2. korizmena nedjelja – A

Crkva nam danas u drugu nedjelju korizme stavlja na razmišljanje evanđeoski odlomak o preobraženju Gospodinovu. Malo neobičan izbor teksta u korizmenom vremenu, ali isto tako su neobične za naš suvremeni mentalitet okolnosti u kojima se dogodilo to isto preobraženje. Sveti nam Matej, naime, zapisa kako je Isus uzeo sa sobom Petra, Jakova i Ivana, te ih je poveo na goru visoku, u osamu. Isus je imao potrebu uz sav naporni rad s ljudima kojima je propovijedao i koje je liječio, povući se u osamu s trojicom izabranih učenika, kako bi s njima podijelio svoja najsnažnija unutarnja iskustva, te u njih utisnuo uzvišene i svete osjećaje Božje prisutnosti. Doista, ono najdublje i najintimnije može se podijeliti samo s prisnim prijateljima jer oni najbolje mogu razumjeti stanje duha u kojem im se ovo saopćenje događa. No ovo Isusovo iskustvo je bilo toliko jako da ga ni trojica apostola nisu mogla do kraja razumjeti, što ih je zateklo i iznenadilo. Isus je, međutim, imao potrebu učiniti ih dionicima svoga preobraženja u osami da im pokaže ljepotu i važnost takvih trenutaka kad im neometano u miru i tišini očituje sebe i svoju slavu.

Danas ljudi ne znaju otići u osamu, gdje mogu sresti sebe u nutrini svoje duše, u miru i tišini. Najčešće bježe od sebe i od svoje nutrine, a boje se tišine, osama i povlačenja u samoću. Kako se ne bi susreli radije traže masu, druženja i bučna mjesta. Ako se slučajno zateknu samima, odmah brže bolje pale televizore ili radio prijemnike, jer ih je počesto i strah od tišine, mira i samoće.

Osama je prostor i vrijeme koje provodimo u snažnom zajedništvu s Isusom. Ona je mjesto gdje razmatramo njega i sadržaje koje nam on stavi pred oči da ih razmatramo, kao što je apostolima dao da uz njega promatraju Mojsija i Iliju. A osamu ostvarujemo kada ne dopuštamo da nas preplavi buka ovoga svijeta, da nam pozornost ode na nebitno, na zemaljsko i svjetovno, umjesto da nam pozornost bude usmjerena na Boga, koji nam se otkriva kao neprocjenjivo blago duše i nutrine. Osama je mjesto gdje ne dopustimo da nas zapljusnu riječi i slike koje vežu naša osjetila za zemaljsko, već smo posvećeni razmatranju nebeskih ljepota. Na žalost, počesto nismo svjesni koliko smo izloženi zemaljskim utjecajima, te koliko nas ispunjavaju nemiri, nervoze, površnosti ovoga svijeta koje nismo uspjeli otkloniti. Na našu je štetu kad ne uočavamo koliko nas to sve skupa rastroji, izopači, onečisti, pa se na vrijeme ne povučemo od svake rastresenosti u bit života.

Vrijeme korizmene osame je vrijeme kad razmatramo Zakon i Proroke i njihovu važnost u našem životu, budući da nas svakodnevni život ponese i udalji od njihove spoznaje, važnosti i vršenja. Razmatranje Zakona nas potiče da shvatimo da iznad nas ima Bog koji nam dade odredbe i put života, što je pretpostavka koja nam omogućuje shvatiti Krista kao najuzvišenijeg zakonodavca našega života. Isto tako istinsku spoznaju o njemu možemo imati ukoliko smo svjesni cijele povijesti ljudskoga roda koja je sastavljena od Božjih obećanja i njihovih ostvarenja. Simbol tih obećanja su proroci koji su najavili spasiteljev dolazak pripremajući Božji narod na taj veliki događaj.

Razmatrati u osami Zakon i Proroke, znači dopuštati da nam Božja riječ dođe do dubine srca, to jest da tako i mi dođemo do dubine srca po jasnijoj spoznaji Sina ljubljenoga koji nam se očitovao najprije u tragovima, te se potom i utjelovio. Otići u osamu s Isusom i razmatrati znači pobijediti rastresenost i površnost koja nas zahvati ako se prepustimo izvanjskim događajima. Ako se ne znamo posvetiti svojoj nutrini, onda ćemo uvijek ostati na površini života. A osim što ćemo biti žrtve površnosti, bit ćemo i ravnodušni, prazni i nemirni. Ako ne pronalazimo vremena za osamu s Gospodinom, postajemo nesigurni i nestalni u svom životu.

Korizma je stoga vrijeme kad tražimo intenzivno Božju prisutnost, a Isus nam je naznačio put osame kao pravi način susreta s njime i sa samima sobom. Kao i trojici apostola, posvješćuje nam važnost Božje prisutnosti koja se otkriva u osami. On nas tako uči da je tražimo i da od tog tihog iskustva crpimo snagu i živimo. Isus je poučio svoje učenike kako da traže Božju prisutnost u osami, a za nas želi da korizmeno vrijeme bude vrijeme pustinje, to jest povlačenja u osamu u kojoj se osjeća Božja prisutnost, te jasnije razaznajemo važnost Božjeg zakona i razmatranja u kojemu bolje upoznajemo njega – svoga Učitelja, bez čega bi korizma bila lišena najvažnije sastavnice. Dopustimo stoga Gospodinu da i nas povede ove korizme o osamu u kojoj ćemo promatrati njegovo sveto preobraženo lice, kako bismo jednom, kada dođe vrijeme, mogli odražavati njegovu slavu sa svoga.

Veselio se did Mate korizmi kao i svake godine do sada. Korizma daje poseban ton vjerničkoj ozbiljnosti koja kao da se tijekom godine izgubi. Ona upućuje prema vrhuncu i smislu kako vjerničkog, tako i života uopće, pa se mnogi, kad dođe korizma, trgnu onda iz svoje neozbiljnosti, te se trude posvetiti ozbiljnim životom. Dogodi se i značajnih preokreta i obraćenja koja se potaknuta ovim duhovnim traženjem sebe i Boga. Drago je starom didu Mati kad vidi kako još uvijek ima onih koji nisu izgubili osjećaj za post, pokoru i odricanje, te i sam potiče koga može da se drži preporuka i duhovnih sredstava kojima se izgrađuje duša, a koja još uvijek nisu izgubila svoju svježinu i aktualnost.

No ponekad se dogodi i neuobičajenih scena, poput one koja je bila baš u predvečerje prvog korizmenog petka kad je na selo za vikend došla susjeda i daljnja mu rođakinja Draga Hranića. Svratila nekako u vrijeme večere pozdraviti dida Matu i njegove, te kad je vidjela da i did Mate posti, okrenula je razgovor o toj temi. S dozom čuđenja je komentirala kako je on eto već prešao sedamdesetu te odavna već nema obvezu postiti, budući da crkveni zakon obvezuje do šezdesete. A koliko je njoj poznato samo su dva dana obvezna po istim odredbama Crkve, a tu je Čista srijeda i Veliki petak. Osim toga njima je svećenik lijepo i obazrivo u gradu protumačio da baš post i pokora i nisu tako prevažni, jer ima mnogo više važnijih stvari u duhovnom životu koje bi vjernici trebali vršiti. Trebali bi na primjer paziti na jezik i čuvati se ogovaranja i klevetanja, ljubomora i zavisti; truditi se više oko međusobne dobrote i ljubavi, iskazivati poštovanje i prijateljstvo. Tako je, kao sintezu svega, rekao da trebamo biti dobri ljudi, a hoćemo li postiti manje je važno, jer Bog se ne obazire na to što i koliko jedemo. I mnogo toga je napomenuo da je puno važnije od posta, do čega vjerojatno svećenik na selu nije došao, jer se boji dirnuti u uhodane tradicije. Zato ostavlja ljude da ipak hode svojim tradicionalnim putovima u neznanju i s dozom zaostalosti, te da poste o kruhu i vodi. Ipak su ovi svećenici u gradovima moderniji i napredniji, te tako onda i vrlo humano poučavaju svoje vjernike da ne budu robovi nekih tradicionalnih zastarjelih duhovnih tehnika kojima su se ljudi služili u mračnom Srednjem vijeku, a koje nisu prikladne za današnjega naprednog čovjeka i suvremeni mentalitet. Zato je Crkva i prilagodila post da ne bude više strog kao nekada, već da se pokaže humano lice kad dopušta da se može jedanput jesti do sitosti, a dva puta po malo.

I tako did Mate, nakon što je saslušao hrpu razložnih argumenata koje mu iznosi susjeda Draga, odlučio se i sam reći nekoliko riječi. Kao prvo drago mu je da je susjeda tako poučljiva i da je sve te stvari dobro upamtila, što pokazuje da je slušala svećenika sa zanimanjem dok je tumačio, upijajući od reda sva obrazloženja i argumente. Jednako tako mu je drago da su i modreni svećenici tako humani i uviđavni da se gotovo ispričavaju vjernicima prije korizme za onaj jedan ili dva dana obveznog posta koji je Crkva propisala. Stječe se dojam kao da Crkva nad svojim vjernicima, poradi ta dva dana kad od njih očekuje post i nemrs, vrši prisilu. Samo štete što nisu spoznali da se ne trebaju ispričavati kad pozivaju na post i pokoru, to jest ne bi se smjeli ponašati tako kao da vjernike prisiljavaju na neko zlo koje nanosi duhovnu ili tjelesnu štetu, već, naprotiv, potiču ih na dobro i da se jačaju u kreposti posluha i vjernosti Bogu. Jer ako u ljudskom životu ima nešto nehumano, onda to nije post i pokora, već grijeh i slabost, strast i požuda. Zato su post i pokora sredstva humaniziranja – očovječenja čovjeka, budući da nam pomažu da suzbijamo u životu ono što je nehumano.

A što se tiče mene, nastavio je did Mate, ne postim ja da bih ispunio crkveni zakon niti prestajem postiti onda kad me taj zakon ne veže, već postim radi toga jer nisam izišao iz dobi kad mi treba duhovna jakost i okrjepa na životnom putu. Ako sam i prešao odavna dob unutar koje me crkveni propisi obvezuju na post, nisam došao ni u dob ni u stanje da sam lišen napasti i potrebe duhovnoga rasta i čvrstoće. Prateći sebe i svoj duhovni put nisam baš došao do zaključka da me je Napasnik pustio na miru zato što sam prešao šezdesetu. Ne traži on na pregled našu osobnu iskaznicu, već našu dušu koju bi htio upropastiti neovisno od dobi propisane postom. I dok god osjećam da on nije odustao od mene, ne trebam ni ja odustati od posta i pokore, ako se žalim obraniti od njegovih nasrtljivih napada.

Ne postim radi mršavljenja i vitke linije tijela, jer u ovim godinama je to i tako beznačajno, već da mi se srce ne usali i ne ogrezne u zemaljskom obilju. Smisao korizmenoga posta nije čišćenje tijela od preobilne ishrane, već služi kao sredstvo čišćenja duha od napasti i natruha grijeha. Niti je post jedan vid održavanja tjelesnoga zdravlja, već onog duhovnoga koje se snaži prianjanjem uz Boga i njegovu riječ.

Niti je post za neuke seljaka kojih tako svećenici uče biti u pokornosti i neznanju, već je za svakoga tko je osjetio da mu se u odnosu prema Bogu može šija ukrutiti. Post i pokora su za one koji žele slušati njegov živi glas i vršiti njegovu svetu volju. Ne postim čak ni radi toga da bih imao čvrst karakter i odlučnu volju, već da bih svoj čvrsti karakter i snažnu volju podložio Bogu i njegovoj volji.

Zato post nije za one koji nemaju suvremene humane osjetljivosti prema čovjeku, već naprotiv za one koji imaju istančan osjećaj za čovjeka i njegove duhovne probleme i stanja, te znaju kako se samo degradirao u svom bezbožnom humanizmu. Post nije duhovni hobi za besposličare i dangube, već naprotiv za one koji traže vremena za životno važne stvari. I nije nikakva rekreativna aktivnost, već uzvišena djelatnost duha za one koji se odriču rekreativnosti kako bi se ozbiljno posvetili pravoj stvaralačkoj zbiljnosti pred Bogom.  I ne postim da bih nešto kroz četrdeset dana uštedio, jer, uostalom, prema zemaljskim dobrima trebam biti odgovoran tijekom cijele godine. Naprotiv, postim da bih naučio darivati, te tako najbolje ulagati dobra koja mi je Bog stavio na raspolaganje.

Post nije, kako se meni čini iz moga vjerničkog kuta, zaostali relikt povijesti koji mi nalaže stara i staromodna Crkva poradi svojih otrcanih motiva, već je sredstvo hoda prema budućnosti prema kraljevstvu Božjem koje je ozakonio sam Gospodin dok je hodao zemljom.

U svijetu medicinske
i farmaceutske znanosti
bilježe se veliki pomaci.
Čovječanstvo je napredovalo
u tolikoj mjeri da
korak po korak otkriva
lijekove za sve vrste bolesti.
No još uvijek ne uspijeva,
što bi bilo poželjno,
pronaći univerzalni lijek
za sve vrste bolesti.
Ono što ne postoji
za tjelesne bolesti,
postoji za duhovne.
I što nije otkrila
ljudska medicina,
otkrila je ona Božja.
Jer njegova je ljubav
jedinstveni, čudesni lijek
za svaki naš grijeh.
Bez obzira na količinu
ili vrstu grijeha i slabosti,
ili intenzitet pojedinoga,
neizmjerna ljubav Božje
je savršeno rješenje
koje otklanja svaki grijeh
i iscjeljuje svaku slabost.

1. korizmena nedjelja – A

Evanđeoski odlomak koji smo čuli danas u prvu korizmenu nedjelju govori nam o tome što se dogodilo nakon što je Isus završio svoj četrdeset dnevni post u pustinji. Nama bi, međutim, na početku korizme bilo dragocjeno znati kako je Isus započeo svoju korizmu,  tako da i sami znamo ozbiljno započeti i ići pravim korizmenim putem. Nemamo nikakvih posebnih uputa, osim što sveti Matej zapisa tek jednu rečenicu: Duh tada odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša. Ali i ova rečenica je sasvim dostatna ako ćemo je pozorno slušati i oštroumno htjeti razumjeti. Jer u toj se rečenici ocrtava motivacija koja vodi našega Gospodina da pođe u pustinju.

Dvije su ključne točke koje ističe sveti Matej, a to je motivacija, to jest ishodište njegova odlaska u pustinju, a drugo je cilj. Ishodište njegova odlaska je Duh Sveti. On je glavni i jedini pokretač svega njegova djelovanja, te on ne odlazi u pustinju, nego potaknut Duhom Svetim. Isus ne ide u pustinju po nekom svom nahođenju ili po privatnoj ambiciji, već nadahnut Duhom kako bi postio i molio, te kako bi pokazao put i nama. Jer upravo kroz odricanje i pokoru, stječe se ona dužna i neophodna snaga duha koja se može steći samo ako nas u korizmu posta, pokore i odricanja vodi Duh Božji.

Kao cilj, sveti Matej ističe sljedeće: Odvede ga u pustinju da ga đavao iskuša. Doista neobično zvuči ova rečenica, kao da bi Duh htio Isusa podložiti kušnji, a mi redovito molimo Oca da nas ne uvede u napast. No ovdje je sveti Matej iznio tek jedan dio stvarnosti. Htio je reći da ga je Duh odveo u pustinju gdje je bilo neminovno da ga đavao iskuša, jer je mogao započeti svoje djelovanje sa svom sigurnošću i iskustvom pobijede nad đavlom. U biti ga je Duh odveo da pobijedi đavla već u kušnjama, jer su one bile pretpostavka i one konačne buduće pobijede u velikoj smrtnoj kušnji. U tom smislu pravi cilj njegova odlaska u pustinju nije kušnja kao takva, već pobjeda nad đavlom u kušnji. Uistinu s njime se morao suočiti i u trenutku kad kuša vlastitu tjelesnu slabost, jer tada đavao najlakše i najbrže sustiže čovjeka sa svojim ponudama.

Što ove dvije točke znače za nas koji smo prije par dana započeli svoj korizmeni hod? Kao prvo da u korizmu ne idemo motivirani ljudskim motivima niti privatnim potrebama koje nemaju ništa zajedničkoga s Duhom Božjim. Jer Bog nam daje korizmu kao milosno vrijeme, što znači da temeljne motivacije izviru iz samoga Boga, a ne iz naših ljudskih pobuda. U korizmi nema smisla činiti ništa što nije nadahnuto Duhom Svetim. Stoga nama vjernicima korizma nije dana kao vježba ljudske volje i izgradnje karaktera raznim odricanjem i drugim kreposnim vježbama i pobožnim činima, kao da bi to imalo smisla samo u sebi, a ne u odnosu na Boga. Naprotiv, smisao korizme i svakog korizmenog odricanje i kreposnih vježbi je naučiti podlagati se volji Božjoj. Isto tako korizma za nas ne bi smjela biti radi ‘čišćenja tijela’, kako mnogi znaju reći, jer ugroze svoje tijelo neumjerenošću u hrani, već prije svega radi čišćenja duha od natruha grijeha i svega što nije Božje. Nadalje, u korizmi se ne opredjeljujemo za umjerenost jer smo napokon shvatili kako je to zdravo, pa ćemo usput povesti brigu i o zdravlju, za razliku od ostatka godine kad živimo bolesno neumjereno. O svome zdravlju, međutim, trebali bismo voditi brigu cijele godine, te ne dopustiti da nam korizma bude oskvrnjena zemaljskim motivacijama koje dušu ne uzdižu Bogu. Isto tako, kad nas Crkva poziva da tijekom korizme živimo skromnije, besmisleno je da to sebi opravdavamo ili ‘osmislimo’ tako što ćemo biti sretni da nešto uštedimo, jer o tome kako trošimo trebamo misliti u svakom trenutku. Korizma nas pak potiče da naučimo, vođeni Duhom Svetim, sebe još više drugima dijeliti, a ujedno nas uči i štedjeti kako bismo dali drugima a ne zadržali za sebe.

Zato ne bi bilo dobro da nas u ovu korizmu odvede naš duh s ljudskim interesima, već da nas povede Božji Duh koji jedini može biti prava motivacija i nadahnuće za ozbiljan korizmeni hod. Pod njegovim vodstvom uočavamo autentične duhovne ciljeve, a to je da se potpunije posvećujemo Bogu i da se duhovno snažimo za spasenjsko poslanje koje nam on povjerava u svijetu. To poslanje pretpostavlja našu prokušanost i iskustvo vjere do mjere da smo naučili odbijati đavolske napasti i kušnje. No da bi se moglo odbiti sotonske kušnje naš duh doista mora biti snažan, otvoren Duhu Božjemu i ispunjen njegovom prisutnošću. Mora imati svu jasnoću kojom raspoznaje Božji put u tolikim bespućima zemaljskih putova. Mora posjedovati pravi osjećaj za Božju volju, što postiže kroz autentičnu spoznaju njegove riječi.

Pred nama je, dakle, prevažna zadaća, te stoga nemojmo sebi kvariti korizmu spuštajući je na prizemljene zemaljske ciljeve, već se nadahnimo onim nadnaravnim ciljevima koje nam sugerira Duh Sveti. Dopustimo stoga da nas on povede u pustinju korizmenog odricanja, posta i molitve kako bismo se kroz ovih četrdeset dana toliko duhom osnažili da možemo biti pobjednici protiv velikog napasnika naših duša. Štoviše, ispunjeni Duhom Svetom moći ćemo živjeti svoje spasenjsko poslanje u svijetu spašavajući i druge duše iz zasjeda đavolskih i oslobađajući ih iz njegovih spona.

U zračnom prometu
izuzetno velike gustoće
nezamjenjiva je uloga
kontrolnoga tornja
bez kojega ne bi bilo
sigurnoga uzlijetanja
i slijetanja zrakoplova.
Iz kontrolnoga tornja
se prate na radaru
i usklađuju svi letovi,
tako da je putnicima
zajamčen siguran odlazak
i dolazak na željeni cilj
najkraćim i najbržim
mogućim putem.

Slično vrijedi za čovjeka,
za duhovne letove pojedinca
i cijeloga čovječanstva.
Bog je onaj koji ima uvida
u svaki ljudski uzlet,
te prati tijek leta.
Njemu su poznate
brzine našega kretanja,
ciljevi i dometi.
On nas prati savjetima
i svakom drugom pomoću,
pogotovo kod kvarova
i prisilnih prizemljenja.
Zato samo on jamči
sigurno kretanje
i usklađeno slijetanje.
Doista, za odvažne ljude
koji streme visinama
i koji su željni vječnoga cilja
podigao je kontrolni toranj
na križu svoga Sina.
Svakome letaču dovoljan je
jedan pogleda na nj
da se može orijentirati,
te primiti spasonosne upute
za daljnji tijek leta
do života vječnoga
u Kraljevstvu njegovu.

8. nedjelja kroz godinu – A

Današnji evanđeoski odlomak je vrlo neobičan, te tako i teško prihvatljiv svima nama koji živimo običnim životom. Pa i onda kad osjećamo da Isus pogađa bit života, teško dopuštamo da nam njegova riječ uđe pod kožu i nešto u nama promijeni. Tko to od nas može reći da nije zabrinut što će jesti i piti, ili pak da nije zabrinut što će odjenuti? Tko bi to od nas mogao biti toliko bezbrižan i nezabrinut oko toga hoće li i imati za prehraniti obitelj? Vratiti dugove? Otplaćivati kredite? Podmirivati režijske troškove? I tako redom da ne nabrajamo. Nema nikoga od nas tko se ne brine oko tih stvari u životu, pogotovo oko onih osnovnih kao što je hrana, piće i odijevanje. Da se on sad pojavi i izgovori ponovno riječi koje smo čuli, možda bismo mu rekli: ‘U redu, Isuse, daj se ti pobrini za moje troškove i račune, pa ću ja onda živjeti lako i bezbrižno, bez ikakvih opterećenja i zabrinutosti. Ali dok meni nad glavom visi mač tekućih obveza i računa, teško mogu biti opušten.’

Međutim, što dublje ulazimo u bit njegovih riječi, bolje razlikujemo njegovu stvarnu nakanu. Jer nije nas htio pretvoriti u neodgovorne ljude, koji zanemaruju temeljne obveze. Pogotovo ako netko ima obitelj o kojoj treba skrbiti. Jer i on je bio svjestan da trebamo jesti i piti kako bismo živjeli, te da našem tijelu treba prikladna odjeća. Što je onda htio? Zašto je izgovorio ove neobične riječi?

Kao netko tko je znao samu bit života, te je ujedno promatrao ljude i njihovo ponašanje, ali ne s namjerom da im održi lekciju, već da ih pouči spasenjskim istinama, Isus je jasno uočavao da ljudi ne znaju dobro razlučivati. Pod izlikom skrbi za život, vodili su brigu o jelu i piću, a ne o životu. Pod izlikom skrbi za tijelo, vodili su brigu o odijevanju i odjeći, a ne o tijelu. Dobro je primjećivao da većina ljudi ne vodi brigu o stvarnoj životnoj dubini, pa niti da vode brigu o tijelu na ispravan način. Jer najčešće brigu o životu i tijelu, ljudi poistovjete s brigom o hrani i odijelu. Počesto se ljudima dogodi da zamijene teze, te da se tako odnose prema životu kao da je glavni cilj jesti i piti i lijepo se odijevati, te se iz njihova ponašanja ne uočava da jelo i odijelo služe nečem dubljem u životu.

A Isus bi nas htio poučiti vrijednosti života kao takvoga, koji je predragocjen da bismo ga sveli na obilni stol. Kao što je i tijelo vrijednije od vrijednosti garderobe koju imamo na sebi. Da je to tako otkriva nam njegova rečenica iz današnjeg odlomka: Zar život nije vrjedniji od jela i tijelo od odijela? Iz toga je jasna njegova namjera i bit njegove pouke. Ljudi bi trebali više brinuti o životu i o tijelu, to jest brinuti na primjereniji način nego čine. Jer sama briga oko jela, pića i odjeće nije nikakav pokazatelj brige za život i za tijelo. Uistinu, nema smisla biti zabrinuti za jelovnik i odjevne predmete, kad ima mnogo važnijih stvari u životu oko kojih treba voditi brigu. Zabrinutost oko nebitnih stvari samo čini da gubimo snagu na nebitno, te da naposljetku i ne znamo razlikovati bitno od nebitnoga. Uostalom, takvom zabrinutošću i tako ne utječemo na bitne stvari u životu, te je onda i suvišno sporednim stvarima posvećivati toliko prostora i pozornosti u životu.

Neophodno nam je onda shvatiti i prihvatiti bit Isusove riječi, te je onda i prihvatiti sa svom ozbiljnošću kao riječ Boga koji nam želi dobro, te je u tom duhu i izgovora onda kad uočava da se mi dvoumimo i da samo nesigurni, ili pak da griješimo u svojim životnim izborima. A kad shvatimo da bismo ga trebali poslušati, onda nam predstoji i otkrivati što je to što je dostojno života, to jest vrijedno i veliko kao i sam život. Ili pak što je to o čemu ovisi prava skrb i za vlastito tijelo. Iz današnjeg odlomka možemo i to iščitati. Riječ je prije svega o spoznaji Boga i služenju Bogu. Što bolje Boga poznamo, što mu više služimo i što intenzivnije tražimo njegovo kraljevstvo, to više brige posvećujemo svome životu i tijelu. Jer Bog je život našega života, a ne jelo i piće, kao što je i pravi zaštitnik našega tijela, a ne odijelo. Samo ovo je istinski put spasenja kojim nam je ići, jer služeći Bogu i prianjajući uz njega učimo se cijeniti sam život u njegovoj neizmjernosti. Dok tražimo vrata prolaska u njegovo kraljevstvo, samo Bog u svojoj providnosti otvara nam mnoštvo drugih vrata i ne ostavlja nas na našem putu. On nam potom, kad ga iskreno tražimo, pomaže da bolje shvatimo što doista ulazi u pravi sadržaj i opseg autentične skrbi za život i tijelo.

Kad ne pravimo kompromise s pravednošću i ljubavlju Božjom, čemu nas je učio naš Gospodin, sami se ispunjamo sadržajima Božjega života kojima izgrađujemo sebe i one oko nas. Potrudimo se stoga već danas, to jest sada, napraviti zaokret i istinski biti zabrinuti oko toga koliko Boga iskreno ljubimo, koliko ga stvarno štujemo, koliko slušamo, koliko živimo po njegovoj riječi, te ćemo tada osjetiti što je to skrb o pravom životu. Jer kad Bog po našem zabrinutom trudu oko života i pravom nastojanju oko tijela uđe u naš život, tek tada ćemo jasno osjetiti koliko vrijedimo, te nećemo dopustiti da nam briga oko jela, pića i odijela oduzme osjećaj za smisao i bit vlastitog života i tijela. Tada će cijeli naš život imati predokus vječnosti, kojoj nas je svojim poticajnim riječima i upravio Isus kad nam je istaknuo neprocjenjivu vrijednost života i tijela.

Glede prehrambenih namirnica
neophodno je pri kupnji
pogledati rok trajanja,
koji je obavezno utisnut
na svemu što proizvodi
za naknadno korištenje.
I kad bolje razmislimo,
vidimo da u organizam
ugrađujemo samo ono
što ima ograničeni rok trajanja.
A to prolazno i propadljivo
ne može nam jamčiti
besmrtni i nepropadljivi
život kojemu težimo,
život koji nema zalaska
ni ograničenog roka trajanja.
Ali to što ne može jamčiti
čovjek i zemaljska hrana,
može podariti dobri Bog
koji nas hrani svježom
nepropadljivom hranom
iz nebeskih spremnika ljubavi.
Na hrani koju nam daje
u Tijelu i Krvi svoga Sina
nije utisnut rok trajanja,
jer je vječna i nepokvarljiva
hrana besmrtnosti.
Onima koji je primaju s vjerom
utiskuje iste svete učinke
preobražavajući njihovo biće
iz smrtnoga u besmrtno,
iz propadljivoga u nepropadljivo.

7. nedjelja kroz godinu – A

I iz današnjeg evanđeoskog odlomka imamo prigodu osjetiti koliko je Isusov nauk bio neobičan, te daleko zahtjevniji od legalističkoga vršenja Zakona na način na koji su to prikazivali pismoznanci i farizeji. Poučavajući nas ispravnom odnosu i autentičnoj ljubavi prema braći ljudima, Isus pred nas stavlja zahtjeve za koje bismo teško sa sigurnošću mogli reći da ih vršimo ili da bismo ih doslovno izvršili da nam se u nekom trenutku dogodi slična situacija. Naime, teško da bi netko od nas tek tako okrenuo lijevi obraz nakon što primi udarac po desnome, ili da bi dao i gornju haljinu onome tko mu otima donju. A ne vjerujem da bismo dobrovoljno pošli dvije milje s nekim tko nas prisiljava da idemo s njime jednu, pa niti da bismo svakome tko nam ište izišli u susret dajući i pozajmljujući. Uistinu, vjerujem da bismo, prije nego bismo Isusa doslovno poslušali, ipak dobro razmislili o tome što napraviti.

Pogotovo ako ima onih koji nas vjernike drže naivnima, te dužnima vršiti doslovno Isusove riječi i zahtjeve. Počesto takvi uopće ne mare za Boga i Crkvu, ali uredno pokušavaju vjernicima nametnuti kompleks krivnje i dužnosti činiti sve što Isus kaže. Kao da smo mi naivni i slušati takve pojedince koji bi Evanđelje htjeli iskoristit za svoje sitne ljudske probitke, a da uopće ne vjeruju u Isusov božanski nauk. Upravo zato nas i muče Isusove riječi jer većina od nas ne bi ni svjesno ni spontano učinio većinu onoga što nam Isus danas reče, a da se prije toga dobro ne zapitamo imali smisla na taj način biti izložen ljudskoj zloći i nepravdama. Doista, tko bi to od nas džeparošu koji nam zavlači ruku u vanjski džep, omogućio da nam uzme novac i iz unutarnjega? Ili pak tko bi to provalniku koji nam provali u kuću dopustio da nesmetano ‘obavi svoj posao’, te mu uz to još pomogao pokazujući gdje stoji novac i dragocjenosti?

No uz sve rečeno, posebno neobično i zagonetno zvuči Isusov nalog da se ne opiremo Zlomu. Jer ovaj nalog je ključ cijeloga odlomka i svih primjera koje Isus navodi kako bi oslikao ovu bitnu misao koja je nastala kao odgovor na uobičajeno ponašanje židova prema onoj poznatoj starozavjetnoj: Oko za oko, zub za zub! Ako pak znamo da je on došao dokinuti kraljevstvo Zloga, zašto onda od nas očekuje da mu se ne opiremo?

No kad malo bolje razmišljamo o njegovim riječima, onda jasno vidimo da to ne govori kako bi omogućio Zlome da se domogne svih zemaljskih dobara i da ih oduzme iz ruku onih koji će slušati Isusove riječi. Jer iz ovog odlomka vidimo da za Isusa nije bilo dvojbe da je nasilje nad drugim, otimačina, prijevara i krađa bez daljnjega djelo Zloga, te kao takvo nedopustivo zlo. Međutim, ukoliko bismo smatrali da je uzvraćanje istom mjerom poput one ‘oko za oko zub za zub’ pravo odupiranje Zlome, Isus nas glede toga želi razuvjeriti. Bit njegove poruke je skrenuti nam pozornost da se ne možemo Zlome oduprijeti služeći se metodama i sredstvima kojima se služi Zli. Štoviše, ukoliko bismo pomislili da se zlo može iskorijeniti samo ljudskim sredstvima i mehanizmima, i tu bismo se prevarili. Jer vidimo da ni ovo društvo koje se zove pravnim i demokratskim ne uspijeva učinkovito djelovati da iskorijeni zlo, prijevare, krađe, nepravde, otimačine. Čak ni kazneni sustav nije toliko zastrašujući da bi spriječio one koje zlo navuče da se upuštaju u nepravde i kriminal.

Isus nam je uputio svoju pouku kao onaj tko je svjestan da se zlo iz ljudskoga srca ne može iskorijeniti ljudskim metodama, kao ni uzvraćajući istom mjerom zlom na zlo. Zla će biti u ljudskom društvu i u međuljudskim odnosima sve dotle dok ljudi iz srca ne iskorijene prisutnost Zloga koja se uvlači kad nas zavodi željom za dobitkom do mjere da gledamo samo svoju korist, te grčevito grabimo sve što nam dođe pod ruke, ne birajući pri tome sredstva. Ali znajući da nam Zli ne može ništa kad se protiv njega borimo Božjim metodama, Isus nas poziva upravo na taj put, a to je put odupiranja Zlome čistom dobrotom i ljubavlju. Kad reagiramo na Božji način, a to je opraštajući i ljubeći i onoga koji čini zlo, tada se najbolje opiremo Zlome, pa makar to moglo izgledati kao neopiranje ili kao poraz pred Zlim i njegovim slugama.

Dopustimo stoga da nas Isusova riječ čisti da bolje vidimo uzvišene domete njegova nauka jer nam samo njegova riječ i snaga mogu pomoći ne samo da se odupremo Zlome, već da ga i do kraja pobijedimo. A pobijediti ćemo ga onda kad srca svoje braće oslobodimo njegova utjecaja, što je najveća moguća dragocjenost i životni dobitak. Za takvo što se isplati opraštati, ljubiti, pa i trpjeti dok ih vlastitom patnjom i odricanjem ne iskupimo od zlih utjecaja i ne pomognemo im da i sami počnu praštati i ljubiti suobličujući se primjeru Oca nebeskoga.

I kada nam nisu pred očima,
ako su ostavili iza sebe
otiske prsta kao tragove,
ljude se može s lakoćom,
nedvojbeno i znanstveno,
raspoznavati i razlikovati.
Jer ne postoje, naime, na svijetu
dva čovjeka s istim otiscima
papilarnih linija prstiju.
Osim toga taj oblik linija
trajan je od rođenja
sve do raspadanja kože.
Ali ako iza sebe ostavljamo
samo ljudske tragove,
onda nam ne preostaju
nego podjele i razlike,
jer nas naša ljudskost
sama po sebi i slaboj naravi
više razjedinjuje nego spaja.
No ukoliko vjerujemo
da je u našem otisku
ostao utisnuti i otisak
svetoga Božjeg Prsta
onda u svakom našem otisku
postoji i crta zajedništva
svojstvena svakom čovjeku
kao Božjem stvorenju i djetetu.
Iz važnosti upravo te crte
izvire za ljude osjećaj bratstva
i snažna obveza zajedništva.
Te stoga kad se trudimo
živjeti božanski uzvišeno
onda iza sebe ostavljamo
ne samo ljudske tragove,
već i otiske Božje ljubavi.
Po njima postaje vidljiv
Nevidljivi koji je utisnuo
prstom svoje ruke
istovjetne tragove u naš život,
po kojima se raspoznaje
sve ono što ljude povezuje,
sve što im je sveto
i od zajedničke važnosti.

6. nedjelja kroz godinu – A

Počesto i u naše vrijeme pojedinci koji ne prihvaćaju konkretne i ozbiljne zahtjeve koje vjera stavlja pred ljude, usuđuju se tumačiti Evanđelje olako i površnu kao da je riječ o sladunjavom nauku, a Isusa kao vjerskog učitelja bez osobitih zahtjeva, pravila i normi. Tako danas mnogima smeta kad Crkva ističe da su s pravima vjernika spojene i obveze, te da svaki vjernik treba ozbiljno i zauzeto djelima potvrđivati vjeru boreći se protiv grijeha i trudeći se životu dati veću ozbiljnost. Oni onda crkvene preporuke, propise, norme i odredbe drže krutim legalizmom ili moraliziranjem uspoređujući ga sa starozavjetnim legalizmom. A kad uz to istaknu da se Isus borio protiv starozavjetnoga legalizma, osjećaju da su došli do središnjeg i najvažnijeg zaključka koji će dati za pravo njima i njihovoj mlakosti, te će biti krunski dokaz protiv krutosti Crkve koja vraća u opticaj starozavjetne norme i odnose. Iz takvih zaključaka i dokazivanja proizišlo bi da su dotični tumači vjerniji Isusu i Evanđelju svojom mlakošću prema vjeri i ležernošću u odnosu prema Zakonu, nego Crkva svojom zahtjevnošću i dosljednošću. U tom smislu se mogu na primjer promatrati i suvremene rasprave o mogućnosti pričesti za rastavljene i ponovno oženjene.

Upravo današnji evanđeoski odlomak nas može osvijestiti od takvih iskrivljenih poimanja evanđeoskog nauka i samog Isusa. Takva su poimanja stvorili oni koji su promatrali kako Isus djeluje u suprotnostima s određenim sadržajima židovskog zakonodavstva i običajnih prava, kao što je bilo pitanje obrednih pranja, odnosa prema subotnom neradu ili pak prema čistim i nečistim jelima. Mnogi koji su Zakon i zakonske odredbe doživljavali kao teret u Isusu su pronašli osloboditelja – onog koji ih oslobađa određenih ograničenja i robovanja slovu i izvanjskom vršenju. Međutim, ti isti su vjerojatno išli tako daleko da su onda bježali i od duha i smisla koji je bio prisutan u ćudorednim odredbama, napose ako su se ticale međuljudskih odnosa, to jest stvarnog ljudskog dobra.

Iz svega što znamo možemo reći da Isus nije bio za vršenje Zakona reda radi, to jest za ispunjavanje Zakona radi Zakona. Naprotiv, bio je za to da se otkrije duboko smisao Zakona, te da se živi sukladno tom smislu. To je značilo u isto vrijeme i nadilaženje Zakona, jer tko je istinski otkrio smisao Zakona u ljubavi prema braći, njemu je Zakon doista nepotreban. Ali to nije značilo da je riječ o odbacivanju Zakona, već o ispunjavanju na mnogo savršeniji način nego su to zagovarali pismoznanci i farizeji koji su uvjeravali da je dostatno za spasenje formalno vršenje Zakona. A iz Isusovih pojašnjenja vidimo koji je istinski smisao Zakona – duhovno dobro čovjeka. Isus, naime, navodi tri primjera kojima tumači svoje izjave glede vrijednosti Zakona: zapovijedi o ubojstvu, o preljubu, o otpuštanju žene i o zaklinjanju. Tako on ne samo ne dokida petu zapovijed koja zabranjuje ubiti čovjeka, već zahtjeva od svojih učenika da sve ljude tretiraju kao braću prema kojima imaju obvezu zajedništva i mira. Nadalje, ne samo da ne dopušta preljub, nego skreće pozornost da onaj tko istinski živi od ljubavi Božje i od uvjerenja u Bogu utemeljenih, ne može sebi dopustiti niti požudni pogled prema ženi. Onaj tko je razumio pravi smisao braka, taj zna da ima neraskidivu, vječnu odgovornost za svoju ženu, čije spasenje ne smije ničim dovesti u pitanje i ugroziti, a najmanje otpuštanjem. Isto vrijedi i za zaklinjanje, pri čemu Isus ističe da je zabranjeno krivokletstvo, što ne znači da se njegovi učenici trebaju uopće ičim zaklinjati.

Nakon svega rečenoga valja nam se upitati: Je li nas Isus oslobodio od Zakona ili nam je nametnuo i teže odredbe nego što su bile u židovstvu? Ponajprije, Isus nas je oslobodio legalističkog pristupa Zakonu, jer je to bio minimalistički pristup životnim vrijednostima, odnosu prema Bogu i prema ljudima. Osim toga, oslobodio nas je slova Zakona, ali nam je dao svoga Duha i snagu ljubavi kojom sve što je rečeno promatramo u novome svjetlu, svjetlu veće odgovornosti i preciznijih obveza. Oslobodio nas je robovanja Zakonu, ali nam je ostavio zadaću da na većem stupnju ljubimo i skrbimo za spasenje svojih bližnjih. Oslobodio nas je cjepidlačenja, ali nam je do u tančine ukazao na duhovne obveze jednih prema drugima. A ako nam se to što Isus govori učini preteškim ili neizvedivim, ipak uopće nije preteško onima koji posjeduju autentičnu ljubav i u njoj se izgrađuju. Jer ako ono s kojima živimo ljubimo do mjere vječnoga spasenja, bilo bi uvredljivo prema njima se odnositi pazeći samo da ne prekršimo Zakon.

Tako vidimo da nas je Isus oslobodio Zakona, ali nas nije u ime toga učinio bezakonicima, već nam je dao dodatne poticaj da ga vršimo na novoj, duhovnoj razini. Svojim naukom i ljubavlju daje nam snagu da ga nadiđemo, a ne opozovemo ili omalovažimo. Zato se Isus pokazuje kao stroži od Zakona, jer je duhovne zahtjeva učinio još ozbiljnijima i strožima, ali je ujedno blaži jer je pokazao da se tu više ne radi o vršenju ili ne vršenju Zakona, već o izazovu autentične ljubavi. Neka i nas svojom riječju oslobodi Zakona, ali neka u nama uveća spasenjsku odgovornost jednih za druge, da bismo ostvarili istinsku pravednost vedro hodeći prema kraljevstvu nebeskom.