30. nedjelja kroz godinu – A
Isusova pouka o dvije zapovijedi ljubavi je doista neiscrpna i nadvremenita, te svakim novim razmišljanjem u njoj se otkriva nova dubina i poruka. Upravo time ono se diže iznad ljudske banalnosti na koje čovjeka može svesti eventualno promišljanje bez osobitog truda i napora. Jer svatko će se složiti da se radi o jednoj vrlo važnoj općeljudskoj temi koja bi se po sebi mogla smatrati i vrlo razumljivom, što bi mnogima bio povod da ne traže dublje razumijevanje. I doista, nema čovjeka koji neće ustvrditi da je ljubav najvažnija stvar na svijetu. U tom duhu možemo razumjeti i riječi našega Gospodina koji u Evanđelju reče da o zapovijedima ljubavi „visi sav Zakon i Proroci“, čime je istaknuo njezinu neizmjernu važnost. No ako je ljubav samorazumljiva, te ako svi znaju što je ljubav i trude se ljubiti i živjeti po ljubavi koja je najvažnija stvarnost ljudskog života, onda je veliko pitanje zašto je Isus rekao da je riječ o zapovijedima. Zašto nam on mora zapovijedati nešto što je tako jasno i razumljivo, te sukladno biti i smislu naše naravi?
Odgovor na to pitanje očito leži u tome što ljudi neispravno shvaćaju pravu bit ljubavi. Naime, mi ljudi ljubavi poimamo uglavnom samo kao sentimente, a ne kao božanski dar utkan u naše biće. To pak znači da je svodimo na privatnu svojinu, uvjereni potom da svatko ima pravo oblikovati svoje osjećaje kako sam želi i najbolje umije. Zato je današnji čovjek preplavljen senzualnošću i strašću, ali je toliko slijep od tih osjećaja da ne vidi da to nije ljubavi.
Središnji događaj i poruka današnjeg evanđeoskog odlomka vezana je uz pitanje oko zakonitosti plaćanja poreza caru koje su farizeji postavili Isusu. Znamo kako je Isus na ovaj upit odgovorio na izuzetan način, služeći se poreznim novčićem i konačnom poukom: „Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.“ No u ovom događaju vrlo je zanimljiva pozadina koju bi trebalo bolje propitati da se jasnije razumiju okolnosti ovog događaja, te također i odlučnost i snaga Isusova odgovora. Sveti Matej opisujući ovaj događaj napominje kako je svemu prethodilo vijećanje farizeja koji su smišljali kako da Isusa uhvate u riječi. No njihove nakane nisu bile nepoznate Isusu, pa ih je onda, ‘znajući njihovu opakost’, najprije raskrinkao i prekorio govoreći: „Zašto me iskušavate, licemjeri?“ Kako vidimo, htio je biti potpuno iskren i ne praviti se da ne zna što oni smjeraju i planiraju. Htio im je odmah pokazati da svi znaju na čemu su: on im je pokazao da zna njihove namjere, a oni su trebali shvatiti da njihova dvoličnost i gluma kod njega ne prolazi. Njihove laskave i neiskrene riječi „Učitelju! Znamo da si istinit te po istini putu Božjemu učiš i ne mariš tko je tko jer nisi pristran“ nisu ga mogle zavarati, pa je zato prije odgovora najprije odlučio raskrinkati njihovu prijetvornost.
U prispodobi koju danas čitamo Isus nam stavlja pred oči lik jednog neobičnog kralja koji je slika samoga Boga. Doista, on sam reče: „Kraljevstvo je nebesko kao kad neki kralj pripravi svadbu sinu svome.“ Time što ovom prispodobom priča istinu o kraljevstvu nebeskome, jasno je da je likom kralj htio prispodobiti lik Oca nebeskoga, istinskoga kralja koji je svome Sinu pripremao svadbu na zemlji. Dok s jedne strane ima vrlo logičnih i uobičajenih stvari, s druge pak strane ovaj kralj je i neobičan. Cilj mu je, naime, da okupi uzvanike na svadbu i da napuni dvoranu, te u nekoliko navrata šalje svoje sluge da pozovu i prikupe uzvanike sve dok nije uspio u svome naumu. No unatoč takvome planu i naumu, dogodilo se da je jednoga od uzvanika koji se u odzvao u drugome valu na gozbu, ipak isključuje jer nije bio primjereno odjeven za svadbu. Jer s pravom je ljut na one prve uzvanike koji odbijaju poziv na svadbu, ali čudno da nije imao razumijevanja za ovoga čovjeka koji se ipak odazvao njegovu pozivu. Ako je imao razloga kazniti uzvanike koji su uhvatili njegove sluge, zlostavljali ih i ubili, postavlja se pitanje nije li mogao imati razumijevanja za ovoga čovjeka koji je ipak došao na svadbu, umjesto da ga izbaci u tamu svezana i ponižena.
Propitujući stanje svoga naroda, te povijesne odnose i ponašanje naroda prema Bogu i njegovoj riječi, Isus će ispričati prispodobu o zlim vinogradarima. To su oni vinogradari koji je gospodar postavio da čuvaju vinograd, a oni su ga uzurpirali i uskratili su davati gospodaru od njegova uroda. Primjenjujući ovu prispodobu na duhovno stanje u narodu, Isus je htio ukazati poglavarima svećeničkim i starješinama narodnim neprimjereni odnos prema Bogu i njegovu planu. Isto tako im je naznačio da će oni trebati platiti cijenu svega što su činili, a to je da će ‘oduzeti od njih kraljevstvo Božje i dati narodu koji donosi njegove plodove’. Isus im je jasno dao do znanja da Bog neće dopustiti da propadne njegov plan, ni tolika uložena ljubav u spas čovječanstva, izražena slikom vinograda i skrbi oko njega.
U duhovnom životu nas ljudi nije rijetka mana dvoličnost ili nedosljednost. Dvoličnost je doista pogubna mana koja utječe prvenstveno na duhovni život, ali kada jednom izobliči dušu, onda se potom očituje i na svim ostalim područjima života. Upravo današnja evanđeoska prispodoba stavlja naglasak na dvoličnost kao temeljni kamen spoticanja, jer se ne radi samo o slabosti duše pred Bogom, već se radi o prije svega o proračunatosti, kako nam predočava taj problem Isus u prispodobi u liku drugoga sina. Drugi sin, doista, djeluje kao vrlo proračunat, jer bi se po njegovim riječima reklo da je spreman bez oklijevanja izvršiti volju očevu, a u biti je htio samo ostaviti dobar dojam na oca i na svoje ukućane. Htio se na izvana prikazati nečim što nije u duši, pa se spremno odazvao očevoj zamolbi. A kao da je u duši već unaprijed imao drugi plan, pa zato nije izvršio volju očevu. Iz prispodobe to ne znamo, ali možda je on i bio uvjeren u svoju vrijednosti i svoj ispravan život, možda je bio uvjeren da je bolji od drugog brata, te je vjerojatno i reagirao na takav način. Bio je pun sebe, a da nikada sebi nije zavirio u dušu i nije s iskrenošću i poniznošću preispitao svoj status. Nikada nije ozbiljno pred ocem sagledao svoje poslanje, već je poslanje pretvorio u posao u kojem je pristrano odlučivao što napraviti a što ne.
Isusova prispodoba o gospodaru i radnicima u vinogradu koji dolaze u različitim trenutcima dana vrlo je izazovna, te porukom može biti primjenjiva i na naše vrijeme. Zanimljivo je nadasve da je tom prispodobom Isus htio prispodobiti kraljevstvo nebesko, te dobrotu Oca nebeskoga koji do posljednjeg trenutka iščekuje obraćenje, to jest odlazi na trgove i ulice ‘tražiti radnike za svoj vinograd’, ali ona se može primijeniti i na izgradnju naših zemaljskih odnosa, jer je Isus među nas donio nauk svoga kraljevstva. I ako je njegova želja da to kraljevstvo zaživi među nama, onda i ova prispodoba ne priča samo o ostvarenju kraljevstva nebeskoga u vječnosti, već treba i nama danas biti vodilja kako uz pomoć kraljevstva nebeskoga izgrađivati ovo naše zemaljsko. Nedvojbeno je da je Isus dao smjernice i želi da svoje društvo i odnose izgrađujemo nadnaravnim odnosima, to jest htio je da u naše zemaljsko kraljevstvo ugrađujemo ono nebesko, čime ga istinski činimo čvrstim i stabilnim.
Naš Gospodin je osnovao zajednicu vjernika – Crkvu sa željom da bude jedna obitelj u kojoj je on Učitelj i Glava, a svi međusobno braća. No pri tome Isus nije idealizirao, već je računao da među nama ljudima ima kojekakvih čudaka, te svojeglavih i izopačenih pojedinaca koji ne slušaju njega i ne žive po njegovoj volji, već provode samovolju, te mračni i izopačeni život. Štoviše, živimo u vremenu kada se više nikome ne smije reći da je u zabludi, da čini grijeh i zlo, već se treba tolerirati njegov izbor kao nešto što je sasvim ispravno. I onda kad se uz to zna da upravo takvi prave pritisak na Crkvu tvrdeći da je ona netolerantna jer im uskraćuje pravo na vlastiti izbor i na vlastito poimanje ispravnoga i grešnoga, onda možemo vidjeti koliko su doveli u pitanje mogućnost bratskog prijekora kojemu je Isus poučavao svoje apostole. Ako se više ne može govoriti o ispravnom i krivom stavu, uvjerenju, izboru, misli ili djelu, onda je bespredmetno nekoga nečemu poučavati. No problem postaje kada takva suvremena ideologija ne tolerira da službenici Crkve iznesu svoje mišljenje, već ih prisiljava da i oni prave zaokret, da imaju kompleks krivnje jer su navodno kroz stoljeća uskraćivali dati svoj blagoslov na određeni stil života okarakteriziran kao grešan. Oni bi navodno htjeli biti u Crkvi, ali da žive grešno, čine što ih volje, te očekujući da im se službenici Crkve ispričavaju jer su se nekada izjašnjavali glede određenih čina kao grešnih.
U svome uvjerenju da sve znaju o životu, ljudi su često u velikoj zabludi, jer ne znaju upravo one najvažnije stvari. Doista, kada ljudi ne poznaju Boga, onda ne poznaju niti bit života, premda to ne uočavaju tako lako ili ne žele priznati. Štoviše, žive s takvom samouvjerenošću kao da oni ne mogu pogriješiti. Nastupaju s takvom zadivljujućom sigurnošću kao da drže sav život u ruci, a najčešće su puni ljudske ispraznosti u ime koje i govore s takvom prepotentnošću. I onda, ako netko misli drukčije od njih i podsjeti ih da u životu treba imati božansku viziju, redovito se suprotstavljaju jer takav stavi dovodi u pitanje njihovu vještinu i varljiva uvjerenja. Ali jer se ne žele trgnuti iz vlastite uljuljanosti, lakše je onda drugima nametati svoju viziju života kao jedinu pouzdanu i ispravnu, zaboravljajući da Bog o ljudskom životu zna mnogo više i mnogo bolje od nas ljudi.