U svijetu suvremene komunikacije
putem mrežnih stranica
po kojima smo umreženi s drugima
nezaobilazna je i mnogima draga
mogućnost stavljanja poveznica
na zanimljive stranice ili dokumente.
Tako preko naših poveznica
drugima privučemo pozornost
i učinimo dostupnima sadržaje
za koje u protivnom ne bi znali.
Nakon toga je i njima dostatan
tek jednostavni klik mišem
na našoj aktivnoj, vrućoj poveznici
pa da i sami otkriju ponuđenu poruku.

Događaj Kristova uskrsnuća
tako je snažan i ljudima neizreciv
da je neophodno staviti poveznicu
na pobjedu koju je Krist izvojevao,
kako bismo i sami postali dionicima
tog jedinstvenog događaja spasenja.
A između sebe i nas on je ostavio
savršenu poveznicu – Duha ljubavi,
koji svojom vatrom i djelovanjem
utiskuje neizbrisiv trag u duši.
Tako smo s uskrsnućem povezani
putem vruće i aktivne poveznice Duha,
čime postajemo gorljivim svjedocima
jedinstvenog središta radosne vijesti
koji je onda i drugima dostupan i uočljiv.
A ako je događaj uskrsnuća
uočljiv kao dragocjenost našeg života,
onda i mi drugima postajemo spona
sa spasenjskom Božjom snagom
koja se po uskrsnuću uprisutnila u svijetu.
 

Nedjelja Pedesetnice

Tek nakon što je apostolima dao dodatnu pouku nakon svoga uskrsnuća, Gospodin je mogao uzići k Ocu. No uz pouku o onome što se dogodilo dao je i preporuku o tome što trebaju unaprijed činiti i kako se ponašati. Tako ih je ostavio u ozračju molitve, traženja i otvaranja srca kako bi ostvarili jedan od prvih neposrednih ciljeva, a taj je bio da prime dar Duha Svetoga. O tom daru ovisilo je ne samo njihovo djelovanje, nego i cijeli njihov život. U takvom ozračju došao je za apostole dan Pedesetnice kad se dogodio izljev Duha Svetoga, to jest kad je na njih sišla ‘snaga odozgo’, nakon čega su uvjereno i uvjerljivo propovijedali radosnu vijest i pozivali na obraćenje sve ljude, počevši od svojih sunarodnjaka. Zato je ovaj dar bio ponajprije dar Uskrsloga, jer bez njegova uskrsnuća ne bi bilo ni ovog dara, kao što smo čuli i u današnjem evanđeoskom odlomku. Prije uskrsnuća Isus je naviještao da će im poslati Duha Branitelja, a nakon uskrsnuća im ga daje svojim dahom, dok se na dan Pedesetnice nisu do kraja zaogrnuli tom silom s neba koja se očitovala kao silan vjetar i ognjeni jezici. Sve ono što su nakon uskrsnuća utvrđivali kao najosnovnije, najbitnije i najneupitnije, sada se dogodilo u svoj punini.

Doista, dar koji je Isus najavljivao kao snagu Duha Svetoga i koji se očitovao kao svojevrsna moć, kako to opisuje Evanđelje, Isus je predao učenicima, te su na dan Pedesetnice oni njime bili do kraja ispunjeni da su ga mogli sad i sami predavati drugima. Tako se Isus nakon uskrsnuća potvrdio kao gospodar života i smrti, onaj tko ima moć nad nebom, zemljom i podzemljem, moć nad vremenom i vječnošću, ali također onaj tko svoju moć predaje svojim apostolima. Moć koju je i sam iskusio u ljudskoj naravi predao je njima kao najdragocjeniji dar, jer je bila riječ o životvornoj snazi Duha Svetoga. No trebat će proći nešto vremena da se oni do kraja osnaže, da se prepuste snazi Uskrsloga koja će ih sve više i više zahvaćati i prožimati do mjere da će osjetiti da je došao trenutak da je onda iz punine svoga srca prenesu drugima. A ova sila i moć koju im Uskrsli daje nije obična ljudska sila koja se iskazuje najčešće u zemaljskom nasilju, niti je snaga koja se mjeri ljudskim mjerama i prestižem gospodarske i vojne sile.

Ta osobita snaga u njima je bio Duh Sveti, ona ista sila i moć Božja kojom je stvarao i obnavljao svijet, kako nam u današnjoj liturgiji pjeva Psalmist. Ova Sila Božja je bila kadra stvoriti svijet i čovjeka, ali isto tako je bila sposobna čovjeka preoblikovati udahnjujući mu besmrtnost, što se očitovalo na Kristovom uskrsnom tijelu. Tom istom Silom su bili oživljeni apostoli jer su po njoj primili isti besmrtni život, nakon čega su, njome zahvaćeni, nastavili obnavljati lice zemlje u njegovo ime. Time su ostavili primjer i zadaću i današnjem naraštaju vjernika da čine isto, jer se lice zemlje obnavlja po onima koji oduševljeno nose silu Duha Božjega i naviještaju oproštenje grijeha ljudima. A glede potrebe toga, ni danas nije manja nego što je bila nekada, jer se i današnji svijet sve više potvrđuje kao svijet grijeha i zla, grijeh zanemarivanja i odbacivanja Boga.

Nas, međutim, snaži isti Kristov Duh da pođemo u svijet kako apostoli, te da s ponosom koristimo darovanu moć da ljude oslobađamo njihovih zala, te da im podarujemo oproštenje grijeha i oslobođenje od svih spona neurednog života. Dopustimo stoga da nas Krist uskrsli ispuni svojim Duhom, da dahne na nas kao i na apostole i da primimo silu Duha Svetoga. I sami poput apostola otkrijmo da je čovjek najmoćniji i najsnažniji onda kad ima vlast nad vlastitim životom. Čovjek je onda čovjek kad život nije predao stihiji grijeha, nego kad je postao njegovim gospodarom time što ga je očistio i drži ga spremnim za život vječni. Prihvatimo ovu Silu Božju koja nad nama ljudima ne čini nasilje, nego nas oslobađa tiranije grijeha i brani nas od svake sile koja nije istinski ljudska, a želi gospodariti ljudskim životom. Prihvatimo da Duh Sveti bude snaga koja nam pomaže ostvariti autentični cilj i smisao života i uz pomoć koje se odupiremo svakoj drugoj moći ovoga svijeta koja ne zna da čovjek ima svoj vječni poziv i određenje na nebesku slavu. Zato je Isus i rekao svojim apostolima kad je u njih dahnuo: Kao što mene šalje Otac, tako i ja šaljem vas. Jer bez Duha Svetoga ne možemo biti kršćani niti vršiti svoje poslanje u svijetu, to jest ne možemo obnavljati lice zemlje, a Isus nas na to poziva.

Obnovimo stoga najprije sebe snagom Duha Svetoga, kako bismo potom obnavljali i duše svoje braće i sestara pomažući im da se očiste od grijeha, po čemu onda i cijelo naše društvo i narod primaju autentičnu snagu Duha za bolje sutra. Budimo radosni i ponosi poput apostola na ovaj neizrecivi Dar Božji, jer po njemu čovjeku i čovječanstvu svojim svjedočenjem nosimo nezamjenjivo blago i omogućujemo istinski napredak.

7. vazmena nedjelja – B

U svojoj božanskoj pedagogiji Gospodin Isus je predvidio za svoje učenike više različitih situacija, to jest odgojnih razdoblja, kako prije uskrsnuća, tako i nakon uskrsnuća. Jedno od tih razdoblja nakon uskrsnuća je bilo da ih osposobi živjeti samostalno, bez navezanosti na njegovu tjelesnu prisutnost. Čak, štoviše, možemo reći da je to bila jedna od posljednjih životnih pouka koje im je Gospodin udijelio, ili bolje rečeno da je to bilo jedno od posljednjih iskustava koje su trebali steći, a za koje ih je pripremao, kako bi potom mogli nastaviti djelovati i bez njegove tjelesne prisutnosti. Vodio ih je putem duhovne zrelosti, te je htio da budu sposobni za samostalan nastavak života. Bio je poput roditelja koji uči dijete hoditi da ga ne bi cijeli život morao nositi na rukama. Te stoga, ako bismo se usudili njegovo uzašašće k Ocu nazvati velikim korakom u Božjim očima, onda također možemo reći da nam je nakon svoga uzašašća ostavio da sami pravimo korake prema istom cilju uz njegovu pomoć, upute i primjer. I doista, po njegovu uzašašću primili smo posljednje upute za samostalan hod, te nas je ostavio u svijetu da i sami pokažemo vještinu i zrelost iskustva hoda prema kući Očevoj, pa i onda kad nas ne drži doslovno za ruku.

Služeći se slikom roditelja i djeteta istaknuti je da je velika istina kako roditelj ne uči svoje dijete hoditi da bi pobjeglo od obiteljskog ognjišta i doma, nego kako bi na bilo kojem mjestu u svijetu samostalno živjelo svjedočeći s ljubavlju život i sve vrijednosti koje je upilo u roditeljskom domu. Štoviše, uči ga hoditi kako bi pronijelo svijetom svjedočanstvo o ljepoti života u očinskom domu, te kako bi se znalo vratiti vodeći i drugu izgubljenu braću u isti dom. Jer hod kojem roditelj uči svoje dijete nije samo pitanje tjelesnog umijeća, nego i onog duhovnog koje svjedoči o ljudskoj cjelovitosti. Onaj tjelesni hod ima smisla samo onda ako osoba zna kamo hodi, to jest koji je smisao prema kojem upraviti svoje noge. U protivnom bi čovjek ostao na razini životinje, pa čak bio i niži od nje, jer životinje brže od čovjeka steknu umjeće hoda, dok se on više muči od njih da se osovi na vlastite noge i samostalno hodi. Onaj tko je spreman samostalono hoditi, on je spreman prikupiti sve informacije, te imati potrebnu snagu da dođe do cilja. Zato možemo razumjeti zašto Gospodin nikada svoj odlazak k Ocu na nebo nije predstavio kao gubitak, nego kao dobitak za svoje učenike, jer je htio da steknu iskustvo vlastite sposobnosti i ostvarenja.

U tom duhu i naš hod spasenja treba biti i hod suradnje s Bogom, te također i naš osobni hod u duhu svega što nam je Bog dao i povjerio, udahnuo i nadahnuo. Kao što je Isus za svoje apostole predvidio ovo razdoblje rasta bez njegove tjelesne prisutnosti, kad su trebali samostalno odrasti za suradnju s njegovim Duhom, te potom primijeniti u život sve što im je govorio, tako je predvidio i za nas kršćane da se osposobimo za samostalni hod duhovne zrelosti u svijetu. Isus nije htio nesposbone učenike koji nikad neće naučiti ići u život samostalno na način da bi im uvijek trebao nadglednik ili zaštitnik, nego one koji su po njegovu uskrsnuću stekli vlastita životna uvjerenja. Nije htio neodlučne ljude koji neće imati hrabrosti i za koje će on trajno trebati davati život, nego odvažne ljude koji će se i sami odlučiti dati život po uzoru na svoga Gospodina. Nije htio ljude koji će biti skučeni i ustrašeni napraviti korak bez njega, kao da ih on nije naučio hoditi, nego one koji će odvažno koračati pravim putem svjesni da je on duhovno prisutan u svakom njihovu koraku. Nije htio ljude bez duha i mašte koji ne bi bili sposobni ono što su čuli od njega izreći i na drugi način i drugim riječima, ostajući uvijek vjerni smislu i duhu pouke koja je došla od njega. Nije htio sterilne i ukalupljene ljude kojima vlada strah od novoga dara i žara, kojima mora sve reći izvana zapovijedima i naredbama, nego ljude kojima iznutra progovara Duh koji se utkao u najdublje pore njihova života. On nije htio ljude ustrašene koji bi se bojali izići iz očinskoga doma i stati na ulice i trgove ovoga svijeta, nego ljude u kojima iznutra plamti žar njegove istine, te oduševljeno svojedoče njezino obilje i bogatstvo. On nije htio da oni budu ni duhovno ni tjelesno njegove blijede kopije, ljudi bez kralješnice i osobnosti, nego ljudi koje je on učinio uspravnima da svjedoče Božju uspravnost i dao da osobno i uvjereno dožive Boga u svom životu, ne kao izvanjskog suca i gospodara, nego unutarnjeg vođu i učitelja za kojega znaju da im je pomogao izabrati najispravniji put i najvrijedniji način života. On je htio da budu orginalne osobe koje se do kraja suobličuju njegovoj volji, ljubavi i istini do mjere da je to postala i njihova volja, ljubav i istina. On je htio osobe koje će s neizmjernim uvjerenjem i predanjem živjeti njegov život u svome životu, a ne da im on bude tek izvanjski naredbodavac. Da je htio kolnove ili kopije bili bi neautentični, neosobni, te bi se strašili ili ustručavali ići u svijet, nego bi težili isključivo zatvoriti se u se pod izlikom da samo čekaju otići za njim na onaj drugi svijet, umjesto da ga ovdje radosno i gorljivo svjedoče cijelim svojim bićem.

A kako bi se ostvarilo sve što je on za njih htio, bila je neophodna duhovna vježba, te iskustvo samostalnog rada, kroz snažnu svijest njegove prisutnosti po kojoj su mogli iščitavati njegovu volju i kad nije bio više tjelesno prisutan, pa i kad su došle druge i drugačije okonosti i situacije nego što su doživjeli s njime. Neophodno je bilo dopustiti mu da se ugradi u njihove živote na način da više ne bude izvan njih, nego da je u njima i dio njihova života i svijesti, razlučivanja i odlučivanja. Zato je Isus molio za njih kad je odlazio k Ocu, da sačuvaju bitno jedinstvo i poveznicu s njim, da budu zaštićeni u njegovu imenu, jer oni ostaju u svijetu pred izazovima i zadaćama koje im je Bog povjerio. Samo ako čuvaju Božju riječ, ako su do kraja posvećeni istinom i u istini, onda mogu vršiti svoje poslanje u svijetu, kao što je i Gospodin izvršio. Nastojmo stoga i mi prihvatiti dar Isusova posvećenja za nas kako bismo i sami bili posvećeni, te kako bi cijeli naš život i svjedočenje bili s jedne strane izvorni i naši osobni, a s druge strane potpuno vjerni Bogu i njegovoj istini.

Uzašašće Gospodinovo – Spasovo (B)

Čovjek je izuzetno biće kojemu je u krvi da nadalizi granice stvarnosti koja ga okružuje. U njega je upisana težnja za osvajanjem prostora i vremena, u njemu je trajno prisutna želja da probija zadane okvire, da istražuje i ulazi u nove dimenzije života. Doista, ljudska je narav tako zadana da u čovjeku iznutra postoje takvi poticaji da traži uvijek ono što je iznad njega i što je neistraženo, da ide prema onome što je dalje i još uvijek neosvojeno. U ime toga ljudi poduzimaju i poduzimali su tolika istraživanja i učinili mnoge podvige za koje su primili priznanja drugih ljudi, ljudskih udruženja i ustanova. I dok su to neupitne činjenice, malo tko se pita odakle u čovjeku takva želja i poticaj. A još manje je onih koji će o tome razmišljati kao Božjem daru kojim je Stvoritelj obdario čovjeka dajući mu pritom više zaduženja. Ponajprije zadužio ga je da bude gospodarem svega stvorenoga, to jest da bude skrbnik nad svime. A da bi mogao biti skrbnik, neophodno je da je iznada svega, što može postići snagom razuma i spoznaje uzroka, smisla i cilja svega stvorenoga. No isto tako, Bog mu je dao i drugu zadaću, a to je da sve što spozna iskoristi za vlastitu uzdignuće, ne dopuštajući sebi da ga stvoreni svijet podčini i zarobi.

Na žalost, čovjeku se dijelom dogodilo ono što nije trebalo. Griješeći protiv Boga koji ga je pozivao da živi nad storenim svijetom, čovjek se podredio zemlji i zemaljskom načinu življenja, te sve teže i teže pronalazi način izići iz spomenute ograničenosti i nadići svijet u kojemu živi. Stoga i kad stremi nadilaženju svijeta i ograničenja u kojima se nalazi, to čini isključivo na ljudski način, praveći pomake u tehnološkom razvoju ili pak u nekim sličnim dimenzijama života. Kao izraziti primjer toga može poslužiti znamenita rečnica astronauta koji je prvi put kročio nogom na Mjesec: Ovo je malen korak za čovjeka, ali velik za čovječanstvo. Poput tog njegova koraka i mnoštvo je drugih ljudskih koraka kojima se čovjek ponosi kao velikima jer su pomakli granice istraživanja, shvaćanja stvarnosti i tolikih drugih stvari u životu. Čovječanstvo, međutim, uz sve učinjene korake, ostaje glede samoga života još uvijek kao malo dijete koje treba učiti hodati. I kad napravi mnoštvo takvih koraka, ipak u biti nije napravilo nikakav korak ni pomak prema punini života kao takvoga. Stoga je uočljivo kako, na žalost, ovo malo dijete koje treba učiti hodati da bi bilo istinski čovjek – dijete Božje, sustavno odbija pružiti ruku Ocu da ga on nauči koracima života koji nadilazi biologiju, prostor i vrijeme. Ovo dijete zvano čovjek se uvjerava kako je dostatno ostvariti tehnički napredak, no i ne misli da čovjek ne može živjeti samo od tehničkih vrijednosti života i biti ‘biće tehnologije’ (homo technicus), a niti provoditi život samo kao radnik (homo faber). Ovo dijete zvano čovjek zaboravilo je praviti korake velike u Božjim očima, a usredotočilo se praviti isključivo korake koje će ljudi nazivati velikima za sebe i za čovječanstvo, ali prema nekim svojim kriterijima. Ovo dijete zvano čovjek zaboravlja stvarni život duha, a zadovoljava se virtualnom mišlju i idejom, kao da je ideja kadra dovesti ljudski život do potpunog ostvarenja.

Nasuprot tim jednodimenzionalnim iskustvima čovjek prije svega ima potrebu cjelinom svoga unutarnjeg života nadići ograničenja koja mu postavlja svijet u kojemu živi, to jest prostor, vrijeme i okolnosti. Čovjek je pozvan prije svega praviti korake očovječenja, uljuđenja samoga sebe, a to ne može ako odbije pruženu Očevu ruku koja ga vodi putem života vječnoga. Zato je Otac i poslao svoga Sina kako bi on poučio čovjeka cjelovitom življenju, a ne samo jednodimenzionalom koje ga opet ostavlja zarobljenim u vremenitom i ovozemnom. Otac je poslao svoga Sina da on s čovjekom napravi korake koji se mogu činiti malenima i čovjeku i čovječanstvu, ali koji su veliki u njegovim očima. Jedan od tih koraka koje je Sin Božji učinio s nama i za nas bilo je njegovo uzašašće Ocu, kao uostalom i njegovo uskrsnuće. To je toliko malen korak, premda po sebi golem i kolosalan. Malen je u smislu da ga najčešće ljudi ne primjećuju kao velik i ne pridaju mu važnost, ali kolosalan jer je taj korak bio onaj presudni korak koji je čovjeka doveo do Boga. Pa ni kršćani koji u vjeruju u Gospodnovo uzašašće ne znaju ga ispravno i dosljedno svjedočiti pokazujući ljudima koliko je velik korak za čovječanstvo to što je Isus uskrsnuo i uzišao Ocu.

No upravo je važnost njegova uskrsnuća i uzašašća ono što Isus očekuje od svojih apostola da propovijedaju i da naviještaju kao spasenjsko. On očekuje i danas od nas da shvatimo da je njegovo uzašašće k Ocu bilo pravi korak kojim je čovjek iskoraknuo iz ograničenja svijeta i vremena i ušao u novu dimenziju života, onu dimenziju za koju ga je Bog odredio. Uzašašće Gospodinovo je bilo golem korak za nas ljude, jer je bilo golem korak u Božjim očima, bez obzira što ne predstavlja ništa u očima ljudi pomućena pogleda i pomućenih vrijednosti.

Nastojmo stoga mi koji u Krista vjerujemo poći njegovim stopama, to jest stopama uskrsnoga života koji nas vodi k uzdignuću u nebesku slavu. Prihvaćajmo ga i dopustimo mu da nas prožme darovima svoga uskrsnuća, kako bi cijeli naš život primio nebesko obilje i bio sposoban izdići se iznad okruženja ovoga svijeta i granica vremena i prostora. Posvjedočimo potom da nam je dan dar duhovnog uzdignuća i neprolaznog života koji ne podliježe zakonitostima kojima su podložni ljudi ni ograničenjima koje oni propisuju. Nama je dan dar božanske snage kojom izlazimo iz ovezemnog okruženja i živimo već sada u novoj dimenziji života kojem je jedino ograničenja Božja neograničenost koju je primio. Neka nas obnovi snaga uskrslog Gospodina kako bismo poput njega i sami imali sposobnost nadići granice kojima je podložan ljudski život na zemlji, te živjeti za puno zajedništvo s Ocem u slavi nebeskoj.

Planetarna putanja ili orbita je,
prema istraživanja i zakonima fizike,
put koji nebesko tijelo napravi
pri gibanju oko neke točke u prostoru.
Tako je Kepler prvi dokazao
zakone planetarnog gibanja
otkrivajući da su putanje planeta
u našem sunčevom sustavu eliptične.
No najveću ulogu svemu tome ima
gravitacijska sila ili sila teže
koja planetama ne dopušta
da ispadnu iz zadane orbite,
nego kruže po svojim putanjama.

Poput planetarnih putanja svijeta
postoje i one duhovne putanje.
Cijelom stvorenom svemiru,
pokrenutom Božjom rukom,
Božji život sačinjava težište
oko kojega se skladno okreće.
Svaki odmak od zadane putanje
bio bi koban i tragičan
do mjere da bi izazvao
propast svega stvorenoga.
Zato se svijet kreće poslušno
u savršenoj orbiti Božje ljubavi
dajući se privlačiti Božjom težinom.
Samo postoji jedno sićušno biće
koje se snagom svoje slobode
počesto opire zakonima sile teže
neizmjerne Božje ljubavi.
Zato će prorok Hošea govorit
o narodu koji se sve više udaljavao
što ga je Bog više zvao i brinuo se za nj.
A Božji odgovor na njihov bijeg iz orbite
bila je uvijek veća i snažnija ljubav:
Užima za ljude privlačio sam ih,
konopcima ljubavi.
A ta čvrsta uža i konopci ljubavi
bio je čvrsti zagrlja Uskrsloga
i nepobjediva snaga Duha Svetoga
kojom i nas danas Otac privlači
da ostanom u orbiti njegove ljubavi.

6. vazmena nedjelja – B

Prijateljstvo je jedan od sadržaja života i ostvaruje se kao jedan od najvažnijih odnosa među ljudima koji treba živjeti u svoj neposrednosti i jednostavnosti. Nema čovjeka na svijetu koji bi se mogao smatrati uravnoteženim, cjelovitim, zdravim i normalnim a da nema potrebu imati prijatelja s kojim moći podijeliti vlastiti život, razmišljanja i vrijednosti. No isto tako najčešće se ljudi vode ljudskim osjećajem kad sklapaju prijateljstva i kad žive odnos prijateljstva, na način da ne usvoje sve vrijednosti i zahtjeve prijateljstva, pa se zna dogoditi da nakon određenog vremena mnoga prijateljstva puknu ili se sruše kao kule od karata. Uslijed neznanja glede ispravnog prijateljstva ili pak uslijed nedostatnog duhovnog napora, mnogima prijateljstvo služi kako bi se potpomagali u životu u nečasnim i hirovitim stvarima, te tako međuosobnu komunikaciju i privrženost svode isključivo na zemaljsko i časovito druženje. Pogotovo što danas živimo u društvu velikog individualizma, kao i vremenu kad su ljudski odnosi najčešće obojeni interesom i zemaljskim probitcima, te ljudi i ne teže k pravom duhovnom prijateljstvu. Zato i danas ima mnogo ljudi razočaranih u prijateljstva i mnogo razvrgnutih prijateljstava nakon godina zajedničkog druženja i poznavanja, jer iza takvih prijateljstava nisu stajale duhovne vrijednosti. Mnogi tek nakon neuspjeha uoče da njihovo prijateljstvo nije bilo pravo prijateljstvo, nego tek nečija interesna sfera i tehnika izračunavanja dobiti i zemaljskih probitaka.

No kako ne bismo bili prepušteni samima sebi u tako važnim stvarima života, sam Bog se pobrinuo poučiti nas vrijednosti prijateljstva i ispravnom načinu stjecanja prijatelja i stvaranja prijateljstva. U tom duhu u današnjem evanđeoskom odlomku jasno odzvanja Isusov poziv učenicima da čuvaju zapovijedi Oca nebeskoga koje su osmišljene ljubavlju. Čuvajući zapovijedi Očeve i ljubav koja im je darovana oni postaju prijatelji Božji, te se onda može također reći da je pravi prijatelj onaj tko je spreman biti učenik Božji. Pravi prijatelj Božji se mjeri mjerom darovane ljubavi, to jest sposobnošću da ostane u ljubavi Božjoj koja ima primat i koja je prva ljubila čovjeka. Zato se pravi prijatelj očituje u tome da čuva ljubav Božju i da vrši Božje zapovijedi, u protivnom ne pohađa pravu školu prijateljstva. No ukoliko bi se Isusove preporuke iz današnjeg Evanđelja činile previše uopćenima, te ako bi netko postavljao pitanje kako ćemo znati da ljubimo Boga, da čuvamo njegovu ljubav i da u njoj ostajemo kao pravi prijatelji, kako ćemo znati da nisu posrijedi samo riječi i neki površni osjećaji, da nismo ostali na riječima, nego da i činimo to što ustima ispovijedamo, onda nam je neophodno daljnje pojašnjenje. Kao odgovor na ovu nedoumicu, dolaze nam Isusove riječi: Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio. Na ovakvu Gospodinovu izjavu doista je jasno da ne može biti nikakve dvosmislice, jer on u biti time kao da veli: Budite prijatelji jedni drugima kao što sam ja bio vama. Jer dok u biti i ne možemo pronaći čovjeka koji ne kaže da ne ljubi i da mu nije stalo do prijateljstva, ovaj put je nemoguće da bi to ostalo samo na riječima ili pak krivim djelima. Jer Isus ne traži od svojih učenika samo da ljube, nego da ljube kao što je on ljubio. Tako Isus ljudsku potrebu prijateljske ljubavi uzdiže na jednu novu razinu i predstavlja je kao veliki Božji zahtjev, kao veliku Božju zapovijed koja se sasvim jasno uriječila.

Isus, međutim, nije netko tko bi samo tražio od svojih učenika da održavaju određena pravila, zakone i zapovijedi, pa niti neka teoretska pravila glede prijateljstva. On od njih traži i očekuje samo ono što je sam dao njima i u čemu im je postao primjerom. A on je, kako sam reče, položio život za svoje prijatelje, te i od njih očekuje takvu međusobnu ljubav od koje nema veće, da tko život svoj položi za svoje prijatelje. No ova Isusova izjava je vrlo bremenita, premda bi na prvi pogled mogla značiti da položiti život za svoje prijatelje znači za njih umrijeti. No Isusovo ‘položiti život za prijatelje’ znači i to, ali i mnogo više od toga. Jer i on je učinio čin sebedarja predavši se u smrt za svoje prijatelje. Međutim on nije ostao u smrti, te je pokazao da dati život za prijatelje ne znači samo umrijeti. Kad je uskrsnuo pokazao je da položiti život za prijatelje znači uskrsnuti za njih i obdariti ih novim životom, onim uskrsnim. Stoga ni u prijateljstvu nije bit da umjesto nekoga umremo, nego da nekoga i životom i smrću oživimo. U tom se sastojala i bit Isusova dara života, jer on polažući život za svoje učenike nije dao život za njih u smislio da je umro umjesto njih ili u njihovo ime, nego je svojom smrću i uskrsnućem njih oživio novim životom. On je umirući i uskrisujući na njih prenio svoj božanski život, te im je tako dao život. Zato je sam događaj uskrsnuća bio neophodan jer je omogućio razmjenu dara života između Isusa i apostola. Zato će i reći da su oni njegovi prijatelji ne samo ako polažu život za prijatelje, nego i jer im je priopćio sve što je čuo od Oca svojega, to jest jer im je prenio navještaj božanskog života.

Iz svega što smo čuli od Gospodina, i za nas kršćane izvire ista obveza koju su prihvatili i apostoli od njega. Nakon što su po njegovu životu postali prijatelji Božji, poslani su u svijet kao prijatelji ljudi koji ne samo umiru za ljude, nego ljudima predaju božanski život učeći ih pravome prijateljstvu. A to prijateljstvo je i naša obveza, jer smo i sami pozvani prenijeti ljudima život kojim smo obdareni. Naša je obveza stjecati prijatelje, ali ne samo za sebe, nego za Boga, polažući za njih život i poučavajući ih da ljudi mogu biti istinski prijatelji međusobno samo ako su u vjerodostojnom prijateljstvu s Bogom. Dopustimo se privući Isusovom ljubavlju i budimo pravi njegovi prijatelji, jer samo snagom njegova prijateljstva s nama i mi možemo stjecati prijatelje za život vječni. Ne žalimo davati život za njih učeći ih uskrslom životu koji smo od Boga primili, da se i sami osvjedoče da život za prijatelje može položiti samo onaj tko posjeduje onaj pravi čisti život od kojega se živi vječno. Neka i sami osjete da onaj tko primi život od Uskrsloga ne umre kad položi život za prijatelje, nego tada ga prima dvostruko zadržavajući svoj i stječući onaj prijateljev.

“Nazaretska Djevica uzor kršćanskoga života” nova je knjiga don Ivana Bodrožića.
Autor je u njoj sabrao četrdesetak tekstova pisanih za mjesečnik Mariju – vjerski list za Marijine štovatelje. Radi se o četiri niza od deset međusobno povezanih promišljanja pisanih o nekom od Marijinih blagdana tijekom liturgijske godine. Ovi tekstovi stoga mogu biti korisni svima koji žele bolje upoznati otajstva Marijina života te više častiti Nazaretsku Djevicu prihvaćajući je kao istinski uzor kršćanskoga života. Ova razmatranja, promišljana velikom teološkom jasnoćom i prodornošću te ujedno i jednostavnošću koju traži Djevičin život, mogu poslužiti i kao poticaji za propovijedi prigodom Marijinih svetkovina i blagdana.

Predstavljanje će se održati u Splitu u dvorani Samostana sv. Frane na Obali
u ponedjeljak 18. svibnja s početkom u 20 sati.
O knjizi će govoriti fra Petar Lubina, urednik lista “Marija”, don Mladen Parlov, profesor na KBF-u Sveučilišta u Splitu
i autor.
Ulaz je slobodan

Svaka vrijedna naprava,
pogotovo novija i složenija,
ima redovito i uputstvo za uporabu.
Uputstvom je dostatno opisano
kako se njome ispravno služiti
da bi poslužila svojoj svrsi
i pronašla pravo mjesto
u životu svojih korisnika.
S vrijednim pomagalima
se ne prave rizični pokusi
niti ih pokreće tko ih ne pozna,
jer je opasnost da ih uništi
ili onesposobi za normalan rad.
Zato je prije uporabe neophodno
pročitati priložena uputstva
ili tražiti savjet stručne osobe.

No dok s jedne strane znamo
kako se ispravno služiti stvarima
da si olakšamo zemaljski život,
s druge se ne trudimo naučiti
kako se ‘služiti’ samim životom
ili kako se prema njemu odnositi
da bismo došli do nebeskog cilja.
Najčešće vrlo malo znamo o životu,
a još manje o ispravnom življenju
i o njegovoj neprolaznoj vrijednosti.
Ako smo uz to preuzetni i oholi
da ne čitamo ‘uputstvo za uporabu’
koje napisa čudotvorni Tvorac,
onda nije čudo da uništimo
njegovu neprocjenjivu ljepotu
i opustošimo neizmjernu vrijednost.
Ozbiljan čovjek se ne poigrava
nego ponizno proučava primljene upute
otkrivajući smisao, cilj i način uporabe.
Zato su nam dane Božje zapovijedi
i cijela objava njegove svete riječi
kao upustvo neporočnog života
uz pomoć kojeg se nepogrešivo dolazi
u blaženu vječnost i društvo svetih.

5. vazmena nedjelja – B

Središnja poruka i tema današenjeg evanđeoskog odlomka je plodnost, to jest rodnost, jer smo čuli da Isus svojim apostolima govori da trebaju biti kao trs koji daje mnogo roda, u protivnom ga Otac nebeski reže i baca u oganj. Držim, rečeno jezikom koji nam govori Evanđelje, kako je neosporna činjenica da svaki čovjek teži k plodnosti vlastitog života, s time da mi ljudi ne znamo uvijek pogoditi pravi način plodnosti, pa je onda zovemo drugim imenom. Više nego o plodnosti danas govorimo o ostvarenju, o uspjesima i rezultatima koje ostvarujemo za života. Zato o životnoj plodnosti najviše razgovaramo pod prizmom izvanjskih poslovnih uspjeha, koji mnogim ljudima omogućuju mjeriti stupanj vlastite ostvarenosti vidljivim rezultatima. Napose ako su ti isti rezultati vidljivi i drugima u društvu u kojem su eventualno obavljali različite društveno korisne službe i imali svoja zaduženja.

No upravo potreba da plodnost života pokažemo kroz vidljive rezultate, da je izmjerimo metrom i mjerom ljudske logike, dovodi mnoge da naprave previd glede istinske plodnosti života. Jer ako je istina da se ljudska plodnost i uspjesi mjere vanjskim rezultatima, onda po toj logici većina običnih ljudi, koji iza sebe nisu ostavili nikakav vrhunski rezultat u poslu i djelatnosti kojom su se bavili, ne bi imali ostvaren ni plodan život. Onaj tko ne bi ostvario rezultate po kojima bi bio u stanju mjeriti se s drugim uspješnim pojedincima u društvu, prije ili poslije bio bi osuđen na osjećaj nezadovoljstva i besmisla. Među takvima bi bila većina ljudi koji svoj život provode u skromnosti svoje obitelji, pa čak i podlažu i žrtvuju svoj život za dobar odgoj i toplo obiteljsko ozračje. Među takvima bi bili oni koji po ničemu nisu odskočili od drugih, jer nisu učinili velebnih i znamenitih djela, jer se nisu približili slavnima i poznatima. Većina onih o kojima ne pišu mediji i koji se ne pojavljuju u javnom prostoru morali bi biti razočarani i osjećati se neostvareno i promašeno jer nisu ostvarili sve mogućnosti svoje ljudskosti.

No govor o ljudskoj plodnosti i izvanjskim plodovima je samo jedna strana medalje. Štoviše, radi se o naličju života koje je privlačan i mnogo obećava, ali ne daje što obećava, te postaje privid koji mnoge živote zavarava svojom varkom i opsjenom. Govor o ostvarenosti je lažni pokušaj vrednovanja života i njegove uspješnosti koji nema veze sa stvarnom plodnošću ljudskog života koja se mjeri isključivo plodom koji donosemo u vječnosti. Doista, prava je plodnost kad znamo ovdje na zemlji posijati sjeme koje donosi rod života vječnoga. Glede ove mogućnosti i ove plodnosti nitko nije obespravljen niti je ikome onemogućeno da se istinski ostvari. Naprotiv, svakome onome kome je stalo do istinskih plodova ljudskoga bića, a koji se razvijaju po zjedništvu s Kristom uskrslim, omogućeno je ostvariti život ispunjavajući ga istinskom plodnošću. Prava je sreća da je Isus vodio računa o svakom čovjeku, te nema nijednoga koji ne bi bio u stanju, ako to poželi, ostvariti pravu plodnost svoga života. Isus nikoga nije isključio niti je ikome onemogućio plodnost vječnoga života, nego jedino mi to sami sebi onemogućimo i sami sebe spriječimo kad odbijamo živjeti ucjepljeni u Isusa, to jest kad odbijamo dar njegova života u svome biću i kad ne vidimo u čemu se sastaji prava životna plodnost.

A kamo sreće kad bismo se osvjestili i otkrili kako je lako ostvariti to što Isus kaže. Mnogo lakše nego što je trošiti život i ulagati napore za ljudsku plodnost koja ne donosi plodove pravoga života. Nema nikoga tko ne bi mogao dopustiti da mu se Bog nastani u duši i da je blagoslovi svojom prisutnošću. Zato je Isus i došao da nas ucijepi na sebe, kako bismo po njegovom uskrslom životu primili sokove božanskog života, te urodili isto takvim rodom. Njegov dolazak među nas, a napose njegovo uskrsnuće, čin su kojim nas ucjepljuje na svoj neumrli vječni život. Glede ove plodnosti nije povlašten onaj imućniji i poznatiji, nije u prednosti onaj uspješniji i moćniji, nego su pred Bogom svi jednaki, a plodniji je onaj koji bolje sluša i vjernije živi Božju riječ, bez obzira iz kojeg staleža bio ili koju službu obnašao. Pred Bogom više roda donese ne onaj koji ima vrhunske rezultate i obara rekorde u ljudskom društvu, nego tko ostaje u Isusu kao pravi njegov učenik. Riječ koju Isus upućuje danas poziv je stoga nama vjernicima da prepoznamo svoju odgovornost u društvu u kojem čovjek teži lažnoj plodnosti, te vlastiti život često pretvara u pustoš, a da toga nije uvijek ni svjestan. Mi smo pozvani istinskim i ispravnim iskustvom života osjetiti plodnost vlastitoga bića po zajedništvu s Isusom, te smo pozvani obiljem svoga života biti blagoslov ljudima i društvu donoseći božanske plodove.

Otvorimo se stoga mi prvi za pravu plodnost duha koji buja u susretu s Božjom riječi i osjeća da u njemu struji besmrtnost. Otvorimo se živoj prisutnosti Uskrsloga u duši, kako bi potom mogao iz nas strujati uskrsli život i prelijevati se na druge. Otvorimo svoje biće snazi njegova Duha da nas pokrene ljubavlju Božjom i omogući nam da i mi iskazujemo drugima milosrđe i oživljujemo ih pravom sebedarnom ljubavlju. Budimo pozorni na Božju riječ i ostanimo u njoj primjerom krjeposna života i ukažimo svima da je prava plodnost čestit i uzoran život pred Bogom. Primajmo plodnost dok se hranimo kruhom nebeskim s oltara Kristova, kako bismo zračili besmrtnim životom kojeg nam Uskrsli podaruje po vjeri u njegovo božanstvo. Budimo stoga vjerni Isusu, ostanimo u njemu i dopustimo mu da on bude u nama, te živimo plodni dosljednim kršćanskim životom koji je istinski božanski život već sada ovdje na zemlji, a koji će onda jednom i u nebu, u punini, primiti obećanu nagradu slave Božje po sve vijeke vjekova.

Sadač je jednostavna
naprava za presađivanje
bilja iz rasadnika u zemlju
na kojoj treba dalje rasti
i plodnim rodom roditi.
Zadaća mu je stvoriti
prostora dovoljno duboko
u zemlji kako bi presađena biljka
lakše pustila korijen
i nastavila rasti rodno i plodno.
Kristov križ je Božji sadač
novog stabla života
koje buja snagom uskrsnuća.
Po njemu je uskrsli Krist
duboko usadio u srce zemlje
klicu novog i besmrtnog života,
koji je postao neiskorijenjiv
ma koliko se ljudi trudili
iskorijeniti ga iz zemlje živih.
Po sadaču svetog života,
ucijepljen duboko u zemlju,
onemogućio je spletke
ljudi koji zlobno govorahu:
iskorijenimo stablo dok je još mlado.
Tako je božanski život
utisnut u svaku poru svijeta,
a križ – sadač uskrsnuća
pretvorio se, poput Aronova štapa,
u rascvjetalo stablo života.