Božićna ponoćka 2009.
Tko se od nas neće složiti s činjenicom da Bog u današnje vrijeme živi na marginama društva, ako uopće živi u ovako organiziranom društvu kakvo je suvremeno zapadno društvo? Tko se od nas neće složiti da danas čovjek, stvorenje Božje, svom Gospodaru ne daje prostora za djelovanje u svom životu? Koja bi se potom zemlja mogla pohvaliti da njeni zakoni i vrijednosti odgovaraju Božjim zakonima i vrijednostima? Koji bi se moćnik i političar u današnje vrijeme i našem društvu htio pohvaliti da se ravna prema Božjim zakonima, a ne prema ljudskim, ograničenim i promjenjivim, koji često služe kao sredstvo dodvoravanja određenim ideološkim skupinama i čovjeku koji želi ugušiti govor o Bogu i isključiti prisutnost Božju u svijetu.
No pokušaj da se Boga izbaci iz društva nije samo bolest našega vremena, već je to bolest od koje je bolovao čovjek od početka, pa tako isto i društva kroz koja je prošao Božji obećani narod u svom pokušaju da posvjedoči drugima da je Bog stvoritelj svijeta i čovjeka, te da ima želju i pravo biti sa svojim stvorenjima. Toliki su ih narodi tlačili s ciljem da im uzmu vjeru u Boga, da ih odijele od onoga koji je bio njihovo svjetlo i njihov istinski vođa i kralj, no nikad u cijelosti nisu uspjeli. Isto tako Božji izabrani narod nije imao samo problema s drugim narodima da im objasni da nijedna ljudska odluka ni stav ne bi smio biti suprotan Bogu Svevišnjemu, te da bi tako Gospodin trebao imati središnji prostor u životu čovjeka i društva, već je taj isti narod imao problema objasniti i mnogim svojim pripadnicima da ne priliči živjeti udaljeno i otuđeno od Boga, već da bi doista svatko morao pronaći dovoljno prostora za Boga, to jest, točnije rečeno, prepustiti Gospodinu središnji prostor svoga života i djelovanja.
Svjestan stanja u kojem se nalaze narodi živeći svoju povijest, a među ostalim i sam Božji narod, prorok Izaija je progovorio, što smo čulu u večerašnjem prvom čitanju, o mrklini i tmini koja obavije ljude u njihovu hodu prema cilju i ostvarenju mira i sreće. I dok su mnogi Božji sveci i pravednici, ožalošćeni zbog stanja ljudskog roda i odnosa prema Bogu priželjkivali Božji moćni dolazak, nagovješćujući i njegov snažni i neminovni zahvat u povijest, Bog se još jednom pokazao kao čovjekoljubac sposoban iznenaditi na način na koji to nitko nije očekivao. Premda su ljudi bili zaslužili Boji gnjev i kaznu, on je odlučio dati čovjeku još jednu priliku, sasvim ljudsku, koju ljudski um nije mogao pojmiti. Govoreći o njoj spomenuti prorok nije znao što se točno ima dogoditi, već je tek samo naslutio da će Bog svojom svjetlošću obasjati ljude. I dok je on pomišljao isključivo na svjetlo koje će obasjati samo pripadnike naroda Izraelova, držeći mrklinom nedaće koje su ih zahvatile po rukama raznim porobljivača i nasilničkih naroda kojima su bili podčinjeni, Bog je ipak mislio šire i općenitije. Obajvljujući istinu o sebi ukazao je da želi osloboditi svakog čovjeka i sve naroda od tame grijeha i zla. Gospodin je dobro znao da i oni ljudi i narodi koji drže druge u tami neljudskosti, neznanja i grijeha, jednako tako trebaju svjetlo kao oni koji su zarobljeni u tamu, zlo i grijeh. Zato su i porobljivači naroda Božjega, bilo da se radi o Egipćanima, Asircima, Babiloncima ili Rimljanima, bili jednako u tami, pa i kad su mislili da, kao gospodari nad drugima, žive u svjetlu obilja i raskoši. Stoga je Bog odlučio, šaljući svoga Sina, obasjati sve narode i sve ljude da ih oslobodi njihovih zala i mrklina, očekujući od njih da prihvate živjeti kao pravi ljudi nasljedujući primjer Bogočovjeka, premda su mnogi odbijali njegov zahvat marginalizirajući ga u svom životu.
Tako i današnje Evanđelje svjedoči kako Bog ulazi u svijet na marginama ljudske povijesti i ljudskih događanja, tiho i nenametljivo. Dok Evanđelist s jedne strane spominje moćnog rimskog cara Augusta, koji naređuje popis pučanstva u cijelome Carstvu, dok njegovu volju provode upravitelji pokrajina poput Kvirinija, dotle se rođenje Sina Božjega događa na marginama društva u malom neznatnom judejskom mjestu Betlehemu, u narodu koji je također živio podčinjen moćnim gospodarima svijeta. Bog se rodio u mjestu i na način na koji se uopće nije činilo da može utjecati na svjetska gibanja i zbivanja, premda je, prema uvjerenju mnogih židova, bilo gotovo neophodno. I doista, umjesto da je silom i nasiljem intervenirao u događanja, on im se podvrgnuo. I dok narodi sebi podvrgavaju narode, dok jači tlače slabije pokazujući na njima nadmoć, ako treba uz obilje sile i nasilja, Bog ulazi u svijet na sasvim marginalan način, na mala vrata, kao običan čovjek, rođen u jaslama. Svevišnji Bog je odlučio pokazati svoju moć kroz nemoć maloga Dječaka, svoje čovjekoljublje kroz dar Betlehemskog Djeteta koje će čovjeku na konačan način objaviti ljubav Boga i Oca, te ga pozvati na obraćenje očekujući da stave Boga u središte života i srca, na isti način kao što je i Bog stavio čovjeka.
A koliko smo kao društvo i pojedinci iskoraknuli iz povijesne mrkline i tame, u nijednom slučaju se ne mjeri tolikim umjetnim svjetlilima koje smo upalili u svijetu, s ciljem da prekrijemo tamu u kojoj se nalazimo. Znati ćemo koliko smo u svjetlu i koliko smo oslobođeni tame ne prema tome koliki je društveni standard, već samo prema tome koliko je Bog u središtu našega života. Ukoliko nam je na marginama, ukoliko je negdje usputno ili u zapećku, kao suvišna ili sporedna stvarnost života, to znači da smo još uvijek u tolikoj tami da ne vidimo niti što nam je bitno i dragocjeno u životu. Ukoliko ga nismo prihvatili kao istinsko svjetlo, uzaludno je došao u našu povijest.
Neka nas stoga ne zabliješti blještavilo ovoga svijeta, neka nas ne zavara život u društvu u kojem se navodno pokušava staviti čovjeka u središte zbivanja, a u stvari ga se gura u tamu neznanja, bezbožnosti i svjetovnih požuda. Okrenimo se radije k betlehemskim marginama života na kojima se Bog rodio za nas. Krist Gospodin se doista zato utjelovio da rasprši takvu tamu iz ljudskih srdaca, da čovjeka povede putem božanskog života, jer je jedino taj put čovjeku istinski prikladan. Pođimo stoga prema Betlehemu, poklonimo se novorođenome Bogu i svome Spasitelju, te pođimo za sjajem njegova lica u život vječni koji nam je obećan i otvoren njegovim dolaskom. Amen.

Sličiti Sinu Božjemu

Božić 2009. – danja misa
Ako je došašće kao vrijeme iščekivanja Božjega muguće usporediti s trudnoćom, onda je, u stvari, 9 mjeseci Marijine trudnoće bilo stvarno došašće nestrpljive čežnje dolaska Božjega na zemlji. A iz svakodnevnog života znamo dobro, kad se rađa dijete iščekuje se vidjeti njegovo lice i čuti plač kao prvi znak prisutnosti i ulaska jednog novog bića u život. Stoga je radost koja se širi oko kolijevke prvo obilježje ozračja koje se stvara oko novorođenog života, u čemu sudjeluje cijela obitelj i svi prijatelji i znanci. Ali nakon što prođe prvi trenutak radosti, odmah nastupa vrijeme dodatnog iščekivanja: svi su željni vidjeti kako dijete izgleda. Svima je stalo da bude dobroga zdravlja, da raste i napreduje uz Božju pomoć pod budnim okom i skrbi roditelja, te je mnoštvo onih koji izražavaju spremnost biti im pri ruci, omogućujući da se dobre želje ostvare u praksi. Drugo što radoznalog promatrača zanima kad se dijete rodi, je da ustanovi na koga sliči, pa pokušava razaznati crte lica pozorno razlučujući sliči li na oca ili majku. Isto tako se pita, premda to ne može odmah razumjeti, na koga će biti po crtama karaktera i sposobnostima, mudrosti i inteligenciji, dobroti i plemenitosti.
Ono što činimo prigodom bilokojeg ljudskog rođenja, valja učiniti i o Božiću, i to s mnogo više svijesti i iskrenosti nego da se radi o redovitim ljudskim okolnostima. Najprije nam se radovati, jer se nije pojavilo samo jedno novo lice, nije se rodio samo jedan običan ljudski život, ako život ikad može biti običan, već je među ljude došao pravi božanski život da uzdigne čovjeka u božansko postojanje. Promatrajući rođenje Božjeg Sina, onoga koji prema nama nije bio ravnodušan, koji nam nije donio dodatnu brigu u životu, već nam donosi isključivo radost Božje prisutnosti i punine života, kliktati nam je od radosti jer je njegovim životom naš život obdaren neslućenim darom vječnosti.
Potom nam se pomnije zagledati u lice Betlehemskog Dječaka. Ako to napravimo pozorno, vidjet ćemo da on sliči i na Oca i na Majku, i to potpuno i savršeno. On je, kao savršeni Sin Božji, ne samo zrcalo u kojem se ogleda lice Oca nebeskoga, već je savršena slika Božja i odraz slave i otisak bića njegova.
Ali isto tako on savršeno sliči svojoj majci Mariji. Kao Sin Marijin uzeo je savšrenu ljudsku narav, te je postao našim bratom. Točnije, prvorođencem. Doista, on je naš stariji brat u kojeg se trebamo ugledati, ako želimo ostvariti svoju ljudskost kao bogolikost.
Zato se pred betlehemskom špiljom ne divimo samo njegovoj ljepoti, niti smo došli samo ustanoviti koliko sliči Ocu, a koliko Majci. Istina, i to smo ustanovili, te vidjeli da je po svojoj božanskoj naravi pravi Bog koji je u početku bio kod Boga, kako nam veli sveti Ivan u današnjem evanđeoskom odlomku. Utvrdili smo također da je i pravi čovjek, potpuno sličan majci Mariji. Ali tu ne smije stati naše ispitivanje, ako smo već došli do betlehemskih jaslica u kojima je položeno božansko Dijete koje se tiče i našeg života.
Potrebno je stoga napraviti i daljnji korak, to jest pozvani smo kao vjernici u njemu prepoznavati sebe. Slaveći Božić dolazimo u Betlehem ne samo vidjeti koliko on sliči nama po svojoj ljudskosti, već također koliko mi sličimo njemu, jer je on prije nas, model po kojem je oblikovana naše čovještvo. Ako želimo biti potpuno ljudi, neophodno se na ovakav način upitati o sličnosti Betlehemskog Djeteta s nama. Upravo jer je bio pravi čovjek, pozvani smo kao kršćani preispitivati se koliko mu sličimo, koliko smo svojim bićem, djelima i životom njemu suobličeni. Otkako je se on utjelovio, čovjek nije više mjera ljudskosti, već sam Bog, premda se u današnjem vremenu projekt bogolikosti zanemaruje. Nude nam se toliki obrasci života i djelovanja, modeli nesavršene i otuđene ljudskosti, te trošimo toliko energije da se njima suobličimo, potiskujući bogolikost kao stvarni model ljudskosti. To je napast na koju upozorava i Ivan u svom Evanđelju kad veli: Svojima dođe, njegovi ga ne primiše. A događa se to i nama u društvu u kojem živimo, kad čovjek želi određivati što je ljudsko, a što nije, vodeći se isključivo svojim ograničenim kriterijima ili pak kad želi oblikovati svoju ljudskost prema modelu običnog grešnog čovjeka.
On nam je zasjao kao Svjetlo istinsko što prosvjetljuje svakog čovjeka do te mjere da spoznamo njega po kome su sazdani svjetovi, te da isto tako primimo moć postati djeca Božja. Njegov život nas je obasjao da smo shvatili koliko mu trebamo sličiti, da smo shvatili kako možemo ostvariti sličnost snagom njegova dara. Zato se on i utjelovio da bismo ga mogli promatrati, te, svjesni njegove sličnosti s Ocem i naše s njime, i sami mogli postati djeca Božja. Po njegovu rođenju i sami možemo uočiti kako smo rođeni ne od tijela ni od puti, već od Boga, te da se trebamo na njegovu sliku preporoditi da ostvarimo iskonsku zadaću života zacrtanu u naše gene, a to je sličnost s njime u svemu, nadasve i dovijeka. Ako nam je u njegovu licu zasvijetlilo i pokazalo se lice Božje, lice Očevo, onda na tom istom licu možemo otkriti iskonske crte ljudskosti kojima i sami trebamo težiti, a to je ljudskost obilježena Božjim sinovstvom.
Dok i ovog Božića duhom odlazimo u Betlehem na poklon novorođenome Kralju, neka naše hodočašće ne prođe bez čvrste duhovne odluke da ćemo pomno motriti njegovu slavu, te se i sami preobraziti njegovim sjajem, da bismo njemu, Jedinorođencu Očevu, kao prava djeca Božja, sličili što je moguće više i savršenije, dok nas ne privede u puninu slave života vječnoga. Amen.

4. nedjelja došašća – C
U želji i potrebi da služimo Bogu, kao ljudi pretpostavljamo i zamišljamo da Bog od nas očekuje tko zna koliko velike stvari. Može nam se čak dogoditi da mislimo da Bog i njegova opstojnost ovisi o našim velebnim djelima, kao što se može dogoditi da oni koji nisu spremni na neka posebna djela za Boga budu obeshrabreni uopće životom na Božjem putu držeći ga nedostižnim, jer bi, navodno, pretpostavljao mnoge sadržaje i nedostižne stavke. Takav smo dojam mogli steći iz ozbiljnosti poruka koje smo iščitavali proteklih nedjelja imajući ispred sebe u prvom planu lik Ivana Krstitelja, Božjeg proroka i Gospodinova preteče. Pa i ozbiljnost na koju nas poziva Crkva može u nama stvoriti dojam da najviše toga ovisi o nama, dok je stvarnost sasvim drukčija, te najviše toga ovisi o Bogu, a naše je samo pobožno ga prihvatiti i u srcu nositi.
Doista, put kroz došašće s Ivanom Krstiteljem kao put priprave na blagdan Kristova rođenja pokazao je svu ozbiljnost i zahtjevnost duhovnog života kojem je već Ivan bio izložen živeći u pustinji, te koji postaje ogledni obrazac i za svakog onog tko je upućen na Krista. Prokušan oštrinom askeze i kreposnim životom predstavljao je poticaj vjernicima da i sami, idući prema božićnom slavlju usvoje pouku i primijene istu metodu kojom je i Ivan išao ususret Kristu. I ukoliko se Ivanov put pokazao uspješnim do te mjere da je uspio prepoznati Mesiju još prije njegova javnog djelovanja, bez daljnjega takav učinak može osjetiti i svaki vjernik. Međutim, postoji jedan preduvjet, a taj je opisan u današnjem Evanđelju, koje nam pokazuje temeljnu stvarnost Ivanova života i sadržaj navještaja. Ako mu je kao zrelom čovjeku bio važan put askeze i dobrih djela, to je bilo zato što je još kao dječak bio zahvaćen Kristovom prisutnošću. Primivši je u srce od nje je živio i prema njoj je rastao i razvijao se, nikad ne zaboravljajući koliko je presudna za njegov život. Stoga bi nam poruka Ivanova života trebala ići obrnutim putem, ne kao poruka sazrijevanja uslijed kojega djeluje odvažno i naviješta Evanđelje, već kao poruka onoga koji trajno potiče na onaj iskonski temelj primanja Božje milosti, što je doživio još u utrobi majke Elizabete. Važniji od ijednog asketskog djela, za Ivana je bio put milosti i svjedočenja nadnaravnog dara koji silazi u ljudsku povijest, da čovjeka obogati svojom prisutnošću. Ako je Ivan bio znamenit zbog svog isposništva, još znamenitiji je bio jer je usvojio put milosti Božje koja ga vodi na svim putovima. Njegovo život i ponašanje nije razumljiv samo kao radikalna askeza, već susret s Bogom postaje ključ razumijevanja njegova ponašanja i polazišna točka duhovnosti i askeze. Zato nam Crkva u vrhuncu adventske priprave nudi primjer Ivana Krstitelja ne kao zrelog i odraslog, već još nerođenog dječaka koji pred Bogom nema nikakvih djela ni zasluga, čime svjedoči da svaki dobar dar dolazi od Boga i k Bogu vodi. Osjetivši prisutnost svoga Spasitelja u krilu Djevice Marije, Ivan se obradovao i zaigrao od radosti, te će mu Spasiteljeva prisutnost i radost poradi primljenoga dara biti trajno nadahnuće i u proročkom naviještanju obraćenja i pokore svom narodu. Ovim činom Ivan vodi i nas putem iskonskog stava pred neizrecivim Bogom koji pronalazi putove prema ljudskom srcu, putove koji se ne mogu riječima opisati, ali ih može srce izreći doživljenom radošću poput Ivanove i Elizabetine.
Premda djeluje proturječno, a nekome možda i neuvjerljivo, ipak je Ivanov život bio obilježen besplatnim darom milosti Božje još prije nego je bio rođen, to jest susretom od kojeg je živio osjetivši prisutnost živoga Boga, utjelovljenog u krilu Djevice Marije. U današnjem Evanđelju Luka opisuje upravo kako Ivan igra od radosti u Elizabetinoj utrobi nakon što je osjetio da je blizu Spasitelj svijeta, utjelovljeni Bog. Ako je Ivan, još prije nego je uspio spoznati razumom, osjetio Spasiteljevu prisutnost, koliko li mu je tek kasnije kao odraslu i izgrađenu čovjeku bilo očito izvrsno Božje djelovanje. To jest kasnije je sve činio da svojim sunarodnjacima, pristašama i sljedbenicima ukaže na taj milosni dar Božje prisutnosti. Ako je u zreloj dobi naviještao Mesijin dolazak, to je činio osjećajući njegovu prisutnost u srcu.
Ustvrdivši da je Ivan bio velik, ne zato što je bio asketa, već zato što je nosio Boga u srcu, sposoban osjetiti njegovu prisutnost, onda nam pogled mora poći i prema Mariji, koja dominira današnjim tekstom, premda u odlomku ne pronalazimo da izgovara ijednu riječ. Ona nam nudi glavni poticaj, premda nijednom izgovorenom riječju, već isključivo prisutnošću. Isto kao što još ni spasitelj, iz utrobe majke ne progovara riječi, ali se osjeti da je sav prisutan preko Marije, da je sav prisutan ozračjem svetosti koje ona oko sebe širi. Presveta Djevica je najkonkretniji i najuzvišeniji način priprave na Božji dolazak, jer je osoba koja je, pripravna dušom i tijelom na služenje Bogu, Sinu Božjemu dala ljudsku narav, te je razdoblje njene trudnoće bilo najljepše i najuzvišenije došašće koje je ljudska osoba mogla živjeti i doživjeti.
Zato ni nama vrijeme došašća nije samo vrijeme truda i napora, ljudskog nastojanja i dijela, već je istinsko vrijeme trudnoće koja predstavlja jedinstven način iščekivanja. Jer ako itko iščekuje neko ostvarenje, onda je to majka koja s ljubavlju nosi svoje čedo, čekajući nestrpljivo ugledati mu lice i čuti glas. Živeći s Marijom posljednje dane došašća i mi ćemo s ljubavlju čekati da ugledamo lice Božje i da čujemo njegov sveti glas, a do tada ćemo se radovati njegovoj skrovitoj prisutnosti, kao što se radovala Elizabeta i Ivan, a, bez daljnjega, i Marija. Neka nam stoga ovi posljednji dani priprave za Božić budu prigoda istinskog otvaranja srca Bogu, a bijega od svega što nas može rastresti i onemogućiti da Božić proslavimo poigravajući od radosti jer je Bog među nama.

3. nedjelja došašća – C
Opće ljudsko iskustvo govori kako čovjek, ako ne zna što je pravo i što je ispravno, ne može niti djelovati, već ostaje neodlučan i zbunjen, nesiguran što mu je poduzeti da dođe do svoga cilja. Nitko, naime, ne sjeda u auto da bi išao na put, a da prije toga ne zna kuda mu je ići do cilja, barem orjentativno. Što vrijedi u općem kontekstu života, vrijedi i u duhovnom životu bez kojega čovjek ne ostvaruje svoj stvarni sveobuhvatni cilj koji osmišljava život kao takav, a ne samo pojedine njegove isječke i dimenzije. Na to nas upućuje i logika vjerničke pripravu u došašću: Nakon što smo prošle dvije nedjelje promatrali kako čovjek teži prema uspravnom i ispravnom životu kojega nema bez osluškivanja Boga, današnja nedjeljna čitanja idu korak dalje i preko Ivana Krstitelja kazuju nam što nam je činiti nakon što smo se opredijelili za slušanje riječi Božje. U stvari, liturgija nam i ukazuje na pravi put, koji čovjek, na žalost, ne poštuje uvijek u svome životu, a bilo bi neophodno za vjerodostojno življenje.
Priprema za proslavu Kristova dolaska iziskuje od vjernika da shvate koliko je bitno biti dosljedan u djelovanju, što za sobom povlači nekoliko bitnih sadržaja. Čovjek, da bi se mogao nazvati tim imenom, ne bi smio razdijeliti riječi od dijela, niti bi trebao zanemariti i previdjeti činjenica da mu je Bog nešto govorio. Nakon što je Bog govorio, a čovjek slušao što Bog govori, dvoje je sigurno. Nakon Božjeg govora čovjek ima sigurnost što mu je činiti, te napokon može djelovati u miru, svjestan kako ga svaki učinjeni čin dovodi do cilja, kako mu pomaže da napravi korak dalje prema konačnom ostvarenju. Isto tako čovjeku je na prvi pogled jasno da ne može djelovati proizvoljno nakon što je primio sigurno samopriopćenje Božje. Više nije u situaciji poput one prije poznavanja Boga i njegove volje da može činiti što ga volja, već je dužan osluškivati upute koje mu šalje sam Bog dolazeći mu ususret. Zato je djelovanje kojem se uči vjernik upućeno na osluškivanje i provođenje Božje volje, a ne na život u samovolji.
Primjera za takvo iščekivanje spasitelja nudi nam u današnjem evanđeoskom tekstu lik Ivana Krstitelja, koji nakon što je proboravio u pustinji gdje je osluškivao riječ Božju, a i primio, započinje svoje javno djelovanje. Svaki onaj tko poput njega osluškuje Božji govor, te ga provodi u praksu, postaje navjestitelj radosne vijesti narodu, te zato i veli sveti Luka kako je Ivan „narodu navješćivao evanđelje“, premda se Isus još nije javno pokazao. Vidimo da je Ivanov nastup odlučan i jasan. Preteča Gospodinov je već svjestan svoje uloge, te zna što treba poručiti svakom čovjeku dobre volje, bez obzira kojeg profila bio, bez obzira bio pripadnik puka ili viših slojeva društva, bio siromah ili predstavnik vlasti. On ima riječ čak i za vojnike i za carinike, dvije kategorije ljudi koji nisu bili viđeni dobrim okom u židovstvu budući da nisu služili svome narodu.
Bit Ivanove poruke, koja postaje poruka i vjerniku današnjice, sastojala se u tome da upozori na dosljednost riječi i djelovanja. Onaj tko je prihvatio poziv na obraćenje, ne može se obratiti samo riječima, a djelima nastaviti stari život, već se mora obratiti potpuno, djelima pokazujući koliko mu je stalo do primljene riječi i do obraćenja. U tom duhu Ivan očekuje od onih koji ga slušaju da znaju podijeliti s drugima i jelo i piće, kao i haljine koje posjeduje, jer bi bilo nedosljedno govoriti o obraćenju i vjeri u Boga ukoliko se na konkretnom primjeru ne pokaže koliko nam je stalo biti vjernima i poslušnima Bogu koji ljubi čovjeka, te očekuje i od nas da ga ljubimo istom snagom i na isti način na koji ga on ljubi. Od vojnika i carinika traži poštenje i odgovornost prema drugima, te sposobnost samokontrole i krepost pravednost, jer i oni mogu u svojem okruženju pokazati da je moguće časno obavljati svaku časnu aktivnost koja postoji u društvu.
Ivanov primjer i iskreni nauk poticaj su i nama danas da na tragu njegova djelovanja i sami krenemo prema Božiću, ne samo pozivanjem na kršćansko ime i na stare predaje, ne samo riječima i dobrim odlukama, ne samo izvanjskom pojavnošću, već i dobrim djelima kojima s jedne strane pokazujemo da smo čuli glas Božji, a s druge da smo u iščekivanju budućeg događaja kojim će nas Bog konačno obdariti i ostvariti. Bez daljnjega ne možemo biti vjernici ako ne želimo i djelima pokazati radosnu vijest koju smo primili, te ostati u iščekivanju konačnog događaj po Isusu Kristu i njegovu dolasku među ljude koji će doći i pročistiti gumno sabirući žito a odbacujući pljevu. A da bi nas mogao sabrati u svoju žitnicu, neophodno je da nas nađe plodne i bremenite dobrim djelima, a ne samo hvastavim riječima. Stoga pođimo stopama Ivana Krstitelja, dajmo se na posao dobrih djela. Nedjelja karitasa nam je idealna prilika da provedemo u praksu dobre odluke, da stavimo u djela spremnost na obraćenje, te da onda otkrijemo kako nas je Krist Gospodin, svojim dolaskom, krstio Duhom Svetim i ognjem, za život vječni. Amen.

2. nedjelja došašća – C
Prva nedjelja došašća poručivala je čovjeku da podigne glavu put neba, jer samo tako može živjeti uspravno i dostojanstveno, bez obzira koju ulogu u društvu obnašao i koji bio njegov društveni status. Podići glavu k nebu znači osloboditi se rastresenosti ljudske u koju čovjeka uvode zemaljske brige i svjetovni interesi. Naprotiv, kad podigne glavu onda očekuje čuti i vidjeti od Boga što treba činiti i kako živjeti. Izvor i pravo mjerilo ljudskog života nisu ljudski, već božanski, ako čovjek želi ostvariti svoju istinsku bit i doživjeti puninu koja mu se daje u susretu sa živim Bogom. Ako želi uspjeti u svojoj nakani, ne preostaje mu drugo nego se izolirati od blagodati koje pruža zemlja, jer one odvlače pozornost s bitnoga, a ne mogu pružiti pravo ispunjenje. Usmjeravajući pogled na ljudsko i zemaljsko, čovjek bez daljnjega gubi stvarni cilj kojem bi trebao biti upravljen njegov život, iz čega razabire da svaki pogled nije autentičan, već ima i varljivih pogleda koji ne vode put neba, a onda niti dobrom upoznavanju otajstvene strane života.
Zato nas evanđeoski tekst druge nedjelje došašća poziva da idemo korak dalje predstavljajući nam lik Ivana Krstitelja, model čovjeka koji uzdignute glave iščekuje Božji dolazak i spasenje koje dolazi s njime. A Ivan je izabrao pustinju kao mjesto svog prebivališta, te mu riječ Božja dolazi u pustinji. Njegov boravak u pustinji kao da svjedoči da se radi o osobi koja zna da je čovjek prah i da će se u prah vratiti, kao što je svjestan da je to i zemlja po kojoj gazi. No to su ujedno uvjeti u kojima se može na autentičan način čuti Božji glas. U pustinji ne postoji nikakvo izvanjsko blještavilo, niti iskrivljena slika sama sebe i ljudskog života, koja bi ga udaljila s puta koji vodi Bogu, niti postoje zvukovi koji bi mu zaglušili uši da ne čuje Božji glas. Upravo jer se u pustinji može jasno čuti Božji glas, nepomiješan s drugim zvukovima, niti opterećen ljudskim brigama i ciljevima, Ivan ima prigodu upoznati koliko je bitno obraćenje na putu iščekivanja Božjeg dolaska, te započinje propovijedati obraćeničko krštenje na otpuštenje grijeha.
Ivan je jasno čuo glas Božji, te nije mogao ne učiniti ono što taj glas od njega traži. Nije mogao ne posuditi glas samome Bogu, kao što su to učinili proroci, te je postao glasom Boga života kojim Bog viče ljudima njegova naraštaja da se priprave, jer je ušao u povijest na konačan i nepovratan način. Kao što je Bog pomogao njemu da u pustinji ukloni sve prepreke, tako je i on pozivao sunarodnjake u cijelom jordanskom kraju da uklone prepreke na putu kojim Bog treba doći do njihova srca.
Iskustvo i poruka Ivana Krstitelja ostaju poruka i današnjem naraštaju vjernika koji se u došašću priprema za proslavu blagdana Kristova rođenja. Tko želi doživjeti iskustvo koje je Ivana ispunilo Božjim glasom i prisutnošću, treba iznaći vremena za ozbiljno promišljanje svoga života, postajući iz dana u dan svjesniji činjenice da je ljudski život bez Boga samo pijesak. Jednako tako treba dovoljno radikalno uzeti u obzir da mu je Bog došao u susret, te da se treba ozbiljno pozabaviti činjenicom kako mu je upućena riječ Božja kao i Ivanu, te se od njega očekuje da dade glas toj riječi u vremenu i prostoru, u okolnostima i ambijentu u kojem živi. Činjenica je da se mora apsolutno susresti sa zaglušujućom bukom ovoga svijeta stavljajući antene svoga srca i bića na drugu frekvenciju s koje odjekuje Božji glas. Tako će zacijelo osjetiti da se uzdiže u neponovljivo postojanje u kojem ljudski život, lišen svih nepotrebnih privjesaka zadobiva neograničenu vrijednost mjerenu božanskim životom.
Pođimo stoga i mi Ivanovim putem i za njegovim glasom, da bismo u pustinji ovoga života doživjeli radost Božjeg dolaska, čije utjelovljenje i našem tijelu jamči da će vidjeti spasenje Božje, sukladno onom što su proroci navijestili, a Ivan prihvatio vjerno živeći i naviještajući.

1. nedjelja došašća – C
Zvuči poticajno i utješno Isusova rečenica koju prenosi sveti Luka u današnjem evanđeoskom odlomku, a glasi ovako: Kad se sve to stane zbivati, uspravite se i podignite glave jer se približuje vaše otkupljenje. Ovaj Isusov poziv višestruko je znakovit i značajan. Najprije nam govori o tome da je čovjek stvoren kao uspravno biće, te je pozvan živjeti uzdignute glave, ponosan na svijest o samom sebi i svojoj bogopripadnosti. Živjeti uspravno i uzdignute glave znači živjeti ispravno u duhovnom i moralnom smislu, što nije baš slučaj u svakodnevnici na pozornici suvremenoga svijeta. Proturječje ovoga svijeta je tim veće jer on nerijetko predstavlja Boga kao onoga koji, tražeći neupitnu i bezuvjetnu poslušnost svojim odredbama, traži od čovjeka da pred njim prigne glavu pokoravajući se bespogovorno. Iz takvog tumačenja Božje volje i njegovih odredbi iznikla je i ideologija suvremenog humanizma koja zagovara ljudsko uspravno življenje tražeći da postane sve više svjestan sebe, sve više samostojni subjekt odlučivanja o svojoj sudbini, što je čovjek današnjice prihvatio bilo na razini teorije bilo na razini prakse. Postao je do te mjere svjestan samoga sebe da je oholo digao glavu prkosno se suprotstavljajući svome Stvoritelju, stavljajući u zapećak sinovski odnos, slijedeći primjer prvog čovjeka koji je davno već napravio takav slobodoumni iskorak u slobodu, te pao u jamu grijeha i propasti.
Zato ova Isusova rečenica potvrđuje u isto vrijeme i ovu činjenicu koju čovjek ne želi vidjeti kao posljedicu svoga izbora, nego je uvijek tumači greškom u pokušaju, tvrdeći da će jednom doći i do pravog ostvarenja bez greške. Takvo uvjerenje postaje samo varka kojom sile zla zavaravaju čovjeka da će, upravo kad se odvoji od Boga, postati kao Bog, no to se u stvarnosti ne događa. Isto tako suvremeni čovjek ne primjećuje da upravu u trenutku kad oholo uzdigne glavu protiv neba, završava u pijesku i blatu svoje bijede, duboko potonuo i nemoćan se sam iz toga izvući. Uvjeren kako je se uzdigao u slobodoumlje, ne vidi kako grca u zemaljskim požudama i blatu svoje strasti i grijeha, koji nemaju nikakve veze s uzvišenim ciljem i smislom života. Čovjek koji oholo diže glavu ne put Boga, nego protiv Boga, ne promatra više nebo i uzvišene vrijednosti, već svoju narcisoidnu sliku na nebeskom prijestolju, koja prije ili poslije se pokaže velika iluzija i zabluda od koje je živio.
Zato je Isusov poziv pun aktualnosti i za ovo vrijeme, jer čovjek koji oholo diže glavu ne može ostvariti svoj cilj pred Bogom. Došašće kao iščekivanje Boga koji nam dolazi ususret prikladno je vrijeme da naučimo podizati glavu put neba shvaćajući da samo kad je podižemo prema Bogu, a ne protiv Boga, možemo ostvariti svoje istinsko dostojanstvo i održati se uspravnim usprkos svih nedaća svijeta i vremena, te umaći onoj neizbježnoj nevolji koja prijeti čovjeku vječnom propašću i ništavilom.
Isus nas poučava da Bog nije protiv ljudskog ponosa i dostojanstva, protiv njegove uzdignute glave, s time da mu je jasno da čovjek bez Boga ne može održati glavu uzdignutom. Ako već toliko želi uzdići glavu, sam Bog ga uči kako to postići i samo Bog mu može u tome pomoći. Samo onaj tko pred Bogom ponizno spušta glavu klanjajući se njegovoj svetoj prisutnosti, samo takav vidi Boga ispred sebe, bilo kad obori glavu prema zemlji, bilo kad je podigne put neba. Onaj tko u poniznosti prihvaća Božji dolazak, takav prepoznaje Boga i na zemlji, te mu zahvalno uzdiže glavu put neba, odakle iščekuje konačni zahvat Božje ljubavi i dobrote kojim će ostvariti konačni prijelaz na nebo.
Došašće nas potiče da se spremimo dočekati onoga koji se, premda Bog, ponizio i prignuo glavu prema čovjeku, da čovjeku dade utjehu na zemlji i kad mu je glava prignuta, a pleća opterećena tegobnim poslom, jer, bez daljnjega, mora biti okrenut i prema zemlji na kojoj živi i vrši svoje dužnosti. No taj Bog koji mu dolazi na zemlju, da bude pred njegovim pogledom, nadahnjuje ga da, dok vrši svoje zemljaske dužnosti, ne zaboravi živjeti duhovno, moralno i pošteno, istinski uzdignute glave, ne zaboravljajući svoga Boga. I dok živi prignut k zemlji, da ne zaboravi kako ne smije živjeti samo za zemlju, već srcem treba biti okrenut nebu. Samo takav, kome je srce okrenuto nebu, živi istinski ponosno uzdignute glave, pa i kad se u svojoj ljudskosti tegobno muči, no njegova je nagrada u tome da u svemu može prepoznati prst Božji i njegovu svetu prisutnost. Isus stoga i upozorava učenike da pripaze da im srca ne otežaju u pijanstvu, proždrljivosti i životnim brigama, jer čije srce je okrenuto k zemaljskome, ne može niti glave ponosno podići prema nebeskome i uzvišenome. Premda će svaki čovjek ustvrditi kako teži k uzvišenom životu uzdignute glave, ipak, onaj tko ne živi uzdižući glavu k Bogu, redovito ne živi uzdignute glave, već glave zabijene u pijesak zemaljskoga i prizemljenoga, jer nam srce oteža u životnim brigama i interesima ovoga svijeta, u slastima, nasladama i bezbrižnosti.
Gospodin je znao da samo onaj tko srcem i umom promatra nebo, može primiti i najveći dar s neba, Sina Božjega, te nam vrijeme došašća treba poslužiti isključivo za tu nakanu. Tko ne živi svoj zemaljski život srca i uma uprta u nebo, ne može ni na zemlji ni na nebu prepoznati Sina Božjega koji nam dolazi u susret. A i utjelovio se da bismo ga vidjeli i kao plod zemlje koji je s neba sišao, da se naš pogled, i kad smo dužni prikovati ga uz zemlju, ne bi odvojio od njega, već nam dao prigodu da ga uvijek promatramo, te nam bude dodatni poticaj da podignemo potom glave nahranjeni njegovom utjelovljenom pojavom. Iskoristimo stoga prigodu koju nam Gospodin pruža, te se uspravimo i uzdignimo svoje glave iščekujući onoga koji ima doći da nas pohodi u našoj ljudskosti, te da je potom uzdigne do neba. Doista s njime se približilo naše spasenje.

Svetkovina Krista Kralja – B
U vremenu u kojem živimo svetkovina Krista Kralja svega svijeta može djelovati kao anakronizam u svijetu u kojemu kraljevstava gotovo više i nema, te kao takva bila bi lišena svoga sadržaja i aktualnog značenja za čovjeka. Nekome se također može činiti da Crkva svetkujući Krista kao kralja žali za nekim prošlim vremenima i priželjkuje ponovnu uspostavu monarhija, po uzoru i na svoje hijerarhijsko ustrojstvo. No u ovom blagdanu nije prisutno ništa od svega toga, već je njegov sadržaj sasvim različit od spomenutih mogućih tumačenja ili pretpostavki.
Međutim, ovaj blagdan ima daleko veće i dublje značenje od sociološkoga, pogotovo ako takvo mišljenje nastaje kao plod površinskog i površnog iščitavanja vjerskih sadržaja i istina. Jer ovim blagdanom Crkva ispovijeda Gospodstvo i vlast Krista Gospodina nad svjetskom poviješću, nad prostorom i vremenom, nad bićima i ljudima, jer sve je po njemu i za njega bilo stvoreno, te sve stoji u njemu, koji je ujedno i cilj i smisao svega. Zato ova svetkovina na koncu liturgijske godine nosi snažnu i aktualnu poruku vjernicima i svim ljudima koji traže razumjeti smisao i cilj života. Takvu aktualnost nam nudi sadržaj današnjeg Evanđelja koji prenosi dijalog Isusa i Pilata neposredno prije nepravedne osude koja će Isusa koštati života, a ljudskim rodu priskrbiti oslobođenje od robovanja grijehu i zatvorenosti u povijest.
U svom dijalogu raspravljaju o Isusovu kraljevstvu i kraljevanju, jer je bio predan Pilatu pod tom optužbom. Svatko od njih razmišlja u svojim kategorijama i shodno svojim preokupacijama. Tako Pilat kad pita Isusa o kraljevanju, uporno pomišlja na zemaljsko kraljevstvo i društvenu ulogu kralja, dok Isus naprotiv jasno daje do znanja da o istoj temi razmišlja iz drugih perspektiva, to jest da sebe smatra kraljem, ali ne na zemaljski i ljudski način, već da kraljuje i upravlja svijetom na božanski način. Stoga je mogao ustvrditi da kraljevstvo njegovo nije od ovoga svijeta u kojemu se sučeljavaju i sukobljavaju ljudi različitih interesa i nazora. On je kralj kraljevstva u kojemu njegove sluge ne vode krvave ratove protiv neistomišljenika, pa niti u trenutku kad je njihov kralj svezan i nepravedno optuživan pred vlastodršcima zemlje.
Međutim, Isusovo kraljevstvo nije od sasvim drugoga svijeta, prostora i vremena, da ne bi zanimalo čovjeka i zemlju, da ga se ne bi ticalo i prema njemu bilo upućeno. Kraljevstvo nebesko ima veze sa zemljom i sa svakim čovjekom tko traži smisao i cilj svoga života, svjestan kako život nije samo ono što živi u okviru granica svoga kratkog života. A pristup u takvo kraljevstvo čovjek ostvaruje već na zemlji, a ne tek na nebu, u trenutku kad se pojavi na vratima nebeskog i vječnog kraljevstva. Isus je to jasno potvrdio kad Pilatu progovara o istini, a ona predstavlja ulaz i vrata kraljevstva Božjega na zemlji. Isus je nedvosmisleno htio potvrditi da se čovjek ne može ni ostvariti ni usrećiti samim zemaljskim stvarnostima, već da mora zadovoljiti svoju žeđ za istinom, koja je zapisana u dubinama bića. Pravi život, to jest otvaranje prostora srca kraljevstvu Božjemu događa se prihvaćanjem božanske istine o Bogu i čovjeku koju je navijestio Isus i za koju je posvjedočio svojom svetom krvlju. A takvu svijest o božanskoj istini o Bogu i samome sebi možemo nazvati bilo kojim imenom, no ona je stvarna kraljevska istina pomoću koje se postaje kralj i živi kraljevski i na ovoj zemlji, čemu je Isus nedostižni primjer. To se vidi iz njegova suverenog nastupa pred carskim namjesnikom Pilatom, koji nepravednom i okrutnom osudom nije mogao ugroziti njegovo dostojanstvo.
Ova istina na koju upućuje Isus postaje znakovita i aktualna i čovjeku današnjega vremena koji ne kraljuje na način nekadašnjih kraljeva, ali koji u sebi nosi, od početka do danas, težnju da živi život autonomno od Boga, ne tražeći pravu istinu o samome sebi. Time se odlučuje, poput Pilata i tolikih drugih, kraljevati na tronu izgrađenom od svojih okamenjenih stavova u kojima se ne zrcali Božja istina i govor nadnaravnoga, već kruto i ograničeno iskustvo ljudskoga i zemaljskoga. Pa i onda kad to ne naziva imenom kraljevstvo, već sloboda i samosvijest, to je uvijek građenje i ograđivanje nekog privatnog malog kraljevstva, koje ipak određeno za propast.
Međutim, svaki onaj koji je pošao tragom Isusa Krista znat će da nema nikakvog drugog stvarnog kraljevanja bez Božje istine, što je razvidno iz njegovih riječi: Ti kažeš: ja sam kralj. Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas. Isus je došao na svijet ne da uspostavlja neku novu monarhiju, pravedniju od Rimskoga carstva, već da čovjeka povede putem božanske istine. Jer činjenica je da čovjek nije uvijek sposoban ni siguran izabrati put koji ga vodi prema nebeskom kraljevstvu, a najveća je tragedija ako ga ne pronađe, te ostaje na bespućima zemaljskoga. Zato je i svaki pokušaj bilo kojeg pojedinca ili društvenog sustava da se ostvari bez Božje istine jednak onom pilatovskom, te prije ili poslije potpiše nepravedne zakone i izvršava nepoštene osude.
Kraljevstvo Božje, naprotiv, nije konkurencija ljudskome kraljevstvu, već je stvarnost koja se izdiže iznad toga. I jedno i drugo se najprije stvara u srcu, a očituje se u odnosu prema istini. Ako čovjek, težeći zemaljskim ostvarenjima, izbaci istinu iz srca, onda se upustio u ljudsko kraljevanje mimo Boga i protiv Boga, a ukoliko je prihvatio Božju istinu, onda se opredijelio svom ljudskom iskustvu dati božansku i vječnu vrijednost. Istina je stoga da kad čovjek i svijet počnu prihvaćati božansku istinu o sebi na zemlju, u srcu čovjeka stvara se i raste kraljevstvo Božje. Kad se pak čovjek opire toj istini, kad razvija takozvanu autonomnu istinu, koja ga vodi prema isključivom rezoniranju unutar ljudskih kategorija i zakona, što podrazumijeva isključivanje božanskih, stvara se kraljevstvo ljudsko, protivno Božjem umu i naumu na zemlji. Utvrđen u svom prividu koji mu pruža lažnu sigurnost, čovjek ne razmišlja kako njegovo kraljevanje na takvom tronu neće biti vječno, već je određeno za propast, a i sam s njime, jer pravo i vječno kraljevstvo je samo ono Kristovo.
Neka nas stoga ova svetkovina potakne da krenemo putem Kristova svjedočenja za istinu i putem uspostavljanja takvog kraljevstva koje se ne očituje u izvanjskoj društvenoj ili gospodarskoj moći, već u moći koju nam pruža spoznata istina o Bogu i o sebi, da bismo mogli, bez obzira na sve nedaće i protivštine ovoga svijeta, živjeti suvereno svoje vjerničko postojanje, te jednog dana s Kristom u njegovu kraljevstvu istine i pravde, ljubavi i mira, kraljevati po sve vijeke vjekova. Amen.

33. nedjelja kroz godinu – B
Isusove riječi iz današnjeg Evanđelja pune su upozorenja i ozbiljnosti, gotovo ispunjene prijetnjom koja nije svojstvena Gospodinu. Stoga nam se upitati je li Gospodinu cilj utjerati strah svojim vjernicima, a posebno nevjernicima, pa kad već ne žele vjerovati milom, da ih barem na to dovede silom i strahom kada dođe u moći na oblacima. Služili se i on metodama kojima se služe redovito ljudi da bi držali druge u pokornosti ili pak njegove riječi imaju neki drugi prizvuk? Ma kako mogao njegov govor zvučati zastrašujući, držim ipak da Gospodinu nije cilj nikoga strašiti s namjerom da utjera strah i ishodu silom vjeru, već, prije svega, stalo mu je iznijeti jednu istinu koja se tiče čovjeka i ljudske povijesti. To je istina o konačnosti i koncu svega stvorenoga, pa tako i čovjeka na zemlji, o čemu ljudi uvijek ne vode računa, iako je tako očito.
Druga velika istina je da čovjek živi mnogo odgovornije i zauzetije u trenutku kad ga pritisne muka ili se nad njim nadvije opasnost. Kad je svjestan težine svoga stanja i situacije, onda prikuplja snage, grčevito se opire nedaćama koje mu prijete. Takva događanja prati i pamti, te mu postaju izvor iskustva i životne pouke. No ukoliko na obzorju života nije iskusio takvih tegobnih i mučnih trenutaka, u opasnosti je uljuljati se u život kao da je riječ o bezbrižnoj šetnji, bez obveza, obzira i odgovornosti. A oni koji su okusili život na način da su iskusili mnoge nevolje na obzorjima, postali su barem svjesni da postoje obzorja kao i stvarnost iza obzorja.
Tko nema takvo iskustvo, u opasnosti je da u njemu ugasne osjećaj za transcendenciju. I ne samo to, nego čovjek koji nije svjestan scenarija na obzorju života i povijesti, teško uočava i Božju prisutnost u sebi i pored sebe sve dok se ne dogodi neki izvanredni događaj i znak koji ga na to prisili. Zato nije slučajnost da čovjek zna čitati znakove prirode i svijeta oko sebe, dok ne zna čitati znakove prisutnosti Božje u sebi. Do te mjere je slijep da ne vidi da je Bog ušao u njegov život, dok se ne dogodi slavni i čudesni dolazak na razmeđima povijesti i vječnosti. Očito je čovjek u sebi zamračen, ili bi se moglo reći razdijeljen između potrebe za svjetlom i tame koja se spustila na njegova obzorja. Razdijeljen je između one unutarnje sigurnosti na obzorjima duše u kojoj spasenje stječe vjerom, i potrebe da primi sigurnost, dokaz i očitovanje izvanjskim znacima.
Ali kad znamo da je činjenica da Bog izvanjskim znakovima na obzorjima neba i zemlje ne izriče ništa što već nije glasnije rekao i jasnije zapisao čovjeku u duši od trenutka stvaranja i što nije vjerodostojno potvrdio svojim ulaskom u područje ljudskog vidokruga, onda nam takav ljudski zahtjev djeluje neozbiljno. Kad čovjek zaboravi da mu je u duši zapisana neprolazna riječ koja neće uminuti dok se sve ne zbude, te radije traži potvrdu znakovima na obzorju neba i zemlje, koji će i tako jednog dana minuti, onda je to znak da je usredotočen na krive sadržaje.
U tom duhu naša povijest kao vjernika na zemlji odvija se uvijek između onoga: Blizu je, na vratima; i onoga: A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac. Time nas je Gospodin htio upozoriti u kojem smjeru treba ići naša pozornost i nastojanje, jer je život satkan i od ovakve strepnje i nesigurnosti. Da se ne bismo uljuljali u povijest i život držali isključivo vremenitim i povijesnim događanjem, Isus nam predstavlja taj odsudni dan kao bliz, to jest da je trajno blizu i prisutan na obzorjima duše i srca. A da ne bismo gubili vrijeme u računanju,umjesto da budemo duhovno spremni, upozorava nas da nitko ne pozna točan čas kad se ima zbiti njegov konačni, eshatološki dolazak, već da se usredotočimo na ovaj unutarnji po vjeri, jer i tako on postaje presudan.
Isus nas upozorava da čitamo znakove vremena, pa i znakove u pojedinim naraštajima, jer ni naš naraštaj neće proći dok se sve to u njemu ne zbude. Svaki dan i iz dana u dan promatramo kako nebo i zemlja prolaze sa svime onim što se mijenja i oko nas prolazi. Sve prolazi s onima koji, jer su prolazni, prolaze napuštajući ovaj svijet, ali sve ostaje i traje s onima koji traju jer su primili klicu božanskog života i iz dana u dan žive sukladno primljenom daru.
Stoga je jao onome tko živi na ovoj zemlji, a da se na obzorjima njegova života ništa ne događa. Loše živi kao vjernik onaj tko ne uočava u sebi i oko sebe nevolju veliku koja se obrušila na ono što je Božje, što je Bog zasadio u svako srce i posijao na zemlji. Nije na pravi način svjestan života ni ljudske povijesti tko ne uočava pomračenje i padove koji se događaju na obzorju čovječanstva, a koje je prouzročio čovjek želeći oboriti sile nebeske, to jest želeći utemeljiti svoj život bez njih rušeći duhovna obzorja. Nije dovoljno dobro otvorio oči vjere onaj tko svaki dan ne vidi da mu na obzorju dolazi ususret Sin Čovječji i da je svaki dan sve bliži. Takav zacijelo ne razmišlja o bitnim stvarima života, niti se priprema na susrete koji daju pravo značenje vremenu. Doista, kad se prestane život događati na obzorjima duše, čovjek postaje slijep i za izvanjske znakove koji ga kao neminovna zbiljnost potiču na ozbiljnost.
Naučimo se i mi od znakova što nas okružuju, ne samo od smokve koja u svoje vrijeme omekša i tjera lišće, kako veli Gospodin, već se učimo na tragu njegovih neprolaznih riječi razmatrati njegov slavni dolazak u naš život, koji će se njegovim vjernima pretvoriti u dolazak oslobođenja od svih muka. Budimo mu vjerni da nas jednog dana njegovi anđeli mogu sabrati i uvesti u radost njegova kraljevstva. Amen.

32. nedjelja kroz godinu – B
U današnjem Evanđelju evanđelist Marko Gospodina opisuje u jednoj čudnoj situaciju, u kojoj se mi ljudi nađemo gotovo svakodnevno, bez da razmišljamo koliko time propusta činimo. Situacija je tim više čudna za Gospodina, jer od njega ne bismo možda očekivali ono što sami sebi u slabosti priuštimo, te niti propitujemo kritički dok se u to upuštamo. Naime, radi se o tome da je Gospodin jednom prigodom sjeo nasuprot hramske riznice promatrati narod kako ubacuje sitniš u riznicu. Ne znamo što ga je na to ponukalo, no Evanđelist nas upozorava da je to učinio nakon jednog verbalnog sukoba s pismoznancima kojima je predbacio da se ponašaju oholo tražeći sebi prva sjedala i život na gozbama, te pod izlikom dugih molitava proždiru kuće udovičke. Ostaje nam stoga dužnost odgovoriti na neke upite: Zašto je Gospodin sjeo ispred riznice gledati kako ljudi ubacuju sitniš? Je li sjeo nasuprot riznice zavidan na ono što drugi imaju? Je li ga stvarno zanimalo koliko tko daje pa je htio i osobno provjeriti?
Ako i ne piše u Evanđelju što je točno Gospodina ponukalo na ovaj čin, ipak možemo pretpostaviti da ga je na to ponukalo ophođenje pismoznanaca i farizeja prema sirotinji, a ujedno i prema novcu kao takvome. Očito se radilo o račundžijama koji su dobro znali proračunati najprije svoj interes, a potom ga zamaskirati pobožnošću i velikodušnošću prema Hramu, a time i prema samom Gospodinu. I sami vrlo dobro znamo kako živimo u vremenu u kojem se tuđi novac stavlja pod povećalo i bode nam u oči. Skloni smo promatrati što tko ima, te tako brojati tuđi novac pitajući se što s njime radi onaj koji ga ima. Često i ne misleći, osuđujemo i prosuđujemo druge pitajući se kako su došli do tolikog novca, a opet bojimo se to reći naglas, jer tko ima novca, svakako je moćniji od onog tko nema, te znamo da se nije dobro takvima zamjeriti, pogotovo što se nikad ne zna kad mogu biti od pomoći.
Sudeći prema onome što znamo o sebi i o drugima, među onima koji su ubacivali bio je očito dio bogatih kojima bi se rado prigovorilo ili bi ih se upitalo odakle im novac kojim raspolažu, ali takvo pitanje nije bilo za javnost. Uostalom, nije bilo financijske policije da to istražuje u tančine. Osim toga mnogi od njih, premda dajući u hramsku riznicu, nisu davali s iskrenom namjerom. Davali su da ih se vidi kako daju i da se vidi kako imaju, a opet, davali su „sitniš“, kako kaže Evanđelist. I htjeli su da se taj ubačeni sitniš toliko vidi da bi ljudi pomislili, a i oni sami, kako Hram i hramski svećenici ne mogu bez njih i njihove „darežljive“ pomoći. Davali su teška srca, ali su morali davati da budu viđeni, te time steknu pokriće za život i opravdanje za bogatstvo. Htjeli su ostaviti dojam da su bogobojazni, te da ispovijedaju kako im je Gospodin dao obilje, te oni sada njemu obilato uzvraćaju za uzdarje. I dok im je tako teško padalo davati, te su prebrojavali svaki novčić koji daju, kad bi izišli iz riznice vjerojatno bi se hvastali kako su dali i veći iznos nego što su stvarno dali. Najbolje društvo takvima mogli su biti oni koji doista ne daju ništa, a broje koliko drugi daju, te iza leđa osuđuju i njih zbog njihova bogatstva, kao i svećenike koji primaju od njih, te se navodno bogate na njihov račun.
Ako je prosuđivati iz današnje perspektive ondašnju situaciju, onda bismo mogli reći da upravo takvi koji ne daju ništa navodno dobro znaju koliko se svećenicima obilato daje, te oni koji nikad ne dolaze u hram Božji najbolje znaju koliko je stvarno bogatstvo i obilje hrama. Oni bi vrlo rado uveli i dodatne poreze vjernicima, te prisilili i vjerske ustanove da se odreknu novca, jer, po njihovu mišljenju, taj novca je tuđi, otet, nezaslužen. Oni ne čine ništa drugo već broje tuđi novac i najradije bi da ga nitko nema osim njih, jer misle da svatko ima nezasluženo, i to velike količine novca. U vlastitim očima sebi se čine zakinutima jer ga nemaju dovoljno, te se trude pronaći dežurnog krivca.
Isus međutim, nije sjeo nasuprot riznice promatrati na takav način kako ljudi odvajaju svoje doprinose za hram, jer mu nije stalo brojiti tuđi novac kritizirajući i one što daju i one što ne daju, već je sjeo i promatrao da bi dežurnim kritičarima ukazao na što moraju gledati kao bitno u životu. Nije se bavio mišlju kako treba protiv hramskih službenika pokretati revoluciju, ili im oduzimati povlastice, ili im udariti PDV na dobit, niti ih kažnjavati sličnim stvarima. To bi napravile nadobudne socijalističko-humanističke glave suvremenog svijeta da su bile na Isusovu mjestu, pod izlikom zaštite sirotinje i sirotinjskih prava, a u stvari to bi učinili tražeći i štiteći vlastiti interes.
Zato danas i susrećemo tolike dežurne kritičare i po medijima, od kojih ponekad dođu neki i iz redova Crkve. I oni se pitaju koliko Crkva čini za sirotinju, a da sami nisu nikad posegnuli u džep, odvajajući za potrebne. Jer je mnogo lakše prozivati druge, nego činiti nešto konkretno za dobrobit čovjeka i društva. Najčešća je pojava da upravo oni koji nikad nisu ništa dali za Crkvu i svećenike misle kako svećenici zgrću novac lopatama, a ne znaju koliko tihog, skromnog i samozatajnog života stoji iza tolikih od onih koji naviještaju Evanđelje i svjedoče Božju prisutnost u svijetu. Velika je istina da upravo oni koji ne znaju dati od srca, niti odbiti dati iz uvjerenja, najčešće prebrojavaju koliko tko daje, da bi imali pokriće za svoj neutemeljeni stav. Gospodin pak ne broji novac, već gleda ljudska srca, te uči i one koji broje novac i koji novcem mjere sve u životu, da radije vrednuju srce i nakanu, nego novčanike i kartice. Nije ga zanimalo koliko tko ima, ali mu je neobično bilo stalo da se oni koji u Hram daju samo novac bez srca, ne predstavljaju najvećim dobrotvorima Hrama, dok u isto vrijeme lukavo pljačkaju sirotinju i proždiru kuće udovičke.
Gospodin nije bio poput radoznalaca kojima je bilo do stvaranja socijalne napetosti i podizanja kavgi ispraznim kritikama. Naprotiv, ovim događajem želi osposobiti sve nas, svoje vjernike da uočavamo potrebe sirotinje pored sebe, bez da nas na to upozoravaju dežurni kritičari. Isto tako Isus želi ukazati svakome u Crkvi da nema pravo udovičin novčić od kojega Crkva živi trošiti na svoj komoditet i luksuz, već je dužan privesti ga namjeni darovatelja. Isus nije htio brojiti tuđi novac, već je radije gledao u srce ljudima, te je u srcu siromašne udovice otkrio veliko bogatstvo ljubavi Božje iz koje je izvirala spremnost na odricanje i žrtvu u ime te iste ljubavi. Tako je ukazao onima koji su vjerovali u vrijednost novca, kako je takva vrijednost u Božjim očima beznačajna ukoliko ga ne prati vrijednost srca. Krist nas je ovim događajem htio poučiti da Hram može bez novca bogataša, ali ne može bez vjere i ljubavi skrivene u srcu skromne i samozatajne udovice.
Iz toga izvire istinska evanđeoska obveza za svakog službenika Crkve, a to je da svaki shvati kako Crkva i kako se u Crkvi živi od udovičina novčića, bez obzira dolazio on izravno od milostinje ili iz državnog proračuna kao naknada Crkvi za nevraćena dobra. Bez obzira koliko ga opravdano primali kao zasluženu nagradu, ipak ga nijedan službenik ne bi smio trošiti neodgovorno za vlastite užitke i raskoš. Ukoliko bi netko tako činio, taj bi se izjednačio s pismoznancima koji proždiru, kako kaže Isus, kuće udovičke. Molimo Gospodina da nam otvori pameti razumjeti ovo Evanđelje i srce da znamo uočavati i cijeniti ljude koji žive svoju vjeru u skladu s Božjim srcem, pa i onda kad se radi o sasvim neznatnim stvarima kao što je udovičin novčić. Amen.

Svetkovina Svih svetih – B
U današnjem svijetu, bilo na poslovnoj razini, bilo u suvremenom načinu komunikacije i izmjene informacija, vrlo je važna riječ profil. Postoje sustavi komunikacije putem web stranica i portala, koji služe za upoznavanja, razmjene misli, ideja i materijala koji su dostupni svima koji se žele učlaniti i aktivno sudjelovati u komunikaciji vlastitom prisutnošću i dostupnošću. Da bi netko bio član, te uživao veće povlastice i blagodati mora se registrirati i izraditi svoj profil, što uključuje davanje potrebnih informacija o samome sebi, svojim aktivnostima, te predmetima i područjima životnih zanimanja, uključujući fotografiju, životopise i potrebne opise. Svatko u svoj profil, zapisujući informacije, sebe stavlja na raspolaganje drugima i može biti predmet njihove potražnje, zanimanja ili potrebe. Na temelju profila može steći nova poznanstva i razmijeniti iskustva s drugima.
Isto se događa i u poslovnom svijetu. Naime, svaki poduzetnik ili poduzeće koje traži nove zaposlenike ili poslovne partnere, najprije će izraditi profil osobe koja mu treba i može zadovoljiti očekivanja. Svaki otvoreni natječaj, ukoliko se poštuje zakoniti postupak a ne ide se preko veze i poznanstva, opisuje što koji zaposlenik treba zadovoljavati da bi njegova zamolba došla u obzir i da bi mogao biti uzet u ozbiljan suradnički poslovni odnos. I ukoliko se prijavi više ljudi za jedno mjesto, tada se traži tko bolje odgovara zadanom profilu i njega se uzima u radni odnos na dotično mjesto. Bez obzira što se svatko od nas ljudi uvijek želi predstaviti u boljem svjetlu od onoga što jest, ali uvijek bi morao odgovarati onaj osnovni dio naših kompetencija i kvaliteta zadanom, to jest traženom profilu, u protivnom se prekida komunikacija i odustaje od moguće suradnje.
Možemo reći da je nešto slično napravi i Gospodin Isus svojim naviještanjem kraljevstva Božjega među ljudima. Propovijedanjem obraćenja i pokore kao da je raspisao natječaj i pozvao ljude da se učlane i da pristupe u njegovo kraljevstvo. Međutim, onaj tko pristupa njemu i želi biti dio njegova vječnog kraljevstva i života pozvan je izraditi vlastiti profil osobnosti, jer pristup u kraljevstvo svetih ne može se dobiti samo po sebi, niti preko neke veze, već se svatko mora posebno potruditi da bićem i životom odgovara potrebnom opisu. To je neka vrsta imperativa koji se traži svuda, pa i u profilu kraljevstva Božjega. Taj imperativ je u Svetom pismu zapisan i riječima: Sveti budite jer sam ja svet! Zadanih načela držali su se sveci, znani i neznani, koji su primljeni u nebo, te za nagradu promatraju njegovo sveto lice, a mi danas slavimo njihovu svetkovinu, želeći i sami nasljedovati primjer.
Tko od nas želi ući u kraljevstvo Božje i vječni život, treba se poput svetaca za života truditi od sebe izraditi profil koji Isus traži od svakoga, a izložen je u današnjem Evanđelju koje govori o blaženstvima. Gospodin Isus doista nudi pomalo čudan profil onima koji žele ući u njegovo kraljevstvo. Ne traži od njih da budu plemenite krvi, niti iznimnog bogatstva ili pak visokog društvenog staleža, kao što bi tražili vlastodršci ovoga svijeta. Ne očekuje da budu posjednici ili veleposjednici, niti ljudi dokazane uspješnosti što se hrane za obilnim stolom. Oni čiji profil odgovara njegovu traženju nisu niti vječito nasmijani niti ljudi koji se do te mjere bore za pravednost da istjeruju pravdu s drugim ljudima, nemilosrdno i beskrupulozno gazeći po njihovim životima.
Naprotiv, Isus je odredio da mu se mogu javiti i dobiti vječni smiraj upravo oni koji se ne mogu pohvaliti ničim od toga, već su na ovom svijetu i u odnosima koji njime vladaju ugroženi iz mnogih perspektiva. Istina, ne traži one koji su plemićke krvi, ali traže one koji su plemići jer su njegovi sinovi, a to su mirotvorci što zemljom pronose njegov mir. Ako i ne traži vlastodršce i bogataše, ljude iz visokog staleža, on traži one koji u duši nose blago kraljevstva nebeskog, ljude koji su njega, svoga Boga, neprestano i uvijek više gladni, i ne mogavši ga se nasititi na zemlji, teže za njegovom puninom u vjeri i nadi blažene vječnosti. U društvu svetih su oni koji se ne mogu pohvaliti nikakvim uspjehom, osim da su primili milost Božju i obilje božanskog života. Zadanim karakteristikama zadovoljavaju i oni kojima je zamro osmijeh na licu zbog žalosti, jer su promatrali prazninu i pustoš u kojoj korača i grca ovaj svijet, te su bili spremni podnijeti i nepravde poradi Božje istine, svjedočeći ljudima kako je Božja ljubav i prisutnost na zemlji jedini pravi put čovjeku.
Molimo stoga danas zagovor svih svetih da se odvažimo gledati prema nebu promatrajući njihovu pobjedu, da se odvažimo izraditi profil života svetosti i zaslužimo ući u slavu nebesku poput njih. Jer to što Krist Gospodin od nas očekuje u svom Evanđelju u isto je vrijeme svakom dostupno i prilično teško, te se prema tome ne odlučujemo rado i dragovoljnog. Molimo zagovor svih svetih da, promatrajući i njihov primjer, otkrijemo kako su Učiteljeve riječi istina, te da ih poslušamo u poniznosti, jer samo tako može biti velika plaća naša na nebesima, gdje ćemo uživati neprolaznu radost i klicanje u njihovu društvu po sve vijeke vjekova. Amen.

30. nedjelja kroz godine – B
Nedvojbeno je da se današnji čovjek trudi biti u tijeku događanja u društvu oko sebe, jer je to pretpostavka snalaženja i orijentacije u prostoru i vremenu. Tko je u tijeku događanja ima uvijek informaciju više, i u pravi čas, da se može snaći ili okoristiti povlasticama i pogodnostima trenutka, a tko nije u tijeku, vječito negdje kasni i ispašta zbog toga u svakodnevnici. Zato je čovjek jednostavno prisiljen biti u tijeku, da ne bi tijekovi ili tijek života prošao pored njega, tjerajući ga da se onda kaje za propušteno. U svom grčevitom nastojanju da bude u tijeku, napravio je i ljestvicu važnosti, te se ponaša sukladno njoj. Postavio je sadržaje o kojima mora biti bez daljnjega informiran i spreman brzo reagirati, kao što ima toliko sadržaja koje je na svojoj ljestvici stavio vrlo nisko, tako da mu se ne čine važnima. Ovi potonji nikad ne dođu na red, budući da je on upućen na toliko toga što smatra da stvarno ne smije propustiti.
Zbog toliko dobre volje da se bude u tijeku, malo tko će priznati svoju sljepoću, ali svjetlo Evanđelja i vjere kad zasja čovjeku u duši, pomognu mu da uoči da je bio slijep za stvarne tijekove života i stvarne vrijednosti. Slijep i za sam život. Dogodilo mu se da mu je život prošao, dok se bavio mnoštvom drugih stvari. Konačni zaključak bi mogao biti da je sjedio pored krivih tokova života koji ga nisu odveli u život vječni, dok je mislio kako je bio na samom izvoru dok je tražio biti u tijeku svjetovnih i svjetskih događanja. Tek kad Krist čovjeka obasja, onda tek vidi koliko važnih stvari propustio time što je vjeru i skrb za dušu stavljao na neko sporedno mjesto u životu, tek onda vidi koliko je bio slijep i nije uočavao važno u životu. Zbog toga nije mogao biti u tijeku sa životom, jer je bio neupućen u vjeru i nemaran u skrbi oko svoje duše. Zato će tek naknadno saznati, dolaskom pred lice Božje, koliko je samo bio u tijeku pogrješnih i suvišnih događanja, a premalo u onim važnim odsudnim događanjima gdje se odlučuje o životu i smrti, o biti ili ne biti.
Slijepac iz današnjeg Evanđelja, što sjedi pokraj puta, nadomak Jerihona, može nas stoga naučiti koječemu, dok i sami kao vjernici dijelimo sudbinu suvremenoga čovjeka u našim Jerihonima, to jest gradovima. Možda smo čak i uvjereni da smo u samom središtu ili izvoru života gdje se događa mnogo toga, pa ne dopuštamo da nam išta promakne, za razliku od onih koji sjede izvan ove životne strke i zbrke, po predgradskim i prigradskim naseljima, uz ceste i putove. Slijepac nas želi poučiti da smo uvijek jednako slijepi i izvan tijekova života ukoliko Krista nismo upoznali i dopustili mu da nas prosvijetli. Kao što je njega izliječila vjera u Isusa, Sina Davidova, oslobodivši ga sljepoće, tako i nama danas poruka je više nego jasna: postoji sljepoća od koje nas može osloboditi samo vjera, kao što nam zorno predočuje primjer ovog slijepca što slijedi pokraj puta u prašini. Sljepoća koja nas u suvremenom svijetu muči jest sljepoća za vjeru, sljepoća za Krista što je temeljni problem našega svijeta i vremena u kojemu čovjek živi prateći tijekove i trendove, a da pritom ne dotakne i ne doživi samo otajstvo života koje mu je u Kristu i Crkvi došlo ususret.
Kamo sreće kad bismo i sami znali pristupiti Isusu na način na koji mu je pristupio Jerihonski slijepac tražeći ozdravljenje, da bi nam Isus kao i njemu mogao reći: Vjera te tvoja spasila. Ne preostaje nam drugo nego otkriti kako živimo u društvu, uronjeni u toliki svjetovni mentalitet da ne vidimo svoju sljepoću, a to je sljepoća grijeha i života u grijehu kojem se olako prepuštamo previđajući ili zanemarujući njegovu razornu moć. Živimo tako površno da ne vidimo svoje propuste, niti vidimo Krista ispred sebe, niti čujemo njegov glas. Zbog toga ne možemo niti doživjeti život u njegovoj punini, već smo se odlučili prositi pokraj puta, pokraj tijekova života zabarikadirani u sljepoću svoje tame, umišljeni u ispravnost i značaj tijekova života koji su ipak samo promašeni tijekovi. A u konačnici sramotno je od života tražiti mrvice i milostinju, kad nam je Bog u isto vrijeme dao mogućnost baštiniti neizmjerno obilje milosti i nadnaravnih darova. Žalosno je hvatati se ostataka, a istodobno ne željeti primiti iz Božje ruke dar i hranu koju je Providnost priredila za nas. Nije dobro da propuštamo bitno i glavno trošeći se u svjetovnim aktivnostima, koje još uvijek nismo kadri prepoznati kao sjeđenje pokraj puta, u prašini, pokraj tijekova života, trošeći se u onome što ne daje život niti ga može dati. Štoviše, može ga samo dodatno istrošiti.
Ne preostaje nam drugo nego, nakon pokajanja za sljepoću u kojoj živimo, naučiti vikati u tišini svoga srca: Sine Davidov, smiluj mi se. A kao što je slijepca Isus izliječio od sljepoće zahvaljujući svjetlu vjere što mu je zasjalo u duši, i nama se nadati takvom oslobađajućem zahvatu koji će nas sa stranputica i bespuća života na koje nas je odvela sljepoća vratiti na put nasljedovanja Krista kojim se uputio i jerihonski slijepac.