3. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem evanđeoskom tekstu čitamo o početku Isusova javnog djelovanja koje je uslijedilo nakon što je Ivan Krstitelj bio uhićen i utamničen. Upravo radi tog događaja Isus se povukao iz Judeje u svoj rodni galilejski kraj. Ali ne započinje djelovati u Nazaretu u kojem je othranjen, nego se preselio uz more, u Kafarnaum, jedan od većih gradova onog dijela Palestine. U tome sveti Matej iščitava ostvarenje mesijanskih nagovještaja izrečenih u Izaijinu proroštvu koje veli: „Zemlja Zebulonova i zemlja Naftalijeva, Put uz more, s one strane Jordna, Galileja poganska – narod što je sjedio u tmini, svjetlost vidje veliku; onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu.“ Tako Evanđelist iznosi uvjerenje da je Gospodin svjesno započeo svoje javno djelovanje u ovom rubnom dijelu zemlje i Božjeg naroda, koji je bio izloženiji utjecajima poganskih naroda upravo zato jer je bio rubni, to jest granični kraj. Pogansko društvo i običaji lakše su se uvlačili u takve sredine gdje se prolazilo i dolazilo u doticaj s drugima, gdje se susretale kulture i kultovi, trgovački i ini putovi, nego što je bio slučaj s Jeruzalemom, religioznim i nacionalnim središtem Božjeg naroda. Galileja je bio kraj gdje su se najprije i najlakše doseljavali i drugi narodi koji bi zauzimali susjedna područja, kao što su bili Asirci, te je jasno da je Galileja zbog toga dobila naziv ‘Galileja poganska’.

No Bog ne zaboravlja ni taj rubni i poganizirani prostor, nego i ljudima koju tu žive daje prigodu da se obrate i da prihvate spasenje. Ni Galileja nije prepuštena samoj sebi niti je osuđena na propast, nego i u njoj odzvanja poziv na spasenje, jer Bog ne želi propasti nijednog svoga bića. Stoga se Krist pojavljuje kao svjetlo narodu koji je ‘sjedio u tmini’ i koji je obitavao ‘mrkli kraj smrti’. Sveti oci u prvim stoljećima Crkve prepoznali su u ovom odlomku Božju skrb za sve ljude i sve narode, a ne samo za poganizirano galilejsko društvo koje je bilo pod velikim utjecajem poganskoga svijeta.

U tom duhu Ivan Zlatousti tumači ovaj odlomak iz Matejeva Evanđelja u kojem je opisano Gospodinovo djelovanja u Galileji u svjetlu riječi proroka Izaije: „A da pak naučiš da on ne govori niti o izvanjskom svjetlu ili tami, kad govori o svjetlu ne zove ga jednostavno svjetlom, nego veli ‘veliko svjetlo’, što na drugom mjestu je nazvao pravim svjetlom. A govoreći o tami, naziva je sjenom smrti. A da potom pokaže da nije njih zatekao kao oni koji traže, nego da je se Bog pojavio odozgor, veli: ‘Svjetlo se rodilo nad njima’, što će reći da je se ovo svjetlo pojavilo i zasjalo im, a nisu oni došli do njega. Jer prije rođenja Isusa Krista ljudski rod je bio na samom rubu. Ljudi ne samo da su hodili u tminama, nego su sjedili u tami, što znači da nisu imali više nikakve nade biti oslobođeni. Na takav ih je način obuzimala tama tako da ne samo da nisu znali kamo trebaju hoditi, nego nisu mogli niti stajati.„(Hom. In Matth. 14,1)

Iz ovih riječi svetoga Ivana Zlatoustoga jasno je kako on u društvu svoga vremena prepoznaje da nije dovoljno da društvo bude civilizirano i slobodno, kao da bi to bio preduvjet da je samim time u svjetlosti. No, već je to dobro i prorok znao, a i Ivan Zlatousti potvrdio, poganska civilizacija koja je, ljudski gledano, bila naprednija od civilizacije židovskoga naroda, bila je mrak u odnosu na ono svjetlo koje je sjalo i tinjalo u Božjem narodu, noseći veliko obećanje konačne objave Božjeg svjetla koje će biti u stanju raspršiti i najgušći mrak i onu sjenu smrti. I nama su riječi Evanđelja, kao i riječi svetog Ivana Zlatoustoga poticaj da se i sami ne bojimo djelovati na rubovima, a to znači u srcu ove civilizacije koja je sve više i više poganska. Jer što se više društvo poganizira i odbacuje Boga, to više ide prema rubu čovječnosti, prema mrklom mraku i prema smrtnoj sjeni. Zato nas je Gospodin, koji nam je zasjao i koji nas je svojim svjetlom prosvijetlio, ovlastio da budemo širitelji njegove istine koja jedina može raspršiti pogansku mrklinu suvremene ‘humanizirane’ civilizacije, te nositelji njegova božanskog života koji jedini pobjeđuje smrtnu sjenu koja se nadvija nad ovo naše društvo i na cijelo čovječanstvo.

2. nedjelja kroz godinu – A

Današnji evanđeoski odlomak opisuje istovjetan događaj koji smo čitali i o kojem smo razmišljali prošle nedjelje kad smo slavili blagdan Krštenja Gospodinova, s time da samo prošle nedjelje čitali opis iz Evanđelja po Mateju, dok danas čitamo tekst iz pera svetog Ivana. Od blagdana njegova krštenja kojim se ujedno zaključuje liturgijski ciklus božićnog vremena, prelazimo u liturgijsko vrijeme kroz godinu, razmišljajući o istom događaju samo iz druge perspektive. Od slavlja blagdana njegovog krštenja, ulazimo u onu svakodnevnicu koja nije pasivna svakodnevnica, nego ono redovito sveto vrijeme, koje bi kao i njegovo moralo biti posvećeno spasenjskim djelovanjem, to jest naviještanjem. Vrijeme kroz godinu je prigoda da nastavimo živjeti novim intenzitetom koji nam je posredovao sam Gospodin, a to je intenzitet njegova očitovanja svijetu.

U prvoj Crkvi se prije svega intenzivno raspravljalo o značenju ovog događaja najprije za Gospodinov život, a teko onda kasnije i za život pojedinog vjernika. Gledano iz kristološke perspektive ono je bilo prekretnica u Gospodinovu životu, jer je nakon što je primio krštenje Gospodin počeo svoje javno djelovanje. A gledano iz perspektive Ivana Krstitelja, krštenje kojim je on krštavao narod imalo je smisla samo kao priprava za Mesijin dolazak: „Ja ga nisam poznavao, ali baš zato dođoh i krstim vodom da se on očituje Izraelu.“ Zato nam sveti Ivan Evanđelist i prenosi ovaj događaj kako bi posvjedočio da se Mesija doista i očitovao u Izraelu od trenutka kad je Isus došao na Jordan tražeći od Ivana da ga krsti. S pravom onda možemo reći da je Ivan bio prvi kojem se Isus očitovao kao Sin Božji i Otkupitelj.

U tom duhu i sveti Augustin iščitava ovaj događaj, propitujući najprije značenje, zadaću i korist Ivanova krštenja, pri čemu je vrlo kritičan: „Braćo moja, da je čemu koristilo i sada bi ostalo, a ljudi bi se krštavali Ivanovim krštenjem, te bi tako dolazili do Kristova krstitelja. Ali što veli Krstitelj? Krstim da se on očituje Izraelu. Hoće reći da je došao krstiti vodom da se Krist očituje Izraelu, narodu Izraelovu. Ivan je primio otajstvo krštenja vodom pokore kako bi pripremio put Gospodinu, kad još Gospodin ne bijaše došao. Ali kad je se Gospodin pojavio, suvišno mu je put pripravljati, jer onima koji ga upoznaše sam je postao put. Stoga nije bilo dugotrajno Ivanovo krštenje. Ali kako se je pojavio Gospodin? Ponizan. Pojavio se kako bi Ivan primio krštenje kojim je trebao biti kršten sam Gospodin.“  (In Jo. Ev. tr. 4,12)

Doista, razvidno je da je Ivan krštavao kako bi se Gospodin očitovao Izraelu, a prvi od sveg Izraela bio je sam Preteča koji se je svojim krštenjem pokore čistio kako bi primio veliki dar očitovanja Mesijina.  Tako je u trenutku krštenja Gospodinova Ivan upoznao onoga kojega nije poznavao, te je po tom događaju počelo očitovanje Gospodinovo Izraelu. A prvi čin Gospodinova očitovanje bilo je očitovanje Ivanu, te je njemu krštenje pokorom bilo korisno da upozna Jaganjca Božjega i da potom posvjedoči za njega. Krštenje pokorom pripremilo ga je za ono drugo krštenje koje je tako odvažno najavljivao. Ivan je vidio Duha Svetoga kako silazi nad Isusa, te je tako i sam primio krštenje Duhom, što će poslije posvjedočiti dajući krv za Krista. Ivan je tako prvi koji je kršten Gospodnjom snagom, jer mu se očitovao Mesija i jer ga je obdario svojim Duhom.

Iz svega toga izvire obveza za nas kršćane, biti na tragu Ivanova svjedočanstva za Isusa. Ne možemo živjeti kao da ga ne poznamo, premda vidimo da mnogi oko nas ne samo žive kao da Krist nije očitovan svijetu, nego kao da uopće Boga nema. Vrijeme kroz godinu nam je poticaj da i svojoj svakodnevnici, a ne samo u prigodi nekih većih blagdana, Gospodina očitujemo svijetu, jer bez nas se to očitovanje ne događa. Kao što je Ivan Krstitelj pripremao svijet na to očitovanje, i nama je dodijeljena ta ista zadaća. Činiti nam je sve što je u našoj moći da se Isus očituje narodu, koji sporo prihvaća takvo očitovanje, jer su mu oči zastrte slabošću i grijehom.

Živjeti nam je stoga tako intenzivno, a to znači svjedočki, kao što je činio sveti Ivan Krstitelj, sveti Augustin i prva kršćanska zajednica, jer je neophodno i naše služenje Božjem otajstvu kako bi se Isus očitovao svijetu doista kao Božji pomazanik i Jaganjac koji oduzima grijehe svijeta. Svjedočiti nam je tako da njegovo svjetlo može zasjati ljudima našega vremena koji odbijaju naći se u zajedništvu s njime, te zbog toga čame pod teretom grijeha, koji ljudi nisu vlasni sebi skinuti, nego to može jedino Jaganjac Božji koji oduzima grijehe svijeta. A kako bi čovjek našega vremena dopustio Jaganjcu da mu skine teret grijeha, neophodno je naše sveto služenje i svjedočenje u svijetu.

Stara grčka mitološka priča
govori o Narcisu na rubu zdenca
što promatra zaljubljeno vlastiti lik
što se zavodnički zrcalio u vodi.
Opijen sebeljubljem i zadivljen ljepotom
bacio se potom u taj isti zdenac
koji mu postade grobnicom.
Nakon njega svaki oholi sebeljubnik
čini istu narcisoidnu pogrješku
čekajući da se izbistri voda u zdencu
kako bi nastavio tamo gdje je stao Narcis,
ne vodeći računa da će i sam
skončati istom ‘slatkom’ smrću
kao žrtva svoga bistrog lika u vodi.

No učeći nas bježati od napasti sebeljublja,
naš Učitelj nas poziva radije
da se zagledamo u vode krsnog zdenca
koje je on posvetio svojim krštenjem
i silaskom u vode Jordana.
U krsnom zdencu se neće stoga
zrcaliti sebeljubni ljudski lik,
nego će milost Božja učiniti
da nam se u bistroj vodi ukaže
sveti i božanski lik Gospodinov.
A ovaj milosni zdenac nije uzrok
bijedne smrtni sebeljubnika,
nego izvor novoga života djece Božje
po uzoru na sinovstvo ljubljenoga Sina.
I što jasnije naš lik u vodi
bude zrcalio njega a ne nas
bit ćemo tada istinski kršćani.

Blagdan krštenja Gospodinova – A

Krštenje Gospodinovo na Jordanu bio je jedan od nezaobilaznih događaja Gospodinova života, o čemu nam svjedoče opisi sve četvorice Evanđelista, s time da u ovom liturgijskom ciklusu čitamo Matejev opis tog događaja. Upravo jer je na mnoge, još od prvih vremena Crkve, djelovala zbunjujuće činjenica da je Isus na Jordanu zatražio od Ivana da ga krsti, tim više je potvrđena vjerodostojnost ovog događaja i tim više je izazovnije bilo tumačenje i značenje koje mu valja pripisati. Premda je djelovao zbunjujuće, ipak se od samih početaka ovaj događaj propovijedao i prenosio u kršćanskoj zajednici kao otajstveni događaj iz Gospodinova života. S duhu toga propovjednici i tumači Svetoga pisma, počevši već od apostolske zajednice, trudili su se razumjeti njegovo otajstveno značenje i prenijeti spasenjsku poruku. Dok su propovijedali Isusov život i djelovanje, govorili su o njegovu krštenju na Jordanu kao jednom od stožernih događaja njegova života s kojim valja upoznati vjernike kojima se prenosi sveta vjera. Stoga kao novi apostol na Judino mjesto nije mogao biti izabran netko tko nije bio svjedok svih događanja iz Gospodinova života, počevši od krštenja na Jordanu (Dj 1,22).

Ali osim što je bio vrlo važan, ovaj događaj je bio i prilično zbunjujući. Mnogi su se, doista, pitali zašto je se Isus, ako je Bog i Božji Sin, podložio Ivanovu krštenju? Je li i njemu trebalo krštenje pokorom? Je li možda time htio pokazati da je manji od Ivana? Isto tako, osim razumijevanja odnosa između Ivana i Isusa, Preteče i Mesije, trebalo je razumjeti odnos i između Ivanova krštenja i onog kršćanskog. Mnogi su se pitali postoje li uopće razlike između Ivanova krštenja kojem se Gospodin podložio i onoga koje je sam ustanovio. Vrlo sintetiziran, ali isto tako i jasan odgovor dao nam je sveti Jeronim u svom tumačenju ovog evanđeoskog teksta: „Spasitelj je iz tri razloga primio Ivanovo krštenje: prvo – jer se rodio čovjekom – da ispuni svaku zakonsku odredbu i poniznost; drugo: da svojim krštenjem potvrdi Ivanovo krštenje; i treće: da – posvećujući jordansku vodu – silaskom golubice naznači dolazak Duha Svetoga u vjerničkoj kupelji.“

Tako nam je sveti Jeronim sažeo uvjerenja i stav prve Crkve prema krštenju Gospodinovu u jednoj rečenici, pokazujući da se radi o događaju koji Gospodin svjesno čini kako bi onima koji vjeruju pokazao put spasenja koji se ima sastojati od poniznosti, obraćenja i silaska u vode krsne kupelji. Isus kako čovjek nije bježao od svoje odgovornosti, nego se svjesno podložio svim zahtjevima ljudske pravednosti, te tako potvrdio da je Ivan Krstitelj zakonito pripravljao put Mesiji, to jest da mu je čak sam preteča. Nadalje, da ne bi bilo onih koji si umišljaju da mogu bez valjanog i zakonitog ljudskog podlaganja Božjoj pravednosti doći do spasenja, Isus je naznačio ovaj jednostavni put poniznosti koji prolazi kroz Crkvu, o čemu će sveti Dalmatinac nadodati tumačeći koju je to pravednost Gospodin ispunio, te koje to značenje ima za nas: „Isus nije dodao zakonsku ili naravnu da oboje shvatimo. Isto tako, ako je Bog krštenje primio od čovjeka, neka čovjek ne drži nedostojnim da ga primi od roba kao što je i sam.“

Stoga ovaj blagdan i nas danas poziva na duhovni put koji nam je Gospodin naznačio kao put pravednosti i poniznosti, a sam ga je utro poniznošću i posvetio sakramentom krštenja koji nam Crkva daje. U tom duhu smo i sami pozvani podložiti se u poniznosti svakoj pravednosti Božjoj, te da ne budemo oholi i umišljeni u ljudska uvjerenja kao da bi se do spasenja moglo doći nekim privatnim putem ili sredstvom, umjesto ovog naznačenog kojem se i Gospodin podložio. Dok prigibamo glave i koljena pred onima koje je Bog ovlastio da vrše djelo obraćenja u narodu, ostajemo trajno združeni sa Slugom Božjim koji je poradi nas i našega spasenja činom poniznosti posvetio vode našega krštenja po kojima nas je, milosnim djelom Duha Svetoga, učinio ljubljenom djecom Božjom.

Svetkovina Bogojavljenja

Svetkovina Bogojavljenja u prvoj Crkvi bila je doista jednako svečana i značajna kao i svetkovina Božića, jer ovo slavlje izriče isto otajstvo pojavka Sina Božjega među ljudima. Doista ni Božić se nije slavio samo kao otajstvo rođenja Kristova, nego je slavljenje Božića sadržavalo i istinu da se Krist na dan svoga rođenja prije svega objavio svome narodu. Sukladno tome svetkovina Bogojavljenja je upućivala i na još jednu stranu tog otajstva, to jest istinu da se odmah nakon rođenja i prvih dana boravka među ljudima Krist Gospodin objavio i poganskim narodima na otajstven način koji su posvjedočili mudraci s istoka. Upravo u tome duhu i sveti Augustin, obrazlažući razloge i slavlja Bogojavljenja u prvoj Crkvi, predstavlja svetkovinu Bogojavljenja kao isto božićno otajstvo, s time što je sam događaj Božića bio događaj kad je Božje svjetlo zasjalo židovima, a događaj kad je to isto svjetlo zasjalo poganima: „Stoga oni koji ‘izbliza’ istoga dana pristupiše Kristu, i ovi što danas dođoše ‘izdaleka’, naznačiše potomcima da slave dva dana, iako su i jedni i drugi vidjeli jedno te isto ‘svjetlo svijeta’.“

Osim što Bogojavljenje shvaća kao drugo božićno slavlje, Hiponski biskup u mudracima s Istoka razaznaje lik i uzor svakog vjernika koji nikad nije prestao biti u hodu kao vjernik. Jer vjera pretpostavlja trajni hod i rast u spoznaji Božjoj dok vjernik ne dođe do savršenije spoznaje do sigurnosti koju pruža neposrednost, svjestan da vjera nije nerazumna, nego da je dar spoznaje Božje. Zato su mu mudraci izvrstan primjer hoda u vjeri, vođena zvijezdom, ali i dolaska do očevidne neposredne spoznaje, jer po Kristu u Betlehemu imaju uvid u svu istinu. Zato će Svetac iz Hipona za njih ustvrditi: „Vjeruju i traže: kao da predstavljaju ljude što hode po vjeri, ali žele neposredno promatrati.“

Neka i nas hod trojice mudraca s Istoka potakne da i sami doživimo vjeru kao hod prema Božjim očevidnostima. Neka nam bude poticaj za produbljenje istina vjere, neka nas vodi prema neposrednom gledanju koje nam je omogućio Božji Sin svojim utjelovljenjem, kad se dao vidjeti u tjelesnom liku. Ali tko želi imati neposrednu spoznaju o Bogu, ne može zanemariti spoznaju koju o njemu primamo iz Svetoga pisma, knjige u kojoj su nam zapisana svjedočanstva o njemu i prorečeni budući spasenjski događaji. U ovom procesu bistrenja svijesti i ideja, mudraci su nam primjer jer su i sami trebali proći kroz Sveto pismo, uči nas Augustin. Njih je, naime, zvijezda vodila preko Jeruzalema gdje su ih židovski učitelji poučili da je za Krista prorečeno da ima biti rođen u Betlehemu. „Radi nas je htio svratiti pozornost na svoja sveta Pisma. Zato je naredio da i sami mudraci kojima dade veoma jasan znak na nebu – a u srcima im je objavio da se rodio u Judeji – u nj povjeruju na temelju njegovih proroka.“

I ne bez doze kritičnosti Augustin dodaje i oštar prigovor pismoznancima i prvacima narodnim koji nisu znali prepoznati Isusa u Betlehemu kao Božjeg Sina, premda su im mudraci dali prigodu da i sami učine potrebni napor: „Koliko je nedostajalo da postanu pratioci onih koji traže Krista? Od njih čuše da su vidjeli njegovu zvijezdu i da su došli sa željom da mu se poklone. Što ih je stajalo da ih odvedu u Judin Betlehem koji naznačiše pomoću božanskih knjiga pa da zajedno vide, zajedno shvate i skupa se poklone? Ovako – pošto drugima pokazaše vrelo života – sami umriješe od suše. Mudracima su postali kao miljokazno stijenje. Prolaznicima su koji pitaju nešto pokazali, ali su sami ostali tupi i nepomični.“ To što on predbacuje drugima, postaje poticaj nama kršćanima da i sami ne ostanemo na pola puta u svom hodu prema Kristu, nego da, poput mudraca, dođemo do Betlehema, do njegovih jaslica, usprkos svih izazova i poteškoća, kako bi nas novorođeni kralj, dok mu se smjerno klanjamo, ispunio svojom spoznajom, svjetlom i životom.

2. božićna nedjelja – A

Dolazak Sina Božjega među nas ljude bio je veliko otajstvo spasenja, što je sveti Ivan Evanđelist nastojao izraziti biranim riječima u Prologu svoga Evanđelja govoreći o Božjoj vječnoj Riječi koja kao svjetlo i kao život dolazi među ljude. A Ivanove duboke riječi ostale su i ostaju izazov svima koji žele razumjeti otajstvo Božjeg dolaska među ljude, pa onda i nama kojima je također cilj slavljenjem božićnog otajstva primiti jasniju spoznaju i uspostaviti čvršće zajedništvo s Bogom koji nas je pohodio. Tako i sveti Augustin, tumačeći riječi Ivanova Prologa koje smo danas čuli, meditira o otajstvu Božjeg dolaska među ljude. Vjerno slijedeći misao svetog Ivana Augustin najprije razlaže otajstvo vječnog rođenja Božje Riječi od Oca ističući njezinu stvarateljsku moć i stvarno božanstvo. Ali nije riječ samo o Riječi po kojoj je sve stvoreno, nego je riječ o Riječi koja je došla na svijet to jest među nas ljude, kako veli sveti Evanđelist.

Već se Ivan divio činjenici da otajstvo Božjeg vječnog rođenja nije ostalo zatvoreno samo u sebe, nego je izišlo iz sebe očitujući svu dobrotu i ljubav Božju, što će dati povoda svetom Augustinu da dodatno produbi ovu temu. Upravo vječno rođenje Božje Riječi pokazuje da je Bog u sebi otajstvo komunikacije i otvorenosti, te zato i izlazi iz sebe prema svijetu, a napose prema čovjeku očituje najveću dobrostivost. Zato će mu sveti Augustin klicati kao otajstvu dobrohotnosti i milosrđa:

„Velike li dobrohotnosti! Velikog li milosrđa! Onaj koji je rođen kao Jedinac Božji nije htio ostati sam. Mnogi ljudi kad nemaju djece, u poodmakloj dobi posvajaju djecu, te voljom nadomještaju što nisu mogli po naravi. To čine ljudi. Ali ako netko ima sina jedinca, još više se raduje poradi njega, jer će njemu samome pripasti posjed budući da ne će imati s kime bi dijelio baštinu, što bi ga učinilo siromašnijim. Ali Bog ne čini tako. Svoga Jedinca kojeg je rodio i po kojem je sve stvorio, poslao je na svijet da ne bude jedinac, nego da posvoji drugu braću. Mi nismo rođeni iz Boga kao što je rođen on – Jedinorođenac, nego smo posvojeni njegovom milošću. Sam Jedinorođenac je došao da nas oslobodi grijeha u koje smo bili zapleteni i kojima smo bili zapriječeni da nas posvoji. Ali on, one koje je htio učiniti braćom, oslobodio ih je i učinio subaštinicima.“ (In Io. Ev. tr. 2,13)

Da bi svojim vjernicima jasnije predočio, ali i sasvim jednostavno, koliko je bilo neobično Božje ponašanje, Augustin ga uspoređuje s ljudskim, ukazujući na one radikalno bitne razlike. Boga nije spriječila, kao što biva među ljudima, ni naravna nemoć ni pogubna sebičnost, da se otvori čovjeku. Ljudima se može dogoditi , ako im zakažu naravne sile, da ostanu bez poroda, ali Bogu ne, jer Božji život je neograničeno plodna snaga. Ljudima se može dogoditi da zbog pohlepe i sebičnosti radije vole biti samci, jer onda sami uživaju u zemaljskoj baštini, ali Bog nije poput čovjeka, nego, naprotiv, želi sebi pridružiti posvojenu djecu. Osim toga ni njegova baština nije zemaljska nego mnogo uzvišenija. Svjestan Kristove neizmjerne velikodušnosti očitovane utjelovljenjem, Augustin će nadodati: „Ali on se nije bojao imati subaštinike, jer njegova baština nije oskudna, pa ni onda ako je mnogi posjeduju. Upravo oni postaju njegova baština činom kojim ih on prisvaja, a on na isti način postaje njihova baština.“

Vidimo tako da je Božja Riječ rođenjem kao čovjek očitovala moć plodnosti i nad ljudskom naravi koja je postala njegova utjelovljena narav. Zato se i mi, poput svetog Augustina, divimo čudu Božje dobrohotnosti i milosrđa, jer je Božja Riječ došla na svijet kako bi nas oslobodila grijeha i podarila nam moć da postanemo djeca Božja i Božja baština. Zahvalni za toliki dar milosrđa Božjem Sinu koji se radio kao čovjek da nas posini, uzvratimo vjernošću da možemo i sami po njegovu zemaljskom rođenju biti obdareni drugim rođenjem, onim nebeskim, čime postajemo plodni za vječnost. Držimo se ovog otajstva milosrđa, u kojem je Krist rođen u vremenu od Djevice, kao svoje baštine, kako bismo i sami primili milosni dar onog uzvišenog rođenja u Bogu, po kojem ćemo zauvijek ostati djeca vječnoga Oca.

Dok u božićnom vremenu razmišljamo o Mariji kao Majci Božjeg Sina i našega Spasitelja, od nas se očekujemo da pobliže i dublje razumijemo vrijednost njezina majčinstva, pokušavajući razumjeti što na koji se način dogodilo čudo Božjeg rođenja u svijetu. Naša velika poteškoća je što o njezinu začeću i rođenju najčešće razmišljamo kao ljudi obilježeni ograničenim ljudskim iskustvom, a ne onim autentičnim koji nadilazi našu prizemljenost. Jer pravo ljudsko iskustvo začeća i rađanja nije samo ono koje se događa na tjelesnoj razini, nego nešto sasvim uzvišenije i svetije što dotiče duhovne sastavnice života i na kojima se temelji. Upravo Marijinim začećem i rođenjem Bog nam želi posvijestiti jednu drugu činjenicu, to jest želi nas poučiti o ljudskom začeću i rađanju. Doista, poruka njezina primjera tiče se svakog začeća i rođenja, jer bi svaki događaj života trebao prije svega biti duhovni događaj koji ima potom svoje nužno značenje i za tjelesni život. Štoviše, Marija tako potvrđuje primat duhovnoga nad tjelesni, ili, još točnije, primat Božjeg duhovnog nad ljudskim.

U svjetlu Marijina života i primjera jasnije vidimo kako živimo u svijetu u kojemu se začeće i rođenje ne promatraju i ne tretiraju kao duhovni događaji, nego isključivo kroz prizmu tjelesnog odnosa. Ali kad bolje zastanemo pred činjenicom da je primanje i darivanje života najvažniji i nosivi događaj i trenutak života, onda bi doista bilo čudno ako bi se to svelo na samo biološko, to jest animalno u čovjeku. Doista čovjek bi bio zakinut ako se duhovno i tjelesno ne bi prožimalo u tako važnom trenutku, to jest ako trenutak začeća i rađanja ne bi bio dotaknut duhovnom dimenzijom i predanjem. Bilo bi tragično ako bi se duhovno i tjelesno prožimali u svemu osim u bračnom zajedništvu, to jest u ovom događaju predanja života novom biću, jer događaj života nije i ne bi smio biti samo biološko-tjelesni, nego je bitno obilježen i duhom. Ako u braku i postoji bračno tjelesno sjedinjenje ono postoji upravo radi toga jer mu je temelje, to jest trebao bi biti, duhovna ljubav među supružnicima. U tom smislu i bračno zajedništvo nije samo tjelesno sjedinjenje, nego najprije duhovno kojem je tjelesno tek samo jedna popratna dimenzija onog stvarnog duhovnog zajedništva. Upravo jer se danas začeće tretira kao plod samo biološkog odnosa, koji se najčešće u praksi događa kao nagonski, teško ljudi uočavaju sadržajnost koja se krije iza toga. Isto vrijedi i za rođenje, kao i za majčinsku roditeljsku odgovornost.

Duhovno začeće i rođenje

Premda znamo da je Marijino začeće i rođenje bilo iznimno čudo nad čudima Božje ljubavi i dobrote, ipak kad o njem intenzivno razmišljamo, vidimo da je bilo nešto sasvim logično i Boga dostojno. Marija je, kao prvo, bila očišćena Božjim zahvatom kako bi čista bića podarila tijelo Sinu Božjemu. Kao bezgrješna Djevica ona je otvorena suradnji i može surađivati na djelu spasenja jer je cjelinom svoga života, svoje misli i duha, svoga uma i srca, potpuno bila u Boga uronjena. Iz njezina predanja izvire i životna plodnost, jer prava plodnost ljudskog bića je plodnost koja se ostvaruje duhovnim sjedinjenjem s onim koji je izvor svakog života i plodnosti, s onim bez kojega nijedno ljudsko biće ne može biti plodno.

Marija je potpuno predana onome koji je sam život, te stoga najprije začinje vjerom u duhu, a onda potom i tijelom, pokazujući primat duhovnoga nad tjelesnim. Stoga nije slučajnost da duhovna prisutnost, to jest prisutnost Duha Svetoga koji je osjenjuje u njoj proizvodi i tjelesne učinke, uslijed čega će dati tijelo Sinu Božjemu. A to će moći jer je do dna bića bila prožeta milošću Božjom, te je začeće Sina Božjega njoj duhovni dar samoga Boga kojemu je vjerno služila. Na Božji dar ona uzvraća uzdarjem svoga tijela vraćajući Bogu dar čistog ljudskog života, prečisto biće Sina Božjega u ljudskom tijelu. Primivši milosni dar dala se njime potpuno posvetiti, te je njemu zaručena duhovnim zarukama uzvratila ovim nesebičnim uzdarjem. Zato je Marija začela svojim predanjem, jer nema ništa plodnije od osobe potpuno posvećene Bogu. Ona vrvi Božjom mišlju, ona se potpuno predaje da iz nje izbija njegov život, koji je tako snažno prisutan da nije prožimao samo njezin duh, nego i tijelo.

Snaga Božje plodnosti izbijala je doista iz svake pore njezina bića, te nije bila samo plodnost duha, premda je u duhu nastala kroz plodnost vjere i zajedništva s Bogom. Božji život je u njezinu biću pronašao plodno tlo, te je ona cjelinom svoga bića i života postala nositeljica i roditeljica Sina Božjega. Rodila je ne samo duhom, nego i tijelom, kako bi nama skrenula pozornost koliko značenje i koju ulogu ima duhovno zečeće i rođenje. Stoga su bremenite riječi koje anđeo izgovara Mariji: Evo začet ćeš i roditi sina. Upravo zahvaljujući Marijinu prihvaćanju te riječi, to jest onom duhovnom začeću i rađanju, mi slabi ljudi možemo bolje razumjeti i roditeljsku odgovornost i duhovno uporište bračne ljubavi i rađanja. Marijin stav nama slabim ljudima postaje poticaj za razumijevanje vlastitog života, te je zato neophodno da se trudimo proniknuti u bremenitost njezina stava i odluka, premda poradi vlastite slabosti i prevelike uronjenosti u ljudskost teško i sporo razumijevamo snagu duha prožeta Bogom i njemu potpuno podložna. Sukladno Marijinu primjeru nijedno čedo ne bi trebalo biti samo plod tijela i biologije, nego plod duha i Božje želje.

Slika božanskog začeća i rađanja

Stoga sve što Bog čini u Mariji i po Mariji, ma kako čudesno, uvijek je i naravno, te je stoga uočiti koliko je njezino začeće i rođenje bilo ujedno i čudesno i naravno. Bog koji može iz kamenja podizati djecu Abrahamovu, nije htio ni svome Sinu dati ljudsku narav bez suradnje ljudskoga bića, čime nam je dao do znanja koliko je cijenio našu vjernost njemu, te koliko može postati čudesna ova duhovna vjernost koja vodi prema začeću i postaje tijelom.

Ali kao što ljudi mogu na anomalan način začeti, to jest dati novi život novom biću bez sudjelovanja duha svodeći začeće i rođenje na samu tjelesnost, pri čemu ne dolazi do prožetosti tijela i duha, Marija je mogla pokazati pravi smisao i prave mogućnosti začeća i rođenja, pa i onda kad se ne događa prema zakonima tijela. Taj smisao je u potpunoj podložnosti Bogu, na način da Bog prožima naše biće i čini ga plodnim novim životom. Ona je mogla začeti i roditi jer je s Bogom bila u tako plodnom zajedništvu da se njegov život očitovao u njezinome biću, te je uzeo sebi tijelo od njezina prečistog djevičanskog tijela. Štoviše, ona je mogla začeti po Bogu nasljedujući onaj vječni dinamizam božanskog rađanja koji postoji među osobama Presvetoga Trojstva. On je htio da i Marijino začeće bude naravno kao što je naravan život Trojstva, Boga koji jest.

Ako je istina da svako očinstvo na nebu i na zemlji dolazi od Oca, onda i ljudsko rađanje treba nasljedovati ono božansko, vječno, to jest rađanje vječne Riječi od Oca gdje je iskon svakom očinstvu. U tom duhu zasigurno onda i Marija prednjači. Njezino začeće i rađanje kojim prihvaća Sina Božjega najbolji je ljudski odraz onog božanskog rađanja. Ona dopušta onu savršenu prisutnost Trojstva u svome biću, te tako postaje Majkom Sina Božjega koji se i kao čovjek rađa na neizreciv, svet i božanski način. Premda mu daje samo ljudsku narav, ali daje mu je savršeno slijedeći primjer onog vječnog rađanja u božanskoj naravi. Zato je Božji Sin primio savršenu i stvarno ljudsku narav, koja je bila njegova kao što je njegova bila ona božanska koju ima po vječnom rođenju od Oca.

Začeće i rođenje se tako pokazuje kao plod čistoga Marijina duha blagoslovljenoga zajedništvom s Bogom, te se očituje kako Bog može to čisto biće obdariti plodnošću do mjere da ima čak i tjelesne učinke. Kao što se u njoj začelo dijete – Sin Božji bez biološke aktivnosti, ona tako svjedoči o primatu duhovnog zajedništva s Bogom, što vrijedi i za supružnike. I njihovo međusobno zajedništvo u prvom redu treba biti duhovno, kako bi njihov plod bio istinski plod ne samo ljudskog nego i Božjeg života. Bog nam je po Mariji ostavio primjer svoje snage koja dotiče ljudski život na vrlo konkretan način, te se očituje u plodu života koji je ona nosila pod svojim srcem. Jer je bila kadra za duhovno začeće i rođenje, Bog nije uskratio niti dati joj svoga Sina da u njezinom krilu uzme tijelo i da prebiva devet mjeseci. Ona je imala čast i dar da je punina božanstva prebivala u njezinoj utrobi nakon što je Božji Sin uzeo ljudsku narav. Samo iz čistoće djevičanstva moga se začeti i roditi novi plod, novi izdanak čistog života.

Marija se prema tome odlikovala duhovnom spremnošću čiji su plodovi bili božanski veliki. Ona nije učinila ništa izvanredno u ljudskom smislu, nego je živjela redoviti ljudski život, s time da je vjernošću Bogu aktivirala goleme ljudske potencijale koji su dosegli svoj vrhunac rođenjem Sina Božjega. Time što je Marijino začeće bilo duhovno začeće i rođenje ne znači da je bilo manje stvarno, nego baš naprotiv, pokazuje da je najstvarnija datost ljudskog života upravo ona duhovna stvarnost koja potpuno prožima tjelesnu. Za nju je zajedništvo s Bogom do te mjere bilo naravno, kao što je za nas ljude naravno zajedništvo duše i tijela. No ovakvo prožimanje je plod i dar Božje volje, te je sasvim logično da Bog, koji ga je omogućio, želi i sam sa svojim bićem stupiti u takav odnos. A da bi se to dogodilo, onda mu ljudsko biće treba pružiti mogućnost da ga Bog potpuno prožme, što je Marija omogućila, te joj stoga anđeo i rekao da će je osjeniti sila Duha Svetoga. U tom smislu Marija ostaje višestruki uzor vjernicima potičući ih da se osvjedoče o Božju snagu dajući primat duhovnome nad tjelesnim kako bi osjetili prave plodove i doživjeli pravi smisao vlastitoga bića.

Siva mrena ili katarakta je
vrlo raširena očna bolest
nastala kao zamućenje u očnoj leći
ili ovojnici očne leće.
Djelomično ili potpuno
mrena ometa prolaz svjetla,
te ju treba otkloniti
kako bi se vid normalizirao.

Poput mrene tjelesnog oka
postoji i mrena onog duhovnog.
Ona je uzrok sljepoće ljudskog duha
prema duhovnim vrijednostima
jer ne dopušta Božjem svjetlu
da prodre u dušu svom snagom
i punim intenzitetom svoga sjaja.
Što je od svega najzanimljivije,
doslovno se rađamo s mrenom,
te je se oslobađamo isključivo
duhovnim rastom i napretkom.
A kako bismo je se oslobodili potpuno
podvrći nam se kirurškom zahvatu
svete i sigurne Božje ruke.
Samo tako nam je mogući
skinuti mrenu s ljudskog duha
tjerajući mrkli mrak sljepoće
što nas kao zastor prekriva
smrtnim sjenama i tamom neznanja.
Nakon toga dano nam je vidjeti,
u sjaju neopisivog Božjeg Svjetla,
stvarnost života kakav u sebi jest
motreći svoga Oca licem u lice.

Sveta obitelj Isusa Marije i Josipa

Blagdan Svete obitelji Isusa, Marije i Josipa uvijek je prigoda i poticaj svakoj vjerničkoj obitelji. Prigoda da preispita svoj obiteljski status i svoje stanje. Ali i poticaj da se sve više suobličuju ovoj model obitelji koja je Božji dar svim vjernicima i njihovim obiteljima u kojoj mogu i trebaju tražiti pomoć i zagovor za svoj život. Ovo je danas neophodnije više nego ikada, jer danas više nego ikad prije postoje društvene strukture koje, umjesto da skrbe za obitelji u vlastitom društvu, odbacuju takvu skrb i traže načina nagrizati obitelj i umanjivati njezinu ulogu i značenje. Ne samo da su nekad bezbožni vlastodršci, kako smo čuli u Evanđelju, radili o glavi Svete obitelji, što bi se moglo opravdati njihovom borbom protiv svetoga, nego se danas u suvremenom društvu vlastodršci bore i protiv onog sasvim naravnog statusa obitelji koji je utkan u temelje svakog društva, to jest samog života. Danas u društvu postoje i pokušavaju se nametnuti mnogi surogati obitelji, razni oblici zajedništva muškarca i žene kojima se ne stvara obitelj i u kojima se ne dopušta pristup Bogu, te ne samo da se događa borba protiv onog što je sveto i Božje, nego je obitelj ugrožena i u onom njezinom prirodnom značenju i smislu.

No sveta obitelj svjedoči upravo o potrebi da se životno zajedništvo muškarca i žene pretvori upravo u obitelj, zajednicu koja se nadahnjuje na Božjem idealu. U istinskoj obitelji događa se neponovljivo zajedništvo u kojem pojedinac pronalazi svoju čvrstu zaštitu, a društvo svoj temelj. Ne bi se stoga smjelo dogoditi da pojedinci i društvo rade protiv ove zajednice, nego da rade na njezinu učvršćenju, kao što je i bog radio cijelu povijest spasenja dok na posljetku nije poslao i svoga Sina da on bude konačni zaglavni kamen svake obitelji. Upravo zato jer svijet degradira i reducira ovu uzvišenu stvarnost, jer joj osporava božanske temelje, jer u njoj ne promatra Božji plan niti je podržava sukladno tom Božjem planu, Bog nam je zato dao Svetu obitelj kako bi nam ona još jednom, još jasnije i uzvišenije posvjedočila što je istinska obitelj i kako se ona odnosi prema Bogu i njegovu planu.

Upravo zato Bog koji dolazi na zemlju nije htio biti bez obitelji, to jest, jer je želio živjeti ljudski život poput svakog čovjeka, nije ni mogao. Stoga nam i njegov stav prema obitelji pomaže da izgradimo sukladno njegovu i svoj stav. Ako je Bog poštivao obitelj da ju je predvidio kao najprikladnije mjesto rađanja i odrastanja ljudskog života, onda je sasvim logično da se i ljudi potrude  odgovoriti na taj plan i da svoje obitelji izgrađuju sukladno tom planu, a ne da u obiteljima žive stihijski, kao da kvalitetan obiteljski život može postojati sam od sebe, snagom ljudske naravi, bez suobličavanja Božjem planu, volju i riječi. Ako je Bog htio da i njegov Sin živi u ljudskoj obitelji, onda bi svaka obitelj po tome trebala postati svjesna svoje svetosti, to jest ozračja koje je Bog htio da bude sveto. Zato je htio da obitelj ispunjava svoju svetu zadaću, to jest da se izgrađuje po mjeri Boga.

Upravo takvo je bilo svjedočanstvo svete obitelji, koja je doista bila obitelj po Božjoj mjeru, jer joj je tu mjeru odredio utjelovljeni Božji Sin. Marija je kao čista djevica sebe Bogu posvetila kako bi mogla primiti u svoje srce Božjeg Sina, te je njezino biće uistinu bilo posvećeno po Božjoj mjeri. A isto tako i sveti Josip pravednik, koji je iščekivao opravdanje svoga naroda snagom Božjom, potpuno se podložio Božjem planu, te je i sam bio čovjek po Božjoj mjeri, kako bi svoj dom stavio na raspolaganje Božjem Sinu, te je tako njihova obitelj bila izgrađena po onoj autentičnoj dimenziji koju Bog zacrtava za svaku obitelj. Stoga ako je obitelj neophodna ljudskom društvu, onda je sveta obitelj neophodan model svake obitelji koja želi izvršiti svoje obiteljsko poslanje i biti prava ljudska obitelj, što može biti samo ako dopusti da Bog bude utkan u obiteljski život.

Molimo danas za sve vjerničke obitelji da budu znak i svjedočanstvo u svijetu u kojemu živimo, to jest da se najprije same suobličuju Svetoj obitelji, to jest grade svoju obitelj prema Božjoj mjeri. Neka doista budu svete obitelji prema mjeri i nadahnuću i svjedočanstvu koje im pruža Sveta obitelj, kako bi bile obitelji prema Božjoj, a ne prema ljudskoj mjeri. Neka dopuste da im graditelj bude sam Bog, koji je izabrao Mariju i Josipa za obitelj svome Sinu, kako bi mogle biti istinske čiste i zrele stvarnosti koje slušaju Boga, njegov glas i poticaje, te da bi, služeći Bogu, mogle preobražavati ovaj svijet odgajajući djecu u svom ozračju po mjeri istinskog bogosinovstva.

Božić, danja misa 2013.

Radosno je slavlje rođenja našeg Spasitelja koji nas je svojim rođenjem obdario moću da postanemo djeca Božja, kako smo čuli u evanđeoskom izvještaju iz Ivanova Prologa. Moć koju od njega primismo božanska je moć čiju veličinu i značenje ne možemo do kraja ni proniknuti. To je moć koja nas vraća na bit našeg iskonskog smisla življenja, to jest doziva nam u pamet onu iskonsku nevinost u kojoj nas je i za koju nas je Bog stvorio. Na žalost ovu smo moć izgubili grijehom iskonskim, a i ovaj svijet nas svakodnevno lišava ove iste moći svaki put kad nas udaljava od onog iskonskog Božjeg plana koji se prepoznaje kao plan božanskog posinstva. Doista, živimo u svijetu koji nas troši i umanjuje nam darovanu božansku moć svaki put kad nas udaljava od naše stvarne biti i od smisla za koji nas je Bog stvorio. Svijet nas nagriza a da najčešće toga nismo ni svjesni. Živimo doista na takav način da potrošimo godine na rast i sazrijevanje kako bismo postali odrasli ljudi. No počesto zaboravimo kako ljudski rast nije samo biološki i tjelesni, to jest popunjavanje lika i oblika. Ljudsko sazrijevanje se ne može poistovjetiti niti s intelektualnim razvojem i prikupljanjem intelektualnih spoznaja, nego bi trebao biti i onaj sadržajni, koji se napose tiče ljudskoga duha i milosnog života. A kad se ovo zaboravi, onda nije rijedak slučaj da se dogodi okoštanje, ispražnjavanja i iskrivljenje samog ljudskog rasta i razvoja. Pa i kad najispravnije kao ljudi rastemo, ipak, ako ne vodimo računa o onom našoj duhovno djetinjoj biti uvijek nešto krene krivim putem, uvijek ima nešto što ne ide dobro. Jer samo ono ljudsko nije dovoljno za dobar ljudski rast, pa i kad to ljudsko ne raste neispravno, to jest ne ide u krivo prema nećudorednosti, premda mnogi potom i završe živjeti nećudoredno jer nisu imali pravu okosnicu i temelj za ljudski život. I u životu ljudi događa se kao i kod biljaka: da bi biljka mogla rasti i davati plodove nije dovoljna samoj sebi, pa taman da se radi i o najzdravijoj i najboljoj sorti, nego joj je uvijek potrebna voda i sunce kako bi mogla rasti. Isto vrijedi i za čovjeka: ako želi donositi prave plodove svoje naravi, ne može živjeti bez Boga koji joj je tvorac i temelj. Danas, stojeći pred novorođenim Sinom Božjim, toga smo svjesni više nego ikad.

Čak mnogi učeni i pametni ljudi našega vremena, uočavajući koliko je čudan i poguban proces koji se događa, izrekoše ove iste tvrdnje samo drugim jezikom, primjećujući kako čovjek, dok raste, gubi ono djetinje, a time postaje manje čovjek. Mnogo opažaju da što više pojedinac postaje odrastao čovjek, to je manje dijete, dok bi trebalo biti drugačije, jer biti dijete znači zadržati ono iskonsko i autentično u sebi, pa i kad tjelesno i duševno odrasta i nadilazi početno razdoblje života. Ako je biti dijete u duhovnom smislu bezazlenosti i jednostavnosti kvaliteta, onda bi trebalo biti da što više odrastamo, sve više postajemo i ostajemo djeca, to jest čista i jednostavna ljudska stvorenja. Mnogi stoga, i u naše vrijeme, pozivajući čovjeka da bude više čovjek, zagovaraju povratak na ovo izvorno, jer su uočili da ozbiljnost i odgovornosti, brzina života, obveze i interesi dovedu čovjeka do toga da napuštaju one svoje ljudske iskonske kvalitete poradi ovih naknadnih, umjetnih, pridodanih. Na žalost istina je da nas život učini proračunatima, grubima i okorjelima, umjesto da nas razmekša i oplemeni.

A vidimo da se to događa jer kao ljudi pravim krupan previd. Uglavnom živimo u zabludi ili s pretpostavkom da je dovoljno samo od sebe rasti, te da će se tako samo od sebe zadrži ono autentično ljudsko u nama, da će se prijelaz od djeteta do čovjeka dogoditi sam od sebe na ispravan način, a da mi pri tom ne izgubimo ništa od vlastite autentične ljudskosti. Međutim, to nije tako, jer naša ljudska narav nije savršena, nije bezgrešna, nije bez slabosti. Kako rastemo s nama raste i naš grijeh i slabost, ako se ne borimo protiv toga. Ako se nismo trudili oko duhovnog rasta, to jest oko toga da ostanemo djeca, ako nismo u sebi pobjeđivali ono što je ljudsko težeći prema božanskom, ako nismo stremili k pravom zajedništvo s Bogom, onda ljudskost u nama ostaje kao biljka bez sunca i vode. A takva je nedostatna, kratkovjeka i besplodna, te se brzo suši i vene bez plodova.

Upravo zato je Bog sišao s neba kako bi nas osvježio, kako bi nam dao unutarnju snagu da se naša ljudskost oboži. Postao je dijete da nas učini djecom Božjom, postao je dijete da mi nikad ne prestanemo biti djeca. Zato nam je i dao vjeru da nikad ne izgubimo djetinju svježinu i izvornost, da u procesu sazrijevanja ne zanemarimo Božji milosni dar koji nas jedini čini istinskim ljudima. Jer upravo po daru milosti smo postali istinska djeca, te bez njega ne možemo to biti. Došao je među nas kako nas ovaj svijet, koji nas izaziva svojim mamcima, brzinom i obvezama, ne bi istrošio do kraja, kako nas ne bi ispraznio unutarnjeg duhovnog bogatstva, kako nam ne bi oduzeo sposobnost da budemo djeca. Stoga smo danas ovdje pred Novorođenim Bogom kako bismo bili više djeca, a to možemo biti samo tako ako se što više i iskrenije osjećamo djecom Božjom. On je sišao u našu jednostavnost očekujući od nas da je ne izgubimo i pomažući nam da je zadržimo.

Dopustimo stoga da nas naš Spasitelj i zaštitnik dodirne svojom rukom, da nas obasja svojim svjetlom i ispuni milošću kako bismo bili prava djeca Božja, jednostavna i nevina. K nama je došao kao k svojima, primimo ga kao ljubljenog Sina Božjega po kojem primamo dar bogosinovstva. Primajmo od njegove punine Božji život, milost na milost i svaki dobri dar, kako nas ne bi ovaj svijet osiromašio kao ljude, kako nas ne bi opustošio iznutra u našoj duhovnoj biti, nego nas osnažio da ostanemo nepatvorena djeca Božja. Prihvatimo danas Betlehemsko Dijete – Riječ Božju koja je postala čovjekom da nas učini djecom Božjom, te mu dopustimo da nas preobrazi na sliku svoje božanske naravi. Ostavimo mu mjesta da se nastani među nama, kako bismo se mi po njemu mogli jednom nastaniti kod Oca nebeskoga u njegovu vječnom kraljevstvu.