3. nedjelja došašća – B
Razgovor Ivana Krstitelja opisan u današnjem Evanđelju potiče i nas danas da mislimo o bitnim stvarima svoga života i identiteta u vremenu kad se žalim kako nam je identitet ugrožen. Sveti evanđelist Ivan nam svjedoči kako je Krstitelj svojim nastupom plijenio pozornost i izazivao znatiželju ljudi u svom okruženju. Pozornost je izazivao svojim svjedočenjem i pozivom na obraćenje, što je narod prepoznao kao vjerodostojni glas Božji onkraj tolikih drugih glasova koji su mnogo obećavali, ali nisu bili ni vjerni Bogu ni vjerodostojni pred ljudima. Ti isti nevjerodostojni ljudi poslali su Ivanu poslanstvo s upitom da se izjasni o samome sebi je li Mesija i ima li takve pretenzije. Ispitivali su ga ne iz potrebe da upoznaju Mesiju i njegovu poruku, nego zato jer su ga željeli iskoristiti za svoju stvar. Da im je bilo stalo do Božje riječi, imali su je odakle čitati i razumijevati. Ali jer su izvlačili samo ono što njima odgovara, pokazivali su da ga ispituju iz nekih drugih interesa, a ne iz pobožnosti.
Razgovor između Krstitelja i farizejskih poslanika pregovarača kao da je sličio borbi za eventualna mjesta u nekom novom sazivu ‘sabora’, gdje bi mu se oni ponudili kao suradnici da je slučajno bio Mesija njihova profila. Time što su njega ispitivali o njegovu identitetu, pokazali su da oni sami nemaju baš jasnu predodžbu o time tko su i što su. Jer pitanje identiteta i samopoimanja ma kako se predstavljalo samorazumljivim, ipak nije toliko ni jednostavno i samorazumljivo. U biti, tek mali broj ljudi takvo pitanje ispravno postavi i njega se drži u životu. Mnogi misle da znaju svoje mjesto i ulogu u svijetu, no samo im nedostaju prave okolnosti i prava sredstva ostvarenja. Tako su mislili i farizeji, držeći kako znaju sve što treba, ali im je još nedostajao Mesija kako bi pokazali tko su, što su i što sve znaju i mogu.
Stvarnost je, međutim, bila mnogo drukčija. Poput tolikih drugih ljudi, i oni nisu znali svoje pravo mjesto na čelu Božjeg naroda, jer nisu znali svoje mjesto pred živim Bogom. Zanemarujući Boga i njegov iskonski plan, udaljujemo se i od vlastitog identiteta i ostvarenja. Samo onaj tko se ozbiljno pronađe pred Bogom, pronašao je svoje mjesto pod suncem, to jest u svijetu. Ljudi se na žalost na krive načine bore za svoje mjesto pod suncem, to jest za svoje ostvarenje u svijetu. Time dodatno pokazuju kako ne znaju o kakvom se mjestu uopće radi. Postoji lepeza krivog odnosa prema stvarnosti traženja vlastitog mjesta, od onih koji sebi umišljaju i pripisuju koješta, do onih koji razočarano i beznadno promatraju svijet, te bi najradije da ih nema, jer im život nije pružio nikakvu šansu da isplivaju na površinu. I jednima i drugima je zajednička postavka, to jest kriv pristup problemu, za razliku od Ivana Krstitelja. Dok se jedni drže uzvišeno, a drugi promašeno, i jedni i drugi su uvjereni kako se kakvoća mjesta pod suncem mjeri zemaljskim ostvarenjem. I jedni i drugi polaze od vidljivoga i opipljivoga, ne uočavajući jasno ono bitno oku skriveno. Dok jedni sebi pripisuju preveliko dostojanstvo, dotle drugi ne vide kako ga ostvariti, jer im nije moguće sudjelovati u diobi zemaljske vlasti, slave i uspjeha.
Ivan Krstitelj je, naprotiv, glede toga bio jasan. On je pronašao svoje mjesto pred Bogom, te je znao da je to pravo mjesto koje bi trebao tražiti i priželjkivati. Nije se zato ustručavao reći kako nije ni Krist ni Ilija ni neki od proroka, nego ponizni svjedok Božjeg Svjetla i sluga njegove riječi. Zato mu nije ispod časti definirat se glasom koji viče u pustinji, to jest pretečom koji priprema put Gospodinu. Ne samo da mu ne predstavlja problem svjedočiti i raditi na takvom zahtjevnom polju, nego on u tome pronalazi svoju radost i mir. Ne opterećuje se što ima netko veći koji dolazi nakon njega, nego je sretan da je sam mogao pred njim pronaći svoje mjesto.
Na isti način se potvrđuje i naše kršćansko dostojanstvo. Nismo na svijetu kako smo si umišljali veličinu po ostvarenju zemaljskih težnja, koje su zamamne i varljive, nego po služenju Bogu. Nismo pronašli svoje mjesto tek ako među ljudima zauzimamo bolja mjesta, nego ako znamo koje je naše mjesto pred Kristom i njegovim dolaskom. Budimo poput Ivana i nedajmo se zbuniti i odvući od svoga temeljnog poslanja, kako bismo upali u prenaivne ljudske igre, budimo radije ponizni svjedoci Svjetla koje je došlo među nas i budimo glas Božje Riječi što se rađa među nama. Upravo u tome se sastoji naše poslanje, da shvatimo kako smo, poput Krstitelja, poslani od Boga svjedočiti za Svjetlo i služiti mu kao glas koji viče u pustinji. I kao što smo prošle nedjelje razmišljali o tome kako naš glas mora biti glas za Boga, tako i svjedočenje treba biti za Božje svjetlo, a ne za nas same. U tom duhu nastavimo svoj hod prema Božiću i pronađimo svoje mjesto pred Bogom, to jest, pronađimo mjesto za svoga Boga u svom životu, na način na koji nam je sveti Ivan Krstitelj pokazao.

2. nedjelja došašća – B
Današnji evanđeoski tekst nam opisuje nastup Ivana Krstitelja koji se pojavljuje u jednom vrlo zahtjevnom trenutku povijesti Božjeg naroda Izraela. Evanđelist Marko nam ga predstavlja kao Božjeg glasnika koji je išao pred licem Gospodnjim pripravljajući put Mesiji. Ivan je bio Božji izabrani čovjek koji je znao birati Božje vrijednosti, te ih uvjereno i odvažno nuditi svome narodu. Živio je Krstitelj među svojim potlačenim pukom što je stenjao pod bezbožnom čizmom Rimljana. Željan je bio pravde i stine, slobode i mira, te je i njegov pogled, kao i mnogi iskreni pogledi, bio uprt u nebo u traženju Božje pomoći. Molili su da im Bog pošalje Mesiju osloboditelja, žarko vapeći da im pošalje nekoga tko bi ostvario njihove želje.
Dok se činilo da nebo šuti, mnoge su potom nade bile polagane u ljude, no isto tako nije bilo nikakvih bitnih pomaka. Ivan je promatrao i shvaćao da tolike molitve i vapaji idu u krivom smjeru, jer su mnogi očekivali Mesiju kao političkog vođu i gospodarskog preporoditelja. Ivan je shvaćao njihove zablude, jer su se htjeli poslužiti Mesijom za svoje ciljeve, ne razumijevajući ni tko je ni što je istinski Mesija. U cijelom tom društveno-političkom metežu on je bio jedini čovjek koji je nosio drukčiju poruku, uvjeren kako boljitak može doći samo od ozbiljnog obraćenja cijeloga naroda Bogu, a ne od Božjeg obraćenja njihovim željama. Zato se nije strašio pozvati na obraćenje sve one koji su ga slušali. Činio je ono što je pred Bogom smatrao ispravnim, ne vodeći računa što će ljudi misliti o njemu, te je svoje stavove oblikovao isključivo prema njegovoj volji. Sam je živio isposnički skromno, znajući kako je to preduvjet nepokolebljive čvrstoće uvjerenja, te je i Isus za nj rekao da nije bio trstika koja se svija na vjetru. Ono što je sam činio, to je drugima preporučivao: Neophodno je bilo da oni kao narod počnu ostvarivati Božje želje.
Kao svjestan domoljub Ivan nije smatrao poštenim odnos moćnih rimskih okupatora, ali se nije upuštao u političku borbu protiv njih. Nije se ufao u domaćeg izdajicu i međunarodnog ulizicu Heroda, suradnika s okupatorskom vlašću, ali nije niti podizao buke protiv njegove politike, nego je poštivao njegovu državničku ulogu. I njega je do te mjere cijenio da ga je pozvao na obraćenje od javne sablazni koju je činio. Ivan je bio Božji čovjek koji je znao da sudbina njegova naroda ovisi prvenstveno o Bogu i o njegovu zahvatu u povijest pojedinca i cijeloga naroda. Tek kad Bog zahvati u povijest, onda pojedinac i narod mogu birati božanske vrijednosti. Stoga on nije htio biti jalovi propovjednik koji prebacuje krivicu i odgovornost samo na one na vlasti, ili pak na međunarodne sile koje su bile stvorile postojeći nepravedni poredak, pa niti na svećenika svoga naroda koji, umjesto da posvećuje narod, krenuše se baviti politikom i politikanstvom, napuštajući časnu zadaću od Boga im povjerenu.
Zato je Ivan, kako veli Evanđelje, nakon što je bio Bogom zahvaćen, nakon što je bio izabran za Božjeg glasnika i glas koji viče, propovijedao krst obraćenja na otpuštenje grijeha. Jer samo kao obraćeni i čista srca znamo izabrati ono što je stvarno dobro i spasonosno. I dok ljudi izabiru za se uglavnom ono bolje od zemaljskih pogodnosti, te se tim ključem vode pri izboru svoje budućnosti, Ivan se opredijelio za izbor nebeskih vrijednosti. Dok su drugi ljudi tražili raskoš, Ivan je težio skromnom isposničkom životu. Tako je Krstitelj izabirao sve ono što mu je jamčilo veću bliskost s Bogom. Dok su drugi birali političku budućnost svoga naroda koju su mjerili eventualnim zemaljskim i materijalnim interesima, Ivan se opredijelio za biranje duhovnih vrijednosti i stabilne vjerske budućnosti, sukladne Božjem pozivu i radosnoj vijesti Božje prisutnosti.
Ivanov primjer bi i nama trebao biti nit vodilja na razmeđima naše sadašnjosti i naših opredjeljenja. Ako stvaramo budućnost, to jest izgrađujemo zemlju samo pod vidom zemaljskih dobara, a da se mi istovremeno ne obraćamo, onda smo na krivom putu i nemamo zajamčenu budućnost. Prihvatimo stoga Ivanov poziv i obratimo se, kako bismo obraćeni bolje i jasnije sagledali život oko sebe, te dosljedno izabirali sebi budućnost. Trenutak je da i mi sami čujemo glas koji nam viče u pustinji, vrijeme je da poslušamo jeku Ivanovih riječi te da iskreno i ozbiljno obratimo gradeći svijet duhovnih vrijednosti i Božje veličine oko sebe. Trenutak je da se kao i Ivan dademo izabrati Božjim glasom, kako bismo znali za sebe i buduće naraštaje birati pravi život utemeljen na prihvaćanju Krista Gospodina koji nas vodi punini ostvarenja duhovnog života na zemlji i sretnom životu u vječnosti. Neka nas u tome vodi glas ovog Božjeg glasnika koji u nama pripravlja put Kristu Gospodinu, kao što je i sam u sebi, živeći za različite ideale od bezbožnih vođa i vlastodržaca svoga naroda. Očistimo uši svoga srca, te čujmo Božji glas, kako bismo poput Krstitelja u ovom svijetu bili Božji glasnogovornici, kako bismo i svojim glasanjem i glasovanjem bili glas Božji koji viče u pustinji života našeg naroda. Ne dopustimo da Božji glas prestane odjekivati kao jeka časne prošlosti i svijetle budućnosti koju nam Bog pripravlja, ako poravnimo staze njegovu dolasku. Poput Ivana oprimo se bezbožnim silama koje bi htjele zagušiti Božji glas među nama, te svojim glasom dajmo Bogu mjesto među nama, kako bi nas on potom mogao dovesti u puninu blaženoga života po sve vijeke vjekova. Amen.

1. nedjelja došašća – B
Danas, prvom nedjeljom došašća, započinje nova liturgijska godina, koja za nas vjernike pretpostavlja nastavak hoda s Gospodinom kroz povijest, ne samo onu opću povijest svijeta, nego i našu osobnu povijest obilježenu prije svega svojim odnosom s njime. Liturgijska godina nije vođena idejom okretanja kao po nekoj krunici u godišnjem ritmu, nego pretpostavlja trajni rast i napredak prema vječnoj budućnosti, čime nadilazi okvire kružnog gibanja svijeta i vremena. Zato nova liturgijska godina nije nova kružnica koju nam je optrčati, pa se opet vratiti na početak, nego je prigoda za daljnji korak put neba. Naš život nije besmisleno kruženje, nego neponovljiv hod s Bogom čiji smo ukućani postali.
Poticaj za to daje nam i današnji evanđeoski odlomak u kojem nas Gospodin poučava jednom rječitom slikom. Naime, uspoređuje naš život na zemlji kao život ukućana koji iščekuju svoga gospodara koji se ima vratiti s puta. Gospodin se izražava slikovito kako bismo ga svi mogli dobro razumjeti, to jest kako bismo svi mogli bolje ući u svoju nutrinu i razumjeti sami sebe, a ne bježati od istine koju trebamo uočiti. Cilj ove prispodobe, zamišljene kao poziv na budnost u iščekivanju gospodareva povrataka, je da sagledamo jasno i precizno gdje smo točno pred Bogom u duhovnom smislu.
Prva i osnovna istina koja iz ovog teksta proizlazi je da smo pozvani biti Božji ukućani. Naš život nije moguće osmisliti time da izgrađujemo samo zemlju i uređujemo zemaljsko prebivalište, tko kuću tko stan, nego da se ujedno, dužnim duhovnim naporom, potrudimo biti i Božji ukućani. Kad Gospodin u prispodobi govori o gospodaru koji je otišao na put, time nam želi dozvati u svijest istinu da nam Bog nije vidljiv i neposredan, što ne znači da nije s nama, to jest što ne znači da mi svoj život ne trebamo živjeti kao njegovi suukućani koji prihvaćaju njegovo gospodstvo. Živjeti prožeti takvom sviješću znači biti duhovno budni. A svaki onaj tko misli da se može u ovome svijetu ‘skućiti’ bez Boga, to jest tko živi tako kao da Boga nema, griješi protiv sebe i sebi nanosi nesagledivu štetu. Tko živi isključivo prema dometima zemaljskoga i isključivo prema mogućnostima koje svijet pruža, jednom će spoznati da je tek tako sebe razbaštinio i lišio vlasničkog i stanarskog prava u Božjem domu, čime je postao pravi beskućnik. Jer ovaj svije nije dan čovjeku kao trajno i stabilno prebivalište, nego kao mjestu u kojem je pozvan udomiti Boga, kako bi i njega Bog udomio u nebeskom kraljevstvu. Tko živi samo sukladno zahtjevima zemlje, dopustio se je uljuljati u ovom životu. Gospodin bi za takvoga rekao da sliči vrataru koji je bezbrižno zaspao, umjesto da čeka svoga gospodara. Ma kako bio velik naš aktivizam na zemlji u zemaljskim stvarima, u biti smo pozaspali i mrtvi za Boga ako smo se opredijelili samo za ovo zemaljsko.
Pričajući prispodobu o gospodaru i slugama, Gospodin nas poziva na duhovnu budnost, jer nam je ona posebno poslanje u svijetu. Kao što inače budno pazimo na stvari ovoga svijeta, da tako pazimo i na duhovni odnos prema njemu koji nam dolazi ususret. Ako smo budno za zemaljske djelatnosti, to jest ako za njih tako skrbimo da znamo točno što u kojem trenutku želimo, onda je još nasušnija potreba skrbiti za one nebeske vrijednosti kao budni sluge svoga gospodara. Doista, poziv na budnost nije nam samo povjerena zadaća koju treba odraditi, nego časna služba uz koju valja zdušno prionuti, jer se tiče nas i našeg spasenja. Postali smo ukućani Božji, te tako trebamo i živjeti u ovome svijetu, neporočno i moralno. Upravo to nam htjede reći Gospodin kad govori o budnosti, jer služeći se slikom iz života, poziva nas da je primijenimo na duhovni život.
Duhovna budnost od nas iziskuje da budemo budni glede zamamnosti i varki ovoga svijeta, te da se ne damo zavesti i opustiti živeći površno, bezbožno i raspušteno. Takva budnost nas čini spremnima u svakome trenutku položiti Gospodinu račun za svoj život. Stoga i naš duhovni hod kroz liturgijsko vrijeme došašća, pripreme za Božić, iziskuje od nas budnost, jer slavimo događaj njegova dolaska među nas. Tim događajem smo već obilježeni, prema njemu usmjereni, te se hoće i dužna budnost, kako nas ne bi mimoišao, čime bi se naš život pretvorio u kruženje kružnicom bez cilja, umjesto da se, u susretu s njime, izvučemo iz začarane kružnice povijesti, uzdignuti do slave nebeske. Bdijmo stoga duhom, kako bismo mogli spavati mirne savjesti i ovdje na zemlji! Jer samo onaj tko s Bogom živi svoje dane, te tako duhovno bdije, može spavati u miru već za ovoga života, a u drugom doživio onu proslavu u kojoj će ga Otac nebeski kao kućedomaćin počastiti životom vječnim.

 
Nedjelja Krista Kralja
Još od najstarijih vremena ljudi misli i pera su raspravljali o tome tko bi trebao vladati državom i državama. Premda živimo u demokratskom sustavu, pitanje je aktualno i danas, te nije naodmet propitati najvažnije njegove sadržaje. Pitalo se treba li biti jedan, kao što je kralj, ili pak nekolicina velikaša, to jest sabornika, ili bi pak vlast trebalo prepustiti cijelom narodu. Drugo važno pitanje se je ticalo profila osoba, a potom i kriterija vladavine. Tražio se odgovor treba li na čelu biti filozof, bogataš, moćnik, menadžer, onaj tko se bolje snalazi ili tko ima bolje političke veze i vojne saveznike. A onda kad netko dođe na vlast, prema kojim kriterijima treba upravljati da bi ga se moglo smatrati dobrim vladarom?
Odgovora je bilo mnogo, i različitih. Bilo je teoretskih dobrih rješenja, kao što ima na papiru dobrih političkih programa. Međutim, koliko je neka vlast bila dobra sve je potom ovisilo o ljudima koji su trebali primjenjivati u praksi papirnate programe i teorije. Samo po ostvarenjima se moglo dobro procjenjivati vrijednost nečije vladavine. To potom nije ovisilo o kategoriji ljudi ili staležu iz kojeg su proizlazili, jer je bilo i kraljeva koji su bili dobri upravitelji, kao i ljudi skromnijeg staleža koji to nisu. Isto kao što je bilo filozofa i školovanih ljudi koji nisu pametno upravljali, dok je bilo i neukih ljudi s osjećajem za dobro upravljanje. Tako se vidi da upravljanje ne ovisi o kategorijama ljudi, ni njihovu staležu ni imovinskom stanju, nego o životnim vrijednostima i stavovima.
U tom smislu na vidjelo su dolazile dvije dimenzije. Kao prvo, svaki onaj tko nije zaboravljao da postoji vječno Božje kraljevstvo prema kojemu svi težimo, te Bog kralj koji nam daje nagradu ili kaznu za djela, imao je preduvjet dobrog upravljanja. Nadalje, tko je susretao ljude ne samo kao ljude, ne samo kao bića kojima je zemlja jedino obitavalište, nego kao bića nebeskih dimenzija i božanskih vrijednosti, mogao je biti dobar vladar. Isto vrijedi i danas, može biti dobar državnik čovjek kojemu ljudi nisu samo glasačka mašinerija, a narod stado za šišanje, nego Božja djeca za koju skrbi u vremenitim dobrima. Rečeno rječnikom današnjeg Evanđelja, samo onaj tko u ljudima promatra i ljubi Boga, može dobro upravljati.
Gospodin Isus nas stoga poziva da i sami usvojimo kriterije takvog odnosa na zemlji, jer smo svi pozvani biti dionici nebeskog kraljevstva. I kao što se on sam, skrbeći za najugroženije i poistovjećujući se s njima, pokazao kao zaštitnik i zagovornik malenih, kao pravi njihov kralj, tako i nas poziva živimo na istovjetan način. Tko želi kraljevati u vječnom životu, treba biti kralj i zaštitnik malenih i ugroženih na zemlji, poput Krista. Jer bez obzira što živimo u naprednijem društvu nego što su nekad bile kraljevine, ne znači da smo kao ljudi napredniji i izgrađeniji. Mjera ljudskosti ne mjeri se kriterijima tehnologije, nego evanđeoskim mjerilima skrbi za bližnjega, kao što nas je Gospodin učio. Samo društveno uređenje ne čini nas više ljudima, nego nas isključivo očovječuje život sukladan Evanđelju.
Stoga, dok danas slavimo svetkovinu Krista Kralja, temeljno ispovijedamo gospodstvo njegova služenja čovjeku i zauzimanja za najpotrebnije, čime se pokazao kao istinski kralj malenih, za što nije neophodna ni velika škola ni veliko bogatstvo, nego srce puno ljubavi nadahnuto Duhom Božjim. To je prvi korak prema vječnome kraljevstvu u kojemu ćemo doživjeti puninu njegova dara kad čujemo riječ: Dođite blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Kao što je napravio Gospodin, tako smo svi pozvani svoju životnu moć iskoristiti kao služenje malenima, a ne kao služenje zemaljskim interesima i bogaćenju. Jer nedvojbeno je da ćemo jednom trebati stati pred Sina Čovječjega, Kralja svega stvorenja i položiti račun, a on, koji je postavio kriterije života na zemlji, poučivši nas kako vrijede za nebo, ispitivat će nas koliko smo im bili vjerni. Zanimat će ga jesmo li ljubili malene i činili im dobro u njegovo ime, ili smo bili samoživi gledajući samo svoja posla.
Današnja svetkovina nas poziva također da se uozbiljimo, svjesni da Krist Gospodin ima neprolazno kraljevstvo, te da njegovu sudu nijedan od nas ne će izmaći, što znači da je bolje od njega čuti riječi pohvale nego kritike, prosudbu nagrade nego kazne. Život prolazi i teče brzo, te nam je svima položiti račun o upravljanju, o tome koliko smo u potrebnima promatrali njega, jer će to biti najvažniji kriterij po kojem će nas prosuđivati, te nam dati ili kraljevsku nagradu ili strašnu kaznu. Neka naše djelovanje, osim toga, bude jednostavno, spontano i bez samohvale, bez hvastanja i umišljenosti, jer služeći malenima činimo nešto sasvim razumljivo i prirođeno, kako bi nas Krist, kralj malenih, mogao počastiti presudom spasenja i nagrade, kako bismo s njime i sa svima svetima kraljevali po sve vijeke vjekova. Amen.

33. nedjelja kroz godinu – A
Ne samo današnje Evanđelje, nego i inače se često govori o korištenju mogućnosti koje je Bog dao čovjeku ili ih stavio u podneblje u kojemu živimo. Stoga se upravo neiskorištavanje takvih mogućnosti navodi kao česti krivac nevolja i lošeg stanja u društvu. Često se čuje tvrdnja kako bismo mogli dobro živjeti kad bismo iskoristili sve mogućnosti koje nam je Bog dao. i to je točno, s time da čovjek najčešće ne zna o kojim se mogućnostima radi. Radi toga je Gospodin i pričao ovu prispodobu kako bismo razumjeli o čemu je riječ.
Tako onda kad čujemo prispodobu i pokušamo razmišljati o njoj iz naše ljudske perspektive, malo tko bi od nas sebe smatrao osobom koja ne koristi ili ne bi iskoristila svoje talente. Imajući u vidi da je riječ talent grčkog podrijetla i da se radi o mjeri za novac, doslovno bismo se čudili čovjeku koji bi u današnje vrijeme dobio novac, pa ga, ne znajući što s njim, zakopa na sigurno. Takvu ludost nitko ne bi napravio. Da nam netko sada daruje milijun kuna, držim kako ne bi bilo nijednoga tko ga ne bi išao iskoristiti na način na koji najbolje zna i umije. Tko za ovu, tko za onu zemaljsku korist, tko za ovaj, tko za onaj užitak i pogodnost. Ne znam bi li se tko sjetio reći kako mu je blago dano kako bi, koristeći ga prema želji darovatelja, ušao u radost svoga gospodara.
Kad bismo, stoga, postavili malo drukčije pitanje, doista bi bilo upito kako bismo na nj odgovorili. Kad bismo postavili pitanje koliko nas smatra da je zajedništvo s Bogom neophodno kako bismo se ostvarili u životu, ne znam kakvi bi bili odgovori? Koliko nas smatra da je život vjere ključni kapital života? Koliko nas drži da je temeljno ulaganje našega života vezano uz odnos s Bogom i nastojanje oko uvećanja milosti i ostalih njegovih darova? A kad bismo propitali odgovore na ova pitanja, držim kako bismo uočili kako i danas većina ljudi misli da je bitna mogućnost našeg ostvarenja vezana uz novac. Držimo, i o tome raspravljamo, kako nam propadaju talenti i ne ostvarujemo ih dovoljno samo zato što nemamo novca kako bismo u njih ulagali.
No prava je istina da se ne ostvarujemo dovoljno jer nismo sebi priuštili biti više ljudi, jer nismo shvatili da naše ostvarenje ne ovisi o novcu, nego o našem odnosu s Bogom. Zato je Isus pričao ovu prispodobu, jer je bio svjestan kako je naš odnos s Bogom pravi kapital našega života koji ne smije ostati neiskorišten. Stvoreni smo, to jest dani su nam talenti, da dosegnemo božanske dimenzije ljudskog života. Talenti koje baštinimo su božanski darove, to jest darovi kako bismo ostvarili vječni život. A problem našeg vremena jest u tome što sve gledamo kroz optiku novca, to jest zarade. Zato se ni rad ni umjetnost ne vrednuju kao ostvarenje duha i nadahnuća, kao istinska proslava Boga i rast u ljudskosti, nego samo kao izvor zarade. Kao da nam nije jasno da se istinsko očovječenje i razvoj ljudskosti ne može dogoditi bez Bogai bez ostvarenja one nebeske mogućnosti u nas upisane.
Ako bi bila ludost podići kredit na milijun kuna, pa ga zakopati u strahu da ne pogriješimo ulaganje, onda je još veća ludost biti čovjek, a ne živjeti da se iz dana u dan naša ljudskost ne snaži ne jača. Ludost je i zakopavanje talenata biti čovjek, a ne postajati iz dana u dan sve više Božji. Jer dan nam je život, sa svim svojim mogućnostima, kako bismo ih ostvarili u punini, a ne samo kroz izvanjski kapital koji treba unovčiti. Mi smo pravi kapital po daru ljudskosti koji možemo ostvariti samo u iskrenom štovanju Boga, to jest u usvajanju njegovih vrijednosti. Istinski kapital koji nam je dan prije svega je onaj unutarnji, duhovni, te smo pozvani njega ne zakopavati, nego uvećavati. A ako čovjek sebe doživljava ostvarenim u trenutku kad je unovčio sebe i svoje sposobnosti, onda je se doista zakopao u zemlju propuštajući ono iskonsko ostvarenje očovječenja snagom prisutnosti Boga živoga u svom životu.
Krist Gospodin nas stoga ovom prispodobom poziva da živimo za radost svoga ostvarenja koje se događa ostvarujući svoje nebeske mogućnosti ovdje na zemlji, to jest koristeći darovane nebeske talente, jer bi ostvarenje samo zemaljskim bilo premalo, te ne bi odgovaralo onoj iskonskoj veličini za koju smo stvorene. Odazovimo se tom pozivu i ne zakopavajmo nebeske talente položene u naše biće. Hodimo odvažno putem takvog ostvarenja i uđimo u radost svoga Gospodara, ispunjeni i očovječeni do mjere uzrasta punine Kristove.

32. nedjelja kroz godinu – A
Kako se primiče konac liturgijske godine, tako nam Crkva stavlja pred oči ona Evanđelja u kojima nas Gospodin Isus poučava o istinama koje zovemo posljednje stvari života. Radi se o najbitnijim stvarima koje valja imati na pameti, kako bi naš život ostvario onaj željeni rezultat dolaska u kraljevstvo Božje i zadobio puninu prema kojoj je usmjeren. Tako nam je i u današnjem tekstu ponuđena prispodoba o mudrim i ludim djevicama kojom je Gospodin želio opisati temeljne stavove pred Bogom. Takvi stavovi se u konačnici mogu u biti svesti na dva temeljna: ili život usmjeren prema Bogu ili život okrenut od Boga. U ovom slučaju nema trećega, jer kad pred Bogom i vječnošću nema trećega: ili smo za ili smo protiv.
To je istina i onda kad vidimo da velika većina ljudi živi kao da postoji srednja mogućnost, to jest mogućnost neopredjeljenja za Boga koja bi se mogla pobliže opisati i kao mogućnost mlakoga stava pred njim. U praksi se to događa vrlo često kod onih koji misle da je dovoljno ne izjasniti se protiv Boga jezikom i izjavama, uvjereni kako se djelima mogu prema njemu odnositi i drukčije,to jest kako bi njegova prisutnost u životu i zajedništvo s njime bili zanemarivi. Ne izjašnjavaju se protivnicima Božjim, ali isto tako ne ubiše se od nastojanja da mu budu bliži i vjerniji. Poput ludih djevica iz današnjeg Evanđelja, i sami na neki način tvrde kako idu ususret zaručniku, to jest spremni su ravnati se prema Božjim odredbama, ali u biti ne vuku konkretne korake koji ih približavaju Bogu. Jezikom današnje prispodobe bi se reklo da ne čuvaju dovoljno ulja u svjetiljkama, jer ne računaju na sve potrebe tijekom životnog puta. Ako bismo to htjeli izreći suvremenim jezikom i rječnikom, prispodobili bismo to putniku koji kreće na put, ali ne nalije goriva u rezervoar automobila, te se ne mora čuditi ako ne dođe do cilja ostajući pokraj puta.
Stoga nas prispodoba o mudrim i ludim djevicama uči kako u životu možemo biti ili mudri ili ludi, trećega nema. Mudar je onaj tko iskoristi sve svoje mogućnosti, kao što su mudre djevice sačuvale dovoljno ulja. Jednom se živi i ne možemo sebi dopustiti luksuz da ne iskoristimo sve mogućnosti. To znaju i oni koji ludo žive, s time da misle kako upravo oni, jer koriste sve zemaljske mogućnosti i pogodnosti, žive punim plućima ne propuštajući ništa od onog što život pruža. Mi pak znamo da je njihovo tumačenje isprazno, poput onoga što su učinile lude djevice. Jedan je život i treba ga živjeti punim plućima, treba pokrenuti sve pogone, a ne samo biti u polovičnosti.
A u polovičnosti žive oni koji ne razumiju da je čovjeku nebo ona druga polovica, koju bez ustručavanja možemo i trebamo nazvati boljom polovicom. Ma kolikogod ljudi živjeli za isključivo zemaljske radosti, uvijek je njihova radost nepotpuna. Pa i kad bi sve svoje energije uložili u zemaljska ostvarenja, uvijek bi im izmakla bolja polovica ostvarenja. Stoga čovjek ispravno, mudro živi, samo ako je njegov život cjelovit, te stoga u cjelovitost života mora uložiti sve svoje snage. Jer kad bi čovjek živio ulažući 100% napor u zemaljske mogućnosti, time bi ipak iskoristio samo dio potencijala, a ne stopostotni. Ali kad živi na zemlji, i mudro računa da mu je cilj ostvariti vječnu sreću i radost živeći sukladno Božjim naputcima, onda se ostvaruje potpuno i cjelovito.
Upravo takvu poruku nam ostavlja Gospodin prispodobom o mudrim i ludim djevicama. Mudar je onaj tko živi, ali je usmjeren prema Bogu i s njime ozbiljno računa u životu. Lud je tko tako živi kao da Boga nema i kao da mu neće trebati položiti račun kako je i na što potrošio ulje iz svjetiljke svoga života. Mudar je onaj tko živi iščekujući nebeskog Zaručnika da ga uvede na gozbu vječnoga života, a lud je onaj tko misli da će lako ući u nebo, trošeći sebe i svoje mogućnosti samo u zemaljskim datostima.
Nas kršćane Gospodin poziva da budemo svjedoci njegove mudrosti u svijetu, koja ljudima može djelovati kao ludost i preozbiljno pretjerivanje, no mi dobro znamo da je jedini ispravni način cjelovitoga života živjeti pogleda usmjerenog k Zaručniku, to jest s ozbiljnom sviješću kako trebamo živjeti dostojno života vječnoga na koji nas poziva. Budimo dostojni svoga poziva i ne dopustimo ludostima i luđacima ovoga svijeta da nas zavode i udaljavaju od Božje mudrosti, nego budimo poput mudrih djevica ostavljajući svjedočanstvo pametnog upravljanja povjerenim uljem milosti, kako bi nam onda Zaručnik, Krist Gospodin, otvorio rajska vrata.

Svi sveti 2011.
Kad se danas govori o svecima i svetosti, nije rijetkost da se zazire od spomenutog argumenta držeći kako se radi o elitnoj skupini vjernika kojoj nismo dorasli, jer nismo u stanju činiti velika djela i čudesa kakva su činili sveci. Napose i zbog toga jer smo navikli, časteći pojedine svece, uglavnom isticati dimenzije života koje se nama mogu učiniti nadljudskima. Svetost se u tom slučaju čini nadljudska i nedohvatljiva, te je ne uzimamo ozbiljno u razmatranje kao životnu mogućnost. Slaveći, međutim, svetkovinu kao što je današnja, imamo prigodu izmijeniti dio svojih ideje, te doživjeti svetost kao neophodnu oznaku i poziv svakoga od nas, prilično dohvatljiv i ostvariv u konkretnim okolnostima našega života. U to se možemo osvjedočiti dok nam još odjekuju u ušima riječi današnjeg Evanđelja u kojima je Isus proglasio svoje blaženike i svece.
Nitko ne bi očekivao da će Gospodin proglasiti blaženima kategorije ljudi koje nabraja u svojih osam blaženstava. Sretnima ili blaženima mi ljudi nazivamo one koji ostvaruju život u blagostanju i obilju, one koji su uspješni ili pak nemaju nikakvih problema. Osim toga kad govorimo o svecima zamišljamo ih kao one koji nisu imali previše veze ni doticaja s konkretnim životom. Kao da su živjeli u određenoj apstrakciji i otuđenju od ljudi, nedodirljivi i nedohvatljivi u svojoj veličini. Zamišljamo ih kao ljude koji se nisu bavili zemaljskim stvarima, a kad su nešto činili, onda je to bilo neko čudo.
Gospodnja riječ koju smo danas čuli, a koja nam proglašava kriterije onoga što on smatra svetim, govori sasvim drukčije. Blaženi i sveti su, prema njemu, oni koji postojano i vjerno žive svoju konkretnu svakodnevnicu, koji su spremni sve staviti na kocku poradi kraljevstva, te pretrpjeti mnoge zemaljske žalosti, ali nikad ne prestajući živjeti za nebeske radosti. To su oni koji žive krotko i ponizno na zemlji, ne dajući se zavesti ohološću i zamamnostima svijeta. Blaženi i sveti su oni koji su spremni priskočiti bratu čovjeku kojega su zadesile nepravde, te im iskazati milosrđe, donijeti utjehu, toplom riječju, komadićem kruha i trenutkom pozornosti. Blaženi i sveti su oni koji čistim i neopterećenim srcem promatraju svijet oko sebe, te ljudima u svom srcu donose Boga. Blaženi i sveti su oni koji svojim nastojanjima i prisutnošću drugima donose mir i sigurnost, u svijetu u kojem se izazivaju i događaju mnogi nemiri kojima je cilj ljude držati u neizvjesnosti. Blaženi su oni koji su spremni i trpjeti poradi svojih uvjerenja koja nisu tek ljudska pomodarska mišljenja, nego Božja istina koju naviještaju čovjeku. Kako vidimo ovaj Gospodnji popis svetaca i blaženika zahvaća svakodnevni život i obične male ljude. Ne traži niti neko veliko spekulativno znanje, niti školsku spremu, nego traži spremno i vjerno srce koje ljubi Boga i čovjeka. Gospodin ne traži niti da činimo čuda, nego da budemo spremni na čudo vjernosti u malim, svakodnevnim stvarima života, čudo radosti koju možemo i trebamo davati drugima tješeći ožalošćene, hraneći gladne, iskazujući milosrđe i čisteći nečista srca milosrđem Božjim, kao što su toliki činili, a danas ih častimo ovom svetkovinom.
Danas zato slavimo svetkovinu onih koji su nam ostavili takav primjer živeći život s Bogom, a za ljude. Oni su nas zadužili svetošću svoga primjera, ujedno nam krčeći put kojim i sami trebamo proći, a Gospodin ga je zacrtao u Evanđelju. Zacrtani put nas vodi u kraljevstvo Božje, no onaj dio kuda mi trebamo proći nije do kraja završen, te i mi sudjelujemo u njegovu trasiranju. Gospodin nam ga je naznačio, sveti su nam prethodili, a na nama je da ga i sami svojim poniznim i evanđeoskim životom doradimo. Dionicu koju mi trebamo prijeći nitko ne može prijeći umjesto nas, niti je možemo prijeći na drugi način osim zacrtanim putem blaženstava kojim je Gospodin odredio koordinate našega hoda.
Kao što ni život nije satkan samo od velikih događaja, niti se događa samo u ozračju velikih djela i zvučnih imena, nego je satkan od svakodnevnog napora, javnosti bezimenih ljudi, od napora i djela onih tihih djelatnika za koje javnost ne zna, ali oni griju svijet božanskom ljubavi što iz njih isijava. To su pravi sveci koji su redovito i patnici, čiju tiha patnju ljudi najčešće ne vide, ili je čak preziru, premda ona viče do neba. A kad bismo svi više živjeli sukladno blaženstvima, to jest težili pravim vrijednostima i gradili ih, svijet bi bio mnogo sretniji. Da smo svi malo više sveti u svojim djelima, da smo malo više milosrdni i čisti srcem, da smo malo više mirotvorci i iskreni tražitelji pravednosti, svijet bi bio sasvim drukčiji. Da se malo više držimo puta blaženstava, preobražavali bismo svoju okolinu natapajući je svetošću.
No nemamo pravo biti malodušni, nego na tragu današnjeg Evanđelja radosno zaviriti u svoju dušu preispitujući se, te vidjeti što danas svetoga možemo učiniti za svoju braću, poradi Boga živoga koji nas je svojom riječju prosvijetlio, a onda i obvezao da budemo sveti kao što je i on bio svet, te je dao primjer nauka izloženoga u blaženstvima. Odazovimo se na taj poziv i pođimo putem svih onih običnih svetaca kojima ne znamo ime ni prezime, ali znamo da si i oni zavrijedili Božju vječnu nagradu za svoju svakodnevnu vjernost. Radujmo se i kličimo jer velika je plaća naša na nebesima zajedno s njima!

31. nedjelja kroz godinu – A
Tekst današnjeg Evanđelja, ma koliko djelovao jasan, vrlo je složen i slojevit. Sasvim je očita i razumljiva Isusova kritika pismoznanaca i farizeja, te se možemo lako složiti da ih je s pravom prozvao ako se ponašaju tako da tovare ljudima na pleća teška bremena, a sami ni da prstom maknu. Takva dvoličnost je za svaku osudu. Tim više što se radi o dvoličnosti u ime položaja na kojem se nalaze i vlasti koju obnašaju u narodu kao vjerski vođe. Ako itko sebi ne bi smio dopustiti luksuz da jedno govori a drugo čini, onda to ne bi smio onaj tko vjeruje u Boga i koji druge uči putu Božjemu. Dodatno otežavajuća okolnost na račun spomenutih nedosljednih tumača vjere i ćudoređa u Božjem narodu je to što u dvoličnosti tovare na leđa ljudi nesnosne terete, a sami se ne uključuju olakšati im nositi natovareno breme.
Iz spomenutih Isusovih riječi, breme je Božji Zakon i Božja riječ koji farizeji i zakonoznanci, tumačeći, stavljaju na leđa ljudi. Doista, oni nisu stavljali na pleća ljudi drugi teret, nego teret zakonskih odredbi koje su izvukli iz Svetoga pisma, što su onda tumačili puku. Kako vidimo i Gospodin Isus priznaje kako protumačena Božja riječ u vidu zakona može biti breme. Postavlja se, međutim, pitanje, radi li se o štetnom ili korisnom bremenu, nesnosnim ili prihvatljivom. Time što kritizira pismoznance i farizeje, mogli bismo zaključiti da oni čine štetnu stvar time što tumače zakon i što druge uče ispravnom ćudorednom životu i obdržavanju propisanih normi. S druge pak strane, da je štetno to što pismoznanci rade, ne bi onda izričito rekao puku da ih sluša i da čini ono što oni kažu. Isus je time potvrdio ispravnost njihova nauka, no kritizirao je ispraznost njihova života. Isto tako se spontano nameću druga pitanja: Ako se radi o teretu koji pismoznanci i farizeji tovare na leđa vjernika, zašto Gospodin ne kaže jednostavno da ga odbace, umjesto da ih kritizira, a sam ne nudi radikalno oslobođenje od takvog tereta? Nisu li onda bili dosljedniji i odvažniji naši suvremenici koji su, svjesni da je Božji Zakon teret, radikalno raskinuli s Bogom, te potom odbacili potpuno takav teret sa svojih leđa? Ako su pak pismoznanci i farizeji prednjačili u vršenju Božjeg Zakona, zašto Gospodin onda govori svojim slušateljima da slušaju sve što im se kaže, ali im u isto vrijeme veli da ne čine onako kako rade?
Pomno razmišljajući o Gospodinovim riječima, vidimo da nije sporan nauk Zakona, jer Isus potvrđuje njegovu valjanost, kao i potrebu da pojedinac sluša i čini sve što mu se kaže. Kad se tome pridoda da je Božja riječ i Zakon doista svojevrstan teret, onda kao da Gospodin kaže: Pustite da na vas tovare teret Božje riječi i ne odbacujte ga, nego ga nosite! Nije dakle sporan teret Božjih zapovijedi, jer je on prijeko potreban i koristan, te ga ne treba odbacivati. Božje odredbe su svojevrstan teret jer je prijeko potrebno uložiti napor u njihovo izvršavanje, dok grešan život ide sam od sebe kao kola nizbrdo. To vidimo i po tome što Gospodin ne predbacuje farizejima i pismoznanicam što ne pomažu ljudima odbaciti terete, nego što ne pomažu nositi. Sporan i oštrim riječima prijekora podložan bio je njihov primjer vršenja svega što su naučavali, jer nije proistjecao iz čista srca i želje za Bogom, nego kao odraz potrebe da ih ljudi vide. Davali su loš primjer misleći kako su upravo oni, izvanjskim vršenjem zakona, idealan uzor koji treba nasljedovati. Time su poticali ljude da Zakon vrše kako bi se dopali ljudima, to jest da sve čine kako bi ih ljudi vidjeli, hvalili ih i divili im se.
No to nisu dovoljni razlozi kako bi se nosilo teret Božjeg Zakona i njegovih zapovijedi. Jer doista, Božja riječ je svojevrstan teret, ali teret koji je spasonosan. Onome tko živi sukladno Božjoj riječi, njemu je život mnogo teži nego nekome tko ne haje za Božji zakon. Ali osim što je Zakon težak, onaj tko iskreno vjeruje zna u toj težini pronaći istinsku slast i radost. Osjetit će kako se radi o spasonosnom teretu, a ne pogubnom. Znat će da teret Božje riječi i odredbe daju stabilnost na životnom putu, za razliku od onih tereta koji nas mogu izbaciti iz ravnoteže i gurnuti u propast. Stoga teret Božjeg Zakon treba nositi s ispravnom sviješću i nakanom, a nikako nije dovoljno da to bude poradi ljudi. Ako bi se živjelo ćudoredno sukladno Božjem zakonu samo radi ljudi, zabrinuti što će oni reći o nama, bio bi to doista nepodnošljiv teret. Jednako nepodnošljiv bilo bi i u slučaju da živimo ćudorednu samo zbog straha od Boga koji kažnjava.
Stoga se ovo Evanđelje tumači kao Isusov poziv da vršimo Božji zakon, ne ropski kao teret protiv volje, koji smo prihvatili ili poradi ljudi ili samo silom zakona i logikom straha, nego da ga prihvatimo kao teret kojim nas Bog jača dok ga nosimo. Božje zapovijedi ne služe kako bismo se pred ljudima pokazali boljima nego što jesmo, nego kako bismo s Bogom uspostavili istinsko zajedništvo. Noseći u tom duhu teret Božjih odredbi i riječi, shvatit ćemo kako nas vršenje zakona oslobađa negativnog tereta života i čini nas doista slobodnima, za razliku od onih koji bježe od Boga. Prihvatimo stoga Gospodnji nauk u poniznosti i ponesimo teret svoga života kao laki jaram, lako breme i slatki teret spasenja.

30. nedjelja kroz godinu – A
Poznato je u našim međuljudskim odnosima da drugoga možemo natjerati da nas sluša i posluša, da nas naizvana poštuje i da se boji, međutim nikome ne možemo narediti niti ikoga natjerati da nas ljubi. Jer zapovjediti možemo nešto što podliježe zakonima i zapovijedima, što možeš proizvesti i upraviti logikom sile i moći, ali ljubav se ne može zapovjediti. Doista, drugoga se ne može ljubiti na zapovijed, jer se ljubi isključivo srcem i voljom. Tim čudnije je vidjeti da u Starom zavjetu Bog naređuje ljudima bezuvjetnu i potpunu ljubav, što u današnjem Evanđelju Isus ne dvoumeći se potvrđuje. Ne možemo stoga ne postaviti pitanje zašto je to tako i zašto Bog naređuje da ga se ljubi, ako se nikome ne može narediti ljubav.
Ma koliko ove tvrdnje bile točne, valja primijetiti i nešto drugo. Postoji, naime, u čovjeku jedan unutarnji imperativ, to jest trajni zakon ljubavi. Radi se o trajnoj životnoj ‘naredbi’ ili nagnuću prema ljubavi. Stoga, ako se i ne može izvanjskim zakonom ili zapovijeđu regulirati ljubav, neophodno je uočiti kako ljubav funkcionira iznutra kao najvažniji imperativ ljudskog života. Nitko ništa ne čini ako to ne voli, te prema svemu čemu se okreće, uvijek je se prije htjenjem opredijelio za to. A kad se onda pitamo zašto je to tako i koju nam poruku nosi taj unutarnji zakon ljubavi, onda je odgovor vrlo jednostavan. U nama postoji unutarnji zakon ljubavi jer nam ga je usadio sam Gospodin činom stvaranja. U svemu što radi, u čovjeku postoji ljubav kao razlog, kao težnja i usmjerenje. Tako zaključujemo da je ljubav univerzalni zakon života, a kako nema nijednog čovjeka koji ga ne osjeća, zaključujemo da u nama postoji zato što nam je utkan u biće Stvoriteljevom voljom. U nama su ostali tragovi Onoga koji Jest, koje ni grijeh nije mogao do kraja izbrisati, te uvijek možemo, ako hoćemo, u sebi prepoznati taj zakon Božjeg života. Jer smo stvoreni na sliku Onoga koji jest Ljubav, u nama se temeljna sličnost nije mogla prebrisati. Zato kao što u njemu postoji zakon ljubavi, to jest takav imperativ prema kojemu on ne može nego ljubiti i to potpuno, ostavio je u čovjeku istu odredbu.
Ne čudi stoga što je Gospodin već u Starom zavjetu objavio kako je zapovijed ljubavi prema njemu prva i osnovna, jer kako bismo se mi ostvarili u ljubavi, najprije moramo ljubiti onoga koji je Ljubav. Ništa drugo nije mogao, nego još jednom naglasiti i sam Isus farizejima i saducejima koji su ga željeli iskušati postavljajući mu pitanje o najvećoj zapovijedi. Potvrdio je da o onom što se ne može zapovjediti nikakvim izvanjskim zakonom i odredbom, postoji onaj unutarnji zakon kojemu je tvorac sam Bog, zakon bez kojega ne bi bilo ni nas kao ljudi. Zato ono što pjeva dalmatinska pjesma: Da nije jubavi ne bi svita bilo, možemo primijeniti na ovaj kontekst tumačeći u duhu već rečenoga uz tvrdnju: Da nije Ljubavi ne bi bilo ni svijeta ni čovjeka. Nadalje, to znači da ako čovjek ne ljubi, onda ruši ono što je Bog stvorio, te tima dovodi i svoju opstojnost i budućnost svijeta u pitanje.
Zato Bog zapovijeda ono što se inače ne može zapovijedati ljudskim zakonom. Onaj koji nam je u genima ostavio zapovijed ljubavi, može od nas tražiti da nam ljubav bude na prvome mjestu, kako bismo bili dostojni njegova života i dostojni zvati se njegovom djecom. Nadalje, pozvani smo na ljubav kako bismo svijet ljubavlju održavali u postojanju, jer ni ovaj svijet u cjelini, a ni pojedini čovjek, ako nije ljubljen ne može opstati. A Bog od nas ne traži ono što nam nije dao. Tako ne traži niti da bezuvjetno i potpuno ljubimo da nam on to nije usadio u biće, da nas svakodnevno ne ispunja svojom ljubavlju. A jer nam je u biće utkao ljubav i od nje nas sastavio, smatrao je da nam je ona nešto najsvojstvenije i naravnije, te nam je ne bi ni dao ni tražio, kad nas ljubav ne bi izgrađivala i činila ljudima. Neka stoga ovaj događaj, koji je Isus iskoristio da pouči svoje slušatelje, bude prigoda i nama da ne smetnemo ovo bitno s uma, jer o ljubavi prema Bogu ovisi koliko ćemo znati ljubiti i čovjeka, a u ljubavi prema čovjeku očituje se koliko komuniciramo s Bogom u ljubavi. Kao što Gospodin reče da o tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci, također vidimo da visi sav naš život, sadašnji i budući. Prionuti nam je, stoga, snagom Kristove riječi, ovoj čudesnoj zadaći koja je neizrecivo bogatstvo života: Ljubiti Boga i bližnjega svim srcem, svom dušom i svim umom, kako bismo doživjeli puninu Božje ljubavi u svom biću, te njome ispunjavali svijet u kojem živimo.

29. nedjelja kroz godinu – A
Pitanje postavljeno Isus u današnjem Evanđelju djeluje na prvi pogled jednostavno, ali je u biti prilično složeno. Kao pitanje može se protumačiti kao obično društveno-političko pitanje, ali ono je mnogo više od toga, od dnevnopolitčkih događanja i prijepora. I danas bi takvo pitanje bilo privlačno, samo bi ga trebalo malo preoblikovati u duhu našeg vremena. Tako bismo mogli zamisliti kad bi nas netko pitao u ozračju predstojećih izbora: Bi li bilo dopušteno povisiti dodatno PDV građanima Republike Hrvatske. Držim kako bi svatko od nas znao što na to odgovoriti, te kako sve to ‘začiniti’ grubim riječima na račun političara, koje često smatramo prevarantima, pljačkašima i kriminalcima. Upravo takvo pitanje je bilo postavljeno Isusu. Treba li čestiti pripadnik Izraelskog naroda plaćati porez rimskim pljačkašima koji su silom zauzeli njihovu zemlju? Mišljenja su bila podvojena, kao što su podvojena i danas u našem narodu glede političke situacije, do mjere da se čak i neki službenici Crkve opredjeljuju na političku aktivnost u ovoj predizbornoj groznici.
Vjerojatno je i Isus imao svoj politički sud o stanju svoga naroda pod rimskom čizmom, ali njegov odgovor nije bio jeftini politički vic ili predizborni trik na koji političari skupljaju glasove. Nije htio na lagan način pobirati simpatije naroda ustajući protiv rimskog imperijalizma, kao što se nikada nije htio baviti politikom. Njegov odgovor cilja mnogo dublje, jer je njegov stvarni cilj bio mnogo važniji nego što je pitanje političkog stanja naroda. Njegovo cilj je bio poučiti narod da uspostavi zajedništvo s Bogom, što se iščitava i iz današnjeg Evanđelja, a nasušna je potreba svakog pojedinca i naroda. Osim toga valja opaziti da je i pitanje bilo dublje od onog što se na površini čini. ‘Je li dopušteno dati porez caru ili nije’ nije bilo postavljeno da istraže Isusovo mišljenje, pa niti da oni pokažu svoje mišljenje. Nego su oni pitali za mišljenje koje bi polazilo od vjere u Boga, te su željeli čuti odgovor u ime Boga, to jest odgovor koji tumači volju Božju u spomenutom spornom pitanju. Stoga ovako formuliran upit ne traži samo mišljenje nekog pojedinca o porezu, nego traži Božji stav o plaćanju poreza Rimljanima. Točnije rečeno, pitanje ‘je li dopušteno dati porez caru’ prije svega znači: Dopušta li nam Bog dati porez caru ili ne? Ali njih nije toliko zanimalo što Bog misli, koliko su željeli imati argumente za svoju političku borbu i za gospodarsku korist.
Da postavljeno pitanje u sebi nije sadržavalo prizivanje na Boga i njegovu volju, ovakav Isusov bi odgovor zvučao čudno, barem u svom drugom dijelu. Jer na upit ‘je li dopušteno plaćati porez caru’, Isus ne odgovara samo na ovo pitanje, jer je bio dovoljan njegov potvrdan odgovor. Isus u isto vrijeme odgovora i na onaj dio pitanja koji je pretpostavljao da je trebao odgovoriti u ime Božje, to jest iz kuta samoga Boga. Stoga im ne kaže samo: Podajte caru carevno, nego nadodaje: podajte Bogu Božje.
Upravo ovaj drugi dio odgovora postaje ključ razumijevanja kako pitanja, tako i onoga što bi trebali činiti. Isus vrlo dobro zna da nema smisla poštivati ni cara ni davati porez, ako nisam kao vjernik svjestan da time vršim i volju Božju. Ako ne dajem Bogu što mu pripada u mome životu, da sam najsavjesniji građanin po pitanju plaćanja poreza, nije dovoljno za osmišljenje života i njegovih vrijednosti. Ako svoj život iscrpljujem samo u djelatnosti oko dobrobiti zemaljskog života i društva, pitanje je koliko sam dosegao puninu smisla i duhovnog ispunjenja.
Isus je, naprotiv, pokazao da onaj tko želi u ime Boga govoriti o socijalnim pitanjima, treba najprije sam dati Bogu što je Božje, a to znači dopustiti Bogu da mu oblikuje misli i život. Tek onda dotični može dati i kvalitetne odgovore i na društvena pitanja, te nikada neće upasti u politikanstvo, nego traženje istinske dobrobiti za cijeli narod. Samo onaj tko je uspio ostvariti zdrav i cjelovit odnos prema Bogu, može imati i zdrav odnos prema carstvu, to jest društvu. Ne može biti obrnuto, jer bi to značilo izokretanje vrednota. Mnogi bi Boga prihvatili tek onda kad bi on ispunio njihove političke, gospodarske, socijalne i ine želje i interese, ali rijetko ga prihvaćamo kao onoga koji mora biti naša prvotna želje i snagom kojeg ostvarujemo pravednije političke, gospodarske i društvene odnose. Tek kad počnemo Bogu davati što mu pripada, onda ćemo stvoriti i pravednije društvo. Sukladno ovoj ideju, Isus zato od svoje Crkve i njezinih službenika nikad nije tražio da se bave politikom, jer bi to bilo jeftino politikanstvo, nego da pozivaju ljude da s Bogom ostvaruju zajedništvo, jer iz toga se onda mogu roditi veliki ljudi, političari i vođe koji će graditi bolje društvo. Razvidno je onda da će država po našoj mjeri biti uvijek sukladna tome koliko mi Bogu dajemo ono što je po njegovoj mjeri. Što budemo više ljudi vjere i zajedništva s Bogom dajući Bogu Božje, što budemo držali više do Božjih vrijednosti, to ćemo graditi stabilinije i trajnije društvo. Neka nas stoga Gospodin Isus osposobi da znamo davati Bogu Božje, tako da onda neće biti upitno niti naše pošteno zauzimanje i doprinos u stvarima nad kojima neposrednu ovlast imaju carevi ovoga svijeta.