništva s Bogom,
ne želeći vidjeti da tada postaje
beživotnom marionetom svijeta.
A najgore od svega ako se vjernik
u svom odnosu prema Bogu
postavi kao marioneta bez duše.
Kada postaje slijepi poslušnik,
umjesto radosni suradnik,
kad je bezvoljni izvršitelj,
umjesto slobodni ljubitelj
volje i naloga svoga Oca.

33. nedjelja kroz godinu – B

Današnji evanđeoski odlomak je prilično složen, a i vrlo težak razumjeti nama ljudima koji bismo htjeli da svaka Isusova riječ ima školsku logiku i jasnoću. No mnoge stvari ne razumijemo upravo zato što naš konkretni praktični život ne odgovara snazi Kristova života i nije do kraja vjeran njegovoj riječi. Da živimo do kraja dosljedno onda bismo dobro razumjeli svaku riječ, te bi ona našla odjeka u našim grudima. Doista, riječ Kristova koju čitamo u današnjem Evanđelju upozorava nas na posljednje stvarnosti našeg ljudskog života, o kojima mi ne razmišljamo baš tako često. Stavljamo ih po strani i držimo ih u podsvijesti kao da nisu stvarne, a u biti one su neminovne i nitko ih od nas ne može izbjeći. Isus nas pak želi poučiti kako je u životu mnogo toga neizvjesno, ali je izvjesno samo jedno da ćemo se jednom suočiti s istinom života i smrti, to jest da će nam pomrčati sunce i da mjesec više neće svijetliti, te da će nam jednom zvijezde pasti s neba, te će se i sile nebeske poljuljati. Da bi nam predočio neminovnost naše smrti i potrebu da o njoj na vrijeme razmišljamo Isus se, dakle, služi slikom propasti svijeta koja zorno predočava i jasno upozorava na buduće događaje kojih ćemo i sami jednom biti dionici i sudionici.

Ljudi, na žalost, često žive tako da ne prepoznju život u sebi. Sposobni su vidjeti kako život u smokvi buja i kad dolazi vrijeme njezina roda, a ne prepoznaju kad stvarni život u njima samima buja i dolazi svome plodu. Štoviše, često žive tako da život u njima ide na manje, da ide kraju, da se troši, umjesto da ide k punini ploda. Događa se da ga nikad nisu znali usmjeriti prema onoj neprolaznoj plodnosti, nego prema ljudskim ostvarenjima koja čovjeka najčešće više troše nego čine plodnim. Redovito uspijemo prepoznati naravni život i njegov tijek u živim bićima oko nas, ali u sebi i oko sebe ne uspijevamo prepoznati milosni tijek života koji je među nas donio sam Bog, a koji bi nama ljudima trebao biti tako naravan. Razmišljajući o toj pojavi vidimo da bolje na podražaje reagira smokva koja, kako dolazi ljeto i vrijeme plodnosti, omekšava i tjera lišće, a sami ne uspijevamo prepoznati da je došlo ljeto i da grije sunce božanskoga života ljudskome rodu. Došao je među nas Božji Sin koji je izgovorio neprolazne riječi, a mi ih ne slušamo i ne prepoznajemo kao takve, nego živimo u suhoći i hladnoći, umjesto da iz njegove prisutnosti i riječi crpimo svježinu i toplinu za plodnost svoga života. Tada nas ne bi budući život strašio kao da je riječ o propasti, nego bismo u njemu prepoznavali puninu prema kojoj težimo i prema kojoj je protegnuto naše biće.

Samo tko se uči od smokve, to jest tko omekšava svoje srce, takav može sebi dopustiti plodove života. U omekšanu srcu koje dopušta da u nj prodiru božanski sokovi u njegovim grudima može buknuti život. No s druge pak strane, ako se ne natapa božanskom ljubavi, tada se ne može dogoditi ništa. U protivnom će se dogoditi da se usredotočujemo na koješta što nam nije važno, umjesto da se posvetimo životu milosti i zajedništva s Bogom po kojemu buja naš život. Zato Isus hoće da se usredotočimo na sadašnji trenutak, te da vlastitu vječnost ne promatramo kroz prizmu događaja koji će doći u jednoj dalekoj budućnosti, nego kroz prizmu sadašnjosti koja se već sada događa. A da se sada događa i da je vrlo aktualna može se razaznati slušajući Isusovu moćnu riječ. Kad osjetimo da je neprolazna i kad osjetimo da buja u našim životima, onda nam postaju jasne i one nejasne riječi današnjeg Evanđelja. Ako nam snaga Isusove riječi progovori u srcu, onda ćutimo i znamo da je blizu, da je na vratima, te da se ono što je on izgovorio zbiva u našem životu.

A onaj tko osjeti da je Isusova riječ konačna u njegovoj duši, te da je to riječ punine od koje se ne može više imati, osjeća da je došla punina vremena, te mu ne preostaje drugo nego da se pripravlja na vječnost pogleda čvrsto usmjerenoga na onoga tko dolazi na oblacima, jer ćemo ga nazrijeti na obzorjima našega života. Tako ćemo mi vjernici osjetiti da smo primili neizmjerni dar od kojega uzvišenijega nema, svjesni kako nas ništa ne može poljuljati niti onda kad se sile nebeske budu ljuljale, da nas ništa ne može oboriti, pa ni onda kada zvijezde budu s neba padale, da će nam istinsko svjetlo svijetliti i onda kad pomrča sunce i mjesec. Opredijelimo se stoga za ovu neprolaznu stranu života, utisnimo u srce riječ koja neće nikada uminuti, kako bismo u njoj uživali po svu vječnost. A Gospodin nam je blizu, na vratima, pa ga nastojmo prepoznati i otvoriti mu vrata svoga srca. Ne dopustimo da prođemo mi i ovaj naraštaj, a da se za nas ne zbude njegov dolazak koji nas obdaruje životom vječnim i raduje nas neprolaznošću.

Riječ je o suvremenom izrazu
koji označava nehuman postupak
nasilnog mijenjanja uvjerenja.
Najčešće vrste pritiska su
onaj fizički, psihički i socijalni.
A željeni cilj i rezultat im je
dovesti pojedinca da,
odbacivši prethodna uvjerenja,
prihvate nove ideje i stavove.
A suvremeno društvo
na putu poganskog bezboštva
usavršilo je mehanizme
kojima dovode čovjeka
da odbacuje solidna uvjerenja
utemeljena u Bogu i objavi,
a u korist ljudskih izopačenih.
No pogubnost ovog ispiranja
je u tome što se izvodi
ne kao nehumani pritisak,
nego pod krinkom slobode
i davanja prava čovjeku.
U tom smislu je tragično da
ljudi nečista srca i sumnjiva morala
kreiraju kulturne i društvene
tijekove, gibanja i zbivanja.

A onaj tko krene putem ispiranja
mutnom vodom ljudske truleži,
uopće se onda ne trudi čistiti
nego grčevito opravdavati
nečistu svijest i grješnu savjest.
Bog nas, naprotiv, poziva na proces
kajanja i ispiranja cijeloga bića
od natruha grijeha i svakog zla
u čistoj vodi s božanskog izvora.
Samo tako neopozivo izgrađujemo
ispravne i čvrste stavove
ukorijenjene u Božjoj istini
koje nikakvo ispiranje mozga
ne može dovesti u pitanje.

32. nedjelja kroz godinu – B

U današnjem evanđeoskom odlomku vidimo kako Isus iznosi zaključke o socijalnom stanju u društvu svoga vremena, te time svojim sunarodnjacima daje smjernice za budućnost. U tom duhu upućuje svoje učenike i narod čega se trebaju čuvati, a prema čemu bi trebali kao takvi težiti. Razvidno je iz evanđeoskog događaja i Isusove pouke da je ključ od kojeg polazi Gospodin u osobama, a ne u novcu. Prema Isusu budućnost naroda nije u ljudskom ugledu i častima koje uživaju pismoznanci, pa niti u ulaganjima i novcu kojim raspolažu bogataši, nego prije svega u tihim i skromnim, odgojenim i samozatajnim osobama poput siromašne udovice koji daju život, a ne samo viškove za dobro drugih. Stoga, samo onaj tko je pun pobožnosti i poštovanja prema Bogu i njegovu daru nama, može dati svoj obol od kojeg žive drugi ljudi.

Bogataši onoga doba su držali da količina novca osigurava dobrobit i budućnost izraelskog naroda, pa čak vjere i Hrama. Bili su uvjereni da oni novcem hrane, podržavaju i ispovijedaju vjeru, a u biti njihovo nastojanje se svodilo na pokušaj da novcem kupe svetinju, to jest da preko novca darovana za Hram steknu ugled. Tako vidimo da nisu darivali, nego dvolično davali kako bi došli do boljih položaja i većeg ugleda. Darivali su da bi im se iskazivale počasti dok šeću u dugim haljinama, da bi ih se pozdravljalo po trgovima, kako bi imali prva mjesta u sinagogama, gozbama i javnim skupovima. I bili su samouvjereni jer su znali kako onda na račun sirotinje namiriti sebe, to jest kako će nadoknaditi ono što su dali za javne poslove ili opće dobro. Takvi daju u zajedničku blagajnu, ali samo da bi uzeli više, stvaraju o sebi lijepu sliku da prikriju zle namjere.

Ali Isus je znao da pravu dobrobit naroda jamče samo svete i izgrađene duše koje su spremne žrtvovati se za narod, poput siromašne udovice koja s istinskim uvjerenjem živi za vjeru i Hram, svjesna da samo iskrena i čvrsta vjera može biti temelj buduće dobrobiti. Ako pojedinci nisu izgrađeni do mjere da znaju razborito upravljati onim što imaju, te ulagati u svoju duhovnu korist i zajedničku dobrobit, onda novca nikad neće biti dosta u nekom društvu. A i da ga bude uvijek više, nikad ne bi poslužio spasenju, nego bi dotičnome nanio veliku štetu. Ukoliko novac nije uložen s ispravnim ciljem i darovan čista srca, ako nije dan iz pobožnosti i sa željom da se uveća bogobojaznost, onda je samo balast koji ubrzava propast kako pojedinca tako i društva. Ako sredstva kojima se raspolaže, kako osobno, tako i u obitelji i društvu, nisu uložena sukladno vječnim i neprolaznim principima dobra, pravde, istine, ljubavi i milosrđa, onda je to novac koji kvari i uništava ljude. To znači da nam sad sjedne na račun ne znam koliko milijardi, bilo u gotovini bilo u raznim oblicima investicija, ako mi time ne bismo bili bliži Bogu, bilo bi nam uzalud. Ako bi nas novac koji stvaramo i posjedujemo odveo u razvrat i bezboštvo, te nas tako udaljio od pravih vrijednosti života, ako bi nam ga netko dao, ali uvjetujući nas da ga iskoristimo kako bismo Boga udaljili iz svoga života i života svoga naroda i društva, onda bi svaka lipa bila laž i obmana.

Vidimo stoga da se dobro pojedinca i naroda ne može zajamčiti količinom novca, jer novac kao takav ne jamči ni sreću ni dobrobit, ma koliko nam se to činilo. Istinska dobrobit se može zajamčiti odgojenim i čistim dušama koje prepoznaju istinske vrijednosti, te se za njih odgajaju i potiči druge svojim primjerom na takav odgoj. Jednostavna pobožnost siromašne udovice je najbolji primjer, jer je ona za dobrobit svoga naroda uložila cijelu sebe, a ne samo novac koji, uostalom, mnogi iskoriste sebi i svome narodu na propast jer se njime služe kako bi uvećavali osobnu taštinu i uskogrudni privatni interes. Štoviše, mnogi, tome smo svjedoci i u našem vremenu i društvu, umjesto u opće dobro, ulažu novac u zlo i nećudoredan život kojim se upropaštava duša i zaustavlja bilo života.

A samo ako imamo osoba sposobnih za samoprijegor, odricanje i žrtvu, poput udovice iz Evanđelja, onda možemo računati na budućnost. Ako će se među nama uvećavati bogoljubnost, ako će biti samozatajnih svetih osoba koje drže do vjere i pobožnosti, ako će biti onih koji će živjeti od krijeposti i za krijepost, koji će vrijednim smatrati ono što od Boga dolazi, onda će ovaj narod imati pretpostavku za bolju budućnost. Molimo da se to dogodi i danas.