27. nedjelja kroz godinu – B
Živimo u industrijaliziranom društvu koje neprekidno usavršava i razvija tehnologiju proizvodnje, neprestano proizvodeći savršenije i funkcionalnije predmete. Sve što se proizvodi, proizvodi se već unaprijed s idejom da je to potrošna roba koja ne mora imati dugi vijek, jer kad se određeni dio nekog predmeta ili stroja istroši, postoji rezervni dio, ili pak ukoliko se cijeli predmet pokvari, uvijek postoji i onaj zamjenski, kao kad dobijete zamjensko vozilo dok se vaše popravlja.
No tamo gdje nije moguće postupiti tako, u situaciji u kojoj ili pojedinac nema dovoljno novčanih mogućnosti da bi se razbacivao novcem na kupovanje rezervnih dijelova ili novih proizvoda ili u slučajevima u kojima postoje jedinstveni, vrlo dragocjeni i značajni predmeti koje nije moguće zamijeniti, ljudi se ponašaju mnogo odgovornije. U tom slučaju mnogo pozornije pročitaju uputstvo za upotrebu pojedinog predmeta ili naprave, da se ne bi dogodilo da ostane bez nje uslijed neodgovornosti i neupućenosti.
Kao što su nekada i farizeji tumačili bračne i obiteljske veze između muškarca i žene, tako se i suvremeni čovjek previše navikao na mentalitet vrlo kratkotrajnog i zamjenjivog. Logiku odnosa prema stvarima primjenjuje i na ljudske odnose, napose one najsvetije odnose koji se tiču braka i obitelji i svih onih s kojima živi. Ako netko misli i tako se ponaša kao da je onaj drugi pored njega zamjenjiv, onda je popustio svojoj ljudskoj površnosti i ne vodi se ispravnim kriterijima, što vodi u besmisao života. Kao posljedica toga toliku se obitelji trajno razaraju na ovaj ili onaj način. Koliko se samo tragedija dogodi kad otac napusti obitelj, ženu i djecu, koliko samo nereda i nevolja, ožiljaka i trauma kad se roditelji ne slažu i svađaju, koliko samo nerazumnog i nerazumljivog nasilja jednih nad drugima, koje zna čak kulminirati i ubojstvima i smrću?
Nije stoga nelogično da i danas mnogi drže da se bolje rastati nego trpjeti, patiti, biti izložen maltretiranju koje može poprimiti čak i tragične razmjere. Tom istom praktičnom i pragmatičkom logikom vodili su se i farizeji kad su Isusu postavili pitanje je li dopušteno otpustiti ženu, a i Izraelci, kako tumači Isus, kad su zbog okorjelosti svoga srca dobili dopuštenje da mogu ženi dati otpusno pismo. U toj situaciji je posebno do izražaja dolazio pogubni mentalitet muškaraca koji su držali ženu zamjenjivim ili potrošnim predmetom koji su mogli odbaciti kad im se pokrije, a uz to dobiti još i zakonsko religiozno pokriće, držeći se dobrima jer nisu odstupili od Zakona koji im je omogućio da dadnu ženi otpusno pismo kojim zavaraju svoju savjest i zaštite ugled u društvu. Navodno su bili čisti i pred ljudima i pred Bogom jer su napravili sve u skladu s propisima.
No ni savjest ni Boga ne može se prevariti tako jednostavnim i jednostranim trikovima, što je Gospodin Isus, pravi Bog, nedvosmisleno pokazao. Za njega žena ili muž koji sačinjavaju obitelj kao temeljenu zajednicu ljudskog života nisu kao neki rezervni dio stroja koji se može izmijeniti kad dotraje. Oni su jedinstvena stvarnost u kojoj ako nema jednog, nema ni drugoga. Ako su svjesni svoga poziva i dara pred Bogom, oni ne mogu dotrajati, jer su utemeljeni na ljubavi. A ako se događa da se međusobno troše, onda je to pokazatelj da su prestali živjeti u ljubavi i od ljubavi, što je alarmantno i besmisleno. Osobe u braku se ne može tek tako mijenjati kao zamjensku gumu ili zamjenski dio, kao što smo naučili raditi s predmetima i strojevima u vremenu u kojem živimo.
Kad stvari u braku počnu ići krvim smjerom, kad ponestane ljubavi u posudama života, najlakše je pribjeći zakonskim rješenjima, pa ako treba i izglasovati zakone koji će dopuštati rastave, no time se dobrano odstupilo od pravoga smisla i cilja. Što znači htjeti ozakoniti rastavu, može se možda zorno predočiti jednim primjerom. Kad bi kupac kupio u trgovini neku neispravnu napravu, te se vrati nazad reklamirajući neispravno funkcioniranje ili nefunkcioniranje dotične naprave, ne znam bi li dopustio da ga prodavač uvjeri da taj aparat mora biti neispravan. Ne znam bi li dopustio da mu prodavač tako ozakoni grešku, ukoliko i sam zna čemu nešto služi, to jest da hladnjak mora hladiti, a peć peći, a ne obrnuto. Tako i zakoni o rastavi žele ozakoniti neispravno stanje stvari, kao što je židovski zakon o otpuštanju žene ozakonjivao nepravde i bolesna stanja kojima su žrtve najčešće bivale žene, a ne bi se moglo reći da su se i muškarci mogli usrećiti, osim što su mogli dati na volju svojoj pohoti i strasti. U situaciju u kojoj se ruši obitelj, ruši se cijeli jedan svijet, te nitko od toga ne može imati ništa dobroga.
Isus se zato vraća na iskonski nauk o braku i obitelji, zapisan od postanka svijeta u srce čovjeka i naučavan snagom božanske objave čovjeku. Muškarac i žena su neponovljive jedinke koje je Bog stvorio i Bog združio. Oni su jedno i nitko nema pravo, pa ni oni sami, rastavljati to što je Bog združio. Umjesto da zamjenjuju jedno drugo odbacujući se, moraju se mijenjati iznutra odbacujući grijeh, jer svaki nered u obitelji i braku počinje grijehom u okorjelom srcu čovjeka. Ako čovjek zna prepoznati smisao i cilj neke naprave time što zna čemu služi koje je njeno ispravno stanje, treba imati i pred Bogom istu sposobnost i prepoznati smisao braka kojem je on autor. Potom je dobro da trajno čitaju uputstva za upotrebu koja je on napisao, jer se radi o nezamjenjivim i dragocjenim „dijelovima“, da bi se onda trudili „funkcionirati“ sukladno njegovim načelima, to jest živjeti sukladno životu i milosti koju su od njega primili. Jer ako se u barku „pokvari“ biti i nezamjenjivi dio, to jest ako ponestane ljubavi, razumijevanja i darivanja među supružnicima, ako jedno drugo odbace, izgubile su se pretpostavke da se takva stvarnost prepozna po onome što jest. Automobil bez motora nije uopće automobil već hrpa metala koja hrđa i smeta na dvorištu. Obitelj sastavljena, mimo Božjeg plana, od „rezervnih“ ili „zamjenskih“ dijelova nije obitelj kako ju je Bog htio, te uvijek ostaje preljub. Jer što koristi imati stotinu ključeva ako nijedan nije od sefa života u kojem je položeno bogatstvo koje mi pripada?
Može se i danas izglasovati još više zakona nego nekada koji će ozakoniti neispravno stanje stvari, pa čak ih opravdati željom i potrebom za ravnopravnošću spolova, ali ako se čovjek današnjega vremena ne stavi pred Boga i ne počne rješavati problem okorjelog srca, neće nikad doći do pravog i zdravog rješenja za tolike narušene i bolne situacije u obiteljima. Ako čovjek sebi dopušta živjeti u okorjelosti srca, te onda to i zakonom zaštiti i podupre kao da je to zdravo stanje, ništa se dobro ne može dogoditi ni njemu samome, ni obitelji ni cijelome narodu i društvu. Jedini pravi put je onaj koji nudi Isus: svaki pojedinac koji stupa u brak, te svaki muškarac i žena u kršćanskome braku, treba ozbiljno stati pred Boga, shvatiti poziv i odgovornost jednog za drugo. Samo snagom vjere može prepoznati sebe i drugoga pored sebe kao neponovljivu jedinku koju mu je Bog darova sa zaduženjem da joj pomaže hoditi do spasenja. Tko je svjestan da ga je Bog zadužio da skrbi o spasenju određenih osoba ne može ući u brak sa sviješću kao da se radi o nekom dijelu za koji imam rezervni nadomjestak ili pak o zamjenjivom predmetu koji mogu odbaciti kad mi se prohtije.
Goruća je stoga zadaća prihvatiti Kristovu pouku i poruku u ovo naše vrijeme, da bi se izliječile tolike obiteljske traume i bolesna stanja, te učiniti sve da kršćanski supružnici otkriju iskonski Božji plan o sebi i svome poslanju. Amen.

26. nedjelja kroz godinu – B
Promatrajući pojave i događanja u društvu i politici, a također ako zavirimo u vlastiti život, možemo uočiti da se vrlo rijetko dogodi da pohvalimo dobar potez nekoga tko nije na našoj strani. Nastaje tako određeno ideološko sučeljavanje u kojem se ne sagledava i ne vrednuje činjenice kao činjenice, već stvari vrjednujemo polazeći od vlastite ljubomore i zavisti. Ako netko napravi neko dobro djelo, a nije iz moga kruga ili klana, nije iz moje stranke ili udruge, ako nije na mojoj liniji ili mi nije simpatičan, ako nije moje vjere ili nacije, spreman sam omalovažiti i pokuditi njegovo dobro djelo. Redoviti se nađe i dobar izgovor, ili se barem ubaci crv sumnje da dotični to nije napravi s najboljom namjerom, da vjerojatno iza toga postoji neki drugi interes ili namjera, te time zbunjujem one koji su se o učinjenome pohvalno izrazili. Tako ono što je dobro tumačim kao loše, jer mi ne odgovara osoba koja je to učinila. Svoje sam tumačenje i svoje mislio obojio zloćom zavisti koja mi ne dopušta da u drugome vidimo ono što je objektivno dobro, već po svaku cijenu želim to protumačiti lošim. A da ja, ili kad ja, napravim nešto takvoga, usta su mi puna hvale i očekujem da me tako i svi ostali hvale dičeći se koliko je to bilo veliko i herojsko djelo.
To je klasični primjer pristranosti potaknut zavišću i ljubomorom. I zbog svega toga trpi društvo u kojemu živimo i konkretni čovjek s kojim živimo. Jer i tako je premalo dobra u društvu, da bismo odbacili nešto od toga samo zato što nije od naših društveno-političkih ili crkveno-eklezioloških istomišljenika, od onih s kojima ne dijelio ista životna uvjerenja ili metode. Treba znati, a nije lako, prihvatiti činjenicu da i netko drugi mimo nas može učiniti nešto što je objektivno dobro i što je za dobro čovjeka i čovječanstva. Vjernici danas u našem društvu ne smiju biti poput njihovih protivnika koji ne prihvaćaju ništa od onoga što kaže Crkva ili neki biskup ili svećenik, kao što se to desetljećima događalo u onom režimu, a ni danas nije sasvim nestalo s društvene scene. Jer ima onih koji, čim vide odoru crkvenog službenika, već im je to dosta da se u njima pokrene mehanizam odbojnosti i netrpeljivosti, a da uopće ne slušaju što će dotični reći, niti razmišlja o vrijednosti njegovih argumenata. Budući da razmišlja ideološki, on se u startu ne slaže s onim što će reći njegov sugovornik, kojega čak drži protivnikom, a ne samo suparnikom. Takve osobe razmišljaju ideološki, a ne na temelju činjenica, na temelju dobra i univerzalnih vrijednosti. Takve nam se pojave događaju i u osobnom životu, kad teško prihvaćam da netko tko mi nije simpatičan ili komu nisam sklon može učiniti nešto dobra. Teško ćemo pohvaliti takvu osobu, ma što da ona učini.
Takav stav su zauzeli i apostoli prema nekim svojim „suparnicima“, kako nas u današnjem evanđeoskom tekstu izvještava Evanđelist Marko. Naime, susreli su neke koji u Isusovo ime izgone zloduhe, i to dosta uspješno kako se čini, i oni su mu branili jer nije pripadao njihovom užem krugu, umjesto da ga podrže u njegovom dobrom nastojanju. Uvjereni kako su dobro učinili, s time da dotični vjerojatno nije poslušao njihove prijekore i riječi zabrane, oni odlaze Gospodinu, vjerojatno sa željom da on potvrdi kako su dobro postupili. I kad mu Ivan iznosi što se dogodilo, Isus ne potvrđuje da su dobro postupili, već im nalaže da dopuste dotičnome da nastavi svoje djelovanje. Pri tome izgovara jednu značajnu rečenicu: Tko nije protiv nas, za nas je.
Učiteljev stav postaje naputak apostolima da se ne sučeljavaju s ljudima koje susreću kao ideolozi, a pogotovo da ne mjere tuđe čine s pozicija vlastite zavisti i ljubomore, prestrašeni da sami ne izgube zamišljeni ugled i veličinu među ljudima. Iskreno dobro koje se učini ne može nikoga ugroziti ni umanjiti, te tako ni njih ne može umanjiti ukoliko netko čini dobro, bez obzira što nije s njima u istoj skupini. Gospodin ne želi da se njegovi apostoli i učenici sukobljavaju bespotrebno ni u Crkvi ni u društvu, kao da bi oni u svemu morali imati glavnu riječ, već da budu sposobni okupiti ljude na bazi vrijednosti, pa i kad neće prihvatiti njihova religiozna uvjerenja. I danas bi u našem društvu takav način okupljanja bio neophodan, jer se u protivnom stvaraju još veće podjele i rasipa se energija koja bi mogla i morala biti korisna za izgradnju društva. Postoje mnogi sadržaji u kojima mnogi misle i djeluju za dobrobit čovjeka, ali opet ne staju zajedno, jer su ideološki suprotstavljeni. Ukoliko zanemare vlastitu veličinu svjesni da im se veličina ne ugrožava ako nađu i podržavaju sve one koji čine dobro i rade za dobrobit čovjeka, postaju kvasac društva, ljudi sposobni pogledati u oči i pružiti ruku svakom čovjeku dobre volje. Nitko ih nikada i ni u čemu ne može ugroziti ukoliko spremno priznaju svako dobro u društvu, ili pak da prozovu zlo, ma odakle dolazilo, premda smo silom naravi spremni prikrivati svoje zlo, a tuđe dobro i zasluge umanjivati. Isus je ipak sasvim jasan: Tko nije protiv nas, za nas je! Svaki čovjek koji živi kreposno, čestito i pošteno nije protiv nas i nijedno njegovo dobro djelo ne može nas ugroziti u našoj vjerničkoj svijesti i postojanju, niti nam nanijeti štetu. Dapače, trebamo uočiti sve što je vrijedno i na pravi način vrednovati.
Neka ove Gospodinove riječi budu nit vodilja i nama vjernicima da u svom životnom iskustvu ne nastupamo ideološki, već da objektivno prepoznajemo i vrednujemo svako dobro koje se učini u društvu, jer to može biti i nama daljnji poticaj da budemo i sami bolji. Isus nas uči da prepoznamo svaki mali znak pažnje i ljubavi koji nam se iskaže jer smo njegovi, te ne bi bilo dobro da se ponašamo neprijateljski s onima čija dobra djela trebamo uvažiti i poticati. I kao što je on poticao ljude ne samo na dobra djela, već da budu bolji, tako i naše postojanje mora težiti tome da prihvatimo svakog onog tko nam pruži čašu vode jer smo Kristovi, da bismo ga priveli u veće zajedništvo s Gospodinom koji će nagraditi svakoga prema njegovim djelima, a ne prema ideološkim pozicijama. Amen.

25. nedjelja kroz godinu – B
Tko se još sjeća svoga djetinjstva, ili je nekad promatrao djecu kako se igraju, mogao je uočiti kako djeca razmišljaju sasvim drukčije od odraslih ljudi. Premda nemaju razvijenu razumsku dimenziju poput odraslih ljudi, ipak razmišljajući u nevinosti srca i neopterećeno, pogađaju bit stvari i bilo života mnogo bolje od odraslih ljudi, koji se ne mogu pohvaliti takvim odlikama. Tako se neće dogoditi da se dijete hvali svojom snagom, veličinom i značajem, premda se može dogoditi da djeca o tome maštaju, razmišljaju i razgovaraju. Jer ako se dijete želi hvaliti moću i veličinom, onda se ne hvali svojom snagom, već se hvali snagom svoga oca. Snagu svoga oca osjeća kao vlastitu snagu, jer zna da je snažan onoliko koliko je snažan njegov otac zaštitnik, da je velik i moćan onoliko koliko je moćan njegov roditelj. Odrasli ljudi se ne hvale poput djece nekim drugim, već se hvale samima sobom i svojom veličinom i snagom. Ako pored sebe imaju nekog jačeg i moćnijeg, nekog poslodavca i političara, teško da će se njime hvaliti. Njemu će radije zavidjeti, ne zaboravljajući okoristiti se njegovom moću, ako je moguće, da se popnu barem koju stepenicu više, nego da se pred drugima hvale kako je moćan želeći istaknuti njegovu veličinu radi njega samoga.
Apostoli, Isusovi učenici, nisu na način djece razmišljali o sebi i svojoj budućnosti, pa niti nakon vremena provedenog s Gospodinom. Bili su toliko „odrasli“ da su se i međusobno znali prepirati za prva mjesta i prestiž koji su mogli steći na račun Isusa, ne vidjeći da ih on poučava nečem sasvim drugom. Dok ih je poučavao najvažnijim otajstvima svoga života, nagovješćujući vlastitu smrt i uskrsnuće, nisu razumijevali njegove besjede, a bojahu se pitati ga pojašnjenje. Međutim, nisu se ustručavali međusobno nakon toga raspravljati o tome tko je od njih najveći. Htjeli su se okoristiti Isusovom veličinom i božanskom snagom da raspravljaju o vlastitoj veličini gradeći ljudsku budućnost, umjesto da promatrajući Isusovu snagu i moć spoznaju veličinu ljubavi Oca nebeskoga. A Isus ih je upravo tome poučavao ukazujući na potrebu da se dive i da prime Onoga koji je poslao svoga Sina na svijet. Apostoli su bili obični ribari, ljudi iz puka koji su, dok nisu upoznali Isusa, mogli samo maštati o velikim pozicijama u društvu, o ugledu i moći. No kad su upoznali Isusa potajno su mislili kako im se sreća osmjehnula, pa su onda i međusobno htjeli unaprijed razriješiti dvojbe oko toga tko je od njih najveći i koga će čekati povlašteno mjesto.
A dok žive tako tražeći sebe i svoj probitak, tražeći ostvarenje želje za veličinom, ne mogu primiti Isusa. Dok traže osobni primat i prestiž, Isus im nije na prvome mjestu, već oni sami sebi, premda su njega uzeli za jamca i pokrovitelja svojih skrivenih želja i ideja. Zato ih Isus, poznavatelj ljudskih srdaca ima potrebu dodatno poučiti baš o tome, učeći ih da je velik onaj tko se odluči služiti drugima, da je prvi onaj tko se stavi na raspolaganje svima kao posljednji. A uz usmenu pouku ostavlja im i vidljivi znak: uzima dijete, stavlja ga posred njih, zagrli ga govoreći: Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene nego Onoga koji me posla.
Tek tko se odluči služiti može primiti Isusa, ali i spoznati da je u malenima i nevinima poput djece. U stvari, tko se usredotoči primati Isusa u svoj život, taj će imati snage i poticaja služiti, taj će se diviti djeci i malenima, taj će i sam nastojati biti poput njih, jer bit će mu najvažnije da je iskusio Isusovu božansku moć i nenadoknadivu prisutnost u duši. Zato Isus potiče apostole da primaju dijete u njegovo ime, da primaju malene i ponizne, da se njima dive i od njih uče, ma kako ljudi bili u napasti tražiti one koji su moćni, bogati, poznati i priznati, te se s njima dvolično družiti tražeći u tome neku svoju skrivenu korist. Onaj tko u Isusovo ime prima dijete, kako kaže Isus, najprije je shvatio da ga prima u ime Isusovo, to jest polazeći od Isusa i poradi Isusa. A onaj tko na takav način prima dijete, to jest tko tako pristupa životu da služi drugima kao što roditelj služi djeci, takav je primijenio ispravnu logiku života. Bit će mu značajnije podijeliti prostor i vrijeme, sadržaje života i prijateljstva s nekim nevinim od čije duše može upiti bezazlenost, nego da trati vrijeme s bezočnim moćnicima iz čijeg džepa može ispasti nešto sitniša, ali čije je srce prazno, ili čak prljavo. Onaj tko prima dijete u Isusovo ime, odlučio se ići putem jednostavnosti jer primajući dijete ne može se „okoristiti“ za svoju veličinu.
Ova Isusova pouka apostolima postaje pouka i nama. Svaki onaj tko nam ne omogućuje da gradimo ljudsku veličinu poput djeteta, nije nam pomogao. Tko nam ne pomaže da najprije upoznamo veličinu Oca nebeskoga, čini nam medvjeđu uslugu hraneći našu umišljenost, uznositost i bolesnu ambiciju. Tko nam ne ukazuje na to koliko je veliko da primimo Isusa u svoje srce, ne uči nas pravoj ljudskoj veličini. Jer istinska ljudska veličina temelji se i počiva na veličini ljubavi Očeve. Isus uzima dijete za primjer, jer dijete cijelim svojim postojanjem upućuje ne na sebe i svoju veličinu, već na veličinu i ljubav roditelja. I kao što ono tako upućuje na roditelja, svaki kršćanin kao Isusov učenik trebao bi činiti isto. Kao što je dijete svjesno da mu treba pomoć roditelja, tako bi i kršćanin znao da živi zato što mu je Otac nebeski darovao postojanje i u njemu ga održava. Kao što onaj tko se druži s djetetom uči kako treba djetetu služiti da odraste, tako i kršćanin uči da raste zahvaljujući služenju i skrbi Oca nebeskoga koji šalje svoga Sina za skrbnika.
Isus stoga uči svoje učenike da budu veliki poput djeteta, to jest da na prvo mjesto u svome životu stave veličinu Oca nebeskoga. Biti veliki poput djeteta za njih će značiti da potom žive neopterećeni kao djeca, koja su mirna i opuštena jer se pouzdaju u moć i skrb svojih roditelja. I u konačnici, biti velik poput djeteta za vjernike podrazumijeva da budu veliki poput Djeteta, Sina Očeva, onoga koji je pravo Dijete i uzor svakog djetinjeg odnosa prema Ocu. Tko prima dijete u njegovo ime, njega prima, to jest oblikuje se prema uzoru koji je u njemu. A tko prima njega, Sina Očeva, onda prima i Oca koji ga je poslao, što je doista vrhunac kršćanske moći i poslanja, kao što na jednom mjestu reče sveti Ivan: Onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja. Okoristimo se stoga ovom moći i budimo poput djece služeći svojoj braći kao što je i Gospodin služio.

24. nedjelja kroz godinu – B
U današnjem svijetu može nam se dogoditi da neku osobu upoznamo samo po glasu s radija, ili pak po slici i tonu s televizije, te o njima imamo svoju predodžbu. Može se raditi o glumcima, igračima, pjevačima ili nekoj drugoj osobi iz svijeta slavnih koje jednim imenom nazivamo zvijezde. No, budući da takve ljude poznamo samo iz jedne perspektive, one medijske, to jest poznamo samo njihove dvije dimenzije, one virtualne, u biti ih ne poznamo. Pogotovo ako o pojedincima imamo idealiziranu sliku, može nas iznenaditi kakvi su onu u stvari kad upoznamo onu nepoznatu dimenziju koja nam je bila skrivena, jer ih nismo upoznali izravno, već preko posrednika. Kad spoznamo da je neka od naših ideala za kojim smo ludili obični prostak i vulgarni psovač, kad otkrijemo da je naša zvijezda notorni pijanac ili da je naša veličina niski prevarant i kriminalac, ili pak ovisnik i preprodavač droge, dolazimo do razočaranja. Naravno, dijelom imamo opravdanje što nismo mogli odmah imati cjelovitu informaciju, što nas potiče na ozbiljniji pristup i oprez koji od nas zahtjeva da čovjeka upoznajemo iz svih dimenzija, ako ga želimo dobro upoznati i ne biti razočarani u nekom trenutku.
Prema svjedočanstvu današnjeg Evanđelja, od sličnog razočaranja, koje se događa kad ne poznamo osobu cjelovito, Isus želi zaštiti svoje učenike. Naime, nakon što Isus jednom zgodom kod Cezareje Filipove pita svoje učenike što o njemu misle ljudi, a potom što misle i oni sami, Petar u ime svih daje očitovanje tvrdeći kako je on Pomazanik – Krist. Na tu Petrovu tvrdnju Isus se pak ponaša prilično čudno, jer ne dopušta apostolima da govore o toj velikoj spoznaji. Sveti evanđelista Marko u današnjem odlomku to izražava sljedećim riječima: I zaprijeti im da nikome n kazuju o njemu. Doista se nameće veliko pitanje zašto im Isus prijeti da ne govore ništa o njemu, a prije toga ih je pitao želeći vidjeti poznaju li pravu istinu o njegovoj božanskoj biti i poslanju. To je kao da učitelj u školi, nakon što ispita djecu, kaže: Točno ste odgovorili i dobro znate, ali nikome ne pokazujte svoje znanje. Postavlja se pitanje što je to tajno i treba biti skriveno od Isusova identiteta.
Isus doista nema što kriti o sebi ni svojim učenicima, a ni svijetu. Naprotiv, ima im još mnogo toga otkriti što oni ne znaju. Stoga zabranjuje učenicima da govore o njemu jer im nije dovršio svu pouku koju je planirao, niti ih je uputio u puninu otajstva svoje osobe. Premda su shvatili da je on Pomazanik – Krist, još uvijek nisu razumjeli bit i cjelinu njegova poslanja, već su u glavi imali svoju djelomično točnu predodžbu o njemu. Sve čudesa koja su vidjeli do tog trenutka bila su nedostatna da upoznaju njegovu puninu. To jasno svjedoči sveti Marko kada kaže u nastavku: I poče ih poučavati kako Sin Čovječji treba da mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i nakon tri dana da ustane. Isus nije htio da nauče ili da upoznaju samo jedan dio o njemu, već da upoznaju sve, cijelo otajstvo njegova božanskog i ljudskog života, otajstvo koje je podrazumijevalo ekonomiju ne samo utjelovljenja i rođenja, već i otkupljenja, to jest muke, smrti i uskrsnuća.
Ovaj događaj kod Cezareje Filipove opisan u današnjem evanđeoskom odlomku i nama je škola Isusova upoznavanja. Isus hoće da ga upoznamo dobro, a to je tek onda kad ga upoznamo cjelovito. Bila bi velika zabluda upoznati ga djelomično, samo onoliko koliko nam treba u nekom trenutku, ili samo ono što odgovara našem nahođenju. Golem bi bio propust, a i to mnogi čine, ako bismo upoznavali samo jedan vid njegova života, a zanemarivali drugi, ako bismo čitali, pamtili i slušali samo neke njegove izreke i pouke, a zaboravljali druge.
U konačnici, Isus nije htio da samo nešto znaju o njemu i to ispovijedaju usnama, već je htio da i sami cjelinom bića steknu iskustvo o njemu, te da onda propovijedaju sve što su vidjeli i čuli, to jest da propovijedaju ono čemu su bili svjedoci, a to je u prvom redu uskrsnuće koje im je proželo ne samo spoznajne moći, već se urezalo u puninu života kao središnje iskustvo. Zato im je zaprijetio da ne govore o njemu, jer ljudima treba vremena da upoznaju Boga, mnogo više nego što treba da upoznaju čovjeka. A doista nije htio da njihova spoznaja bude nakaradna i jednostrana, već, naprotiv, cjelovita i životna. Htio je da oni, dok govore o Bogu, ne izgovaraju isprazne naučene riječi, već da prenose iskustvo. Htio je da se ne razmeću riječima o Bogu svodeći vjeru samo na nauk ili moraliziranje, već da svjedoče čudesna djela Božje ljubavi.
Neka nas stoga božanski Spasitelj, koji je učenicima želio otkriti da nije samo proslavljeni Sin Čovječji, već da je i Sluga Patnik, povede putem ove spasonosne spoznaje, da ga možemo do kraja upoznati, te da možemo ići njegovim stopama noseći svoj križ, kako je od nas to zatražio, da bismo tako mogli ostvariti spasenje i život vječni. Amen.

23. nedjelja kroz godinu – B
Onaj tko nije doživio radikalnu zakinutost ili lišenost dara sluha i govora teško može razumjeti što znači biti gluh i što znači govoriti. Oni koji su imali prigodu, u bolesti uha ili grla, ostati bez sluha ili glasnica, znaju koliko je to neugodno, pa i samo kratkotrajno, te čovjeku kao da nedostaje pola života kad mu zakaže nešto tako značajnoga u organizmu. A kad samo zamislimo kako je osobama koji zbog bolesti provedu cijeli svoj život ili barem dobar njegov život u tišini gluhoće i nijemosti. U svojoj površnosti, dok nam se nešto takvoga ne dogodi, mi ljudi sluh i govor držimo sasvim normalnima, što oni i jesu. Oni su kao sposobnost prirodno urođena čovjeku. No ne bi smjeli biti neka „normalna“ sposobnost u smislu da se naviknemo na njih kao da je to nešto sasvim razumljivo i uobičajeno, nego bismo iznova trebali buditi svijest koliko je dar govora i sluha lijep, izniman i značajan.
Zamislimo samo koliko bismo kao osobe bili zakinuti da nismo u životu čuli one koji izgovaraju naše ime s ljubavlju. Koliko bismo samo bili siromašni da nikad nismo čuli one jednostavne roditeljske ili prijateljske riječi: Volim te; Stalo mi je do tebe; Drago mi je da postojiš; Veselim se što te imam. Bojim se da i ne znamo, jer o tome ne mislimo, koju blagodat imamo time što imamo dar slušanja i dar govora. Upravo zato se moramo zapitati je li neophodno da nam Gospodin nešto oduzme da bismo to znali cijeniti. Je li treba oglušiti da bismo znali koliko je dragocjeno čuti? Je li treba zanijemiti da bismo znali koliko je veličanstveno moći govoriti i drugima saopćiti svoje osjećaje i svoja razmišljanja?
Na žalost, tek kad sami ostanemo bez osjeta sluha i sposobnosti govora, ili pak kad susretnemo nekog drugog s tom poteškoćom, tek tada shvatimo koliko je čudesno moći čuti i govoriti, kako je to iznimno velik i lijep dar. Stoga ovakvo bolno iskustvo nije uvijek ni loše onome tko zna iz njega čitati. Jer tek kad osjetimo koliko se radi o uzvišenim darovima što nam ih dade Bog, onda ćemo se temeljito i korjenito zapitati u koje svrhe i na koji način ih koristimo. Nametnut će nam se spontano da se upitamo što slušamo i čime drugima punimo uši. A Bog je dao čovjeku osjetila da opaža i izražava opaženo, da „upija“ stvarnost oko sebe i da ustima hvali Boga za dobrotu i mudrost kojom je sve stvorio.
Međutim, može se dogoditi prirodna greška, ili eventualno neka nezgoda, pa da slušni aparat ostane nerazvijen ili se ošteti, tako da čovjek ne razvije ili izgubi ovaj osjet. A u nedostatku sluha, također se gubi sposobnost izražavanja, jer riječ ovisi o čuvenju. Štete izazvane ovakvim problemima vrlo su velike, te njima čovjek može biti zakinut i za unutarnji razvoj duha kojemu je, bez daljnjega potrebna komunikacija i riječ. Ukoliko mu se nisu razvili ovi darovi što mu ih Bog dade, u sebi se osjeća sputan, nesavršen i nedorečen. Nesretan je i pred Bogom ako kao Božje dijete nije mogao čuti Božju riječ koja mu veli: Dijete moje! Ožalošćen je ako nije mogao uzvratiti Bogu s ljubavlju: Tata! Oče!
Jednu takvu bolnu i tragičnu situaciju predstavlja današnje Evanđelje u kojem sveti Marko opisuje kako Isusu dovode nekog gluhog mucavca moleći da stavi na nj ruku, očekujući da ga Isus ozdravi kao što je ozdravio mnoge druge u raznim prigodama. Isus to čini, ali ne na spektakularan način pred okupljenim mnoštvom, već ga uzima nasamo. Iscjeljuje ga utiskujući mu prsti u uši i dotičući se jezika, izgovarajući pri tom aramejsku riječ: „Effata!“- što znači: „Otvori se!“. Opisujući spomenuti događaj Evanđelist na znakovit način predstavlja Isusovu božansku moć i poslanje među ljudima. Što se tiče moći, pokazao ju je snagom ozdravljanja, a što se tiče poslanja, došao je gluhome dati sluha i nijemome rječitosti, kako nadahnuto uočavaju oni koji su bili svjedoci ozdravljenja. Isus mu je vratio moći i sposobnosti za koje je bio zakinut od rođenja, jer je znao što ovi darovi čovjeku znače. Nije htio od toga praviti scenu, već je tim činom htio dati slavu Bogu, te mu je jedina želja bila u tome da ozdravljenjem bolesnog čovjeka bude proslavljen Bog. A Bog je mogao ovim činom biti proslavljen ukoliko će izliječeni, a i svi koji su to vidjeli, davati slavu Bogu svojim životom, ukoliko će slušati njegovu riječ i ustima mu izricati hvalu.
Zato je glede toga svaki čovjek na svoj način gluhi mucavac, pa i onda kad to ne vidi ni on ni oni oko njega. Pa i onaj tko ima istančan glazbeni sluh, ima prirođenu gluhoću prema Bogu i božanskom svijetu. Pa i onaj tko je možda prošao najbolje govorničke škole i ima izuzetan retorički dar, rađa se ipak sa sponom jezika. Zato je ovo izlječenje toliko znakovito i za nas danas. Jer ozdravljajući ovog čovjeka, Krist je i nas s njime oslobodio od naše gluhoće i odriješio nam jezik. Ovim iscjeljenjem je ukazao na iskonski smisao sluha i govora, oslobodivši nas svojom prisutnošću među nama svih spona koje prouzrokuje grijeh. Očistio je tako naše uho za poslušnost vjere, a našem jeziku je dao snagu naviještanja čudesnih Božjih djela. Nije stoga slučajnost da je Crkva u obred krštenja uvrstila upravo riječ: Effata, koju Isus izgovori prigodom ovog iscjeljenja. Time se jasno želi naznačiti da se kršćanima otvaraju uši i odrješiva spona jezika samo njegovim milosnim djelovanjem. Dopustimo stoga njegovoj božanskoj snazi da nas zahvati, da nam otvori uši i odriješi sponu jezika, da bismo, iskusivši čudesne divote njegove ljubavi, mogli razglašivati njegovu slavu po sve vijeke vjekova. Amen.

22. nedjelja kroz godinu – B
Jedna stara narodna mudrost veli: Bolje da propadne selo nego običaj! Izreka je to koja potvrđuje ljudsku potrebu da određene čine pretvori u obred do kojeg drži kao do svetinje, pa ga zato obnavlja iz godine u godinu. Postoje obredi koji su mu toliko značajni da ih se ni pod koju cijenu ne bi htio odreći jer su mu oni postali gotovo religija. A radnje koje iz godine u godinu, ili u određenim prigodama vjerno ponavlja obnavljajući sjećanje na onaj prvi događaj ili na svoje pretke koji su obred uveli, zovemo običaj ili predaja. Stvarajući običaje čovjek pokazuje potrebu da izraditi svojevrsni obrednik za proslavu svojih svetinja, to jest običajnik koji će motivirati njegove čine, a potom ih i opravdati. Ne samo da nije loše, nego je dobro da čovjek kad stvara, ipak stvara nešto što traje kao stil života, što može zaživjeti kao predaja do koje drži on i cijela njegova obitelj.
Pogotovo ako se običaji nadahnuti vjerskim duhom i prožeti duhovnim sadržajima, jasno je da ih treba njegovati kao oči u glavi, jer se i vjera onda utkala u biće jednog naroda i dala mu čvrstoću i veću cjelovitost. Vjera je onda hranila u njemu svaku vrijednu inicijativu, usmjeravajući je prema nadnaravnom smislu i cilju. Zato su običaji ostali uvijek značajni dio prepoznatljivosti i svijesti jednog naroda, unutar čega se shvaća i spomenuta izreka.
Međutim, suvremeno društvo u kojemu živimo ne drži toliko do običaja koji su nekada postojali, osim ukoliko ih može unovčiti i utržiti. I dok tako zabacuje stare, u isto vrijeme nastaju neki „novi običaji“, što je u sebi proturječno. Ali je činjenica da se u posljednjih dvadesetak godina na „tržištu“ pojavilo više koji su se vrlo jednostavno, ne samo bez „ispaljena metka“ i opiranja probili, već su dapače bili prihvaćeni širom raširenih ruku. Uz poneko žaljenje za zaboravom starih običaja, uglavnom nikom ne smeta nastajanje novih, tako da se nitko njima ne opire, nego, dapače, još ih zdušno prihvaća. Došao je neki profani duh koji je u začetku stvaranja „novih običaja“, vrlo svjetovnih, dok je potpuno napravljen raskid s običajima i praksama koje su bile plod duhovnog vrenja i zrenja jednog naroda. Zato danas nije rijetkost da je obiteljsku molitvu zamijenilo „klanjanje pred televizorom“, pučki običaji zadržavaju samo izvanjski folklor, ali ne i unutarnji smisao i dosljednost. Globalizacija, urbanizacija i komercijalizacija učinile su svoje utječući na promjenu mentalnoga sklopa koji poslije mijenja uredbe i običaje.
Tako nam se danas događa da su se svi običaji pretvorili u trenutak naslade, umjesto da budu stožer duha koji odgaja naraštaje budeći u njima ponos na pripadnost narodu koji je bogat običajima što diraju dušu. Svako slavlje pretvorilo se samo u kušanje dobrog zalogaja, prema kojem se mjeri kakvoća običaja. Naravno, onda se u takve običaje uvuče mnogo nakaradne površnosti, te se običaj izvitoperi. No uvijek ostaje izgovor na koji se ljudi rado pozivaju da bi zaštitili svoje ponašanje. Kao plima preplavili su nas stoga komercijalizirani i poganizirani običaji koji se onda uvlače i u kršćanska slavlja te traže i blagoslov Crkve i vjernika. Tako i kršćani po tom pitanju žive poganski, jer se svaka ljudska uredba i „novonastali običaj“ svede na zabavu, pa nerijetko i razvrat.
Ovakav proces se dogodio i u vrijeme Gospodinovo, jer je ovo povijesni ljudski proces. Uvjereni kako se drže zakona, odredbi i predaja, farizeji su održavali neke ljuske odredbe koje se više ticale lijepog ponašanja nego prave religioznosti. Gospodin ih radi toga kritizira kao dvoličnjake koji zanemaruju božje odredbe, a drže se ljudskih kao pijan plota, hvastajući se još kako su revni vršitelji zakona Božjih. Zato je se Gospodin s pravom naljutio na takvo održavanje odredbi i navodnih predaja koje nemaju smisla ako nisu plod i izričaj vršenja zapovijedi Božjih. Gospodinu je sasvim jasno kako čovjek može zastraniti, te ih stoga poziva na ispravni put života po predaji, a to je put srca i čuvanja nutrine za Božju prisutnost. Ukoliko bi se religioznost i pobožnost svela samo na to da bude čašćenje Boga usnama, a ako bi srce bilo daleko, onda je bolje niti se ne približavati Bogu predstavljajući se pravednikom. Neka nas Učiteljeva riječ privede pravom štovanju Boga, koje se očituje i kroz prihvaćanje božanskih predaja čistim srcem, te koje kao takve obogaćuju i uzdižu dušu do spasenja. Amen.

21. nedjelja kroz godinu – B
Postalo je gotovo poslovično osvrtati se ili pozivati na činjenicu da u Republici Hrvatskoj živi, prema posljednjem popisu, gotovo 90% vjernika katolika, dok u stvarnom životu vjernici nemaju utjecaj proporcionalan broju. Uzrok tome nije samo da su vjernici pasivna i šutljiva većina, kako se često zna reći, dok glasna manjina postiže sve što želi, već je mnogo značajniji uzrok što svi vjernici ne vjeruju na identičan način i ne zastupaju iste stavove. Izjasniti se vjernikom nije istovjetno svakome onom tko je to rekao, te ne podrazumijeva svakome u isto vrijeme, što je proturječno, i stajati na svim pozicijama vjere i Crkve. Mnogi se tako nazivaju liberalnim katolicima, a bez daljnjega ima i onih kojima bi dobro pristajao i naziv nemoralni katolici. I kad čovjek susretne u osobnim doticajima ili vidi putem medija ljude koji uporno ponavlja da je on vjernik katolik, ali ne vjeruje niti zastupa sve ono što vjeruje i zastupa Crkva Katolička, neminovno se nameće pitanje odakle nekome pravo na takav raskorak između prakse i vjerničkih načela. Ili pak, odakle nekima snaga za nedosljednost koja se očituje u tome da zastupati načela suprotna Katoličkoj Crkvi, njenom nauku i stavovima, istinama i dogmama, a u isto vrijeme se izjašnjavati vjernicima? I u konačnici postavlja se temeljno pitanje, što uopće nekome znači vjerovati, kad vidimo takvu lepezu stavova u mnogim bitnim sadržajima i istinama vjere. A doista nije ključno pitanje koliki je postotak vjernika u društvu, već kako vjeruju oni koji vjeruju i koji se nazivaju vjernicima. Svaki koji vjeruje treba se upitati je li uopće svjestan što znači vjerovati i što je to vjera. Kad vjernici kažu da vjeruju, bilo bi dobro da zavire u dušu i provjere jesu li samo izgovorili religioznu formulu ili su stvarno uspostavili izravni odnos s Bogom. Vrijedno bi bilo kad bi provjerili prihvaćaju li vjeru kao neizmjerni i nezamjenjivi Božji dar, ili je poimaju kao sposobnost vlastitog mišljenja o određenim temama i sadržajima, svodeći je na periodičko zadovoljenje nekih religioznih obreda.
Zato se ne bi smjelo uopće postavljati pitanje postotka, već pitanje kakvoće i snage vjere u onih koji vjeruju, te svjesno raditi na tome da se odgoji što je moguće više uvjerenih vjernika kojima pitanje vjere nije sporedno ili suvišno pitanje, već bitno zadire u svaku poru bića i oblikuje životne stavove. Crkva bi danas trebala neophodno ići u tom smjeru, jer je i sam Gospodin išao tim putem. Vara se doista svatko tko misli da je vjerovati lako i da vjera, dok s jedne strane daje jasnoću i tolike odgovore, s druge strane ne rađa tolikim upitima. I premda je Isus, utjelovivši se, u odnosu na Stari zavjet nebo približio zemlji, objavio slavu Očevo i njegovo lice, ipak niti nakon njega nije ostalo ništa lakše vjerovati. Jer i sam je postavio zahtjeve da se vjeruje u njega da je Bog i jedno s Ocem, da se vjeruje u snagu njegove žrtve i njegove prisutnosti u euharistijskom otajstvu kojim hrani svoje vjernike za život vječni. I sam Isus je, dok je naviještao kraljevstvo Božje i iznosio novu uzvišenu nauku,
Isus svjesno vodi učenike prema zahtjevnom i tvrdom govoru, pa i pod cijenu da ga jedan dio učenika napusti, kao što se i dogodilo. Nikad nije radio na tome da skupi mase radi broja, već je želio da oni koji idu za njim idu u punoj svijesti onoga što čine. Uvijek je očekivao samo to da oni koji se odluče slijediti ga, to čine razlučujući oštroumno i opredjeljujući se korjenito za njega. Zato svaki onaj tko želi ići za Isusom treba najprije sebi postaviti pitanje vjere jasno, duboko i temeljito, kao najbitniju životnu stvarnost. Isus radije dopušta da ga napuste oni koji to ne znaju, nego da idu za njim klateći se kao polovičnjaci, bez stvarnog uvjerenja.
Vjerovati u Isusa značilo je vjerovati u njegovo božanstvo, premda se je to činilo nespojivim s vjerom u jednoga Boga. Vjerovati u Isusa značilo je potom vjerovati i u njegovo čovještvo, to jest da se on kao Bog utjelovio u ljudskom liku, a nije uzeo samo neko prividno tijelo. I doista, nitko ne može reći da je vjerovati u Isusa tako jednostavno i samo po sebi razumljivo, već je potreban dužni napor, a povrh svega dar Duha Svetoga.
Svijet u kojemu živimo, sa svim znanstvenim otkrićima, nameće nam toliko pitanja o smislu i besmislu, mogućnosti i nemogućnosti vjere. Rado i često iznosi podatke, otkrića i činjenice koje suprotstavlja datostima vjere želeći poljuljati i uzdrmati vjeru onih koji prihvatiše vjerovati u Boga koji se objavio i djeluje u povijesti spasenja. Čak ide dotle da želi osporiti nedvojbene povijesne činjenice kao što je Isusovo postojanje. I nije loše da svijet ide do krajnjih granica i pitanja, jer nas vjernika izaziva dati utemeljen, razumski, ali i Duhom nadahnut odgovor, pobjeđujući svaku sumnju i nedoumicu. Uostalom, to na što nas danas obvezuje i prisiljava svijet nije nikakva novost. Krist je od samoga početka obvezivao svoje učenike tražeći da vjeruju u njega i njegovo utjelovljenje, pa i kad im se činilo neshvatljivim. I nije im bilo lako razumijevati, a morali su ići do kraj, temeljito i dosljedno, propitivati i tražiti, pitati i razumijevati. Isus nikad nije predstavljao kao nešto lako i lagodno vjerovati u njega, ali je zato samo prokušana vjera mogla biti nesalomiva i pružiti valjane odgovore svakom čovjeku koji traži Boga. Štoviše, Isus je smatrao vrlo zahtjevnim i teškim vjerovati. Toliko je bio svjestan poteškoće i nevjerojatnih zahtjeva da je jasno i javno govorio kako spoznaja da je on Bog može doći samo kao dar Božje milosti ukoliko Otac nekoga nadahne i privuče. Primjer za to bila je Petrova ispovijest kod Cezareje Filipove, nakon čega ga je Isus nazvao blaženim jer mu nije ljudska narav objavila da je Isus Sin Božji, već sam Otac s neba.
Stoga nas današnje Evanđelje uči da vjerovati ne znači izjašnjavati se ili imati samo svoje mišljenje o određenim stavkama, sadržajima i istinama, već vjerovati znači imati neophodan odnos prema osobi Isusa Krista i navještaju koji je izišao iz njegovih usta. Ako netko ne vjeruje da je Isus Bog i ne održava s njime živi odnos i ne njeguje zajedništvu kao sa živućim Sinom Božjim, onda nema razloga niti vjerovati nijednu istinu koju je on izgovorio objavljujući je čovječanstvu, ma kako mogla kao ideja biti lijepa i privlačna. Ali ukoliko na temelju svjedočanstva i dara Očeva vjernik vjeruje u njega prihvaćajući njegovo božanstvo i čovještvo, onda na tragu njegova autoriteta vjeruje i sve druge objavljene istine u zajednici vjernika u kojoj je on Glava.
Ni nama nema drugoga puta nego s poniznošću moliti Oca nebeskoga da i nama udijeli neizmjerni dar vjere, da nas tim darom privuče u zajedništvo sa svojim Sinom, našim utjelovljenim Gospodinom, Svecem Božjim, koji jedini ima riječi života vječnoga.

20. nedjelja kroz godinu – B
Čovjek u današnje vrijeme iznimno vrednuje svoj rad i jasno zna da mu, ako ne će zasukati rukave “ništa ne pada s neba”. Sve valja steći i zaslužiti, što znači da je netko to morao rukama zaraditi. A onaj tko je radio i mučio se zna uredno istaknuti svoje zasluge da bude zornije da se ništa nije dogodilo samo po sebi. I kad bi netko htio, videći tuđi trud i napor, protumačiti ga kao dar s neba, onaj tko je to stjecao i radio sigurno bi se uvrijedio zbog takve izjave, svjestan koliko je morao uložiti napora i odricanja da do nečega dođe.
U tom smislu bilo bi nezahvalno dijete kad ne bi shvatilo da ne postoji samo od sebe, kao da roditelji ne bi imali udjela u događaju njegova postojanja i života. Roditelje bi sigurno povrijedilo ukoliko bi se njihovo dijete ponašalo kao da je palo iz neba ili sa stabla, zaboravivši i njihovu ulogu u nastajanju novoga života. Bilo bi neuviđavno ukoliko dijete ne bi prepoznalo što sve roditelji za nj čine, bilo bi nepromišljeno kad bi mislilo da živi samo od sebe.
I kolikogod bi se odrasli čudili djeci da iziđu s takvim stavom, zanemarujući vrednovati besplatnost dara života i roditeljske ljubavi o kojoj ovise, po kojoj su primili postojanje i po kojoj su nastavili živjeti, s druge pak strane oni sami se ponašaju prema Bogu kao neuviđavna i nezahvalna djeca, o čemu svjedoči i današnje Evanđelje. Zato Isus ne prekorava bez razloga svoje sunarodnjake što ne shvaćaju da im život dolazi od Oca nebeskoga, kao što im i svaki dobar dar dolazi od njega. Onaj istinski život prema kojemu je upućen svaki čovjek ne dolazi niti pripada čovjeku sam po sebi. Taj novi, preporođeni i vječni život dolazi samo kao dar s neba po Kristovu tijelu i krvi, koji postaju počelo novoga života koji uvodi u potpuno zajedništvo i jedinstvo s Ocem, kao što je i on u savršenom zajedništvu vječne ljubavi.
To vrijedi i danas za bilo kojeg vjernika. Ukoliko ne bi spoznao da mu je cjelokupno postojanje Očeva dar, sličio bi čovjeku koji kao za se tvrdi da mu je palo s neba. Doista nema toga što nije Očev dar u životu, samo je pitanje trudimo li se barem mi vjernici to prepoznati. U trenutku kad ne prepoznajemo, onda odbijamo čitati znakove s neba i stupiti u zajedništvo s darovateljem tih znakova, kao što je narod Izraelov bio slijepih očiju kad je trebao pročitati znak mane koji ih je upućivao da vjeruju Bogu, te da s većom sigurnošću prihvaćaju istinu kako oni u stvari žive po njemu. Bio bi promašen i nezahvalan život ukoliko ne bismo uočili iskon i počelo svoga postojanja, kao što bi bilo uvredljivo kad djeca ne bi prepoznala požrtvovnost roditelja koja im je dala i održava život.
Euharistija, čineći nas da budemo jedno s Isusom, čini nas jedno s Trojstvom, te se u ovom svijetu ne osjećamo kao “pali s Marsa”, nego pozvani Očevom ljubavlju. Ujedno prepoznajemo da ne živimo sami po sebi, nego i svoj naravni život živimo po Bogu koji nas održava u postojanju, kao stvarni Stvoritelj i Otac, kao što nam daje i nadnaravni milosni život. Stoga mi živimo po njemu, jer nas ne bi bilo bez njega. Živimo po njemu jer ne bi bilo ni naše vječne budućnosti da nam je on nije zajamčio i priskrbio šaljući svoga Sina koji je odsjaj slave i otisak bića njegova. Živimo po njemu jer nam u svojoj neizmjernoj daje kruh života vječnoga: Tijelo i krv svoga Sina, koji primamo u euharistiji kao počelo života po kojem živimo već sada svoje postojanje, ali i kao zalog života vječnoga.
Kao ni mana s neba, tako ni euharistijski kruh nije dan da utaživa tjelesnu glad, već da bude hrana duša gladnih Boga. Kao što je mana trebala biti ne samo hrana za prolazak kroz pustinju već i znak Božje dobrote, što Izraelci nisu razumijevali, Kristovo tijelo i krv također postaje znak te iste ljubavi i dobrote. Štoviše, postaje i više od znaka, jer je i stvarnost koja daje novi život, te zalog uskrsnuća i vječnog života. Kao što je Izraelcima bilo bitno u pustinji da se najedu mane, a ne da bolje upoznaju Boga koji ih vodi u slobodu, tako i prilikom umnažanja kruhova traže Isusa samo da bi se zasitili kruha, što im Isus zamjera pokušavajući ih poučiti. Bilo im je dano duhovno jelo da shvate da žive po Bogu i od zajedništva s njime, a oni to ne razumješe. Zato je Bog poslao svoga Sina da njegovo tijelo i krv budu nova mana, nova stvarnost ljudskog života koja konačno hrani postojanje kojem ne će biti kraja.
Zato je mana u pustinji, veliki Božji dar, bila samo nagovještaj neizrecivog Božjeg plana spasenja da ih sjedne za svoj stol, to jest uvede u potpuno zajedništvo. A oni, umjesto da otkriju da ih Otac hrani, bacili su se na hranu propadljivu kao da je bilo najbitnije napuniti stomake. Mana im je trebala poslužiti da otkriju da im nije sama od sebe pala s neba, nego da ju je poslao Otac nebeski. Izraelci bijahu slijepi, te usmjeriše radije pogled prema zemlji s koje su je skupljali, nego da zahvalni učvrste svoju vjeru u Oca koji skrbi za njih.
Ražarimo stoga kao vjernici svijest da ne živimo po sebi niti samo od sebe, već od Božjeg dara koji nam se u punini daje u Isusu. Ne ustručavajmo se stoga sjesti za Božji euharistijski stol i ne odbijmo ponuđenu hranu euharistijskog stola, jer je pripremljena neprocjenjivom očinskom brižljivošću, jer ako želimo život vječni, ostati nam je u Kristu i živjeti po njemu blagujući njegovo Tijelo i Krv s euharistijskog stola. I naposljetku, u svijetu koji ne vidi i ne prepoznaje Oca nebeskoga kao počelo svoga postojanja, budimo svjedoci ove čudesne istine i pozovimo svakog čovjeka da otkrije Onoga po kojemu ima život i kojemu smjera vječna budućnost. Amen.

Velika Gospa 2009.
Vjerujem da je svatko od nas koji iskreno vjeruje u Gospodina i štuje ga u svecima, napose u nebeskoj Majci Mariji, bio u situaciji i imao razloga tražiti od Gospodina određene znakove. Čak i u smisli potvrda za istinitost vjere, jer svi koji se trudimo uspostavljati s Gospodinom odnos vjere, dobro znamo kako taj odnos prolazi i kroz područja sumnji i nevjera, kroz pravo trnovito ili minsko polje nevolja gdje svaki krivi korak može biti bolan ili koban. Zato smo tražili i tražimo određene opipljive znakove i čudesa kojima bi nevidljivi Bog potvrdio istnitost svojih riječi i dijela među nama ljudima. Kad uz to kao ljudi osjećamo potrebu da nas netko zaštiti pred strahovima i nedoumicama i problemima postojanja, onda je razvidno s koliko žara moramo ištati i iskati znakove s neba. Uočavajući kolika je velika želja za sigurnošću i spasenjem u ovom nesigurnom svijetu, jasno je kako nam je bitan svaki, pa i najmanji znak s neba, da će Bog biti uz nas i zaštititi nas, kao što nam je obećavao i davao tolike znakove tijekom povijesti spasenja. Nekad se doista osjećamo toliko pritisnuti i ugroženi pred događanjima ovoga svijeta da gotovo ne vidimo drugih izlaza, već poželimo pobjeći iz svoje kože ispred tolikih problema i odgovornosti, bilo u obiteljima bilo u društvu.
A Bog nas doista ne želi ostaviti na cjedilu. Ne uživa u tome da nas drži u neizvjesnosti, niti prepuštenima na milost i nemilost, već nam daje znakove prisutnosti i blizine, kao i one kojima nam ukazuje na put kojim nam je ići. U stvari, svaki znjegov znak za nas ljude sadržava i jednu i drugu dimenziju. U isto vrijeme tražimo i primamo znak njegove vjerodostojnosti, kao i potvrdu zauzetosti za nas. O jednom takvom znaku nam govori danas čitanje iz knjige Otkrivenja: I znamenje veliko pokaza se na nebu: Žena odjevena suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda. I to što sveti Ivan nekad zapisa promatrajući u viđenjima znak Žene u kojoj je vidio lik Crkve, možemo danas primijeniti na Mariju, stvarnu i ostvarenu Ženu koja je ujedno i pralik Ckrve i njeno ispunjenje u osobi. Kao što je Ivan onda promatrao Ženu koju progoni Sotona svojom mržnjom za sve što je Božje u svijetu, a ona postala znak koji vjernik promatra i u kojem se tješi i nalazi zaštitu, tako nam je jasno da je Marijino uznesenje također znak neba poput znaka iz ondašnje Ivanove vizije. Veliki znak njenog uznesenja na nebo nije samo znak na nebu, nego je znak samoga Neba kojim čovjeku otkriva svoje planove, svoju ljubav, skrb i zaštitu. Jer Marija je bila osoba koja je božanskom Djetetu pružila zaštitu, pa i kad je morala bježati s njime u pustinju, u skrovitost, da ga zaštiti. Ona i danas kao Majka svojim uzašašćem svoj posinjenjoj djeci Božjoj pruža znak utjehe i sigurnosti u nesigurnim prostorima zemaljskog postojanja.
Govor o njenom uznesenju nije stoga isprazni govor i tlapnja, izbjegavanja stvaronosti i zavaravanje nebeskim rješenjima tamo gdje ne vidimo ljudska, nego ispovijedanje činjenice da mi ljudi odgovor za probleme svojeg zemaljskog postojanja možemo najbolje riješiti ako promatramo znakove neba, među kojima je i ovaj izvrsni znak i putokaz kojimm Gospodin i nama pokazuje put. I kao što Marija nije pobjegla iz svoje kože, a toliko je bilo situacija u kojima joj nije bilo lako, tako Gospodin i od nas očekuje da ne bježimo iz kože niti nam nudi ovu svetkovinu kao znak koji nas potiče da bježimo iz kože. Marija je do posljednjeg trenutka bila vjerno u „svojoj koži“, prihvaćajući s pouzdanjem sve što je Gospodin od nje tražio, ali uvijek pogleda uprtog u nebo, nadahnuta nebeskim viđenjima i božanskim rješenjima problema. Zato je doživjela proslavu nebesku, ne kao bijeg iz svoje kože i zemaljske stvarnosti, nego kao proslavu svoga tijela i duše u nebu, jer je znala biti potpuno vjerna Bogu na zemlji. Zato što pred nikakvim zaprekom, nedaćom ili zadaćom nije bježala iz svoje kože u neki drugi zamišljeni svijet, već vjerno ispunjvala volju Božju kao službenica njegova, bila je nagrađena kao prvina ljudskoga roda, nakon Krista, cjelovitom proslavom u nebu, nakon čega nam njena proslava sjaji kao znak na nebu i znak samoga neba koliko nas ljubi.
Zahvalimo Svemogućem Bogu što nam je dao znak Marijina uznesenja, te možemo i u današnjim vremenima, kad tražimo znakove i trudimo se pronaći odgovore na pitanja i krize koje nas muče, imati jasnoće i svjetla o tome što nam je činiti. Sva nevolja čovječanstva leži u tome i događa se onda kad čovjek pusti maha sotonskom i grešnom Zmaju da nam proždre, to jest da u nama uguši ono što je božansko, darovano kao istinska vrijednost neba čovjeku. To Marija nikad nije dopustila, te je radi toga postala znakom neba. Vratimo se stoga i obratimo od svoje grešnosti, ispovjedimo se od zala, iskorijenimo grijehe, a rastimo u božanskim krepostima i milostima, pa ćemo vidjeti kako se zemlja oko nas preporađa i kako živi novim životom. Znak Marijina uznesenja pozivana nas da se skloniom pod njene skute i da zatražimo njenu zaštitu, koja opet podrazumijeva da nas je ona, Milosti puna, zagrnula svojom milošću i osnažila da mi, djeca njena i djeca Crkve, živimo vjerno poput nje, pogleda uprta u nebo i nebeske vrijednosti, jer to je jedini put čovjeka na zemlji. Hodeći tim putem ostat će i sebi dosljedan i postojan, jer neće zaželjeti bijeg iz vlastite kože, nego će prihvatiti vjernički život na zemlji uslijed kojega će primiti kao nagradu uzdignuće na nebo, te konačnu proslavu i tijela i duše u kraljevstvu nebeskom, gdje nas već očekuje ona, naša nebeska Majka.
Neka nam stoga Marija, Majka i zagovornica izmoli kod Gospodina ove milosti, da bismo i mi jednom mogli s njom, Kraljicom na nebo uznesenom, kraljevati u sve vijeke vjekova. Amen.

19. nedjelja kroz godinu – B
U današnjem Evanđelju Ivan opisuje kako su židovi mrmljali protiv Isusa nakon što je ustvrdio da je kruh koji je sišao s neba. Tako Evanđelist dovodi u izravnu vezu ovaj događaj s onim starozavjetnim u kojem su Izraelci mrmljali protiv Boga i protiv Mojsija kad im je bilo ponestalo vode i hrane ili kad su bili u oskudici. Stavljajući ova dva događaja jedan uz drugi, Evanđelist neće osporiti Mojsijevu važnost i ulogu za oslobođenje naroda, niti će umanjiti znakovitost blagovanje mane u pustinji, zahvaljujući kojoj se Izraelski narod u pustinji spasio i preživio, nego će pokazati da oni sami ne znaju čitati znakovitost sadržanu u događajima, bilo da se radi o onim prošlim kao što je bilo blagovanje mane, bilo da se radi o aktualnim kao što je bilo umnažanje kruha i Isusovo naknadno tumačenje. Zajedničko ovim događajima je da se radi o čudesnom Božjem zahvatu kojim hrani narod. Otac nebeski je dao Izraelcima manu u pustinji, kao što je poslao Sina da bude kruh duše na putu oslobođenja i prijelaza iz vremena u vječnost iz zemaljskog prostora u slavu nebesku.
No zajedničko ovim događanjima je i mrmljanje naroda. Narod je mrmljao u oskudici hrane protiv Gospodina i Mojsija, a isto tako je mrmljao protiv Isusa jer je htio iskoristiti umnažanje kruha kao božanski znak da ih pouči i da im vjeru osnaži, a njima je umnoženi kruh trebao isključivo samo kao ključ izlaska iz oskudice tjelesnog kruha. Zato nam je jasnije sagledati što to znači mrmljati, a pogotovo mrmljati protiv Boga. Mrmljati znači govoriti ispod glasa na nekoga ili protiv nekoga izražavajući time svoje nezadovoljstvo. Onaj tko mrmlja govori ispod glasa jer ili nije sposoban ili nema snage jasno i razgovijetno artikulirati svoje zahtjeve i stavove. Mrmlja i onaj tko nema dovoljno argumenata vezanih za predmet rasprave ili pak nema dovoljno hrabrosti za sučeljavanje. U mrmljanje se upušta i onaj tko nema dovoljno osobnosti za zrelo suočavanje s istinom i sa svim naznakama koje na nju upućuju, te se radije prepušta nejasnoći i stvaranju nezdravog raspoloženja. Tko mrmlja nema dovoljno snage za otvoreni bunt, jer je sputan bilo već spomenutim činjenicama bilo nekim drugim razlogom, ali se nikad ne zna kad njegovo neprijateljsko držanje, potpirivano unutarnjim nezadovoljstvom, može prijeći u agresivnost. Onaj tko mrmlja, iako ne znaju konkretno što hoće pa zato i mrmljaju sebi u bradi, pokušava uvjeriti druge da bi on bolje izveo ono što treba izvesti, nego onaj protiv kojeg je upereno njegovo mrmljanje. Problem je samo u tome što njemu nije omogućeno da bude na pravome mjestu. Mrmljanje je potom odraz ljudske nutrine. Ako je nutrina nerazgovjetna, čovjek onda ne može razgovijetno razumjeti Boga, a još manje onda to može jasno izreći.
Premda onaj tko mrmlja nije siguran u to što hoće, ni danas ne nedostaje onih koji mrmljaju na mnogo toga u životu, pa tako onda i na Boga kao dežurnog krivca svih pojava i stanja u društvu i svijetu. I danas ljudi često i mnogo mrmljaju stavljajući Boga na osuđeničku stolicu, umjesto da kao ljudi ponizno raščlanimo svoje ponašanje, uslijed čega bi bilo jasno da bismo se mi trebali naći na toj stolici. Mrmljanjem se stvara podmuklo ozračje, jer tko mrmlja ne traži jasnoću svjetla, već lovi u mutnome zaobilazeći otvoreno sučeljavanje koje bi raskrinkalo njegovu površnost. Štoviše, suvremeni čovjek se bezbožnim ateističkim ideologijama drznuo prijeći u vrlo agresivni napad na sve što je Božje u svijetu, pa i kad nije imao dovoljno razumskih argumenata, upotrebljavao je silu želeći Boga iskorijeniti iz svoje sredine. Kao i nekad u Mojsijevo vrijeme ili pak u vrijeme Gospodina Isusa, tako je i naše vrijeme obilovalo ‘umovima’ koji su potpirivali i potpiruju vatru neprijateljstva protiv Boga, da bi se potom pojavili i oni koji će povaditi kestenje iz vatre rušeći sve ono što je moglo imati veze s kršćanstvom i njegovim vrijednostima.
Isus stoga svojim sunarodnjacima želi ukazati na pogubnost mrmljanja, jer u trenutku kad su počeli mrmljati protiv nauka koji on, za razliku od njihova mrmljanja, formulira vrlo jasno, ustali su se protiv Boga, jer im je Bog po umnoženom kruhu dao novi znak svoje ljubavi. Kad su se pobunili protiv Isusa – kruha nebeskoga, sami su sebe sveli na zemaljsko i tjelesno, dok ih je Bog htio po tom istom kruhu učiniti dionicima svoje naravi. Kad su mrmljali protiv Isusa – kruha utjelovljenog, htjeli su Boga udaljiti iz svoje povijesti držeći je mjestom svoje samostalnosti, dok je sam Bog htio biti njihov pomoćnik, okrjepa i snaga, pa se zato i utjelovio i ostavio im se u euharistijskom kruhu.
Isus nas stoga poziva da dopustimo da nas Otac pouči i privuče k sebi, te ćemo tako najbolje osjetiti njegovu božansku skrb i zaštitu kojom nas nikad ne napušta, prema nama ljudima nije uvijek baš jasno i razumljivo njegovo ponašanja. Vjerujući u Isusa, primajući ga u euharistijskom kruhu u kojem je utjelovljen i za nas, shvatit ćemo koliko nas Otac ljubi, jer nas želi obdariti vječnošću, te ćemo imati razloga za radost i zahvalu umjesto za mrmljanje. Dopustimo mu da nas zahvati svojim Duhom, da mognemo shvatiti kako nam je dao besmrtnost ulazeći u naš život, te će nestati svake naznake i traga mrmljanja s usana i iz srca. Otvorimo oči duše i srca da otkrijemo čime nas je obdario kad nam je dao da gledamo Oca i budemo njegovi učenici, jer svoje ljudsko nezadovoljstvo na Boga ili čak protiv Boga, možemo iskorijeniti samo ako budemo znali čitati znakove koje nam ostavi po svome Sinu, koji je s neba sišao da bude hrana za život svijeta, te da nas tako uvede u slavu nebesku. Amen.