Božićna ponoćka 2013.

U ovoj svetoj noći rođenja Sina Božjega anđeli naviještaju ljudskome rodu veliku radost i blagovijest. Po tom navještaju blagovijesti doista su glasnici nade i utjehe na zemlji. Glas anđela koji odjekuje, a koji su čuli pastiri, upravljen je svim ljudima, samo svi ljudi ga ne čuju, dok dio onih koji ga čuju ne poslušaju. No ovaj navještaj nas ne smije ostaviti ravnodušnima, jer se tiče nas i našega spasenja, kao što anđeo reče pastirima: Danas vam se u Davidovu gradu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin. Stoga i mi poput pastira trebamo uzeti k srcu ovaj navještaj te učiniti da za nas bude djelotvoran. A pastiri su doista pozitivno reagirali na ovaj glas potičući se međusobno govoreći: Hajdemo dakle do Betlehema. Pogledajmo što se to dogodilo, događaj koji nam obznani Gospodin.

Hajdemo dakle do Betlehema, rekli su pastiri jedni drugima, jer se trebalo osobno osvjedočiti da je se rodio Mesija, da je Božji Sin sišao na zemlju. Taj poziv ostaje i nama danas velikim imperativom, jer smo danas vrlo malo osvjedočeni u njegovo rođenje i njegovu prisutnost među nama. No i danas, najčešće poradi naše lijenosti, tromi smo duhom, te događaj vjere i činjenicu Božića i Božje prisutnosti prihvaćamo kao nešto sasvim usputno, protokolarno ili formalno, kao ceremoniju koja se odvija jednom godišnje. Nismo stekli nikakvoga uvida i nikakve sigurnosti u ono što vjerujemo, jer se nismo osvjedočili u taj događaj. A kad je to tako, onda smo lake žrtve sijača sumnji ovoga svijeta, koji nas udaljavaju od Boga i od ispravnih životnih uvjerenja. To nas dovodi da budemo nesigurni u sebe i u svoju vjeru, te se danas suvremeni čovjek hladi od Boga, a vjeru stavlja po strani. Međutim, to je toliki propust jer je ovaj navještaj upravljen nama kao poziv i kao izazov. Anđeli su rekli: Evo vam znaka: naći ćete novorođenče gdje povijeno leži u jaslama. Anđeo im daje znak i hoće da oni pođu osvjedočiti se, da pođu naći ono što im je rekao. I oni tako učiniše. Stoga se i od nas očekuje valjan odgovor, ako želimo susresti Boga na zemlji. A kako bismo došli do svoga cilja, valja nam slušati ne samo glas anđela, nego i biti zajednica vjernika koji se međusobno potiču na istome putu prema cilju, jer do Boga i do spasenja možemo doći samo u zajedništvu u onoj zajednici vjernika koju je on utemeljio.

Nama je stoga i večera poći do Betlehema, provjeriti što se dogodilo u povijesti našega spasenja, te se osvjedočiti da je Betlehemski Dječak Božji Sin i pravi Bog koji nas je pohodio i donosi nam spasenje. Zagledajmo se večeras u Isusa snagom vjere i provjerimo Božju moć i ljubav prema nama, to jest moć ljubavi našeg utjelovljenog Spasitelja.  Ne dopustimo da nam vrijeme u kojemu živimo odnese Božić, da nam odnese Boga i Spasitelja, što se može dogoditi na tolike načine. Doista, živimo u vremenu velikog individualizma u kojem svatko pridržava sebi pravo imati svoja uvjerenja o Bogu, to jest u konačnici svoga Boga. Umjesto da traže Boga koji se utjelovio i objavio, oni sebi izmišljaju Boga na svoju sliku kao svoju projekciju.

Tako i danas mnogi, pa i među vjernicima, teoretski i praktično, osporavaju Boga koji se objavio u Isusu Kristu, jer ga ne prihvaćaju u cijelosti kao Boga. Nekad im treba neki izvadak iz njegova govora, neka misao krivo protumačena kako bi opravdali svoje grijehe ili slabosti, umjesto da pođu k njemu u iskrenosti i jednostavnosti srca, jer samo on i samo tako ih može osloboditi. Mnogo je onih koji ne prihvaćaju Boga utjelovljenoga u Betlehemu, nego govore o nekom svome Bogu u srcu, koji funkcionira prema njihovim željama i prohtjevima, bolje rečeno, koji je ‘dobar’ jer im odobrava sve grijehe i slabosti, umjesto da ih spašava od svega toga. Mnogi koji se pravdaju da je njihov Bog u srcu ili u njihovoj glavi ili pameti, najčešće to govore jer im je Bog u trbuhu ili pak u nekom drugom i nižem dijelu. Takvi nisu došli ni blizu Betlehema kako bi vidjeli pravoga Boga i Mesiju, nego zamišljaju sebi Boga prema vlastitom nahođenju. Njima je doista Bog trbuh, a slava u sramoti, kako veli  sveti Pavao dok poučava svoje vjernike vjeri u pravoga i živoga Boga.

Koliki se danas naši suvremenici koji odbacuju Boga i Crkvu poradi svojih grijeha pozivaju na to da ih je Bog stvorio da budu sretni, te umjesto da traže Boga, daju prednost svome grijehu pred Bogom. Ne možemo drugo, nego im uzviknuti: Hajdemo do Betlehema i poklonimo se pravome Bogu. Ne klanjajmo se svojim projekcijama, utvarama svoje pameti, ljudske slabosti i pokvarene mašte, nego se poklonimo živome i pravome Bogu.  Isto nam je doviknuti i onima koji se pozivaju na to da ih je Bog stvorio da budu sretni, a ne vide da je sreća upoznati utjelovljenoga Boga u Betlehemu, nego žive od lažnog boga svojih projekcija i nečistih misli: Hajdemo, idimo do Betlehema i poklonimo se novorođenome Spasitelju koji je sebe ponizio da bi nas uzvisio, koji je sebe učinio slugom da bi nas oslobodio ropstva grijeha, koji je sebe učinio čovjekom, da nas obdari darom  božanske naravi.

Pođimo stoga svi skupa u Betlehem i upoznajmo pravoga Boga koji je toliko ljubio da je htio podijeliti život s nama, naš preuzeti na se, a nas obdariti svojim. Doista, u ovoj svetoj nići sišao je među ljude iz krila Očeva i došao u krilo Djevičino i želi da ga upoznamo i da ga prihvatimo onakvim kakav jest – utjelovljeni Bog i spasitelj. Hajdemo u Betlehem i dopustimo Bogu da nas prosvijetli svjetlom svoga sjaja, da nas osnaži snagom svoje milosti, da nas obdari darom života vječnoga, kako bismo se novorođenom Sinu Božjemu, kojemu se sada klanjamo kao Betlehemskom Djetetu, jednom, kad i sami kao djeca Božja postanemo subaštinici neba, poklonili i klanjali u njegovu kraljevstvu po sve vijeke vjekova.

4. nedjelja došašća – A

Ljudski život se živi između onog što možemo zvati krutim, a nekad i okrutnim, realizmom i onog čemu bi mogli dati ime duhovni idealizam koji ponekad poprima sanjalačka obilježja. Što smo više uronjeni u zemaljsku realnost, to više gubimo duhovne ideale, ciljeve i stremljenja koji su ipak nositelji ove zemaljske stvarnosti. Što smo više posvećeni zemaljskim planovima i ostvarenjima, to smo prizemljeniji, manje razmišljamo po Božju i manje imamo stvarnih snova koji mogu nositi naš život idealizmom i neprolaznim uvjerenjima. A onaj tko nema Božju misao niti razumije Božje naume, kad nadođu poteškoće, dvojbe i sumnje griješi i povlači krive poteze i protiv Boga i protiv ljudi, jer, neupućen, prosuđuje isključivo na ljudski način.

Nešto slično opisuje i današnje Evanđelje stavljajući nam u prvi plan životnu dramu i kušnju koju je proživljavao sveti Josip, Marijin zaručnik, koji je stjecajem okolnosti izbliza pratio sva događanja vezano uz rođenje našeg Gospodina. Za pretpostaviti je da je, kad je upoznao Mariju, bio sretan što je našao sebi za zaručnicu jednu čestitu i pobožnu dušu s kojom je mogao dijeliti svoja duhovna i vjerska uvjerenja, što nije uvijek bio slučaj sa svakim. Josip bio sretan što je u Mariji pronašao idealnog sugovornika, jer je ona razumjela ono što je on osjećao kao čestit i iskren vjernik predan Bogu, kao što je i on jako dobro shvaćao njezinu želju da se Bogu potpuno posveti. Upoznao je osobu s kojom je mogao dijeliti svoju ljubav prema Bogu, s kojom je mogao sanjati Božje spasenje svom narodu i s kojom se mogao i sam potpuno Bogu posvetiti, što je bio veliki milosni dar. Doista on nikad nije pretpostavljao da je bračni život stvarnost koja se živi tek tako sama po sebi, kao da je moguće živjeti bez Boga, kao da je nebitno kakvi su vjerski osjećaji i spoznaje među zaručnicima. Jer kao i danas, tako je bilo i nekada, često se dogodi da vas ismiju kao sanjara ili odmahnu rukom kad nekome treba prenijeti iskustvo Boga, spoznaju da je on neizmjerno važan u životu, pa važniji čak od samoga života i braka, upravo jer je izvor i jednoga i drugoga.

Upravo jer je toliko bio oduševljen njezinom osobnošću, Josipu je moralo teže pasti kad je vidio da je Marija trudna. U kolikoj je mjerio bio sretan kad ju je upoznao i zaručio, sad je morao biti još više razočaran i povrijeđen. Ta spoznaja je u njemu izazvala pravu tjeskobu. Nije mu bilo žao što je vjerovao u jedan životni ideal, premda ga je ražalostilo što je ostavljen na cjedilu. Unatoč svemu ipak je imao toliko prisebnosti i snage duha, da je odlučio reagirati sukladno Božjim odredbama i Božjoj misli. Premda je Marija izigrala njegovo povjerenje, kako je tada mislio, to nije bio razlog da on izigra Božje, pa je zato odlučio da je potajno otpusti, a da joj on ne naudi, niti da bude uzrokom mogućega zla koje ju je moglo zadesiti kad se otkrije njezina trudnoća.

No ovakav svet i pobožan čovjek koji se vodio Božjom mišlju, koji je bio zavrijedio, poradi svoje pravednosti, biti skrbnikom Prečistoj Djevici i Sinu Božjemu, primio je pomoć s neba, te je po anđelu Gospodnjem došao do spoznanja cijele istine o onome što se dogodilo. Mužu tako uzvišena duha Bog je otkrio svoj plan u punini, te ga pozvao da surađuje na njegovu ostvarenju, što je Josip spremno i učinio. Spoznao je do kraja Božje naume, te je prihvatio jamčiti svojim životom njihovo ostvarenje na zemlji, a Bog mu je kao nagradu podario prisutnost i blizinu neoskvrnjene Djevice i svoga Sina. Tako je Josip dobio milost koju je tražio. Želio je zasititi glad i potraživanja svoga duha Božjom prisutnošću, što mu je Bog udovoljio na tako jedinstven i čudesan način. Shvatio je da su njegove želje za Bogom i traženja Božje pravednosti na zemlji imale smisla, te da su došle do svog konačnog ostvarenja, ne zaobilazeći ni njega poniznog i čestitog Božjeg slugu. Postalo mu je jasno da se njegovi snovi i ideali ostvaruju, premda je morao proći kroz kušnju. Jer je sanjao Božje snove na zemlji, Bog ga nije ostavio u trenutku tjeskobnih promišljanja i dvojbi, u kojima je i dalje snovao sukladno iskustvu Božje pravednosti, a ne svojih ljudskih uvjerenja. Upravo dok je snovao kako Mariju potajno otpustiti, Bog mu je u snu dao vijest i svijest o svome božanskom planu, u kojem je prepoznao ispunjenje ne samo svojih, nego i snova cjelokupnog čovječanstva.

Zato jer je bio muž pravedan i neporočan, Bog ga je i izabrao, te mu je dao za nagradu najveći dar, osobu s kojom je mogao dijeliti svoje životne ideale i snivati Božje snove. A nakon što je razriješio svoju tjeskobu, osjetio je neizmjerno olakšanje i duboku radost što je mogao prigrliti k sebi tako uzvišeno biće kao što je bila Marija i što je mogao biti skrbnik onome koji će biti Emanuel – s nama Bog. U situaciji u kojoj se našao, odnos prema Mariji za Josipa je najprije bio ljudsko pitanje, a tek nakon toga i božansko. No on je pokazao da je imao božanski obzir prema ljudima, te je potom mogao prihvatiti nakon viđenja u snu da je to doista Božja stvar. Njegova vizija, kao i stav prema ljudima počivali su na njegovoj pravednosti, koja nije samo ljudska kategorija, nego prije svega božanska. Josip je izbjegao ljudsku naprasitost i brzopletost. Nije se upuštao u osuđivanja ljudi, pa i kad je osobno mogao biti povrijeđen onim što se dogodilo, nego je snažno prianjao uz Boga i njegovu volju, tako da je kao nagradu dobio da može u svoj dom udomiti Božjeg Sina.

Poput Josipa i sami smo pozvani oduševljavati se Božjom blizinom i prisutnošću, te tako i nama može pasti u dio isti Božji dar, dar Božjeg Sina. Kako bismo doživjeli radost Božića, pa i kad se mukotrpno probijamo kroz muke i poteškoće, kroz nevolje i tjeskobe, uvijek nas treba voditi Božja misao i nadahnjivati njegovi sveti ideali. Hranimo stoga svoj duh njegovom riječju i napajajmo dušu milošću, kako bismo i sami omogućili Božjem Sinu da se još jače uprisutni u naš narod i da ga otkupljuje od grijeha njegovih. Ne bojmo se snivati Božje snove i biti poput Josipa idealisti koji žive od Božjih ideala, kako nas ne bi zarobili idoli ovoga svijeta. Budimo poput svetog Zaručnika Djevičina ljudi čiste savjesti i oslobođeni strasti, pa ćemo u snu uživati sveti mir i Božju utjehu. Dopustimo sebi snivati božanske snove, pa ćemo svom narodu priskrbiti budućnost posvećenu prisutnošću Božjeg Sina i našega Spasitelja Isusa, koji nas dolazi pohoditi, ali ga mogu primiti samo oni kojima je stalo do njega kao što je bilo stalo Mariji i Josipu. Činimo i učinimo sve što od nas traži sam Bog, kako bismo svoje snove i ideale pretvorili u stvarnost bogatu Bogom, prožetu Emanuelom – Bogom s nama.

U današnje vrijeme nije neophodno
za svaku bolest ići liječniku,
jer se dio njih može riješiti
dobrom ljekarničkom skrbi.
Osim toga nekad nije ni moguće
sve liječiti kod liječnika,
jer nas i liječnik nakon primarne obrade
uputi potom k ljekarniku po lijek.
Vješt ljekarnik zna spraviti
lijek koji je propisao liječnik,
te zna upozoriti na dužnu dozu
i najučinkovitiji način primjene.

Kao što postoji ljekarnik za tijelo,
tako i postoji i onaj za dušu.
To je svaki kršćanin koji dobro pozna
rukopis božanskog Liječnika,
na temelju kojeg nudi pravi lijek.
To je svaki iskreni vjernik
koji dobro sluša nebeskog Učitelja,
te na tragu njegovih riječi
propisuje učinkovit lijek
ljudima svoga naraštaja,
bolesnima od tolikih zaraza.
A onom božanskom Liječniku
doista je potrebna naša ljekarnička
pomoć kako bi oslobodio ljude
pogubnih bolesti ovoga svijeta.
Jer čovjek našega vremena
doista je na smrt zaražen
čudnom groznicom za zemaljskim
i hladnoćom prema nebeskim dobrima.
Lijek protiv svjetovne groznice
i prehlade ljudske ljubavi
Liječnik je povjerio vjernicima
da ga daju u ispravnoj dozi
s ispravim preporukama primjene,
te s punim povjerenjem u  njega
i njegovo liječničko-božansko umijeće.
Ne dopustimo stoga da svijet umre
od svoje pogubne zaraze,
nego ga spašavajmo svjedočeći
o vještini božanskog Liječnika
čiji lijek ozdravlja i daje život vječni.

3. nedjelja došašća – A

I treća nedjelja došašća kao i ona prethodna govori nam o Ivanu Krstitelju, s time da je prošle nedjelje bila u središtu pozornosti njegova aktivnost u narodu, a u današnjem Evanđelju nam je predstavljen kao zatvorenik. No premda utamničen, Ivan nije nemoćan i ne očajava, nego i dalje djeluje navjestiteljski među svojim učenicima. Njegov duh se ne da podrediti ljudskim sponama, nego traži nove putove djelovanja, pri čemu mu ni tamnica nije onemogućila zajedništvo s onim kojeg je navijestio kao Božjeg Mesiju i kojeg je prepoznao kao Boga koji dolazi. Kao što ni Božja riječ ne može biti okovana, tako isto ni Ivanov duh koji je služio njezinu navještaju nije bio okovan. Iz svega toga iščitavamo gorostasnu duhovnu veličinu Ivana Krstitelja, premda je on za vođe naroda Izraelova kao što je bio Herod bio tek samo jedan bespomoćni utamničenik. Njegovi učenici, a i cijeli narod, premda znajući da je žrtva kraljevih spletki i nemorala, nisu mu mogli pomoći, no on nije zbog toga očajavao, nego čuva svoj ponos i dostojanstvo. Koliko je Ivan bio velik i značajan u narodu najbolje pokazuje Isusov sud o njemu, te Isusov poticaj narodu da ga zna prepoznati u pravoj veličini i poradi pravih vrijednosti. Zato Isus tri puta pita narod: Što ste izišli vidjeti u pustinju?, skrećući tim upitima pozornosti na iznimnu Ivanovu veličinu i značaj. Tim više što je to izgovorio Isus svjedočanstvo o Ivanu postaje dragocjenije i vrjednije.

Isus potvrđuje da narod, srećom, ipak ne živi od lažnih ljudskih veličina, nego od Božjih ljudi koji svjedoče Božju veličinu, te stoga i potiče puk da u tim ljudima i promatraju samo ono pravo, autentično, Božje, a ne ljudsko, što je podložno promjenjivosti i manipulaciji. Njegova pouka vrijedi i nama danas, u vremenu kad nas društvo uči tome da su neki ljudi ili kategorije ljudi poznati i veliki, želeći nas oduševiti njihovom veličinom predlažući nam ih za uzore. Tako se stvaraju umjetne veličine ljudi koji su poznati po egzibiciji, glumi, navodnoj umjetničkoj vrijednosti, ali ih se u biti promiče zbog neuredna i nećudoredna života. Koliko je to pristrano vidi se i po tome što malo tko od onih koji, uz posao kojim se bave, ako žele sačuvati čestitost, poštenje, čednost i druge vrline i vrijednosti, teško se probijaju u takvom svijetu i javnost ih guši. Društvo nas uči da se povodimo za nekima samo zato što su medijske zvijezde, a najčešće stvara zvijezde koji odgovaraju vrlo površnom i prikraćenom profilu ljudskosti. Nama danas društvo nudi kao uzor one koji se glede vrijednosti života povijaju kao trstika na vjetru u onim najozbiljinijim i najsvetijim pitanjima života. Danas nam se nude za uzore i idole ne samo oni koji se odijevaju mekušasto, nego i oni koji su stručnjaci za razodijevanje i obezvrjeđenje ljudskosti.

Ivan Krstitelj nije bio povodljiv, niti je Isus htio da budemo povodljivi ljudi, pa niti da se povodimo za njim. Isus je prije svega htio da uočimo njegovu veličinu koju je imao pred Bogom, jer je bio i više nego prorok. Isus nam ga stavlja za primjer koji valja nasljedovati pa i onda kad mu ljudi nisu iskazivali proročke časti, nego su ga držali u tamnici. Doista, ako slijedimo njegov primjer i riječ, uvijek će nas nedvojbeno dovesti do Isusa, kao što je doveo njegove učenike koje je i poslao k Isusu da u njemu otkriju Mesiju.

Danas također nije ništa manja potreba da drugi u nama kršćanima uoče proroke, to znači kreposne ljude, poput Ivana. On je pripravljao kako svoje učenike tako i cijeli narod da otvore oči i da traže i nasljeduju Mesiju, kao što ga je i sam iščekivao i otkrio. Upravo tom snagom je mogao Ivan usmjeriti svoje učenike prema Isusu, svjestan da je Mesija već došao. I kao što je Isus za sebe rekao da oni koji se pitaju o njemu tko je i što je njegovo poslanje, trebaju promatrati djela koji čini i iz njih izvoditi zaključke, tako je rekao i onom naraštaju o Ivanu. Ivan je ljude privlačio svojom dosljednošću, te je Gospodin pohvalno govorio o Ivanovom djelovanju pogađajući bit Ivanove osobe i djelovanja. A cijeli puk je Isus pozvao da prosuđuju Ivanova djela, te da iz njih izvlači zaključke o njegovoj dosljednosti, neporočnosti i vjernosti Bogu.

Doista, kad se ljudi povijaju pred vjetrovima moda kao trstike na vjetru, kršćani trebaju biti dosljedni i ustrajni poput Ivana, jer samo tako možemo postati izazovan naraštaj koji nekome nešto znači i koji privlači snagom svojih uvjerenja i čvrstoćom svoga života. Kad ljudi predaju svoje živote živeći mekušasto, kršćani su poput Ivana pozvani živjeti skromno i razborito. Dok neki prodaju svoje živote, vrijednosti i uvjerenja kako bi se obukli u mekušaste haljine, dotle kršćani u svoj jednostavnosti ne dopuštaju da ih zavedu zamame ovoga svijeta ili kakva druga vrsta gramzivosti. Nama vjernicima Gospodin dodjeljuje zadaću poput Ivanove, a ta se zadaća sastoji u tome da budemo novi naraštaj, naraštaj koji živi izazovno u ovome svijetu, kako bi Gospodin mogao u ovom naraštaju uzviknuti: Što ste izišli vidjeti?

Budimo stoga izazovan naraštaj, budimo izazov koji privlači snagom svoje dosljednosti, snagom neporočnosti, naraštaj koji se ne prodaje mekušcima ovoga svijeta, niti se dodvorava svijetu za mekušaste haljine. Mekušasti ljudi i sami mekušci žive po kraljevskim dvorima, po centrima moći ovoga svijeta, u takozvanim elitnim krugovima, visokim društvima i među estradnim zvijezdama koje svaki dan pune stupce medijskih zanimljivosti promičući mekušast i izopačen način života. A mi kršćani, ako želimo biti izazov svijetu, trebamo pružiti prigodu da u nama vide nešto drugo, nešto novije i sveto. Ali svakako ono što se podudara s Isusovom vizijom Ivanova djelovanja. Samo tako i sami postajemo glasnici Božji koji pripravljaju put Božjem Sinu. U tom smislu vrijeme došašća je za nas poziv da budemo izazov svijetu u kojemu živimo. Pa i onda kad su nas mekušci ovoga svijeta spremni prezirati, osuđivati, zatvarati, kao što su učinili Ivanu, mi ne možemo ne naviještati Božju istinu i prisutnost u svijetu.

2. nedjelja došašća – A

 Nakon što nam je prve nedjelje došašća Gospodinu uputio poticaj da svoje vrijeme živimo odgovorno poput Noe, današnja nam misna čitanja u prvi plan stavljaju osobu Ivana Krstitelja. Njegov nam lik doziva u sjećanje dužnu ozbiljnost kojom treba pristupiti činjenici Božje blizine i njegova dolaska među nas ljude. Upravo nam osoba Ivana Krstitelja, Gospodinova preteče i velikog navjestitelja njegova pojavka ukazuje na to kako je došašće izazovno vrijeme kad nam se uozbiljiti i zauzeti radikalan stav pred Bogom. Poziv na ozbiljnost bio je Ivanova specifična zadaća, jer je promatrao ljude svoga naraštaja, primjećujući da dio njih nije mario za Boga, a dio njih nije znao kako se dosljedno i dostojno pripremiti za događaj Božjeg dolaska.

Promatrajući sebe i svoj naraštaj primjećujemo da se i mi ponašamo istovjetno naraštaju Ivanova vremena, te nam onda njegov poziv i osoba vrlo rječito svjedoče što nam je činiti. Kako smo i mi nesvjesni Božje blizine, to jest njegova kraljevstva, to znači da ne živimo intenzivno u svemu onome čemu nas je Bog poučio. Uslijed toga prema Bogu zauzimamo vrlo površan stav, kao da se radi o nekom nestvarnom ili udaljenom biću. No što više postajemo svjesni njegove blizine, to postajemo sve više svjesni neponovljive vrijednosti svoga života kojim se ne možemo kockati niti se smijemo poigravati. Život je, kako je jasno doživio i Krstitelj, jedinstvena prigoda koju nemamo pravo proigrati. Ali osim što je osjetio da je život neponovljiv, osjetio je također da mi sami od sebe nismo u stanju sačuvati njegovu nepovredljivost u svijetu u kojemu živimo, pa nam onda sam Bog dolazi kako bi nas tome još jasnije poučio i na to upozorio. Na žalost naš je život satkan od mnoštva izgovora kojima ispričavamo sami sebe, poradi čega ostajemo prizemljeni u svojoj površnosti. To je pokazatelj da nismo dobro razumjeli ni doživjeli Boga. Ivan je tako, svjestan da je grješnost ozbiljan problem i zapreka našem životu pred Bogom, pozivao svoj narod da se obrati tvrdeći da se približilo kraljevstvo nebesko. On ih je poticao da ispovjede svoje grijehe te raskajanih srca pristupe Bogu.

Ivan, i sam čovjek, dobro je razumio ljudsku slabost, pa i grijeh koji se događa kao posljedica iste, ali je ipak zazirao od jedne kategorije, što se nije strašio niti otvoreno reći. Smetali su ga dvolični prevrtljivci koji su se ponašali kao da su sebi dostatni. Premda su dolazili na Jordan podvrći se Ivanovu krštenju, nisu to činili s dužnom ozbiljnošću, nego samo da zadrže dobar glas u narodu. Njima Bog nije trebao, niti su dolazili k Ivanu da bi čuli njegov navještaj o skorom dolasku kraljevstva Božjega. I što je najgore, za takvo tvrdokorno opiranje Bogu tražili su uporište u Božjoj riječi – u Svetom pismu. Za sebe su tvrdili da su djeca Abrahamova, članovi Božjeg naroda, misleći kako je to dovoljno kao pokriće za vječni život, dok su bili slijepi za vlastiti grijeh, tvrdoću i otpor srca prema Bogu.

Nitko od nas nije imun na takvu napast, kojoj su mnogi u našem vremenu podlegli. Toliki su koji se poput farizeja i saduceja pozivaju na Boga i Božju objavu, navode njegove riječi dijeleći drugima lekcije, ali nemaju Božje ciljeve ispred sebe, kao što je imao Ivan. Tako se događa da, umjesto da im Božja riječ posluži za priznanje grijeha i obraćenje, oni se njome služe na neispravan način kako bi ozakonili svoj grijeh. Umjesto da ih Božja riječ dovede da odbace i okaju svoj grijeh, oni je koriste kako bi ismijavali one koji je ozbiljno drže do Boga i bježe od grijeha. Takve ohole dvoličnjake Ivan ni danas ne bi poštedio oštrih riječi, jer oni ne pristupaju Bogu s dužnom ozbiljnošću. Stoga bi i njih danas nazvao leglom gujinjim, jer takvi nose u srcima veliku dozu otrova grijeha, a glume velikodušnost i humanost, pozivaju se na skrb za sve ljude, te se predstavljaju dežurnim tumačima morala. No takvima, među kojima su bili narodni vođe iz farizejske i saducejske sljedbe, nije ostavljao mnogo prostora, jer su na vrlo proziran način iskrivljivali Božju istinu. Razmetali su se lijepim riječima i obećavajućim izjavama, ali su bili daleko od Boga, od Božje volje i od njegova života. A da im pokaže koliko ozbiljno misli, uvjeravao ih je žestokim riječima da je Bog već tako blizu te da ne će umaći njegovoj srdžbi ako se ne obrate: Već je sjekira položena na korijen stablima. Svako dakle stablo koje ne donosi dobroga roda, siječe se i u oganj baca.

Budući da Ivanovo upozorenje vrijedi za sve nas, mi vjernici se držimo ozbiljno ne samo riječi nego i primjera Ivana Krstitelja, bez obzira što bi suvremeni farizeji i saduceji o nama mogli misliti ili nam pak predbacivati da smo preozbiljni i da pretjerujemo s vjerskim uvjerenjima. Ne odgađajmo vlastito obraćenje i pripremajmo put Gospodinu, jer nam je doista blizu. Živimo sasvim ozbiljno, te ne opravdavajmo vlastite propuste, jer nas pred Bogom ne može opravdati ništa nego raskrajano srce. Ako itko pozna naše slabosti, te za njih ima razumijevanje, onda je to Bog, te mu zato i nije jasno zašto tražeći izgovore i opravdanja bježimo od pokajanja i obraćenja kad nas on ne želi kazniti nego spasiti. Ne udaljavajmo se od njega i ne odgađajmo vlastito obraćenje i ispovijedanje grijeha, jer je Božji dolazak tako neposredan. Ne budimo neozbiljni i površni, jer radi se o našem spasenju.

Donosimo plodove dostojne obraćenja, to jest živimo istinsko zajedništvo sa živim Bogom. U protivnom ćemo se ili osušiti ili donositi loš plod, a za takva stabla Božja blizina je kao sjekira koja odsijeca i u vatru baca. Budimo obraćena djeca Božja kojima je došašće prigoda za kajanje, i ne dajmo mjesta oholosti da i sami ne postanemo leglo gujinje – dvoličnjaci koji traže bilokakav izgovor za bezbrižan život u bezboštvu ovoga svijeta. Radije poput Ivana pokažimo da je jedini put bezbrižnosti vjernost Bogu i ozbiljno obraćenje koje nam daje sigurnost da smo Božje žito što ga on sam skuplja u svoju žitnicu. Obdareni i obogaćeni potom prisutnošću Boga koji dolazi, budimo njegov vjerni puk što na zemlji revno priprema put Gospodnji – put vječnoga spasenja za sve ljude dobre volje.

Općepoznat je
parazitizam ptice kukavice.
Ona ne gradi vlastito gnijezdo,
a možda bi se i rugala
onima koji ih brižno grade
i ozbiljno drže do takvog
odgovornog načina života.
Ali time što kukavice preziru
život u toplom obiteljskom gnijezdu,
te omalovažavaju one koji ih grade
pokazuje najveći stupanj bezočnosti
u trenutku kad same trebaju
položiti jaja i podići porod.
Tada im nije problem ‘snaći se’
i odloži jaja u gnijezda drugih ptica.
A one, u neznanju takve podvale,
po urođenom roditeljskom instinktu
revno hrane pridošle izlegle ptiće,
ne znajući da su kukavići,
niti da će postati rušitelji gnijezda
koje ih je nesebičnom žrtvom podiglo
i gušitelji drugih ptića koji se budu izlegli.

Čuditi se takvoj bezočnosti
pa i kad je kod ptica,
a koliko tek kad vidimo
da se slično, pa i gore,
događa među ljudima.
Postoje ljudi slični kukavićima,
odrasli u obiteljskom gnijezdu
i zahvaljujući roditeljskoj skrbi,
da bi se potom prometnuli
u protivnike obiteljskog gnijezda
koje ih je othranilo i život im dalo.
Doista su kukavne kukavice
ljudi koji preziru svetost gnijezda
postajući mu rušitelji i gušitelji
samo kako bi udovoljili
svojim nastranim pohotama.

1. nedjelja došašća – A

Čitanja prve nedjelje došašća potiču nas da upoznamo stav koji kao vjernici trebamo zauzeti pred činjenicom dolaska Sina Božjega. Tako nas Isus u današnjem Evanđelju poučava o načinu na koji se ima dogoditi dan njegova drugog dolaska, a iz njegovih riječi izvući nam je spasonosne zaključke o stavu koji nam je zauzeti glede toga dana. Kako bi nam ukazao na pogubnosti kojih se valja čuvati, prisjeća se potopa opisanog u prvom starozavjetnom spisu – Knjizi postanka. U tom smislu je znakovita njegova rečenica: „Kao u dane Noine, tako će biti dolazak Sina Čovječjega. Kao što su u dane one  – prije potopa – jeli i pili, ženili se i udavali do dana kad Noa uđe u korablju i ništa nisu ni slutili dok ne dođe potop i sve odnije  tako će biti i Dolazak Sina Čovječjega.“

Dok upozorava svoje suvremenike kako trebaju biti spremni za dolazak Sina Čovječjega, Isus predbacuje naraštaju koji je živio u dane Noine da je živio neprimjereno, te je bio zatečen potopom koji se dogodio. Međutim, kad pročitamo Isusove riječi, onda dolazimo do zaključka da su ti isti ljudi živjeli na način koji se danas naziva normalnim načinom života. On im predbacuje što su jeli i pili, ženili se i udavali, ali to je nešto bez čega se ne može. Ako Isus tako reagira predbacujući između ostaloga što su se ženili i udavali, dalo bi se zaključiti da je on bio protiv njihova bračnog života, te da je bračni život bio najveća zapreka ispravnoj spoznaji vremena u kojem su živjeli. Vjerojatno mu je zasmetao njihov tradicionalni način življenja, koji su oni smatrali normalnim, te mu se suprotstavio kao lošem načinu koji ih je onemogućio da prepoznaju znakove vremena. Nisu bili svjesni Božje blizine, jer su se bavili brakom i obitelji, te su zaslužili kaznu potopnu jer im je bilo važnije ženiti se i udavati.

 Ali ako Isus njihov način života nije držao dovoljno dobrim prije potopa, onda ni nama ne savjetuje da živimo takvim stilom života prije njegova dolaska. Kako onda nisu mogli proći nekažnjeno da ih dan ne iznenadi, tako ni naš naraštaj neće proći nekažnjeno o dolasku Sina Čovječjega.  To znači da i od nas danas i od našeg naraštaja Gospodin očekuje da se pobunimo protiv takvog zastarjelog i uhodanog načina života kao što je bio život onog predpotopnog naraštaja. A vidimo doista oko sebe toliko pojedinaca i skupina koji se vrlo energično i polemično protive tradicionalnom braku i obitelji do mjere da ga žele razoriti, koje su radikalno protiv braka i obitelji kao normalne sastavnice ljudskog života. Danas uspostavljaju neke nove načine života i neke nove zajednice koje bi trebale zamijeniti tradicionalnu i zaostalu zajednicu, protiveći se ujedno braku muškarca i žene ne prihvaćajući ga za naravnu datost u životu. No ako je čak i Isus dvojio o korisnosti takve normale, i nama se upitati nismo li i sami pozvani stati na stranu ovih koji su protiv braka i obitelji, te napokon dati čovječanstvu nešto sasvim novo i bolje, nešto što bi bolje odgovaralo trenutku u kojem živimo. Ako je on u Evanđelju predbacivao ljudskom rodu da je zakazao jer su se ljudi ženili i udavali, zar ne bismo i mi trebali slijediti njegov kritički odnos prema ženidbi i obitelji, te tako biti vjerni njegovoj volji i želji? Imamo li pravo i dužnost i mi se podići protiv takvog oblika braka i obitelji, kad je i on to učinio?

Nije stoga bespredmetno postaviti pitanje što je Isus zaista htio kad je izgovorio gore navedenu rečenicu. Pravo je pitanje je li njemu doista smetao tradicionalni brak i smatra li ga uzrokom potopa i Božje kazne? Je li ih onaj dan potopa zatekao samo zato što su se ženili i udavali, što su jeli i pili, ili ih je zatekao zbog nečeg drugog? Nadalje, valja razumjeti što Isus stvarno predbacuje naraštaju Noinoga vremena?

Isus, međutim, predbacuje naraštaju iz Noinih dana da su se ženili i udavali, a Boga zaboravljali, umjesto da Boga uvedu u svoj brak i obitelj, kako bi živjeli po Bogu. A život po Bogu ne može biti tradicionalan, nego svet i jedinstven. Umjesto da budu uronjeni u Boga, bili su uronjeni u svoju svakodnevnicu, u bavljenju ljudskim poslovima, kao i u život u braku sasvim na ljudski način. A jer je naš Učitelj i Gospodin posvetio brak svojom prisutnošću, on doista ne smije biti tradicionalan, nego mora biti živ i nadahnut Bogom, u protivnom postaje lak plijen sotonskih sila koji žele njime ovladati, kao što su ovladali i u dane Noine, zbog čega je došla kazna potopna.

Zastrašujuće je i porazno kako ni danas nismo svjesni da smo pred živim Bogom, da nam je on blizu, te da će nas u onaj dan pitati da položimo račun o vlastitom životu, bilo da smo oženjeni, bilo neoženjeni. Presudno će biti jesmo li znali živjeti u njegovoj prisutnosti, svjesni da je on s nama u vremenu, te da prati naš hod. Zato nas je Gospodin u današnjem Evanđelju poučio da nije dovoljno da brak bude kao u dane Noine, jedna obična svakodnevna stvarnost, jer ako bude takav, onda će ga vrlo lako razoriti destruktivci ovoga svijeta, budući da nije dovoljna samo naravna snaga da bi im se oduprli. A kako se radi o borbi protiv sila zla koje se obaraju na brak i obitelj, potrebno je imati nadnaravnu svijest i snagu, kako bismo se oduprli. Nije dostatno da u našim obiteljima bude samo onaj tradicionalni odnos i naravni brak, nego onaj nadnaravni, sasvim božanski odnos koji izlazi iz okvira tradicionalnoga. U braku i obitelji je potrebna ljubav koja se ne može i ne smije svesti na tradicionalnu, nego ljubav koja crpi svoje postojanje u onoj božanskoj ljubavi, u onom božanskom daru. Stoga možemo reći da Isus nije za brak koji bi bio blijeda kopija Stvoriteljeva plana, nego je za brak koji je ujedno odraz živoga zajedništva s Bogom.

A da Bog, uostalom, nije protiv braka i obitelji, vidimo po tome što, kad spašava ljudski rod, opet ga spašava po Noinoj obitelji i obiteljima njegovih sinova, što znači da mu nije smetao brak i obitelj, nego loš život u braku. Smetao mu je bračni život kao tradicionalni život, promatran kao da se radi samo o naravnoj ljudskoj datosti, umjesto da se u njemu razazna onu božansku. Zato današnjim mrziteljima braka ne smeta ta naravna, to jest ona koja smeta Bogu, nego im smeta upravo ona dimenzija koju Bog izgrađuje, čime se potvrđuje da su se opredijelili služiti zlu i Zlome kako bi ugrozili božansku ustanovu i vrijednost braka. Zato bi oni htjeli uništiti ‘tradicionalni’ brak, ali ne s ciljem da stvore novi i uzvišeniji, kao što to Bog čini, nego da brak svedu na ljudsku pohotu prema kojoj je bilo kome dopušteno činiti što ga volja i stupati u zajedništvo s kim ga volja. Teško je u toj mržnji protiv Boga i borbi protiv svetosti braka ne vidjeti sotonske prste, teško je ne osjetiti količinu mržnje, bezumlja, bezakonja, bezboštva koji vode prema uništenju čovječanstva.

Te, stoga, kad vidimo što se sve širi u društvu danas, onda bismo čak mogli ustvrditi da bismo bili sretni kad bi se u naše vrijeme ljudi ženili i udavali, to jest poštivali brak barem na naravan način kao u dane Noine, jer je danas izopačenost uhvatila toliko maha da danas civilizacija ne dopušta kao normalno ono što je doista naravno u ljudskim odnosima, a to je brak muškarca i žene. A ako Gospodin prigovara onom naraštaju koji se ipak naravno ženio i udavao, što bi tek rekao bezumlju našeg naraštaja?

No kao u dane Noine, i danas je moćan Bog po malom broju svojih vjernih pobijediti ovo sotonsko likovanje i bijes koji proizlazi iz obijesti. Neka nas uozbilji Bog koji dolazi, kako bi svatko od nas bio svjestan njegove blizine i prisutnosti koja nas obvezuje, te nam dadne snagu za autentičan život pred licem njegovim. Budimo spremni na njegov dolazak, jer on sigurno dolazi, a s njime i njegova nagrada i kazna, svakome prema djelima njegovim.

Približava se dan referenduma na kojem bi se građani Hrvatske trebali izjasniti žele li da u Ustav RH uđe odredba da je brak životna zajednica žene i muškarca, a oko dida Mate uvijek bude onih seoskih provokatora, koji nekad dobronamjerno, a nekad zlonamjerno bockaju i žele vidjeti njegovu reakciju. Tako se dogodilo i sada povodom referenduma kad su dida Matu pitali je li čitao na internetu pismo jedne mame povodom referenduma o braku. Star je on da bi koristio suvremena komunikacijska sredstva, ali već kad su ga pitali za mišljenje i stav, nije mogao ne saslušati i reći što misli o tom pismu i o referendumu ako će mu ga oni pročitati. A njegovi vjerni provokatori su vjerojatno mislili da će ga malo prikliještiti i staviti leđima uza zid, dok on mirno sluša što sve piše u tom pismu što kruži ovim modernim poštama i mrežama, dostupno svima da ga pročitaju. Stjecajem tih okolnosti i did je Mate, evo, imao prigodu slušati što se to u javnosti raspravlja, te je i sam mogao osluhnuti koji se sve argumenti i ostali dokazni materijali rabe u međusobnim uvjeravanjima. A evo sadržaja tog pisma:

„Jednom davno, prije 4 godine dok smo još bili u prvom razredu, nakon prvog sastanka roditeljskog vijeća, oduševljeno sam došla doma ispričati mužu kako sam u neko doba ravnateljevog beskonačnog monologa, prekinula ga riječima ‘OK, dosta priče, što MI roditelji točno možemo napraviti kako bi izgradili školsku dvoranu za našu školu? Neki od nas imaju veze u politici, neki su poduzetnici, ako se udružimo, za čas će naši klinci trčkarati adekvatnim prostorom, a ne lomiti vratove između klupa po učionicama.’ Gospon suprug me pogledao onako kako samo supruzi stariji 13-ak godina od svojih odabranica mogu, nasmijao se i rekao: ‘Ljubavi, ta dvorana se gradi otkad sam ja bio u osnovnoj. Zaboravi. Neka trči po vrtu s psom ili ćemo mu naći neku sportsku aktivnost.’ Ništa se od onda nije promijenilo. Osim što bezbroj hrvatskih potomaka i dalje izvode ‘tjelesni’ u malim učionicama, osim što neki od njih ni nemaju adekvatne učionice, osim što je mnogo njih izgubilo bitke s opakim bolestima koje ne biraju dob i spol… Ništa se u Hrvatskoj nije promijenilo osim što su režije narasle za x posto, cijene goriva mnoge natjerale na švercanje tramvajima… Bolnice su i dalje iste, ‘ambulante’ također, mjesta u vrtićima i staračkim domovima nema ni ‘za lijek’, dječji domovi i azili za životinje vrve jadnim, napuštenim dušama, u dućanima je sve više artikala zaštićeno plastičnim, neprobojnim kutijama, a sve više mladih, sve očajnije i iskrenije želi pobjeći odavde. Ništa se u Hrvatskoj nije promijenilo osim što nam je zadnjih dana vrlo eksplicitno dokazano da ovom zemljom vladaju sebični mediokriteti, oportunisti i dupelizci, ta tisućljetna sekta koja oko sebe okuplja naivno i još naivnije stado podjednako sebičnih oportunista koji dalje od svog nosa ne žele, niti mogu vidjeti. 1. 12. ove godine, svjedočit ćemo valjda najvećem porazu humanosti ove nacije, najvećoj krizi morala i najvećem licemjernom oportunizmu. Za 47 milijuna kuna, koliko će sve nas stanovnike ove vukojebine koštati taj besmislen i nepotreban potez penkalom, u Ustav ćemo zapisati nešto što je samim činom rođenja garantirano svakoj osobi na ovom planetu, upravo Ustavom! Za 47 milijuna kuna, penkalom ćemo svima onima drukčijima od nas, referendumom reći: ‘Tko vas jebe tako poremećene, što se niste rodili ovako savršeni i vrijedni života i ljubavi kao ostatak civilizacije.’
47 000 000 kuna. 47 milijuna kuna. Četrdeset i sedam milijuna kuna. 47 bolnica. 47 vrtića. 47 škola. 47 staračkih domova. 47 dječjih parkova. 47 obrta. 47 firmi. Minimalno 47 načina za riješiti minimalno 47 problema koji se tiču cijele nacije. Međutim, hrvatska javnost će zaključno sa 1. 12. u vjetar baciti 47 milijuna kuna, 47 milijuna snova i 47 milijuna epiteta kojima bi mogli opisati što to opće čini čovjeka čovjekom, a narod narodom. Još jednom me beskrajno sram zemlje u kojoj živim, sram me i tužna sam zbog svih onih koji su dali život za zemlju kojom danas tako okrutno upravljaju oni kojima ljudski život ne znači ništa, a najviše me sram što moram pogledati svom djetetu u oči i reći mu, bez imalo patetike: ‘Bježi odavde, čim prije…’  1. 12. 2013. PROTIV Maja Mačković i Tomislav Mačković. U ime našeg sina koji bi sutra mogao voljeti nekog ‘krivog’.“

Saslušao sve to did Mate prilično mirno, i ne da se zbuniti. A dok se čitalo sve nešto sebi u bradu mrmlja. Zna on dobro što su ljudske sudbine i zabrinutost za budućnost, jer je mnogo toga u životu prošao i tolikim se nevoljama nosio, pa tako iskreno dijeli i zabrinutost ove majke za budućnost njezina djeteta. Prošao je mnogo toga i sam, ali i s drugima podijelio mnogo jada, te ga baš zato i čudi ovakva uvredljiva retorika i rječnik koji ne priliče duhu jedne majke. Ne želi on raspravljati jer rasprave rijetko donesu nekakav pomak, ali ne boji se ni reći što misli, jer i sam to dopušta drugima. Stoga radije želi konstruktivno razmišljati i iznijeti stav, uvjerenja i iskustvo života. Najprije radi toga što on pamti štošta, što mladi ljudi još nisu iskusili a neki od starijih lako zaboravljaju. Danas kao da su svi prebrisali vlastitu memoriju i više vjeruju nekom Googleu, te radije njega pitaju o svemu što bi i sami trebali znati i pamtiti. A on je još sretan da njegovo staračko pamćenje nije toliko oguglalo da im ipak ne bi mogao štošta iz njega izvući i ponuditi na razmišljanje.

Kako stvari stoje iz pisma, mrmlja did Mate, očito smo mi vjernici krivi za sve. Izgleda da smo mi i na vlasti i upravljamo ovim narodom već tisućljećima, što mi je doista velika novosti. Uostalom najveći dio svoga života proživio sam pod vlašću komunističkih bezvjeraca, kojima su ovi sadašnji vlastodršci djeca i zakoniti nasljednici. A i onda kao i danas morao sam kao građani države podmirivati svoje obveze prema državi koja je nemilosrdno nametala svoje namete. A iz onog što reče ova majka moglo bi se pomisliti kao da smo mi vjernici povlašteni, kao da ne samo da mi ne plaćamo poreze, nego od bidnih malobrojnih nevjernika uzimamo njihov doprinos društvu koje oni izgrađuju svojim trudom i naporom, kako bismo ga kasnije koristili u svoje sebične svrhe, to jest rastočili do te mjere da je ona i njezina obitelj prisiljena bježati iz njega. Iz njezina se govora iščitava da smo mi vjernici krivi što se ova zemlja ne razvija i ne napreduje, što se ona jedna školska dvorana gradi već godinama, a da ne govorimo o onih drugih 46 koje treba izgraditi. Jer mi licemjerni katolici, kad god dođe riječ o napretku, kad god se napravi plan o gradnji tih 47 bolnica, 47 vrtića, 47 škola, 47 staračkih domova, 47 dječjih parkova, 47 obrta i 47 firmi, mi taj plan uništimo na izopačen način, jer onda pokrenemo referendum o nekakvim našim vrijednostima, tako da sva dobra nastojanja naših vlasti padnu u vodu. No to baš nije tako, uvjeren sam i odgovorno tvrdim.

Ali da ne biste mislili da je did Mate pristran i da govori bez argumenata, molio bih vas da i sami pokrenete svoje pamćenje ili okrenuti nekakav Google i provjerite jesam li u pravu. Rušimo li mi već desetljećima, svake godine, takve humane planove koje su imali naše narodne vlasti, te kočimo li razvoj ovoga društva? Istražite jesmo li mi tako okrutni i nehumani, pa onda k tome i besramni, te ne dopuštamo da oni koji misle drukčije od nas, svojim novcem grade što žele, nego im mi pokvarimo sve napredne planove i humane ideje. Ako je to tako, onda mislim da bi ovakve nehumane ljude kao što su licemjerni katolici doista trebalo staviti izvan zakona. Trebalo bi ih prisiliti da i oni počnu plaćati poreze, pa onda, za inat, od njihova novca, ne graditi onih 47 bolnica, 47 vrtića, 47 škola, 47 staračkih domova, 47 dječjih parkova, 47 obrta i 47 firmi, nego one postojeće zatrovati bezbožnom ideologijom koja će ih potom istrijebiti da ih ne bude u društvu. Treba uzeti njihove novce te u bolnice uvesti abortuse, u škole nećudoredni odgoj, u staračke domove eutanaziju, u parkove pustiti kućne ljubimce, u obrte i firme uvesti robovlasničku logiku, pa da ih se tako napokon istrijebi da ne budu kočnica ovome društvu. Bolje da takvih zaostalih kočničara napretka i nema među nama, jer su oni krivi za sve probleme ovoga društva. Idite provjeriti kako je to naše društvo onda cvjetalo kada oni između ’45. i ’90. nisu imali pristupa javnosti. Mislim da bi bilo dobro aktivirati sve one bolnice, škole, vrtiće i domove, parkove, obrte i firme koje su se tada sagradile kad je vjera bila potisnuta a Crkvi zabranjen utjecaj, a koje su kasnije bile zatvorene i zapuštene zbog ovih zatucanih vjernika. Samo vas molim da ih lokalizirate, da nam kažete gdje su, da bismo i mi spoznali koliko smo unazadili ovo društvu. Bilo bi dobro da nam pokažete napredak iz onih vremena kada mi vjernici katolici nismo mogli raspisivati referendume i utjecati na odluke zakonite vlasti i partijskih političara, kad nisu mogli kočiti razvoj i napredak čovječanstva i našega društva, pa predlažem da se vratimo u ta vremena u kojem je bio procvat škola i vrtića, znanosti i umjetnosti, civilizacije i kulture. Čudno samo kako se sami niste sjetili to napraviti, jer bi to bilo rješenje u današnjoj našoj kriznoj situaciji. Eto, dovoljno bi bili aktivirati te humane strukture koje su se podigle onda kad vjernici nisu mogli imati nikakvu riječ u društvu, niti su mogli raspolagati tuđim novcem (a ni svojim!), kad je u društvu cvjetao napredak i humanost. A ako ne znate gdje su te škole, vrtići, dvorane, igrališta, firme, zaguglajte pa ćete vjerojatno pronaći, jer, što se toga tiče, i moje staračko pamćenje tu staje, i ne mogu se sjetiti gdje se to sve tako izgradilo, a nisam mnogo putovao Lijepom našom, pa mi nije moglo ostati u pamćenju gdje su spomenute škole i vrtići. Sad se najednom u mnogim glavama rađa želja da se koješta izgradi, a ne pitaju se i nisu se pitali zašto se desetljećima prije toga to nije izgradilo kad nije bilo ‘katoličkih’ referenduma. Ili su možda bili, a meni neupućenom starcu promakoše. Sve mi se čini da netko od nas živi u virtualnom svijetu, te nije svjestan prave i konkretne stvarnosti.

Ako slučajno nakon ‘guglanja’ ne pronađete što ste tražili, onda zaguglajte po planovima naših vlasti koje postoje od uspostave naše države, pa barem vidite zašto se ovi novi planovi o 47 škola, vrtića, dvorana i obrta nije ostvarilo. Barem ih pronađite i predočite javnosti, uzmite u ruke i učinite sve da ih se realiziran. I ne dopustite nikad nazadnim katolicima da vam ih istrgnu iz ruke i da time društvo unazađuju, te ugrožavaju sirote majke koje skrbe o budućnosti svoje djece. A ako vam to ne pođe za rukom, ako vam ruke nakon tog guglanja budu prazne, onda je to znak da smo svi skupa ‘oguglali’ na istinsko stanje u narodu i državi, da smo oguglali na istinu i na poštenje, da smo oguglali na istinsko čovještvo i čovjekoljublje. Ali jedino nismo zakazali kad treba pronaći dežurnog krivca. Sad ga treba pretvoriti u žrtvenoga jarca. A što se mene starca, dida Mate, tiče, i koliko me sjećanje služi, čini mi se da do sada nisam nikad čuo na vijestima da je ijedna vlada najavljivala gradnju tolikih škola i vrtića i domova… A da se godišnje zatvori poneka škola zbog pada broja djece, o tome slušam doslovno svake godine. Vjerojatno su i za to krivi nazadni katolici koji promiču vrijednosti braka i obitelji, ironično je dodao did Mate.

Stoga skromno držim kako su ovoj mami, uz dužno poštovanje, neki ljudi koji razmišljaju ideološki a nastupaju demagoški, za razliku od ovih mojih skromnih i iskrenih razmišljanja, ukrali razumijevanje onog biti mama. A kad ona ne razumije što znači biti mama, onda je teško da će je potom i društvene ustanove poštivati i pomoći da vrši svoje poslanje, te joj sagraditi ono što treba njezinoj obitelji. Kamo sreće kad bi državne i narodne vlasti htjele iskoristiti spomenuti novac kako bi njime izgradili tako humane sadržaje i imali prave projekte, jer onda sigurno do ovakvog stanja u društvu ne bi došlo. Ali jer je ova mama slijepa kad ne vidi da vlast uzima novac ne da bi podizala dvoranu, školu i druge prikladne sadržaje, nego kako bi u postojećoj školi i dvorani kvarila njezino dijete, onda ne spočitava vlastima što rastočiše toliki novac dajući ga ‘humanim’ udrugama koje isisaju iz državne blagajne mnogo više od 47 milijuna kuna. A što je najžalosnije, mnoge od njih koriste taj novac poreznih obveznika, među kojima je slučajno velika većina katolika, kako bi obezvrjeđivale život, brak i obitelji, onda začuđuje kako nije osjetila za shodno podići svoj glas da država prestane rasipati taj dio proračuna, dok je žučno i polemično prozvala ‘oportunizam tisućljetne sekte’, za koju ne vidi da se ipak istinski zalaže za jednaka prava svih ljudi, uz dužno razlikovanje onoga što je vrijedno, od zlonamjernih podvala, smicalica i izopačenja.

Osim toga, privodio je did Mate kraju svoj monolog, ako njezin sin ‘nađe nekog krivog’, kako ona veli, onda mu doista ne trebaju ni škola ni vrtić, ni igralište ni dvorana, ni radno mjesto za njegovo dijete. Zato je njezin strah od najezde netolerantnih katolika bezrazložan, te joj neće moći ugroziti budućnost. Jer ako njezin sin ne ‘nađe nekog krivog’, onda će joj ova građanska inicijativa i referendum dobro doći da zaštite njegovo dostojanstvo, kad već ona nije razumjela ni znala. Ova inicijativa će zaštiti pravo njezina sina da ima obitelj, da bude roditelj i da odgaja svoju djecu, te će se pred i u društvu boriti da to svoje pravo ostvari. Boriti će se za njegovo pravo da mu država iziđe u susret u svakom pogledu i da mu pomaže odgajati vlastitu djecu, što pretpostavlja i izgradnju vrtića i škola i dvorana. Tako će ova referendumska inicijativa biti inicijativa koja se bori za prava njezina sina kojeg je sama u startu obespravila pod izlikom straha da bi se mogao zaljubiti u nekoga krivoga. Tako na žalost ona pokazuje da ne vidi dalje od vlastitog nosa i malo zemaljskog interesa.

Nadalje pokazala je svojim opredjeljenjem ‘Protiv’ da se sama svrstala uz one kojima ljudski život ne znači ništa, a predbacuje nama da smo mi takvi. Pokazala je da joj bračno zajedništvo i obiteljski život kojim je dala dar života svome sinu ne znači mnogo, te nije svjesna da bi njezin sin, ako bi se ‘krivo zaljubio’, nanio uvredu upravo tom svetom mjestu darivanja života, koji ne može drukčije ni nastati osim od muškarca i žene. Svojim Protiv na ovom referendumu ona je protiv onih koji poštuju njezin brak i obitelj. U isto vrijeme je za one koji do toga ne drže i čine sve da njezin sin ne dođe u prigodu da ostvari svoj život na takav način. Žalosno ali istinito kako radi protiv sebe. Lijepo je da ona brine da njezin sin ima snove, samo ne znam je li se ti snovi ostvaruju samo po onih 47 spornih milijuna, to jest ne vjerujem da smo mu mi vjernici odnijeli snove i spriječili budućnost. Ona sama svom djetetu uskraćuje snove i onemogućuje budućnost kad ne zna da ljudski snovi nisu apstrakcija, nego konkretna ljubav u obitelji, da su snovi život u zajedništvu s ocem i majkom, da nastaju u zahvalnosti konkretnim roditeljima od kojih su primili život, te se onda protežu prema budućnosti sukladno iskonskoj vrijednosti života koji su dobili kao prvi i temeljni dar.

Onima koji zastupaju ideološki pogled na čovjeka, kojima je svejedno zaljubili se ‘pravo ili krivo’, njima ne trebaju ni škole ni vrtići, ni igrališta ni dvorane. Njima je dovoljno groblje i mrtvačnica da pokopaju ovaj naraštaj koji živi, jer nije ih briga hoće li netko nakon njih živjeti. Možda ih zato vlast i podržava, jer oni su jeftinija opcija. Manji je trošak njih pokopati, nego se misliti kako za njihovu djecu graditi vrtiće, škole i dvorane. Samo bilo bi dobro da to otvoreno kažu, a ne da nama vjernicima dvolično predbacuju da mi kočimo razvoj ovoga društva, jer mi znamo da razvoja nema ako ne bude života. Jer premda je did Mate star, i to prilično, u njegovu pamćenju se svega nakupilo, ali mu nije poznato da se iz spolnog odnosa onih krivo zaljubljenih netko rodio, pa ukoliko društvo ide prema tome da im ‘blagoslovi’ takav život i da ga uzdigne na razinu bračnoga, onda nam u budućnosti doista neće trebati ni škola ni vrtića ni domova ni igrališta. Ako ne bude muškaraca i žena koji će se ljubiti i ulaziti u brak, za čiju djecu bi trebalo graditi škole i igrališta? Zato ova mama ne bi trebala dizati paniku zbog tih 47 milijuna kuna. I tako nam ne će trebati ništa od toga. Osim ukoliko nam ne bi djecu donosile rode, a ja se ne sjećam da se što takvoga dogodilo, no možda me Google opozove. A ako doista to rode rade, onda bismo ih mogli zamoliti da nam donesu već odraslu, školovanu i odgojenu djecu, pa opet ne će trebati ne samo škola, nego ne će trebati ni roditelja, očeva i majki, pa ćemo ih moći povjeriti bilo kome. A za koordinaciju cijelog tog projekta bit će dostatan nekakav nadobudni ministar grobarstva i nekoliko licemjernih udruga sastavljenih, da parafraziram ovu mamu, od ‘mediokriteta, oportunista i dupelizaca’. Tada će nam sigurno sve procvjetati, a budućnost će se sama od sebe ostvariti, a ona će imati kome povjeriti budućnost svoga sina.

Did Mate je u zanosu podigao malo i glas, dok su se njegovi slušatelji malo pokunjili. Čudio se da njegovi provokatori nisu prije i sami shvatili obične istine života za čiju spoznaju ne treba doktorat znanosti, te da im on starac mora objašnjavati tako jednostavne i logične stvari. A svi se diče kako imaju više razreda škola od onih njegovih šest koje je prošao još za onoga  vakta. Žalosno je da sve te mlade i učene glave moraju od jednog starca čuti nešto što je tako naravno i ljudsko, jer im očito ove današnje suvremene mame nisu u stanju to posvjedočiti. Nakon njegova monologa svi se šutke raziđoše, postiđeni zbog svoje naivnosti i površnosti, kad im tako jednostavne stvari izmiču ispred nosa. Did Mate se samo iskreno ponadao da će nakon ovog razgovora u njima ipak porasti poštovanje prema njihovim majkama, pa i onda kad ga one same ne znaju potaknuti.

Život u ljudskoj prolaznosti
uspoređuje se s pješčanim satom
kojim upravlja Gospodar vječnosti.
A kako bi zaboravio prolaznost
suvremeni čovjek je odredio
samoga Boga udaljiti iz okruženja
postavljajući njemu pješčani sat,
očekujući da se u zadanom roku
milom ili silom udalji iz društva
podređenog površnoj vremenitosti.
No ovakva kratkovidnost je vrlo prozirna,
jer time što je odredio udaljiti
onoga koji ga dobrohotno upozorava
na pješčani sat vremenitosti,
nije zaustavio svoj vremenski sat
čiji se pijesak prelijeva iz života u smrt.

A da čovjek ozbiljno promisli
o Božjim postupcima prema sebi
nikad ne bi tako preuzetno odbio
njegove svete prisutnosti.
Jer ako ima itko tko ne želi
da nam život iscuri iz ruku
poput pijeska u pješčanom satu,
onda je to Bog ljubitelj života.
Ako ima netko tko ne želi
da život pretvorimo u pijesak
nepovratno prolazne vremenitosti,
onda je to Bog darovatelj vječnosti.
Stoga je on omogućio onima koji vjeruju,
ne da zaustave zrnca vremenitosti,
nego da ih pretoče u vječnost.
Njegovim dolaskom među nas
doista je postalo ostvarivo
da se prah naše prolaznosti
ulijeva u neprolaznu rijeku vječnosti,
te s njime naš pješčani sat
ne curi prema propasti,
nego prema blaženoj vječnosti.

Svetkovina Krista Kralja svega stvorenja – C

Od dana njegova rođenja u Betlehemu do dana njegove smrti u Jeruzalemu, mnogi su se pitali je li Isus žuđeni kralj židovski, o čemu svjedoči i današnji evanđeoski odlomak u kojem čitamo kako je o njegovoj kraljevskoj časti proturječno svjedočio natpis na križu, kako su mu se na račun toga rugali rimski vojnici, a pogrđivao ga jedan od razbojnika. A još prije toga o njegovoj kraljevskoj časti i ulozi su bili obaviješteni pastiri i mudraci s Istoka, raspravljao Herod Veliki sa svojim savjetnicima i židovski puk koji je iščekivao Mesiju – spasitelja. Doista je bilo izazovno pitanje je li on kralj i kad će uspostaviti kraljevstvo Božje na zemlji, te je malo tko od onih koji su ga poznavali ili o njemu slušali bio imun na ovo pitanje. Tijekom njegova života mnogi su ga prihvaćali za kralja, a velika većina njih je prema njegovoj kraljevskoj moći imala ili stanovitu zadršku ili su njegovo kraljevstvo zamišljali sukladno svojim idejama o načinu ostvarenja Božjeg kraljevstva.

Vjerojatno smo danas i mi vjernici čuđenje u svijetu dok slavimo Krista Kralja, to jest kad uz onu zakonitu ljudsku vlast imamo potrebu ispovijedati i Boga za svoga kralja. Mnogi se pitaju čemu to, držeći suvišnim i nepotrebnim pripisivati Bogu takve zadaće. Nisu rijetki ni oni koji u tome vide eventualno ugrožavanje ovlasti zemaljske vlasti u vršenju njihova poslanja te im više smeta kad se vjernici klanjaju Bogu kao kralju, nego da im zemaljska vlast nametne svoj totalitarizam. Stoga slaviti Krista kao kralja postaje izazovno, jednako kao što je izazovno potražiti koji su načini njegova kraljevanja i okviri kraljevskih ovlasti. Valja propitati zašto je Isus htio sebi kraljevski naslov iznad glave na križu, kad ga je taj isti naslov što mu je stajao iznad glave doslovno stajao glave, kao što treba vidjeti ima li sukoba između zemaljske i nebeske, duhovne i svjetovne, ljudske i božanske vlasti.

Naš Učitelj nam je dao jamstvo svojim riječima i životom da nije došao uzeti zemaljsku vlast i doista je bio dosljedan u svemu što je govorio. A od onih koji su mu povjerovali uvijek je tražio poštovanje prema zakonitoj zemaljskoj vlasti, pa i onda kad se ta vlast prema njima nije ponašala prema zakonskim načelima i općeljudskim vrijednostima. Ali i tada kad stvari stoje tako, ne znači da Isus ne zna koje su granice i okviri svake vlasti koje ne bi nijedna smjela prelaziti. Ne znači da civilnoj vlasti daje za pravo da bude totalitarna, da bude isključiva, da služi samo jednom dijelu naroda ili samo interesima jednog dijela građana. To ne znači da je smatra jedinom vlašću i da osporava potrebu da ljudi spoznaju i onu drugu vlast koja postoji za njih, a to je duhovna – Božja vlast na zemlji. To ne znači da je smatrao kako samo ljudska vlast treba uređivati ljudski život, upravljati njegove odluke i izbore, te sačinjavati načela prema kojima će živjeti. To ne znači da odobrava da ljudska vlast uzima sebi božanska prava, to jest prava na nepravedne odluke, na kršenje ćudoređa, gaženje savjesti pojedinca, pristranog određivanja vrijednosti. To ne znači da državna vlast smije polagati prava na područja koja nisu u njezinoj nadležnosti, da ona određuje granice dobra i zla, da nameće svoju volju i odluke u sadržajima ljudskoga života koja nisu u njenoj ovlasti. To ne znači da joj je dao za pravo da prelazi granice svojih ovlasti, te da ljude podređuje sebi umjesto da služi ljudima i stvarnom cilju i smislu njihova života. To ne znači da je dao za pravo zemaljskim kraljevima, to jest moćnicima, političkim strankama i bezbožnim udrugama da ovladaju ljudskim savjestima, da oni postanu kriteriji i učitelji ćudoređa, jer savjesti pripadaju samo Bogu koji ih upravlja i ispravlja, pročišćuje i uzvisuje.

Doista, Bog je stvorio savjesti i on ih posvećuje istinom o životu, on ih upravlja stvarnom dobru, te je jedini moćan obdariti ih spasenjem. On ih poučava i daje im unutarnju snagu koja se ne povija pred moćnicima ovoga svijeta, koja se ne ravna prema gospodarskom interesu, niti prema naputku ideoloških istina jednakih lažima. Bog je onaj koji savjestima daje snagu kad trpe, koji im daje slobodu kad ih ljudi zarobljavaju u svoje mreže, koji ih liječi kad su ranjene. Jer doista čist obraz i slobodna savjest najveća su dobra našega života koja nas uzdižu do kraljevskog dostojanstva. Toga je postao svjestan onaj raskajani razbojnik koji u trenutku umiranja upravlja svoj pogled prema raspetom Bogu, moleći oproštenje grijeha i spas duše, te postaje pobjednik koji prima veći dar nego da ga je Isus skinuo s križa u tom trenutku.

Stoga današnja svetkovina Krista Kralja služi kako bismo razumjeli razlikovati ta različita područja i te različite načine vladanja. Krist je došao među nas ljude ne samo da nas pouči pokornosti zakonitim civilnim vlastima, nego da nas nauči kraljevati i gospodariti životom kao gospodari vlastite savjesti i vlastitih životnih vrijednosti. Prvi kršćani su to vrlo jasno razumjeli, jer dok su s jedne strane bili lojalni građani rimskoj vlasti, s druge pak nikada nisu dopustili da ljudska vlast zagospodari njihovim savjestima i da im ljudska vlast određuje duhovne vrijednosti. Za tu su istinu polagali i živote, kao što je učinio i njihov raspeti Učitelj. Prema njima, ljudska vlast, samo zato što je imala zadaću donositi zakone za uređenje društva, nije sebi smjela uzeti pravo da donosi zakone prema iskrivljenoj savjesti i izopačenim vrijednostima. Prvi kršćani su se stoga izložili stajući u obranu ove kraljevske zadaće i neizmjerne moći ispravne savjesti koja čovjeku može podariti vječni život u Kraljevstvu Božjem. Njihova mučenička krv na tu zadaću obvezuje i nas danas.

Svojim dolaskom među ljude, a to pokazuje i raskajani razbojnik, Gospodin je uspostavio vladavinu svoga kraljevstva u savjestima i srcima ljudi postavši on sam kraljem savjesti i ljudski srca. Od tada naše savjesti postaju nepovrediva svetišta Božje prisutnosti. Tim činom Isus je odredio granice i područja svake ljudske vlasti, čija zadaća nije gaziti ispravne savjesti i srca ispunjena smislom i vrijednostima, nego im služiti. Njegovo umiranje na križu bila je pouka kršćanima kako se i na križu može kraljevati, usmjeravajući svoju savjest prema Bogu i podređujući svoj život njemu kao jedinom smislu i cilju života. To nam je smjerokaz i u ovim izazovnim vremenima kad se nalazimo pred bahatošću moćnika koji ne vode računa o glasu savjesti ni o vapaju pravednika, nego potpisuju osude obojene ideološkim stavovima, vođene političkim oportunizmom, nametnute potom batinom sirove moći.

Kristova kraljevska pobjeda na križu doista nam daje snagu da ne dopustimo ideološki ispranim mozgovima da zaguše glas ispravne savjesti i onečiste naša srca izopačenom i prizemljenom vizijom čovjeka. Priklonimo stoga svoje savjesti k Bogu, i pod cijenu razapinjanja na križu, te ćemo tada postati gospodari i upravljači svoga života zaslužujući kraljevati s Kristom Isusom, Kraljem naših savjesti, u njegovu nebeskom kraljevstvu po sve vijeke vjekova.