4. nedjelja došašća – C

U četvrtu nedjelju došašća Crkva nam stavlja na razmišljanje tekst iz Lukina Evanđelja koji govori o pohodu nebeske Majke Marije svojoj rođakinji Elizabeti. A što se tiče sadržaja, u ovom odlomku je opisana prije svega Elizabetina reakcija u trenutku Marijina dolaska. Elizabeta potaknuta Duhom Svetim u radosnom oduševljenju uzvikuje riječi blagoslivljanja. Ona blagoslivlje Mariju među svim ženama, ali blagoslivlje i plod njezine utrobe, jer ona nosi onoga koji je zaslužio da ga se počasti božanskim nazivom Gospodin. Ali Marija može biti nazvana blagoslovljenom i primila je blagoslov od Gospodina zato jer je povjerovala, te je njezin čin vjere izvor svega dobra koje joj je Gospodin iskazao. Blaženstvo vjere u kojoj živi i od koje živi razlog je da ju se može nazvati blagoslovljenom, te nam Elizabeta naznačuje njezin primjer kojem se i sami trebamo diviti. Ali isto tako divljenje bi nas trebalo nadahnuti da i sami pođemo njezinim putem, napose u izgradnji vjere, pri čemu nam je Godina vjere idealna prigoda.

A koliko nam je izgradnje prave i žive vjere nasušna potreba svjedoči i činjenica da danas u svijetu ljudi uglavnom imaju svoje predodžbe o Bogu, a vjerom nazivaju svoja mišljenja i uvjerenja koja stvaraju bez ikakvog pokrića. Uvjereni su da je vjera misliti o Bogu što im drago, a s druge strane ne zastaju pred činjenicom da je Bog progovorio čovjeku, te da nas on najbolje može poučiti što misliti o njemu, pa onda i o sebi. Danas se vjerom smatra pregršt nemuštih i nesuvislih mišljenja o Bogu, a koliko je njihov pristup besmisleno govori i činjenica da bi se onda i agnostike i nevjernike moglo nazvati vjernicima, jer i oni, s obzirom na Boga, imaju neko svoje mišljenje bez obzira što je neutemeljeno i bez pokrića. I oni iznose i izriču jedno od mogućih mišljenja u lepezi ljudskih uvjerenja i stavova prema Bogu, te se ništa ne razlikuju od navodnih vjernika koji imaju svoju ideju o Bogu i vjeri, umjesto da dopuštaju Bogu da ih pouči o sebi i da im podari dar vjere.

Doista, stav vjernika ne smije biti takav da uopće ima išta zajedničkoga s takvim ljudskim izricanjem uvjerenja, mišljenja i sudova, nego stav vjernika treba imati za cilj onaj Marijin stav i odnos s Gospodinom. A ona je živjela potpuno posvećena slušanju njegove riječi, te shvaćanju i prihvaćanju njegove volje. Stav vjere koji je ona imala pred Bogom doista ju je učinio blaženom, jer je pouzdano i nepogrešivo znala što je, tko je i kakav je Gospodin, te joj nije bilo strano niti ono što on misli, želi i čini, iz čega je jednako pouzdano izvodila zaključke za vlastiti život. I sama je onda znala što treba činiti, misliti i govoriti, kakav stav zauzeti pred njim i pred ljudima. Upravo zato su velike i znakovite riječi koje izgovori Elizabeta: Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina. Jer povjerovati u ispunjenje Božjeg navještaja pretpostavljalo je da vrlo dobro pozna što on želi ostvariti, te isto tako potpunu spremnost da mu bude na raspolaganju.

Tako vidimo da Marija nije vjerovala u Gospodina kako joj se prohtjelo i na temelju svoga ljudskog promišljanja, nego je vjerovala da on govori, te da mu duguje istinsku djetinju poslušnost. Vjerovala je da on želi dobro izabranom narodu, kao i svakom čovjeku i cijelom čovječanstvu, te je stavila svoj život njemu na raspolaganje. I mi smo danas pozvani, prema njezinu primjeru, vjerovati u ono što je rečeno od Gospodina, u sve ono što je Bog objavio i povjerio Crkvi da čuva i prenosi kao njegovo blago. Stoga trebamo izbjeći napasti ljudske površnosti uslijed koje ljudi vjeruju u svoja uvjerenja o Bogu, nego nam se potruditi prihvatiti ono što je Bog izrekao o sebi i što traži od nas. Marija je divni primjer osoba koja se ne drži ljubomorno svojih ljudskih predodžbi, nego stavom punim poniznosti se klanja Gospodinu i upija njegove riječi koje ju privode blaženstvu. Potrudimo se i me biti blaženi na način na koji je Marija bila blažena slušajući glas Boga živoga.

Tako ovaj susret dviju rođakinja uči i nas zdravom pristupu vjeri, jer čuli smo s koliko oduševljenja Elizabeta prihvaća Mariju. Prihvaća je kao stvarnu vjernicu, koja je prihvatila puninu Božjeg dara snagom vjere, te ju časti neponovljivim riječima. Nama vjernicima ostaje zadaća na isti način pristupati onima koji nam prenose vjeru u svoj snazi njezine autentičnosti. Jer oni nam nose Boga živoga i blagoslov što možemo biti u njegovoj neposrednoj blizini, kao što se našla Elizabeta sa svojim sinom Ivanom koji je zaigrao od radosti u utrobi. Osim toga dar primljene vjere koji živimo kao iskreno zajedništvo s Gospodinom učinit će nas bogonoscima kao što je bila Marija. A možemo biti bogonosci ako prenosimo drugima iskustvo Božjeg života i milosti, ako snagom vjere svjedočimo o svemu onome što je Bog rekao i učinio, te ako slušamo što od nas očekuje. Samo svjedočanstvom vjere možemo ispuniti svijet Božjom prisutnošću, a ne svojim mišljenjem o Bogu.

Budimo stoga poput Marije, te ne propustimo doživjeti dar prave vjere, pa ćemo onda drugima nositi radost, kao što je ona donijela Elizabeti. Doista ćemo onda biti prepoznatljivi kao što je i Marija bila prepoznatljiva kao nositeljica Boga i Gospodina, što je Elizabeta jasno osjetila i zbog čega se neizmjerno obradovala. Učimo od Marije i utječimo se njezinu zagovoru da ove svete dane pripreme za blagdan rođenja Gospodnjega provedemo u ozračju vjere, kako bi i nas to ispunjavalo njegovom prisutnošću i učinilo blaženima. Otvorimo se Duhu Svetome, nebeske Majke kojoj je on nadahnuo čvrstu vjeru, kako bismo i sami primivši taj divni dar, išli tim jedinstvenim putem kojim se jedino može doći do punog zajedništva s Gospodinom.

Treća nedjelja došašća – C

Današnji evanđeoski odlomak otvara se zanimljivim pitanjem koje je postavljalo mnoštvo onih koji su okupljali oko Ivana Krstitelja tražeći duhovnu pomoć i savjet. Oni su, dolazeći k njemu da se krste, tražili put do Boga, a on ih je glasno i otvoreno prekoravao zbog dvolična života, pozivajući ih da donose plodove dostojne obraćenja. Slušajući što im govori pitali su ga: Što nam je činiti?  Ma koliko pitanje može biti samorazumljivo i jednostavno, ipak nije baš tako, te se potrebne na tome zadržati.

Najprije se valja upitati, pa onda i protumačiti zašto oni uopće postavljaju ovo pitanje Ivanu? Ovakvo pitanje postavljaju svjesni vrijednosti ljudskih čina. Čovjek je biće sposobno za slobodne i ćudoredne čine, te nije svejedno kako se ponaša. Upravo zato jer je biće slobode, njegova sloboda ima vrijednost da mu čin nije samo jednokratan i kratkoročan, nego ima svoju vrijednost i mnogo dalji domet nego što bi u prvi mah i pomislio. Njegov čin ga određuje na duge staze, te nije samo vremenit, nego ga uvodi u vječnost. Njegov čin nije samo zemaljski,niti određen samo za vrijeme zemaljskog postojanja, nego ga vodi k vječnosti, te ga, ako je ispravan, uvodi u puninu blaženstva. Ljudski čini su, dakle, neobično važna i snažna stvarnost ljudskog života, te se njima ne može čovjek poigravati, na što Ivan upozorava svoje slušatelje potičući ih da paze na to kako se ponašaju prema drugima, jer će kasnije za svaki svoj čin imati Boga kao suca.

No danas u svijetu i društvu u kojemu živimo pokušava nas se učiti kako naši ljudski čini nemaju nikakve ćudoredne vrijednost. Doslovno nam se želi provući teza kako su takvi čini neutralni, te nemaju nikakvih vrijednosnih konotacija. Na taj način se pokušava zakonom nametnuti i odgojni obrazac kojem bi pretpostavka bila isključivanje svakog vrijednosnog stava i ćudorednog suda. No već takva namjera nas potiče da se zapitamo: Tko to može reći da je odgojni čin bez vrijednosti? Ima li uopće ljudskog čina bez ćudoredne vrijednosti? Ako je to tako, čemu onda uopće odgajati nekoga? Može li postojati odgoj bez ćudorednih sudova? Pa čak kad idemo i govoriti o zdravlju, polazimo od pretpostavke da je ono vrijedno, pa samo prema njemu i odgovorni u savjesti i pred Bogom.

A da ne govorimo o vrijednosti ljudske spolnosti ili pak o vrijednosti ljudskoga života, to jest djece – onih poradi kojih Crkva govori. Pa zar bi se mogla zvati Crkvom Božjom kad vidi kako ih se vodi k propasti? Valja čak i reći da su joj vrijedni i neizmjerni i životi onih koji krše ćudoredni Božji zakon upisan u ljudska srca kroz savjest, pa kroz svoje djelovanje zato i naviješta istinu kako bi i oni sami shvatili koliko su neizmjerni i koliko bi trebali onda paziti na to što čine. A za zdravlje nije dostatno skrbiti samo s medicinskog stajališta tražeći prikladna sredstva zaštite u pojedinim situacijama, nego također i s duhovnog kako bi odgajanici pronašli i ostvarili spasenje. Stoga se mora postaviti naglas pitanje koje se zaobilazi: Zar spolni čini mogu biti bez ćudoredne vrijednosti? Zar spolni čin nije toliko velik da može postati komunikacija ljubavi i života? Možemo li ga i imamo li pravo svesti ga na životinjsko općenje? Ima li pravo zakonodavac to potezom pera odrediti i prisiliti da se tako promatra i odgaja čovjeka? Ima li on pravo ne uskratiti slobodu odgoja?

Na žalost moćnici ovoga svijeta i njihovi sluge u našem društvu pokušavaju obezvrijediti neizmjernu vječnu vrijednost čovjeka svodeći upravo to što je u njemu dragocjeno na nešto zemaljsko, vremenito i biološko. A to znači da svode čovjeka na životinju, jer ona nema vrijednosnih ćudorednih stavova ni sudova, ili ga pak pokušavaju robotizirati pretvarajući ga u radnu snagu koja uopće ne treba voditi brigu o ćudorednom, duhovnom i odgojnom. Odgovorni u društvu, na žalost, totalitarnim ponašanjem i silom zakona htjeli bi prebrisati ljudsku slobodu, koja je velika upravo zato jer ima sposobnost i moć samoodređenja, to jest sposobnosti i potrebu vrijednosnih stavova i ćudorednih sudova. A oni koji bi htjeli čovjeka lišiti njegove sposobnosti ćudorednog prosuđivanja, pod krinkom znanosti prekrivaju svoj ideološki totalitarizam i neupućenost u cjelinu ljudskoga života, čime bi htjeli ozakoniti neistine.

Iz svega je jasno zašto se mi kršćani ne možemo odgajati kao da ljudski čini ne vrijede ništa ili kao da su neutralni, jer znamo da vrijede neizmjerno i da su u nama znak božanske veličine i uzvišenosti. Ako bismo takvo što ustvrdili, time bismo izdali čovjeka! Zato i radi sebe i radi drugih želimo (u)kazati da mi znamo što je čovjek i koliko vrijedi. Želimo posvjedočiti da on vrijedi neizmjerno u Božjim očima, jer je Bog dao svoga Sina da dođe na svijet i da nas osposobi upravo za božanski velike čine, to jest da nas osposobi za spasenje. A zbog toga i u našim očima vrijedi jednako tako!

Poslušajmo stoga glas Ivana Krstitelja, jer nas on kao Božji čovjek bolje uči koliko vrijedi čovjek i ljudski čini bolje od onih koji Boga ne poznaju, te bi čovjeka htjeli prekrajati po mjeri svoga neznanja svodeći ga na životinju. I pripremajmo se za susret s Kristom koji nam dolazi, jer on nosi vijaču kojom će pročistiti svoje gumno, a to znači i svako naše ljudsko djelo. On će, kako slikovito reče Krstitelj, odvojiti pljevu od žita, to jest procijeniti svaki naš ljudski čine, te će razabrati sve ono što smo dobro činili od onoga što smo loše činili. Ali će isto tako razabrati svjedoke istine o čovjeku od sijača kukolja i trovača ljudskih duša, te će svakome dati prema zasluzi. A mi se potrudimo biti ga dostojni u onaj dan kad dođe, kako bismo s njime ušli na gozbu života vječnoga.

Nakon veselog druženja
i velike količine alkohola,
vraćao se u nastambu
u rane jutarnje sate
nepromišljeni kućedomaćin.
Sve do dolaska do vlastitih vrata
prošao je uspješno sve zapreke
bez velikih posljedica,
premda uz golemi napor.
No otključati vrata
u takvom stanju svijesti,
nije mu polazilo za rukom.
Tek nakon više uzaludnih pokušaja
da stavi ključ u ključanicu,
otkrio je da je umjesto ključa
uporno gurao privjesak
obješen na ključ.

Sličan je tome i današnji čovjek
koji veću pažnju poklanja
zemaljskoj stvarnosti od one nebeske.
Skrbeći više oko vremenitih dobara
nego oko žive vjere u Boga,
djeluje kao opijen povjerenjem
u ljudsku moć i napredak.
Gradeći život na propadljivome
sliči pijancu koji privjeskom
pokušava otvoriti u bravu.
A vrata života vječnoga
može otvoriti isključivo
ključem vjere u Boga!

Druga nedjelja došašća – C

Evanđeoski odlomak druge nedjelje došašća u ovogodišnjem liturgijskom ciklusu opisuje nam poziv Ivana Krstitelja i najvažnije naglaske iz njegove propovjedničke aktivnosti. On djeluje u narodu koji se zvano narodom vjere, koji je držao da, za razliku od drugih naroda, ispravno živi svoj odnos s Bogom. Propovijedao je u narodu koji je bio uvjerenja da hodi ispravnim putem, te da ne postavlja nikakvu zapreku Bogu i njegovu dolasku. No upravo tom narodu Ivan jasno poručuje: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze! Svaka dolina neka se ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegne! Što je krivudavo, neka se izravna, a hrapavi putovi neka se izglade! Ivan je, dakle, u narodu koji se smatrao pravednim i svetim, za razliku od drugih, odaslao jasnu poruku. U tom istom Božjem narodu imam mnogo nepripremljenih putova i staza, imam mnogo praznina i šupljina, ima mnogo uznositosti, kao i krivina i hrapavih cesta. Zato Ivan ne propovijeda nevjernicima, nego propovijeda onima koji se drže vjernicima.

Možda i sami imamo isti osjećaj koji dijelimo s većinom Izraelaca onoga vremena, a to je da smo učinili dovoljno, te da ne trebamo više. Možda smo uvjereni kako mi Boga dovoljno tražimo, ali da on ne dolazi na naše putove, da ne uslišava naše molitve, da ne zadovoljava naša traženja. Mnogi, stoga, koji se nazivaju vjernicima imaju osjećaj da je Bog daleko i da nas ne čuje u našim potrebama, a ima i onih koji zbog toga napuštaju i put vjere, uvjereni čak da ga nema. No s druge strane ako su naši putovi Božji putovi, ako su naše misli Božje misli, ako ispravno hodimo i djelujemo, onda bi naš život morao ostaviti traga u društvu u kojemu živimo. Ako svi mi koji se zovemo vjernicima živimo po Bogu i ako unosimo Božju prisutnost u svijet, a njegovu ljubav u međuljudske i društvene odnose, onda bi se to moralo osjetiti u praksi.

Čini se da i za Izraelce onoga vremena, kao i za nas danas, vrijedi ista dijagnoza. Kao što su oni bili vjernici nespremni za život prema stvarnim Božjim kriterijima, tako se i mi slabo pripremamo biti kršćani, to jest slabo i površno pripremamo put Gospodinu u našem životu. Ako mi, dok ga zazivamo, ne vidimo da je bitni prostor našega života ostao prazan, točnije Bogom neispunjen, onda smo još uvijek slijepi, te ga i ne pozivamo da nas ispuni milošću. Ako ne uočavamo da ga tražimo najčešće radi zemaljskih interesa i potreba, onda se nismo dobro pripremili da pred njim spustimo uzvisine svoje ljudskosti. Ako naše biće nije spremno stremiti isključivo putem spasenja, života vječnoga i neba, onda nam je to znak koliko smo još nedovoljno pripremljeni za događaj njegova dolaska. Sve su to pokazatelji da smo u svojoj duši, pa i kad se nazivamo kršćanima, još uvijek na neprimjeren način uzvišeni, ili pak živimo opterećeni i ‘poniženi’, usmjereni isključivo na zemaljsku aktivnost. Pokazatelji su to koliko smo kao vjernici prazni, te trebamo život ispuniti sadržajima Božje poruke i smisla, kao što se ispunjavaju udubljenja, udoline ili rupe na cesti. A da ne spominjem koliko kao ljudi hvatamo krivine, te opravdavamo svoje krivudave putove, na kojima se tako dobro snalazimo kao skijaš u slalomu. Dobro je znati slalom, ako njime izbjegavamo zlo i grijeh, ali ako ‘vozimo slalom’ kako bismo uhvatili krivinu od Boga, onda nam je doista potrebno obraćenje i moramo ispraviti krive putove. Htjeli bismo da nam ide sve kao po loju, kao podmazano, ali mi sami živimo neuglađene i nedotjerane duše. Naši hrapavi putovi govore o našim hrapavim dušama, u kontaktu s kojima drugi mogu samo poderati obuću i izraniti stopala.

Zato, kao što je Ivan Krstitelj, pozivao svoj narod, narod vjernika, na obraćenje, a ne pogane, tako i mi kršćani moramo težiti k vlastitom obraćenju, a ne misliti kako to treba nevjernicima i agnosticima. Iz toga nam je jasno zašto danas Sveti Otac i cijela crkva govore o novoj evangelizaciji ili o reevangelizaciji, jer je nasušna potreba evangelizirati ponovno naroda koji su nekoć primili vjeru, a sada žive doslovno poganski. To Gospodin traži od nas u vremenu došašća, u ovoj Godini vjere, kao i cijeloga našega života. Zato je i poslao svoga proroka – Ivana Krstitelja da kao glas što viče u pustinji propovijeda obraćenje upravo svome narodu.

Krenimo i mi tim putem slušajući glas Krstiteljev. Dajmo se obratiti i živjeti evanđeoskim životom na koji nas Gospodin poziva, a ne zavaravajmo se da živimo u kršćanskom narodu, društvu i okruženju. Mi koji smo primili krštenje u djetinjoj dobi, nismo izuzeti od rasta u vjeri, što znači i od obraćenja i intenzivnijeg života s Bogom. Primili smo sakrament svetog krštenja ne da budemo mlaki u vjeri, nego da od početaka stvaramo dublje i intenzivnije zajedništvo s Bogom, što na žalost često previđamo. Ovo sveto vrijeme s pogledom prema blagdanu Gospodnjeg rođenja, podsjeća nas da nam valja obnoviti svijest obraćenja, te da se trebamo dati ponovo evangelizirati, nadahnuti i trajno nadahnjivati duhom Evanđelja Gospodina našega Isusa Krista.

Prionimo na posao, jer nikad nam nije na odmet ispravljati krivine koje smo načinili svojim duhovnim zastranjenjima. Nikad nije previše činiti zadovoljštinu za grijehe, nikad nije suvišno snižavati brda svoje oholosti, nikad nepotrebno popunjavati doline svojih praznina milošću Božjom, nikad previše pročišćavati dušu Božjim milosrđem. Učinimo sve da sami jasno vidimo spasenje Božje koje nam se približilo Gospodinovim utjelovljenjem i potrudimo se onda da i po našem primjeru i svjedočanstvu svako tijelo vidi spasenje Božje.

Vrlo je jednostavna naprava,
iz roda žičanih instrumenata,
izrađena od dva komada drveta
sastavljena na krajevima.
Između njih su žice nejednake dužine,
zategnute na potrebnu mjeru
okomito između svojih nosača.
Osim toga usklađene su međusobno
za lijepo i opojno suzvučje
pod dodirom virtuozova prsta.

Poput milozvučne harfe je
i ljudski život na zemlji
ako je ugođen između
zemaljskih temelja i nebeskih visina
na potrebnu valnu dužinu.
Tek kad s nebom ostvari
čvrst i stabilan odnos,
čovjek može biti usklađen
i s braćom što teže istom cilju,
pa i kad se izravno ne dotiču.
Vođen prstom živoga Boga
ostavljajući iza sebe
plemenite i uzvišene tonove
svetog života za vječnu radost.

1. nedjelja došašća – C

Nova liturgijska godina otvara se evanđeoskim odlomkom u kojem nas Gospodin Isus ozbiljno upozorava na buduće tragične događaje čovjeka i čovječanstva, ali koji ipak ne bi smjeli zbuniti vjernike, nego u njima razviti dodatni ponos. Zato Gospodin i reče: Kad se sve to stane zbivati, uspravite se i podignite glave jer se približuje vaše otkupljenje. Iz toga razaznajemo da i Gospodin zna da istinski vjernik u ovom svijetu živi skromno, bez lažnog trijumfalizma, prignute glave zauzeto radeći oko svoga spasenja. S druge pak strane zbog svojih uvjerenja je dodatno pritisnut. Okruženje mu nije sklono, jer ne dijele njegovo poimanje života, držeći ga preozbiljnim ili fanatično posvećenim nebeskim datostima, dok bi pravu istinu i pravi život, navodno, trebalo živjeti ovdje na zemlji.

Pokazuje se tako da čovjek današnjega vremena živi život s dozom naivnosti i površnog optimizma. On se čudi vjerniku zbog prevelike ozbiljnosti oko stvari koje mu se čine neznatne ili nebitne. Nije mu jasno da treba toliko skrbiti oko duhovnih vrijednosti ili vječne budućnosti kad svijet pruža mnogo zanimljiviju perspektivu. Tako ljudi danas ne promatraju vrijeme u njegovoj cjelovitosti, nego su se usredotočili na mali isječak svoga vremena u povijesti poistovjećujući ga ujedno sa zemaljskim. Sebi ne dopušta sagledati istinu o cjelovitom vremenu koje ide k vječnoj budućnosti, niti istinu da bi u svojoj današnjici trebao doživjeti dodir vječnosti. Zato već Gospodin Isus uočava dva sasvim suprotna stava koja ljudi zauzimaju, a nijedan od njih nije primjeren vjernicima. S jedne strane su oni koji su duhovno do te mjere opušteni, da su potpuno raspušteni, a s druge su oni koji se toliko opterećuju zemaljskim brigama, da niti uočavaju niti imaju vremena za duhovne potrebe.

Posljedice takvog života su uvijek pogubne, pa zato Isus upozorava: Pazite da vam srce na otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i životnim brigama te vas iznenada ne zatekne onaj Dan jer će kao zamka nadoći na sve žitelje po zemlji. Zato, bilo da se odajemo slatkom i slobodnom životu, bilo da smo opterećeni zemaljskim obvezama i brigama do mjere da nemamo vremena za duhovne, tragedija je što ne uspijevamo uočiti koliko sebi štete time nanosimo. Uslijed svega rečenoga još smo slijepi da ne želimo vidjeti kako smo upali u zamku ovoga svijeta. No kad se jednom upadne u zamku ovoga svijeta, koju se uz to ne prihvaća kao zamku, onda je gotovo nemoguće vidjeti koliko smo slijepi za Božju prisutnost, te ćemo se opametiti tek o Kristovom drugom dolasku, kad nam njegova moć i slava zabljesne pred očima.

Stoga Gospodinova riječ želi u nama sada razbuditi svijest i vjeru u njegov dolazak, ne samo onaj budući, nego i onaj koji se već zbio i po kojem je utjelovljeni Gospodin trajno među nama, doduše u svojoj skromnosti i jednostavnosti, ali koji je ključ budućnosti. Jer za njegov budući dolazak se možemo pripremiti samo ako u vremenu svoje povijesti postojano živimo od njegove prisutnosti, osjećajući snagu njegove riječi koja nas krijepi. Zato nas vrijeme došašća usmjerava da se uspravimo i podignemo svoje glave prema Betlehemu, i da u vjeri promatramo onaj njegov neponovljivi dolazak u vremenu. Zato je za nas vrijeme došašća vrijeme vjere kojom se pripremamo doživjeti ga prisutna i utjelovljena i u naš život. Samo ako imamo vjeru i ako vjerom promatramo cjelokupnu stvarnost i povijest onda se nećemo dati zavesti niti ćemo se pokolebati živeći kreposnim životom, bez obzira kako to ljudi oko nas prosuđivali ili osuđivali. Izoštravajući svoj pogled vjerom možemo biti budni i moliti se da ne padnemo u napast, to jest zamku ovoga svijeta. A molitvom i duhovnom budnošću pobjeđujemo sve napasti i svoje slabosti, te se iz godine u godinu obnavljamo slaveći Gospodinovo rođenje.

Ražarimo zato vjeru i pripremajmo se revno za radosnu proslavu blagdana Božića, kako bismo mu se mogli u onaj Dan veseliti i kada dođe u slavi. Jer ako vjerom budemo budni, te dosljedno živimo ovo vrijeme došašća da možemo stati pred novorođenoga kralja, moći ćemo jednom, na koncu povijesti, stati i pred proslavljenoga Sina Čovječjega. Ako čisto srca idemo ususret rođenju Krista Gospodina, onda ćemo umaći svim nedaćama, jer nećemo morati uzmaći pred njim. U tom duhu ova nam je prva nedjelja došašća poticaj da s vjerom pogledamo prema budućnosti. A s vjerom gledati prema budućnosti znači da s jedne strane trebamo imati vjeru u bolju budućnost, a s druge da budućnost možemo ostvariti samo čvrstom vjerom u Boga, koji nam je zaštita i jamstvo protiv svih zamki i nedaća ovoga svijeta. Uspravimo se, stoga, i podignimo svoje glave jer se približuje naš Spasitelj.

Zid drevne gotičke katedrale
izvana je djelovao otužno i trošno,
s velikom naslagom patine
koja je zorno svjedočila
o neumoljivom zubu vremena
koji ga je nagrizao,
polako ali nezaustavljivo.
Ništa bolje se nije doimalo
ni izduženo vitrajsko staklo,
i samo zagasito i posve turobno.
Neupućeni prolaznik ili posjetitelj
će pomisliti da je i njega nagrdila
patina vremena i izvanjski uvjeti,
oduzimajući mu iskonsku privlačnost.

Ali molitelju koji uđe unutra
pred očima iskrsne čudesna ljepota
i sjaj koji se ne vidi izvana.

Takvo je i otajstvo života.
Ne možemo ga upoznati izvana,
nego tek kad u molitvi i klanjanju
uđemo u vlastito srce
u kojem zablista poput vitraja.

Svetkovina Krista Kralja

Posljednja nedjelja liturgijskog ciklusa kruna je cijele godine, a liturgijska je godina slika cjelokupne ljudske povijesti. Zato je posljednja nedjelja liturgijske godine i slika konca povijesti koja će isto tako doći do svoga završetka to jest ispunjenja. Međutim, mi vjerujemo da povijest ne završava prestankom vremena, nego da je kruna cijele povijesti slavna proslava Krista Gospodina kao Kralja svega stvorenja, te ga danas i slavimo baš pod tim nazivom. Upravo zbog toga su i znakovita današnja biblijska čitanja koja nam donose razgovor Gospodina Isusa s Pilatom neposredno prije nego će Pilat osuditi Isusa na smrt. Dok će Pilat pokazivati svoju političku moć i silu, Gospodin će mu tumači da je, usprkos osudi, on ipak kralj. Isus, dosuše, nije shvaćao svoju kraljevsku službu poput zemaljskih kraljeva, nego joj daje posebno obilježje tvrdeći da za njega kraljevati znači svjedočiti za istinu. Zato će na Pilatov upit je li on doista kralj i odgovoriti: Ti kažeš: ja sam kralj. Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu.

On koji je došao iz slave i zajedništva Očeva na svijet želi nas poučiti životu u svijetu kako bismo i mi sami znali doći u istu slavu iz koje je on došao k nama. Ni Pilat svojim sumnjanjem u postojanje istine, ni njegovi tužitelji koji se izravno poslužiše lažima kako bi ga osudili, nisu umanjili njegova kraljevskoga dostojanstva, prema su ga natjerali da prođe kroz patnju, muku i smrt. Zato su oni, a ne on, ušli i u povijest ljudskoga roda kao izdajice istine, kao lašci i spletkari koje treba sažalijevati. Jedini je on ostao pravi kralj, čije je dostojanstvo svijetlilo pred njima dok su ga nevina sudili, ali isto tako im je ostalo i kao trajno povijesno svjedočanstvo o činjenici da istina uvijek pobjeđuje, te da je ljudi ne mogu zatrti na zemlji. Krist Gospodin nam je posvjedoočio da istinu nije moguće ukloniti sa zemlje, te da oni koji to pokušaju ostaju tek naličje povijesti. Takav je bio i Pilat koji je imao ispred sebe Istinu i slušao njezin glas, ali nije htio poslušati, nego je popustio pred naletom lažaca postavši dio njihove zlokobne pobune protiv Boga istine. Zato mu je pripalo nečasno mjesto i uloga u povijesti u trenutku kad su kršćani sačuvali njegov spomen u svome Vjerovanju, uslijed čega je i nastala izreka: Ući kao Pilat u Vjerovanje.

No ovo što se dogodilo Pilatu jer nije htio svjedočiti za istinu, događa se i danas svakome onom tko je na isti način odbacuje u ime svoje moći i društvenog položaja. Jer lašci poput Pilata se otkrivaju već u povijesti, dok će na koncu svijeta biti do kraja raskrinkani pred Kristom Kraljem. Tako da ako pozorno promatramo posljednja dva ili više desetljeća naše povijesti, možemo već sada uočiti koji su to ljudski kraljevi, to jest lažne veličine, završili na marginama povijesti, te ostaju trajno naličje života našega naroda, pa i onda kad ih neće stići ljudska pravosudna kazna, nego tek naša prosudba. Već nam je sada jasno koji su ljudi posljednjih desetljeća pokazali svu bijedu i naličje ljudskosti, jer nisu prihvaćali i poštivali istinu, nego su je htjeli prekrajati i stvarati neku svoju. Ali laž je uvijek kratkoga daha, kao što su u nje i kratke noge, pa je već sada jasno da će neki pojedinci ući u udžbenike naše povijesti na krivi način, isto onako nečasno kao što je ušao Pilat u vjerovanje. Svi koji su nasiljem i lažima pokušati uzeti važno mjesto u povijesti, nisu uspjeli i povijest ih je odbacila, jer laž u njoj nema trajnog spomena.

Zato iz svega rečenoga otkrivamo kakav treba biti stav nas kršćana pred poviješću. Gospodinov stav pred Pilatom za nas je jedini mjerodavan, jer nas poziva da živimo za istinu, da joj budemo dosljedni, te da se veselimo kad istina pobjeđuje nad laži. U povijest i u vječnost možemo ući samo slušajući glas istine, to jest ako živimo kao kraljevi poput svoga Gospodina, ne po mjerilima ovoga svijeta, niti po primjeru ljudskih veličina i kraljeva, nego ponizno služeći istini koja nas uzdiže do kraljevskoga veličanstva. Tko želi s Kristom kraljevati i ući i u povijest i u vječnost ne smije biti lažac ni krivotvoritelj povijesti, jer je pravi kralj onaj tko svjedoči za istinu, zaslužujući time primiti krunu iz ruku vječnoga Kralja.

A kraljevati poput Krista i s Kristom može samo onaj tko je spreman vojevati za istinu. Nas kršćane Bog poziva da budemo čuvari povijesti i povijesnih sjećanja jer znamo da se naša povijest ulijeva u Božju vječnost, da naše zemaljsko kraljevstvo treba podložiti nebeskom cilju. Na taj način mi preuzimamo odgovornost za povijest, da ne dopustimo njezino lažiranje već sada na zemlji, jer budući naraštaji žive i od njezina ispravnog poimanja, kako bi se znali svjesnije i određenije upraviti prema Kristovu kraljevstvu.

Pa i onda kad znamo da Isusovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta, to ne znači da naše zemaljsko življenje za istinu nije okrunjeno proslavom u Božjem kraljevstvu. Ta činjenica izmakla je Pilatu, te on zato nije mario za istinu, niti je znao što je istina. On nije poznavao cjelovitu istinu o zemlji i nebu, o čovjeku i Bogu, to jest o nebeskom određenju ljudskog života. Zato ga je povijest i opozvala, jer Krist nije dopustio da povijest pišu lašci, nego istinoljupci. Poput svoga Gospodina, budimo stoga svjedoci za istinu, da se ne dogodi da nam posljednju riječ u pisanju povijesti uzmu kojekakvi Pilati, skorojevići i lašci, nego neka posljednja i trajna riječ u svemu bude naše živo svjedočanstvo za istinu.

Naučili ljudi revno sabirati
zemaljska dobra i izvanjsko blago
u pripremljene riznice,
natječući se tko će imati više,
te čija će riznica biti veća i sigurnija.
No ne treba zaboraviti, međutim,
da su ove zemaljske riznice
samo slika one nebeske,
kojoj nisu niti sjena.
Prihvaćajući pak učiti
od onoga koji ih je pozvao
da grade duhovne riznice
od dobrih i kreposnih djela,
pristali su primiti ga u život.
I tada su spoznali
da su upravo oni sami
najveća i najdragocjenija riznica
u koju je on s ljubavlju položio
svoje neprocjenjivo blago.

33. nedjelja kroz godinu – B

U pretposljednju nedjelju ove liturgijske godine Gospodin Isus govori o scenariju posljednjih vremena vrlo živopisnim slikama. Cilj mu je našim ljudskim jezikom predočiti nama ljudima barem dio istina o onome što se ima zbiti o koncu svijeta. Ali ne samo o koncu povijesti, nego o koncu svijeta za nas, koji se događa kad prestane naš zemaljski život.

Tako Gospodin s jedne strane naviješta strašne i stravične događaje, a s druge strane ih potvrđuje kao nešto vrlo pouzdano što se ima dogoditi, da ne kažemo vrlo naravno. Zato se čudi da nam svijest o tome izmiče, kao što mnogim ljudima izmiče činjenica da će umrijeti, premda svi znaju da hoće. Tako vidimo, sudeći barem prema tome koliko kao ljudi mislimo na smrt i koliko se spremamo s njome suočiti, da zanemarujemo, previđamo i bježimo od te istine. Ako nam izmiče nešto što je tako blizu, neposredno i neminovno, koliko nam tek izmiče ono o čemu mislimo kao o nekoj dalekoj budućnosti.

A ono što se ima zbiti doista je silno. Gospodin to uspoređuje s pomrčinom sunca i mjeseca te ljuljanjem nebeskih tijela: U one dane, nakon velike nevolje, sunce će pomrčati i mjesec neće više svijetljeti a zvijezde će s neba padati i sile će se nebeske poljuljati. Gospodin govori dakle da će se dogoditi nešto takvih razmjera i intenziteta na što čovjek neće moći utjecati, jer to će izmicati njegovoj volji i moći. Najavljeni događaji ipak nisu konačna poruka koju Gospodin upućuje, nego su tek samo nagovještaj nečeg ozbiljnijega, to jest uvod u onaj središnji događaj, a to je njegov slavni dolazak: Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima s velikom moći i slavom. Ako ozbiljno uzimamo Gospodinove riječi, onda ćemo razumjeti da je današnje Evanđelje prije svega riječ nade, a ne straha. Kršćani doista ne žive u strahu od budućih događaja koje nazivamo konačnima. Ne boje se razmišljati niti o koncu svoga života, niti o koncu ljudske povijesti kao takve, jer nisu usredotočeni na konac svijeta, nego na onaj život koji nema kraja, a koji započinje pogledom na Krista proslavljenoga. Zato je njima gotovo normalno ovo što Gospodin govori, jer je kršćanska zajednica od najstarijih vremena slavi sveto euharistijsko slavlje iščekujući s ljubavlju njegov drugi dolazak ponavljajući nakon poklika Tajna vjere: Tvoju smrt Gospodine naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo.

Koliko bi u nama trebalo biti naravno upraviti svoj pogled prema budućim događanjima potvrđuje nam Gospodin i prispodobom o smokvi. On uočava kako mi ljudi lako čitamo znakove u prirodi, pa tako i po smokvinoj grani koja omekša i tjera lišće zaključujemo da je ljeto blizu. Kao što s naravnom lakoćom otkrivamo da je ljeto blizu, trebali bismo s isto takvom naravnom lakoćom, samo duhovnom, otkriti da je Gospodin blizu, da stoji na vratima. I kao što se smokva ne buni protiv svoje prirode, te iz nje lako iščitavamo što se ima zbiti, ne bunimo se niti protiv svoje prirode koja čezne za potpunim ostvarenjem života u Bogu. Ako nam u žilama teče božanska krv, ne možemo živjeti samo kao ljudi. Ako u nama struji Božja riječ, ne možemo ne prepoznavati Božji život u sebi dopuštajući da on prostruji, potjera lišće i donese nove plodove.

Smokva nije mehanička naprava kojoj možemo isključiti dovod života koji joj struji kroz žile, nego ona sasvim prirodno doživljava to što se događa, ne opirući se snazi koju osjeća u sebi. Smokva zna da tom unutarnjom snagom može osmisliti svoje postojanje i doći do ploda, te se stoga i ne buni što je taj prirodni impuls jači od nje same. Da nije njega ne samo da njezin život ne bi imao smisla kao neplodan, nego je uopće upitno bi li ga imala uopće. Bilo bi suludo da ga pokuša odstraniti iz sebe, jer onda više ne bi bila to što jest.

No na žalost ljudi ne znaju nepogrešivo prepoznavati u sebi istinski život, te im ne preostaje nego ustanoviti da ih čak i smokva u tome nadmašuje prepuštajući da život u njoj djeluje iznutra naravnom snagom. Kamo sreće kad bi se to moglo reći za nas ljude da prepoznajemo Kristovu snagu u svojim venama kao naravnu silu što struji i što nas vodi u pravi život, za kojim onda čeznemo i prema kojem se usmjeravamo. Sam Bog je u nas usadio impuls i princip života, te griješimo i protiv sebe i protiv njega kad ga ne uočavamo ili ne čitamo njegovu poruku o tome koliko nam je Bog blizu, koliko je na vratima našega života i srca.

Danas je vrijeme da od smokve nešto naučimo. Hranimo se onom Božjom nevidljivom snagom koja nam struji s Kristova oltara, te živimo sukladno tom nutarnjem principu, sasvim slobodno i spontano, ne opirući se protiv njege prisutnosti u nama i protiv cilja i smisla kojem nas usmjerava. Samo tako ćemo, tom silom iznutra, zajamčiti sebi nepropadljivost i život vječni. Prepoznajmo način i vrijeme Božjeg pohođenja, te na nj odgovorimo sukladno zakonima svoje naravi Bogom ispunjene, te se tako nećemo osušiti i propasti pred onim što se ima dogoditi, nego ćemo to iščekivati puni radosti, širom otvorenih vrata Kristu Gospodinu.