Svetkovina Presvetoga Srca Isusova

Svetkovina Presvetog Srca Isusova relativno je novijeg datuma, što ne znači da Božji ljudi i učitelji duhovnog života nisu prema Gospodinovom srcu gajili pobožnosti, to jest da nisu na temelju svetopisamske datosti o njemu razmišljali i o njemu tražili nadahnuće za kršćanski život. U tom smislu ključan je bio odlomak uz Matejeva Evanđelja koji smo danas čuli, a u kojem Isus, dok poziva sve izmorene i opterećene da se dođu k njemu okrijepiti, reče sljedeće riječi: Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Ove će Isusove riječi svetom Augustinu (Sermo 142) prodrijeti u dušu kao zvučan poziv, što će onda i svojim vjernicima zorno prenijeti: Učitelj anđela glasno poziva, Riječ Božja, kojom se hrane sve razumske duše a da se sam ne umanjuje, glasno poziva. Hrana koja krijepi i ostaje cjelovita glasno doziva i govori: Učite se od mene. Neka ga narod posluša kako veli: Učite se od mene.

No nije dovoljno istaknuti da od Gospodina treba učiti, nego će Svetac iz Hipona htjeti i izbližega razumjeti i protumačiti što bi to trebalo učiti od utjelovljenoga Sina Božjega. Jer Gospodin je napravio mnogo toga, pa bi trebalo znati na što je mislio kad je pozvao malene, umorne i opterećene da uče od njega kako bi našli spokoj dušama svojim. Augustin se onda pita treba li od njega učiti kao od velikog tvorca svemira koji je sve stvorio, no dolazi do zaključka da nas Krist Bog ne želi time opteretiti, te ne želi da se učimo od njega stvarati stvorenje koje po njemu stvoreno. Isto tako se pita želi li Krist da od njega učimo činiti čuda, kao što neki čine kojima je dao moć da vraćaju vid slijepima, otvaraju uši gluhima, da uskrisuju mrtve, da izgonimo zloduhe, da bi opet odgovor bio negativan: On je dao sve te stvari, po ljudima je to napravio: ali nije dao svima da to čine. Zar bi trebali očajavati oni kojima nije dao, te reći da mu ne pripadaju, jer te darove nisu zavrijedili primiti? Oni su udovi tijela: nešto može jedan ud, a nešto drugo drugi. Bog je sastavio tijelo, ali nije dao uhu da vidi, niti oku da čuje, niti čelu da miriše, niti ruci da kuša. Nije tako učinio, ali je svim udovima dao zdravlje, dao im je sklad, dao im je jedinstvo, duhom je sve jednako oživio i ujedinio. Tako nekima nije dao da uskrisuju mrtve, a drugima nije dao sposobnost da raspravljaju: a što je pak dao svima? Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca. Budući da samo ga čuli kako kaže da je krotka i ponizna srca, braćo moja, sav naš lijek je u tome: Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca. Što koristi ako netko čini čuda, a ohol je i nije krotka i ponizna srca? Neće li biti uvršten u broj onih koji će mu na koncu doći i reći: Nismo li u ime tvoje propovijedali, i u ime tvoje mnoga čuda činili? Ali što će čuti? Ne poznam vas. Odlazite d mene svi vi bezakonici.

Tako se poniznost pokazuje uzvišenijim darom od bilo kojeg drugog, te univerzalnim lijekom za sve bolesti ljudske duše, jer nas taj dar suobličuje onome koji s pravom može biti nazvan Srcem Očevim i koji nama ljudima pokazuje put krotkosti i poniznosti srca. Darom krotka i ponizna srca, bez obzira što tko činio i koje poslanje imao, od Krista je naučio poniznost po kojoj stječe najsvetije znanje koje ga dovodi do istinskog pokoja duše. U to je uvjeren i Augustin kad postavlja retoričko pitanje na koje daje odgovor: Što je korisno učiti? Jer sam krotka, veli, i ponizna srca. Ucjepljuje nam ljubavi, ali prvu pravcatu ljubav, bez zbrke, bez nadimanja, bez uzvisivanja, bez lukavstva. To ucjepljuje onaj koji veli: učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca. Kad se može dogoditi da ohol i napuhan čovjek ima potpuno iskrenu ljubav? Neophodno je da zavidi. A ljubi li možda taj koji zavidi, te tako pokazuje da mi griješimo? Neka nam se ne dogodi da netko od nas tako griješi da rekne kako zavidnik posjeduje ljubav. Što dakle kaže Apostol? Ljubav nije zavidna. Zašto nije zavidna? Ne nadima se: odmah dodaje razlog na temelju kojega ljubavi ne pripisuje zavist. Jer se ne nadima, ne zavidi. Najprije je rekao: ljubav ne zavidi, ali kao da ćeš ti pitati zašto ne zavidi, dodao je: Ne nadima se. Ako dakle zavidi jer se nadima, isto vrijedi da ako se ne nadima, onda ne zavidi. Ako se ljubav ne nadima, onda isto tako ne zavidi. Ljubav nam ucjepljuje onaj koji veli: Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca.

Kako je razvidno srce nas Isusovo uči autentičnoj ljubavi, jer poruka Božjeg srca je uvijek poruka ljubavi koju od Boga primaju samo ponizne i neznatne duše. Potrudimo se i sami primiti taj dar Krista poniznoga kako bismo potom srca punog ljubavi Božje nosili njegov slatki jaram odgovornosti za spasenje svijeta.

Za dobiti moćnu nuklearnu energiju,
te iskoristiti sav njezin potencijal,
neophodno je imati nuklearno gorivo.
Sirovina za gorivo je prirodni
radioaktivni element uran
koji se dobiva iz uranove rude.
Ali da bi bio prikladno gorivo
nije dostatna prirodna koncentracija,
nego se prije toga uran mora obogatiti
u posebnom procesu plinske difuzije.
Tek nakon toga postaje korisno gorivo
koje oslobađa izuzetne količine energije,
pretvorene potom u onu električnu
nezaobilaznu u svakodnevnom životu.

Proces obogaćivanja urana
slika je obogaćenja ljudskosti,
procesa kojem je pokretač sam Bog.
Jer sama ljudskost nije dostatna
biti pokretačko gorivo života,
ako se ne obogati božanskom milosti.
Zato je među nas i sišao Sin Božji
te nas obogaćuje darom božanske naravi.
Dajući nam svoju riječ i tijelo,
obogaćuje nas koncentracijom ljubavi,
kako bismo oslobađali energiju radosti
i bili svjetlo i snaga cijeloga svijeta.

Svetkovina rođenja svetog Ivana Krstitelja

Na svetkovinu rođenja svetog Ivana Krstitelja slušamo evanđeoski izvještaj koji sastavi sveti Luka o ovom čudesnom događaju koji se uklapa u cijelu povijest spasenja. Da je Ivan čudesni Božje dar Zahariji i Elizabeti bilo je očito i susjedima i znancima koji su se nakon njegova rođenja pitali: Što će biti od ovog djeteta? A ovo pitanje se moglo izreći i drukčije: Tko će biti ovaj dječak? Ovo veliko pitanje nije samo visjelo nad onima koji su ga postavili u trenutku rođenja, nego su i u kasnijim vremenima mnogi nastojali razumjeti Ivanovu osobu i značenje, jer će i druga povijesna vrela o njemu govoriti kao o znamenitom čovjeku iz židovske povijesti. A kako je Ivana i Isus nazvao najvećim od rođenih od žene, to je bio svojevrstan putokaz kršćanskim tumačima riječi Božje da i sami govore o njemu i njegovoj golemoj važnosti.

Tako će i sveti Augustin (Sermo 287), razmišljajući o rođenju Isusova Preteče iznijeti neka zanimljiva opažanja kako o njegovoj veličini, tako i o malenosti: Dok smo čitali Evanđelje, čuli smo opis slavnog rođenja preblaženoga Ivana, Kristova glasnika i preteče. Neka vaša ljubav obrati pozornost koliko velik čovjek se rodio. Crkva ne slavi dan tjelesnog rođenja ni za jednog od proroka, patrijarha, pa ni apostola. Samo dva rođendana slavi: ovaj i Kristov. Vrijeme u kojem su rođena njih dvojica označavaju veliko otajstvo. Ivan bijaše velik čovjek, ali čovjek. Toliko veliki bijaše da štogod bijaše veće od njega, bijaše Bog. Onaj koji dolazi nakon mene, veći je od mene. To reče Ivan: on je veći od mene. Ako je veći od tebe, što onda znači kad čujemo njega koji je veći od tebe da govori: Od rođenih od žene ne usta već od Ivana Krstitelja? Ako nijedan čovjek nije veći od tebe, što je onaj koji je veći od tebe? Želiš li čuti tko je? U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga i Riječ bijaše Bog.

Doista, postaje jasno kako je i koliko je Ivan bio velik, ali i malen. Njegova ljudska veličina bila je ujedno i malenost jer se mjerila metrom Božje ljubavi – Isusom Kristom Božjim Sinom. Ivanov život se u tom duhu može najbolje razumjeti upravo u svjetlu Isusa Krista kojem je bio preteča i glasnik, te će stoga sveti Hiponski biskup i o Ivanovu rođenju razmišljati vukući zanimljive paralele s Gospodinovim rođenjem. Zaključci koje potom izvodi svjedoče o Ivanovoj poniznosti koja ukazuje na Krista – uzor svake poniznosti, koji, premda je bio Bog, pristade se utjeloviti i potom kao čovjek podnijeti golema poniženja: Rođen je Ivan, rođen je Krist: Ivana je najavio anđeo, Krista je najavio anđeo. I jedno i drugo je veliko čudo. Slugu preteču rađa nerotkinja od starog muža, Gospodina gospodara rađa djevica bez muža. Ivan je velik čovjek, ali je Krist više od čovjeka, jer je i čovjek i bog. Velik je čovjek, ali je čovjek trebao biti ponižen, kako bi bio uzvišen kao Bog. Naposljetku, jer je trebao biti ponižen kao čovjek, čuj ovog čovjeka: Nisam dostojan odriješiti remenje na obući. Da je sebe nazvao dostojnim, kako bi se ponizio. Zato reče da niti to nije dostojan. Do kraja se prostro pred njim, prostro se pred stijenom. Bio je svjetiljka, te se bojao da se ne ugasi vjetrom oholosti.

Rođenja Gospodinova preteče doista postaje znak velike poniznosti pred Bogom, po kojoj se izražava istinska veličina čovjeka. Doista samo u poniznosti mogao je biti svjetiljka što svijetli Božjim svjetlom, putokaz putnicima na putu prema Bogu, glas što upućuje na Božju Riječ, prst koji pokazuje Jaganjca Božjega. No sličnosti i upućenost Ivana na Isusa nije samo u rođenju, nego je već samim rođenjem upućuje i na usporedbu o njihovoj smrti, o čemu će sveti Augustin reći: Naposljetku jer je svaki čovjek treba biti ponizan u odnosu prema Kristu, te stoga i Ivan. A budući da je trebao biti uzvišen Bogočovjek Krist, to pokazuje i rođendan, pa čak i vrstu patnje. Danas je Ivanov rođendan: od danas dan se smanjuje. Kristov je rođendan 25. prosinca: od tog dana dan se povećava. Ivan je u muci smanjen odrubljenjem glave, Krist je na križu uzvišen.

U tom duhu Ivanova veličina u poniznosti trebala bi biti i nama poticaj da i mi pokušamo, otkrivajući bit Ivanova identiteta, otkrijemo i svoj kršćanski identitet i poslanje. Ivan je tako živio da je omogućio ovo veliko uspoređivanje sa samim Kristom, to jest omogućio je da se iz njegova života Krista bolje i jasnije vidi. To bi trebao biti i smjer našega života i poslanja u svijetu: živjeti tako da cijeli naš život može upućivati na Isusa Krista, kojem i sami trebamo biti glasnici dok mu se jednom, darom njegove milosti potpuno ne suobličimo u slavi poput Ivana Krstitelja.

12. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem evanđeoskom odlomku slušamo kako Isus priprema svoje učenike za službu propovijedanja. U tom smislu im s jedne strane ukazuje na ozbiljnost njihove zadaće u svijetu, a s druge strane na izazovnost i opasnost poslanja koje je pred njima. Ozbiljnost se sastoji u tome što su pozvani jasno i glasno navijestiti sve što su čuli i naučili od svoga Gospodina, a opasnost je činjenici da svijet, ne samo neće tako lako prihvaćati naviještaj, nego će se grčevito, pa čak i silom, opirati da ga odbaci. A kad sveti Ivan Zlatousti tumači ove retke, onda će najprije pokušati razjasniti zašto je Gospodin svojim učenicima rekao: Što vam govorim u tami, recite na svjetlu; i što na uho čujete, propovijedajte na krovovima.

Kao vrstan tumač Božje riječi Zlatousti će istaknuti da ne smijemo ove retke uzeti doslovno, nego prije svega otkriti Isusovu nakanu koja je iza tih riječi: Iako Isus Krist nije govorio apostolima ništa u tami niti im je govorio na uho, on rabi ovaj izraz kao neku vrstu preuveličavanja. Budući da je govorio samo njima i u jednom malom kutu Judeje, on veli da im je govorio u tami i na uho, u usporedbi s onom slobodom koju im je morao dati da propovijedaju njegovu riječ. Jer svi vi, reče, nećete moje evanđelje naviještati jednom, dvama ili trima gradovima, nego uopće na svim stranama svijeta; prijeći ćete zemlju i more, naseljene i nenaseljene zemlje; propovijedat ćete pred kraljevima i narodima, poučavat ćete filozofe i govornike, a vi ćete im govoriti s takvom čvrstoćom i sigurnošću koji će im uliti strah. On se služi riječima: Da će propovijedati na krovovima i na svjetlu, kako bi istaknuo ovu svetu odvažnost kojom trebaju propovijedati.

Ali osim što se služi retoričkom figurom preuveličavanja, Isus želi da se njegove riječi tako urežu apostolima u dušu da im budu potpora na izazovnom putu koji je pred njima. Zato se nije zadovoljio da im kaže ‘propovijedajte na krovovima i na svjetlu’, nego im ističe da ono što su čuli u tami i na uho, propovijedaju u javnosti pred svima, to jest na krovovima i na svjetlu. Tumačeći svojim vjernicima Zlatousti će istaknuti kako Isus želi apostole okrijepiti i učiniti sposobnima izvršiti povjereni im božanski plan. Pridižući njihov duh, Isus ih čini sposobnima činiti djela koja je i sam činio, pa i veća od tih. Štoviše, on će činiti po njima sve što je i sam činio, te im želi omogućiti da nastave hoditi stazom koju im je on označio i na kojoj je on napravio prvi korak. On je poučio njih božanskom nauku, a njihovo je bilo da ‘se popnu na krovove’ i da ga propovijedaju cijelom svijetu.

Ali Isusov nastup i ton izgovorene riječi je vrlo poseban, te ne sadržava samo nalog o propovijedanju, nego također im proriče što će ih sve zadesiti kad budu propovijedali. I što oni budu imali više uspjeha u propovijedanju, to će svijet više bjesnjeti na njih, veli Zlatousti tumačeći Isusove riječi: To je riječ čovjeka koji je siguran da će se ispuniti što je rekao i koji tvrdi apostolima da će pobijediti sve poteškoće i koji, pokazujući im uspjeh obzirno ali sigurno otklanja njihove tjeskobe koje im je prouzročilo proricanje kleveta kojima će biti izloženi. Čini se kao da im je rekao: ‘Kao što će propovijedanje evanđelja, koje je sve do sada bilo skriveno i tajno, ispuniti cijelu zemlju, tako će i te klevete koje će vaši protivnici iznijeti protiv vas raspršiti brzo i nestat će poput snova. Nakon što ih je tako osnažio, on im proriče još veće opasnosti. Ali im u isto vrijeme udahnjuje tako veliku odvažnost da uzdiže njihove duše iznad svih zala.’

Ali i onda kad Gospodin nagoviješta svojim učenicima progon i smrt radi naviještene riječi, ipak ih sokoli znajući kako je njihova misija nezamjenjiva, pa im opetovano veli: „Ne bojte se …“, na što će Zlatousto dodati: Promatrajte, braćo moja, kako Isus Krist uzdiže svoje učenike, ne samo iznad svih briga, nemira, opasnosti i zamki, ogovaranja i kleveta, nego i iznad same smrti, koja je najstrašnija od svih stvari. I ne samo iznad smrti, nego i iznad one smrti koja je najkrvavija i najokrutnija. Nije im rekao: Ubijat će vas, nego se služi uglađenijim i manje zastrašujućim izrazom: Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo…

Isus doista ima osjećaja za svoje učenike, te bira riječi kojima će ih potaknuti da ipak idu propovijedati. Ne može im skriti istinu o svemu što ih čeka, ali ih ne želi niti obeshrabriti jer je njihova zadaća nezamjenjiva i neprocjenjiva. No Isusova riječ i od nas pretpostavlja isti stav kao i od apostola, jer mi propovijedamo u svijetu našega vremena. Svaki onaj koji ju je prigrlio kao riječ istinskog života, pozvan je bez straha naviještati je s krovova, dajući o njoj svjedočanstvo pred svim ljudima i ne dajući se obeshrabriti od onih koji ubijaju tijelo. Ljepota Isusove riječi daje nam snagu da pobijedimo klevete, a nagrada budućeg života otklanja i strah od smrti.

Kao krhka bića  ljudi su
izloženi i stavljeni na
kušnju vlastite pogubne slabosti.
A svaki pogrešan korak
dodatno čovjeka slabi,
te tako pada u začarani krug u kojem dodatno slabi,
te se sve teže oslobađa.
Svaki grijeh i sebeljublje
je takav začarani krug
u kojem čovjek vidi samo sebe,
te se vrti oko svoga lika i potreba
kao mačka oko vlastitoga repa.
Ali s druge strane potrebno je
samo malo dobre volje i prave vjere
da se oslobodi začaranoga kruga
i uđe u krug kreposti i zajedništva
poput onoga koji postoji
u Bogu trojstvene ljubavi.
Jer ljubav Oca i Sina i Duha Svetoga
također je krug, ali ne začarani.
Doista ljubav kojom se ljube
i koja je tkivo njihova života,
premda tvori savršeni krug,
ipak ne ostaje u sebi zatvorena,
nego se otvara svijetu i čovjeku,
stvorenima upravo iz ljubavi.
Izišli su iz svoga savršenog kruga,
a da ga nisu uništili ni dokinuli,
nego su i ljubljeno stvorenje
uveli u zajedništvo sebedarne ljubavi.
Zato je svaki čovjek pozvan
ući u ovaj čudesni čarobni krug,
krug trojstvene ljubavi,
a bježati od onog začaranog,
omeđenog krutom linijom
sebeljublja i samodostatnosti.

Svetkovina Tijela i Krvi Gospodinove

Slavimo danas svetkovinu Tijelova, to jest svetkovinu Tijela i Krvi Gospodinove, časteći njegovu prisutnost u euharistijskim prilikama. U današnjem evanđeoskom odlomku čitamo njegove vrlo jasne izjave kojima svjedoči da je njegovo tijelo istinski kruh za život svijeta, kruh koji je s neba sišao. Njegovo tijelo je kruh stvarniji i hranjiviji od mane kojom se je židovski narod hranio u pustinji. Mana je bila samo pralik, samo nagovještaj ove otjstvene hrane njegova tijela koju nam je sam ostavio na posljednjoj večeri. No kad nam je ostavio tijelo kao kruh, onda je doista mislio da je ono stvarna hrana i pozvao je one koji vjeruju u njega da ga blaguju. Stoga, kako veli i sveti Augustin svojim vjernicima, blagovanje njegova tijela i krvi nije i ne bi smjelo biti formalno, izvanjsko, nego posjeduje sakramentalnu snagu. Doista je važno blagovati ga duhovno, to jest s vjerom, jer se radi o nebeskom kruhu, te on drži da se Gospodinove riječi o blagovanju kruha koji silazi s neba na to odnose: „To se odnosi na sakramentalnu snagu, a ne na izvanjski oblik, na onoga tko jede na unutarnji način, a ne na izvanjski, tko jede u srce, a ne samo grize zubima.“

Augustin se potom trudi različitim slikama, a jednostavnim jezikom, protumačiti svojim vjernicima dubinu Božjeg otajstva skrivenog u Kristovu tijelu i krvi, potičući ih da se istinski pritjelove Kristu kako bi mogli uživati plodove njegova tijela u svome tijelu. U tom smislu im tumači da, kao što svako tijelo živi od duše koja ga oživljuje, tako i oni koji su Kristovo tijelo žive od Kristova Duha. I obrnuto, tko želi živjeti od Kristova Duha, treba se Kristu pritjeloviti u Crkvi i živjeti od euharistijske hrane koja nam daje besmrtnost. „Vjernici poznaju tijelo Kristovo, ako ne zanemaruju da su Tijelo Kristovo. Postaju tijelo Kristovo ako hoće živjeti od Duha Kristova. A od Duha Kristova ne živi nego tijelo Kristovo. (…) Moje pak tijelo živi od mojega duha. Želiš li ti živjeti od Duha Kristova? Budi u tijelu Kristovu. Ne živi li moje tijelo od mojega duha? Moje tijelo živi od moga, a tvoje od tvoga. Stoga i tijelo Kristovo ne može živjeti nego od Duha Kristova. O tome govori i apostol Pavao tumačeći nam o ovom kruhu: Jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi. O sakramente pobožnosti! O znaku jedinstva! O svezo ljubavi! Tko hoće živjeti, ima gdje živjeti, ima od čega. Neka pristupi, neka vjeruje, neka se pritjelovi, kako bi bio oživljen. Neka mu nije mrsko pripadati sklopu tijela, neka ne bude zaražen ud koji zaslužuje da ga se amputira, neka ne bude deformiran da se zbog njega treba crvenjeti. Neka bude lijep, neka bude prikladan, neka bude zdrav, neka bude združen tijelu, neka živi za Boga od Boga; neka sad podnosi napor na zemlji, kako bi kasnije kraljevao na nebu.“

Tako je Augustin ukazao na to da se Kristovo tijelo može blagovati samo ako mu se pritjelovimo u Crkvi koja je također njegovo tijelo. Samo tako nam blagovanje može biti spasonosno, jer samo u njegovu Tijelu struji njegov Duh koji ga oživljuje. A govoreći potom o životu vječnom za koji Isus reče da ga ima onaj tko blaguje njegovo tijelo, Augustin ovako tumači: „Taj život nema onaj tko ne blaguje ovaj kruh i ako ne pije ovu krv. Naime, ljudi mogu bez toga imati vremeniti život, ali vječni pak ne mogu. Tko dakle ne jede njegovo tijelo i ne pije njegovu krv nema život u sebi, a tko jede njegovo tijelo i pije krv, ima život. I na jedno i drugo se odnosi onaj naziv: vječni.“

Ova otajstvena Božja hrana doista nije obična ljudska hrana koju ljudi uzimaju, ali ipak umiru, jer im ljudsko jelo ne može podariti vječnost. Međutim, „tako se ne događa s ovom stvarnom hranom i pićem, to jest tijelom i krvlju Gospodinovim. Naime, tko njega ne blaguje, nema života, a tko ga blaguje, ima život, i to vječni. On hoće da se u toj hrani i piću shvati zajedništvo tijela i njegovih udova, što je sveta Crkva u predodređenima i pozvanima, i proslavljenim svetima i vjernima svojim. Od toga prvo se već ispunilo, to jest predodređenje; drugo i treće se je ostvarilo i ostvaruje i ostvarit će se, to jest poziv i opravdanje; četvrto je pak sada u nadi, a u stvarnosti će tek biti, to jest proslava. Sakrament ove stvarnosti, to jest jedinstva tijela i krvi Kristove, negdje se priprema na gospodnjem stolu svakodnevno, negdje u određenim vremenskim razmacima: nekima na život, nekima za smrt: ali sama stvarnost ovog sakramenta, je svakom čovjeku koji je prima za život, nijednom za smrt.“

Neka nas ove pouke svetog Augustina potaknu da i mi sa svom ozbiljnošću pristupamo otajstvu Kristova tijela i krvi po kojem nam se daje život vječni, te da živimo dostojno tog istog otajstva. Kristu pritjelovljeni živimo odgovorno svoju svakodnevnicu kao istinski udovi njegova tijela, oživljeni njegovim svetim Duhom, kako bismo i sami hranili one koji su nam povjereni Kristovim tijelom privodeći ih euharistijskom stolu, ali i hraneći ih vlastitim životom.

Svetkovina Presvetoga Trojstva

Danas na svetkovinu Presvetoga Trojstva čitali smo odlomak iz Ivanova Evanđelja u kojem kao da se ne govori o božanskoj Trojici, nego samo o dvojici, Ocu i Sinu. Ali pozornom čitatelju ne će promaknuti kako Evanđelist veli kako je Bog ljubio svijet, te je uslijed velike ljubavi svoje poslao Sina na svijet. Time nam on daje bitnu informaciju o Bogu i božanskom životu. Sveti Ivan otkriva da Bog ima u sebi ljubav za svijet, a ako Bog ljubi svijet, onda on nužno mora posjedovati tu kvalitetu koju pokazuje prema vani. Da bi mogao ljubiti prema vani, on u sebi mora biti ljubav. A da bi mogao u sebi biti ljubav, to jest ostvariti ljubav, neophodno je da ljubi nekoga. I doista on odvijeka ima Sina kojega ljubi vječnom ljubavlju u kojoj mu sve predaje. A ta vječna Ljubav i vječni Dar do te mjere je osoban da je on i osoba, osoba Duha Svetoga. Upravo tom potpunom Ljubavlju kojom se ljube Otac i Sin, oni ljube i svijet, do mjere da obdaruju svijet tim najizvrsnijim darom koji Bog može dati. Upravo ljubav kao središte božanskog – trojstvenog života istaknut će i sveti Augustin u svojim razmišljanjima o Trojstvu: „Od toga Božjega dara, ljubavi, nema nijedan odličniji. Samo on razdvaja sinove kraljevstva vječnoga i sinove vječne propasti. Po Duhu Svetomu daju se i drugi darovi, ali ništa ne koriste bez ljubavi. Jedino, dakle, ako se nekome udijeli Duh Sveti da ga učini ljubiteljem Boga i bližnjega, prelazi se s lijeve strane na desnu. Navlastito se zbog ljubavi Duh naziva Darom.“

Zato današnji evanđeoski odlomak ne govori samo o Ocu i Sinu, nego, jer govori o ljubavi Božjoj, govori i o Duhu Svetome koji je Ljubav. Zato se Bog prvenstveno očituje kao onaj koji ljubi, i tek kad ljubi daje sebe čovjeku, to jest daje mu svoju Ljubav, Duha Svetoga po kojem se cijelo Trojstvo nastanjuje u čovjeku, kako poučava Augustin: „Ljubav, dakle, koja je iz Boga i Bog je, navlastito je Duh Sveti po kojem se u našim srcima razlijeva Božja ljubav po kojoj u nama prebiva cijelo Trojstvo. Budući daje Duh Sveti Bog, najispravnije se također naziva Božjim Darom. Što je taj Dar navlastito ako ne, treba tako shvatiti, Ljubav koja dovodi do Boga i bez koje nijedan Božji dar ne dovodi do Boga?“

Kako vidimo Duh je Sveti nazvan i darom, te kad sveti Ivan reče da je Bog tako ljubio svijet i čovjeka, onda slobodno možemo reći da je Bog čovjeku dao sve, jer mu je dao Dar svoje ljubavi, u kojoj mu je dao samoga sebe. Jer ono što Bog daje kao dar može biti samo ono njegovo unutarnje dobro, može biti njegov život, a ne neki izvanjski dar, o čemu također poučava sveti Augustin: „Ako, dakle, Sveto pismo proglašuje “Bog je ljubav” (1 Iv 4,8) te da je ljubav iz Boga i u nama čini da smo u Bogu i on u nama, i da to otuda znamo jer nam je dao od svoga Duha, sami je Duh Ljubav. Ako, nadalje, među Božjim darovima nije ništa veće od ljubavi i nije nijedan Božji dar veći od Duha Svetoga, što je dosljednije nego da je Ljubav onaj koji se naziva Bogom i iz Boga? Ako ljubav kojom Otac ljubi Sina i Sin ljubi Oca neiskazivo očituje zajedništvo obojice, što je dosljednije nego da se navlastito nazove Ljubavlju Duh koji je obojici zajednički? Razumnije se, vjeruje ili shvaća to da u Trojstvu nije samo Duh Sveti ljubav. Unatoč tome on se zbog onoga što je kazano ipak ne naziva zaludu navlastito Ljubav. To je kao što u Trojstvu duh ili svet nije jedino Duh Sveti jer i Otac je duh i Sin je duh i Otac je svet i Sin je svet. Ο tome pobožnost ne dvoji. Ipak nije krivo za Duha Svetoga reći da je Duh Sveti jer on je to navlastito. Budući da je zajednički obojici, on se nadasve naziva ono što su obojica zajednički.“

Sukladno svemu rečenome kršćani, stvoreni i oblikovani na sliku Presvetoga Trojstva, imaju zadaću prenositi božanski život utiskujući trojstveni pečat u cjelokupnu stvarnost. Doista, u sebi imamo toliko života, koliko imamo Ljubavi, to jest koliko imamo Boga. Oni koji su primili Dar – Duha Svetoga, pozvani su taj dar darivati svijetu, očitujući tako koliko Bog ljubi cijeli svijet, a napose čovjeka stvorena na njegovu sliku. Doista, od primljene ljubavi po kojoj spoznajemo da je Trojstvo ljubav, prijeći nam je i na život po Bogu, život po Trojstvu, točnije život u Ljubavi i po Ljubavi. Samo tako ispunjavamo svoje poslanje i istinski svjedočimo svoju vjeru. Neka nas Duh Sveti koji je Ljubav ispuni do sve punine i osposobi za takvo svjedočenje.

Za zakoniti sudski proces
neophodno je sudjelovanje
više strana ili pojedinaca.
Uz okrivljenika i suca presuditelja,
u raspravi sudjeluje kako tužitelj,
tako i branitelj okrivljenoga.
Ključna je zadaća i sposobnost
ove posljednje dvojice sudionika,
od kojih jedan prikuplja dokaze o krivici
kojima tereti optuženoga,
a drugi ga brani od optužbe,
iznoseći olakotne okolnosti,
nastojeći doći do najpovoljnije kazne
u slučaju dokazane krivice.

Poput svakog sudskog procesa,
postoji i sličan duhovni proces,
u kojem je Tužitelj ljudskoga roda,
odigrao dvostruku prljavu ulogu.
Od prividnog odvažnog branitelja
postao je okrutni tužitelj.
Najprije je naveo čovjeka na grijeh
jamčeći mu zaštitu od Suca,
da bi mu ga potom stavio pred oči,
obeshrabrujući ga glede spasenja.
On i danas upire prstom u grijeh
dovodeći čovjeka do gubitka nade,
jer bezočno ukazuje na grijeh,
ali ne oprašta i ne razumijeva,
niti traži pute milosrđa i opravdanja.

No srećom Sin Božji nas brani
od takvog izopačenog ‘branitelja’
dajući nam oproštenje grijeha
i šaljući nam pravoga Branitelja
– Duha Istine koji ostaje s nama.
Kad i ukazuju na grijeh i odgovornost,
Duh to čini da nas uvede u istinu,
koja je potpuna kad spoznamo
da je Sin Velikoga Suca svojom krvlju
platio otkupninu za naše grijehe
kako bi nas oslobodio osude
koju svojim djelima zaslužismo.

Svetkovina Duhova

Crkva danas slavi Pedesetnicu, radosni događaj silaska Duha Svetoga nad apostole, što se ujedno naziva i njezinim rođendanom. Događaj je to koji nam opisa sveti Luka u Djelima apostolskim kao izljev Duha Svetoga s neba, nakon čega su apostoli i ostali učenici izišli u javnost navijestiti Jeruzalemcima radost Gospodinova uskrsnuća. Događaj je ovo koji se razumije ne samo u svjetlu starozavjetnih proročanstava, nego i u svjetlu Gospodinovih obećanja. Jer se ostvarilo ne samo Joelovo proročanstvo da će Bog izliti svoga Duha na svako tijelo, nego je i Isus održao svoje obećanje da će poslati svoga Duha. O tome razmišlja i sveti Augustin u svojoj propovijedi na dan duhovskog događaja, opažajući da je se izljev dogodio na stodvadeset duša koji simboliziraju istinsku puninu: „Danas svetkujemo dolazak Duha Svetoga. Gospodin je s neba poslao Duha Svetoga koga je obećao na zemlji. Obećao je da će ga ovako poslati s neba: ‘Duh ne može doći ako ja ne odem. Pošto odem, poslat ću vam ga’ (Iv 16,7). To su čekali njegovi učenici: stodvadeset duša (usp. Dj 1,15). Udesetostručen je apostolski broj jer je Gospodin odabrao dvanaestoricu, a Duha poslao na stodvadeset ljudi.“

Međutim Hiponski biskup, nastavljajući svoje razmišljanje, ističe kako su ti isti ljudi koji su čekali dolazak Duha Božjega za njim čeznuli i žudili u molitvi. Oni su ga željno iščekivali u vjeri pripravljeni Gospodinovom mukom, smrću i uskrsnućem: „Čekajući, dakle, to obećanje nalazili su se u jednoj kući. Molili su se. Za Duhom su već žudili u vjeri, molitvi i duhovnoj čežnji. Bili su ‘nove mješine’. Iščekivali su s neba ‘novo vino’ i ono je došlo. Već je bio onaj veliki Grozd nogama zgnječen i proslavljen. Čitamo u Evanđelju: ‘Duh još nije bio poslan, jer Isus još nije bio proslavljen’ (Iv 7,39).“

Tako se je sveti Augustin poslužio jednom drugom Gospodinovom rečenicom kako bi pokazao da se ispunilo što je obećao učenicima. Oni su bili nove mješine u koje je na dan Pedesetnice ulio božanski napitak – Duha Svetoga, ‘novo vino’ koje čovječanstvo napunja božanskim životom. To novo vino plod je Isusove muke koja je bila kao tijesak u kojoj se cijedi grožđe u mošt koji u procesu vrenja sazrije u vinu. Poticaj za ovakvo tumačenje bila je i reakcija nekih koji su, komentirajući nastup apostola, govorili da su se napili slatkog vina. Zato Hiponski biskup nastavlja izlažući svetopisamski nauk: „Pošto su ljudi povjerovali, krstili su se, primili Duha Svetoga i govorili drugim jezicima svih naroda. Nazočni su se zaprepastili. Jedni su se divili, drugi smijali i govorili: ‘Ovi su pijani. Puni su mošta’ (Dj 2,13). Smijali su im se, ali su i nešto istinito govorili. ‘Mješine su se ispunile novim vinom’. Čuli ste da je rečeno u Evanđelju: ‘Nitko ne stavlja novo vino u nove mješine’ (Mt 9,17). Tjelesni čovjek ne shvaća duhovno. Putenost je starost. Milost je novina. Što se čovjek više obnovi u Božjem, obilnije shvaća što istinito misli. Mošt je vreo i jezici su naroda tekli iz uskipjeloga mošta.“

Doista ovo veliko čudo je bilo takvo da je Duh Sveti mnogo jezika priveo u jedinstvo razumijevanja, mnogo različitih ljudi iz svih krajeva i naroda sjedinio je u slavljenju Boga. Doista čudo jezika bilo je znak zajedništva u koje je Bog ujedinio ljudski rod. To čudo u biti bilo je čudo Crkve po kojoj je Duh Sveti progovorio svim jezicima, to jest sve jezike i različitosti sjedinio u zajedništvu ljubavi. Ali ne samo da je po daru Duha Svetoga Crkva progovorila svim jezicima, nego je doista progovorila svetošću života u raznolikosti njegovih darova, kako tumači Augustin, povezujući govor o Duhu Svetome sa slikovitim govorom o ljudskoj duši u udovima: „Tako je i s Božjom Crkvom. U jednima koji su sveti tvori čudesa, u drugim svetima govori istinu, opet u trećim svetima čuva djevičanstvo, bračnu čistoću – u jednima ovo, u drugima ono. Svatko obavlja svoje, ali svi žive zajedno. Što je pak duša ljudskom tijelu, Duh je Sveti Kristovu tijelu. To je Crkva. Duh Sveti u cijeloj Crkvi vrši što duša čini u svim udovima jednoga tijela.“

A ako je Duh Sveti duša Crkve, onda to obvezuje sve vjernike da žarko skrbe oko jedinstva Crkve, to jest zajedništva s Duhom Svetim, u protivnom sliče na ud koji se odvaja od tijela, te, jer ga duša ga ne slijedi, odsječen gubi život: „Tako je čovjek i kršćanin i katolik dok živi u tijelu. Ako se odvoji, postao je krivovjernik. Duh ne slijedi otpali ud. Ako, dakle, želite živjeti od Duha Svetoga, opslužujte ljubav, ljubite istinu, čeznite za jedinstvom. Tako ćete doprijeti do vječnosti.“

Kralježnica je vitalni organ
u strukturi ljudskog organizma.

Glavni je oslonac tijela,
nužan za pokretanje i potporu
gornjeg dijela trupa i glave.

Jer je kao čvrsti potporanj
o njoj ovisi stav tijela,
te bez nje čovjek ne može

ni uspravno stajati ni hoditi.
Svako oštećenje ili prijelom,
najozbiljnije ugrožava
ljudske kretnje i uspravan stav.

Zato je ona simbol uspravnosti,

ljudskog ponosa i dostojanstva.

Kao što je slučaj s tjelesnom,

postoji i duhovna kralježnica
uspravnost što proistječe

iz ispravnosti prema Bogu.

No na žalost, izazvan napašću,

čovjek se opredijelio za grijeh,
to jest za ispravnost bez Boga,

te mu je onda bila slomljena

kralježnica pravog dostojanstva.

A Bog, da bi ga ozdravio,

usadio mu je u tijelo,

kao istinski potporanj,

kralježnicu križa Kristova,

koji mu vraća uspravnost
i dostojanstvo djeteta Božjega.