Veliki petak 2013.

Obredi Velikoga petka još od davnine ne predviđaju slavljenje svetih otajstava, ali je zato u središtu večerašnjih obreda otajstvo svetoga križa koji je trebao biti isključivo sredstvo mučenja i smrti, ali je postao i sredstvo pobjede nad zlom koje se bilo nadvilo nad čovječanstvo. Doista najveće zlo koje se moglo dogoditi čovjeku moglo je biti da, uklanjajući Krista Gospodina, ukloni potpuno Boga iz svoje sredine. Spomenuta prijetnja je umalo došla do ostvarenja po drvu križa koji je bio znak višestruke spletke i mnogostruke laži kojih je bio žrtva Gospodin.

Stoga dok večeras iskazujemo počast križu na kojem je Gospodin bio raspet i podnio muku, valja nam se prisjetiti i dinamike kojom su se odvili događaji tog petka kad je on položio svoj život za spas čovječanstva. Jer njegova smrt nije bila usputni nesretni slučaj, niti je bila smrt prouzročena ljudskom pogreškom i pravosudnom zabunom, nego je prije svega riječ bila o unaprijed smišljanom planu zlih umova. Glavarima svećeničkim i starješinama narodnim je smetala prisutnost Božjeg Pravednika koji se nije ustručavao izreći istinu u lice i njima koji su glumili pravednike i istinoljupce. A jer je svatko od njih prije svega volio svoj položaj i čuvao svoju stolicu, njegov govor o Bogu im se nije sviđao. Boljelo ih je kad im je ukazivao nedostatke i prepuste pred Bogom i pred narodom, te su ga zato htjeli ušutkati, misleći da se Božjoj Istini mogu zatvoriti usta nasiljem.

A za optužbu protiv nekoga tko je govorio istinu i bio Istina, trebala je onda debela laž. No ni ona ne bi bila dovoljna, jer je previše prozirna, pa ju je trebalo iznijeti u trenutku i na način da može zavesti dovoljan broj ljudi koji će njihove podle ideje prikazati vjerodostojnima i ispravnima. Zato su Gospodina uhvatili pod okriljem noći, čime su pokazali da se nad čovječanstvom nadvila noć laži od koje je Bog htio sačuvati svoj narod zovući ga neprestance da živi u svjetlu istine. I dok je Isus pokazivao da se istina otkriva i živi u zajedništvu molitve s Bogom, oni su dotle kovali urotu, prepuštajući se poticajima ‘oca laži’. Uhvatili su ga na takav način da skriju od javnosti pravu istinu, te i dobronamjernima onemoguće znati što se doista događa. Rezultati takvog postupka su prljave odluke počevši od glavara i starješina pa do Pilata, te je zato noć kad su uhvatili Gospodina bila noć laži i prijevare, noć podvala i pritiska da se ukloni istinu Božju, čemu je križ trebao poslužiti kao najprikladnije sredstvo.

No Bog nije dopustio da laž pobijedi istinu, da Otac laži pobijedi Sina Božjega, Očevu Istinu. A križ koji je trebao poslužiti kao sredstvo gušenja istine, postaje najvećim znakom istine o Bogu i čovjeku. Zato je križ Gospodinovo pred kojim večeras zastajemo trenutak istine za cijelo čovječanstvo, jer se u njemu ogleda istina ljudskog grijeha i laži, koja ga je i zamislila kao vlastito oruđe. No dajući podići svoga Sina na križ, Otac nebeski nam stavlja pred oči vječnu i neopozivu Istinu Božju. Križ postaje sredstvo da se Božja istina uzdigne i da svakome postane vidljiva, a napose da očituje zle namisli ljudske, pune opačine i laži. Pogledom na križ postaje nam očito da se čovjek služio lažima da ukloni Boga Istinu. Križ je svjedočanstvo na što je sve spreman čovjek kad se odvaži krenuti protiv Boga i gušiti njegovu istinu. Zato je ovaj sveti znak Kristove muke koji pobožno častimo ujedno znak pobjede nad ljudskim lažima. On je znak pobjede nad lažima što ih grijeh izmišlja i širi u našim dušama kad promiče pogubnost zavodljivosti. Križ Gospodinov je znak prave istine o čovjeku koji i danas pokušava stvoriti istinu bez križa, to jest promiče ljudski uspon bez Boga, kao što se događa i u suvremenom društvu. A kad današnji čovjek gradi križ, onda je to samo zato da na nj pribije Boga.

Danas, međutim, pred križem Kristovom shvaćamo da je istina pobijedila upravo po križu na kojem je trebala biti poražena. Umjesto da ga prezire i odbaci, Bog ga je posvetio, te stoga i mi shvaćamo da ni Bog nije mogao biti čovjek bez križa, te nam postaje razvidno da je takvo što još manje moguće nama ljudima. Ako hoćemo da nas Božja istina vodi putem napretka, to jest pobožanstvenjenja, onda ne možemo izgubiti iz vida križ Kristov koji je učinio da nam s Križa zasja istina o nama grešnicima i istina o Bogu koji nas je toliko ljubio da je dao svoga Sina za nas. Od Krista Gospodina naovamo križ nije više sredstvo kojim laž pribija Boga na križ, nego znak koji pokazuje koliko je Bog ljubio čovjeka, te jedino sredstvo kojim čovjek može uzvratiti Bogu ljubav za ljubav. Onima koji su htjeli ukloniti istinu o Bogu ubijajući Gospodina, misleći da se radi o uklanjanju tek jednog čovjeka, križ je pokazao da ove dvije istine idu zajedno: kad se Boga razapinje na križ, ubija se i čovjeka, a kad se razapinje čovjeka, uklanja se i Boga.

Neka i nama večeras ovo sveto ozračje i nijema tišina križa ostanu svjedočanstvo istine, čiji je najglasniji govor upravo križ Gospodinov. On je najveća prekretnica u povijesti čovječanstva, te se držimo njegove uzvišene ljepote, držimo se njegove nijeme istine, koja nas oslobađa i izgrađuje da budemo istinoljubiv naraštaj kojem je križ središte i polazište po kojem je Gospodin Isus posvjedočio za istinu. Budimo od istine i poslušajmo glas Gospodinov, te ovu i ovakvu istinu naviještajmo na spasenje sebi i drugima.

Veliki četvrtak – misa večere Gospodnje.

Nema nijednoga čovjeka da ne zna što su to rastanci s dragim osobama. Nema nikoga tko nije iskusio koliko je bolno kad te život prisili na rastanak od voljenih ljudi, bilo da se radi o vremenitim selidbama i preseljenjima, bilo da se radi o onima nakon kojih nema više niti mogućnosti ljudskog susreta na zemlji. Život nikoga ne štedi donoseći tolike bolne i lomne situacije koje ostavljaju na tkivu života mnoge rane i ožiljke. Doista, vrlo je bolno nekoga voljeti, a ne biti s njim u zajedništvu i bliskosti. Bolno je dopustiti da nas okolnosti društva, vremena i prostora dijele od dragih ljudi. Oni koji vole najbolje znaju kako je bolno nekoga voljeti, a ne biti s njim, to jest nekoga ljubiti, a morati se rastati od njega, pogotovo ako je taj rastanak nepovratan. Nije lako osjetiti potrebu da nekome pripadaš i da ti netko pripada, a biti spriječen ostvariti takvu pripadnost. No s druge strane, onaj tko je osjetio ljubav zna da je ona ipak najjača ljudska snaga koja se ne da pobijediti niti zemaljskom očevidnošću. Za ljubav se kaže da je tako domišljata i nepobjediva, te pronalazi izlaz i tamo gdje se izlaz ne nazire. Ljubav pronalazi rješenja i onda kad ih um ne uspijeva iznaći i ostvariti.

Pred takvom potrebom i zahtjevom našao se i Gospodin Isus u trenutku kad je znao da napušta svijet i vraća se Ocu. O tome nam svjedoči evanđeoski odlomak iz pera svetoga Ivana koji smo večeras navijestili: Isus je znao da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu, budući da je ljubio svoje, one u svijetu, ljubio ih je do kraja. Kako nam svjedoči Ivan, Isus zna da je došao njegov čas i da ima prijeći s ovoga svijeta Ocu, no to uopće nije sporno, nego sasvim razumljivo, jer je on od Oca i došao na svijet. Sam po sebi odlazak sa svijeta i povratak Ocu ne bi bio bolan da on nije imao na svijetu ljude koje je ljubio, i to ih je ljubio do kraja. Iza ovih Ivanovih riječi može se nazrijeti u kakvom ozračju svetosti, ljubavi i predanja ih je Gospodin okupio, te koje je osjećaje i sam u duši proživljavao.

On koji je ljubav i došao među ljude iz zagrljaja čiste i vječne ljubavi Očeve, ljubio je i do kraja i one svoje koji bijahu u svijetu. U trenutcima kad ih napušta, On koji je vječna i nepobjediva ljubav, nije mogao prihvatiti da ljubav bude poražena. On vječni pobjednik, nije mogao dopustiti niti da ljubav koju je on donio u svijet bude gubitnica. Nije mu bilo prihvatljivo da ljubav bude pobijeđena u ovom zemaljskom hrvanju sa zemaljskim ograničenjima, što bi značilo konačnu propast ljudskog života i svake ljudske ljubavi, jer više ne bi imala uporište u onoj vječnoj, koja bi i sama doživjela poraz na zemaljskom terenu. Nije se mogao pomiriti s time da se ono intenzivno zajedništvo i prijateljstvo, ona snažna ljubav koju je proživio u društvu svojih prijatelja i koju je prenio na ljudski rod, tek tako bude onemogućena. To bi značilo dokidanje stvarnog i neslomivog ljudskog zajedništva, to bi značilo krah ljubavi u svom zemaljskom ostvarenju.

Zato ova nepobjediva utjelovljena ljubav domišlja način kako pobijediti u svijetu koji prijeti svesti ljubav samo na trenutno ostvarenje, na isječak prostora i vremena, umjesto da joj omogući cjelovito ostvarenje kakvo ona pretpostavlja i zahtjeva. Zato Isus koji je do kraja ljubio svoje učenike, nije mogao dopustiti da ova ljubav dođe kraju, da u nekom trenutku prestane, nego je stoga na posljednjoj večeri ustanovio sakrament svoje ljubavi. Njegova ljubav prema njima nije se htjela predati, jer da je ona izgubila bitku, koja i čija bi ljubav mogla računati na pobjedu? Da je ova sveta i vječna ljubav izgubila, zar bi se uopće moglo govoriti o ljubavi u svijetu?

Ostavljajući sebe svojim apostolima u kruhu i vinu, ispunio je zakon ljubavi kojim se predao potpuno za njih, jer ih je ljubio do kraja. I na odlasku i rastanku s njima, ‘dosjetio’ se ostaviti im sebe u sakramentu, trajnom znaku i ostvarenju njegove ljubavi. Ova domišljata Božja ljubav pronašla je načina kako spojiti ljudima nespojivo, te kako ostvariti neostvarivo. Pronašla je načina u svijetu hladnih odnosa zapaliti vječnu vatru svoje ljubavi. Gospodin je uspio pobijediti i nametnuti se u svijetu koji ne gradi trajnost života i promiče vrijednost vječnih odnosa i ne potiče izgradnju nepobjedive ljubavi. Tako je pronašao način kako se vratiti Ocu, a opet ostati potpuno sa svojima do konca svijeta. Učinio je to upravo one pashalne noći, čega se sjećamo i što obnavljamo ovim slavljem Večere Gospodnje. Učinio je to one noći kad je bio predan, kako veli Pavao, jer je te noći najprije predao sebe učenicima, te je mogao u miru dovršiti i svoje predanje na križu. Te pashalne noći ostavio je sebe u kruhu i vinu, tražeći od učenika da njegove riječi i gestu ‘čine njemu na spomen’, to jest kad se okupljaju blagovati kruh života i piti kalež spasenja.

Čudesna je njegova ljubav prema nama, koju ostavlja kao zalog vječne pobjede u presvetoj euharistiji, jer kao što je u njoj anticipirao žrtvu križa, tako je anticipirao i pobjedu uskrsne ljubavi. Na nama je da joj pristupamo onim duhom kojim nam je se podario, to jest da mu potpunom ljubavlju uzvratimo na ljubav do kraja kojom je on nas ljubio, te da tako, u duhu uskrsne pobjede ljubavi, pripravni iščekujemo i njegov slavni dolazak kad će nas uvesti na onu vječnu gozbu kojoj je ova sakramentalna bila nagovještaj i predokus.

Plemenitog podrijetla,

lijepo izblanjana i dotjerana,

bila sam na putu

da mi sudbina dodijeli rijetku sreću,

da ostvarim planove

kao malo koje drvo na svijetu.

Istesana od palestinske cedrovine,

obrađena po svim zakonima zanata,

dogurala čak do upraviteljeva dvora,

plamtjela sam od želje

za budućim ostvarenjima.

Vrtoglavo su mi se po glavi

vrtjele kombinacije boja, brojki i slova.

Mogla sam biti povjerena

nekom velikom umjetniku

kao podlogu za kakvo remekdjelo,

ili znanstveniku za ispisivanje stručnih formula

i otkrivanje prirodnih zakona.

Možda sam mogla poslužiti kao ploča

da tabula rasa – prazna ploča dječjih duša

bude poučena slovima pismenosti,

premda se ne bih bunila niti

da su na moju plohu upisali

sadržaj ploča Mojsijeva Zakona.

Od toliko sanja pružila mi se prigoda

da jednim trojezičnim natpisom

ispunim Zakon i Proroke,

znanost i umjetnost,

samo je uvjet bio

da se dadnem prikovati na križ.

Od tada s ponosom nosim

urezano Ime: I. N. R. I.

Cvjetnica 2013. – godina C

Evanđeoski odlomak iz Lukina Evanđelja o Gospodinovu slavnom ulasku u Jeruzalem svjedoči nam o tome kako je mnoštvo onih koji su povjerovali u Gospodina prepoznalo njegovo mesijansko poslanje, te su radosni iza glasa hvalili Boga za silna djela kojih su bili svjedoci. Evanđelist naziva učenicima ovaj oduševljeni puk koji je Isusa prepoznao kao Mesiju – mironosnog Kralja koji ima doći, te su mu stoga klicali: Blagoslovljen Kralj, Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Na nebu mir! Slava na visinama! Ali među mnoštvom je bilo i onih kojima se cijeli prizor nije svidio, a napose nisu odobravali da se Gospodinu kliče kao Mesiji. Bili su to farizeji koji su zbog toga i intervenirali tražeći da Gospodin prekori i ušutka svoje učenike. Isus,  međutim, svjestan uzvišenosti trenutka, svjestan ljepote i važnosti u kojoj se objavljuje do kraja svome narodu, te da time dolazi konačno oslobođenje od ropstva grijeha i smrti odgovara: Kažem vam, ako ovi ušute, kamenje će vikati!

Iz ovog kratkog razgovora iščitavamo kako se Božja slava u svojoj punini nezaustavljivo objavljuje ljudima, to jest da Bog otvoreno očituje svoju ljubav, dok su redovito kočničari bili sami ljudi koji su je htjeli spriječiti. Zato je ovaj Gospodnji ulazak u Jeruzalem označavao i potpuni i konačni dolazak Božje slave među narod koji je željno iščekivao njezino očitovanje. I danas se događa isti scenarij. Dvolični vođe naroda kojima nije na srcu Božje, te nisu kadri prepoznati Božju prisutnost i očitovanje, žele pošto poto Gospodina izbaciti iz svoje sredine. Mnogi od njih se i danas boje da će im Gospodin oduzeti dio kolača, dio njihove kraljevske vlasti, utjecaja i ugleda, pa ga onda udaljuju iz javnosti. Metoda kojom se služe istovjetna je onoj nekada. Kao što su nekada farizeji htjeli ušutkati Gospodinove učenike da ga ne naviještaju i ne slave kao Mesiju, tako se i danas nastoji ušutkati upravo Isusove učenike i sljedbenike, kako ne bi došla do izražaja njegova kraljevska vlast u puku. Kao nekada, tako nas i danas Gospodin hrabri da ne posustanemo, nego da glasno u ovom društvu naviještamo njegovo mesijanstvo, to jest kraljevsko poslanje, jer on, uostalom, ne dolazi kako bi doveo u pitanje zemaljsku vlast moćnika, nego kako bi očitovao svoju duhovnu vlast u svijetu.

Farizeji su ostali sebi dosljedni, jer ono što su neprestano radili, to su činili i prilikom Gospodinova slavnog ulaska u Jeruzalem. Kao što su mu se protivili dok je poučavao, tako su mu se protivili što se predstavlja kao Mesija. Ušutkujući njegove učenike, krajnji cilj im je bio ušutkati njega, to jest ne dopustiti da se objavi svijetu niti da izvrši svoje poslanje. No kako im nije pošlo za rukom izvesti to na miroljubiv način, jer nisu uspjeli ishoditi od Gospodina da ih ušutka milom, onda su odlučili, nekoliko dana nakon toga, pribjeći nasilnim sredstvima te ga ušutkati nasiljem i smrću. Nisu bili svjesni kako će se Bog poslužiti njihovim nasiljem, te će nakon smrti svoga Sina progovoriti glasnije nego ikada odnoseći uskrsnu pobjedu.

Ovo je i nama pouka i poticaj da i mi poput ondašnjih učenika Gospodina kroz ove dane dočekamo kao svoga Kralja i Mesiju, da mu puni radosti kličemo jer smo bili svjedoci njegovih djela u svome životu, te da hvalimo Boga za sve što nam je učinio po svome Sinu. Pa i kad bude u našem društvu onih koji će se poput farizeja čuditi našem ‘pretjerivanju’, ne dajmo se smesti, nego idimo odvažno za svojim Gospodinom na putu njegove muke. Jer on želi ući u javnost našega društva i u srce našeg života, kao bi nam objavio i darovao pravo dostojanstvo. Omogućimo mu to i ne dopustimo da nas farizeji koji su nesposobni prepoznati božansko ušutkaju. Ne dopustimo da nam unose sumnju u srce, nego svom snagom prigrlimo Gospodina, te prostrimo pred njega svoje živote, kako bi nas on blagoslovio, te nam omogućio da pođemo s njim u onaj nebeski Jeruzalem koji je naša prava domovina i koji je majka našega života vječnoga.

5. korizmena nedjelja – C

Današnji evanđeoski odlomak opisuje nam jedan događaj u jeruzalemskom Hramu gdje je Gospodin kao učitelj dolazio poučavati narod. Dok je on tako poučavao doveli su mu jednu ženu zatečenu u preljubu, očekujući da se on izjasni što učiniti u takvom slučaju. Znali su da je Isus bio milosrdan prema grešnicima, dok je židovski Zakon predviđao rigorozne kazne kamenovanja za takav grijeh. Njima je to bila prigoda da Isusa uhvate u raskoraku između ljubavi prema ljudima i Zakona. Bilo da ju je osudio ili oslobodio, Gospodina bi uvijek imali u šaci, jer bi ga ili proglasili protivnikom ljudi ili kršiteljem Zakona.

Ako itko zna koliko je grijeh štetan i razoran za čovjeka i za Božji narod, onda je to Isus čije je poslanje bilo naviještati obraćenje i oslobađati od grijeha, ali se nikad nije slagao ni služio metodama kojima su se služili farizeji kako bi ‘očistili’ narod od grešnika. Zato on dovodi u pitanje linč koji su navodni čistunci pokrenuli protiv žene uhvaćene u preljubu. Ne samo što je linč nepravedan, jer nitko od njih nije bez grijeha da bi bacio kamen na nju, nego je i neopravdan, jer ne vodi stvarnoj pobjedi nad grijehom. Jer pobjeda nad grijehom se ne događa linčovanjem, nego obraćenjem grešnika koji se susretne s Gospodinom. Židovi nisu pronalazili drugog načina kako bi iskorijenili javni grijeh i sablazan, nego su pribjegavali javnom eliminiranju grešnika. No pri tom su zaboravljali upravo osnovne stvari, a to je da su i sami grešnici. Osim toga su pokazivali veliko neznanje prema Bogu, kojeg nisu upoznali kao dobrog i milosrdnog Oca koji grešnike poziva na obraćenje. Zato su uzimali pravdu u svoje ruke kad im je to odgovaralo, što je u praksi značilo da su se poigravali ljudskim životima.

Gospodinu je bilo više nego očito da se grijeh iz društva ne može iskorijeniti nikakvim metodama dok se ne iskorijeni iz ljudskih srca. Zato je imao drukčiji pristup kojim nije štitio grešnike, nego se trudio osloboditi ih od njih samih, kako bi mogli zaživjeti novim životom, pri čemu nije bilo dostatno prikazati ih i prokazati ih kao grešnike. Farizeji nisu dobro razlikovali što znači osuditi grijeh, a spasiti osobu od grijeha, nego su u ime svojih interesa uvodili javni moral i red po mjeri samih sebe, ne prežući niti od kamenovanja kako bi ostvarili svoj cilj, a da pri tom nikad nisu svoju dušu sagledali pred Bogom. Njima je  u društvu trebalo grešnika kako bi opravdali svoju ulogu, sačuvali ugled i osigurali moć u društvu, ujedno zaboravljajući da su i sami pred Bogom grešnici.

I danas poput njih u društvu postoje dežurni moralizatori koji traže svoju korist prozivajući druge. Njima nije interes da se u društvu živi moralnije i ispravnije, nego im je glavni cilj onemogućiti Krista da propovijeda s vlašću, kao što su ga pokušali i farizeji spriječiti da propovijeda u Hramu. I danas nedodirljivi ‘čuvari morala’ prstom prokazuju na javne grešnike, iznoseći na vidjelo, najčešće putem medija, tuđa zla i osuđujući pojedince koji stoje iza njih. Uslijed toga javni život društva sliči više na smetlište, nego na uređen okoliš. Jer time što se traži i iznosi smeće drugih, previđa se smeće grijeha u kojem svaki od nas živi i stvara oko sebe. Pri tome je najveća nečistoća ona farizejska koju ne primjećujemo, a to je potreba da oko nas društvo bude puno grešnih i nečistih koje ćemo osuđivati, te time otkloniti pozornost sa vlastite grešnosti pred Bogom. A osim toga nemamo prave službe koje mogu raščistiti takvo smeće, jer ni pravosuđe ni državni zakoni ne mogu ukloniti grijeh iz ljudskih srdaca, nego samo kazniti prestupnika izvanjskom kaznom. Na taj način, kao i židovski Zakon, državne službe mogu eventualno drugima utjerati strah od kazne, držeći ih tako u pokornosti, ali ne i očistiti njihove živote od zaraze zla i grijeha. No društvo koje je izbacilo Boga iz svoje sredine i ne želi čuti njegov glas, ne može čovjeku ponuditi valjane razloge za izbor vrijednosti, kao ni protumačiti mu što je istinski sukladno njegovoj biti i dostojanstvu. Ne može niti istaknuti vrijednosti dostojne Boga i čovjeka, premda može do iznemoglosti isticati sve prekršaje protiv državnog zakona.

I danas ‘slobodna’ i ‘napredna’ javnost sudjeluje u javnim osudama – linču određenih ponašanja koja se smatraju neprikladna, bez obzira o kojoj vrsti neprikladnosti bila riječ, i u ime koje ideje ili ideologije se ona provodila. Redovito takav smišljeni linč ima svoj cilj, poput onoga koji su imali farizeji kojima je bio cilj zatvoriti Isusu usta da ne proziva njih. No njihov cilj se nije ostvario, jer im Gospodin to nije dopustio. Češće se, međutim, nevjernici i bezakonici različitih boja, kojima ni najmanje nije do dobrobiti svoga naroda, udruže kako bi spriječili Crkvu da naučava Božji nauk. I to se pojavljuju kao čuvari morala i reda, prava i zakona u društvu, spočitavajući Crkvi nedosljednost života i nemoral pojedinaca. Kao farizeji nekada i današnji su ‘čuvari javnog reda’ pristrani i zli. Pristrani, jer propuštaju sebe suditi i promatrati svoj život pred Bogom. Zli, jer se činjenicama ljudskoga grijeha služe kako bi se borili protiv Božje istine.

Nas vjernike Gospodin pak poziva da čistimo društvo uklanjajući grijeh, ali počevši najprije od nas samih, kako se ne bismo ogriješili linčujući ljude. A, uostalom, vlastito obraćenje je jedina uspješna i djelotvorna metoda koju treba primjenjivati i na drugima.

Posljednjih desetljeća napretka
znanstvenici su napravili
velikih koraka u izučavanju ljudskih gena.
Pozorno su istraživali gensku kartu,
te ujedno dešifrirali cijeli genetski kod
o kojem ovise one nasljedne
i tolike druge osobine svakog bića.
Uočavajući pravilnosti i nepravilnosti
došli su do nepobitnog zaključka
da mnoge bolesti i nedostaci u razvoju
ovise upravo o pogreškama u kodu.

Nitko, međutim, nije uočio
da je vjera sastavni dio
genetike ljudskog bića.
O njoj ne ovisi samo
ispravan razvoj ljudske osobe,
nego i njezino vječno spasenje.
Zbog nedostatka vjere
nastaju nesagledive posljedice.
Vjera je ključ cijelog ljudskog koda,
jer je u njoj sadržana bit
onog što čovjek u sebi jest.
Nevjerom i drugim grijesima
nastaju pogubne mutacije
koje dovode ljudsku narav
do otklona od biti i cilja
koji je Gospodin zapisao
u genetskom kodu
kad je stvarao čovjeka.
Zato svaki onaj tko želi izbjeći
štetna iskrivljenja svoje naravi,
te doći do cjelovite i zdrave osobnosti,
treba se vratiti izvornom Božjem kodu,
odbacujući izopačenja grijeha.
Jer nasljeđe koje nosimo u genima,
zapisano u kodu vjere,
doista je golemo i neprocjenjivo:
stvarno i istinsko bogosinovstvo.

Četvrta korizmena nedjelja – C

Prispodoba koju smo upravo čuli jedna je od najljepših i najdirljivijih Gospodinovih prispodoba. U njoj nam je opisana ljubav Oca nebeskoga prema svakom čovjeku, pa i onda kad se radi o rasipnom sinu koji odbacuje i upropaštava darove Božje. No kako je neizvedivo u jednoj propovijedi protumačiti sve obilje teološko-duhovnog značenja ove prispodobe, ograničiti nam se na jedan njezin vid. Stavljajući, naime, za trenutak u drugi plan središnju temu očeve ljubavi, vrlo je uočljivo kako među braćom postoji tihi sukob i suparništvo.

Najprije mlađi brat ne može podnijeti biti mlađi brat, trajno u sjeni starijega, koji u svemu ima prvenstvo, te stoga reagira tražeći svoja dobra i odlazi u daleku zemlju gdje na njega ne pada sjena starijeg brata. A kad se on nakon neuspjeha vraća i nakon što mu otac oprašta prihvaćajući ga kao sina, sad stariji brat to ne može otrpjeti, nego odbija ući u kuću ne želeći podijeliti radost zbog njegova povratka i zajedništvo sa svima koji su se veselili. Dok se u prvoj situaciji mlađi brat oslobađa prevlasti starijega, dotle vidimo da ga kasnije stariji želi pod svaku cijenu diskreditirati zbog razvratnog života i upropaštavanja traženih dobara. Tehnika kojom se služi stariji brat je vrlo učinkovita i uspješna. On mlađem bratu spočitava počinjene grijehe i zlo u kojem je živio, te to uzima kao izgovor da ne uđe u kuću i da ne sudjeluje u priređenom slavlju. Ali stariji sin bi trebao biti svjestan težine svoga izbora, jer njegov izbor nije uperen protiv mlađeg brata i njegova povratka, nego on izravno dovodi u pitanje i očevu ljubav koja prihvaća mlađeg sina. Stariji, dakle, ne vrednuje ispravno očevu ljubav, niti prihvaća njegove razloge.  Rezultat je poguban: stariji sin se zbog grijeha svoga brata lišava očeve ljubavi.

Dok je prva Crkva ovu prispodobu, to jest likove dvojice braće primjenjivala na odnos između židova (stariji brat) i pogana (mlađi brat), nama je primijeniti Gospodinovu pouku na našu životnu situaciju, u kojoj više nema u Crkvi ove podjele, niti ovakvih raslojavanja i međusobnog isključivanja. Danas, međutim, postoji nešto slično, na što valja ukazati, jer ljudi ostaju uvijek ljudi u svom odnosu prema Bogu, a i jedni prema drugima. I danas ima onih koji se teško mire da bi dijelili isti očinski dom i krov s nekim drugim, koga smatraju nedostojnim, poradi čega su spremni, u svojoj nepopustljivosti, žrtvovati čak zajedništvo s Ocem nebeskim. Takvi jednostavno ne žele prihvatiti da je Crkva kuća Božja, te da samo u njoj mogu ostvariti pravo zajedništvo s Ocem. Njima je prvotno tražiti izgovor da napuste zajedništvo s Ocem, a za takvo što onda spremno i odlučno spočitavaju grijehe svojoj braći, koje nakon toga ne žele niti prihvatiti za braću.

Slično onome što je Gospodin Isus opisao u prispodobi, mnogi i danas nemaju pravu svijest o jednoj i jedincatoj vjeri i ljubavi Božjoj, koju je Bog po svome Sinu u povijesti ostvario u Crkvi, u kojoj nam je ostavio sakramente svoje ljubavi. Kao povod i kao izgovor su grijesi određene braće koja, živeći grešno, krše i ljubav prema Bogu i prema braći. Takva navodno neporočna ‘starija braća’ ne žele dopustiti niti Ocu da prihvati grešnu djecu, niti dopuštaju svojoj ‘mlađoj braći’ mogućnost obraćenja. Jer oni sami nisu živjeli usredotočeni na neizmjernu ljubav Božju, uglavnom se bave optužbama drugih ljudi koji ne žive sukladno njihovu poimanju, te u toj točci se iscrpljuje njihova ispravnost i pravovjernost. Upravo radi toga, jer im je pred očima prije svega grijeh braće, a ne Očeva ljubav, nisu kadri uočiti niti koliko je Otac i prema njima bio dobrohotan i milostiv. Stoga, premda vjeruju da žive temeljito jer ne prestupaju Božje zapovijedi, u biti žive vrlo površno, jer se nisu posvetili bitnom sadržaju vjere – uspostavljanju ispravnog odnosa s Ocem. Takvima nije problem napustiti Crkvu ili se od nje udaljiti, ali im je problem ako u Crkvi ima grešnika, bilo neobraćenih, bilo obraćenih. Zato i ne vide da više blaga Božjega rasipaju sami odvajanjem od Crkve, nego brat koji griješi uslijed slabosti. Uvjetovan grijehom svoga brata, pokazuje samo da nikad nije ostvario sinovski odnos s Ocem na način na koji je Otac to htio i predvidio, nego bježi od Oca u vlastitu neporočnost i samodostatnost.

Zbog svega rečenoga ova prispodoba i danas ima aktualnu poruku svima onima, bilo da se radi o mlađem ili starijem bratu, koji međusobne račune i obračune prelamaju preko Očevih leđa. I dok oni jedan drugome toliko zamjeraju da ne znaju prijeći preko pogrešaka, Otac je uvijek sebi dosljedan. On ljubi i jednog i drugog. I kao što je mlađega željno očekivao, tako je i starijeg išao zvati da uđe na slavlje. Nama pak ostaje jasna poruka da se usredotočimo na njegovu ljubav, kako bismo izbjegli nesuglasice s braćom, a bit ćemo najbolja braća onda kad druge budemo ljubili onako kako ih Otac ljubi, čime ćemo dobiti dar i milost živjeti u kući Božjoj kao braća svakom Božjem djetetu.

Kada trgovci i prodavači
žele istaknuti proizvode
posebne kakvoće i vrijednosti,
onda im je poznato značenje
rukom izrađenih predmeta.
Pogotovo su na cijeni oni unikatni,
što pokazuje i velika cijena
kojom su procijenjeni.
Takvi se predmeti izvedbom
i brižno izrađenim detaljima
razlikuju od onih serijskih
izrađenih na tvorničkoj traci.

Slično tome može se govoriti
i o čovjeku kao Božjoj rukotvorini
i Božjem neponovljivom unikatu,
oblikovanu s puno pažnje
i neizrecive ljubavi.
Svaki brižno izvedeni detalj
pokazuje da se ne radi
o industrijskom serijskom proizvodu,
nego o jedincatom stvorenju.
Doista svaki je čovjek unikat,
jer Bog ne stvara ljude serijski,
nego im osobno daje osobni život,
te je svaki jedincato ljubljena jedinka.
No umjesto da čovjek prepozna
svoju neponovljivu jedincatost,
spreman je se grijehom degradirati
pretapajući se u industrijsku masu,
bez jasne osobnosti i identiteta.
Olako se odriče posebnosti
i nezamjenjivih obilježja
koja mu može podariti
samo ljubav vječnoga Oca
čije su ga brižne ruke oblikovale.

Treća korizmena nedjelja – C

U današnjem evanđeoskom odlomku sveti Luka opisuje kako Gospodina Isusa neki ljudi izviještaju o nemilom događaju, točnije o krvoproliću koje je Pilat počinio nad nekim Galilejcima. Oni koji su ga izvijestili vjerojatno su od njega očekivali osvrt koji bi neminovno bio politička osuda beskrupulozne rimske moći koja je tlačila židovski narod. Osim toga očekivali su da im protumači zašto su nastradali baš dotični Galilejci, a ne neki drugi, što znači da su u tom događaju vidjeli i prst kazne Božje nad nastradalima. No Gospodin Isus, umjesto da održi političku lekciju Pilatu osuđujući nasilje i krvoproliće kojim se služila rimska vojska kako bi držala u pokornosti Židove, ili da protumači događaj kao posljedicu nekog nevidljivoga i neznanog grijeha stradalnika, izvodi sasvim drukčije razmišljanje. Tako on ovom tragičnom događaju pridružuje još jedan drugi, urušavanje kule u Siloamu koja je ubila osamnaest ljudi, te im daje zajedničko tumačenje. Njegovo tumačenje se sastoji u upozorenju svojim slušateljima da ne smatraju nastradale Galilejce većim grešnicima od drugih, ili pak poginule u Siloamu većim dužnicima od ostalih Jeruzalemaca.

Gospodinu Isusu ovi događaji služe prije svega da ukaže na nestalnost ljudskog života kojoj su svi izloženi, o čemu najrječitije svjedoče upravo tragični događaji, bilo na općoj ili osobnoj razini. Umjesto da ubrzaju ljudsku svijest i potaknu shvaćanje, ljudi, na žalost, ne izvlače iz njih do kraja sadržajne zaključke za vlastiti život. Jer mnogo je lakše izvući političke zaključke ili prebaciti krivicu i odgovornost na druge, nego iščitavati poruku za vlastiti život. Iz te perspektive Gospodin prekorava svoje suvremenike pozivajući ih da se obrate, jer bi samo činom obraćenja pokazali da su ozbiljno razumjeli povijesnu poruku iz svega što se događa oko njih. A sve dok čovjek nije kadar izvući ispravnu poruku iz događaja, živi gotovo besplodan u svijetu u kojem je pozvan donositi plodove vječnoga života. Zato za Isusa događaji nisu samo posljedica nekog uzroka, koji se redovito traži pogledom u prošlost, nego su i znak našoj sadašnjosti. Pozivom na osobno obraćenje i spremnost da pred Bogom odgovaraju za svoj život, Gospodin pokazuje da na uzvišeniji i plodonosniji način čita i osmišljava čak i tragedije poput dviju spomenutih u Evanđelju.

Kao što se događalo nekada u židovskom puku, događa se i danas. Na žalost, ne možemo reći da i danas ljudi drukčije pristupaju svemu što se oko njih događa. I danas je malo onih koji iz nestalnosti života izvlače zaključke veće ozbiljnosti. A ako to ne čine, onda događaji ne postaju znakovi, nego ostaju tek brojke neke statistike, zanimljivosti crne kronike i posljedice nerazumljivih uzorka. Ne razmišlja se o neminovnosti ljudske nestalnosti, niti o neizbježnosti smrti koja će doći po svakog čovjeka, nego se neozbiljnošću pokušava pobjeći od pitanja koja nameće nestalnost. Gospodin Isus nam, međutim, pokazuje da je obraćenje jedini način da nadiđemo nestalnost u koju smo uronjeni. A obraćenje na koje poziva je život sukladan volji Očevoj. Tko tako živi, ništa ga ne može zateći ni iznenaditi, jer iz svega izlazi kao pobjednik.

Ali nas ljude na ozbiljnost života ne potiče samo naša nestalnost i strah od zemaljskih nedaća, nego još, prije svega, potiče nas ozbiljnost samoga Boga. Kad vidimo koliko Otac nebeski skrbi oko našega spasenja, trebao bi biti poticaj i nama da se sa svom ozbiljnošću uhvatimo posla na svom obraćenju. Kad vidimo koliko je Gospodinu stalo do našeg spasenja, onda bi nam i to morao biti jasan znak i dodatni razlog zauzetosti oko skrbi za vječni život. Upravo radi toga Gospodin Isus priča i prispodobu o neplodnoj smokvi koja ne donosi plodove, nego samo iscrpljuje plodnu zemlju i obezvrjeđuje gospodarev trud. U toj smokvi prikazani smo svi mi koji nedovoljno skrbimo oko vječnih vrijednosti, te nismo kadri iz naše ljudske nestalnosti iščitati poruku ozbiljnosti.

Neka nam se stoga riječ današnjeg Evanđelja duboko ureže u svijest i pokrene nas, kako bismo korizmeni hod iskoristili za dublju spoznaju uvjeta ljudskoga života, ali isto tako i mogućnosti ljudske ozbiljnosti. Učimo se na primjeru Oca nebeskoga, koji skrbi oko naše duhovne plodnosti šaljući svoga Sina da nas izvede na put obraćenja i ozbiljnosti, te i sami ozbiljno prionimo kako bismo donijeli neprolazne duhovne plodove usred nestalnosti življenja. I ne zavaravajmo se, ako ne budemo plodni, ne ćemo izbjeći primjerenoj kazni koja će zadesiti svaku neplodnu biljku, isto kao što plodnost ne može biti nenagrađena životom vječnim, prema kojemu hitimo s Kristom Gospodinom.

Ptica koja se nađe u krletci,
tješi se da je riječ
o prozračnoj nastambi,
s mnoštvom prozora.
Ali u biti svi su joj beskorisni,
jer kroz nijedan ne može izići vani,
i nijedan od njih ne vodi u život i svijet.
Tješi se također da se radi
o sigurnom i zaštićenom mjestu,
ali nerado priznaje sebi i drugima
da su joj u njoj krila zakržljala
a tijelo potpuno omlitavilo.
I ma koliko obilje u krletci vladalo,
ona ptici uopće ne dopušta
zadovoljiti stvarne želje
i zasititi istinske potrebe
za letom i slobodom.

Slično vrijedi i za čovjeka
zarobljena u zemaljsko obilje,
koji provodi dane
živeći kao ptica u krletci.
Tješi se da ima svega u izobilju,
ali nikada nije kušao pravu slobodu
ni ljepotu opredjeljenja
za duhovne neprolazne vrijednosti.
Ima sve što mu treba za život,
ali sebi nije priuštio doživjeti
da na krilima ljubavi ide
prema trajnom odredištu
i cjelovitom ostvarenju
kamo ga zove vječna Ljubav.