Treća nedjelja kroz godinu – C

Kad promatramo starozavjetnu povijest, ali i uopće povijest naroda, dolazimo do zaključka da je lakše živjeti bez slobode nego u slobodi. Za čovjeka bi se moglo reći da je poput ptice u krletci. Dok nema slobode, onda ima samo jedan cilj, a to je izići iz krletke. No kad iziđe iz krletke, tek onda nastaju pravi problemi. Tek tada se treba znati odrediti prema stvarnom cilju i odredištu života. Ako ne zna kamo, kako i kada letjeti, onda na nj vrebaju stvarne opasnosti. Iz ove usporedbe o ptici u krletci, možemo izvući pouku i za ljudski život. Dvije su opasne krajnosti koje bi valjalo izbjegavati, a jedna i druga čovjeku pružaju privid slobode i sigurnosti, no i jedna i druga bi ga učinile pravom žrtvom u trenutku kad bi povjerovao u ponuđeni privid. Prva krajnost bi bila da se tješi kako je krletka sigurna nastamba, u kojoj mu protivnici raznih vrsta ne mogu nauditi. Druga krajnost bi bila da onaj vanjski svijet proglasi mirnim i ugodnim okruženjem u kojem nema nikakvih životnih prijetnji. Ove dvije krajnosti se sučeljavaju otkako je čovjeka i svijeta. To su dvije suprotne ideologije, ali koje se u biti dotiču jer im je cilj i rezultat isti. Cilj im je koristiti čovjekovu stvarnu slobodu, onu življenu u odgovornosti koja mu pruža sigurnost života i moć samoodređenja. I jedan i drugi sustav su u suprotnosti s Božjim darom slobode, jer samo prava duhovna sloboda može biti jamstvo i zalog svakoj drugoj slobodi.

Između takvih ekstrema živio je i Božji narod koji je, ili padao u političko ropstvo snažnijih i moćnijih naroda ili je postajao žrtva vlastite nesposobnosti biranja prave slobode pred Bogom. Najčešće je to išlo jedno s drugim, a da toga narod nije ni bio svjestan. Odmak od slobode i od Boga padom u grijeh, redovito je bio uzrok pada i u društveno ropstvo, ili pak u međusobno porobljavanje. Jer narod bez duhovnog i ćudorednog života je lak plijen porobljivačima i silama zla. Uslijed takvih okolnosti čekali su Mesiju, ali, jer bijahu neupućeni u pravu slobodu, želje im ne bijahu sukladne Božjim željama. Dok su oni čekali političkog osloboditelja, on je trebao osloboditi sužnje ljudske zloće, ali prije svega sužnje grijeha kojim čovjek sama sebe stavlja u ropstvo. Prvotna mu je zadaća bila osloboditi one sužnje koji sami sebi nisu mogli podariti slobodu, to jest sužnje iz ropstva siromštva i potlačenosti. Ali isto tako je oslobodio slijepe od njihove tame i sljepoće. No njegov narod  je odbija priznati da je sužanj grijeha i da je slijep zbog vlastite oholosti. Ali njihov problem nije bio samo u tome što bijahu slijepi, nego i u tome što nisu vidjeli vlastitu sljepoću.

Isto se događa i nama danas kad prema Bogu gajimo nepovjerenje, te dopuštamo da nas bezbožni i izopačeni ljudi ‘vode’, to jest odvode od Boga živoga. Oni nas dovode do toga da ne vidimo njegove prisutnosti u svom životu, da ne smatramo važnim poslušati što nam on govori. Kao da radije želimo biti roblje ovoga svijeta nego slobodna djeca Božja, kao da nas više ispunja ljudska ispraznost, nego Božja milosna punina. Radije se pookoravamo ljudima, prihvaćamo njihovu volju, oduševljavamo se za njihove ideje, umjesto da tražimo i vršimo volju Božju u svom životu. A ako živimo tako otpadnički i odmetnički od Boga, onda nas ne treba čuditi što nema pomaka na bolje u životu, što nema prave budućnosti, jer u biti i ne živimo za takvu budućnost, nego smo dopustili da nas ljudi ‘osloboditelji’ vode u krug zloporabeći našu slobodu i manipulirajući našim potrebama. Ako nam nije problem to što živimo u duhovnoj pustoši i bijedi, te se ne trudimo otkriti i primiti obilje Božje, onda se nemamo pravo ni žaliti na vlastiti položaj, jer sami nismo stvorili pretpostavke boljitka.

No Gospodin Isus je došao kao Božji Pomazanik kako bi bio nama siromasima navijestio blagu vijest obilja Božjega, kako bi nama sužnjima proglasio oslobođenje, pa i pod cijenu svoga života. Došao je kao liječnik osloboditelj koji nas oslobađa naše sljepoće za Boga i pustio nas na slobodu od naših tlačitelja koji nas tako podlo i lukavo tlače. On nam je proglasio godinu milosti Gospodnje, a na nama je da je istinski i odvažno živimo. Trgnimo se i otrgnimo se iz ropstva ljudskoga i pođimo u slobodu koju nam Bog podaruje po svome Sinu, jer je jedino on pravi osloboditelj čovjeka. Otvorimo oči duha svjetlu Božjemu da nas prosvijetli, te nam podari vid. Uprimo pogled u Krista Gospodina jer se i za nas ispunilo Pismo, jer je i za nas u ime Boga došao kao osloboditelj. Držimo se njegove riječi, prihvaćajmo njegovo poslanje i djelo spasenja, te mu dopustimo da nas oslobodi svih nesloboda koje nam nameće čovjek. Neka nas on štiti na našem životnom putu, a vodi istinskom cilju za koji smo stvoreni, kako bi naša sloboda mogla zablistati jednom zasvagda kad prispijemo u kraljevstvo nebesko. Dopustimo mu da nas danas oslobodi, kako bi onda ‘danas’ našega oslobođenja mogao postati trajan i prerasti u onaj vječni ‘danas’ svetog i neprolaznog života kroz svu vječnost.

Pojam’vjerovati’ vrlo je slojevit i složen, bremenit i zahtijevan pojam. Upotrebljava se u redovitom svakodnevnom životu, ali i kao stručni tehnički teološki pojam. Ne razumijevaju ga uvijek do kraja dobro oni koji ga rabe, pogotovo što se isprepleću razine njegova značenja. Neophodno je stoga dobro ga razumjeti, te ga i koristiti u teologiji, ali i u svakodnevnici vjere, s onim značenjem koje on u stvari pretpostavlja. On je prigoda vjernicima, koji nose i ime upravo po ovom pojmu, da malo dublje propitaju svoj vjernički identitet u svjetlu njegova značenja.

Komunikacijska snaga pojma ‘vjerovati’

Prvi problem koji uočavamo kad govorimo o vjeri i vjerovanju je taj što ovaj pojam ima lepezu značenja. U svakodnevnom govoru njegovo uobičajeno i najčešće značenje nije istovjetno s onim značenjem koje ima u kršćanskoj objavi i teologiji. Tako se danas u našem jeziku pojam ‘vjerovati’ može upotrijebiti kako bismo izrazili svoje mišljenje, za koje čak unaprijed ne tvrdimo da je ispravno, nego ostavljamo mogućnost da je u pravu i netko drugi. Primjer za to je izraz ‘vjerujem da’, koji u biti znači ‘mislim da’. U trenutku kad pojmom vjerovati izražavamo mišljenje ili osobni stav koji ne mora neophodno biti čvrst, pouzdan, objektivan ili istinit, taj pojam nam postaje paravan iza kojeg se skriva vlastita nesigurnost i neuvjerenost.

Nekada, međutim, taj se pojam nije rabio kao izričaj za nesigurnost stavova, nego je služio da se njime izreče neupitna sigurnost i nepokolebivost uvjerenja. Kako u biblijskoj objavi  tako i u teološkoj tradiciji i Istoka (grč. imenica pistis ili glagoli pisteuo i peitho) i Zapada (credere) njegovo značenje govori o procesu uvjeravanja. Vjerovati je značilo dati povjerenja i pristanka na nešto ili nekome, to jest držati nešto istinitim. Teološki gledano, pojam ‘vjerovati’ nikad nije imao značenje mišljenja, nego je štoviše bio suprotan i suprotstavljen nesigurnostima i pretpostavkama. Stoga je za prve kršćane označavao snagu žive i prave istine u odnosu na zabludi ljudskih filozofskih mišljenja o najvažnijim životnim pitanjima. Pojmom vjerovati kršćani su komunicirali sigurnost koju su imali u Božju objavljenu istinu, koja je potom upravljala njihove živote sigurnim putem prema pravom cilju.

Relacijski domet pojma ‘vjerovati’

Drugi problem je što danas u suvremenom društvu mnogi vjeru drže znanjem niže vrste, nedoraslu razumskim istinama, što postaje izazov teolozima da, usprkos svega, ipak dokažu njezinu noetičku vrijednost i snagu. No tim premještanjem naglaska na spoznajnu dimenziju, to jest na dokazivanje kako vjera kao skup objavljenih istina može parirati razumskoj istini, te dovesti čovjeka do Boga – Istine, izgubilo se iz vida njezino sveobuhvatno značenje.  Previdjelo se da vjera za čovjeka ne predstavlja samo spoznajno-intelektualni odnos prema Bogu, nego mnogo širi i sveobuhvatniji.

O vjeri se ne može, međutim, govoriti ako ne postoji živa svijest o živome Bogu koji ljubi kao roditelj, a ne ponaša se samo kao učitelj i sudac. Zato po vjeri odnos prema Bogu nije samo intelektualan, nego zahtijeva da čovjek cijelim životom stupi u zajedništvo s njime, koji je i sam tako nastupio prema čovjeku. U protivnom se ne može govoriti o pravoj vjeri, nego samo o iskrivljenom poimanju ili karikaturi vjere. Iz svega rečenoga uočavamo da pojam vjere, osim što ima svoju komunikacijsku snagu, ima također i svoj relacijski domet, koji pretpostavlja međuosobni dijalog i međusobni susret Boga i čovjeka. Zato vjerovati znači također vjerovati nekome, bez barijera i ograničenja međusobnog povjerenja.

U vrijeme individualizma u kojemu živimo, kad se sve više izoliramo jer gubimo povjerenje u konkretne ljude s kojima živimo, jer ih doživljavamo kao prijetnju za vlastiti interes, teže otkrivamo i snagu onog osobnog Bogu izgovorenog: Vjerujem tebi! Vjerujem u te! Ali upravo u tom izravnom i osobnom odnosu s Bogom vjera dolazi k svome vrhuncu. Činom vjere se uspostavlja zajedništvo s Bogom, čime se očituje bit i prava snaga vjere. A jer se izriče svoj osobni ‘Vjerujem’ Onome u čiju dobrotu i ljubav se ne može uopće posumnjati, postajemo svjesni neizmjernosti njezine snage, nedostižne čvrstoće veza i neupitne sigurnosti. Bog doista ne može prevariti ni prevaren biti, a kao sama Dobrota ne taji svoje istine od čovjeka, niti, kao neizmjerna Ljubav, usteže svoje ruke od njega. Bog je to očitovao u svome Sinu Isusu Kristu, neizrecivoj riječi svoje komunikacije čovjeku, najočitijem znaku i savršenom sredstvu jedinstvenog odnosa Boga i čovjeka.

Zato je Bog očekivao od čovjeka da uzvrati bezuvjetnim činom vjere na čin Božjeg bezuvjetnog i besplatnog sebedarja. Na iskazano neograničeno povjerenje, trebao je uzvratiti činom vjere, te i sam prijeći granicu ograničenja. Sam Bog ga je beskrajnom pažnjom na to motivirao, jer je on ne samo biće koje po sebi pretpostavlja vjerodostojnost, nego je čovjeku putem saveza nudio dodatna jamstva vjerodostojnosti. A najveće jamstvo i kruna svih saveza bio je trenutak kad Bog žrtvuje svoga Sina za ljudsko spasenje.

Vjerovati danas u Hrvatskoj

Svu ovu dinamiku i problematiku vjere možemo sagledati i u našem vjerničkom puku, te je također primijeniti kao školu života. Među vjernicima u Crkvi u hrvatskom narodu uočavamo problem nedostatnog shvaćanja pojma vjere. Mnogo je onih koji se zovu vjernicima, ali ne prijeđu cijeli put vjere koji im se nudi i ne uspostavljaju vjerom zajedništvo sa samim Bogom, nego se zadovoljavaju zadovoljiti religiozne potrebe i ostati na razini folklorističko-tradicionalnoga. Oni onda ne uspostavljaju odnos s Bogom istovjetan odnosu koji on uspostavlja s čovjekom.

Ako bi naši vjernici htjeli učiti od iskustva prve Crkve, onda bi razumjeli zašto je kršćanstvo sebi radije htjelo rezervirati naziv vjere, a ne religije. Naučili bismo onda da je religioznost ljudski put prema Bogu, dok u vjeri prihvaćamo Boga koji nam je prvi došao ususret i jasno nam progovorio o sebi. Vjerski formalizam i svaki drugi oblik svođenja vjere na religiju je doista velika rak rana velikog dijela kršćana u našem društvu i narodu kojim se degradira bit vjere mlakošću vjerskoga života, osobito odbijajući inicijativu Boga objavitelja bijegom od životvornog čina zajedništva.

Umjesto zaključka

Bog je srušio sve barijere i ograničenja koji su se ispriječili na putu sprječavajući zajedništvo ljudi s njime. Premostio je i jezičnu poteškoću, koja postoji zbog razlika naravi, progovorivši našim ljudskim jezikom da ne ostane nejasno ili dvosmisleno što je za nas učinio, da ne bi ostalo neizraženo i našim jezikom koliko nas je ljubio i koliko nam je time povjerenje iskazao. Ni pukotina grijeha duboka kao bezdan nije mu bila zapreka da ne izgradi zajedništvo s čovjekom, pa i onda kad je on razapeo vlastiti život kao most kojim čovjek može sigurno prijeći na obalu vječnoga života.

Razvidno je stoga da kad Bog stupa s čovjekom u proces vjere, onda jamči svojim životom i daje sigurnost za sve istine koje je izgovorio i čine koje je učinio. Za nj vjera nije samo izgovorena riječ, nego ona prelazi u djela, kako bi čovjek vidio da on stoji iza njih. A koliko je Bog ozbiljno mislio potvrđeno je i savezima koje je sklapao s ljudima, jer je vjera tako dobila prigodu postati čovjekov životni stav i odnos s Bogom neprocjenjive stabilnosti i nezamjenjive čvrstoće. No ne treba smetnuti s uma da naš čin vjere treba biti ispunjen i oblikovan ljubavlju, jer je i čin Boga koji je ljubav, učinjen isključivo s ljubavlju i poradi ljubavi. I za kraj možemo reći da sve što je Bog učinio za čovjeka svjedoči o tome koliko je vjerovao u njega. Ne preostaje stoga vjerniku nego da gorljivim činom vjere opravda iskazano povjerenje.

(objavljenjo u Vjesnik biskupa Langa 125, godina XLIII (2013.), str. 13-14.)

Magla je meteorološka pojava

u prizemnom sloju troposfere,
prizemni oblak vodenih kapljica
ili sitnih ledenih kristala,
što uspijevaju lebdjeti u zraku.
Magla se spusti tako nisko,
da, dok smanjuje vidljivost,
ujedno ne dopušta suncu
da zrakama prodre do zemlje.

Poput meteorološke pojave
postoji i ona duhovna magla
koja nastaje hlapljenjem mozgova
i isparavanjem ljudskih duša,
koje oko sebe nemilosrdno šire
hladnoću grijeha i bezboštva.
Zamaglila je tako mnoge umove,
stvorila je vlagu propadljivosti
i nezdrave uvjete života u svijetu.
A temeljni cilj je ne dopustiti
da do zemlje dopre sjaj Božjeg Sunca
i topli žar njegova neba,
te da mu i zemlja postane domovina.
Ipak magla je kratkotrajna pojava,
dok je sjaj Božjeg Sunca vječan.
Nju raznesu i zemaljski vjetrovi,
a kako je ne bi onda rastjeralo
ono mlado Sunce s visine
što dođe među nas grešnike,
kako bi raspršio tmine naše pameti
i otjerao hladnoću smrti iz srdaca.

Druga kroz godinu – C

Nakon što je prvo Gospodinovo pojavljivanje u javnosti kojim će započeti svoje djelovanje bilo krštenje na Jordanu, sveti Ivan Evanđelist nam u današnjem evanđeoskom odlomku opisuje i prvo Gospodinovo znamenje među svojim učenicima, a to je čudo pretvaranja vode u vino u Kani Galilejskoj. Evanđelist izričito veli kako je to bilo prvo znamenje i kako je time objavio svoju slavu, te kako su apostoli povjerovali u njega i njegovo božansko poslanje. Vrlo je znakovito što se ovo prvo čudo dogodilo na jednoj svadbi kojoj je Gospodin nazočio zajedno sa svojom Majkom i učenicima. Sigurno je i Gospodin držao važnim događaj kojim je dvoje mladih ljudi stupalo u novi životni odnos, te ga je svojom prisutnošću zaštitio i posvetio. A da bi ih sačuvao u zajedništvu, te da bi nagovijestio kako im želi pomoći u svim nevoljama, učinio je svoje prvo čudo, a da toga oni, kako čitamo u opisu, u prvi mah nisu bili ni svjesni. No više od čuda bila je znakovita i ljekovita njegova prisutnost kojom je posvetio bračnu zajednicu i bračni život.

Jednako je znakovit i treba biti ljekovit i nama danas kad je na ispitu zdrav razum, u vremenima kad se ljudska pamet povija pred nasiljem vlastodržaca i njihovih bolesnih odluka. Gospodinova prisutnost na vjenčanju svjedoči nam o vrijednostima braka koje i nama, zahvaljujući njegovu nauku, postaju mjerodavne, te nam postaje putokaz u ovim mračnim vremenima čovječanstva i našega društva koje nevjerojatno oštro osporava njihovu vrijednost i jedincatost. Jer tko bi ikad mogao zamisliti da će ljudski razum tako pomrčati svodeći na istu razinu bračni život i istospolne odnose. Tko bi mogao pomisliti da će ijedan razborit i pametan čovjek ustvrditi kako je spolnost lišena ćudoredne vrijednosti, te nam tako na ljestvici vrijednosti izjednačiti bračni čin sa samozadovoljavanjem, prostitucijom i kojekakvim drugim grešnim i nastranim općenjem. No to što se nije moglo ni u snu zamisliti, naša je životna svakodnevnica, pogotovo što je moćnici žele silom zakona uspostaviti kao jedinu istinu o čovjeku i odgoju. Svjedoci smo posvemašnje nemoći ljudskog uma pred grijehom i zlom u trenutku kad se udalji od Boga živoga, te pokušava ići putem svoje samodostatnosti i lažnih bogova. Svjedoci smo slabosti ljudskog uma koji prihvaća takve neistine o čovjeku dopuštajući njihovo ozakonjivanje.

No sreća da je Bog došao među nas ljude učvrstiti nas u onome što je istinski vrijedno, po čemu nam zorno svjedoči njegova prisutnost na svadbi u Kani Galilejskoj. Sudjelujući na svadbi Gospodin nas je podsjetio na božanske korijene braka, što je jasno isticao u svome uobičajenom nauku, a zapisaše nam apostoli. On nas je naučio onome što je bilo od početka, što je od iskona volja Božja za muškarca i ženu, to jest za ljudski rod. Došavši među nas objavio nam je tako jasni i uzvišeni Božji plan ljubavi za muškarca i ženu, sukladan ljudskoj naravi, jer bez njega ne bi bilo života na zemlji. Zato je nevjerojatno do čega sebe ljudi dovode kad odbacuju taj naravno plan, a hvataju se grešnih planova proizišlih iz mahnitosti grijeha, strasti i požude. Čudna je ljudska maloumnost kad radi protiv sebe i ne smatra brak muškarca i žene naravnim, a nema nijednog čovjeka koji nije došao na svijet bez dara života koji je Bog ostavio muškarcu i ženi da ga zajedno prenose.

Danas kad se zatamnio naš pogled i kad su se iskrivila poimanja, vrijeme je da poput apostola otkrijemo Gospodinovu slavu po čudu pretvaranja vode u vino u Kani Galilejskoj, te je trenutak da povjerujemo u njega kao jedinog Učitelja pravih vrijednosti. Na to nas potiče onaj savjet koji je Marija dala poslužiteljima: Što god vam rekne, učinite! Učinimo i sami što god nam rekne, jer on će nam reći samo istinu Božju o nama ljudima. On će nas poučiti svemu što je dobro, jer on je i došao poradi nas i našega dobra. Budimo odgovorni prema samima sebi, a to smo u najvećoj mjeri onda kad slušamo njegov glas. Zato čuvajmo dobro vino, to jest čuvajmo svoj život sa svim njegovim darovima i energijama, od kojih je najuzvišenija Božja milost. Jer nas je Bog stvorio za spasenje i život vječni, a ne da se potrošimo uzalud u zemaljskoj ispraznosti.

Trudimo se ispuniti vlastiti život njegovim obiljem, kako bismo i sami mogli zahvatiti iz obilja svoje vjere i ljubavi, te dati onima koji su žedni života jer su grijesima razbili posude svoga bića u koje su trebali primiti Boga života. Dopustimo Gospodinu da nas obasja svojom slavom kao i apostole, kako bismo ozbiljno u njega povjerovali, te navijestili svijetu ovu veliku radost od koje se jedino može živjeti, te naposljetku prispjeli na gozbu i svadbu života vječnoga kojoj je ova naša zemaljska radost samo predokus i nagovještaj.

Nevjerojatno kako Sotona lukavao i s lakoćom čovjeku oduzima slobodu. Samo ga gurne u grijeh! A da tragedija bude veća, još ga gleda u lice, cinički mu se smije i uvjerava ga kako ga je oslobodio. Najžalosnije od svega kad čovjek vjeruje u tu prozirnu priču, te se daje ‘osloboditi’.  E pa, živjela sloboda hrvatskog naroda!

Koji je to vješti i prepredeni ‘igrač’ Sotona!  Mi ljudi nismo mu dorasla, a ne damo da nam netko ukaže na to kako mu nismo dorasli i kako je opasno s njime se igrati.

Kad bismo slušali Božju riječ i prema njoj živjeli, onda ne bismu padali u takve zamke. Tako na jednom mjestu Psalmist upozorava: «I neće vladati žezlo bezbožničko nad udesom pravednih, da ne bi pravedni ruke za bezakonjem pružili.» Ps 125,3 Kako vidimo, Gospodin nas u Svetom pismu poučava kako je pogubno kad se pravednik odmetne od pravednosti i krene putem bezakonja. Gotovo da nema veće tragedije nego da se čovjek odvrati od čestitoga života i prijeđe u bezboštvo i razvrat.

No u društvu ipak ima i gorih stvari, a to su one koje stoje u korijenu otpada pravednih od pravednosti. Gore je ono što prouzročuje otpad pravednika prema bezakonju. Tako je na primjer mnogo gore kad se bezakonik dokopa zakona i oblikuje ga i primjenjuje ga sukladno svojoj bezbožnosti. Bez daljnjega je gore od pada pravednika kad pravednik dopusti nepravedniku da dijeli pravdu i da presuđuje o tome što je pravedno, a što nepravedno. Gore od svega je kad bezbožnik vjernika uči religioznosti i pobožosti. Uprvao na takvu vrstu bezbožnosti i bezakonja upozorava nas Psalmist kad govori o ‘žezlu bezbožničkom’, jer je žezlo znak vlasti. Tim riječima nam ukazuje kako je tragično ako se bezbožnik dokopa vlasti i određuje udes pravednima. Zanimljivo je da bezakoniku mnogo više smetaju pravednici, nego pravednicima bezakonici prema kojima je snošljiv, te im u duhu snošljivosti oprašta, trpi ih i strpljivo čeka da se poprave. Bezakonik pak na svaki mogući način želi odvratiti pravednika od puta pravednosti, te ih navesti na to da pruže ruke za bezakonjem.

Sve su to igre koje se događaju u suvremenom svijetu, pa i u konkretnim prilikama našega društva. U biti ne boli i ne pogađa toliko bezočnost bezakonika, koliko sljepoća običnoga puka, koji se daje zavesti, te ne vidi kako ga bezbožci vuku za nos i guraju u provaliju. A kad se bezbožac dokopa žezla, kad dođe do vlasti, onda one koji ne prihvaćaju biti slijepi i koji se ne daju voditi i ne žele hoditi njihovim prljavim tragovima, oslijepljuje silom sirove vlasti. Njgore od svega što će se pozivati na navodno zakonitu silu svoje vlasti, koja nije ništa drugo nego bezočnost, te će je provoditi kao zakon. One koji vide što se događa, bezakonik će nastojati ušutkati, skrenuti im pozornost na nebitno, na sasvim drugo, te im neće dati prigodu da izreknu što imaju reći, niti će dopustiti da se njihov glas čuje i da prosvjetli one koji nisu niti svjesni kojim se rizicima izlažu.

Problem je što je krhka ljudska pravednost, što je ograničen ljudski vid, te se ljudi daju uvjeriti da vide i onda kad im netko zasljepljuje oči bljeskom strasti i lažne slobode. Problem je kad im bezakonik oduzima vid i uvjerava ih da će nakon toga bolje vidjeti. Kako sam ljudi lako zaboravljaju da nijedan čovjek ne može ljubiti čovjeka kao Bog, a pogotovo to ne može čovjek koji ne drži do Boga, te se daje upragnuti u đavolji jaram. Problem je što ljudi vjeruju više čovjeku, pa i Sotoni, nego što će vjerovati Bogu, njegovoj objavi i ljudima koji prenose njegovu poruku.

Sipa je morski glavonožac
poznat po obrambenoj taktici.
Kad je napadnuta i ugrožena,
iz sebe izbacuje crni pigment
kojim protivniku zamuti vodu,
a sama dotle bježi na sigurno.

Poput sipe su i ljudi
koji ispuštaju iz sebe zlo i grijeh.
Duša im je crna od bezboštva
i um pomračen od zloće.
No postoji i velika razlika
između njih i morskog glavonošca.
Dok sipa ispušta crnilo za obranu,
ljudi se tom taktikom služe za napad.
Puštaju iz sebe crnilo opačine i laži
da onemoguće Božjem svjetlu
da sjaji u ljudskim životima.
Tako oni love u mutnome,
te crnilom grijeha i zarazom smrti
upropaštavaju nevine živote,
bez skrupula i odgovornosti.

Gospodin nas zato čuva
od takvog pogubnog crnila
što se širi ljudskim društvom
u kojem izopačeni ljudi love
u mutnim vodama bezboštva
sitne mrvice ovozemnosti.
Potrudio se isprati nam dušu
čistom krsnom vodom
i obasjao um svjetlom vjere.
Jasno nas je poučio
da se od grabežljivaca svijeta
bolje štitimo iskonskom čistoćom
nego naslagama prljavštine,
jer zavodnika koji lovi u mutnome
odbija jedino Božja čistoća.

Krštenje Gospodinovo – C

Današnji evanđeoski tekst započinje sljedećim osvrtom svetoga Luke na stanje iščekivanja u kojem je živio izabrani narod: Narod bijaše u iščekivanju i svi se u srcu pitahu o Ivanu nije li on možda Krist. Gledajući, dakle, prema budućnosti pobožni puk je imao određena očekivanja. Iščekivao je Krista – Pomazanika i spasitelja, a kako su uočili da Ivan Krstitelj ima određenu snagu duha, a i osjećaj poslanja, pretpostavili su da bi možda mogao biti Mesija, što je Ivan kategorički odbio. Kad promatramo kako fenomen iščekivanje naroda, pogotovo izabranoga, onda nije ništa neobično što su iščekivali. Oni su imali dvostruk razlog iščekivati, jer su kao i svi ljudi gajili određena očekivanja ljudska očekivanja o budućnosti, a povrh toga imali su dodatni razlog očekivati jer im je Bog dao obećanja, pa su čekali njihovo ispunjenje. No postojala je opasnost da oni Božja obećanja zamijene svojim očekivanjima, što bi bilo vrlo pogubno. Da se to ne dogodi, Ivan je brzo i otvoreno intervenirao upozoravajući da on nije Mesija, ali da je ipak Mesijin dolazak neposredan.

Kao nekada i Izraelci, tako i svi ostali ljudi iščekuju boljitak i napredak, te nije ništa neobično imati dobra očekivanja od budućnosti, kako od ljudi, tako i od Boga. Iščekivanje je odraz ljudske upućenosti prema budućnosti, što je s jedne strane priznanje ljudske nesavršenosti, a s druge otvorenosti prema Božjim obećanjima i ostvarenjima. No bilo bi opasno zamijeniti sadržaje očekivanja, pa od ljudi očekivati ono što bi trebali od Boga, a od Boga ono što bi trebali od ljudi. Jednako bi bilo pogubno uzdati se isključivo u ono što je ljudsko. Sve to bi kao rezultat u biti imalo odbacivanje Boga i njegove prave uloge u ljudskom životu.

A s obzirom na očekivanja od čovjeka, ni narod nema očekivanja od običnih ljudi, nego od onih koje drži posebnima, te su se zato i nadali da bi Ivan mogao biti Mesija. Ivan, znajući da je samo čovjek, a da valja prije svega očekivati Božji zahvati u svijet, ne želi da oni svoja očekivanja polažu u čovjeka nego u Boga. Na taj način, upućujući u otajstvo Mesijina života koji nije ljudski, nego božanski, te mu Ivan nije dostojan odriješiti remenje na obući, njih priprema da očekuju njegov dolazak. Upravo takvo očekivanje Božjeg dolaska trebalo bi biti središnje iščekivanje ljudskog života.

Ivan, svjestan te istine, naviješta zato sa svom odlučnošću veliki događaj dolaska onoga koji je jači od njega. Krstitelj zna da čovjek ne može čovjeku ponuditi radikalnu novost, niti čovjek može ispuniti ljudska očekivanja. Samo Bog može ispuniti autentična ljudska očekivanja. Zato je Ivan upućivao na drugoga za kojega je znao de je Mesija i Božji Sin. Samo Mesijin zahvat može biti takav da ostvari željeno i obećano, to jest da ispuni prava obećanja, ispravna očekivanja i svete snove.

Stoga jedino Mesiji treba dopustiti da zahvati u ljudsku dušu, da nas pročisti Duhom Svetim i ognjem, kako je najavio Ivan Krstitelj. Treba mu dopustit da nas kristi pravom vodom, a to možemo ako se dademo voditi Božjim očekivanjima. Kamo sreće kad bismo mi kršćani živjeli ozbiljno barem na razini onog Ivanova krštenja, svjesni da Bog od nas očekuje neporočan život. Ni njega nismo usvojili, a još manje nam je ušlo pod kožu krštenje naše svete vjere kojim Bog potpuno čisti naše biće od nečistoća i naslaga grijeha. Mnogo od onih koji se zovu kršćanima praktički nisu kršteni Gospodinovim krštenjem, niti njeguju Božja iščekivanja za ljudski život. Mnogi si samo poliveni vodom po glavi, jer im krštenje koje su primili ništa ne znači, budući da odbacuju njegovu neponovljivu snagu i ne prihvaćaju obveze koje iz njega proizlaze.

Doista nama kršćanima danas treba ozbiljno krštenje Duhom Svetim i ozbiljno pročišćavanje ognjem od prljavštine i zaraze ovoga svjetovnog mentaliteta koji sustavno odbacuje Božju riječ te nas želi okaljati prljavštinom svjetovnosti i grijeha. Jer živimo u svijetu koji ljudima postavlja božanska očekivanja, daje ovlasti da si prisvajaju Božja prava, te na taj način Boga razvlašćuju njegove vlasti u svijetu. Osim toga uz to mu pripisuju ljudske ovlasti, jer od njega imaju samo ljudska očekivanja i zemaljska potraživanja.

Međutim, samo iz radikalnog čišćenja kao što je krštenje Gospodinovo može doći velika novost za ljudski rod, pa i za naše društvo. To ne novost koju nam donosi Krist Gospodin i koji jedini može biti ključ preobrazbe. Ako mi krštenici ne živimo krštenje Duha Svetoga i ognja, onda je on zaludu sišao u vode Jordana. Nama je Krist Gospodin postavljen kao znak, za njega je svjedočio Otac i Duh Sveti kako bismo mi imali sigurnost vjere i Božjeg dara. Poći nam je stoga putem odgovornosti koju smo preuzeli na krštenju, te, polazeći od preobrazbe svoga duha, ostvarivati očekivanja Božja u svijetu. Krist Gospodin je došao među nas da nam objavi kako i Bog ima očekivanja prema nama, te se naše ostvaruju kad mi pristajemo ostvariti njegova. Sin Ljubljeni u kojem je sva Očeva milina nam je putokaz jer on ispunjava volju Očevu, te i nas osposobljava da i sami idemo ispunjenjem Božjih očekivanja preobražavajući svijet u kojemu živimo.

Kad osoba dođe do određene dobi
biva proglašena punoljetnom,
te stječe pravo dobiti osobnu iskaznicu
kao potvrdu zrelosti i samosvijesti.
Tako pojedinac stječe priznanje
postajući ravnopravni sugovornik
i punopravni član društva.
Međutim, dobna punoljetnost
ne znači istovremeno i stvarnu zrelost
koje nema bez izgrađene vjere u Boga.
Zato samo vjera može biti
osobna iskaznica svakog kršćanina,
na kojeg se može preinačiti
poznatu izreku i reći:
Reci mi kako vjeruješ
i reći ću ti tko si!
No iskaznicu vjere
ne dobivamo kad smo zreli,
nego da postanemo zreli.
Ona je ujedno obrazac
po kojem oblikujemo osobnost,
jer nam ju je napravio Otac
prema otisku svoje ljubavi
i po sadržaju svoje želje.
U nju je unesena sva ljubav
i utkane najljepše želje,
te se osvješćujemo i sazrijevamo
koliko se njima suobličavamo.
I znat ćemo tko smo
samo kad spoznamo po vjeri
i doživimo u ljubavi
da smo istinska djeca Oca nebeskoga.

Svetkovina Bogojavljenja

Svetkovina Bogojavljenja bila je jedna od najznačajnijih u kršćanskoj starini, napose zbog bogatstva sadržaja koji je bio u nju utkan. Nosila je iznimno snažnu poruku tako da je u liturgiji prve Crkve bila slavljena prije nego se počelo slaviti Gospodinovo rođenje. A ovom svetkovinom slavio se zanimljiv događaj, koji nam je evanđelist Matej ostavio opisan u svome Evanđelju, a upravo smo ga pročitali. U dolasku trojice mudraca u Betlehem da se poklone Gospodinu Crkva je promatrala mnogo više od slučajnosti ili pak od samo pojedinačne prisutnosti ove trojice u Betlehemu. Ovaj događaj je bio do te mjere znakovit da su prvi kršćanski naraštaji u njemu iščitavali znakovitu poruku svim ljudima. Njihov dolazak u Betlehem bio je svjedočanstvo da su tek rođenoga Krista Gospodina mogli i predstavnici poganskih naroda doživjeti kao svjetlo na prosvjetljenje svih naroda, a ne samo naroda Izraelova. Traženje i poklon mudraca Gospodinu privuklo je tako pozornost od samoga početka, te je potvrđivalo da oni koji iskreno traže, mogu, s pomoću Božjom, u Kristu Gospodinu prepoznati Božjeg Sina. Premda još nije počeo očitovati svoje božanstvo, onima koji dobro promatraju, bilo je dovoljno vidjeti ga kao Betlehemsko Dijete, te spoznati da je u njemu prisutna božanska moć i uzvišenost. Time se očitovalo Gospodinovo univerzalno poslanje kao kralja svega svijeta i spasitelja svih ljudi koji svojim sjajem prosvjetljuje svakoga čovjeka privodeći ga Božjoj istini i spasenju, i to je bilo očito ne samo nakon javnog djelovanja i slavnog uskrsnuća, nego i u Dječaku u kolijevci.

No ovaj događaj je imao vrlo neobičan tijek i zanimljiv rasplet koji se doživljava napose u njihovu susretu, a potom i kontrastu s Herodom. Oni su se najprije došli raspitati u Jeruzalem o novorođenome kralju, da bi potom proslijedili svoj put dalje prema Betlehemu slijedeći naznake svetopisamskih tekstova i zvijezdu koja ih je vodila. No u Jeruzalemu su upoznali jednog u nizu od tolikih nevjernih kraljeva i drskih lokalnih moćnika, koji se i sam raspituje, kad je čuo od njih novost o rođenju kralja židovskoga. Ali za razliku od njih, njegove namjere nisu čiste, jer se on tom informacijom osjeća ugroženim, te stoga pokušava lukavstvom prikupiti što je moguće više informacija o novorođenčetu kako bi se obračunao s njime, kao što se obračunavao s članovima svoje obitelji za koje se bojao da ga ne ugroze na prijestolju.

I oni su bili kraljevi poput njega, ali se u svojoj službi nisu bahatili glumeći bogove na zemlji, nego su iskreno tražili Boga, želeći ga upoznati. Nisu bili samoživi i samodostatni, nego su imali potrebu svoju egzistenciju podložiti pred Božje prijestolje. Dok se oni nazivaju mudrima jer svoj razum polažu Božjoj istini, dotle je Herod čovjek izopačena i pomračena uma. Dok se oni prosvjetljuju Božjim svjetlom, dotle je on samozvani prosvjetitelj koji ne preže niti od izrugivanja i zloporabe Božje istine. Dok se oni iskreno nadahnjuju na Božjoj riječi, Herod prima ‘nadahnuće’ samo kako bi činio zlo. Dok su oni traženjem i hodom do Boga pokazivali koliko je velik čovjek, dotle je on sebi gradio lažno prijestolje popločano ljudskim tjelesima. Dok su oni vjerovali kako se svaki trud u izgradnji čovještva isplati, pa i njihov napor i dolazak iz daleke zemlje, kako bi upoznali Boga koji je sišao na zemlju, dotle je on uzdizao do neba zemaljske interese. Dok su oni poštivali život, dotle njemu nije bio problem niti ubijati djecu svoga naroda.

Herodovo lukavstvo kojim se predstavlja mudracima slika je lukavstva moćnika ovoga svijeta koji traže pošto poto zavesti naivne i neupućene ljude pred njima glumeći veliku humanost, čovjekoljublje, pa čak, ako je potrebno, i bogoljublje, samo da bi došao do korisnih informacija i smislio najpodliji put da napakosti čovjeku i njegovu stvarnom dobru. Takvo lukavstvo je na djelu i u ovo naše vrijeme i u ovom našem društvu. Moćnik koji ne mari za Boga doista nema stvarnih ljudskih vrijednosti, pa je stoga spreman nemilosrdno pogaziti, bez imalo stida i skrupula, toliko nevinih i nezaštićenih života. Na žalost ondašnji naroda nije imao mogućnosti birati kojega će mu moćnika staviti na čelo rimski vlastodršci, ali onima koji mogu birati tragedija je to veća što sami sudjeluju u izboru onih koji uništavaju dušu vlastitog naroda i tolike nevine živote kvare svojom prljavštinom i ispražnjavaju ih od svake vrijednosti i ideala. Na žalost, tek kad se dogodi zlo i zločin, tek kad zaplaču majke i kad nastradaju nevini, tek onda narod dolazi k sebi i spoznaje što se dogodilo.

I kao što su kraljevi  bili svjedoci poganske civilizacije koja se, tražeći Boga, približavala Kristu Gospodinu, dok je Herod bio predstavnik one civilizacije otpada od vjere koja se poganizirala, tako se događa i danas u takozvanom kršćanskome svijetu koji se vraća svome poganstvu. Mudraci su bili predstavnici civilizacije i kulture života koja je tražila uzdignuti ljudski život do Boga, a Herod civilizacije i kulture smrti koja je rušila ljudski život na razinu životinjstva i u ponor smrti. Dok su oni bili ljudi poštivanja Božjih vrijednosti, on je bio predstavnik bezboštva kojem je jedini interes bio novac, vlast i moć. Dok pred nama stoje izazovi našeg vremena i trenutka, bilo bi dobro da poput mudraca pođemo za zvijezdom put duhovnog Betlehema, te da nakon toga širimo Božje svjetlo svojom zemljom, koja zbog kojekakvih Heroda, licemjernih čovjekoljubaca, tone lagano u mrak bezboštva i zabluda. Poklonimo se poput njih Kristu Gospodinu, jer on je cilj našega traženja, on je mir naših nemira, on je kruna naše ljudskosti.

Naša nebeska Majka Marija živjela je u svojoj skromnosti i skrovitosti svoj život u Nazaretu. Ne znamo što je ona sve znala o sebi, o tome koliku joj je milost iskazao do trenutka kad ju je anđeo nazvao ‘milosti punom’. No znamo da nije znale sve, te da nije znala pojedinosti o otajstvu koje je Bog namijenio izvesti u njoj i po njoj. Ali ipak znamo da je imala čvrstu vjeru u Boga kojom je od njega prihvaćala sve, pa i mnogo toga što nije mogla sama od sebe razumjeti, jer je nadilazilo ljudske domete i okvire.

Marijina vjera u Božje očinstvo

Upravo jer se odlikovala vjerom u Boga, valja naglasiti da je njezina vjera u Boga bila živa vjera u živoga Boga. Nije bila ona formalna, ni vjera u Boga Zakona, da bi se prema Bogu odnosila samo u okviru zadanih odredbi. Njezina vjera nije bila tradicionalna, nego živa vjera u koju je unijela cijeli svoj život. To se očitovalo po tome što Marija od prvoga trenutka svoga života živi potpuno vjerna Bogu i njegovoj riječi, doživljavajući njegovu prisutnost u svijetu i svome životu. Tom svetom prisutnošću hranila je svoju dušu i štovala ga kao istinskog Oca, stvoritelja i svedržitelja svijeta i čovjeka. Premda još nije znala da ju je on oslobodio ljage istočnoga grijeha, ali znala je da joj se najozbiljnije čuvati da ne padne u grijeh, jer je grijeh tragična nevjernost prema Bogu. Osim toga znala je da joj je on nadahnuo osjećaj za svetost, pa mu je zato neobično zahvalna, jer je i na taj način očitovao svoju skrb za nju. Zahvalna mu je i zato što je osjećala veliku spremnost slušati ga i biti poslušna njegovoj volji, jer dijete pred ocem i ne može imati drugi stav i osjećaj. A Bog je za nju doista bio Otac, a ne neko apstraktno biće s kojim je održavala tek nekakav formalni odnos, u propisane dane i vremena. Vjerujući u Boga kao živoga Boga i stvarnoga Oca Marija se osjećala potpuno ispunjenom.

Razmišlja o Božjem zahtjevu

Postojalo je, međutim, još jedno skriveno otajstvo koje joj nije moglo biti niti u primisli, a ticalo se i njezina života. Tek kad joj dolazi anđeo, Marija će početi razumijevati do kraja Božje naume u kojima je trebala potpuno sudjelovati. Sve što joj je anđeo navijestio ona je trebala prihvatiti snagom vjere, jer nije bila riječ o ljudskim događajima niti o izvanjskoj pojavnosti koja se vidi tjelesnim okom. Sve što se imalo dogoditi, ona je trebala prihvatiti kao Božji plan i Božje naume, stavljajući mu se potpuno na raspolaganje. Znajući Božju misao i vidjevši njezino raspoloženje duha, anđeo joj naviješta da je našla milost u Boga, te će potom shvatiti da je ta milost u njoj počela djelovati od samoga začeća, dok je još nije bila ni svjesna u bezmjernoj mjeri. Ponizno je znala da nije pronašla milost po svojim djelima i zaslugama, nego je pronašla milost jer je on nju zamilovao poradi svoga ljubljenoga Sina.

A sada, njoj koja je bila milosti puna, Bog po anđelu Gabrielu povjerava i jednu posebnu zadaću, a to je da začne i rodi sina kojem će nadjenuti ime Isus. Ovaj dio navještaja postaje najdelikatniji, jer Marija sa svoje strane nije pravila planova o majčinstvu. Glede toga sveti Luka jasno piše da je Bog poslao anđela Gabriela u Nazaret k djevici koja se zvala Marija (usp. Lk 1,26-27). Ona je živjela sveto pred Bogom kao djevica, te nije poznavala muža, niti je imala takvih namjera, što nam otkrivaju riječi njezina dijaloga s anđelom: „Kako će to biti kad ja muža ne poznam?“, iz čega se jasno razabire da nije imala namjeru bračnoga odnosa. Jer da je imala takvu namjeru, onda ne bi postavila takvo pitanje, budući da bi samo po sebi bilo jasno kako će se sve zbiti što anđeo najavljuje. Da je sve trebalo ići ljudskim redovitim putem, to jest da je Marija imala namjeru dijeliti s muškarcem bračnu ložnicu, onda ne bi pitala kako će roditi spomenuto dijete. Marija ovim pitanjem očituje stanje svoga duha i svojih raspoloženja pred Bogom, to jest spremnost da i dalje kao djevica ostane potpuno posvećenja njemu, izvoru svakoga dobra.

Ali Marija ne postavlja samo pitanja radi pitanja. Ona intenzivno razmišlja i pristupa svemu što je anđeo rekao s punom sviješću i povjerenjem u Boga, koji od nje traži pristanak na majčinstvo. Znajući da je po Božjem nadahnuću zavjetovala svoj život i djevičanstvo, a s ciljem da mu potpuno predano služi, nije joj odmah bilo jasno kako se onda ima zbiti Božji zahvat. Jer u sebi je osjećala da je učinjeni izbor bio po Bogu, te se sada morala pitati kako to može biti, jer Bog nije od nje mogao tražiti dvije suprotne stvari. Upravo jer nije sumnjala u ispravnost opredjeljenja za Boga, pitala se kako Bog onda misli izvesti, jer on nije mogao doći do ostvarenja svojih planova po ljudima, tražeći od njih da odustanu od opredjeljenja koja su učinili po njegovu nadahnuću. Bog doista nije mogao od nje tražiti da donese drugu odluku koja bi bila drukčija od one koju je već prije napravila želeći mu biti potpuno vjerna, koja bi bila suprotna njezinu potpunom posvećenju za Boga. Zato je imala pravo na dodatna anđelova objašnjenja kako bi uopće mogla prihvatiti da je poslan od Boga, a to je mogla prepoznati samo ako je ono što traži bilo sukladno s uzvišenošću Božjega života za koji se opredijelila.

Prihvaća bogomajčinstvo

Kad joj anđeo potom tumači da to što se ima zbiti, dogodit će se po Božjem zahvatu, kao Božje čudo po sili Duha Svetoga koji će je osjeniti, a ne po ljudskom činu, Marija više neće dvojiti. Bit će joj jasno da anđeo koji joj se predstavio nije napasnik prerušen u anđela svjetla, nego doista Božji poslanik. Konačno joj je bilo jasno da ovaj novi događaj i nju dublje određuje u njezinu postojanju, te da je u biti cijeli život rasla u vjeri kako bi bila sposobna prihvatiti ovaj zahtjev. Onaj koga je ona trebala roditi, određivao je i njezino biće i njezin identitet na nov način. Ona koja se opredijelila biti djevica, sada je prihvatila i biti majka kad je dobila jamstvo da neće svoje djevičanstvo izgubiti, nego posvetiti. Jer, uostalom, njezino djevičanstvo nije bilo radi nje, nego radi Njega, pa stoga nije bilo ništa normalnije nego da joj ga prikaže, ovaj put, doduše, na nov način.

Nakon što joj je anđeo pojasnio da će onaj kojeg će ona roditi  biti Sin Božji, jasno joj je da njezin odnos s Bogom stječe novu dimenziju. Ako će njezin Sin biti i Sin Svevišnjega, to jest Sin Božji, onda je ona, postajući majkom Sinu Božjemu, stekla pravo na naziv bogomajka. I to sasvim s pravom, jer ako je njezin Sin i Sin Božji, onda je on pravi Bog koji je izabrao od nje se roditi i nju zvati majkom na zemlji. Ako je taj što dolazi u njezino krilo trebao ujedno sjesti kao kralj na prijestolje Davidovo, te ako njegovu kraljevstvu ne će biti kraja, onda to znači da je ona izabrana biti majkom vječnoga Kralja.

Tako je Marija iz anđelovih riječi shvatila da se ima zbiti izvanredno čudo, to jest čudesno rođenje, koje ipak nije ni sukob volje, ni planova ni interesa s Bogom, nego je upravo djelo Boga Svemogućega. A Bogu doista ništa nije nemoguće kad se ljudska volja do kraja podloži njegovoj, te kad mu poput Marije spremno kaže: Evo službenice Gospodnje. Zato Bogu nije nemoguće da Djevicu učini Majkom, a da ne umanje ni ugrozi njezina djevičanstva. Zato se čudo prihvaćanja bogomajčinstva dogodilo po sili Duha Svetoga, te je i njezino čedo bilo Sveto, poput Svetoga kojeg je štovala kao Oca. Od tog trenutak nije više strahovala, jer je znala da je pozivom na majčinstvo nije iznevjerio Bog koji je od nje prije tražio zavjet djevičanstva, te tako ni njezin pristanak nije dovodio u pitanje njezinu vjernosti niti je ugrozio Božju svetost.