Svetkovina svetog Josipa

Današnjom svetkovinom štujemo svetoga Josipa, jednog od najznačajnijih Božjih suradnika na njivi spasenja ljudskoga roda, premda je dobrim dijelom naše svete povijesti ostao u drugom planu, na mjestu koje mu je Bog namijenio uz presvetu Djevicu. No premda je Josip ostao u drugom planu u odnosu na Djevicu Mariju, on nije ostao u njezinoj sjeni, nego naprotiv on je njoj priskrbio zaštitu od napada i progona plaštem svoje pravednosti. On je njoj i njezinu Sinu pružio sjenu osvježenja na povijesnoj sceni, da ih ne sprži vatra i bijes ovoga svijeta koji se obarao na utjelovljenoga Božjeg Sina. Samo ova činjenica i istina je dostatna da otkloni sumnje sumnjičavaca u važnost svetog Josipa, u njegovu čestitost i odnos prema Spasiteljevoj Majci. Samo to je dostatno da dadne razjašnjenje onima na upite onih koji se pitaju zašto sveto Pismo nije dalo više informacija o ovom svecu, zaštitniku svete Djevice i čuvaru Sina Božjega.

Sa svim ovim pitanjima susretali su se i sveti oci, navjestitelji Božje riječi u prvim stoljećima kršćanstva, koji o Josipi nisu razmišljali polazeći od ljudske logike, nego od Božje logike koju je potpuno usvojio ovaj Božji pravednik. Osim toga ni oci prvih stoljeća nisu ponudili mnogo promišljanja o svetom Josipu, jer je Crkva onoga vremena imala drugih pitanja o kojima je promišljala i problema koje je rješavala, no nisu previđali važnost svetog Josipa kao onoga koji je imao posebno mjesto u životu Gospodina Isusa Krista i njegove majke Marije. Pa i kad o Josipu nisu imali nego ono što kaže Sveto pismo, oci su imali spoznaju samoga Boga i Krista Isusa, te su onda nošeni njegovim Duhom mogli ispravno procijeniti Josipovu veličinu, mjerivu jedino vjernim služenjem Božjem otajstvu i vršenjem svetog Božjeg plana. Sveti oci nisu Josipa promatrali kroz ono što bi običan čovjek bez Duha Božjega učinio na njegovom mjestu, nego su ga promatrali kao Božjeg izabranika koji je svoje izbore i odluke donosio uvijek sukladno Božjoj volji i odredbi.

U tom duhu se sveti Ambrozije u Tumačenju Lukina Evanđelja osvrće i na Matejev tekst koji čitamo danas na svetkovinu svetoga Josipa. Milanski biskup sa svom ozbiljnošću uzima Matejeve riječi i jasno ističe što znači pojam pravednik kojim Evanđelist opisuje Josipa: „Lijepo je pak poučio sveti Matej što treba učiniti pravednik koji uhvati bračnoga druga u preljubu, da se mora pokazati nevini od krvi ubojstva i čistim od preljuba, jer ‘Tko se združuje s bludnicom, jedno je tijelo’ (1 Kor 6,16). Dakle, u Josipu se potpuno čuva i milost pravednika i čast, da se opremi za svjedoka. Usta pravednikova ne poznaju laž i njegov jezik govori pravdu, a njegov sud izriče istinu. I neka te ne uznemiri što ga Pismo često naziva mužem. Naime svadbeno slavlje ne znači i otimanje djevičanstva, nego dokaz o ženidbenoj svezi. Naposljetku, nitko ne otpušta onu koju nije prihvatio. A isto tako onaj koji ju je htio otpustiti, pokazao je da ju je prihvatio.“ (2,5)

Stoga nam ta Ambrozijeva razmišljanja rječito svjedoče o svetosti ovog odličnog i pravednog muža. Pa i kad Pismo to ne govori izričito, imamo pravo zaključiti iz svega drugoga što vidimo, da je on najbolje mogao osjetiti veličinu Božje izabranice, Marije iz Nazareta. On je mogao najbolje poznavati njezine osjećaje prema Bogu, njezine stavove i uvjerenja. On je najbolje mogao osjetiti žar njezine svetosti i snagu vjerne ljubavi. On se mogao na najbolji način pokloniti otajstvu koje je nosila, te bi bio posljednji koji bi doveo u pitanje njezinu djevičansku cjelovitost. U tom duhu, tumačeći Matejevu kratkoću u opisu odnosa Marije i Josipa, Ambrozije veli da Evanđelist nije imao razloga se duže zadržavati, jer je sve rekao kad je istaknuo Josipovu pravednost: „A isto tako onaj koji je prihvatio potvrditi neporočno otajstvo utjelovljenja, nije smatrao da treba opširnije svjedočiti o Marijinu djevičanstvu, da se ne bi pomislilo da je veći branitelj Djevice, nego pobornik otajstva. Zasigurno kad je ustvrdio da je Josip pravedan, dovoljno je pokazao da nije mogao oskvrnuti hram Duha, utrobu otajstva, Majku Gospodinovu.“ (2,6)

Prigrlimo i mi poput svetog Josipa otajstvo Kristova utjelovljenja, te prihvatimo svetu Djevicu, Gospodinovu Majku kao najveće bogatstvo koje nam Bog stavlja u život. Dopustimo Bogu da uđe u naš život dajući mu ono najodličnije mjesto i štiteći svim silama otajstvo svetosti Božje koje dolazi među ljude, ali po ljudima. Dopustimo da i nama Svevišnji Bog povjeri mjesto i zadaća uz i za svoga utjelovljenoga Sina i njegovu Majku, kao što je povjerio i svetom Josipu, kako bi nas to služenje dovele do slave nebeske u koju je zahvaljujući pravednosti dospio i sveti Josip.

2. korizmena nedjelja – A

Kako u svom hodu kroz povijest svijeta, tako i u svom korizmenom hodu koji je slika povijesnog hoda, Crkva uči od svoga učitelja Isusa Krista. Preobraženje na gori jedan je u nizu znakovitih događaja iz njegova života za koji možemo reći da je bio istinska škola onima koji su bili s njime, a u ovom slučaju radilo se o trojici apostola: Petru, Jakovu i Ivanu. Gospodin je poveo njih sa sobom na goru gdje se išao moliti, s ciljem da i njih pouči ne samo otajstvima svoga božanskog života, nego i otajstvenosti koju zadobiva i ljudski život ukoliko je povezan s Božjim. Svojim preobraženjem on je doista htio nešto poručiti i nečemu poučiti svoje učenike, te će stoga sveti papa Leon Veliki reći, razmatrajući ovaj evanđeoski tekst, da je njime Isus poučavao svoje učenike vodeći ih cjelovitom znanju, znanju koje je pretpostavljalo ne samo nebesku proslavu nego i križ.

Zato će isti papa Leon ovaj događaj promatrali u dvostrukosti njegova značenja. Najprije, u odnosu na stvarnost svoga života, Isus je pred izabranim svjedocima pokazao svoju božansku slavu koja je bila skrivena u ljudskom liku. Slava kojom je tada bio obdaren Isusov ljudski lik bila je samo anticipacija buduće punine slave koja se trebala očitovati u događaju uskrsnuća. No ovaj događaj ima i drugi dimenziju, jer se sve skupa dogodilo poradi učenika, kako bi oni iz događaja preobraženja izvukli spasonosne poticaje za svoj život. A što su mogli ponijeti za svoj život, čak u perspektivi odgovornosti zadaće koju će imati kasnije u Crkvi, jasno nam veli sveti Leon Veliki u svojem jednom govoru:  „Prvenstveno se je pri preobraženju radilo o tome da iz srdaca učenika bude otklonjena sablazan križa kako poniznost voljno prihvaćene muke ne bi uznemirila vjeru onih kojima bî objavljena uzvišenost skrivena dostojanstva. Ali je ne manjom providnošću udaren temelj za nadu svete Crkve kako bi cijelo Kristovo tijelo spoznalo kakva ga tek promjena čeka jer je udovima obećao udioništvo u časti koja je najprije zasjajila na Glavi.“

Kao što je Isus pokazao učenicima da do slave uskrsnuća mogu proći samo preko sablazni križa, istu poruku izriče i nama danas u našem korizmenom hodu, kad nam poručuje da se do nebeske proslave može doći samo skromnim, postojanim hodom odricanja, žrtve i križa. Tako i nama, kao nekad i učenicima, uklanja iz srca sablazan križa otkrivajući nam njegovu spasenjsku snagu, te razotkrivajući nam da se do slave uskrsnuća dolazi jedino po križu. Samo pritjelovljeni njemu u ovom velikom hodu Crkve i sami se poučavamo u školi njegova preobraženja, koje daje smisao i osvjetljava cilj našeg korizmenog hoda. Tako nam preobraženje daje nadu one buduće slave, jer nam je Isus pokazao da i nas čeka ista proslava i preobraženje koje je on proživio na svome tijelu, pod uvjetom da samozatajno nastavimo korzimeni hod, to jest život u skromnosti na zemlji dok u punini ne doživimo snagu njegova uskrsnuća. Sve što je proživio Krist kao naša glava, to jest Glava tijela Crkve, proživjeti je i svakome od nas na svome tijelu, jer smo u konačnici udovi njegova tijela.

I dok danas u našim ušima odzvanjaju riječi Oca nebeskoga „Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!“, ustrajmo u svome korizmenom hodu. Promatrajući Isusovu slavu, ne bojmo se izazova ni križeva života, jer on koji je posjedovao božansku slavu, pokazao nam je da se proslava ljudske naravi ostvaruje samo po muci križa i vjernom izvršavanju zadaća i zahtjeva kršćanskoga života. I ove korizme vježbajmo se prvenstveno u tome da budemo vjerni Očevu glasu i da slušamo njegova Sina ljubljenoga, u čemu je sadržan Zakon i Proroci. U tom duhu su nam poticajne i riječi kojima nas hrabri sveti papa Leon Veliki: „Neka stoga, prema propovijedanju svetoga evanđelja, osnaži vjera svih i da se nitko ne stidi križa Kristova jer je po njemu svijet otkupljen. Radi toga neka se nitko ne boji trpjeti za pravednost i da ne gubi nadu u isplatu obećanoga, jer se po radu stiže k odmoru, a preko smrti u život. Svu je slabost naše neznatnosti uzeo na se onaj u kojemu pobjeđujemo ono što je on pobijedio i postižemo što je obećao, ako ga ispovijedamo i ostanemo u njegovoj ljubavi.“

Magnet je tvar – crna ruda
s vlastitim magnetskim poljem,
te posjeduje vlastitu silu
kojom je sposobna privlačiti
ili odbijati druge materijale.
Magnetičnost neke tvari
testira se na željezu,
te se magnetom naziva tvari
sposobne privlačiti željezo.
Tako je magnet sposoban,
snagom privlačne sile,
prkositi čak i zakonima sile teže
privlačeći i podižići u vis
i teže metalne predmete.

Slično tome možemo reći
da i sam Bog posjeduje
duhovno magnetsko polje.
On oko sebe stvara,
isijavajući iz svoga bića snagu,
božansko magnetsko polje
sastavljeno od sile ljubavi
kojom privlači ljude u svoj zagrljaj.
Tako neizrecive silnice ljubavi
postaju magnet ljudskih duša,
kadre uzdići do nebeskog uzvišenja
i one duše što bijahu otežale
u zemaljskom i prizemljenom.
Božja ljubav ih neodoljivo privlači
ispunjavajući ih toplinom i žarom,
te potičući ih da idu putem svetosti
izabirući božanske vrijednosti,
da bi ih jednom konačno privukla
u božansko ozračje života vječnoga.

1. korizmena nedjelja – A

Evanđeoski odlomak koji čitamo na ovu prvu korizmenu nedjelju Matejev je opis kušnji kojima je bio podvrgnut Isus nakon četrdesetodnevnog posta u pustinji. Više je razloga zašto nam Crkva stavlja ovaj tekst na samom početku korizme. Ponajprije zato što vrijeme korizme osjećamo i kao vrijeme prave pustinje, to jest intenzivnog posta i pokore. Osim toga, upravo zato jer je Isus proboravio u pustinji četrdeset dana, Crkva je oblikovala korizmeno vrijeme kao razdoblje od četrdeset dana. I kao što je Isus išao u pustinju gdje je bio podvrgnut kušnjama prije svoga javnog djelovanja, tako je i svakom vjerniku korizma vrijeme priprave ne samo za slavlje uskrsnog otajstva, nego i vježba koja nam daje snagu za dosljedno kršćansko življenje.

Uz spomenute dimenzije koje su bile zajednička stečevina prve Crkve, pojedini su crkveni pisci i sveti oci isticali još neke druge elemente. Tako sveti Hilraije iz Poitiersa, tumačeći ovaj evanđeoski odlomak, smješta Isusove kušnje u širi antropološki kontekst povezujući ih s kušnjama kojima je bio izložen i kojima je podlegao Adam. I Isus je dakle kao čovjek član ljudskog roda, te je izložen i zajedničkim napastima koje ne mimoilaze nijednog člana ljudske vrste. A ako tih napasti nije bio pošteđen ni utjelovljeni Sin Božji, bespredmetno bi bilo očekivati da bude izuzet i itko od nas smrtnih ljudi, bez obzira koliko dobri i sveti bili. Štoviše, to je Sotoni još veći izazov da napastuje: „Đavao je zaveo Adama i varanjem priveo smrti. Međutim jednako je bilo u skladu s njegovom zloćom i zločinom da bude svladan u onom čovjeku čijom se smrću i nedaćama hvalio. Bilo je dostojno da onaj koji je čovjeku zavidio na Božjim dobročinstvima ne bude prije napastovanja u mogućnosti pojmiti Boga u čovjeku. Isus je, dakle, odmah poslije krštenja napastvovan. On svojim iskušenjem naznačuje da đavlova napastvovanja nadasve bjesne u nama posvećenima jer mu je draža pobjeda nad svetima.“

Ali Isus je zato i došao kako bi pobijedio đavla u svim kušnjama u kojima je Adam pao, kako bi tako bio istinski novi Adam, začetnik novog čovječanstva, istrgnutog iz vlasti Sotone. A da bi osnažio ovaj paralelizam, sveti Hilarije je onda, polazeći od trostruke kušnje kojoj je bio podvrgnut Isus, i u Adamovoj kušnji vidio isto toliko dimenzija: „Đavao je Adama zaveo hranom i iz rajske slave odveo na mjesto grijeha, to jest u predio zabranjenog stabla. Đavao je, kao trećim, Adama pokvario častohlepljem za božanskim imenom. Obećao mu je da će biti sličan bogovima.“

Ukazujući na sličnosti s kušnjama u kojima je podlegao Adam, Hilarije skreće pozornost na činjenicu da se ni Isusove kušnje nisu ticale samo njega samoga, nego cijelog ljudskog roda. A kao što su se posljedice Adamova pada prenijele na cijeli ljudski rod, tako i Isusova pobjeda u kušnjama ima jednak univerzalni učinak, što će Hilarije posebno istaknuti kad tumači Isusov odgovor pri trećoj kušnji. U tom trenutku Isus konačno tjera Napasnika, pa je treći odgovor i kruna njegove pobjede nad Sotonom. Tim odgovorom on odlučno odbacuje od sebe svaku sotonsku primisao i napast, čime ostavlja i nama primjer kako postupati u takvim i sličnim kušnjama: „Učinkom je tog odgovora Gospodin i nama pružio veliki primjer da se, prezrevši slavu ljudske vlasti i zapostavivši svjetovno častohleplje, sjećamo kako se moramo klanjati jedino Bogu i Gospodinu jer je sva svjetovna čast đavolski posao. Poslije, dakle, onoga đavlova bijega anđeli služe Kristu koji nas uči da ni nama neće nedostajati anđeoska usluga i služba nebeskih moći kada i mi pobijedimo đavla i zgazimo njegovu glavu.“

I nama koji u kušnjama ovoga svijeta stojimo između ova dva Adama, onoga koji je pao pred izazovom napasti učinivši nas Sotoninim žrtvama i onoga koji je pobijedio oslobodivši nas sotonske vlasti, odvažno je poći putem Kristove pobjede. Isus nam daje snagu svojim primjerom, ali isto tako nas podsjeća da je vrlo moćno oružje protiv sotonskih zamki i podvala upravo korizmeni post. Uzmimo i sami to moćno oružje kojim se poslužio i utjelovljeni Božji Sin, te odbijmo trostruku sotonsku napast kojom bi nas Sotona htio degradirati na sinove ovoga svijet. Stoga u ovom svetom korizmenom vremenu postimo, molimo se, živimo od riječi Božje, klanjajmo se Bogu i njemu jedinom služimo, pa će, bez imalo sumnje, pobjeda biti i naša po uzoru na onu koju je već radi nas izvojevao naš Gospodin.

Pepelnica

Evanđeoski odlomak koji čitamo danas kad započinjemo sveto korizmeno vrijeme govori nam o istinskom duhu koji trebamo posjedovati dok postimo, molimo i dijelimo milostinju. Isus jasno ističe da nije dovoljno samo po sebi postiti, moliti i činiti djela milosrđa, nego to treba činiti u duhu samozatajnosti i poniznosti koji je po volji Ocu nebeskom, čime jasno i nama govori u kojem duhu i sami trebamo živjeti korizmu. Ona je s jedne strane vrijeme intenzivnog darivanja, bilo kroz post, bilo kroz molitvu ili milostinju, ali je ujedno i vrijeme velikog primanja od Oca koji vidi u tajnosti i koji nam uzvraća mnogo obilatije nego što mi možemo dati. Stoga je ovo milosno korizmeno vrijeme doista vrijeme traženja i primanja od Boga, kada svaki od nas postom, molitvom i milostinjom traži uslišanja i očekuje primiti obilnije milosti od njega. Ali dobiti što traži i primiti obilje Božjih dobročinstava može samo onaj tko je prije darovao, to jest primiti od Boga može samo onaj tko je prije toga oslobodio svoje srce, a najlakši i najjednostavniji put oslobađanja srca je darovati čovjeku što treba od onoga čime sami obilujemo.

Zato autentično duh korizme od nas pretpostavlja veliku skromnost duha, kako ne bismo preuzetno i farizejski u prvi plan isticali vlastita dobra djela, zaboravljajući pri tom ona Božja, kako je to znao lijepo istaknuti i sveti Augustin potičući svoje vjernike na autentičnu pobožnost: „Ali našim molitvama, da bi leteći mogle lakše doći do Boga, uz milostinje i postove, dodajmo krila pobožnosti. Iz toga kršćanski duh shvaća koliko treba biti daleko od krađe tuđe stvari kad čuje da je slično krađi ako svoj višak ne podijelit s potrebnim. Gospodin veli: Dajte i dat će vam se, otpustite i otpustit će vam se. Ove dvije vrste milostinje da dijelimo i otpuštamo, milosrdno i  žarko činimo, mi koji molimo Gospodina da nam udijeli dobra i da nam ne uzvraća na zla. Dajte, veli, i dat će vam se. Ima li što istinskije i pravednije: da onaj tko odbija dati, vara sama sebe i potom ne prima? Ako seljak bestidno traži žetvu tamo gdje zna da nije prethodno sijao, koliko bestidnije traži od Boga bogatog darivatelja onaj koji nije htio uslišati siromaha koji potražuje pomoć? U siromašnom je se htio nahraniti onaj koji ne oskudijeva. Našeg Boga koji je potreban ne prezrimo u siromašnome, kako bismo se potrebni zasitili u njemu bogatome. Imamo potrebnih i potrebni smo: dajmo dakle, kako bismo primili.“

No darivanje nije samo darivanje zemaljskih dobara. Ono postaje slika međusobnog osobnog darivanja i boljih ljudskih odnosa, mira i pomirenja među ljudima, drugom milostinjom koja je mnogo važnija od dijeljenja zemaljskih dobara, jer postaje stvarni duhovni korizmeni ulog. A tko nije u duhovnom miru s braćom, ne može niti ispravno moliti, postiti i dijeliti milostinju. Čini krupni previd onaj tko nema istinskog duha zajedništva s drugima u pogledu zemaljskih dobara, a očekuje za nagradu nebeska, kako to jasno veli i sveti Augustin:  „Da on nije obećao, bilo bi bestidno htjeti dati ova a primiti ona dobra, a pogotovo ne htjeti dati ova, koja pak ne bismo niti imali da ih ne daje onaj koji nas hrabri da ih dajemo. Koji bi to bio bezobrazluk da i u jednima i drugima se ufamo da će nam Bog dati, a u onim najmanjim stvarima preziremo što nam zapovijeda? Otpustite i bit će vam otpušteno. To jest, zaboravite i bit će vam zaboravljeno. Neka se sluga izmiri sa slugom, da ne bi Gospodin kaznio nepravednog slugu. U ovoj vrsti milostinje nitko nije siromašan.“

Sveti Augustin je tako na radikalan način protumačio smisao korizme najprije u iskrenom odnosu s Bogom kroz pobožnost, po kojoj sva ostala pokornička djela primaju krila, ali po kojoj krila prima i iskreno čovjekoljublje. Tko potom ne ide ususret čovjeku, nema pravo stati pred Boga i tražiti. U tom duhu tko ne otpušta drugima grijehe i dugove, uopće ne moli na ispravan način, jer je opraštanje sastavni dio molitve koju nas je naučio moliti naš Gospodin. Samo ako iz dana u dan poboljšavamo svoje odnose s ljudima, možemo reći da smo razumjeli bit korizme kao vremena za intenzivno zajedništvo s Bogom. Trudimo se i sami u ovom svetom vremenu imati istinski duh korizme, a Otac koji vidi u tajnosti uzvratit će nam obilato.

Lice je, kao otkriveni dio tijela,
predstavnik i poslanik cijeloga bića,
preko kojeg se upoznaje
sve ono što stoji skriveno, u nutrini,
daleko od pogleda u nutrini.
Danas zato mnogi ljudi,
želeći se pokazati što otmjenijima,
ili ostaviti što bolji dojam,
paze na izgled vlastitog lica.
U naivnosti zaboravljaju, međutim,
da nije dostatno dotjerivanje lica
ili zatezanje staračkih bora,
kako bismo djelovali lijepo i svježe,
privlačno i mladenački.
Jer na licu se ne pokazuje
samo onaj vanjski izgled,
nego ono odražava cijelo biće,
poglavito dubine duše.
No ljepota ljudskog lica
nije u zatezanju bora,
nanošenju krema i pudera,
nego u skidanju maski grijeha
s grešne i ranjene duše.
Ona nakon toga blista na licu,
zahvalna Bogu za podaren čist obraz,
te vraćenu vječnu mladost
i ures neprolazne ljepote.

8. nedjelja kroz godinu – A

Riječ današnjeg Evanđelja dotiče jednu značajnu životnu temu, a to je odnos prema bogatstvu i zemaljskim sigurnostima. Isus je izrazio taj odnos s dvije bremenite rečenice: „Nitko ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.“ Premda tako snažna i prodorna, malo koja Isusova riječ nas ostavlja tako ravnodušnima, jer redovito pomislimo kako se tiče nekog drugog, a ne nas, bilo da sebe ne smatramo slugama bogatstva bilo da smatramo da se ipak Bog i bogatstvo ne isključuju baš tako radikalno. Zato upravo današnju evanđeosku poruku slabo i nedosljedno pretačemo u život, premda u sebi nosi veliku dozu originalnosti.

A kako bi što zornije protumačio svojim vjernicima Kristove riječi i misao, sveti Ivan Zlatousti uzima za primjer bogataše udaljene od pravog evanđeoskog duha: „Ali bogataši ovoga vremena su vrlo daleko od tog duha. Novac je njihov učitelj i njihov tiranin. On im nameće da mu plate najrigorozniji danak koji im određuje, te se služi njima kao s najpopustljivijima i najnesretnijima od svojih slugu. Ta ljubav prema zlatu obuzima njihovo srce i zauzima ga kao utvrdu iz koje im nameće svaki dan nove zakone, pune nepravde i nasilja, a da se nitko ne odvaži usprotiviti.“  No to što Zlatousti reče bogatašima može se primijeniti i na svakoga od nas, na mentalitet suvremenog čovjeka i na bogata društva naše civilizacije. Na žalost cijeli sustav suvremenoga svijeta izgrađen je na tiraniji novca, pa je društvo i politika, svijest i ideje, napredak i razvoj podređeno gotovo isključivo logici novca i bogatstva. Pri tome doista nitko nema odvažnosti suprotstaviti se toj logici koju su nametnuli svijetu moćnici i bogataši, spremni u ime svoje dobiti gaziti beskrupulozno po milijunima ljudskih života.

Dok mnogi misle da je moguće živjeti na dva kolosijeka, to jest da služenje Bogu ne isključuje bogatstvo i obrnuto, Isus je bio jasan i kategoričan. A ako je njegova riječ točna, onda to znači da što više služimo Bogu, neminovno se oslobađamo tiranije novca i bogatstva. Što više živimo od Boga, više se oslobađamo pritiska vlastite zabrinutosti i ne dopuštamo da nas više terorizira želja da tražimo životnu sigurnost u zemaljskim dobrima. Što više ljubimo Boga, manje nam je stalo do životnog obilja i raskoši, do jela i odijela. Što više služimo Bogu, manje smo u mrežama zlog gospodara zvanog bogatstvo, te bježimo od zala, zločina i nesreća kojima je uzročnik prljavi dobitak.

A jer su neki u svojim tumačenjima htjeli dovesti u pitanje Isusov nauk o ovoj temi, uvjereni da pretjeruje kad govori o bogatstvu kao gospodaru, sveti Ivan Zlatousti će jasno upozoriti uvjeren u apsolutnu točnost njegovih riječi: „Ne suprotstavljajte dakle glasu Božjemu isprazna razmišljanja. A budući da je Isus Krist izgovorio te riječi, te je rekao da je nemoguće služiti dvojici gospodara, neka nitko ne kaže da je to moguće. Jedan od ovih gospodara vam zapovijeda da želite za tuđim dobrima, drugi pak da dajete vaša. Jedan hoće da budete čisti, drugi da budete nečisti. Jedan vas vodi k dobroj hrani, drugi vam preporuča uzdržljivost. Jedan vas uvjerava da ljubite svijet, drugi vam zapovijeda da ga prezirete. Jedan hoće da se divite raskoši i ljepoti građevina, a drugi, pun prijezira prema tim ispraznostima, hoće da ljubite ljepotu kreposti i mudrosti. Kako dakle možete služiti zajedno ova dva učitelja budući da vam zapovijedaju suprotne stvari?“  (Hom. 21,1)

Zlatousti stoga i nas, koji spontano težimo za bogatstvom i vodimo se vrijednošću novca i zarade, poziva da uklonimo iz srca ovu duhovnu varku i zamku. Ona nam eventualno šapće kako je možda ipak moguće služiti dvojici gospodara, pri čemu se služenje bogatstvu prikazuje tako poželjno i privlačno, no prava istina je u Isusovim riječima. Oduprimo se napasti kojoj su podlegli mnogi naši suvremenici kad su radije prihvatili tiraniju novca, nego služenje Bogu živomu. Ugradimo u vlastiti život evanđeoske i svete želje koje nam nadahnjuje Isusova riječ, radije nego one koje nam sugerira novac i bogatstvo. Neka nam snaga vjere i Božje prisutnosti bude veća i jača životna motivacija od one koju nam nudi novac i bogatstvo. Stavimo Boga ispred svih svojih potreba i njemu radije služimo nego da težimo zemaljskom bogatstvu, jer će nas on obogatiti svojim životom, dok nas želja za bogatstvom ovoga svijeta lišava svega što jesmo po sebi i po daru milosti Božje.

Puna su je mora i oceani,
a opet je tako diskretna
da se ne može ni vidjeti
a ni rukom dotaknuti.
Da bi se pretvorila u zrnca
i postala ljudima uporabiva
neophodan je žar Sunca
što je iz mora isušuje.
Bez nje bi hrana bila neukusna,
pa se odmah osjeti ako nedostaje,
premda mnogi ne zamijete
ako je ima u potrebnoj mjeri.
A da bi ostvarila svoj učinak,
rastapa se postajući nevidljiva.
Žrtvujući sebe za veću kakvoću,
utkaje se u druge sastojke hrane,
čineći ih nepcu jestivijima.

Svjestan svih njezinih odlika
Gospodin je dade kao primjer
svojim apostolima i učenicima.
Potičući ih da budu sol zemlje,
traži da se ‘rastope’ za druge,
kako bi život učinili ‘ukusnijim’,
te da sami pritom ostanu
nevidljivi i neprimjetni u svijetu,
ne pripisujući se nikakve zasluge
i ne tražeći svoju nagradu.
Jedini smisao i zadovoljstvo
koje pružaju svojim postojanjem
je da samozatajno ispune
poslanje rastapanja za druge.
Poput soli uzete iz mora,
tako su i oni iz praha uzeti,
te će se i u prah vratiti,
no promašeno im je postojanje
ako prije toga ne predaju sebe
za bolji okus života ljudima.

7. nedjelja kroz godinu – A

Današnji evanđeoski odlomak nastavak je Isusova govora učenicima o novosti i uzvišenosti njegovih pravila života u odnosu na starozavjetna. Odlomak kao takav je artikuliran oko dvije suprotstavljenosti ‘čuli ste da je rečeno – a ja vam kažem’. Prva suprotstavljenost navodi nekoliko konkretnih životnih situacija nasilja, pljačke, otimanja i prisile kao vrlo čestih pojava među ljudima iz kojih je Stari zavjet dao vrlo logičan i ljudski odgovor osvete: Oko za oko, zub za zub! Ali u svim tim situacijama Isus predviđa i svoje rješenje uvedeno vrlo ozbiljnim riječima: A ja vam kažem! Druga suprotstavljenost ide dalje i usredotočuje se ne samo na izvanjski stav koji treba zauzeti pred siledžijama i otimačima, nego pozornost skreće na unutarnji stav srca. Dok je Stari zavjet predviđao ljubav prema prijateljima, Isus potiče i na onu prema neprijateljima. Upravo zato je prva Crkva držala Isusov nauk uzvišenijim od onog starozavjetnog. U svakom slučaju i ovaj tekst valja čitati u kontinuitetu s tekstom koji smo čitali prošle nedjelje, a u kojem je bilo rečeno da Gospodin nije došao ukinuti Zakon i Proroke, nego ispuniti. Gospodin doista ne dokida starozavjetne odredbe, nego pokazuje svojim učenicima put mnogo savršeniji od starozavjetnoga, pri čemu se onda i kršćanstvo očituje uzvišenijim od židovstva.

Upravo u tom duhu je sveti Jeronim tumačio ove dvije situacije iznutra obilježene napetošću. Dok uočava da Gospodin preporuča svojima da ljudsku nezasitnost i pohlepu pobjeđuju radije posvemašnjom darežljivošću, Jeronim opaža da se pri tom ne radi samo o darivanju zemaljske milostinje, nego u konačnici onih duhovnih, milosnih darova: „Ako mislimo da se rečeno odnosi samo na milostinju, to ne može biti točno zbog velikog mnoštva siromaha. Čak i bogataši, ako uvijek daju, neće uvijek moći davati. Poslije, dakle, dobra koje je milostinja Krist apostolima, tj. učenicima, naređuje da ‘badava’ daju što su ‘milosno’ primili. Takvo blago nikad ne opada. Naprotiv! Što se više razdvaja, sve se više umnaža. Izvorni mlaz nikada ne presušuje premda natapa polja što se pred njim protežu.“

Tko bi se ravnao prema starozavjetnoj logici osvete ili odredbi o ljubavi samo prema prijateljima, ravnao bi se isključivo prema ljudskoj pravednosti i u dometima naravnih sila i osjećaja. Evanđelje pak nadilazi takvu pravednost, jer nam Isus daje mnogo savršenije odredbe za život. One nadilaze onaj naravan ljudski osjećaj, potrebe i domete, a izviru iz samoga Boga koji daje snagu da ga nasljedujemo i da živimo sukladno njegovoj iskonskoj volji, želji i ljubavi. Zato Isus i poziva svoje učenike da budu savršeni kao što je savršen Otac nebeski, što se mnogima činilo nemogućim. Uslijed toga, smatrajući nedostižnim poziv na ljubav prema neprijateljima, ispričavali su se od vršenja ove odredbe. U biti nisu se nikad ni potrudili ozbiljno provesti u život Kristovu riječ, a njihove izjave više su sličile izgovorima nego iskrenom udivljenju pred uzvišenim naukom. Takvima Betlehemski Asketa poručuje tumačeći ove retke: „Mnogi svojom slabošću mjere Božje zapovijedi, a ne svetačkim snagama. Stoga misle da je naređeno nemoguće. Kažu da je našim silama dovoljno ako ne mrzimo neprijatelje. Ali bi naredba da se ljube bila više nego što može podnijeti ljudska narav. Ipak moramo znati da Krist ne zapovijeda nemoguće već savršeno kao što je David postupio prema Saulu i Apsalonu.“

A riječ današnjeg Evanđelja nije bez aktualnosti i za nas danas. I nama je poziv da ozbiljno rastemo u savršenstvo živeći prema Kristovoj riječi o nasljedovanju Oca nebeskoga. Gospodinova pouka je doista uzvišena, pa i kad nam se čini da nadilazi naše snage, valja znati da je potpuno sukladna ljudskoj naravi. Pa i kad sama narav nije u stanju dosegnuti željeno savršenstvo bez pomoći Božje, ne smijemo previdjeti milosti koju nam daje kao unutarnju snagu da slušamo i opslužujemo njegove zapovijedi uslijed čega u nama rastu svetačke snage. Pa i onda kad su ljudske mogućnosti ograničene, Bog daje milost bez mjere kako bismo mogli izvršiti što nam je zapovjedio, a što više računamo na njegovu milost, to se u nama umnažaju snage koje ulažemo u vlastiti duhovni rast. Stoga se ne zadovoljimo u životu ozakoniti samo ono što je ljudsko,nego se uzdižimo prema onom što je božansko, promatrajući savršenstvo Oca nebeskoga i živeći prema uzoru na njegov primjer kao prava njegova djeca.

Kompaktni disk ili jednostavnije CD
optički je zapis koji omogućuje
spremanje golemih količina podataka
na tako malom prostoru.
Zvuči nevjerojatno da se na jedan disk
može pohraniti, ne samo pojedine knjige,
nego se može spremiti i cijele knjižnice.
Ali za knjige zapisane posebnom tehnikom
i pohranjene na takvom posebnom mediju
neophodni su i prikladni čitači,
u protivnom ostaje tek komadić
čiste polikarbonske plastike
premazane aluminijem ili zlatom,
te zaštićene tankim slojem laka.
No s pravim laserskim čitačem
sposobnim raspoznati upisane zapise
kompaktni disk se pretvara u bogatu riznicu
potrebnog znanja i korisnih podataka.

Poput zapisa na kompaktnom disku
i svetopisamski je zapis Božje riječi.
Tko ne posjeduje čisto srce
i potrebnu otvorenost duha,
ne uspijeva u Svetom pismu otkriti
neizmjerno i nepresušno obilje
spasenjskih informacija i uputa
kao nezamjenjivu hranu ljudskog duha.
Ali tko posjeduje prikladne čitače,
izbrušene u radionici Duha Svetoga
i podešene u školi Crkve,
Pismo mu je neiscrpno vrelo
milosnog obilja i mudrosnog znanja,
što postaje ljudskoj nozi svjetiljka
i najkrepkija hrana na životnoj stazi.