Križni put hrvatske povijesti

Uvodna molitva

Gospodine Isuse,
dok te kao vjernički puk ovom pobožnošću
pratimo na kalvarijskom putu,
prisjećamo se kao narod kako smo se
od samog dolaska u ovu lijepu zemlju Hrvata
penjali s tobom na Kalvariju svoje povijesti.
Na tom putu smo s tobom posrtali i padali,
s tobom bili raspeti, ali i ustali
za nova uskrsna jutra i jasnija obzorja budućnosti.
A jer naš hod za tobom traje već 14 stoljeća,
tako ćemo uz svaku postaju tvoga križnog puta
baciti pogled unazad razmišljajući, stoljeće po stoljeće,
o najvažnijim događajima svoje časne povijesti.
Neka ova pobožnost uveća bogoljubnost
našeg hrvatskoga katoličkog puka,
dajući mu snage da te još vjernije slijedi.

Prva postaja  – Isusa osuđuju na smrt

 Čitač: Stoljeće sedmo. Dolazeći sve do Jadranskih obala Hrvati su došli u doticaj s civiliziranim rimskim društvom. No brzo su ustanovili da to nije bilo samo društvo blještavila i sjaja, nego je ta zemlja nosila tragove kršćanske vjere utkane u svaku njezinu poru. Došli su ne samo u lijepu zemlju koju danas zovemo Lijepom našom, nego i u zemlju solinskih, istarskih, srijemskih, sisačkih mučenika. Po njihovoj vjeri i krvi ta zemlja bijaše i Božja baština. I svidje se našim pradjedovima. I Bog im je dade. A oni, prihvaćajući njegovo sveto ime, prihvatiše Boga za svoj usud, te tako padoše pod istu povijesnu osudu kojom je na zemlji bio osuđen sam Bog.

 Svećenik: Pomolimo se:

Isuse na smrt osuđeni, daj da se s mučeničkom odvažnošću i postojanošću susrećemo s osudama moćnika ovoga svijeta, kojima je tvoj sveti križ i krštenje kamen spoticanja, kako bismo primili vječnu baštinu pripravljenu za nas na nebesima.

Druga postaja – Isus prima na se križ

 Č: Stoljeće osmo. Prihvativši svetu vjeru i krštenje, i naši pređi prihvatiše osudu na križ. Primajući krštenje, primili su na se teški križ cijele jedne povijesti. Ali to bijaše i križ spasenja, o čemu svjedoči krstionica kneza Višeslava s konca stoljeća: „Ovaj izvor naime prima slabe da ih učini prosvijetljenima. Ovdje se peru od svojih zločina, što su ih primili od svog prvog roditelja, da postanu kršćani, spasonosno ispovijedajući vječno Trojstvo.“ Od tada je trojstveni troplet postao i našim prepoznatljivim nacionalnim ukrasom.

S: Pomolimo se.

Isuse, Božji Sine, udijeli nam posvemašnju dosljednost krsnoj vjeri u Presveto Trojstvo, pa i kad nam je zbog toga primiti na se križ i poći za tobom na Kalvariju.

Treća postaja – Isus pada prvi put pod križem

Č: Stoljeće deveto: Hod za tobom na Kalvariju nije šetnja, jer križ povijesti je golem, težak, pretežak. Ali postali smo narod Božjih ideala. Stoga daleko teži od svega bio bi otpad od Boga, od Evanđelja, od svete Crkve Katoličke. A stoljeće je ovo stoljeće slavnih knezova Trpimira, Domagoja, Branimira koji sklapahu saveze sa Svetom Stolicom, vjerni svetom Petru i njegovim nasljednicima, pa i onda kad to doista bijaše teret što pritišće krhka ramena u nepovoljnim povijesnim okolnostima između Istoka i Zapada.

S: Pomolimo se.

Isuse koji padaš pod križem, osnaži naša ramena da i danas odgovorno nosimo povijesni križ svoga naroda.

Četvrta postaja  – Isus susreće svoju svetu Majku

Č: Stoljeće deseto. Stoljeće je ovo kada se naši pobožni pređi na svome kalvarijskom putu susretoše izbliza s Gospodinovom Majkom. Sagradiše joj tada u čast Prasvetište na Gospinu Otoku u Solinu, a o njihovoj pobožnosti svjedoči i nešto kasniji Pralik Gospe Velikoga Zavjeta. Tako će u hrvatskom narodu biti podignute mnoge crkve i svetišta u čast najsvetije među ženama. Ona će pratiti Hrvate na njihovu hodočasničkom kalvarijskom putu, te će vjerničkom puku biti dovoljan i jedan pogled na majčinski lik da primi utjehu i dobije zaštitu.

S: Pomolimo se.

Isuse patniče, daj nam milost da u hodu za tobom slijedimo primjer i molimo pomoć tvoje svete Majke, Duše duše Hrvatske, najvjernije Odvjetnice i prave Kraljice Hrvata.

Peta postaja – Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ

Č: Stoljeće jedanaesto. Stoljeću je ovo slavnih hrvatskih kraljeva poput Petra Krešimira i Zvonimira. Ali i oni bijahu samo ljudi, svjesni da sami ne mogu nositi teški križ odgovornosti za cijeli narod. Kao što je dva stoljeća prije knez Trpimir sagradio prvi samostan benediktincima u Rižinicama pokraj Klisa, i oni potražiše Šimune Cirence svoga vremena – monahe i monahinje kojima izgradiše samostane i dodijeliše posjede kako bi skrbili oko obnove Crkve i izgradnje kršćanskog duha u narodu. O tome ostade trajni zapis na Baščanskoj ploči, dragom kamenu hrvatskog jezika.

S: Pomolimo se.

Isuse kralju poniženi, nauči nas kraljevati s tobom, skrbiti svojim životom o poniženoj braći i graditi s ljubavlju i odricanjem tvoje kraljevstvo u svome narodu.

Šesta postaja – Veronika pruža Isusu rubac

Č: Stoljeće dvanaesto. Nakon pogibije kralja Petra na Gvozdu hrvatsku će krunu preuzeti Koloman. Bit će to vrijeme napetosti i borbe za prevlast za naše krajeve i gradove između Ugarske i Venecije. Ali usprkos toga hrvatski čovjek ne će zaboraviti, prije svega i iznad svega, tražiti lice svoga Boga. Njegovo hodočasničko traženje ovjekovječit će kasnije Dante u znamenitoj Božanskoj komediji:

„Tko je onaj što iz Hrvatske možda
dođe posjetiti Veroniku našu,
čija prastara slava ne gasne,
te u mislima zbori gledajući:
Moj, Gospode, Isuse Kriste, pravi Bože,
je li tvoja slika bila tada
kao što je vidim sada?“

S. Pomolimo se.

Isuse okrvavljeni, daj da ti i naš narod može pružati utjehu time što će, poput Veronike, utiskivati tvoje sveti lik u svoje živote.

Sedma postaja –  Isus pada drugi put pod

Č: Stoljeće trinaesto. Stoljeće je ovo daljnjih nevolja i muka, borbi i napetosti. Križari zlorabe sveti križ i ruše Zadar, a Dubrovnik zauzimaju Mlečani. Po zlu je zapamćen i prodor Tatara koji pustoše Hrvatsku i Bosnu. A kad je riječ o Bosni, u njoj uz padove bijaše i otpada od vjere, poput onog ‘bosanskih kristijana’.

Ali uz padove bilo je i podizanja, zahvaljujući onim vjernim i jednostavnim slugama i službenicama Božjim, Božjim siromasima koji se čvrsto držaše križa Gospodinova pri svim padovima i podizanjima pojedinca i naroda. Tako uz templare i ivanovce, u Hrvatsku sad dođoše cisterciti i pavlini, a nadasve dominikanci i franjevci. K tome valja pridodati i sestre dominikanke i klarise.

S: Pomolimo se.

Iznemogli Isuse, kao što si ti ustao nakon pada, jer te zemlji nije privlačilo ništa zemaljsko, daj nam milost da i sami živimo za evanđeoske ideale što uzdižu u nebo.

Osma postaja – Isus tješi jeruzalemske žene

Č: Stoljeće četrnaesto. Uz burne političke događaje i tolika društvena previranja, ovo stoljeće obilježiše dva dična muža. Augustin Kažotić, dominikanac i zagrebački nadbiskup: zauzimao se za hrvatske interese kod Pape Ivana XXII., te se nakon toga, jer ne bijaše po volji političkih elita, nije više uspio niti vratit u svoje sjedište. A Nikola Tavelić, franjevac, u Jeruzalemu je mučeništvom posvjedočio svoju vjeru. Njima nije trebala utjeha ovoga svijeta, ni suze sažalnice. Nego oni htjedoše da sinovi hrvatskog naroda radije slijede njihove kreposti, nego zloće i zločine silnika, koji svojim nedjelima oskvrnuše zemlju Hrvata.

S: Pomolimo se.

Isuse tješitelju Božjeg naroda, ti budi utjeha u žalostima hrvatskim majkama, te odgojna snaga da podignu čiste i čestite naraštaje za Boga i dom.

Deveta postaja – Isus pada treći put pod križem

Č: Stoljeće petnaesto. Stoljeće turskog prodora, pljačke, ubijanja. Bilo je to stoljeće pada Bosne i mnogih banova i vitezova na krvavim Krbavama. I svemu tome naši pređi se ispriječiše svojim tijelima, noseći teret cijele kršćanske Europe.
I nekim čudom se opet podigoše. I stadoše. I postadoše antemurale christianitatis – predziđe kršćanstva.

S: Pomolimo se.

Izmučeni Isuse, učini da nas tvoji padovi očuvaju od pada u grijeh i poroke ovoga svijeta, te da tvoje ustajanje izgradi u nama čvrsto zdanje vjere.

Deseta postaja – Isusa svlače

Č: Stoljeće šesnaesto. Stoljeće daljnjeg poniženja i pustošenja. Od nekad slavnog kraljevstva hrvatskog ostadoše samo reliquiae reliquiarum – ostaci ostataka. Poginuše hrabri vitezovi poput Jurišića i Zrinskog Šubića. No iza tih izmučenih ostataka što su bolno krvarili, ostala je neokrnjena svijest i neugasivi ponos jednog malog naroda što, premda gol, ostaje usprkos svega na vjetrometini povijesti ponosno držeći stijeg Kristov.

S: Pomolimo se.

Ogoljeni Isuse, daj i nama danas snagu i odvažnost da ponosno živimo i umiremo za krst časni i slobodu zlatnu budućih naraštaja.

Jedanaesta postaja – Isusa pribijaju na križ

Č: Stoljeće sedamnaesto. Premda brojem mali, duhom i umom veliki, dadoše Hrvati velike umove poput Bartola Kašića, Ivana Lučića, Jurja Križanića: ljude kulture, hrvatskog duha i svete vjere.
No to je i vrijeme potresa i razaranja, od onih prirodnih do političkih, ali samoprijegor i žrtva mnogih počeli su donositi ploda. Tada svoja imena upisaše u neizbrisivo pamćenja svoga naroda Zrinski i Frankopan. Prije pogibije, dok im suci i tužitelji ispisivahu osudu, zapisa Fran Krsto proročke riječi: Navik  on živi ki zgine pošteno.

S: Pomolimo se.

Raspeti Isuse, daj nam milost posvemašnje vjernosti tvojim vrijednostima, pa i onda kad će nas radi njih pribijati na križeve, jer s tobom, oni su nam sredstvo uzvišenja.

Dvanaesta postaja – Isus umire na križu

Č: Stoljeće osamnaesto. Hrvatska se počela oslobađati turskog smrtonosnog stiska i zagrljaja. Počela je sebi pripajati svoje stoljećima odsječene udove, oživljavat područja desetljećima mrtva i opustošena.
Kad se činilo da će i Crkva odahnuti i svježi zrak udahnuti, onda njezini katolički, to jest austrougarski apsolutistički vladari uvedoše ‘reforme’ koje je ne obnoviše, nego zadadoše bolne udarce. Ni njima nije trebala slobodna životvorna majka, nego izmoždena i beživotna ropkinja. Zato između ostaloga ukinuše više redova, i zatvoriše brojne redovničke samostane.

S: Pomolimo se.

Na križu umrli Isuse, neka nas tvoja smrt oživljuje, kako bi naše umiranje poradi tebe obnavljalo Crkvu i davalo pravi život našem narodu. .

Trinaesta postaja – Isusa skidaju s križa

 Č: Stoljeće devetnaesto. Europom zapuhali neki novi vjetrovi, vjetrovi slobode i svjetla, razuma i prava. Obećavaju svjetlo bez Božjeg sjaja, slobodu bez Božjeg oslobođenja, razum bez vjere u Krista, a pravo bez Božje pravde. No ta obećanja bjehu samo prividi. Iza njih su se skrivali pakleni planovi. I Francuzi i Mađari i Austrijanci najprije te ubiju, te se busaju u humanost kad te, i ako te, skinu s križa.
Srećom u ovom je stoljeću hrvatski narod imao svoje Arimatejce i Nikodeme. Bilo je to stoljeće Gaja i svjesnih ‘Ilira?’, Jelačića i hrabrih vitezova, biskupa i preporoditelja poput Dobrile i Strossmayera.

S: Pomolimo se.

Isuse s križa skinuti, ne dopusti da nas zavaravaju ideje i ideali, idoli i ideologije ovoga svijeta. Neka nas pred svim izazovima radije oživljuje tvoje sveto Tijelo i podržava tvoj uspravni križ.

Četrnaesta postaja – Isusa polažu u grob

Č: Stoljeće dvadeseto. Stoljeće nazovi napretka, ali stoljeće svjetskih ratova i okrutnih ideologija. Stoljeće nacizma, komunizma. Tim ideologijama krvavi je danak platio i hrvatski narod. Bilo je to stoljeće suza, krvi i progona. Stoljeće Bleiburga, Križnih putova, Jazovki i Hudih jama, Lepoglava i Golih Otoka, Škabrnja i Vukovara. A moćnici ovoga svijeta, čije ruke još nisu oprane od krvi nevine, htjedoše i Crkvu, pokopati u grob. Ali jer to bijaše stoljeće Božjih apostola, koji poput blaženoga Alojzija Stepinca ostadoše pored križa svoga Gospodina i Učitelja, zato to bijaše i stoljeće uspravnosti i opraštanja…

S: Pomolimo se.

Isuse u grob položeni, podari našoj zemlji živorodne plodove iz krvi mučenika i stradalnika kojom je natopljena. Iz grobova koji odišu tvojim uskrsnućem, ti podigni nove apostole i svjedoke svoje ljubavi.

Zaključna molitva

Pomolimo se.

Isuse pobjedniče smrti,
stojeći pokraj tvoga praznoga groba,
upiremo pogled prema budućnosti
svoga hrvatskog naroda.
Nakon što si nas osnažio iskustvom križa
i vjerom u uskrsnuće,
prati naš daljnji povijesni hod,
te nas božanskom snagom privedi
k onom konačnom smislu i cilju povijesti
– tvome vječnom Kraljevstvu,
u kojem Ti, u zajedništvu s Ocem i Duhom Svetim,
živiš i kraljuješ Bog po sve vijeke vjekova.Amen

Hvaljen budu Isus Krist raspeti naš Otkupitelj!
I njegova pod križem žalosna majka Marija!

3. korizmena nedjelja – A

U svakom čovjeku postoji žeđ za savršenijom spoznajom i za punijim življenjem života, to je u biti žeđ za neprolaznim vrijednostima, u svijetu koji nas draška i mami svojim obiljem, ali koji nas u konačnici ne zasićuje. Zato možemo reći da nas nosi njegova bujica kao rijeka do mjere da ne uspijevamo utažiti žeđ, premda smo u nju uronjeni. I dok živimo u bujnoj rijeci svijeta, ne uspijevamo donijeti vode do žednih usta. I što se više pojavljuje obilja oko nas, to se manje uspijevamo zasititi ostajući sve više i više žedniji i gladniji. U svojoj naivnosti ne shvaćamo da nas ovaj svijet želi prevesti žedne preko vode, pa se sve više u nj uranjamo, ali ne pronalazimo ono što bismo htjeli i trebali. Takvog ljudskog stanja bila je svjesna i grčka mudrost kad je u mitološkoj priči govorila o Tantalovim mukama, za koje možemo reći da nisu samo Tantalove, nego da su svakog čovjeka, napose čovjeka suvremene civilizacije. Jer je svakom čovjeku u svijetu na dohvat ruke zemaljsko obilje, hrana i piće, ali se ne uspijeva zasititi. I ma koliko sam posezao za voćem i vodom, ne polazi mu za rukom ni uhvatiti voćku, ni zahvatiti vodu.

Upravo tako izmučenom i ispaćenom čovjeku dolazi Gospodin Isus, solidaran s ljudima u zemaljskim uvjetima života toliko da i sam osjeća tjelesnu žeđ, te da nema čime zahvatiti vodu. Svjesno je htio biti upućen na ljude, od kojih i sam traži da mu dadnu piti. Toliko je dijelio ljudsku stvarnost da je žeđao za vodom poradi tjelesne žeđi, kako bi nama dao one vode nakon koje se više ne žedni, a koje ne možemo bez njega zahvatiti iz Božjeg srca i života. U takav kontekst se smješta događaj opisan u današnjem Evanđelju, te razgovor koji se vodi između Isusa i žene Samarijanke. Sveti Ivan Zlatousti, opažajući Gospodinovu profinjenost, ističe kako Isus potiče ženu na razmišljanje uzdižući joj srce do savršenijih spoznaja za kojima žeđa svaki čovjek. Isus joj pristupa na tako delikatan način kako bi u njoj razbudio vjeru u njega, u njegovu uzvišenost i po kojoj je veći od samoga Jakova koji je iskopao i ostavio zdenac svome sinu Josipu kod Sihara. Isto tako on je poziva da povjeruje u poslanje kakvo nije imao nijedan čovjek ni prije niti će imati poslije njega. A kako joj ne bi zatvorio vrata pristupa u punu spoznaju vjere, dopušta joj da mu čak predbaci nedosljednost koja nije bila svojstvena židovima, jer je tražio piti od žene, i k tome Samarijanke. A kad ga je upitala je li možda on veći od praoca Jakova, nije odgovorio odmah izravno, nego joj je dao vremena da sama shvati, što će ona i pokazati u trenutku kad ište od njega vode nakon koje se ne žeđa.

U tom duhu će sveti Ivan Zlatousti i zaključiti: „Ne vidite li, braćo moja, kako je neprimjetno Isus Krist uzdiže do najvišeg nauka i do savršenstva vjere? Na početku ona ga je promatrala kao židova šizmatika i kršitelja zakona, da bi potom, kad je Isus otklonio ovu optužbu (jer ne dolikovaše da onaj koji treba poučavati bude pod sumnjom), nakon što je čula govoriti o živoj vodi, pomislila da je govorio o naravnoj i osjetilnoj vodi. Shvaćajući potom da je voda koju je on obećao bila duhovna, povjerovala je da to piće ima snagu utažiti joj žeđ, ali još uvijek nije znala što je ta voda, nego je još sumnjala, svjesna ipak da se radi o stvarnosti koja nadilazi domet osjetila, premda još nije imala potpunu spoznaju o tome. Naposljetku, ona vidi jasnije, ali međutim ne razumije sve, kao što kaže: ‘Daj mi te vode da ne moram više žeđati i da ne moram dolazit zahvaćati je.’ Tako je dala prednost Isusu u odnosu na Jakova. Ne, ne treba mi više ovaj zdenac, reče ona u sebi samoj, ako mi daš vode za koju si učinio da je poželim.“

Kao što se ova žena opredijelila radije za Isusa nego za patrijarha Jakova, i nas vodi putem takvog izbora, ako i sami želimo otkriti vodu života koja nam je kadra utažiti žeđ za vječnim vrijednostima, u svijetu čija nam bujica prijeti mukama i kaznom vječne žeđi, ako ne pronađemo onoga koji može dati prave vode i zasititi našu žeđ i glad za životom, onoga koji nas ne želi kazniti vječitim traženjem, nego utažiti našu žeđ neizrecivim darom vjere. Budimo hrabri poput žene Samarijanke, koja „nije povjerovala lako, kao što nije prihvatila nepromišljeno ono što je on govorio, međutim, jer je tražila tako brižno pojasniti si i otkriti istinu, ipak ne bijaše ni nepoučljiva ni tvrdoglava, što dobro pokazuje njezin upit.“ (Ivan Zlatousti, Hom. na Ivanovo evanđelje, 32,2) Dopustimo i mi Isusu da nas dovede do prave istine o životu, da u nama potakne pravu žeđ za Bogom, te da nam vjerom u svoje božanstvo i mesijansko poslanje u isto vrijeme dadne odgovor i spasenjsku vodu nakon koje ne ćemo više ožednjeti nikada. Neka i u nama, po vjeri u njega, prostruji voda što postaje izvorom vode koja struji u život vječni nama i svima kojima ćemo, svojim svjedočanstvom vjere, zasititi žeđ za vječnim životom.

Svetkovina svetog Josipa

Današnjom svetkovinom štujemo svetoga Josipa, jednog od najznačajnijih Božjih suradnika na njivi spasenja ljudskoga roda, premda je dobrim dijelom naše svete povijesti ostao u drugom planu, na mjestu koje mu je Bog namijenio uz presvetu Djevicu. No premda je Josip ostao u drugom planu u odnosu na Djevicu Mariju, on nije ostao u njezinoj sjeni, nego naprotiv on je njoj priskrbio zaštitu od napada i progona plaštem svoje pravednosti. On je njoj i njezinu Sinu pružio sjenu osvježenja na povijesnoj sceni, da ih ne sprži vatra i bijes ovoga svijeta koji se obarao na utjelovljenoga Božjeg Sina. Samo ova činjenica i istina je dostatna da otkloni sumnje sumnjičavaca u važnost svetog Josipa, u njegovu čestitost i odnos prema Spasiteljevoj Majci. Samo to je dostatno da dadne razjašnjenje onima na upite onih koji se pitaju zašto sveto Pismo nije dalo više informacija o ovom svecu, zaštitniku svete Djevice i čuvaru Sina Božjega.

Sa svim ovim pitanjima susretali su se i sveti oci, navjestitelji Božje riječi u prvim stoljećima kršćanstva, koji o Josipi nisu razmišljali polazeći od ljudske logike, nego od Božje logike koju je potpuno usvojio ovaj Božji pravednik. Osim toga ni oci prvih stoljeća nisu ponudili mnogo promišljanja o svetom Josipu, jer je Crkva onoga vremena imala drugih pitanja o kojima je promišljala i problema koje je rješavala, no nisu previđali važnost svetog Josipa kao onoga koji je imao posebno mjesto u životu Gospodina Isusa Krista i njegove majke Marije. Pa i kad o Josipu nisu imali nego ono što kaže Sveto pismo, oci su imali spoznaju samoga Boga i Krista Isusa, te su onda nošeni njegovim Duhom mogli ispravno procijeniti Josipovu veličinu, mjerivu jedino vjernim služenjem Božjem otajstvu i vršenjem svetog Božjeg plana. Sveti oci nisu Josipa promatrali kroz ono što bi običan čovjek bez Duha Božjega učinio na njegovom mjestu, nego su ga promatrali kao Božjeg izabranika koji je svoje izbore i odluke donosio uvijek sukladno Božjoj volji i odredbi.

U tom duhu se sveti Ambrozije u Tumačenju Lukina Evanđelja osvrće i na Matejev tekst koji čitamo danas na svetkovinu svetoga Josipa. Milanski biskup sa svom ozbiljnošću uzima Matejeve riječi i jasno ističe što znači pojam pravednik kojim Evanđelist opisuje Josipa: „Lijepo je pak poučio sveti Matej što treba učiniti pravednik koji uhvati bračnoga druga u preljubu, da se mora pokazati nevini od krvi ubojstva i čistim od preljuba, jer ‘Tko se združuje s bludnicom, jedno je tijelo’ (1 Kor 6,16). Dakle, u Josipu se potpuno čuva i milost pravednika i čast, da se opremi za svjedoka. Usta pravednikova ne poznaju laž i njegov jezik govori pravdu, a njegov sud izriče istinu. I neka te ne uznemiri što ga Pismo često naziva mužem. Naime svadbeno slavlje ne znači i otimanje djevičanstva, nego dokaz o ženidbenoj svezi. Naposljetku, nitko ne otpušta onu koju nije prihvatio. A isto tako onaj koji ju je htio otpustiti, pokazao je da ju je prihvatio.“ (2,5)

Stoga nam ta Ambrozijeva razmišljanja rječito svjedoče o svetosti ovog odličnog i pravednog muža. Pa i kad Pismo to ne govori izričito, imamo pravo zaključiti iz svega drugoga što vidimo, da je on najbolje mogao osjetiti veličinu Božje izabranice, Marije iz Nazareta. On je mogao najbolje poznavati njezine osjećaje prema Bogu, njezine stavove i uvjerenja. On je najbolje mogao osjetiti žar njezine svetosti i snagu vjerne ljubavi. On se mogao na najbolji način pokloniti otajstvu koje je nosila, te bi bio posljednji koji bi doveo u pitanje njezinu djevičansku cjelovitost. U tom duhu, tumačeći Matejevu kratkoću u opisu odnosa Marije i Josipa, Ambrozije veli da Evanđelist nije imao razloga se duže zadržavati, jer je sve rekao kad je istaknuo Josipovu pravednost: „A isto tako onaj koji je prihvatio potvrditi neporočno otajstvo utjelovljenja, nije smatrao da treba opširnije svjedočiti o Marijinu djevičanstvu, da se ne bi pomislilo da je veći branitelj Djevice, nego pobornik otajstva. Zasigurno kad je ustvrdio da je Josip pravedan, dovoljno je pokazao da nije mogao oskvrnuti hram Duha, utrobu otajstva, Majku Gospodinovu.“ (2,6)

Prigrlimo i mi poput svetog Josipa otajstvo Kristova utjelovljenja, te prihvatimo svetu Djevicu, Gospodinovu Majku kao najveće bogatstvo koje nam Bog stavlja u život. Dopustimo Bogu da uđe u naš život dajući mu ono najodličnije mjesto i štiteći svim silama otajstvo svetosti Božje koje dolazi među ljude, ali po ljudima. Dopustimo da i nama Svevišnji Bog povjeri mjesto i zadaća uz i za svoga utjelovljenoga Sina i njegovu Majku, kao što je povjerio i svetom Josipu, kako bi nas to služenje dovele do slave nebeske u koju je zahvaljujući pravednosti dospio i sveti Josip.

2. korizmena nedjelja – A

Kako u svom hodu kroz povijest svijeta, tako i u svom korizmenom hodu koji je slika povijesnog hoda, Crkva uči od svoga učitelja Isusa Krista. Preobraženje na gori jedan je u nizu znakovitih događaja iz njegova života za koji možemo reći da je bio istinska škola onima koji su bili s njime, a u ovom slučaju radilo se o trojici apostola: Petru, Jakovu i Ivanu. Gospodin je poveo njih sa sobom na goru gdje se išao moliti, s ciljem da i njih pouči ne samo otajstvima svoga božanskog života, nego i otajstvenosti koju zadobiva i ljudski život ukoliko je povezan s Božjim. Svojim preobraženjem on je doista htio nešto poručiti i nečemu poučiti svoje učenike, te će stoga sveti papa Leon Veliki reći, razmatrajući ovaj evanđeoski tekst, da je njime Isus poučavao svoje učenike vodeći ih cjelovitom znanju, znanju koje je pretpostavljalo ne samo nebesku proslavu nego i križ.

Zato će isti papa Leon ovaj događaj promatrali u dvostrukosti njegova značenja. Najprije, u odnosu na stvarnost svoga života, Isus je pred izabranim svjedocima pokazao svoju božansku slavu koja je bila skrivena u ljudskom liku. Slava kojom je tada bio obdaren Isusov ljudski lik bila je samo anticipacija buduće punine slave koja se trebala očitovati u događaju uskrsnuća. No ovaj događaj ima i drugi dimenziju, jer se sve skupa dogodilo poradi učenika, kako bi oni iz događaja preobraženja izvukli spasonosne poticaje za svoj život. A što su mogli ponijeti za svoj život, čak u perspektivi odgovornosti zadaće koju će imati kasnije u Crkvi, jasno nam veli sveti Leon Veliki u svojem jednom govoru:  „Prvenstveno se je pri preobraženju radilo o tome da iz srdaca učenika bude otklonjena sablazan križa kako poniznost voljno prihvaćene muke ne bi uznemirila vjeru onih kojima bî objavljena uzvišenost skrivena dostojanstva. Ali je ne manjom providnošću udaren temelj za nadu svete Crkve kako bi cijelo Kristovo tijelo spoznalo kakva ga tek promjena čeka jer je udovima obećao udioništvo u časti koja je najprije zasjajila na Glavi.“

Kao što je Isus pokazao učenicima da do slave uskrsnuća mogu proći samo preko sablazni križa, istu poruku izriče i nama danas u našem korizmenom hodu, kad nam poručuje da se do nebeske proslave može doći samo skromnim, postojanim hodom odricanja, žrtve i križa. Tako i nama, kao nekad i učenicima, uklanja iz srca sablazan križa otkrivajući nam njegovu spasenjsku snagu, te razotkrivajući nam da se do slave uskrsnuća dolazi jedino po križu. Samo pritjelovljeni njemu u ovom velikom hodu Crkve i sami se poučavamo u školi njegova preobraženja, koje daje smisao i osvjetljava cilj našeg korizmenog hoda. Tako nam preobraženje daje nadu one buduće slave, jer nam je Isus pokazao da i nas čeka ista proslava i preobraženje koje je on proživio na svome tijelu, pod uvjetom da samozatajno nastavimo korzimeni hod, to jest život u skromnosti na zemlji dok u punini ne doživimo snagu njegova uskrsnuća. Sve što je proživio Krist kao naša glava, to jest Glava tijela Crkve, proživjeti je i svakome od nas na svome tijelu, jer smo u konačnici udovi njegova tijela.

I dok danas u našim ušima odzvanjaju riječi Oca nebeskoga „Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!“, ustrajmo u svome korizmenom hodu. Promatrajući Isusovu slavu, ne bojmo se izazova ni križeva života, jer on koji je posjedovao božansku slavu, pokazao nam je da se proslava ljudske naravi ostvaruje samo po muci križa i vjernom izvršavanju zadaća i zahtjeva kršćanskoga života. I ove korizme vježbajmo se prvenstveno u tome da budemo vjerni Očevu glasu i da slušamo njegova Sina ljubljenoga, u čemu je sadržan Zakon i Proroci. U tom duhu su nam poticajne i riječi kojima nas hrabri sveti papa Leon Veliki: „Neka stoga, prema propovijedanju svetoga evanđelja, osnaži vjera svih i da se nitko ne stidi križa Kristova jer je po njemu svijet otkupljen. Radi toga neka se nitko ne boji trpjeti za pravednost i da ne gubi nadu u isplatu obećanoga, jer se po radu stiže k odmoru, a preko smrti u život. Svu je slabost naše neznatnosti uzeo na se onaj u kojemu pobjeđujemo ono što je on pobijedio i postižemo što je obećao, ako ga ispovijedamo i ostanemo u njegovoj ljubavi.“

Magnet je tvar – crna ruda
s vlastitim magnetskim poljem,
te posjeduje vlastitu silu
kojom je sposobna privlačiti
ili odbijati druge materijale.
Magnetičnost neke tvari
testira se na željezu,
te se magnetom naziva tvari
sposobne privlačiti željezo.
Tako je magnet sposoban,
snagom privlačne sile,
prkositi čak i zakonima sile teže
privlačeći i podižići u vis
i teže metalne predmete.

Slično tome možemo reći
da i sam Bog posjeduje
duhovno magnetsko polje.
On oko sebe stvara,
isijavajući iz svoga bića snagu,
božansko magnetsko polje
sastavljeno od sile ljubavi
kojom privlači ljude u svoj zagrljaj.
Tako neizrecive silnice ljubavi
postaju magnet ljudskih duša,
kadre uzdići do nebeskog uzvišenja
i one duše što bijahu otežale
u zemaljskom i prizemljenom.
Božja ljubav ih neodoljivo privlači
ispunjavajući ih toplinom i žarom,
te potičući ih da idu putem svetosti
izabirući božanske vrijednosti,
da bi ih jednom konačno privukla
u božansko ozračje života vječnoga.

1. korizmena nedjelja – A

Evanđeoski odlomak koji čitamo na ovu prvu korizmenu nedjelju Matejev je opis kušnji kojima je bio podvrgnut Isus nakon četrdesetodnevnog posta u pustinji. Više je razloga zašto nam Crkva stavlja ovaj tekst na samom početku korizme. Ponajprije zato što vrijeme korizme osjećamo i kao vrijeme prave pustinje, to jest intenzivnog posta i pokore. Osim toga, upravo zato jer je Isus proboravio u pustinji četrdeset dana, Crkva je oblikovala korizmeno vrijeme kao razdoblje od četrdeset dana. I kao što je Isus išao u pustinju gdje je bio podvrgnut kušnjama prije svoga javnog djelovanja, tako je i svakom vjerniku korizma vrijeme priprave ne samo za slavlje uskrsnog otajstva, nego i vježba koja nam daje snagu za dosljedno kršćansko življenje.

Uz spomenute dimenzije koje su bile zajednička stečevina prve Crkve, pojedini su crkveni pisci i sveti oci isticali još neke druge elemente. Tako sveti Hilraije iz Poitiersa, tumačeći ovaj evanđeoski odlomak, smješta Isusove kušnje u širi antropološki kontekst povezujući ih s kušnjama kojima je bio izložen i kojima je podlegao Adam. I Isus je dakle kao čovjek član ljudskog roda, te je izložen i zajedničkim napastima koje ne mimoilaze nijednog člana ljudske vrste. A ako tih napasti nije bio pošteđen ni utjelovljeni Sin Božji, bespredmetno bi bilo očekivati da bude izuzet i itko od nas smrtnih ljudi, bez obzira koliko dobri i sveti bili. Štoviše, to je Sotoni još veći izazov da napastuje: „Đavao je zaveo Adama i varanjem priveo smrti. Međutim jednako je bilo u skladu s njegovom zloćom i zločinom da bude svladan u onom čovjeku čijom se smrću i nedaćama hvalio. Bilo je dostojno da onaj koji je čovjeku zavidio na Božjim dobročinstvima ne bude prije napastovanja u mogućnosti pojmiti Boga u čovjeku. Isus je, dakle, odmah poslije krštenja napastvovan. On svojim iskušenjem naznačuje da đavlova napastvovanja nadasve bjesne u nama posvećenima jer mu je draža pobjeda nad svetima.“

Ali Isus je zato i došao kako bi pobijedio đavla u svim kušnjama u kojima je Adam pao, kako bi tako bio istinski novi Adam, začetnik novog čovječanstva, istrgnutog iz vlasti Sotone. A da bi osnažio ovaj paralelizam, sveti Hilarije je onda, polazeći od trostruke kušnje kojoj je bio podvrgnut Isus, i u Adamovoj kušnji vidio isto toliko dimenzija: „Đavao je Adama zaveo hranom i iz rajske slave odveo na mjesto grijeha, to jest u predio zabranjenog stabla. Đavao je, kao trećim, Adama pokvario častohlepljem za božanskim imenom. Obećao mu je da će biti sličan bogovima.“

Ukazujući na sličnosti s kušnjama u kojima je podlegao Adam, Hilarije skreće pozornost na činjenicu da se ni Isusove kušnje nisu ticale samo njega samoga, nego cijelog ljudskog roda. A kao što su se posljedice Adamova pada prenijele na cijeli ljudski rod, tako i Isusova pobjeda u kušnjama ima jednak univerzalni učinak, što će Hilarije posebno istaknuti kad tumači Isusov odgovor pri trećoj kušnji. U tom trenutku Isus konačno tjera Napasnika, pa je treći odgovor i kruna njegove pobjede nad Sotonom. Tim odgovorom on odlučno odbacuje od sebe svaku sotonsku primisao i napast, čime ostavlja i nama primjer kako postupati u takvim i sličnim kušnjama: „Učinkom je tog odgovora Gospodin i nama pružio veliki primjer da se, prezrevši slavu ljudske vlasti i zapostavivši svjetovno častohleplje, sjećamo kako se moramo klanjati jedino Bogu i Gospodinu jer je sva svjetovna čast đavolski posao. Poslije, dakle, onoga đavlova bijega anđeli služe Kristu koji nas uči da ni nama neće nedostajati anđeoska usluga i služba nebeskih moći kada i mi pobijedimo đavla i zgazimo njegovu glavu.“

I nama koji u kušnjama ovoga svijeta stojimo između ova dva Adama, onoga koji je pao pred izazovom napasti učinivši nas Sotoninim žrtvama i onoga koji je pobijedio oslobodivši nas sotonske vlasti, odvažno je poći putem Kristove pobjede. Isus nam daje snagu svojim primjerom, ali isto tako nas podsjeća da je vrlo moćno oružje protiv sotonskih zamki i podvala upravo korizmeni post. Uzmimo i sami to moćno oružje kojim se poslužio i utjelovljeni Božji Sin, te odbijmo trostruku sotonsku napast kojom bi nas Sotona htio degradirati na sinove ovoga svijet. Stoga u ovom svetom korizmenom vremenu postimo, molimo se, živimo od riječi Božje, klanjajmo se Bogu i njemu jedinom služimo, pa će, bez imalo sumnje, pobjeda biti i naša po uzoru na onu koju je već radi nas izvojevao naš Gospodin.

Pepelnica

Evanđeoski odlomak koji čitamo danas kad započinjemo sveto korizmeno vrijeme govori nam o istinskom duhu koji trebamo posjedovati dok postimo, molimo i dijelimo milostinju. Isus jasno ističe da nije dovoljno samo po sebi postiti, moliti i činiti djela milosrđa, nego to treba činiti u duhu samozatajnosti i poniznosti koji je po volji Ocu nebeskom, čime jasno i nama govori u kojem duhu i sami trebamo živjeti korizmu. Ona je s jedne strane vrijeme intenzivnog darivanja, bilo kroz post, bilo kroz molitvu ili milostinju, ali je ujedno i vrijeme velikog primanja od Oca koji vidi u tajnosti i koji nam uzvraća mnogo obilatije nego što mi možemo dati. Stoga je ovo milosno korizmeno vrijeme doista vrijeme traženja i primanja od Boga, kada svaki od nas postom, molitvom i milostinjom traži uslišanja i očekuje primiti obilnije milosti od njega. Ali dobiti što traži i primiti obilje Božjih dobročinstava može samo onaj tko je prije darovao, to jest primiti od Boga može samo onaj tko je prije toga oslobodio svoje srce, a najlakši i najjednostavniji put oslobađanja srca je darovati čovjeku što treba od onoga čime sami obilujemo.

Zato autentično duh korizme od nas pretpostavlja veliku skromnost duha, kako ne bismo preuzetno i farizejski u prvi plan isticali vlastita dobra djela, zaboravljajući pri tom ona Božja, kako je to znao lijepo istaknuti i sveti Augustin potičući svoje vjernike na autentičnu pobožnost: „Ali našim molitvama, da bi leteći mogle lakše doći do Boga, uz milostinje i postove, dodajmo krila pobožnosti. Iz toga kršćanski duh shvaća koliko treba biti daleko od krađe tuđe stvari kad čuje da je slično krađi ako svoj višak ne podijelit s potrebnim. Gospodin veli: Dajte i dat će vam se, otpustite i otpustit će vam se. Ove dvije vrste milostinje da dijelimo i otpuštamo, milosrdno i  žarko činimo, mi koji molimo Gospodina da nam udijeli dobra i da nam ne uzvraća na zla. Dajte, veli, i dat će vam se. Ima li što istinskije i pravednije: da onaj tko odbija dati, vara sama sebe i potom ne prima? Ako seljak bestidno traži žetvu tamo gdje zna da nije prethodno sijao, koliko bestidnije traži od Boga bogatog darivatelja onaj koji nije htio uslišati siromaha koji potražuje pomoć? U siromašnom je se htio nahraniti onaj koji ne oskudijeva. Našeg Boga koji je potreban ne prezrimo u siromašnome, kako bismo se potrebni zasitili u njemu bogatome. Imamo potrebnih i potrebni smo: dajmo dakle, kako bismo primili.“

No darivanje nije samo darivanje zemaljskih dobara. Ono postaje slika međusobnog osobnog darivanja i boljih ljudskih odnosa, mira i pomirenja među ljudima, drugom milostinjom koja je mnogo važnija od dijeljenja zemaljskih dobara, jer postaje stvarni duhovni korizmeni ulog. A tko nije u duhovnom miru s braćom, ne može niti ispravno moliti, postiti i dijeliti milostinju. Čini krupni previd onaj tko nema istinskog duha zajedništva s drugima u pogledu zemaljskih dobara, a očekuje za nagradu nebeska, kako to jasno veli i sveti Augustin:  „Da on nije obećao, bilo bi bestidno htjeti dati ova a primiti ona dobra, a pogotovo ne htjeti dati ova, koja pak ne bismo niti imali da ih ne daje onaj koji nas hrabri da ih dajemo. Koji bi to bio bezobrazluk da i u jednima i drugima se ufamo da će nam Bog dati, a u onim najmanjim stvarima preziremo što nam zapovijeda? Otpustite i bit će vam otpušteno. To jest, zaboravite i bit će vam zaboravljeno. Neka se sluga izmiri sa slugom, da ne bi Gospodin kaznio nepravednog slugu. U ovoj vrsti milostinje nitko nije siromašan.“

Sveti Augustin je tako na radikalan način protumačio smisao korizme najprije u iskrenom odnosu s Bogom kroz pobožnost, po kojoj sva ostala pokornička djela primaju krila, ali po kojoj krila prima i iskreno čovjekoljublje. Tko potom ne ide ususret čovjeku, nema pravo stati pred Boga i tražiti. U tom duhu tko ne otpušta drugima grijehe i dugove, uopće ne moli na ispravan način, jer je opraštanje sastavni dio molitve koju nas je naučio moliti naš Gospodin. Samo ako iz dana u dan poboljšavamo svoje odnose s ljudima, možemo reći da smo razumjeli bit korizme kao vremena za intenzivno zajedništvo s Bogom. Trudimo se i sami u ovom svetom vremenu imati istinski duh korizme, a Otac koji vidi u tajnosti uzvratit će nam obilato.

Lice je, kao otkriveni dio tijela,
predstavnik i poslanik cijeloga bića,
preko kojeg se upoznaje
sve ono što stoji skriveno, u nutrini,
daleko od pogleda u nutrini.
Danas zato mnogi ljudi,
želeći se pokazati što otmjenijima,
ili ostaviti što bolji dojam,
paze na izgled vlastitog lica.
U naivnosti zaboravljaju, međutim,
da nije dostatno dotjerivanje lica
ili zatezanje staračkih bora,
kako bismo djelovali lijepo i svježe,
privlačno i mladenački.
Jer na licu se ne pokazuje
samo onaj vanjski izgled,
nego ono odražava cijelo biće,
poglavito dubine duše.
No ljepota ljudskog lica
nije u zatezanju bora,
nanošenju krema i pudera,
nego u skidanju maski grijeha
s grešne i ranjene duše.
Ona nakon toga blista na licu,
zahvalna Bogu za podaren čist obraz,
te vraćenu vječnu mladost
i ures neprolazne ljepote.

8. nedjelja kroz godinu – A

Riječ današnjeg Evanđelja dotiče jednu značajnu životnu temu, a to je odnos prema bogatstvu i zemaljskim sigurnostima. Isus je izrazio taj odnos s dvije bremenite rečenice: „Nitko ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.“ Premda tako snažna i prodorna, malo koja Isusova riječ nas ostavlja tako ravnodušnima, jer redovito pomislimo kako se tiče nekog drugog, a ne nas, bilo da sebe ne smatramo slugama bogatstva bilo da smatramo da se ipak Bog i bogatstvo ne isključuju baš tako radikalno. Zato upravo današnju evanđeosku poruku slabo i nedosljedno pretačemo u život, premda u sebi nosi veliku dozu originalnosti.

A kako bi što zornije protumačio svojim vjernicima Kristove riječi i misao, sveti Ivan Zlatousti uzima za primjer bogataše udaljene od pravog evanđeoskog duha: „Ali bogataši ovoga vremena su vrlo daleko od tog duha. Novac je njihov učitelj i njihov tiranin. On im nameće da mu plate najrigorozniji danak koji im određuje, te se služi njima kao s najpopustljivijima i najnesretnijima od svojih slugu. Ta ljubav prema zlatu obuzima njihovo srce i zauzima ga kao utvrdu iz koje im nameće svaki dan nove zakone, pune nepravde i nasilja, a da se nitko ne odvaži usprotiviti.“  No to što Zlatousti reče bogatašima može se primijeniti i na svakoga od nas, na mentalitet suvremenog čovjeka i na bogata društva naše civilizacije. Na žalost cijeli sustav suvremenoga svijeta izgrađen je na tiraniji novca, pa je društvo i politika, svijest i ideje, napredak i razvoj podređeno gotovo isključivo logici novca i bogatstva. Pri tome doista nitko nema odvažnosti suprotstaviti se toj logici koju su nametnuli svijetu moćnici i bogataši, spremni u ime svoje dobiti gaziti beskrupulozno po milijunima ljudskih života.

Dok mnogi misle da je moguće živjeti na dva kolosijeka, to jest da služenje Bogu ne isključuje bogatstvo i obrnuto, Isus je bio jasan i kategoričan. A ako je njegova riječ točna, onda to znači da što više služimo Bogu, neminovno se oslobađamo tiranije novca i bogatstva. Što više živimo od Boga, više se oslobađamo pritiska vlastite zabrinutosti i ne dopuštamo da nas više terorizira želja da tražimo životnu sigurnost u zemaljskim dobrima. Što više ljubimo Boga, manje nam je stalo do životnog obilja i raskoši, do jela i odijela. Što više služimo Bogu, manje smo u mrežama zlog gospodara zvanog bogatstvo, te bježimo od zala, zločina i nesreća kojima je uzročnik prljavi dobitak.

A jer su neki u svojim tumačenjima htjeli dovesti u pitanje Isusov nauk o ovoj temi, uvjereni da pretjeruje kad govori o bogatstvu kao gospodaru, sveti Ivan Zlatousti će jasno upozoriti uvjeren u apsolutnu točnost njegovih riječi: „Ne suprotstavljajte dakle glasu Božjemu isprazna razmišljanja. A budući da je Isus Krist izgovorio te riječi, te je rekao da je nemoguće služiti dvojici gospodara, neka nitko ne kaže da je to moguće. Jedan od ovih gospodara vam zapovijeda da želite za tuđim dobrima, drugi pak da dajete vaša. Jedan hoće da budete čisti, drugi da budete nečisti. Jedan vas vodi k dobroj hrani, drugi vam preporuča uzdržljivost. Jedan vas uvjerava da ljubite svijet, drugi vam zapovijeda da ga prezirete. Jedan hoće da se divite raskoši i ljepoti građevina, a drugi, pun prijezira prema tim ispraznostima, hoće da ljubite ljepotu kreposti i mudrosti. Kako dakle možete služiti zajedno ova dva učitelja budući da vam zapovijedaju suprotne stvari?“  (Hom. 21,1)

Zlatousti stoga i nas, koji spontano težimo za bogatstvom i vodimo se vrijednošću novca i zarade, poziva da uklonimo iz srca ovu duhovnu varku i zamku. Ona nam eventualno šapće kako je možda ipak moguće služiti dvojici gospodara, pri čemu se služenje bogatstvu prikazuje tako poželjno i privlačno, no prava istina je u Isusovim riječima. Oduprimo se napasti kojoj su podlegli mnogi naši suvremenici kad su radije prihvatili tiraniju novca, nego služenje Bogu živomu. Ugradimo u vlastiti život evanđeoske i svete želje koje nam nadahnjuje Isusova riječ, radije nego one koje nam sugerira novac i bogatstvo. Neka nam snaga vjere i Božje prisutnosti bude veća i jača životna motivacija od one koju nam nudi novac i bogatstvo. Stavimo Boga ispred svih svojih potreba i njemu radije služimo nego da težimo zemaljskom bogatstvu, jer će nas on obogatiti svojim životom, dok nas želja za bogatstvom ovoga svijeta lišava svega što jesmo po sebi i po daru milosti Božje.

Puna su je mora i oceani,
a opet je tako diskretna
da se ne može ni vidjeti
a ni rukom dotaknuti.
Da bi se pretvorila u zrnca
i postala ljudima uporabiva
neophodan je žar Sunca
što je iz mora isušuje.
Bez nje bi hrana bila neukusna,
pa se odmah osjeti ako nedostaje,
premda mnogi ne zamijete
ako je ima u potrebnoj mjeri.
A da bi ostvarila svoj učinak,
rastapa se postajući nevidljiva.
Žrtvujući sebe za veću kakvoću,
utkaje se u druge sastojke hrane,
čineći ih nepcu jestivijima.

Svjestan svih njezinih odlika
Gospodin je dade kao primjer
svojim apostolima i učenicima.
Potičući ih da budu sol zemlje,
traži da se ‘rastope’ za druge,
kako bi život učinili ‘ukusnijim’,
te da sami pritom ostanu
nevidljivi i neprimjetni u svijetu,
ne pripisujući se nikakve zasluge
i ne tražeći svoju nagradu.
Jedini smisao i zadovoljstvo
koje pružaju svojim postojanjem
je da samozatajno ispune
poslanje rastapanja za druge.
Poput soli uzete iz mora,
tako su i oni iz praha uzeti,
te će se i u prah vratiti,
no promašeno im je postojanje
ako prije toga ne predaju sebe
za bolji okus života ljudima.