Ja nisam samo kameno zdanje,
niti su moje godine mjerive kronologijom povijesti,
a moj smisao zemaljskim sjajem.
U moje je kamenje utkana neizmjernost stradanja i nadanja, sakupljeni su vapaji potlačenih,
želje i iščekivanja pravednih,
ushit pobožnih hodočasnika.
Nebrojeni su pogledi odavde uprti u nebo,
a upitnici i uzdasi zapisani u moje zidove radi razočaranja tolikih «mi se nadasmo».
Gazile su me i rušile vojske, no ostajao je ponos.
Pa ipak teško sam učio lekciju da me ne štite visoke zidine ni čvrsti zasuni,
već snaga Svevišnjega.
Srcem usplamtjelim od žudnje za samostalnošću,
umjesto slobode, izabirah uvijek nove gospodare da me podjarmljuju.
Zato nosim neprolazne ožiljke svoje dvolične slobodoumnosti. Žeđ za slobodom gašena je krvlju pobunjenika i nedužnoga puka. A Gospod kao da je šutio bez odgovora.
Mislili smo da nas je zaboravio,
no on se nijem od boli čudio mojim izborima tek prijekorno šapćući: «Jeruzaleme, Jeruzaleme, što učinih tebi?»
Tako je bilo o onoga dana,
kada je s križa potekao potok krvi i vode iz jednog otvorenog boka.
Kao voda živo vapno, tako je gasio u mojoj nutrini nagomilanu stoljetnu žudnju i nevjernost, podvojenost i zloću.
Jeka njegova glasa dugo je i sablasno odjekivala mojim ulicama: «Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?»
Izdahom tog osuđenika kao da je iz mene izišao i posljednji djelić duše.
Trudio sam se živjeti kao da se ništa nije dogodilo,
ali praznina koja me ispunjavala bila je poput zatišja pred oluju. Sve do onog dana kada me neopisivom snagom ispunio šum s neba.
Moje je kamenje gorjelo živom vatrom i oživješe kosti satrvene uzidane u moja stremljenja.
A onaj koji vidje, zapisa što učini Sila odozgo:
„I vidjeh novo nebo i novu zemlju jer – prvo nebo i prva zemlja uminu; ni mora više nema. I Sveti grad, novi Jeruzalem vidjeh: silazi s neba od Boga, opremljen kao zaručnica nakićena za svoga muža.“

 
Pavao, Timotej, Sila, Luka i Marko, zajedno sa svim drugim svecima i mučenicima, napose onima vašega hrvatskog naroda, čije je prebivalište sada u Nebeskom Jeruzalemu, svetima Crkve u ljubljenoj zemlji Hrvata, osobito pastirima i Bogu posvećenima, milost vam i mir u Duhu Svetom od Boga, Oca našega i Gospodina Isusa Krista.

Zacijelo ste već čitali poslanice koje sam pisao svojedobno mnogim drugim Crkvama, te vam nemam pisati ništa nova, nego vas želim samo podsjetiti da obnavljate ono što tamo piše. Jer ono što napisah u pastoralnoj skrbi i gorljivosti za tolike Crkve i vjernike, bilo je napisano poticajima i pomoću Duha Svetoga, te stoga i do današnjega dana, na liturgijskim susretima Crkve Božje, nakon pročitanog odlomka kaže se „Riječ Gospodnja“, što je potvrda da je preko mene govorio Duh Božji koji me je pratio i vodio u svim mojim nastojanjima. Stoga umjesto onog naziva kojim oslovljavam Korinćane, Galaćane, Solunjane, Rimljane, Filipljane možete slobodno staviti u duhu “dragi moji Hrvati”, jer riječi koje napisah jednako vrijede za vas danas, kao i za njih onda. Jer snagom Boga živoga moje riječi bijahu napisane i za vas i vama, kao i svima koji će ih ozbiljno uzeti i povjerovati u istinitost moga svjedočanstva o našem uskrslom Gospodinu.

Premda nas dijeli vremenska udaljenost od gotovo dvije tisuće godina, povezuje nas međutim zajednička vjera, nada i ljubav po kojoj smo uvijek i savršeno povezani u duhu, nadilazeći prostornu i vremensku barijeru. I to je bio razlog da sam vam se sada želio obratiti pismom: kao što sam onda pisao s nakanom premostiti prostornu udaljenost koja me dijelila od mojih vjernika, tako danas moje poslanice služe da se premosti ova vremenska. A pisati vam jedno te isto meni nije dosadno, a za vas je sigurnije (Fil 3, 1). U duhu sam vidio vašu čvrstu vjeru i nepokolebivu nadu u Gospodina, još od vremena kad sam svog učenika i suradnika Tita poslao u Dalmaciju da tamo posije sjeme vjere koje je nekoliko stoljeća kasnije donijelo plod i u vašem narodu.

I dok slavite Nedjelju Dobroga Pastira htio bih vam ostaviti nekoliko bratskih i pastirskih preporuka i poticaja jer i sam služih Gospodinu kao pastir njegova naroda. Molim vas i zaklinjem, braćo i sestre, brinite se isključivo za Gospodnje, ne udovoljavajući sebi i svojim željama i potraživanjima ljudskim, niti živeći po mentalitetu ovoga svijeta, nego cijelim bićem služeći Kristu Gospodinu. Služite mu nepodjeljena srca, u neporočnosti i čistoći, besprijekorni i postojani u vjeri. Premda je naše poslanje i svojevrsna dužnost, ono je također i čast da nas je Gospodin izabrao da budemo njegovi poslužitelji u svijetu. Služite zato s punom sviješću da služeći Božjem narodu služite Gospodinu, a ne ljudima samo, na božanski način a ne na ljudski, dostojni poziva kojim ste pozvani.

Divite se neprestanog čudesnoj stvaranosti poziva! Gospodin vas je, kao i mene i tolike druge proroke i svece, pozvao od majčine utrobe, svojom milošću i objavom, bez naših prethodnih zasluga. Uz to vas zaklinjem, braćo, milosrđem Božjim: prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje. Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno (Rim 12, 1-2). Ne dajte se zbuniti ni pokolebati, već budite stameni u vjeri, jer brzo prolazi obličje ovoga svijeta.

Neću biti preuzetan ako vas pozovem da, ako želite biti pastiri po Božjem srcu, živite apostolskim životom po uzoru koji imate u meni. Nisam tražio povlastice i olakšice, nisam tražio svoga interesa, već isključivo interes Isusa Krista, požrtvovno navješćujući Evanđelje Božje, svjestan da je uskrsnuće Kristovo jedina radosna i radikalna novost kojom možemo obdariti i obradovati čovjeka.

Dok vas svojim pismom na ovo potičem, želio bih da vi budete moje pismo među svojim vjernicima u današnjem svijetu. Budite pismo koje je Duh Božji ispisao u srcima vašim, na tim pločama od mesa, jer Gospodin želi da životom potvrdite ono što vjerujete i što primiste darom milosti njegove. Svojim vjerničkim svjedočanstvom ispisujte stranice povijesti, jer ono je jedino neprolazno. U protivnom sve što ispišete, a nije prožeto ljubavlju i nije napisano slovima Duha Božjega, propast će i izjest će ga povijest, vrijeme, zaborav. Samo ona slova koja urežete i ispišete pismom Duha i jezikom ljubavi Božje, samo to ostaje trajno.

Eto vam puta najizvrsnijega kako doći do viših darova, jer kad bih sve jezike i ljudske i anđeoske govorio, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči. Budite stoga narod što ljubi na božanski način. Svjedočite ljubav Božju, da se i vaš lijepi hrvatski jezik može pronaći na popisu nebeskih jezika kojima sveti i anđeli međusobno komuniciraju. Složni budite, istu ljubav njegujte, jednodušni, jedne misli i neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu, da bi Crkva EU hrvatskom narodu bila doista sveta i apostolska.

Molim vas i zaklinjem i nemojte me razočarati glede toga. Neka vam živjeti bude Krist, da bi i umrijeti bio dobitak. Tako živiti da uzmognete reći: Ne živim više ja, već živi u meni Krist. Gospodin je doista blizu. Susret s njime iščekujte žarko moleći riječima: Dođi, Gospodine Isuse.

Ovdje je za vas i za povjereno vam stado Božje pripravljen vijenac pravednosti, pa tako trčite da ga dobijete. Očekujemo vas puni nade u zajedničkoj domovini, da zajedno s nama budete dionicima nebeskog grada, gdje svatko od vas već sada sa zemlje sebi pravi šator nerukotvoreni. Hrabri budite jer vašu borbu i vaše svjedočenje promatraju svi sveci i anđeli Gospodnji, podržavajući vas svojim zagovorom i molitvama pred licem Božjim. Braćo, uzmite k srcu ove moje riječi. Ta gledajte kolikim vam slovima pišem želeći da ih ozbiljno shvatite.

Pozdravljam vas ja Pavao, i svi sveti sa mnom iz nebeskog Jeruzalema, koji je Majka naša. Milost Gospodina Isusa Krista, ljubav Boga i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama.

Pozdrav mojom rukom,

Pavao
apostol Isusa Krista

(Napisano za potrebe Pastoralnog ureda Varaždinske biskupije prigodom Nedjelje Dobroga Pastira)

 
Pokraj zida u seoskom vrtu,
stara rašeljka mučila je muku
sa svojom neplodnošću.
Iscrpljivala je zemlju,
a plodova nije davala,
sita prijezirnih pogleda
od kojih je imala osjećaj
da njezino bujno lišće naglo pocrveni.
Gospodar se trudio oko nje,
ali joj nije bilo jasno zašto
nema slatkih plodova na njezinim granama,
kad je u sebi osjećala bujanje
sokova života poput onih u drugim voćkama u vrtu.
Kad je jedne zime dok se povukla u svoja razmišljanja
došao gospodar noseći škare u ruci,
pomislila je da je njegovu strpljenju došao kraj,
te da je ovaj put gotova.
No začudila se kad je on prišao brižno
i još brižnije razabrao njezinu krošnju,
pročistivši suhe i beskorisne grančice
što su joj krnjile izgled.
Potom je pažljivo odabrao jednu snažnu mladicu,
prinio bliže škare režući je napola kirurškim zahvatom. Usplahirena i ustrašena zbog povrede,
čekala je što će se sada zbiti.
Gospodar je mirno odnekud izvukao
jednu drugu grančicu sličnu onoj odsječenoj,
te je prislonio na mjesto reza,
a potom i čvrsto povio.
Pitala se što mu je to trebalo.
Dobro što je odstranio suhe grančice,
ali što je nedostajalo njezinoj najboljoj grani
da ju je zamijenio.
Vrijeme je prolazilo,
rane su zacjeljivale,
a ona je ovu novu granu prihvatila kao svoju.
S proljeća u njoj se stao buditi novi život
kojem se tako veselila,
premda s dozom straha radi frustracije neplodnosti.
Kad je već izgubila svaku nadu da će išta poći na bolje,
jer na izvana sve je ostalo po starome,
na svoje veliko iznenađenje primijetila
je da ona grana donosi crvene višnjine plodove.
Osjetila se preporođena uskrsnućem nekog novoga života
u svom biću,
jer više njezini sokovi nisu stali neiskorišteni,
zahvaljujući gospodarevoj ruci
koja je smjelim zahvatom oplemenila njezino postojanje
na tako jednostavna a čudesan način.

 
Zemljom što gorke plodove daje,
trnje je moje niklo
iz znoja i grijeha Adamova,
te kaznom neizbježnom postaje.
Stablo sam neplodno
što (se) s čovjekom rađa,
grijehom iskonskim zatrovano.
Kao onom prvom jabukom,
ljudi se, ne znajući,
mojim plodom hrane.
Dok se lovorikama kite
i slobodoumnim napretkom hvale
trnovu krunu sebi pletu.

A Onog koji moga žalca
u tijelu nije nosio,
htjela sam slomiti ubodom boli.
No, on me u tijelu svome ponese
i prikova na drvu križa osudu moju,
da iščupa iz zemlje grijeh
zbog kojeg postojim,
usadivši novo drvo,
stablo plemenito,
tron kraljevski,
na mjestu drva neposluha.

Ne samo da je bujnom krošnjom
za vrijeme ljeta,
nego i prije nekog vremena,
ne baš tako davno,
čarobnim bojama jeseni
prekrivala pogled na sama sebe
diveći se ljepoti vlastitog lišća
i hraneći iluziju i privid postojanja.
U ovom razdoblju, s dolaskom zime,
ima se prigodu vidjeti
u svojoj iskonskoj, ogoljeloj biti
kao skromno, suho, okoštalo stablo.
I upravo sada kad se nema čemu diviti
postaje najzahvalnije životu
spoznajući u poniznosti
granice i siromaštvo svoga postojanja,
kao i bogatstvo dara koje prima o proljeću,
kad zemljom prožubore potoci
a nebo ga dodirne toplim zrakama sunca,
do te mjere da se ne prestaje pitati:
Što imaš a da nisi primio?!

 
Čude mi se neki
zašto stojim ovako preskromno
pognute glave,
zašto bacam svoje zrake
isključivo prema zemlji
kad bi bilo mnogo izazovnije
da ih uperim put neba
i da razgrnem zastor mraka
koji skriva njegove tajne.
Ne znaju oni
da sam jednom to već probala,
skrivećki, ali rezultat je bio porazan,
pa o tome nerado pričam.
Napela sam sve svoje snage
da doprem do neba,
ali sam stvorila samo
mnoštvo blještavila oko svoje glave,
a ono se vidjelo slabije
nego prije zbog zasljepljujućeg učinka
mojih zraka i nemoći
da prodru u svemirske dubine.
Od toga trena sam se prepustila njemu,
da ono od tada kao i do tada,
dolazi k zemlji sjajem svojih tijela,
koja se mnogo jasnije vide
kad ja skromnije svijetlim.
Mojim krhrkim zrakama
povjerena je uloga
da osvjetljavaju ovozemaljske pute,
da se nitko nogom ne spotakne,
dok razmatra raskoš nebeskih svjetlila.
A neizmjernu daljinu između neba i zemlje
koju ne mogu premostiti svojom snagom,
prepuštam svjetlosti njegova sjaja
kojom ono to čini od samog početka.
Meni je ostalo samo čuvati
zapaljenu nit života
dok ne zasvjetli sunce novoga dana,
čije prisutnosti sam pozvana
svojim bićem biti simbol i putokaz.

 
Ljudi su poput građevinskih radnika
kojima je dužnost izgraditi zdanje budućnosti,
oko čega se trude vrlo zdušno iz godine u godinu.
Ali nezaustavljiva vremenitost
je tako okrutno neumoljiva
da svako ljudsko nastojanje mrvi
u sipki pijesak bez čvrstoće i stalnosti
što se rasipa po gradilištu života.
Pa i ne znam koliko dugo miješali takvu masu,
nikad od nje ne će dobiti vezivu betonsku mješavinu,
kao što ni čovjek slažući zrnca vremena
ne će kao zbroj dobiti vječnost.
I kao što je neophodno dodati cementa i vode,
da bi se napravila betonska smjesa,
tako je čovjeku neophodno dopustiti
da vječnost prožme njegovu vremenitost
natapajući je božanskom ljubavlju,
da bi od zrnaca vremenitog života
izgradio čvrsto neprolazno zdanje.

 
„I porodi sina svoga, prvorođenca, povi ga i položi u jasle“ (Lk 2, 7)
Slaveći božićno otajstvo uranjamo se u tajnu utjelovljene Božje ljubavi. Bog postaje čovjekom da bi čovjeka pobožanstvenio. Međutim, to se ne događa bez čovjekove suradnje. Kao što se Krist niti utjelovio bez čovjeka, tako isto se čovjek ne može spasiti bez Boga.
A da bi bio čovjeku dostupniji i bliži, Isus se utjelovljenjem pretvorio u hranu za čovjeka, kako sam reče, postao je kruh koji s neba silazi i koji čovjeku daje život vječni. Naznaka toga se već vidjela u Betlehemu kada je Marija stavila Novorođenoga Sina u jasle, u jednoj štali, jer za njh nije bilo mjesta u svratištu. Naime, jasle služe da se u njih stavlja hrana, te se na taj način Isuosovo rođenje slikovito protumačilo kao događaj silaska nebeske hrane na zemlju. Shodno toj slici može se reći da su betlehemske jasle postale prvi oltar na koji je položen utjelovljeni Sin Božji da bude hrana čovjeku svojim božanstvom i svojim čovještvom.
Isus je, postavši Emanuel, Bog s nama, htio biti čovjeku dohvatljiv i pristupačan, što, s druge strane, traži čovjekov odgovor. Isus je postao hrana, da bi se čovjek mogao hraniti životom vječnim i besmrtnošću; Isus je sišao s neba u jasle, jer čovjeku bez njega nije bilo moguće popeti se na nebesku gozbu u Kraljevstvu Božjemu; Isus se rodio, da čovjek više ne bi umirao u neznanju, strahu i nemoći pred smrću; došao je na svijet jedne betlehemske noći da čovjeku bude svjetlo novoga dana.
Na toliko Božje čovjekoljublje mi vjernici se ne možemo oglušiti, niti se pretvarati da ne vidimo dobro, ili da ne znamo što nam je činiti. Ovaj kruh nebeski nam se ne nudi samo prigodno, jednom godišnje, već svake nedjelje silazi na oltar, koji preuzima funkciju beltehemskih jasala, mjesta na koje se polaže hrana uskrsnuća, hrana po mjeri i zahtjevima čovjeka.
Zato pristupimo betlehemskim jaslama, pristupimo i pristupajmo trajno oltaru Kristovu da i sami, osnaženi ovom hranem, izrastemo, izgradimo se do čovjeka po mjeri Isusovoj, da ne budemo duhovno nedorasli i neuhranjeni, već krepki i puni života, po novorođenom Kralju, od sada pa do vijeka.
Neka je u tom duhu svima sretan i blagoslovljen Božić!

 
Dolazeći među ljude Gospodin se služi određenim proturječjima. S jedne strane se govori o njegovu neprimjetnom dolasku, o tihoj i nenametljivoj prisutnosti koja niče spontano poput izdanka. A s druge strane on sam šalje glasnike pred sobom da navijeste njegov dolazak, da pripreme čovjeka na taj susret. Na taj se način predstavlja poput kralja koji šalje glasnike pred sobom da bi ga pučanstvo moglo dočekati i na dostojan način pozdraviti. U tom duhu današnji evanđeoski odlomak i govori o glasu koji viče u pustinji najavljujući dolazak Gospodnji, s pozivom da se pripremi put u svakom srcu Onome koji ima doći, jer on jednostavno ne želi da ga ne dočekamo, ili da ga dočekamo nespremni. On sam bolje od nas zna što nama treba značiti njegov dolazak, blizina i prisutnost, te se stoga toliko i trudi da ga primimo kako treba. Zato poruka došašća i sadrži u sebi takvo proturječje: glas koji viče i naviješta Božji dolazak. To je glas koji viče i moli ljude za malo tišine i pozornosti jer ima važnu poruku, jer želi saopćiti nešto što je od općeg značaja. Taj glas ljudima najavljuje dolazak Božji i moli ih da ga dočekaju u šutnji, mirno i dostojanstveno, da mu otvore svoja srca. Jer Bog koji dolazi ne buči po ulicama i ne galami na trgovima. On dolazi u tišini, tih i nezamjetljiv onima koji buče i što se u srcima bahate, ali zato njegova tiha prisutnost glasno viče u srcima onih koji odlučiše zašutjeti u svojoj ljudskosti, da bi čuli njegovu božansku prisutnost. Zato vrijeme došašća potiče nas vjernike da Boga primamo i iščekujemo na ovakav način, najprije slušajući one autentične glasnike koji su naviještali Božji dolazak, to jest Božje proroke koji su u ime Boga digli glas, da ukažu čovjeku na potrebu šutnje i primanja Božje prisutnosti. Njihov glas je tako snažan jer viče snagom krvi koju su prolijevali kao svjedočanstvo istinitosti svoga navještaja, te, opet proturječno, bezglasno vikali, kao što je vikao i Ivan Krstitelj, da buka svijeta nije mogla zagušiti njihov glas. Proročki glas je toliko snažan jer govori o Bogu koji bezglasno viče, pozivajući one koji ga slušaju na viku tišine. Stoga smo pozvani i mi vjernici dati svoj obol ovom glasnom proročkom svjedočenju koje je izrastalo iz Božje šutnje, da bismo, slušajući Boga koji tiho i ponizno ulazi u našu povijest, naposljetku dali i svoj glas za svjedočanstvo kojim se pripravlja njegov dolazak u tišini i skrovitosti ljudskih srca, koja onda glasno progovaraju u djelima ljubavi prema Bogu i čovjeku.